Ina Barić Požnjak o udruzi Adonis iz Solina, o projektima, razvoju djece

0:08⧉ Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druga strana medalje". S nama je danas gospođa Ina Barić Požnjak. Pozdrav, Ina. Hvala na pozivu. Ona je voditeljica, zapravo nisam najsigurniji što si u udruzi, jesi ti predsjed— Predsjednica. Predsjednica udruge Adonis u Vranjicu. Tako je. To je zapravo, je li to nekako predio Splita ili je to— Solina. A, Solina. Okej, okej. Pa evo, jel' nam možeš reći malo o sebi, s čime se baviš i tako, ovaj, to jest, čime se udruga bavi? Naravno. Osnovani smo 2022. godine, nas 3 osnivača. Cilj nam je bio pomoći djeci s poteškoćama u lakšoj implementaciji i integraciji, zapravo, u društvo. Svi pričaju o inkluziji koja se u biti jako malo ostvaruje, kao što i bježe od rane intervencije. Tako da, nekako, sve je krenulo čak i godinu dana prije samog otvaranja udruge, s jednim projektom koji je, evo, sad išao već 4 godine, o njemu možemo malo kasnije.

1:11⧉ evo, kako bih rekla, dobili smo prostor od mjesnog odbora, znači imamo nekakvu podršku same neke strukture. Sada nastojimo napraviti što kvalitetnije projekte kako bismo dobili veću podršku sustava. Djeca zapravo jako dobro reagiraju na sve to, jer djeca su djeca, imali poteškoće ili ne, mislim, to svi najbolje znamo kao roditelji.

1:38⧉ I upravo trebamo taj jedan mali poguranac napraviti u tom nekom smjeru. Eto, tako je došla udruga. Kako ti je, koja ti je bila motivacija za to, osnovati, napraviti, mislim, kako je došlo do toga? Pa i sama sam majka djeteta s poteškoćama i sestra također, osoba s poteškoćama. Nekako sam više od 10 godina u, zapravo sad već i 15, u humanitarnom radu.

2:06⧉ I nekako je sve došlo prirodno. Doslovce, ništa nije bilo unaprijed puno planirano, nego ajmo napravit, ajmo, i tako smo krenuli. U roku nekoliko tjedana otvorili udrugu i krenuli s projektima diljem Hrvatske. Koji su bili neki od prvih projekata, kako je to izgledalo u početku, jer vidim sad, tu smo sad inače u tim prostorijama, vidim to i vidi se nekakav, ono, kontinuitet rada, imate tu igračke i za terapije i svašta. Kako je to u početku izgledalo? Pa u početku mi nismo postojali. Ja sam tada bila trenutno medijski eksponirana, i onda sam odlučila to okrenuti u jednom potpuno novom pravcu, jer mi se nije svidjelo da svi žive od skandala, negativnih vijesti, s oproštenjem i nekako seksualnog prirode što se tiče žene, na taj način se pokušavaju eksponirati.

3:05⧉ To nije jednostavno moj cilj nikada bio. I onda sam odlučila to upotrijebiti humanitarno. Okej, imam medijsku pažnju, ajmo je upotrijebiti za nešto dobro. I onda smo prvo napravili jednu radionicu s tvornicom Carbon i suradnicima, upravo ovdje u mjesnom odboru za djecu Vranjica, gdje su sudjelovale sve dobne skupine koje su htjele prisustvovati u jednoj ekološkoj priči. I tu smo mi na kraju zapravo sjeli poslije na kavicu.

3:37⧉ I rekao: "Ali ja bih nešto s Daunićima, mislim, toliko dragi, ja sam se sad nešto rastopila." I tako je krenula priča i napravili smo Dauniće. Znači, naš prvi projekt van udruge je bio Ljetni dani mladih Daunića, koji su okupljali djecu iz 3 županije. Danas, evo, 4 godine kasnije, smo imali Hrvatska, znači kroz naš projekt je prošla Hrvatska, Bosna, Slovenija i Crna Gora. Znači, rastajemo, polako se čuje za nas. Po meni je to sama ta preporuka ljudi, da se dođe na naš projekt, nekakva oznaka kvalitete rada. Ja razumijem da ne mogu uvijek svi biti zadovoljni, ne možemo svima udovoljiti, ali ako, evo, po zadnjim anketama koje smo imali, jer nakon tog velikog projekta ove godine proveli smo upitnike, pa preko 95% zadovoljnih korisnika na sva pitanja koja smo mi postavili. Opa, super, to zvuči baš dobro. Je, naravno, mi dopuštamo i kritike, dopuštamo i nekakve sugestije, što

4:49⧉ bi roditelji htjeli, kako bi htjeli. I na taj način smo i sada i udrugu kroz ostale projekte počeli nekako upravljati i voditi udrugu i nekakvim željama i potrebama i roditelja i djece. Mi imamo jedan od, zapravo, ozbiljnijih projekata koji smo među prvima napravili otkad smo osnovani, je "I mi možemo biti vatrogasci". To nam je cilj ući u svaku županiju Republike Hrvatske na temu vatrogasaca, gdje se sva djeca s poteškoćama i bez odgovarajuće roditeljske skrbi, znači to je druga skupina koja je na marginama našeg društva, gdje mi možemo postići potpunu inkluziju s empatijom, koja je, nažalost, u današnje vrijeme dosta izostaje.

5:43⧉ Proveli smo je za početak u Splitu. Nakon toga smo imali Sisak, Zadar, Zagreb. Uglavnom, počeli smo od nekakvih većih gradova kako bismo ušli baš u sve županije. A koja je bila, koja je bila poanta, kao da se, da se djeca s poteškoćama, jel', ovisno tko ima, kao neku karijeru vatrogastva ili što znači točno? Pa pojedinim, ako će biti fizički sposobni i za početak, a onda i odraditi sva testiranja i školu vatrogastva, naravno da se oni također mogu zaposliti. Osobno poznajem jednu predivnu osobu iz Zadra koja je našla svoje mjesto

6:26⧉ upravo u njihovim redovima, a osoba je s invaliditetom. Jedan, ajmo reći, mislim da je to jedna dobra motivacija za sve one koji žele biti dio nečega, bez obzira na fizičke prepreke, da oni to mogu ostvariti na ovaj ili onaj način, mogu naći svoje mjesto u tom nekakvom skupu nekakvog zanimanja koje im je od nekakvog interesa. Cilj, recimo, tog projekta je da nešto nauče o vatrogastvu, da nauče o zaštiti

7:03⧉ od požara u kućanstvu ako im se dogodi nezgoda, da ne bude panike. Ali ona i druga strana je upravo sama ta implementacija inkluzije unutar cijelog sustava, jer, kao što sam rekla, to su dvije skupine na marginama društva i djeca s poteškoćama se neće osjećati odbačeno upravo od ove djece koja se potencijalno mogu tako, tako osjećati. A s druge strane, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi mogu se osjećati dobrodošlo u društvu djece s poteškoćama, jer svi smo mi različiti, ali nikad nisam baš vidjela da djeca s poteškoćama nekoga uvrijede ili da, ajmo reći, na jedan način da odguruju, odbijaju, da vrijeđaju, ponižavaju. To sam više naletjela kod djece nekakvog tipičnog razvoja.

8:08⧉ I onda s te dvije, s te dvije skupine, mislim da je to zapravo jedna potpuna inkluzija, upravo ono čemu treba težiti cijelo društvo i stvaranju jedne nove generacije. Tako sam došla na ideju, evo, i zbog mog djeteta kada smo doselili na ovo. Taj projekt, kakav ima odjek, kako je, ne znam, primljeno od strane ljudi, od strane djece, to s vatrogascima, mislim? Pa evo, imamo jedan isto povratni feedback, da su djeca još po mjesec dana

8:42⧉ prepričavala kako im je bilo, što su vidjeli, kako se nešto radi. Imali su priliku ući u vatrogasne kamione, imali su priliku izbliza, doslovce, opipati opremu, da li je od onih mašina za rezanje lima pa do apsolutno svega. Što su im, da li su im pile, da, da, valjda ne, ipak to, ili? Pa nije, ne, nije bilo uključeno, ali su mogli opipati, mogli su pitati.

9:12⧉ Dosta, dosta djece ima onaj, onu taktilnu potrebu, baš moraju dodirnuti, vidjeti od čega je. Bilo im je zanimljivo svemirsko odijelo, kako smo to nazvali, jedno potpuno kemijsko odijelo za zaštitu, evo, kad se ide na požarišta gdje je moguće, naravno, opasne supstance, isparavanja. Onda imaju kompletno jedno srebrno odijelo koje je bilo fascinantno. A to im je bilo fora, da, da, da. Vidjeli su i skakanje u jastuk.

9:49⧉ Sad zamislite, evo, da vam se netko baci s 20 metara visine na jastuk, ili 10. Aha, a to su isprobavali s to, bit će. Nisu isprobavali, pa ipak. A nisu isprobavali, pa ipak. Mislim da bi ipak bilo opasno. Ali ono što su isprobali je bilo kada se, kako bi rekli u Dalmaciji, kada se zapalila škrovada, velika, onda su gasili sa. Evo me, ne znam riječ što je škrovada. Ha? Što je škrovada, ne znam riječ. Velika posuda, zdjela, metalna limena gdje se ulije benzin i onda se to zapali. A, okej, okej, a to, to zapali. Je, je, to se napucamo, ovaj, u sklopu jednog posla sam išao, imali smo to kao neko osposobljavanje minimalno za vatrogasce i baš je bilo to gdje, gdje bi zap, isto kao što kažeš, neku posudu i zapalili, ne znam, malo vode i nekog benzina i nešto, i zapalili su. I bila je to dobra stvar da, da vidiš koliko je zapravo ta vatra uvijek onako, znaš, kad gledaš na filmovima i to, dobro, to sad nešto gori, ovo, ono, i onda kad je to. Ali ono kad zapuhne, onda je vrućina. Da, da, kad je to, kad je buktinja počela, mi smo stajali možda jednom, ne znam, 10, 15 metara od toga i osjetiš ono infracrveno, kako ti direktno te prži. I onda ono, jednostavno rekli, evo, kao, približi se malo i to je zapravo bilo dosta dobro da vidiš koliko je to zapravo opasno i koliko je gadno i onako, baš je.

11:02⧉ A dovoljno je, doslovce, par sekundi i malo kisika da to samo naraste. Je, je. Tako je. I onda smo usput organizirali i, usput smo im organizirali i mini natjecanje s mlaznicama, gdje su ili gađali čunjeve, boce. Uglavnom, natjecali su se, jedni trče po vodu, drugi upravljaju crijevom dok opet netko pumpa tu vodu. Ajmo reći, pretvorili smo im to u jednu zabavnu aktivnost gdje su puno naučili. A svi su se zajedno družili i, kao što rekoh, odaziv je fenomenalan svaki put. Čak i u manjim mjestima, sredinama, mi imamo oko stotinjak korisnika onda koji dođu, dok, recimo, u ovim većim gradovima 150 do 200 korisnika. A reci mi, kad si, kad si, kad si kretala s tim, kako je bilo, kako bi rekao, čisto ovako za gledatelje, netko tko možda razmišlja na nešto slično se tako ubaciti u te vode, kako je bilo, kakvi su bili počeci u smislu, kako ti dobiješ sad tu nekakve korisnike, tko će ti povjeriti dijete, kako, kako kreneš na neki način.

