Povijest i rad udruge "Sveti Bartolomej" iz Knina: razgovor s Jovankom Trišić

0:08⧉ Pozdrav svima, dobrodošli nakon malo, nakon duge stanke. Moram reći, koliko već, 2 i pol mjeseca nisam ništa. Za otvorenje nove, pod navodnike,"sezone" sam otišao u Knin, nalazimo se u udruzi "Sveti Bartolomej" u Kninu za... pričat ćemo sad o čemu. A s nama je gospođa Jovanka Trišić, logoped u ovoj ustanovi, lijepoj ustanovi, rekao bih. Prvi put sam ovdje, baš je zanimljivo, jako je lijepo sve sređeno, tako, pa evo, pozdravljam vas. Hvala lijepo na predstavljanju. Ja sam logoped u udruzi "Sveti Bartolomej", u poludnevnom boravku za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju. Udruga "Sveti Bartolomej" postoji od 1999. godine, a poludnevni boravak za djecu i mlade s poteškoćama postoji od 2005. godine, 01.01.2005. Tako da smo ove godine imali 20. obljetnicu. Pa već 20 godina. Da, 20 godina, i mislim da je to jedan plodonosan rad.

1:18⧉ Mijenjali smo se tijekom svog ovog vremena. Ja sam jedna, između ostalih, od nas ostaje ovdje nas četvoro koji smo od tog samog početka, ili bliže tom početku. Imamo sve više mladih kolega, mladih zaposlenika, što je jako, jako dobro. Htjela bih vam samo reći čime se mi sve bavimo u našoj udruzi. Znači, nemojte mi zamjeriti što neću puno spominjati dio koji se odnosi na mlade odrasle, kroz projekte, programe i kroz rad. Recimo, imamo osobne asistente kao jedan vid, jedan oblik rada. Imamo pomoć u kući, imamo program "Veliki zaželi starijim i nemoćnim", gerant- gerant od domaćice imamo. Znači, to je taj dio u koji neću puno zalaziti, jer sam se više orijentirana, odnosno bavim se ovim gdje radim, a to je poludnevni boravak. Poludnevni boravak od svog samog postanka se bavio rehabilitacijom

2:32⧉ i radom u grupama s djecom s teškoćama u razvoju. Te teškoće su različitog tipa, tako da smo ih mi nekako grupirali u nekoliko velikih skupina, pa da krenemo od nešto što je najčešće, a to je govor, jezik, komunikacija. Znači, kad imamo tamo teškoće. Sljedeća velika skupina su djeca iz spektra autizma, nažalost. Kažem, sve se više i povećava. Zatim nam ide skupina djece s intelektualnim teškoćama, djece i mladih. Onda nam idu djeca s višestrukim teškoćama. Znači, kada imamo više različitih teškoća sjedinjene, i ne možemo ih nikada

3:18⧉ razdvojiti: sad je ova dominantnija, ova dominantnija, nego jednostavno dijete je s takvim teškoćama i kao takoga se i, ovaj, tretira. I imamo djecu s tjelesnim teškoćama, sa senzornim oštećenjima, s djecom s teškoćama u ponašanju, znači, ali ukoliko se ne radi o velikim ispadima, odnosno djeca gdje se može terapijski i grupno odraditi da se djetetu pomogne. Znači, stvarno smo raznoliki. Radi- rade stručnjaci i rade tete u grupama. Od stručnjaka imamo logopede, imamo rehabilitatore, imamo fizioterapeute, imamo bobaterapeuta, od i tete, kažem, u grupama odgajateljice ili nekog, da. Koliko imate onda zaposlenih? To nabrajate dosta toga, baš je ozbiljno. Da, puno radimo. Imamo 18 zaposlenih, od toga imamo i tehničko osoblje, znači njegovateljica, pa nam je tamo, ovaj, vozač, domar,

4:26⧉ ljudi koji se bave čišćenjem, znači spremačice. Imamo jednog pomoćnika, pomoćnog kuhara, znači, jer mi imamo, ne imamo obrok kao što imaju vrtići ili, ne znam, kuhani, nego imamo jednu kuhinjicu, kuhinju s blagovaonicom u kojoj djeca imaju doručak obavezan i užinu. Znači, tako da i to pokrivamo. Htjela sam još nešto reći, da mi pored tih osnovnih naših djelatnosti imamo i te neke specifične djelatnosti, tako rećemo. Imamo, logopedi koriste Suvaglingu i Berlinger aparaturu, imamo vibroakustičku, imamo VAT, znači vibroakustičku terapiju, imamo neurofeedback. Znači, bavimo se i tim stvarima koje su sve nove. I još bih nešto htjela napomenuti, da kod nas svi djelatnici, znači svi zaposleni u poludnevnom boravku koji se bave djecom i problemima vezanim za djecu, su redovno, znači, najmanje 3 do 4 edukacije, i to jako bitne edukacije,

5:40⧉ za pomoć u razvoju i pomoć u terapiji toj djeci prolaze svi zaposleni. Znači, izuzev ako se radi nešto o logo- za logopediju samo, to prolaze logopedi, ako će za fizioterapiju i tako. Znači, ali najveći dio, koji se odnosi na cjelokupno djelovanje prema određenom djetetu, upravo radimo svi zajedno na tim edukacijama, što je veliki, veliki, ovaj, pomak, odnosno što je velika pomoć nama, ali pomoć je nama i u radu s djecom, tako da krajnji korisnik, u ovom slučaju dijete s teškoćama, ima najveći dob- najveću dobit, ima najveći profit, najbolje profitiraju. Htjela bih još ovdje nešto napomenuti, a zaborav- zaboravila sam, a to je da mi imamo i program koji je nekako usmjeren i za pomoć djeci pri uključivanju u vrtiće ili u redovne osnovnu školu, znači redovne škole.

