Epizoda #18 · 17. veljače 2025. · 2 h 7 min

Tomislav Vukorepa, aktivist, audio inženjer, novopečeni političar

Gost: Tomislav Vukorepa, aktivist, audio inženjer, novopečeni političar

Lokalna politikaAktivizam i udruge

Podijeli: Facebook X WhatsApp Viber

O epizodi

Tomislav Vukorepa je najavio ulazak u politiku, pričamo o spalionici smeća, šibenskim prilikama, kamerama i raznim drugim temama.

Poglavlja

Transkript

Prikaži cijeli transkript razgovora

Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druga strana medalje". Danas je s nama gospodin Tomislav Vukorepa; Tomislave, hvala što si došao. Dobra večer. Evo, već je lagano mrak, pa: dobra večer, pozdrav svima koji nas gledaju, slušaju, ili čitaju, ako u nekom obliku to dospije u tekstualni... Teško, mediji me uopće ne vole, tako da... dapače, mislim da... Dobro, dobro, eto. Ljubav nije obostrana. Ja samo da... Šalim se, ja malo, ovaj... Da iskažem pozdrav, pa onda... Da, da, jasno, jasno. Reci mi malo o sebi, što si tu, ti si iz Šibenika. Evo ovako, znači, za ljude koji me osobno ne poznaju, znači, rođen sam u Šibeniku, moji su po prezimenu Vukorepa, znači, negdje tamo od Planjana.

Većina Vukorepa je iz tog sela, moji su kundire... Je li to negdje u šibenskom zaleđu ili? To je od Unešića još prema Drnišu, da, to je, znači, taj dio. I, ovaj, moj su kundida je tamo negdje krajem 19. stoljeća došao kao sluga u Dubravu, i tu počinje ta strana loze Vukorepe. I postoji još jedna loza Vukorepe, isto u Dubravi, ali to je već druga priča. Uglavnom, cijeli život u Šibeniku: osnovna škola u Šibeniku, srednja škola u Šibeniku, kasnije cijeli moj radni vijek.

Isto tako, sve što sam radio, to je vezano za Šibenik. Ratno, ratno vrijeme isto tako: Šibenik, Velika Glava, pa onda dalje po cijelom... Bio si baš u Domovinskom ratu? Da, da, u Domovinskom ratu. Prije toga sam bio u civilnoj zaštiti, 1992., proljeće, Velika Glava, i tako dalje, i tako dalje. Uglavnom, i to iskustvo imam, tako da, eto. Kad netko kaže da nisam bio 1991., mogu reći... Imaš dobar odgovor, ajde, to je to. Nisam bio ni u Münchenu ni u Parizu, bio sam tu u Šibeniku. Čak, štoviše, kad su padale granate po gradu, onda sam se vratio, jer sam imao čak i posao jedan gore u Stuttgartu, kod prijatelja.

Međutim, ono, srce Hrvatske, jel', sa... I dan-danas se pitam jesam li pogodio ili nisam, ali mislim da jesam, jel'. Ipak sam patriot prije svega. Da, da. Ajde samo, mikrofon, please. Aha, još malo da ga... Aha, e, tako, tako, samo. Stegni malo onaj, ako treba. Ovaj, nego, ti si, vidim da prije par dana si objavio da ćeš nešto za IČI u gradsko vijeće, jel' imaš tu kakve planove i želje, i kako tu stvari stoje?

ovako, ovaj, mene osobno politika nije zanimala nikada, nisam se slagao s puno stvari, da sad ne ulazim u detalje. Ovaj, nije mi bilo drago, ali nekako sam bio u suživotu sve dok nije poplavila garaža, naša famozna podzemna garaža Poljana. Dok nije poplavila, i ja sam, eto, igrom slučaja bio taj koji je to snimio i proslijedio novinarima.