12:15⧉ Lako je kad, kad si već uhodan, onda imaš reputaciju, ne znam, preporuča te se i to, ali kad krećeš iz nule, kako to onda ide? Sve ovisi od projekta do projekta. Recimo, na vatrogascima dolaze ili njihovi odgajatelji, pomoćnici u nastavi ili čak i sami roditelji. I tu smanjujemo taj jedan dio odgovornosti, a stvaramo u biti samopovjerenje među korisnicima, jer mislimo na njihovu sigurnost. Tu je i vodstvo vatrogasaca, recimo, u konkretnom tom projektu gdje netko vodi vježbu, a ostali pomažu u biti da to djeca ostvare. Tako da nijedno dijete kada je, recimo, gasilo vatru u tom slučaju nije samo išlo samoinicijativno, nego je tu bio vatrogasac koji je rekao: "Evo, sada ćeš to napraviti ovako, ovako i ovako." Ali tu ti je udruga već bila etablirana, mislim, ono, kad ste izašli iz županije, vas troje i šta sad, ono, mislim, troje osnivača. Pa Daunići su izgledali drugačije. Mi od milja kažemo Daunići, evo, da netko ne bi mislio da je to uvredljivo, nego je nama to nekako, baš ih od milja tako zovemo.

13:28⧉ Pa tu smo imali prvo suradnju s jednom udrugom, s kojom više ne surađujemo trenutno, pa smo od njih naučili koju konfiguraciju samih radionica, koji sistem rada bi bio zanimljiv korisnicima i dobili smo nekakvu uvertiru. Ali smo onda kasnije, evo, putevi su nam se razišli i mislim da smo zapravo sada na jako dobrom putu da postanemo na ovom dijelu Balkana vodeći po takvom projektu, iz razloga što vidim da se to širi. Najbolja preporuka je preporuka samih korisnika. Naravno, da. Recimo, evo, mislim da smo ostvarili odličnu suradnju s udrugom za sindrom Down Osječko-baranjske županije, gdje su nam, povratni feedback, kao što sam rekla, 95% zadovoljnih korisnika rekli: "Mi iduće godine ne dolazimo s jednim kombijem, dolazimo s više, čisto da znate." Da, da, da. Rekoh, hvala vam.

14:33⧉ Jer meni to ukazuje da netko tko ima 20 i kusur godina iskustva profesionalnog u vođenju djece s Downovim sindromom, kad mi kaže: "Jaću dovesti još svojih." Pa to je. Pa sigurno je to priznanje neke vrste, definitivno. Pa ponosna jesam. Mislim, da se razumijemo, mene je ovaj projekt koji sam ja osmislila nadrastao. I kroz, evo, par godina rada, napokon moj tim djevojaka s kojima sam oduševljena, žena, znači to nisu samo djevojke, to su žene majke kraljice što se mene tiče.

15:15⧉ Ne možete nas zamijeniti, sve smo na i, Ivana, Ivana, Ivanka, Ina, i moja Martina iz Zagreba. Najbitnije je imati dobar tim, jer onda koliko god projekt narastao, možeš se osloniti na osobe i onda jednostavno to ide, dok kad si sam u tome, pa nađe rješenje, pa ispadneš živčan i nikakav, samo zato jer jednostavno ne možeš, toliko te je nešto nadraslo. Znači, mi smo došli na to da mi moramo zbrinuti po 150 obitelji na četiri dana u Splitu. Pa kako to, šta, mislim, šta radite s tim ljudima onda?

16:00⧉ Pa mi riješimo smještaj, dogovorimo restoran za hranu, znači večeru dobrodošlice, ručak za korisnike dok roditelji imaju svoje slobodno vrijeme, radionice koje isplaniramo. Sad ćemo možda čak i smanjiti malo trajanje radionica kako bi oni imali više vremena za sam odmor i druženje između radionica, kako bi lakše izdržali dan. Prvi i zadnji dan imaju priliku da se odu i kupati kad smo već došli na more, da ga samo ne gledaju. Pa naravno, da. Damo to slobodno nekako vrijeme od jedno četiri sata u danu, znači prvi i zadnji dan da neka odu na plažu, jer realno nisu ovdje da bi došli na ljetovanje, nego, to jesu ljetni dani, zato i damo priliku za kupanje, ali tu smo da i djeca savladaju nekakve nove vještine koje će im dobro doći kasnije u životu, a kada su već odrasli, onda u biti i samorazvijaju i produbljuju svoje znanje i vještine. Koliko vas onda ima u udrugi, sad si spominjala te svoje djevojke pod navodnicima. Mi imamo veliki broj korisnika, članove nismo primali godinama, evo, iz nekakvih

17:13⧉ drugih razloga, sada smo upravo i u primanju prostora za same terapije koje mislimo uvesti. Ali kroz naše projekte po računima iz 2024. godine prošlo je preko 720 korisnika. Opa, to je, a zapravo više sam mislio. To je u. Više sam mislio vas koji to vodite i organizirate i to, koliko vas ima? Pet. Samo pet? Za sada pet. Ali naravno, mi tu imamo i pomoć volontera, ove godine je bila velika brojka volontera, njih, pa onako, 50, 60.

17:57⧉ A dobro, za takve brojke i treba dosta, dosta ljudi. Pa da, nije nam cilj nikoga tjerati, ajmo realno. Mnogi se žele prijaviti za volontiranje i misle: "Joj, ja ću sad učiniti dobro djelo." Ali nažalost ne, ne slušaju upute i postave se na način:"Šta ja sam vama dao svoje slobodno vrijeme, to treba biti dovoljno."

18:25⧉ A ne slušaju koji je jasan zadatak bio unaprijed, šta trebaju, da trebaju paziti na sigurnost djece, da trebaju paziti da se radionica odradi. Znači, to su sve neke stvari. Da, misliš da olako shvate, kao nismo plaćeni, šta ima veze, pa. Nažalost, to se događa. Te volontere i upozorimo na njihov rad, koji naravno ima prostora za oporavak, nakon upozorenja jednostavno prvog, drugog, više ne ostavljamo mogućnost za neku buduću suradnju, jer vidimo da ljudi ne pokažu dobru volju. Nismo se svi rodili sa znanjem, mi također učimo uz naše projekte, cijeli moj tim, ali smatramo da svi trebaju biti onda otvoreni, koji rade s nama, za, ajmo reći, za nekakvu sugestiju i: "Molim te, možeš li napraviti to, možeš li poboljšati to, vidi, dijete treba prepratiti, da li ste prepratili." U nekim situacijama čak i raspodijelimo, izračunamo koliko volontera imamo na određenu skupinu, da li je to

19:35⧉ 20, 30, 40, 50 djece. Ako imamo 10 volontera, onda svaki volonter mora pratiti barem petero, neku svoju grupicu. Nije to uvijek lako i onda oni to doslovno shvate u. Pa nije uopće lako tako s djecom, s poteškoćama, to je. Pa shvate u pogledu. Ma dobro, ali nisu svi na istom intelektualnom nivou, većina njih je skroz samostalna, ti samo moraš popratiti da ne izađe skroz iz skupine ili nešto. Ako treba navečer neki put pratiti volontera, da ne bi bilo da se izgube negdje. Znači, nastojimo tu negdje održavati tu neku ravnotežu, ali mi se nije svidjelo u samom njihovom postupku: "Ja imam tih pet, ja ostale ne moram gledati." O, ne može to tako. Tako je, znači tu su, recimo, bile zamjerke od strane volontera, kad dođeš:"Zašto nisi vidio?" Vidiš da će pobjeći. Znači, ako ga gledaš, vidiš, ne možeš se ponašati, to nije moj posao. Da, da, kužim. Ja sam s druge strane, kod takvog nekog velikog projekta koji je međunarodni, gdje ja ne opterećujem volontere, da li je bio neki problem na smještaju, da li je neki problem s prijevozom.

20:49⧉ Imali smo, recimo, ne ove godine, prošle godine, dva automobila koja su stala na autocesti, kako to riješiti, vučna služba, šta će ti roditelji napraviti, hoće li oni doći, šta onda ide sa smještajem. To jest, ove godine smo imali problem sa vlakićem, znači, mislili smo da je početni dogovor Marijanska vrata, jer se išlo gledati Šišmiše, na kraju ispalo da oni nemaju dozvolu za doći na Marijanska vrata, da moraju na drugi. A mi onda imamo upit di će svi roditelji parkirati kao izbornu aktivnost sa svojim automobilima, jer trebaš onda osigurati parking za 15 automobila. To saznaš jedno šest sati prije nego što se to treba dogoditi. To su sve neke stavke koje volonteri ne vide i onda ono misle: "Da li je netko živčan, da li je ovakav ili onakav." Da, da, puno se toga događa u pozadini. Ja imam: "Molim te, odradi svoj dio posla da ja mogu rješavati sve što se usputno dogodi u danu."

21:44⧉ Da, da, shvaćam. To je sve onaj kut gledanja. Ali svakako smo izrazito zahvalni svakome tko želi pokazati dobru volju, tko želi učiti, tko je spreman zajedno sa nama svake godine usvojiti neko novo znanje, novo iskustvo. Mi smo zaprimili sada samo ova dva projekta, ima ih još. Bit je te otvorenosti među ljudima. Evo, jedan od projekata koje smo započeli prošle godine je edukacija odgojno-obrazovnih

22:18⧉ zaposlenika u školama i vrtićima. Meni je, recimo, tu puno više upitno zašto se tu nailazi na otpor. Ja ću shvatiti nekog volontera koji se nije školovao za to, razumijem, trebat ću mu puno više objašnjavati. Meni je grozno kada dođem držati predavanje u osnovnu školu, da li sama, da li sa kolegama i kolegicama, i onda dođe profesorica i kaže: "Pa dobro, ja imam još ovu generaciju, točnije učiteljice, ja imam sad još ovu generaciju, ovu ću preživjeti, nije me briga, ono, meni to ne treba." I onda krene zapričavati ostale kolegice, sve ono što joj smeta u razredu, ona, recimo, ta profesorica, učiteljica je radila na mom predavanju.

23:10⧉ Bilo je i situacije di je, evo, od tih nekakvih spontanih, mislim da je to bio profesor ili tehničke kulture ili tjelesne, nisam sigurna, u zadnjim redovima, on pjeva. Ja držim edukaciju, on počinje pjevušiti, zabavljati opet zadnje klupe profesora. I ja rekoh: "Dobro, nije problem, vi pjevajte, ja ću svoje predavanje završiti, vi ništa nećete naučiti." Ali ajde sad, kad smo već danas tu, zbog djece s autizmom, ADHD-om, Downovim sindromom, a i ostalim poteškoćama u ponašanju ili generalnim poteškoćama, rekoh: "Ajde to sad napraviti djetetu s ADHD-om." Nije čuo u tom slučaju mene, nije čuo vas i nije čuo ovog tamo Šimu šta vani kosi, jer ste mu napravili potpuno pomutnju i unijeli ste mu tri podražaja odjednom.

24:15⧉ I onda, s obzirom da je to baš bilo takvo predavanje o djeci s poteškoćama, sam je na primjeru pokazao kako savršeno uništiti motivaciju i koncentraciju djeteta s ADHD-om. Kupila sam svoj mir na nekakvih pola sata, jer mu je bilo, bila ga je sramota u konačnici. I onda mi je fascinantno da profesori također očekuju nešto od naše djece što oni sami kao odrasli ljudi rade. Da, da, što na kraju. Svi mi griješimo, ali onda mi isto trebamo tražiti upravo tu empatiju, razumijevanje za našu djecu.