6:42⧉ Tako da tu djecu pripremamo. Mi nekad to kažu, djeca idu u neku malu školu, posebnu školu. Nikakva posebna škola tu nije u tom segmentu, nego se radi samo o grupnoj terapiji gdje djecu obučavamo tom načinu rada koji ih čeka u školi ili vrtiću. Pokušavamo te neke njihove stvari koje su im malo problematične svesti na minimum, da može dijete biti funkcionalno. Tako da, kažem, smo stvarno, onako, širokog raspona djelovanja. Pa stvarno jeste, evo, koliko ste toga nabrojali, zbilja impresivno, svaka čast. To je, jer znam i u Šibeniku, ja sam čuo sam za, za vas već i prije kao jedna ustanova koja, ono, baš wow, tako da mi je, drago mi je to vidjeti ovako i uživo i popričati s nekim od vas. Super. Pa meni je drago da se ljudi upoznaju. Ja kažem, mi smo, mislim da smo i na nivou cijele naše države, da veliki broj ljudi i sa svih strana nekad pozivaju, pozivaju, pa pitaju kakvi su uvjeti, pa ovako ili onako, da i između sebe imamo

7:54⧉ jednu dobru komunikaciju na različitim stranama. I, mislim, nije ni slučaj da smo jednom čak od UNICEF-a bili i kao, targetirani kao četiri u, među četiri najbolje udruge koje se bave djecom i mladima. S tim da moram ovdje napomenuti da smo mi u sustavu socijalne skrbi, poludnevni boravak, i da najveći dio naših aktivnosti financira naše Ministarstvo rada. Što znači zapravo poludnevni? Poludnevni boravak znači da djeca kod nas mogu boraviti od 4 do 6 sati.

8:32⧉ Jer ako bi bio cjelodnevni boravak, onda bi morali imati duplu, mislim, dupli broj ljudi, morali bi imati i kuhinje i, mislim, sva ta druga pomoćna, tehnička, tehnička. Aha, svačija neka drukčija klasifikacija onda za stručna i sve. Da, da. I, mislim, normalno da u, sada u okvirima u kojima se nalazimo, to nije trenutačno moguće. I tako da smo mi ostali kao poludnevni boravak, jer je 01.05.2005. Ministarstvo sklopilo ugovor, tog momenta s udrugom, da smo mi njihovi partneri kao socijalni pru- pružatelji usluga u zajednici. I bili smo jedan pilot program, prva udruga koja je to uspjela, na radost i roditelja, radost djece, radost cijele naše zajednice, pa i nas samih koji smo zaposleni. Tako da, kažem, mi imamo još uz to, kad već kažemo Ministarstvo da financira, ne možemo zaboraviti da mi kroz različite programe i projekte, također od Ministarstva rada, obitelji i socijalne, socijalne politike, da mi još imamo suradnju i s Ministarstvom znanosti i

9:47⧉ obrazovanja, da imamo, ovaj, suradnju i s drugim ministarstvima, u ovisnosti o tome što mi, ovaj, tog momenta imamo u svom planu, odnosno što radimo. Ja govorim sad ovdje kada su djeca u pitanju, i zato sam i na početku i naglasila da ću se osvrnuti samo ovdje. Još nešto što bi je značajno, da mi imamo jako veliki broj djece. Mi imamo, imamo u boravku djecu s rješenjima. Znači, sada su to uputnice.

10:22⧉ I kroz tu uputnicu dijete može da dobije uslugu, adekvatnu uslugu koja je neophodna za njega, odnosno za njegove potrebe. Tako da je i to jedan moment kada mi možemo računati, ne znam, na broju i računati na osnovu zaposlenih, na osnovu programa, ovih programa koji pružamo za tu godinu, i to je jedan bitan faktor. Znači, u tom momentu, u tom momentu dolaženja u boravak, dijete prije mora biti obrađeno. Znači, mi imamo, ovaj, procjenu. I te procjene nam također financira Ministarstvo.

11:12⧉ Samo četiri, imamo četiri procjene na mjesečnom nivou, gdje dolaze djeca s uputnicama iz određenog centra za socijalni rad. I centar za socijalni rad daje uputnicu na kojoj piše da, ne znam, X dijete treba prvu procjenu, gdje cijeli tim, znači tim poludnevnog boravka, sjedne i svatko procjenjuje sa svog stanovišta, stajališta, što trebamo da uradimo. I na kraju pišemo konačni nalaz koji dobija roditelj, odnosno dijete. To opet ide u centar za socijalni rad i oni, ranije je to išlo u, odnosno išlo je u centar za vještačenje, procjenu i vještačenje, Split, odnosno područni ured kod nas u Šibeniku postoji. I na osnovu tog rješenja, danas opet kažem uputnice, koje daje

12:12⧉ tijelo vještačenja, mi bi primali dijete u suradnji opet s centrom, jer mi moramo imati dovoljan broj slobodnih mjesta, odnosno ako ih imamo, nažalost. Rekla sam, imamo puno djece. Mi imamo sada 75 djece, 75-ero djece s rješenjima. Kad ih ima, da ih morate i odbijati ili? Od 01.10. do 01.10. 75, i još smo uzeli troje, znači to je 78 s rješenjima. Imamo uz to veliki broj djece kroz program Zajedno, 35 djece. Plus toga uzimamo i djecu kada vidimo nekada dok roditelji ne, nešto se ne snađu, probamo uzeti. Jedan dio djece nam je na čekanju. Sada je došlo do jednih promjena, to moram obavijestiti sve roditelje, da neće biti više vještačenja u Šibeniku kakav je kao do sada, od, mislim da je to od 01.09., ali mi smo zvanično rečeno nam je od 01.10., da samo pošaljemo nalaze u centar i na osnovu tog nalaza, na osnovu dijagnoza koje daje tim stručnjaka poludnevnog boravka ili tim stručnjaka bilo koje druge institucije ili,

13:28⧉ ne znam, privatnih kabineta ili već čega, oni će moći da izdaju sad uputnicu bez da se ide na vještačenje. Ali i dalje je problem da moraju, da moramo vidjeti da li imamo slobodnog prostora. Kako mi stvaramo slobodan prostor? I kako mi imamo puno tako djece, a dnevno je nama dozvoljeno najviše 50 djece. Tako što smo mi neku djecu stavili umjesto 5 puta koliko treba imati terapija, mi smo stavili 3 puta. Ili 2 puta. Zašto smo to radili? Radili smo da bi što više djece u pravom momentu bilo obuhvaćeno rehabilitacijom, da bi bilo značajno, da bi značajno doprinijeli njegovom rastu i razvoju sukladno njegovim, naravno, mogućnostima.