I očekivao sam sad da će tu to sve skupa dobiti malo drukčiji ishod. Međutim, dan poslije toga Burić saziva konferenciju za novinare i dere se na novinare. E, da su izmislili, šta ono, govorio je... Da su izmislili, da su fotomontaže i, znači, autora snimke, to jest mene, naziva"niškorisnom budalom". I tu sam ja malo, da prostiš, ovaj... To si malo osobno možda, ovaj... Shvatio sam osobno, i sve ove godine pokušavam od Burića dobiti nekakvu ispriku. Međutim, taj čovjek se ne osvrće na nikoga, nego samo gura svoj put, kakav god on da bio, on ga samo gura i ne osvrće se na nikoga. Što ti misliš o garaži i općenito o Poljani kao projektu? Poljana kao Poljana, garaža kao garaža, moje osobno mišljenje je da nije to trebalo baš tu trpati, postojale su i drukčije opcije. Misliš uopće garažu stavljati? Da, da, garažu na Poljanu, jer to je sad praktički okupirano mjesto. Nekad smo imali jedan ogromni prostor gdje smo mogli staviti, sjećamo se, mi

koji imamo nešta godina, da je bio tu i jedan ogromni šator gdje je Mišo Kovač nastupao za jednu Novu godinu. Sjećam se, mislim, 2009., to je bilo... E, tako da, ta opcija kao opcija više ne postoji. Znači, ta površina kao površina... Mislim, nije toliko više veliko, malo je definitivno pojelo malo... Pa da, malo, malo ulaz-izlaz, malo ove figure tamo, netko ih zovu galebovi akrila, netko ima neke, ono, kako kome padne na pamet, kako šta ga asocira, jel'. A jesu li riješili problem tog plavljenja? Više nekako ne vidim da se to... Riješili su problem plavljenja, to nikad nije ni bio problem. Problem je taj odnos prema ljudima, prema kritici i ostalome, pogotovo, evo, da se vratim, znači, na tu konferenciju za novinare gdje je Burić svega i svačega izgovorio.

I ljudi su to praktički, ono, pognute glave istrpili. Nitko nije rekao: "Pa odakle njemu pravo da on vrijeđa ljude, novinare koji rade svoj posao?" I na kraju, odakle pravo Buriću da laže, jer on je rekao da nije poplavila garaža. A ako je već htio reći da nije poplavila garaža, garaža je dobila svoj video-nadzor. Zašto nije izvadio snimke i rekao: "Evo, ljudi, vidite da nije poplavila garaža?" Međutim, on je očigledno se osjećao iznad sviju, pa je mogao reći što god hoće, jel', takav je imao u ono vrijeme, je imao takav odnos prema ljudima. Sad su mu malo krila pala, izgleda da... Ma jesu li, ne bih ja baš rekao.

je, je, pala su mu krila, jer prije je on malo i bahatiji bio nego što je sad. Nisam baš siguran, ali dobro, hajde, ako tako kažeš, tako. Pa dobro, ove ljude koje on tamo na gradskom vijeću izvrijeđa i tako dalje, oni su valjda, ovaj, navikli na taj... Googlali su. Navikli su na takav odnos, pa kad on kaže neku glupost, onda oni pokune glavu, jer vjerojatno ne znaju kako mu parirati. Da, da. Ali, recimo, ja sam mu sasvim lijepo parirao dolje u Vijećnici kad je bila javna tribina za gradsku spalionicu, iako to novinari, naravno, nisu prinili. Kako je na što je to ličilo, kako je to izgledalo? Pa evo, možemo ukratko reći, prva i osnovna stvar, znači, novinari su kao organizirali javnu tribinu gdje bi građani imali mogućnost pitati strukture, počevši od gradonačelnika, preko direktora ovoga Bikarca. I još su tu bili dvoje ljudi, jedna gospođa iz ministarstva i još jedan, nisam zapamtio baš, ovaj, koja mu je funkcija, ali tu je pri gradu nešto, možda radi neke projekte i tako. Znači, ideja je bila da građani dođu i tamo pitaju što, kako, di, kuda i ostalo.