24:52⧉ Da, da, shvaćam. A ovaj, kako je, kako ide situacija, to jest kakva je situacija sa financijskom stranom priče kad ste kretali, kako, je li to, ne znam, županija, općina, grad? Ne, ne. Znači, od samog starta mi se financiramo donacijama privatnih i fizičkih, to jest privatnog sektora što se tiče firmi i fizičkih osoba, znači pravno i fizički, ali, evo, uspijemo dobiti ove godine, za najveći projekt smo dobili 1.320 eura od Grada Splita, 1.000 od Grada Solina i 250 od Općine Klis, i nedavno se javila županija da će nam dati 660 eura. Da, da, nisu to neki novci. To nije nešto što je apsolutno održivo što se tiče, evo, tog dijela vlasti. Nismo za sada svi isti, ne daje se svima jednako.

25:56⧉ A mislim, a nije. Prve dvije godine se i brani, naravno, sam zakon kaže da nema mogućnosti prijave na natječaje dok je netko mlada udruga, tako da smo i tu bili dosta vezanih ruku. Sada nam je cilj polako, evo, kroz ove terapije koje mislimo uvesti, da tu postavimo malo više samoodrživost same udruge. Mislim, možda je problem i u tome šta je tih udruga jako puno, pa ima ih, ne znam, znam da je u Šibeniku ih ima, ono, ne znam, stotine i stotine koji su, koje postoje, onako, kad gledaš te. Postoje na papiru, ali onda kada sam išla istraživati da bi u Šibeniku napravila određene stvari, čula sam za tri iste koje se vrte. Evo, doslovno. Da, da, hoću reći, ono, na kraju, ima ih puno i grad tu nešto pokušava kao svima dati i onda na kraju. Pa konkretno u Solinu nema. Praktički par stotina eura svak dobije i šta će s tim, mislim. Ne, to nije baš tako, recimo u Solinu određena udruga dobiva preko 15, 20 tisuća eura. Dobro, da, da.

27:06⧉ Ne, mislim, ovo sam sad za Šibenik govorio, ali tako. Ali oni postoje već puno više godina, puno više pišu projekte i oni su, ajmo reći, ušli u sam sistem gdje dio onda ide gradu, dio ministarstvu i tako dalje. Mi smo tek na početku svog puta, svaki put i početak je težak, tako da se nadam, evo, kroz projekcije nekakvih 5 do 10 godina da ćemo i mi ući u malo ozbiljnije. Baš sam te mislio pitati kakva ti je vizija udruge za, ne znam, 10 godina, šta, imaš neke ciljeve prema kojima ideš ili onako gledaš kako će se to razviti, što bi ti voljela od toga zapravo napraviti? Pa za sada sam jako zadovoljna što smo mi iz ničega stvorili jako puno. Što uopće postojite, konkretno postojite. I to sa podrškom stvarno, evo, svih ljudi dobre volje i. Mislim, meni je to čak jako i drago čuti da se zapravo financirate donacijama i članstvom i tako dalje. Pa jedino što to ne daje stabilnost. E, znam, da, da. Znači, puno je stabilnosti kada imaš upravo podršku iz političke, gradske, državne, županijske. Ali opet, i oni imaju tu neki budžet, sad koliko već tisuća eura godišnje daju i onda koliko te

28:19⧉ dopadne, i sad ovisi koliko tko ima, ono, utjecaja sa politikom i sad. Ako nisi dobra s njima. Ima i tu, ima i tu nečega. Pa ja sam jako zadovoljna, znači, evo, napravili smo, vratit ću se ponovno, Dauniće, napravili smo vatrogasce, prvi smo u Hrvatskoj napravili, osjetimo smijehom, stand-up za gluhe i nagluhe osobe, odnosno osobe s poteškoćama sluha. Potom, edukacija odgojno-obrazovnih djelatnika koje ne provode se u dovoljnoj mjeri, koje smatram da bi trebalo, isto kao i za ostale stručnjake koji uvjeravaju roditelje: "Ma nije, ma samo dijete kasnije priča ili sporije se razvija, nije to ništa strašno, bit će to dobro", umjesto da su napravili ranu intervenciju i da se krenulo šta prije u samu obradu, a i same terapije.

29:16⧉ Potom, šta još imamo, same terapije koje mislimo uvesti, evo, nalazimo se u prostorijama udruge gdje mislimo provoditi senzornu i fizikalnu terapiju, radnu i logopedsku terapiju, kako bi, ajmo reći, doprinijeli samom društvu da se ta djeca mogu šta prije na jedan svoj način, sa svojim doprinosom, uklopiti u društvo. Jer ono što sam primijetila kroz mnoge edukacije i sam rad, da smo i mi malo krivo postavili stvari. Zašto bi se oni morali uklapati u naše društvo, zašto se mi ne bi uklopili u njihovo? Svi smo mi različiti. A, zato jer su manjina. Zato jer su manjina, e. A kažu, evo, da je drastična brojka povećanja i autizma i svih mogućih poteškoća, ajmo to tako reći, da li neurorazvojnih poteškoća ili bilo kojih drugih, a ja sam nekako mišljenja, nije se toliko drastično povećao broj, koliko

30:30⧉ je samo naše znanje, tehnologija i tehnike testiranja koliko su se promijenile. I to je bilo nedavno predavanje od gospodina Rafaela Benea, koji je predstojnik švicarske klinike i koji je i sam tu izjavio jednu odličnu rečenicu, a to je: "Prije je bilo manje raka dojke" i onda je bio, ono, eksponencijalni rast, doslovce, odjednom, bum.

31:05⧉ Pa to je zato jer je izumljen stroj za mamografiju. Tako smo i mi, evo, prije, ja se prijavim nužno autizma samo zato jer ga imam u bližem okruženju, rast autizma u nekakvih zadnjih 20-ak godina je preko 300%. Ali upravo zato jer smo dobili ADOS 2 i određene tehnike kojima se to kroz, ajmo reći, određene kategorije koje se moraju ispoštovati u većini, da bi se moglo dijagnosticirati. Nije to samo napravit ćemo test ADOS 2, 3, 4, naravno, ovisno o nekakvoj dobnoj skupini i mogućnostima, nego je upravo kognitivno-behavioralno i apsolutno bilo koje drugo, znači, od psihičkog stanja, verbalnih mogućnosti, sposobnosti, propriocepcije, senzornih osjetila, znači, sve to ima neke svoje kategorije koje se moraju ispoštovati da bi se postavila dijagnoza.

32:07⧉ Ali za većinu toga napokon je dobilo svoj naziv, svoju skupinu i svoje mjesto pod zvijezdama, kako bi se reklo. A što ti misliš, zašto je toliki porast toga? Svaki ima neku svoju teoriju, neki da se cjepiva, neki da su ekrani, neki da su ne znam ni ja šta, pa. Pa sami ekrani i ove igrice i sve živo šta naša djeca žele, naravno da ne pomaže, jer onda izostaje onaj dio socijalne integracije, razvoja govora, jer ako on šuti i gleda samo u ekran, šta smo postigli? On može slušati. Onda dolazimo, ako dolazi do kašnjenja u jezično-govornom razvoju, dolazimo i do stranih jezika. Dijete ne može savladati ni svoj jezik, evo trenutno hrvatski, a sad bi gledao engleski, španjolski i sve ostale. Znači, tu dolazimo do jednog nesrazmjera gdje, nažalost, je roditeljima danas lakše reći: "Evo, izvoli, mobitel da kupi sebi mir", a zapravo štetiš svom djetetu. Također, tu imamo upravo

33:20⧉ kod tog kašnjenja u nekakvom razvoju i sve, ja razumijem da je danas svi su užurbani, svi negdje jure, sve... Danas se promijenio svijet naspram prije 30 godina kada su ljudi još ipak znali obrađivati zemlju i družiti se. I tad je bilo manje obrađivanja zemlje, ja mislim. Naravno, ali evo, ja sam iz kontinentalnog dijela Hrvatske gdje je poljoprivreda prije 30 godina, po meni, bila puno bolje razvijena nego danas. A dobro, i ovdje je bilo više, po selu i tamo u zaleđima, to se obrađivalo se naveliko, danas je to sve dosta napušteno i. Ali su ljudi tada se družili, radili su, ali su se družili, razmjenjivali su iskustva, nije bilo ovih mobitela na WhatsAppu ili nešto, nego si morao nekog ili nazvati ili pozvati k sebi. Nije bilo: "Sadćemo mi ne znam šta." I onda danas, kako roditelji često ne stignu nešto odraditi, ili daju djetetu mobitel ili ga uspiju nekako zaigrati, to je prva liga kada uspiješ, evo, dobiti dijete da se igra, i onda roditelji ili legnu odmore ili odu raditi stvari koje nisu stigli, e to je upravo najveća greška kod, recimo, djece koji

34:36⧉ znaju imati nepoželjnih ponašanja, koji znaju prizivati pažnju, koji možemo biti ADHD s autizmom, šta je, recimo, kombinacija 70% slučajeva koji ima autizam ili je u spektru autizma, da imaju i ADHD, velika je šansa. I onda roditelji pitaju: "Pa kako, ono, ja odem odmoriti i to, a vani se ne zna smiriti, ne zna čekati svoj red, ne mogu im ništa objasniti?" Pa upravo tu griješiš. Kad je dijete mirno, kad je dijete zaigrano, dođi, igraj se s djetetom, budi tu da dijete nauči da je to savršeno prihvatljiv način ponašanja, gdje će učiti svoj red, gdje će učiti strpljenje, gdje kada ćete vi biti vani, tipa u dućanu, vi ćete moći reći: "Ajde, pričekaj, moramo pričekati, evo, imamo još sreće kaj je tetu ispred", i to neće biti ispada, neće biti: "Ja to hoću". Nema. Zato jer je dijete naučilo da će dobiti pažnju roditelja kada je mirno, kada je staloženo, kada se može lijepo igrati, da će se tada i roditelj uključiti, a ne da će tad roditelj zapravo pobjeći.