14:20⧉ To bi bio jedan mali, kažem, dekursus onoga svega što mi radimo i način na koji radimo. Naravno da to iziskuje jako puno vremena i jako puno sredstava. Ta sredstva koja mi dobijemo. Baš sam htio pitati, kako se zapravo udruga financira? Pa udruga se financira, rekla sam, naš program i još tri programa gdje imamo stalno financiranje Ministarstva, a sve u udrugu ide po projektima i programima. Znači, padne projekt i program, završe, mi više tu uslugu ne možemo dati jer nemamo sredstava. Ovo što Ministarstvo daje pokriva samo najosnovniji dio, s tim da se uglavnom, sad će se ljudi onako reći, e pa uvijek svi plaće. Da, najveća zakidanja su na plaćama zaposlenika. A to je uvijek najveći trošak uglavnom. A to je najveći trošak, a to je i najveći problem, jer ćemo ostati bez kadra, ostat ćemo bez ljudi. Znači, mislim da nekako treba i naše male sredine podizati, ne puštati da ide sve u vjetar, evo, veliki centri će dobiti, a šta, šta

15:30⧉ tamo jedan Knin, što oni moraju imati. Ali ja opet kažem, ono što mi imamo u Kninu, naši roditelji su ne zadovoljni, oni su prezadovoljni i našim radom i našim odnosom prema njima, odnosom prema, najprije prema njihovom djetetu, uslugama koje pružamo. Jer mi u stvari pružamo usluge najprije za djecu iz cijele naše županije. Prvenstveno su to djeca Knin, Drniš, Kistanje, znači i ove područne općine, Biskupija, ne znam, Kijevo, Ervenik ili tako. Znači, uglavnom su najveći broj. No, međutim, mi dobijemo djecu i rubnih područja Zadarske županije, recimo iz Gračaca imamo djecu, dobijamo djecu iz rubnih područja Splitsko-dalmatinske, Vrlika nam također dolazi ovdje. Evo mi iz Šibenika isto šta. Normalno, mislim, iz cijele naše županije. Ja ne znam, ovaj, da li ima neko mjesto u našoj županiji odakle nam nije bila, odakle nam nisu dolazila djeca ili sad dolaze. Sada trenutačno imamo četvero, petero djece, petero djece imamo iz Šibenika. I šta onda ih dovoze svaki dan? Svaki, oni imaju terapije dva, eventualno tri puta, i roditelji tri puta

16:43⧉ dovoze svoju djecu, čekaju tu, djeca ostaju još i na, ovaj, u grupnoj. Znači, najmanje 4 sata ostaju. Znači, terapije i tako, od 4 do 5 sati, s tim da djeca ovdje i doručkuju kod nas, imaju užinu oko podne i znači poslije podne, podne i pol. Jedna mama čak u, kod mene je zadnja terapija u, u, u 13:20, znači ona tek do 14:00 sa svojim djetetom završi. Ali jednostavno, i roditelji, trudimo se da roditeljima iziđemo u susret koliko možemo, posebno toj putničkoj djeci, šta ja kažem, djeci koja trebaju da dođu i da to bude neko optimalno vrijeme za njihovu terapiju. Recimo, ova curica dođe kasnije zato što ona duže spava i onda tajming joj je negdje spavanja oko 4, pola sata do sat vremena. Znači, i onda se to koristimo u tom vremenu. Imamo curice koje nam dolaze ovdje obično u 10:00 i taj, sve djevojčice dolaze negdje od, koje ostaju ovdje u grupi duže, 8:00. I onda roditelji dovedu, roditelji za taj dan imaju, mame obično kažu, imamo svoj dan. Možete mi reći malo o počecima udruge, to me zanima čuti, znači šta ste rekli, 99.

17:54⧉ je. 99. je. Tko je to, čija je to bila inicijativa? Inicijativa, mislim da je tu, uglavnom se radilo o roditeljima i osobama s invaliditetom, koji su započele tako što su se skupljali, dolazili, družili se. To je bio jedan prostor dolje u gradu, manji. Onda su, mislim da je to bio Njemačka ASB udruga, mislim da su to bili, i oni su onda se dogovorili da bi se moglo praviti i nešto za djecu. Jer najveći broj je bio djece nepokriven. Znači, djeca su bila uglavnom doma, kući, znači sa roditeljima. I onda, ajde malo da se izvedu, da iziđu, pa ti mladi, tek oni nisu ništa imali, bili su stalno zatvoreni.

18:43⧉ Jer znate kako je to porodno vrijeme, djece, djeca nemaju, roditelji su bili u siromaštvu, u potrebi. Nisu mogli nigdje voditi djecu dalje van Knina. Neka djeca su smještena u centar Šubićevac, ali roditelji su bili na jedan način zakinuti, zakinuti rastom svog djeteta, nisu ga mogli pratiti. Djeca su zakinuta bila roditeljskom ljubavi. Mislim, to je sve što su institucije, koliko god su dobre, toliko na jedan način i osiromaše taj emocionalni, taj socijalni moment koji je njima jako, jako prijeko potreban. I kada se počelo, onda su roditelji jako puno pomagali.

19:28⧉ Kolegica Jelica, ona je Šimunović, ona je sad tajnica naša, je tako okupljala te ljude da bi centar Mir iskaštala dvije godine, znači to je dvije i treća i četvrta, dolazio ovdje i pružali su usluge djeci. Znači, cijeli tim njihovih stručnjaka tjedno je dolazio, jednom su dolazili logopedi, jednom rehabilitatori, znači socijalni radnici, psiholozi, pedagozi, već koga sve imaju, a imaju sve stručnjake isto kao što imamo i mi i sve druge institucije. Znači, oni su dolazili, pružali usluge i onda su ljudi počeli da je to njima malo. Mislim, dijete jednom tjedno, ako ima logopeda, to kao da nema ništa, da. Ili ako ima jednog rehabilitatora, treba jednom, pet puta, kao da nema ništa. I to se malo po malo pojačavalo da bi 2005.

20:28⧉ krenulo se sa tim radom. Grad Knin je tu dosta pomogao. Mislim da je gospodin Vinko Marić bio tad gradonačelnik grada Knina, koji je imao jako, imao je empatiju i imao je taj filing za potrebite, u ovom slučaju djecu i mlade s teškoćama. I onda napravljen je taj centar. I kako se to napravilo, to je ova mala zgradica, vidjet ćete kad budete izašli, zelena. To je prvi boravak bio. E, vidio sam, ono mali onaj objekt. Da, mali objekt. I onda je 2011. počeo se graditi ovaj objekt. Znači, malo po malo. To je isto onda gradnja, jel? Uglavnom su ovdje, najveći dio je to rađen tako da su ljudi koji su bili tog momenta zaduženi za rad, tad je bio Vlado Arežina direktor, ne direktor, on je bio predsjednik upravnog odbora i on je zdušno pomagao to da se to gradi. Čovjek je jako puno, puno radio na tome.

21:36⧉ Mi ostali smo pisali projekte, recimo jedan od tih projektnih tog momenta, jer mi nismo imali tada tim za pisanje projekata, pa sam ja, ne znam, neka RTL pomaže djeci, imali smo od njih negdje 800.000 kuna za zavod, za energetsku učinkovitost pola milijuna kuna, mislim, te projekte koje sam pisala. S druge strane, imali su ti neki manjih projekata koji su nam prolazili i eto tako, malo po malo, mi smo, ovaj, taj naš objekt je završen. 2016. mi smo se polako počeli useljavati.

22:16⧉ Opremu smo jednim dijelom prenijeli iz starog boravka, recimo namještaj, gro namještaja je prenesen, aparature dosta je prenešeno, zato što su veliki broj aparature koju mi imamo danas opet išao preko projekata. Znači, i na taj način smo se nekako razvijali. Znači, malo po malo, organski je bio nekakav rast. Da, da, da. Super. Da, da, da. Tako je najbolje možda. Mi smo se, ovaj, razvijali. Ja opet kažem, veliki broj ljudi je u svemu tome učestvovao, pomagao. Hvala svim tim ljudima u ime te djece.

22:50⧉ I polako, kako smo 2005., znači najprije suradnja sa ovim odgojno-obrazovnim i u stvari svim institucijama koje se bave odgojem i obrazovanjem, počev od vrtića do, ovaj, osnovne i srednje škole, imamo dobru, dobru suradnju. Čak i naše veleučilište nam je pomagalo toliko što nam je dalo prostor ako smo imali neke prezentacije ili nešto. Znači, kod svih smo nekako rasli zajedno sa tim dijelom grada, odnosno sa tim institucijama, sa zdravstvenim institucijama, znači i bolnicom i domom zdravlja, odnosno pedijatrijskom službom imamo i općom medicinom imaju dobru suradnju. Znači, prosto smo jednostavno morali tako da se i, ovaj, da ne zaboravim i ostale udruge koje se bave sličnim djelatnostima kao mi.

23:45⧉ Čarobni svijet je jedna od tih udruga koja se isto bavi djecom i mladima. Znači, tako da Knin živi svoj život na način kako može i kako mora. Ja bih se sad dotakla samo, ovaj, problema sa kojima se sreću roditelji i djeca. Sve to nekako ide glatko do polaska, mislim, kada djeca žele da se uključe u vrtić ili kada žele da se uključe, ono, kad se trebaju uključiti u školu, jer je škola po našem zakonu za sve, za svu djecu određenog dobnog uzrasta, znači bilo to 6 ili 7 godina, obvezna. I da, i tu obvezu se mora i, ovaj, odraditi.

24:31⧉ Zašto govorim problem? Problem nastaje zbog toga što ranije nisu u školi postojali tako dobro organizirani timovi kao što je to sada. Sada je to bolje, mada mislim da su oni nedostatni. Recimo, dvije osnovne škole imaju jednog logopeda, što je apsurdno. Ako samo znamo da od svih teškoća koje se danas sreću su jezično-govorno i komunikacijske teškoće najviše, gdje spadaju ne samo verbalni, verbalna ili neverbalna komunikacija, gdje spada ne samo govor-izgovor, gdje je jezik, nego gdje spada i čitanje i pisanje kao neverbalni dio, ovaj, govora i jezika, gdje mi imamo jako veliki broj problema kod djece sa učenjem, problema sa disgrafijama, disleksijama, diskalkulijama. Znači, vi imate jednog logopeda. Šta taj logoped? On, pa onda ih hoće, ne može napraviti. Meni se čini da se, da se u zadnjih, ajmo reći, 20, 30 godina spektar autizma i ti takvi nekakvi problemi da su se povećali, jer to je nekakav kao, koliko vidim, konsenzus, ono, da se, da se, kao epidemijom to zovu, jel to? Što vi mislite o tome?

25:42⧉ Ja mislim o tome, kažem, jer jako dugo sam ovdje. Mislite iz neke profesionalne perspektive, što je vaša opservacija? Da, kao profesionalac i kao čovjek koji se godinama bavi ovim problemom, odmah da kažem da ja vam radim ovaj posao već 40 godina, logopedski, i da sam se prije neki dan našalila da sam imala na 10.000 djece jednog, jedan spektar, i nisam bila sigurna o čemu se radi, jer sam ga računala da je to psihoza, jer tako mi u početku nismo ni znali, bez obzira na što je Kanner davno to opisao, ali mi smo ga učili kao u psihijatriji, učili smo ga kao u intelektualnim teškoćama, a ne kao zasebnu neku, ovaj, neku teškoću. Od 14. godine kod nas ovdje i u boravku nekako počinje taj broj da se povećava. Imali smo troje djece u početku sad iz spektra, i to je nekako trajalo, a od 14. godine smo nekako počeli dobijati. Tako da smo, mislim da sam 14. na 15. dobila troje djece, jer sam tad bila jedini logoped ovdje. 14.