35:49⧉ Znači, to su sve neke sitnice koje današnji užurbani način života izmijenilo je. I onda tu dođemo upravo do ovog ekranizma od kojeg smo počeli. Da, da, ali vidiš, to sad što si spomenula za engleski i to, ali nisu bilingvalna djeca neka novost, ne znam, kad se obitelj odavde preseli, šta ja znam, u Kanadu, ne znam, napamet govorim. To znatno otežava djeci sa govornojezičnim kašnjenjem. Molim? To značajno otežava djeci sa govornojezičnim kašnjenjem. Pa, da, ali hoću reći, nije neka nova stvar da su dva jezika podjednako, ajmo reći, važna, tipa kad živiš u nekoj drugoj zemlji i onda kući govoriš, ne znam, hrvatski, a svugdje drugdje engleski. Ali evo, imamo situaciju, imamo neverbalno dijete koje počinjete ili sa znakovnim jezikom ili PECS ili pod pomognutom komunikacijom, za one koji ne znaju, to je komunikacija sa sličicama, i vi uredno uz to uvijek izgovarate i trudite se. Dok je dijete malo, postoji nešto što se zove baby sign language, on je univerzalan na cijeloj planeti. Znači, to je jednako za sve. Bilo koji drugi znakovni jezik kada želite učiti, svaki jezik ima

37:01⧉ svoj znakovni jezik za sebe. I tu dolazimo do tog nesrazmjera. Da, da, to sam čuo, to je onako, bilo mi je zanimljivo kad sam čuo da nisam imao pojma da su. Hrvatski, engleski, njemački su svi, tako je, potpuno su različiti. I oni ne mogu komunicirati, nego i oni moraju učiti strani jezik kao što moramo i mi, samo na svoj način. I onda dolazimo do toga da dijete ne može usvojiti jezik na mjestu gdje živi,

37:31⧉ a roditelji puštaju, evo, da ide još i drugi jezik. I onda imamo, recimo, situaciju, mnogo naših ljudi u biti živi izvan Hrvatske, da se ne lažemo, isto kao Bosna, Srbija, nekako su išli preferirati prije puno godina Austrija, Njemačka ili bilo di drugdje, i oni ne znaju kako da komuniciraju sa svojim djetetom. I to zna biti pitanje, mi doma komuniciramo na hrvatskom, u vrtiću se traži njemački, on ne napreduje ili ona ne napreduje, stanite. Ako vi mislite ostati u Njemačkoj, onda ćete i vi kući početi s djetetom komunicirati na njemačkom i nećete zbunjivati dijete. Po meni je veća kvaliteta da onda dijete nauči svoj jezik na mjestu gdje će odrasti, gdje je planiran život. Čekaj, ti si, znači, protiv toga da je, protiv bilingvalnosti, jesam ja to dobro shvatio? Jesam, do onog momenta dokle dijete ne usvoji svoj jezik. A zar nije bolje da odmah dva ima, mislim, dok je mali, dok je nekako najplastičniji. Položaj jezika, položaj izgovora je potpuno. Mislim, ne kažem da je lako, ali mislim da to i nije toliki problem u praksi.

38:45⧉ Pa upravo, ako ćemo gledati i sa logopedske strane, je to veliki problem. Jer sam položaj jezika pri izgovoru u različitim jezicima je različit. Nije naš R, Š, Ž, Lj, Nj u drugom jeziku. I onda će on naučiti određen položaj jezika i neće moći se tako prebacivati. Jer, ajmo realno, ako imamo djecu s poteškoćom iz govorno-jezične domene, mi već u samom startu znamo da ono ima jedan problem: da li nema font riječi, da li nema font slova, fonema, slogova. Ali ja mislim da će takvom djetetu biti sve problem, tako i tako. Mislim, i da je samo jedan jezik u pitanju, još uvijek će biti problem. Ali ajmo mu onda olakšati i ne zbunjivati ga. Ali ako živiš sad u Njemačkoj, nema tu baš puno pomoći, zar ne? Tako je. Onda ćeš učiti njemački. A što ako roditelji baš ne znaju njemački najbolje? Jer isto natucaju ono nešto. Tada i roditelji uče zajedno sa djetetom. Znači. Ne, mislim, treba se učiti strani jezik kad negdje dođeš. Nećeš ti tada u tom trenutku, ako je dijete stvarno malo, niti može pričati njemački,

39:57⧉ niti ti znaš pričati njemački, a onda ćete ići preko sličica na kojima će biti napisan njemački, da ti ne moraš znati sve napamet. Tipa, mislim da je jabuka Apfel. I onda ćeš lijepo pokazati djetetu, ako dijete voli jesti jabuku, to znaš, inzistirat ćeš na toj sličici i izgovarat ćeš svaki put Apfel. Pa i ti i dijete ćete s vremenom usvojiti onda tu riječ sa značenjem. Znači, mi često razvijamo nekakav govor gdje onda pitaju

40:30⧉ stručnjaci koliko riječi ima, koliko riječi ima sa značenjem. Znači, zato jer zna se dogoditi pojam eholalije, gdje oni mogu ponavljati bilo šta za nama, kako, tipa,"kako si, Marko?" A on će reći"kako si, Marko?" Znači, ono apsolutno, vidiš, dijete nije usvojilo. Da, nema pojma šta to znači. Nema povratne informacije, dobro sam, loše sam, ili protupitanja. Znači, ići će samo nehotično ponavljanje. Znači, on je usvojio tu riječ, ali nije usvojio značenje riječi.

41:09⧉ I zato kažem, najbolje je tu ne zbunjivati. Ja nisam za to da dijete nikada ne nauči. Ali ajmo mu olakšati i usmjeriti njegovu koncentraciju, pažnju i mogućnost na jedan jezik, i kad to, ajmo reći, kada se može služiti samostalno, da može reći: "Trebam na WC, mama, tata, deda, baka, teta, profesorice, gladan sam, ne ide mi ovaj zadatak." Znači, kada može upotrebljavati u tom nekakvom vrtičkoj i školskoj dobi jezik, da ga je usvojio, onda ja nemam ništa protiv drugog jezika, jer naravno to će mu samo proširiti vidike i olakšati komunikaciju u slučaju da će putovati s roditeljima ili da će netko doputovati izvana pa će sresti stranca, recimo, evo, tu u Splitu ili u Šibeniku ili gdje god da se nalazi. Znači, moći će iskomunicirati. Tada da. Ali ajmo djeci koja onako imaju sami poteškoću, mi smo tu da ih usmjerimo. Ne možemo mi umjesto njih naučiti, ali ih možemo usmjeravati. Ja sam imao, ovaj, meni stariji sin mi je isto, ajde, priznajem da sam bio jedan od tih šta nekako, ajde, nisam toliko to strogo gledao, taj YouTube, vamo-tamo.

42:21⧉ Engleski, na primjer, njemu su, kako je ono bilo, mislim da su mu glagoli su mu, ali ono, kad je bio dosta mali, kad je tek počeo, malo je isto kasnio, glagoli su mu bili svi na hrvatskom, dok je dosta imenica bilo na engleskom. To je ovako bilo zanimljivo. Znači, ono, nekakve akcije je sve na hrvatskom nešto govorio. Pa to možemo kada pričamo upravo o ovom samom ekranizmu, gdje se onda smanjuje ekran i ulazi se u ispravak, it's not house, nego to je kuća. Znači, kada idemo u takav neki ispravak. Ali sad, šta ako imamo neko dijete koje ima nekakve trenutno limitirane mogućnosti? Da, da, ali više sam, ono što sam htio zapravo ispričati je da, ovaj, dosta je, znaju biti ljudi nabrušeni na to. Sad, ne znam, ja bih ono kad je imao 5-6 godina, ne znam, ljuljam ga, i sad, ne znam, bila nam je fora govoriti na engleskom, eto, mislim, znao je on hrvatski, naravno. I onda nekad to, to mi se jako često događalo. I sad netko sluša sa strane, ajme, kako divno zna engleski, vamo-tamo, i već znam što će doći, znam što će doći, a ja kažem hvala, vamo-tamo, ali isto to nije u redu, znate, ovo, počnu mi nekakve prodike davati.

43:32⧉ Ali mislim, ono, prvo, odakle ti hrabrost mi uletjeti tako, nešto mi, ono, kao prvo, onako, a kao drugo, ono, ajde, čovječe, nisu tvoja posla. I ono, mislim, dijete živi tu, ono. To ja zovem ministarstvom tuđih poslova. Da, da, tako je. Znači, dijete živi tu, školuje se tu, radit će tu, mislim, tko zna, dobro, tko zna gdje ga život nosi. Ali hoću reći, čak i ako, ajmo reći, zna bolje engleski, što ja za njega imam sumnje da zna bolje, ali opet nekako, tu je. Ako se ovdje školuje, moramo dovesti djecu do toga da može završiti školu bez ikakvih problema, da se ne razumijemo. Da, da, da, ali ono, hoću reći. Po nekakvim standardima koje moramo zadovoljiti. Da, da, nije to toliki problem, ja mislim, u praksi. A sad ovako, sa djecom sam. Ili je na vrijeme prepoznati.

44:22⧉ Mislim, okej, djeca sa nekakvim poteškoćama su druga priča, to priznajem, ali ja mislim neka, ono, sa urednim razvojem, da to, mislim, šta, onda će biti odrastao i de facto bilingvalan, šta, ne možemo mu loše značiti. Nemam ništa protiv kada dijete nema nekakvih problema u razvoju da radi na više jezika, jer malena djeca su inače kao spužvice. I kad će lakše upiti puno novih pojmova i svega nego kad je mala. Pa da, da, to i kažem. Kreni, što se mene tiče u tom kontekstu, neka krenu već u vrtiću na nekakav jezik, da li će to biti engleski koji je najčešće, ajmo reći, standardizirani jezik u svijetu. Pa to je lingua franca sad, da. Tako je. Ili ako roditelji imaju namjeru s godinama, tipa, do škole da se presele negdje vani pa da već tada pripremaju djecu, podržavam. Zato jer će to samo doprinijeti da dijete stvori već nekakav fond riječi i pripremu za nešto dalje šta ga sprema. Ja mislim da, moje mišljenje je nekako i kad i te nove jezike učiš, onda si nekako si otvoreniji prema drugim kulturama. Ja sam, kad sam 2017., 2018. sam počeo njemački učiti.

45:32⧉ Znači, ja sam ga učio u srednjoj školi, ali kao da nisam. Znači, onako, tabula rasa je bilo skroz. I onda je fora, onako, malo po malo to učiš i otvaraju ti se cijeli novi svjetovi. A ne znam, onako, sam počeo na Facebooku pratiti neke njemačke stranice i onako, opa, vidi, ja ovaj mem kužim, onako, i to daje to dobar osjećaj. Evo, sad mi je ovaj stariji mi je isto, kad je bilo u četvrtom razredu, opcionalni jezik, bilo je kao njemački, italijanski, a ja kažem, hoćeš njemački. Ti si italijanski bila izabrala. A, je li? Ja njemački nikako, na zelenu granu. Mislim, ja nažalost. Grubi mi je jezik i. Meni je njemački super, baš mi je onako, gramatika mu je neko logična i to, ali težak je. Onako, kažu, kao, znaš, ja znam odlično engleski, kao, to će biti pod navodnike lako, ma šta je lako, čovječe, niđe veze sad, oprosti šta. Ne, tu i tamo ima neke riječi sviste, tipa, ono, ne znam, der Hund je pas, ono, hound, je li, nekako engleski to, ali hrpa te gramatike, oni imaju padeže što engleski nemaju, dobro, ajde, hrvatski ima, pa. Onako, puno je tu komplikacija i taj vokabular ogromni, onako, gadno je to sa 35. Ja sam više tim talijanski, španjolski i na turskom. Aha, je li, romanski neki jezici, da, da, da. Tako je.

46:42⧉ Pa i mene isto privlači možda talijanski, španjolski krenuti. Ali da, uglavnom, bilingvalnost, definitivno da, što se tiče normalnog razvoja, ali bilingvalnost kod djece s poteškoćama, tu sam ipak sa zadrškom. I ajmo napraviti ono. Pa i ja sam u principu. Postaviti neki standard do kojeg dijete mora doći s tim nekakvim razvojem, a onda možemo krenuti na još dodatan jezik. Da, da, da. Tako da, ima jako puno djece s poteškoćama kojima, kao i kod ostale djece tipičnog razvoja, idu jezici, ali ne idu brojevi. Ili ne idu slova, ali zato zvučno jako dobro upijaju. Da, da, kužim. Evo, iz te neke, isto, meni jedan od braće ima autizam sa mentalnom retardacijom.