26:53⧉ dolazi ta nova kolegica Ana, koja također je učesnik, kažem, cijelog ovoga porasta. I baš se često vraćamo na ono, pa kako je bilo, kako smo sada, gdje smo sada. Tako da od 18. je to postala jedna, ja bih je nazvala epidemija. Zašto postaje epidemija? Zbog toga što je tehnologija učinila svoje. Medicina jako puno brzo napreduje, logopedija brzo napreduje, mijenjaju se ti neki stare postavke. Ne, ne mislim organizmički, mi smo, organizam je isti, znači organizam ostaje isti, ali su vanjski faktori, čimbenici, daleko drugačiji.

27:41⧉ Mi smo ranije imali djecu 90% vani. Sva su nam djeca bila vani. Kad god se okrenete, ili u Šibeniku ili u Kninu ili bilo gdje, vi ste samo vidjeli djecu vani do kasno u noć. Mi danas vidimo djecu, mi danas ne vidimo djecu, danas pokoje dijete vidimo. Vidimo ga u parku. Znači, nema djece vani, ono, da se grupno igra nogomet, da se igra odbojka, da se igra košarka, da se igra gambe, da igramo se lovice, da igramo se skrivača. Znači, nema toga. Znači, ti uvjeti su se znatno, drastično mijenjali. Kako se to mijenja, jednim dijelom se mijenjaju i te osobnosti djece. Djeca više postaju zatvorena, okreću se ka tim tehnologijama. Mislite da je onda, da je tehnologija u pitanju? Svaki ima neku svoju teoriju, neki kažu cjepiva, neki kažu ovo, neki kažu ono. Svaki ima neku svoju. Ne, ne, ne mislim ja da je samo tehnologija, nego mislim da je ritam života uopće čovjeka se promijenio. Da roditelj nema više toliko slobodnog vremena kao što je bilo ranije. Naši roditelji su radili 8 sati, ili su, onda dođu kući, pa s nama ručaju, onda idu u polje, ali kad dođu iz polja, onda smo pričali sa svojim roditeljima.

28:53⧉ A danas roditelji moraju raditi 2, 3 posla da bi zadovoljili te svoje materijalne potrebe. A ta materijalna potreba na jedan način utječe na našu emocionalnost, na našu socijalizaciju, na našu dušu. Jer ja sam zapostavljen. I onda mi je taj mobilni ili taj televizor ili bilo koji PlayStation, ne znam što sve ne igraju djeca, kažem, njima izbor. To je njihov izbor. To je njegov prijatelj. Ali taj prijatelj njemu ne priča. Dobro, ali s tim da danas ja imam 11 godišnjaka, čak i ima nešto, znači, ne znam, Roblox, ovo, ono, pa onda ima ovu prijateljicu, pa nešto, znači, čak i ima nekakve komunikacije s druge strane. A nije to kao... Da, ali to nije komunikacija verbalna. Vi komunicirate preko trećeg. Preko nekog, preko nekog. Da, ali to je, vi imate trećeg, vi imate posrednika. Nema direktne komunikacije. Pod broj 1, direktna komunikacija. Pod broj 1, prezaposlenost roditelja. Pred broj 3 je također jedan faktor koji mi nikako da stavimo u svoje glave, a to je da smo mi ranije imali prirodnu selekciju i odabira

30:04⧉ tko će ostati, tko neće. Mislim. Da. Mislim, medicina je toliko napredovala. Ja kažem i hvala joj što je napredovala. I sretni smo svi što je napredovala, jer veliki broj, produžen je naš životni vijek znatno, desetak godina u odnosu na... Iako smo sa djecom, ono, meni je mama pričala da je njena mama, znači moja baka, da je uvijek bila, ono, na primjer, dvije se prijateljice stare se sretnu, nisu se vidjele 15 godina, ne znam, na primjer, i onda kaže kao, a koliko si ti djece imala, onda uvijek bila su dva broja, ono, 8 rođenih, troje, ne znam, preživjelih, uvijek je negdje oko pola bilo. Mislim, to je iz današnjih senzibiliteta, ono, potpuno neshvatljivo. Ne, ne, po igri. Kako misliš, ono? Upravo, upravo to. Užas. Ali to je njima bilo, ono, normalno. Normalno, mislim. Jer ona je majka, ona može tu, mora tu djecu podignuti. Upravo to je jedan, znači, jedan razlog. Još koji kaže, mislim, imamo, ja kažem, i dodatnih razloga. A to je, kažem, sve to skupa, kada se stavi u jedan kruh, taj kruh negdje mora puknuti. A da vas pitam ovako, moja opservacija nekako je da su se i roditelji dosta promijenili. Pustimo sad na stranu koliko rade, ne rade i to, nego nekako ja pokušavam

31:15⧉ to, na primjer, sa svojom djecom manje, da su užasno su, užasno se boje svakog, ne znam, neće ga pustiti van i neće, ono, ajme, pazi na ovo, pa neko će te oteti, neko, mislim, realno živimo u prilično sigurnoj zemlji. Nekako, kao ljudi to na neki način ne znaju ni cijeniti koliko je nama zapravo ovdje, što se tiče sigurnosti, ne znam, otmica, to se jednostavno ne događa. Najveća opasnost je zapravo promet. Toga se treba bojati, a toga se ljudi nekako i manje boje. Ja sam uvijek, ono, oko tih auta, a sad, otiđi tamo, ajde malo, malo istražuj. Kao da su, dosta su, ono, što se zove, ono, helikopter roditelji. Vidim i na igralištu, ajme, meni, ne znam, dijete padne malo, uuu, to je odmah panika, ono, pa dobro, čovječe, ajde, ono, odmah možeš vidjeti je li se stvarno ozlijedilo ili nije, pa imam dojam, šta mislite, možda i to nekakav faktor. Pa to sam upravo vam rekla. Roditelji, pravila sam onu paralelu, naši roditelji su radili, oni koji nisu bili intelektualci, oni su radili posao na poslu, mislim, određeni posao koji su radili, ili fizikalci ili majstori ili bilo što da su bili, došli bi kući i ručali sa svojom djecom, išli su u polje, znači težački odraditi,

32:28⧉ ali uvečer su pričali sa svojom djecom. A roditelji sada ne pričaju sa svojom djecom. I to je jedan veliki, zato vam kažem, tehnologija je napredovala, dali smo im ovo, i onda dijete uzima ovo. Normalno, ako moja mama gleda taj mobitel, ako priča sa svojom prijateljicom, sa bakom i tako, umjesto da me uzela za ruku i pustila da ja trčim po onom igralištu, pa se razbijem, pa mi ono očisti, pa ja drugi put pazim da ne padnem. I djeca su sve više dispraksična, disharmonična, motorički nisu spretna. Mi smo bili spretni.