47:36⧉ Mladi gospodin, brojevi. Koliko ima godina? Sada 20-ak. Sada će on, vidi boju, neće reći na hrvatskom boje, brojevi se izgovaraju na engleskom. Molim lijepo. Sve, sve, osim broja 11, koji on kaže"like". Aha. I broj 20 nije"twenty" nego je 20. Ajde. A sve ostalo je na engleskom, svi ostali brojevi. Ili, on voli YouTube, naravno, pod supervizijom je da se vidi šta gleda, šta ga zanima, koji su interesi. A dobro, YouTube je takvo jedno mjesto, ono, se može zabaviti. Ali ima zanimljive interese. Ne, ne, ma mislim, ima svašta na YouTubeu, ali. I imao je fazu, onaj crtić sa onim, kao onim krvnim zrncima šta putuju u tijelu, kao. Onaj francuski crtić stari, na taj misliš? Mislim da je to taj, da. Pa dakle, to je iskopao, to sam ja kao klinac gledao, ako je to taj, ali mogao bi biti. I onda moraš učiti s njim jezik, jer on sve pokonta, ja ne znam na koji način, on nauči vokabular, i onda on krene to primjenjivati. Čekaj, a koji jezik, engleski ili?

48:49⧉ Ne, ne, ne, ne. Ima on fazu i turskog da se mi razumijemo. A, okej, okej, opa, dobro. Znači, ti ne znaš odakle on nauči, on zna šta on govori, ti si taj koji ne zna. I ništa, onda ti opet moraš sjesti, šta je on rekao, kako se to čulo. Da, da, možda te psuje, nešto. Otprilike uglaš riječ, pa onda istražuješ, pa si doslovce možeš pisati rječnik, riječi koje on upotrebljava. A s druge strane, prva slova je napisao jako kasno. Da, da, shvaćam. Nekako ih, ja mislim, 13, 14 godina, prva slova.

49:23⧉ A s druge strane je pričao. Ne, vidiš kako to. Većinom na svom jeziku, ali u biti, da, ima sluh za druge jezike. Ne pišući nijedan jezik. Znači, to su sve neke stvari koje nas djeca iznenađuju svojim mogućnostima, kapacitetima koje imaju, a mi mislimo o nešto ne može. Nema toga što oni ne mogu, samo je pitanje koliko vremena će trebati i do koje mjereće moći. Ali smatram da se može jako puno napraviti. I, ono, sad sam dala malo ljudima i pohvale i kritike, ali nikako se dotaknuti roditelja.

50:05⧉ Kroz nekakvo iskustvo koje sam doživjela, nije lako biti roditelj djeteta s poteškoćama. To ima, moraš se prilagoditi tom načinu života. Naravno, ako su manje poteškoće, lakše ti je. Da, ovisi, to je takav spektar, ono. Poteškoće, često, ne mogu reći da nemam privatan život. Imam, ali sam morala obaveze i neke načine života prilagoditi svom djetetu. I uopće mi to nije problem.

50:36⧉ Ali mi je najgore kada, što se tiče terapija, roditelj kaže, ja ga vodim ovdje, ja vodim ondje dijete, ma ide logopedu, radna defektologija, šta još, fizikalna, senzorna, pa nema di ga ne vodim. Reko, dobro, ali, kao, i ne napreduje. Ili je presporo. Reko, dobro.

51:04⧉ A koliko vi dnevno radite s djetetom? A pa šta, pa ja ga vodim, ja reko, ajmo ovako. A koliko je dnevno dijete na terapiji? Pola sata, 45 minuta ili sat vremena? A koliko dan ima sati? I neka oduzmemo 8 sati što dijete spava. Da, da. Šta vi radite? A pa ne mogu, a pa znate, vi morate biti i roditelj i terapeut. A terapije koje vodite dijete je nešto što će djetetu dati uvertiru u ono šta ćete raditi, ali je na vama da iskomunicirate taj dio s terapeutima, dobijete upute, i okej, ne morate vi sjesti, zagrijati stolicu u svemu sa svojim djetetom. Izvedite dijete van. Prođite tu neku temu, tipa, logopedska vježba za š,ć, č. Prvi primjer, lišće. Pa izađi, pa pitaj, kakav je list, koje je boje, nađi mi narančasti list. Ajmo tražiti lišće.

52:14⧉ Hoćemo učiti lica, jedan list, dva lista, množina lišće. Znači, ne moramo za sve sjediti i ne mora nam to biti laka. Ja sa svojim djetetom jako puno vremena provodim vani. Baš zato jer sam shvatila da je to njemu najopušteniji način da ono što je radio na terapijama, ja bacim oko, dobijem upute još od stručnjaka, i ja ću to odraditi na svoj roditeljski način. Ne mora roditelj biti stručnjak, ali mora sudjelovati u terapeutskom procesu. A to mnogi zaborave. Da, da, vjerujem. To je, evo, od toga da, nažalost, ima jako puno i količine roditelja koji ne priznaju samu nekakvu dijagnozu koju postave stručnjaci, pa se bore prvo sami sa sobom, najteže si je to priznati. A upravo taj korak priznavanja, okej, dijete mi ima problem,će doprinijeti da šta prije počnemo tražiti način za rješavanje. A kako vam kažu, to samo shvaćanje da imaš problem je već pola rješenja, ili tako nešto. Ima nešto u tome, ja mislim.

53:26⧉ Pa ima nešto u tome. To je jedan dobar početak gdje zapravo pomažemo svojoj djeci. Ima naravno i statistike, da najčešće, nažalost, očevi ne prihvaćaju ako je muško dijete sa većim poteškoćama u razvoju, da to ne prihvaćaju. Ili oba roditelja. Ima da su mame nekada prebrižne, pa bi stavile to dijete u stakleno zvono da mogu, jer, eto, nešto, umjesto da probaju šta prije u društvo uvesti dijete.

53:57⧉ Smatram da djeca, koliko god imala nekakvu poteškoću, ako su samostalna, naravno, ne pričamo o tome da, nažalost, ovise o 24-satnoj skrbi u krevetu, nego da mogu hodati, kretati se, družiti se, ako i ne pričaju da pokazuju, da trebaju isprobati život. Naravno, sukladno njihovim godinama, mogućnostima i sposobnostima. I onda, u današnje vrijeme sam vidjela, ima jako puno mama koje trče u parkiću za djecom, joj, ogrebat će se. Poznajem i osobu koja je bila, joj, ne skači po lokvama, ili ne smiješ ovo, ne smiješ ono, zmazat ćeš se. Pa postoji danas mašina, oprat će. Da, da. Past će, ogrebat će se. Pa naučit će za idući put kako neće. Znači, svi smo mi prije 20 godina, roditelji nisu ni znali di smo trčali, kroz koju šumu, i čak smo se igrali onih kauboja indijanaca i svega. A i to nekako i dosta varira po regijama. Jedan put sam bio u Zagrebu, tamo mi brat živi, i tako su ono djeca bila po parkiću i po igralištu, zapravo, i ugazio

55:12⧉ je u lokvu mali. I sad, ovaj, a mislim bilo je vani, ne znam, ono, 10, 15 stupnjeva, znači nije bila neka, ono, sibirska zima. I to je sad ovi, neki koji su bili s nama, to je praktički incident nastao. Nećeš mu ići to promijeniti. Pa mislim, ja kažem, ono, pa nije sad ono do čička, malo mu se, mislim, ne znam, moja je bila procjena da je no big deal, onako smo još tu 20 minuta, to onako je bilo strašno, ono, problem praktički, ono, valjda sam bio totalni neotac, ne znam ni ja šta, ali ono, mislim, daj čovječe, pa, mislim. Dijete je zmazat će se, past će s moći će se. Mislim, kao, bio je problem, ono, ispada kao da, ako sad isti tren mu ne stavim suhu čarapu, ne znam, otpast će mu noga, ono, ajde da je minus 10, još bi to imalo nekog smisla, ali ono. Upala pluća ili nešto. Da, da, da, nešto, ali ono, nekako, tako da, da se dosta, ili ono, djeca trče, ne znam, padne i sad, ono, dijete malo zaplače, zašto trčiš, vidiš da, što se dogodi, a čovječe, pusti ga da trči, ono, mislim. To je taj oksimoron društva. Ne možemo mi, ako ćemo pričati o školstvu, o tim nekim obrazovnim stvarima, ne možemo mi uspoređivati školstvo prije 30 godina i sada.

56:21⧉ A opet, s druge strane, ja volim povući tu paralelu, kako je bilo prije, jer smo se više družili. Misliš da se školstvo. Manje je bilo dramljenja. Ja ne bih rekao da se školstvo puno promijenilo baš. Ako ovo što ja vidim sad sa svojim i što sam ja. Pa ja smatram da se školstvo promijenilo podosta, ali na način da se puno. Neke stvari da se pojednostavljuju previše, da se premalo traži, a s druge strane da je nametnuto toliko nebitnih informacija koje ti stvarno ne trebaju ako se ne opredijeliš za nešto. E, meni se baš čini da ovako, šta, znači, meni mali ide u šesti razred, čini mi se da, kao prvo, to je ono, svaki dan je 6 sati, pa ja sam prilično siguran da to meni nije bilo tako. Onda vidim po domaćima i šta uče, da je to dosta sve zahtjevnije nego ono što se ja sjećam svog školovanja, sad, ja ne znam, ono. Pa evo, recimo, ono. Baš mi se čini obrnuto, da ih traže više i da nije ništa pojednostavljeno, nego da, pa će da, da je zakomplicirano. Ja ću dati primjer matematike, baš šesti razred, evo. Gradivo koje smo mi imali u šestom razredu, sada je rastegnuto i do sedmog i do osmog razreda. Što smo mi obavili u jednoj godini, njima je to sada produženo i raščlanjeno.

57:35⧉ Znači, evo, to je konkretno primjer jednog predmeta, ali se slažem da nije tako za sve predmete. Smatram da se treba imati neka opća kultura i da smo mi jedna od država koja zapravo na tome najviše radimo. Jedna po meni, jedna u vrhu. Misliš, a? Sa širinom nekakvog znanja. Ali smatram da se u toj širini tog znanja i zahtjeve za potrebe ili kako god, da su se više ljudi i izgubili u nametanju svega toga, jer ne zanima svakoga likovni, glazbeni, ili ne zanima svakog matematika, ili neki prirodoslovni predmet, ili društveni predmet poput hrvatskog povijesti. Znači, nismo svi za sve. I tu mi se u jednu ruku sviđa Njemačka, a u drugu ruku Hrvatska. Zašto? U Njemačkoj profesori i škola i ostali koji rade u timu procjenjuju tvoje nekakve mogućnosti i za što bi se ti trebao školovati.

58:39⧉ Ne podržavam u potpunosti, jer koliko ljudi ja znam da u srednjoj školi jedva izađu iz te srednje, dođu na faks i rasture. I završe u roku. Samo zato jer su kasnije sazrijeli. Ja to dosta igram, mislim. Ja imam tu mogućnost. I to je to, dogodi se taj klik. Šta Njemačka te tu onda malo zaustavi. Ali s druge strane mi se sviđa to šta ranije skuže i onda vode djecu ka onome u čemu su dobri i usmjere ga. I to je taj dio zašto se meni sviđa dio jednog sistema, dio drugog, bilo bi idealno to nekako uklopiti. Ako vidiš da djetetu ide u prirodoslovni ili nešto, preporuči mu, hoće li gimnaziju, okej, idi u gimnaziju, ali onda idi prirodoslovno, prirodoslovno-matematička, kemijska, neka kemijsko-tehnička, znači taj neki đir.

59:37⧉ Ako te zanimaju da li poezije, ostali, ili da li jezici, ili bilo šta, imaš hrpu društvenih, hoćeš li učiteljski, hoćeš li filozofski, hoćeš li, šta još imamo. Znači, bilo šta društveno, znači, mislim da imaju ovi jezični nekakvi isto fakulteti, smjerovi raznoraznih jezika, literatura i ostalih stvari.

1:00:11⧉ Smatram da bi to bilo dobro isto kao i za srednju školu. Znači, hoćeš u gimnaziju, okej, usmjerit ćemo te u tom pravcu. Hoćeš li strukovnu, opet ćemo te usmjeriti, ali da je to neko polje koje tebi ide. Ono što generalno, po meni, u školstvu nedostaje je poticaj onoga u čemu smo dobri, a ne kažnjavanje i isticanje onoga u čemu smo loši, a ono u čemu smo dobri, pa dobro, to se očekuje. A to je problem sa. I taj pritisak i roditelja, sve mora biti pet. Ne mora nek dobije jedan, to je samo zato jer nije sjeo i naučio. A zar nije to problem svih standardiziranih sustava gdje ti sad imaš, ne znam, 20 djece i sad, ono, dvoje-troje su onako bezveze, neki su, ono, prosjek i neki su baš, ono, genijalci. Kako to, na koji način posvetiti se i onima kojima ide lošije, ali i onima kojima ide odlično, koji u principu je to sve dosadno, onako, pogledaju pet minuta, ono, mislim, karikiram malo, i dobiju pet. Mnogo puta sam vidjela da se dopunska i dodatna nastava u školama, onako, jako izdvaja dopunska kao da je pokazniji,

1:01:23⧉ a dodatna, ja sam faca škole. Aha. Ja ne bih to nikad gledala u tom smjeru i pokušavala bih objasniti učenicima malo drugačije. Dopunska nije nikakva kazna, to je prilika da sve što me ne možeš na satu, kada se ja tebi ne mogu posvetiti u toj mjeri jer vas je još puno, dođi, tu sam, pitaj, proći ćemo zajedno. Ni dopunska nastava nije jedan na jedan, ali je manja grupa i imaš priliku to odraditi, pitati, točno određeni zadatak, točno određenu nekakvu tu manju cjelinu koju si taj sat radio ili taj tjedan napravio, a nisi shvatio. Dok dodatna, po meni, je ona nastava gdje upravo ovi koji su dobri, koji se ističu u tom nečemu, ti ćeš ih poticati da budu još bolji. I tu sam ja imala sreću u svojoj osnovnoj školi da su jako poticali i dodatne i dopunske i još dodatne programe. Gdje imao si dodatnu iz biologije. Koliko škola ima dodatnu nastavu iz biologije? Da, nisam to nikad čula. Za kemiju, hajde, zbog državnih natjecanja, čak sam i čula. Znači, mi smo imali i biologiju i kemiju.

1:02:36⧉ Naravno, matematika, fizika. Sama informatika, rano smo krenuli s programiranjem, pa nam je to bila odlična uvertira meni za moju školu, srednju koju sam upisala. Potom, iz tehničke zajednice, imali smo odličnu profesoricu koja je poticala, otvorila je zrakoplovnu skupinu kojoj sam bila dio, i tu se rodila moja ljubavka koja je kasnije pao odabir na fakultet. Znači, to su sve te neke dodatni sati kada vidiš da nekome nešto ide, da ga potičeš, i to je taj jedan, po meni, blaži oblik usmjeravanja. I onda mi je žao šta roditelji će radije upisati dijete, iako se ne protivim za sport, dapače, ali neka on ganja loptu, neka bude nogometaš. Ajmo ovako, koji je, kolika je šansa i postotak, statistički, da ćeš poznati veliki nogometaš budući. Macijalno 0,00. Znači. A kolika je šansa ako ćeš ti poticati dijete u nečemu šta je dobro, šta mu ide? Primit ću, evo, primjer kemije. Meni osobno ne ide, bog zna kako. Bila sam tu uvijek prosječna trojka, četvorka, ako ćemo po ocjenama, ali ako

1:03:50⧉ mi ide dobro kemija ili njoj, pa usmjeri na dodatnu nastavu kemije. Naučit će još više, možda se još i više zainteresira. Možda se dogodi da će ići godinu dana i kaže: "Ipak mi se to ne sviđa i to nije za mene." Ali si dao priliku usmjeriti svoje dijete, ili ti, pa dijete tu ide, obožava glazbeni, ali ne samo zato jer je to najlakši predmet, nego zato jer ga zanima neki instrument. Pronaći ćeš glazbenu školu. Upisat ćeš. Ne mora to biti zbor, možda može stvarno svirati instrument. Danas, sutra, tvoje dijete ima jednu novu vještinu s kojima može napredovati. Možda na kraju stvarno i postane ili tamburaš ili bude u nekom bendu, možda. Ma da, da, kožane, da. Evo, mi konkretno ću se dotaknuti kolege iz srednje škole. Danas, naš glazbenik, mi smo već znali da će u srednjoj školi, iako smo bili kao svi štreberski razredi, prirodoslovno-matematički smjer, gospodin Matija Cvek. Aha.

1:04:52⧉ Znači, bilo je već očigledno da. Bilo je očigledno da će on otići skroz u glazbene vode. I jako mi je drago zbog njega, evo, sreli smo se prije jedno mjesec i pol tu kod nas u trajektnoj luci ovdje u Splitu, malo porazgovarali. To je taj dio usmjeravanja. A roditelji često, pa ja mislim čak i zbog svojih ambicija koje su imali, a ostale neostvarene, nameću nešto djeci, a dijete ne mora biti za to. Da, da. Znači, više pažnje možda usmjeriti, nije bitno da li dijete sad sa poteškoćama ili da li neurotipičnog nekakvog razvoja ili tipičnog razvoja.

1:05:38⧉ Mislim da roditelji trebaju malo više slušati svoje dijete, gledati. Slažem se i često roditelji neke svoje, ajme meni, ja nisam ništa, pa će se, sad ćeš ići na ovo, na ovo, tri sporta, pet nekakvih, ono, jezika. To se skoro meni dogodilo i drago mi je, evo, tata mi je tu bio odlična podrška. Aha, aha, malo je to skresao, a? Dao mi je podršku u onome šta ja želim. Kada sam rekla: "Tata, ja ću igrati nogomet," igrala sam nogomet četiri godine. Opa, dobro. Tenis, tata me je vozio na treninge. Tenis sam isto igrala par godina, bila sam poprilično okej. Najmlađa u, recimo, na turniru, zastala na četvrtom mjestu. Ali kao najmlađa da igraš protiv šest, sedam, deset godina starijih iskusnih. Opa, to je odličan rezultat. Ja sam tada imala osam, devet godina, ovi su imali osamnaest. Na tom turniru generalno biti četvrti, ja sam sebi bila kraljica u tom trenu. Pa dobro, pa kako ne, to je odlično, svaka čast. Ali to mi je tata dao nekakvu podršku. Dok, recimo, majka je bila s druge strane upravo to nametala.

1:06:51⧉ Ona je upisala pravni fakultet, nikada ga nije završila. Ti ćeš sad studirati pravo, ti si za pravo. Ne, ja nisam za pravo, ja nisam za nužno društvene predmete u tom nekom segmentu, jer meni to nije išlo. Ajde sad, sad, evo, petnaest godina kasnije mi se malo okreće priča i zanimanje. Ono, s obzirom na svrsi shodno onome šta radim. Ali to sam išla onda usmjeriti i prema marketingu. Tako da nije nužno društveno, nego da ja i dalje imam svoje brojčice, statistike i sve što meni ide.

1:07:22⧉ I onda kad sam došla tati i rekla: "Ja bih upisala aeronautiku, kontrolu leta." Mama dobila fraze, tata bio oduševljen, ja dogovorila s tatom, moram ići na liječnički i podršku sam imala. Sad, naravno, nažalost, poslije se dogodilo šta se dogodilo, teška saobraćajna, nikad nisam završila fakultet, odustala sam od tog smjera. A šta je bilo? Teška saobraćajna, izvukla živu glavu, imam drugi rođendan. Aha. I tako, puno operacija i posljedica, ali. To koliko si imala godina? 22. 23.

1:08:06⧉ 22. Nikad ne znaš što ti život nosi. To svi često kažu, a osim, ili kako bi rekli moji prijatelji, čovjek planira, čovjek kuje, a Bog se smije. Da, da, i. Znači, to su sad neke, ono, nepredviđene okolnosti koje se dogode, ideš dalje, ali da se to nije dogodilo, ja sam, recimo, usvojena.

1:08:33⧉ Ja ne bih tražila biološku obitelj, ne bih saznala za braću, ne bih saznala za autizam, ne bih proživjela jedan dio autizma prije nego što sam i sama dobila dijete s autizmom. Da li mi je žao što se tako sve odvilo, što nisam završila kontrolu leta i tak dalje? Pa zapravo i nije. Jer me je život, kroz određene situacije, pripremio na ono što mi je uslijedilo. I to mi je savršeno sad super. Naravno da je bilo teško tada i da si misliš: "Jao, šta ću ja sada?" Fakultet, posao, ovako, onako. Mislim da to svi prođu u nekim mladim, ono, danima, kad ne znaš šta bi i gdje bi i tako. Meni je najgore, evo, kad čujem, svakom je njegov problem najteži. Meni je to najgore. Jer onda se sjetim samo da postoji netko tko ima terminalnu bolest ili tko. A da, uvijek može gore, uvijek može bolje. Od svake situacije može bolje i gore. I onda, ajde, ljudi, pogledajte realno, koja je situacija, šta možete napraviti. Ja kad sam skoro poginula u prometu, meni se, kako kažu, prevrtio film pred očima cijeli život i ja sam rekla tati: "Tata, ja želim pronaći biološke, biološku obitelj." Tata mi je dao moju prvu liječničku, onu, od cjepiva, sa starim

1:09:47⧉ imenom i prezimenom. Kako je to izgledalo? Mislim, jel si neku sustav onda tražila ili, mislim, kako to zapravo funkcionira? Pa otišla sam u domu u kojem sam bila, zatražila sam prve papire. Onda su me oni usmjerili prema Petrovoj bolnici gdje sam rođena. Tu smo rođeni i brat i ja. Jeste oboje usvojeni ili? On je u Njemačkoj, završio kod svog oca, a ja sam, evo, usvojena u Zagrebu. I kad kažem mama, tata, to su ovi što su me usvojili. Da, da, shvatio sam već. Ovi drugi su eko roditelji koji su dali biološki materijal. Da, ili bioroditelji, mislim da se tako zove. Bioroditelji.

1:10:28⧉ Šta sam htjela reći? Dug je put da otkriješ sve poveznice. Morala sam otići osobno na policiju, predati zahtjev, jer sam imala ime i prezime roditelja, da ih policija kontaktira posrednički, da li žele stupiti u kontakt sa mnom. Tako da sam na kraju zapravo. A da nisi se mogla sama javiti, već si bila punoljetna, mislim. Pa nemaš podatke, ne znaš di žive. Kako naći te ljude? Policija ima kontakt i način. Ja nemam. Da, da, da.

1:10:59⧉ Ali mi nije žao, jer nas je, znači, petero polubraće, petero polusestara i eto, kako ja kažem, jedan nogometna momčad nas jedanaest. Imala se. Tako je, nemamo svi iste mame i tate, znači, s jednim dijelom dijelim majku, biološku majku, s drugim biološkog oca. Ali me je to stvarno nekako izgradilo, pripremilo na idući korak u životu.