33:05⧉ Ovdje će vam jedna mama reći, mama Zorica, njen mali, ja sam rekla, mama Zorice, kad se vaš Niko prvi put ispne na drvo, tada ćete imati spretno dijete. I stvarno, on se ispeo na jednu vrbu i sam sišao. Znači, ne samo ispeca, nego i sić sam. Znači, kad je dijete iz spektra napravi, na primjer, takav jedan poduhvat, mislim da je to, ovaj, veliki, velika, velika stvar. Znači, trebamo pustiti, ono što ste rekli, trebamo pustiti djecu da budu djeca, da se izžive, da skaču. I oni su mali, svaki taj pad, nije kao mi odrasli, kad padneš, to je problem, ono, ali... Da, jer oni, mislim, ja sam rekla, samo paziti da se dijete ne povrijedi. A ta fizička aktivnost je neophodna i u školi i to. Uzmite jednog malog prvašića koji kad krene u školu, prije toga je bio, sad neću porediti naš prvi razred i njihov prvi razred, jer naš je prvi razred bio takav da smo išli sa strahom u neku tamnicu, gdje ćemo biti utamničeni, jer smo stalno bili vani.

34:16⧉ A oni nemaju baš takav strah od škole, zato što su oni već ograničeni. Jedino ne mogu raditi što hoće, ali to je isto. Da, jedino ne može raditi što hoće. Ali i to upravo što neće, ne može raditi što hoće. Ja kažem, kako bi bilo lijepo da je škola po mjeri djeteta, a ne dijete po mjeri škole. Jer mi i dalje imamo dijete po mjeri škole, ne školu po mjeri djeteta, gdje će dijete moći slobodno da malo istalasa se, pa malo se valja, pa malo ustane, pa malo radi. Znači, kaže, ne bi, postigli bi isto dobar uspjeh kao ovo. Ja radim s djecom na podu cijeli svoj život, i najbolji uspjeh kad krene. Ali kad vidim da dijete više nije za pod, kad je već vrijeme da može sjediti, stavim ga na stolicu i onda ćemo sjediti jedno preko puta, ili jedno uz drugo, ili jedno preko puta uz drugo, ili ćemo se zagrliti, ili ćemo se držati za ruke. Znači, radimo različite stvari da to dijete bude oslobođeno nekog pritiska, a što ste rekli, mi njima stvari, odrasli stvaramo sami pritisak. Ja isto kažem, pa ljudi nisu ni svjesni koliko smo mi sretni u malim sredinama. Pa eto, i Šibenik moj, ja ne smatram da je neka velika sredina, nego jedna. Najmanja linija. Da, jedna sredina gdje čovjek može živjeti po komodu.

35:28⧉ Znači, sve mi je na dohvat ruke, more, planina. Znači, isto kao nama, i more i planina. Nama je bliža planina nego more, vama je bliža more nego planina, ali smo tu, nismo mi negdje na, negdje sat vremena najviše smo razlike. A ono što ste maloprije pitali, veliki broj ljudi ide i za tim, ne znam, pa ne znam, cjepiva i tako. Ja imam isto jednu svoju teoriju, kao stručnjak, ja kažem da, ali mi smo se svi cijepili. Mi smo kao djeca svi cijepljeni. Nas nije nitko pitao, kao sad, može li se cijepiti, moju mamu nije nitko pitao, ni mog oca. Znači, moja mater i moj otac su došli s tim da ja moram se cijepiti. Dobili su jedan papir koji bi ja nosila u školu kad sam bila mala, oni su me vodili i nosili. Kad sam išla u školu, ja nosim taj papir, ponesem svoju zdravstvenu knjižicu, tamo se upiše da sam predala taj papirić, na knjižicu se upiše da sam cijepljena. Pa ne znam da li smo imali takvih teškoća. Možda je sad, možda su cjepiva drugačija, ali su kontinuirana. Ja dobro, za sve ima nekakav takav odgovor. Ja ne bih u to, ja u to ne bih ulazila. Ja ne bih u to ulazila, nikada ne bih, e, ne bih nikada rekla da

36:39⧉ je ili ne bih da nije. No, međutim, ja kažem, ja imam djece koja nisu cijepljena, imaju spektar, a imam djecu koja su cijepljena, pa nemaju spektar. Tako da ja kažem, mislim, ja kao stručnjak mogu govoriti o govoru, mogu govoriti o ponašanju djece, o praksi ruke, praksi, ne znam, cijelog tijela, toj, ne znam, i rehabilitaciji njihovoj. A kažem, ne bih ulazila u takve stvari, i zato kažem, ali ovdje kažem da je ovdje jako bitno podržati roditelje. I ono što mislim da mi nemamo nekada dovoljno vremena, stručnjaci, da sjednemo uvijek nakon određenog vremena s tim roditeljem i da s njim ovo, mi doduše nađemo uvijek to neko vrijeme, pa makar to na uštrb i sebe i drugog djeteta, jer ako prolongiraš 10 minuta terapiju, znači sve prolongiraš za 10 minuta, onda naravno nije to 10 minuta, nego to je pola sata prolongiranja svog rada, umjesto, ne znam, da ideš kući, ti moraš ostati, zato što ti opet imaš neku moralnu obavezu i kao stručnjak i kao čovjek da daš informaciju. I mislim, ono što bih htjela pohvaliti sve svoje ovdje kolege, znači ne

37:49⧉ samo kolege iz stručnog tima, da ih ne nabrajam pojedinačno, ili ako treba, mislim, mogu ih i nabrojiti pojedinačno. Pa kako god hoćete. Evo, evo, znači, nemojte se ljutiti ako nekoga preskočim. Hvala kolegici Ani, Maji, Petri, Ivanu, Vlatki, tetama Mirjani, teta Danici, teta Danijeli, teta Gordani, teta Jeleni, našoj Sari, koja nam je jedna mlada djevojka, buduća pedagoginja, teta Ivani, koja nam u kuhinji uvijek nešto lijepo skuha i spremi, našem Nikoli, ne znam, možda sam nekoga Želji, vozaču, njemu i domaru njega posebno moram pohvaliti.