1:11:29⧉ Svi smo mi odrasli ljudi sad već, znači, od raspona četrdeset i nešto do dvadeset godina, ja sam negdje u nekakvim srednjem omjeru tih godina. Ali da bi nešto drugačije napravila sada, ne bih. Ne bi to promijenila. Dobro, jesi na kraju našla roditelje? Jesu htjeli s tobom kontakt ili kako je to izgledalo? Jesam, jesam. Pronašla sam ih, biološka majka je napisala, prije nego što je netragom opet nestala iz svih naših života, napisala jedno pismo koje je, pretpostavljam, trebalo biti dirljivo, ali tu se rađa onaj dio: ako nekog ne znaš dvadeset i kusur godina, bude ti ga lijepo pročitati, ali ti postoji jako puno upitnika usput. Onda saznaš da biološki otac nije znao da ti postojiš, bar ti je tako rečeno. I tako dalje, i tako dalje. Da, da, okej, znači nije bilo nešto baš dobro, ono. Pa jednostavno nije im išlo.

1:12:33⧉ Tako da, to je neka njihova stvar, stvar prošlosti. Pa da, ali nema potrebe se sad oko toga zamarati, mislim. Ja sam osjetila, sad ću imati dedu koji je bio za mene, ono, kako bi se reklo, i mama i tata, baš pravi roditelj. Jer dok su roditelji radili, deda je bio u mirovini, pa onda tko će brinuti i paziti, maziti. Sada, kad dede više i nema, ovih deset godina, tata je tu koji, evo, daje podršku u svemu.

1:13:08⧉ Pa tako i sada, kada sam mu i rekla i za djetetovu dijagnozu, on je bio onaj otac, deda, kako god ćemo reći, koji nije rekao: "Joj, ma nije, ma on je samo mali." Nego, ako sumnjaš, idi kod doktora. Reci, pričaj, govori. I da ja nisam imala podršku s te strane, jer sa strane bivšeg partnera i njegovih roditelja: "Ma ti to umišljaš, ma nije, ma kasnije će, ma poslije će, ma pretjeruješ." Da sam ja slušala njih, ja ne znam di bi moje dijete sada bilo. Ja sam ovako sa godinu i pol, uz podršku mog oca, imala. Pa dobro, ali to zna biti. To da sam krenula u ranu intervenciju. Do druge godine sam već imala dijagnozu za dijete i onda sam postupala sve kako sam išla po uputama i proširivala. Mislim, da, ali tu zna biti i nekakvih, ono, false positive, šta bi rekli, znači, za ovog mog starijeg, isto je to bilo nekakvih, onako, poluplašenja, malo je kasnije progovorio i to, pa evo ga, mislim, upoznala si ga sad. Dobro, ali to smo pričali o nekakvom ekranizmu i nekakvim čimbenicima koji to remete. A šta ako nema ekranizma? Ako vidiš da kasni.

1:14:20⧉ A šta ako je dijete pričalo, izgubilo kompletno govor i zatvorilo se, izgubilo kontakt na bilo koji način? Znači, to su sve te neki segmenti koji su jasni pokazatelji u stereotipne radnje i sve ostalo šta ide, recimo, s pripadajućom dijagnozom. Jesi upratila ovo u Kninu sa inicijativom roditelja tamo? Nisam u detalje, ali definitivno mi je velika podrška to što rade, jer smatram da nesređeni status pomoćnika u nastavi je važno pitanje, jer djeca će biti sve više u školama. Pa nije nesređen, nego, znači, pravilnik je jasan, tu je. Baš je obrnuto, ja mislim, problem što je i presređen, to jest. Nije sređen. Oni nemaju svoj koeficijent, oni nemaju svoje ugovore na cijelu godinu, i ako nešto piše na papiru, i dalje im je ugovor do kraja školske godine, onda tri mjeseca bit ćeš. Pa to mi je, baš sam snimao sa ovim gospođama iz Kina, rečeno mi je da je to sad regulirano, da je cijele godine. Kad sad? Nešto skroz novo, kao. Ne u svim školama i ne pridržavaju se svi pravilnika. Isto kao što se ni Kninska škola nije držala pravilnika, pa sad odjednom se drži, pa je sad baš to problem. Pa valjda im je netko odozgo rekao: "Ajde, moraš to malo promaknuti." Zato i kažem, ne drže se svi pravilnika. Jer, evo, tako je i otkriven problem pravilnika u Kninskoj,

1:15:35⧉ jer u Kninu se škola počela držati dijela pravilnika. A do sad nisu. I sad to roditeljima ne paše, a pravilnik je napravljen prije godinu i nešto. Znači, nije sređen taj sustav. Dobro, svako sličan s tom misliš da bi. Pomoćnik nema svoje mjesto. Dosta, evo, ja sam i dio te grupe i sama sam pomoćnik u nastavi, to jest sa završenom edukacijom, ne radim na tom području, ali radim sa njima. U radu sa pomoćnicima, njihova iskustva, dosta su potčinjeni u školama. Ti se drži svog učenika, evo ti eventualno još jedan, šikanirani su od strane, prvo, učitelja i profesora koji se nametnu: "Mi smo djelatnici škole, cjelogodišnje, mi smo ti koji vodimo sat, mi smo ovo, mi smo ono." Najgore je kad onda još škola, gdje smatram da stručno osoblje tu ne odrađuje dobar dio svog posla, a to je psiholog radi svoj posao, a pedagog bi trebao upravo upozoravati na te pogreške unutar same škole

1:16:46⧉ i same hijerarhije. Jer da bi dijete s poteškoćama moglo funkcionirati u školi, to treba ići apsolutno sva struktura koja će zajedno surađivati, a ne jedni druge podbadati i nekako šikanirati sa strane. Ti se bavi svojim djetetom, pusti mene da ja vodim svoj sat. Ne, mi trebamo sjesti, dogovoriti se kako ćeš ti lakše odraditi svoj sat, ali i da dijete odradi jedan dio toga kako treba.

1:17:16⧉ Definitivno smatram da jedan pomoćnik na dvoje, troje djece u razredu ne može. Koliko ja shvaćam, do sad nije bio takav limit nekakav jasan. Nije, bio je jedan pomoćnik na jedno dijete, maksimalno dvoje djece u razredu. Kako ne bi došlo do ometanja, pomoćnik može onda, to jest trebao bi osiguravati nekakav mir i, ajmo reći, mogućnost koncentracije djeteta da ne ometa druge, a da usvaja znanje svojim nekakvim tempom. Gdje pomoćnik tu onda odrađuje više akcija u isto vrijeme, a to je slušanje profesora, zapisivanje bilješki koje dijete nije stiglo zapisati, dodatno objašnjavanje djetetu kako bi moglo usvojiti znanje. Znači, to je sve, i još uz to smirivati određene potrebe, tipa senzornih poteškoća i samih potreba za podražajima, gdje, pa evo, mislim da smo napokon i našli nekakve opcije kako umiriti dijete koje ima naznake hiperaktivnosti ili smanjenja koncentracije,

1:18:27⧉ ili gdje treba odraditi određenu radnju. Znači, postoje tehnike koje smo razvili da bi se to moglo implementirati u samu nastavu. Samo je pitanje još upravo ovog dijela što sam maloprije rekla oko edukacije odgojno-obrazovnih djelatnika, a to je da žele čuti. A ne, ja sam prije 20 godina učio to, toga nije bilo, i ja sad ne želim slušati nekog mlađeg. I to se, nažalost, dogodilo. Ali smatram da su pomoćnici za ona primanja koja imaju definitivno na dnu nekakve rang liste zaposlenika u školama. Što misliš, što stoji iza tog naglog tako reza? Zašto ste se sad to odjedanput sjetili? Pa definitivno nedostatak novaca u mirovinskom sustavu. Jer ovo je kao Europska unija, je to nekako možda bio projekt koji u principu prestaje. Možda je u tome naprosto stvar da su novci presušili i da se zato to gasi. Što misliš o tome?

1:19:29⧉ Pa definitivno nijedni novci Europske unije nisu bezgranični. Da. Znači, postoji fond koji kada se ulazi, kada zemlja ulazi u Europsku uniju, oni imaju mogućnost jednu određen niz godina, tipa 10, 15 godina, gdje dolazi europski novac onda u određene fondove, strukture, da li Ministarstvo školstva, prometa infrastrukture, bilo kojeg graditeljstva, kao što imamo i ovaj fond za krizne situacije kada je bilo veliki potres Petrinja 2020. Da, kraj 2020. Znači, za samu obnovu infrastrukture i svega. To je sve vučeno iz europskih fondova. Tu je država najmanje dala, ako ćemo gledati omjer. Da, da, uvijek je s tim fondovima 85% fond, ostatak, ne znam, neka održava ili. Tako je, lokalne i gradske i županije i ostalo.

1:20:27⧉ Mislim da je prvo uopće, što se tiče ministarskog dijela, to je dosta loše odrađeno, jer ne žele čuti, kažu najgori rezultati sada na državnoj maturi unazad nekoliko godina. A što ste napravili? Ako vidiš da ti ne ide u dobrom smjeru tvoj nekakav plan i program koji si napravio, kurikulum, onda ga mijenjaj. Znači, ne ideš u dobrom smjeru. Ne možeš sad ti natjerati, ne znam koliko ima statistički svake godine maturanata, 10, 15 tisuća? Ne znam. Ne znam? Niti otprilike, da. Mislim da se tu negdje vrti brojka koja idu na državne mature. Ali pretpostavljam da i to pada svake godine, košta. Tako je.

1:21:15⧉ Niste napravili ništa da bi zadržali ostale mlade koji završe neko obrazovanje ovdje, nego kao da se trudite otjerati ih iz države. Znači, postoje, po meni, dvije opcije kako ćeš raditi onda reformu. Ili ćeš stvarati jednu potpuno novu generaciju koju su previše opteretili, a s druge strane ukinuli im ocjene i stavili im smajliće. Znači, uvodiš im informatike, engleske, sve živo, maltene od samoga početka, a onda nema ocjenu i ne shvaća uopće bit i ozbiljnost laganog, to neke pripreme za život, nego će imati smajliće. Znači, nedosljednost, ne pratiš, i mislim da nije dobra sistematiziranost samog programa. Ali, meni je problem ovog sa pomoćnicima u nastavi. Djece će biti sve više. Znači, ono što ja već godinama govorim, generacija 2026., 2027., 2028., to će biti upisi u školama sa po 20 do 30% više djece s poteškoćama. Pogotovo, recimo, autizam, di se rodilo preko 30% više djece 2020.

1:22:27⧉ sa autizmom. Kako će se profesori i pomoćnici snaći kada dobiješ jedan cijeli boom koje moraš po zakonu, sada zbog same inkluzije, u odgojno-obrazovne ustanove, moraš ga ispunjavati, a nemaš kapacitet, nemaš zaposlenike, a ne želiš im ni dati pristojnu plaću. Jer njihova plaća je definirana po bruto primanjima 7, 7 i pol eura. Bruto. A ne mogu ni skupiti poštenu satnicu, jer šta je? Njima se računa sat od onog trenutka kad oni trebaju biti s djetetom, do onog trena kad završe, a ne vide koliko oni još kući moraju odraditi da bi oni pripremili svoje dijete koje oni vode za određeni sat. Za nastavnike se uredno touračunava. Mislim, kući taj. Jer ni nastavnik nema 8 sati na dan. Imaju svoj koeficijent. Imaju svoj određeni koeficijent i tu se onda računa plaća. Pomoćnici u nastavi nemaju svoj koeficijent. To je ono što je sada zahtjev, neću reći sindikata, ali udruge pomoćnika u nastavi, budući da sindikat nije ništa odradio. I što misliš, kako će se to razriješiti?

1:23:38⧉ Hoće li se razriješiti? Za sada, što se tiče samih primanja, ono što znam je da udruga pokušava, nagovara da to bude malo veća satnica, pojedini gradovi pokušavaju ponuditi nekakvu doplatu pa da bude satnica 8 i pol eura bruto. Ja vjerujem da će to kroz godine, ali inzistiranje na samom koeficijentu, napokon ući u nekakva normalna primanja i plaću, a ne da je plaća, radiš cijeli mjesec za 500, 600, 700 eura, koliko zna ispasti sama neto plaća u konačnici. A što se tiče pomoćnika u nastavi i zahtjevnosti njihove zadaće, smatram da treba vratiti svako dijete jedan pomoćnik. Također smatram da treba postaviti samu sistematizaciju kriterija malo bolje, jer u samom radu sa školama i vrtićima sam naučila da nisu jednaki kriteriji u svim gradovima i županijama, jer ovdje smo imali učenika koji ima disleksiju, disgrafiju, ADHD, koji sam po sebi bi trebao imati pomoćnika u

1:24:53⧉ nastavi po ostalim kriterijima. Županija splitsko-dalmatinska je odbila taj zahtjev. Dok imamo, recimo, grad Zagreb i zagrebačku županiju, dijete ima samo disleksiju i disgrafiju. Sada nisam točno upućena jedino u koju težinu same poteškoće, da li je to površnije ili je jače izraženo, to dijete je dobilo. Znači, dijete koje ima puno više opterećenu dijagnozu nema pravo, dijete sa manje opterećenom dijagnozom ima pravo. Znači, to su jednostavno neusuglašeni kriteriji po kojima se dodjeljuje pomoćnik.

1:25:38⧉ Znači, mislim da ima puno rupa u samom zakonu i u pravilnicima. Vidjet ćemo, sad ovi iz Knina planiraju, zapravo njima je ideja sa ministrom probati dobiti nekakav sastanak, vidjeti što s tim, jer ako... Po tom pitanju im želim svu sreću, i ako će htjeti nekakvu suradnju sa nama, slobodno ih obavijestite da smo mi tu uz njih i doći ćemo podržati. Evo, možda za kraj, samo bih te htio pitati za tvoj stint, kako bi to nazvao, izlet u manekenske vode, to jest za natjecanje za ljepotu, kako je do toga došlo, što mislim? Čitao sam u storiju onaj članak, tu je onako bilo malo i nekakve, ajmo reći, kontroverze sa ovim operacijama i to, kako je to sve... To je onaj dio koji sam napomenula, kako je došlo do udruge i svih ovih projekata. E, znam, to smo u početku si spomenula. Morala sam odraditi, naravno, svoj dio koji sam bila dužna prema sponzorima.

1:26:36⧉ Tako je došlo do ovih medijskih izleta RTL-a i ostalih novina, 24 sata i svi ostali koji su prenijeli vijesti. Ali što se tiče storija, je jedna malo drugačija priča. A to je upravo ovaj dio osoba s invaliditetom. Znači, i sama imam određeni invaliditet koji nastojim da se ne vidi na van, koja je posljedica same ove prometne nesreće. I zato je naslov išao:"Želim biti prva osoba s invaliditetom koja će nositi naslov i titulu." Zato jer mi je od samog starta, znači, davno, bavila sam se baletom, bilo je tu marginaliziranje svih osoba i šikaniranje koje imaju prekomjernu tjelesnu težinu, jer eto, oni nastoje kao olakšati muškoj populaciji na baletu nas, pa ti uvjetuju hranu i što ćeš raditi, koliko ćeš platiti. E, to sam čuo, da je za balerine baš onako... Rigorozno je, jako je rigorozno. A što za muške je manje?

1:27:44⧉ Ako mogu reći, baletani su jedni od najspremnijih muškaraca koje ja poznajem u fizičkoj spremi. Znači, tu nemam što kolegama zamjeriti riječ, svaka im čast, skidam kapu. Ali za žene je to malo drugačije, baš je rigorozno. I to dovodi do faza iscrpljenosti, od umora, anoreksija, bulimija i svih ostalih, onda već i psihičkih poremećaja.

1:28:14⧉ I onda mi je bilo, nekako sam se vodila politikom, što se tiče mode, smatram i da sa oblinama i potpuno obučena, ne polugol, možeš biti itekako privlačan. Da, što više može biti privlačnija inteligencija više nego sam fizički izgled koji se može urediti, ako imaš dovoljno novaca, od ne toliko nekome estetski privlačnosti, jer to je sad isto ljepota u oku promatrača. Ili iz nekih kompleksa, ti to promijeniš, platiš, promijeniš, izađeš nova ko iz tvornice i što sad? Ti si ostala ista osoba. Mada, je li to baš u praksi? Često se tu uđe u nekakav onda spiralu, pa još jedna, pa još jedna operacija. Tako je, ali evo, upravo taj dio tog modnog svijeta, zato se išlo sa naslovom i naglaskom na, znači, osobu s invaliditetom kroz nekakav životni put.

1:29:14⧉ Jer je te iste godine upravo i krenuli svi ovi projekti, čak i prije nego što je osnovana udruga. A onda ti je to bilo više marketinški. Nekakva, nije toliko marketinški koliko sam htjela upravo tu medijsku pažnju koju sam imala na jedan neželjeni način pretvoriti u nešto da otvorim vrata i kanal ka onome nekakvom cilju za dobrobit apsolutno cijele zajednice, Hrvatske, ali i šire. I kako si prošla na tom natjecanju? Pa ono, kada saznaš koliko je to sve namješteno, već u startu znaš, prema ponašanjima, prednostima, tko ima više frizera, tko ima manje, da nismo svi jednaki.

1:29:57⧉ Ajmo reći, posebni tretmani. I onda se na kraju i sama jedna sudionica malo zeznula, kako su čitali države, ona je izašla prije nego što je pročitana. I onda se vratila i kao čekala ipak da i njenu državu prozove, to nam je bilo sve jasno. Aha, da, da, što se događa. A što misliš, kao pobjednicu ili što su prozivali? A, da, da, da, aha, znači, znala je unaprijed. Znala je unaprijed, znači, nama se samo potvrdilo sve ono što smo i mislili i onda smo to... A koji su uopće nazivno nekakvi kriteriji i to što se gleda kao? A sve ovisi tko što traži, ovisi s kojim kućama se radi.

1:30:41⧉ Razlika je između manekenke i modela u visini i proporcijama, da se mi razumijemo. Ja sam, recimo, jedna od najnižih, ako ćemo gledati manekenski svijet. Ako ćemo gledati svijet modela, tu sam idealna, što se tiče visine. Sada proporcije, sve ovisi od dizajnera do dizajnera. Recimo, dizajneri Snježane Mehun, oni vole jako konfekcijski broj 32 i da nema nikakvih oblina. Znači, da se šiva po lutki i to je to. Ajmo reći, kao da je neko androgen, totalno. Što se tiče nekih drugih brendova, oni vole realistiku, ako ćemo to tako dobro nazvati. Nitko nije savršen, možemo biti različiti, bitno je da si otprilike u gabaritima. Znači, svi kažu idealno 90-60-90, ja sam u to doba tada imala, ne znam, 96-62-100. Znači, njima je bitan bio taj nekakav samo vizualni, a sad da li će biti centimetar gore-dolje.

1:31:48⧉ Sve ovisi od samog brenda. Meni najdraži brend za suradnju u Hrvatskoj je bio Skandal. Znači... Dobro, postoji još jedan, nekog ih nisam čuo dugo. Imali su svuda dućane. Olja se prebacila, Olja mi je sada prijateljica i višegodišnja suradnica. Ona se prebacila što se tiče samog onog kožnog dijela i izgradila je novi brend kao vampirica. Ali, mislim, svi mi vežemo neku uspomenu na nešto, tako je meni Skandal ostao u jednom prelijepom sjećanju što se tiče same super. I onda si u principu izašla si iz tog svijeta. Mislim, to si ušla i izašla, ono. Pa bila sam u akciji. Je li to samo jedno to natjecanje bilo ili svih više? Ne, ne, znači, bilo je tu i grada Zagreba i bez modela Hrvatske. Onda su me jednostavno upratili sa europskih područja i nekako slijedom svega sam bila predstavnica na Miss Europe. A ovaj, reci mi, ti si rodom iz Zagreba. Jesam. A ovaj, kako si završila tu na moru, u Solinu? Pa živjela sam i prije ovdje, tako da kada sam gledala di bi išla, nešto je bilo malo.

1:32:58⧉ Jesi kroz mladost tako dolazila često ovdje ili koja je njima nekakva posebnost? Pa živjela sam tri godine ovdje. Koje dijete, mislim? Od 2014. do 2017. Tako da evo, baš bilo mi je logično da ću doći negdje di mi je poznata sredina, a da mogu promijeniti sredinu, da nije Zagreb. Pa na more, nije loše, ajde, ovaj. Pa eto. I kako si bila prihvaćena, e tako, tu su onako, Zagrebčani su ono, posebno ovako oko Splita, bar ja imam takav dojam, možda dušu griješim, da je to ono. Pa i ja nemam sad taj osjećaj, nego više ljudi reagiraju sa osmijehom i pitaju: "Dobro, što ti je bilo da si došla?" Obično svi bježe u Zagreb, a ne u Split. Da je obrnuto, ja bih rekla. Ne mora biti ništa.

1:33:50⧉ Ajde samo, ugasi ga. Dobro je. Da, zašto si došla, mislim, ne zašto, nego, ajde. Promjena sredine. Promjena sredine, da, to je bilo to. Tako je. I jesi zadovoljna onda sa... Jesam. Prvenstveno upravo zbog ovoga zbog čega smo danas došli, a to je i udruga i djeca s poteškoćama. Da se vratim na tu temu, mislim da ne može biti loše i da bi udruge trebale i jedni na druge gledati s manje konkurencije, a više da se zajednički odrade projekti za dobrobit sve te djece. Jer djece svakako je sve više, a stručnjaka nedostaje. Reci mi, kako se može, evo za kraj, kako se može podržati rad udruge, ono, donacije si rekla da se... Imamo, imamo svoju web stranicu, udruga-donis.hr.

1:34:43⧉ Mogu doći naravno i osobno u naše prostorije, uz prethodnu najavu, na broj telefona, da li da ga kažem ili ćemo ga napisati ako je svejedno. Ja ću staviti u description, što kažu. Ja sam dostupna i na mailu, pomažem često i roditeljima preko Facebooka, ajmo reći, ukoliko imaju pitanje vezano za inkluzivni dodatak za svoje dijete s poteškoćama, nastojim tu pomoći koliko god mogu i u pisanju žalbi. Tako da evo, to su sve nekakvi kanali, Facebook, Instagram, mail, broj mobitela, WhatsApp, dostupna sam na svim poljima. Dobro, znači svugdje si, okej. Tako je, tako je. Ništa, Ina, hvala ti puno, baš je bio ugodan razgovor, pa eto, do idućeg puta. Hvala puno na pozivu. Ljudi moji, pozdrav, subscribeajte se, lajkajte sve, odradite sve što treba, što volim reći, to mi je catchphrase. Eto ga, do iduće epizode, pozdrav!