38:38⧉ Eto, to bi bio, mislim da sam sve nas stavila. Ako nekoga nisam, nemojte se ljutiti, molim vas, mislim, ja sam onako malo već i zaboravna. Hvala vama što ste me pozvali, hvala što sam imala mogućnost da predstavim jedan biser koji se zove Poludnevni boravak Sveti Bartolomej. Kažem i sve ljude koji ovdje na bilo koji način dolaze, hvala i našim roditeljima, a najveća hvala, ono, i djeci koja strpljivo i marljivo rade koliko mogu. I mislim da taj pomoćnik u nastavi, sad se moramo kratko samo osvrnuti na to. E, možemo to za kraj, da. E, pomoćnike u nastavi. Na to sam primarno i došao, ali da. Da, vi ste došli primarno zato. Ali drago mi je, htio sam samo reći, zadovoljstvo mi je i vidjeti ovu ustanovu i puno je nekako impresivnije nego što sam zamišljao. Mislim, nisam ništa specijalno zamišljao, ali ono, baš je nekako na dva kata, vidim sve nekako uredno, lijepo, imate opremu, sve čisto, super. Da, imamo i opremu, ljudi se mnogi pitaju zašto dva kata, kako će doći

39:53⧉ korisnici, mi imamo lift za kolica. Da, ali mi imamo gore terasu, mi imamo gore terasu sa koje se jako lako imamo do, pristupačnost kompletno i sa jedne i sa druge strane zgrade, tako da se može na gornji kat ući bez problema, sići bez problema, sa ogromnom terasom, ogromnim prostorom. Ovdje, kažem, imamo veliki park za našu djecu, prilagođen njihovim potrebama, njihovom uzrastu.

40:23⧉ I kažem, ono što se često nama dešava, to je taj problem, sad nam je problem sa pomoćnicima u nastavi, kasnije je problem oko prijevoza djece. Znači, imamo jako, jako dosta problema sa kojima se srećemo i koje nastojimo otkloniti. Kad su u pitanju pomoćnici u nastavi, moje osobno mišljenje je da su ovaj put najviše nastradali. Ajmo možete samo ukratko reći što se događa, jer mislim da nitko živ ne zna zapravo što se tu događa. Samo da vam kažem da smo u ponedjeljak imali prosvjed za. E, to sam vidio, da. Da, prosvjed koji je bio upućen svim čimbenicima koji utječu na to da se djeci omoguće pomoćnici u nastavi.

41:09⧉ Po zakonu o pomoćnicima i komunikacijskim pomoćnicima da je sada u posebnim odjelima. Znači, posebni odjeli su odjeli gdje borave, odnosno gdje uče djeca s teškoćama, bez djece opće populacije. Znači, oni su izolirani u tom odjelu. I onda imamo tamo dva članka, članak 8 i članak 9. U članku 8 su djeca u integraciji. Integracija znači dio školske obveze djeca provedu u razredu, posebnom razredu, posebnom odjelu, a dio u općem, znači u redovnom odjelu, odnosno redovnom razredu.

42:03⧉ I imamo članak 9 gdje su djeca samo u posebnom odjelu i to su djeca koja treba da se nauče, odnosno usvoje svakodnevne rutine, počev od pranja ruku, zuba, oblačenja, svlačenja, hranjenja, samostalnog odlaska u toalet, brisanja samostalnog i tako. Znači, to je jedna druga. E, u ovom slučaju oni su stavili da među takvom djecom rade samo dva pomoćnika.

42:35⧉ Po razredu. Po razredu. I sad možete misliti, dijete u jednom tom razredu ima pet u integracijskom, a u jednom četiri, znači devet je njih ukupno. Mislim da je devet. Znači, govorimo o, kako bih rekao, pod navodnike normalnim razredima gdje ima djece sa potrebama. Da, ovdje su znači djeca u posebnom odjelu i ta djeca iz tog posebnog odjela trebaju ići na odgoje, znači na likovni, glazbeni, tjelesni, šta još imaju, tehničko i ne znam, tehnički i ne znam šta još. Znači, na neki od odjela.

43:10⧉ Djeca nisu razvrstana po dobnom uzrastu, znači tako da je prvi, drugi, treći razred zajedno, ne znam, četvrti i četvrti, peti, šesti, sedmi i osmi razred. Ne, oni su stavljeni u košaru kao kad mi stavimo sve vrste voća. Znači, jabuke trebaju ići među jabuke, kruške među kruške, šljive među šljive. A kod nas su sve to zajedno. I sad, taj pomoćnik, on mora svoje dijete uzeti i odvesti na glazbeni, je tako. Da. Koće ostati, ostat će samo jedan čovjek sa ostalo četvero djece i rehabilitator ili učitelj razredne nastave, ko već predaje u tom razredu.

43:51⧉ E, sad, jedno dijete hoće ići u WC, a koće ostati sa to troje djece, znači samo rehabilitator. Od toga imate djecu koja su različitih teškoća. A jesu dosad bili više tih asistenata ili. Svako dijete ima po zakonu, svako dijete sukladno svojim teškoćama, oštećenjima, znači ako se radi o tjelesno invalidnoj djeci, imaju oštećenja, senzornim imaju oštećenja, znači vid, sluh. Znači, oni svako je dobijao svog pomoćnika. Ok, znači to je bilo stanje, da ne znam, ako ima pet takve djece, bilo je pet asistenata. A sad je, znači se reže na dvoje. Da, pet pomoćnika ili asistenata. Je li to bilo i u praksi ili je to bilo u teoriji? A bilo je, e, to pitam. Da, da, to je lani bilo, recimo, do lani je to bilo. A, znači to je baš promjena žestoka. To je velika promjena. A koji je motiv, što kažu, zašto? Ministarstvo smatra da je nepotrebno, odnosno, kako ministar kaže, da je nepotrebno da ta djeca imaju svak svog pomoćnika, jer da je to dovoljno da imaju dvije učiteljice, oni imaju samo jednog učitelja i imaju dvije pomoćnice ili asistenta, kako ih ljudi i dalje zovu. Znači, oni su tu da pomažu toj djeci.

45:01⧉ Ne treba toj djeci pomoćnik da bi ga on imao. Zato što mu treba pomoć. Pa zašto se zove pomoćnik u nastavi? Da mi pomogne, da mi treba odvesti, da me treba dovesti. Mislim, imate dijete koje ima višestruke teškoće. Vi nikad ne znate, pa ono može kroz, dok se ja okrenem i ovome objašnjavam, ono može skočiti mi kroz prozor. Mislim. Da, da, shvaćam. Znači, to su veliki problemi. Ja nisam za to da ih bude previše. Ako može jedan pomoćnik, dvoje djece, pa ajde, vidjet ćemo može li dvoje djece, ali da dva pomoćnika mogu petoro djece, od toga četvero iz spektra, mislim, stvarno, to je već onako malo teže, jer pogotovo kad znamo koliko toj djeci treba za jednu običnu stvar, koliko mu treba vremena da napravi. Mislim, ja opet ovdje govorim u ime te djece, ne u ime ni roditelja, ni škole, ni ministarstva, ni nikoga, nego, znači, ajmo gledati, ako je zakon, ako je svaka deklaracija, znači, zakon o osnovnom obrazovanju kaže izričito da svako dijete mora da pohađa osnovnu školu.

46:08⧉ Onda je donesen pravilnik, znači ne zakon, nego pravilnik po kojem djeca s teškoćama u razvoju pohađaju osnovnu školu. Znači, počev od one djece koja sjede u redovnom razredu i mogu pohađati samo uz individualizaciju programa ili individualizaciju pristupa, znači samo mu se da jedan drugačiji pristup, ili se pohađa po onome da se djeci da prilagodba programa i prilagodba pristupa, i onda se idemo djecu u posebne odjele, znači integracija, pola-pola, i potpuni poseban odjel za ovo. I ja apeliram uvijek, ako je moguće, da se ta djeca fizički, na tjelesni, jedan-dva puta tjedno, najmanje da se po sat vremena izvedu, pa da se ta djeca, njima treba i fizičko kretanje. Oni su svi dispraksići, znači, ono, kako se ja znam našaliti ovdje, djeco, baška jedna ruka, baška druga, znači, jedna ide na jednu stranu, druga na drugu. Znači, sve su to stvari o kojima treba ozbiljno razmišljati, i zakon je izišao lani u kolovozu. Ja sam jedna od tih koja je pravila primjedbu na to, da to neće ići u praksi,

47:23⧉ jer praksa je stvarno praksa, kad ti imaš živo dijete, drugačije je nego papir. Papir trpi sve, ali živo dijete ne trpi. Evo, to toliko, kažemo, ista stvar je, reći ćemo, problem i vrtićima, kad imaju djece s teškoćama, onda oni imaju jednog pomoćnika na troje, četvero djece. Mislim, što je apsurdno. Taj čovjek promijeni četvero djece po dva sata da bi imao svojih osam sati, što je nemoguće. Mislim, to je takva jedna fluktuacija u tom čovjeku. Zamislite, sad imam ovoga, pa sad ovoga, pa sad ovoga. Tako da, da, i to je problem. Znači, mislim da te probleme pomoćnika treba škola, odnosno ministarstvo, treba sjesti i na najvišoj razini riješiti način na koji je najjednostavniji, da ta djeca budu više uključena u te redovne odjele, da ne budu izolirana, jer u tom posebnom odjelu, ja sad kažem, 2016. je rečeno, već od 2010. počinje neka deinstitucionalizacija, 2016. kao institucija više neće biti, pa je produženo na 2022., pa na 2024. Ja ne znam ako ćemo mi takvu lošu imati praksu

48:35⧉ samo na papiru, da, ovaj, koliko ćemo oštetiti sve korisnike, odnosno svu našu djecu. Pa dobro, to ćemo vidjeti, sad se planira i u Šibeniku i to, to treba dignuti malo na, mislim, evo, ja isto nisam imao pojma o tome, nitko ne zna ništa o tome, to definitivno nešto o čemu bi se trebalo i malo veća rasprava i malo frke dignuti. Da, pa mislim da roditelji. Možda jer je nejasno zašto, točno. Da roditelji opće populacije, znači da svakodnevne naše građane, prosto trebamo nekako, ovaj, upoznati sa problemom. Nama se, nažalost, priključilo više običnog, kažem, običnih građana koji su došli zbog toga da vide, da podrže, jer su vidjeli da nešto nije u redu, nego roditelja djece, što mi je apsurdno. Mislim, ja imam svoje dijete. E, da imate, ne mora imati teškoću. Mislim, mi nikad ne znamo što nas čeka. Nekad dijete ima neku najmanju neku promjenu, nešto na mozgu ili nešto, a mislim, svima se svašta može desiti. Eto ga, dođe u stanje da i ono sutra traži, ne daj Bože, opet kažem,

49:50⧉ želim zdravlje najprije svima i roditeljima, snage i hrabrosti i mudrosti, ali i onoga svim roditeljima, pričajte, pričajte, pričajte sa svojom djecom. Vodite ih vani, vodite ih po planinama, vodite ih svagdje. Nije more samo sedmi i osmi mjesec. More je i prvi mjesec, more je i drugi mjesec. Znači, prosto, ajmo, ajmo, ovaj, iskoristite, iskoristite ovu blagodat, blagodat koju imamo oko sebe. Počev od naše Dinare do našeg Jadrana, imamo sve. Ništa, gospođo Jovanko, hvala vam na razgovoru, baš je bilo ugodno. Hvala i vama, ako sam vas izgnjavila. Niste izgnjavili, zato baš mi je drago. Skratite, skratite. Nema, nema šta skratiti, sve ste vrlo koncizno i, pa i ne znam, ova ustanova zaslužuje, stvarno vidim da je to na jednom nivou, kažem, ono koji u principu nisam očekivao, ali odlično, eto. Ništa, hvala vam puno na vremenu.