I skupilo se tu nekih 30-ak ljudi, koliko sam uspio izbrojati, jel'. I krenulo je, znači, izlaganje Burića, izlaganje gospodina sa Bikarca, naših njih četvero, i poslije toga je, ovaj, izborio se za mikrofon gospodin Restović. Pravo da vam kažem, mene je čisto iznenadilo koliko je taj čovjek prazan, jer on je došao na, na ovaj, konferenciju, ne konferenciju, na tribinu o spalionici, a o svemu je pričao, samo nije o spalionici niti povezao. O čemu je onda pričao? Spomenio je, jel', tako da sam imao osjećaj da on nije imao što reći o spalionici, pa zato nije ništa ni rekao. Zato kažem da je bio baš prazan, jel'. Znači, spominje i vrtiće i rivu i rupe po cestama i to na brzinu sve izrecitira, ali o spalionici ništa, jel'. Možda se slaže sa spalionicom, ne znam. E, pa tu je isto još jedna situacija, ovaj, za tu spalionicu bila, što se tiče SDP-a u Zagrebu je za spalionicu, a SDP u Šibeniku je protiv spalionice.

I svakom normalnom čovjeku će biti jasno zašto je to tako. Znači, Zagreb stvara svoje smeće i mora se riješiti svog smeća. I zato treba biti za spalionicu u Zagrebu, jer Zagreb mora riješiti svoje smeće. A Šibenik ima malu količinu smeća, i što će njemu spalionica da bi palio tuđe smeće? I tu sad, kad smo kod spalionice, sad možemo to malo, malo podrobnije, jel'. Da se vratim na novinare, jel'. Znači, kad je završilo sve to skupa, ja sutra ujutro listam portale da vidim što je, i ujutro ništa, tek predvečer ili drugi dan je izašao članak na šibenskom portalu, gdje me to sve skupa i nasmijalo i naljutilo, jel'. Jer novinari su napisali jednu ogromnu crtu od gradonačelnika, ogromnu crtu od čovjeka sa Bikarca, znači njih četvero iz institucije, sve ovako ogromne crte. I onda ja kažem: "Pa dobro, gdje su ovo, što smo mi s njima, ovaj, komunicirali, što smo tražili odgovore i ostalo?" Progutalo nešto. E, onda na dnu piše jedna jedina rečenica, kaže: "A tada su slijedila pitanja građana."

I to je to. I gotovo, nema ništa. Ja kažem: "Pa je li moguće ovo, je li moguće?" Pa toliko stvari se otvorilo, ovaj, i pitanja, i tražilo se odgovore na koje nisu imali odgovori u većini slučajeva. I, ovaj, i sve to, i sve to je jednostavno zaobiđeno, nije, nije objavljeno, nije ni rečeno, pa čak i nije bitno ni koje pitanje postavlja, nego da se pokrenu ta pitanja. Između ostaloga, recimo, pitanje, jedno od glavnih pitanja koje sam ja pitao: "Tkoće biti vlasnik spalionice?" Naravno, MUP je zavladao, nitko nije riječ htio reći.

Razumijete o čemu je riječ? Da, da, da, a šta, nisu imali naprosto odgovor na to pitanje? Možda imaju odgovor, ali nemaju za javnost. A, nemaju, aha, da, pa eto, i ovako jedno smisleno pitanje stalno. Ajde, kad smo se već takli toga, nešto ću probati od ovih i drugih ljudi prepričati, a ovo što sam ja pitao i o čemu smo komunicirali, to mogu malo preciznije, ovaj, izraziti. Znači, ja sam u početku, pošto su i novinari, a i ovi ljudi iz institucija govorili da to nije spalionica... Nego energanar, tako. Nego energanar, razumijem. Molim lijepo. E, molim lijepo. I onda sam ja u početku odmah rekao: "Hajmo vidjeti što je to, u čemu se razlikuje spalionica od energane, jel'?" I onda sam ih lijepo objasnio. Znači, taj pogon koji bi došao na Bikarac je klasična termoelektrana.

Znači, kao i svaka termoelektrana, imate ložište, u to ložište trpate nešto što će gorjeti. U termoelektranama na ugalj je ugalj, pa imate na mazut, pa imate na plin. Na plin, da, da. E, svaka ima svoje. Znači, ova termoelektrana bi radila na smeće, u većini slučajeva. Prigrije se voda, onda para i pokreće turbinu. E, tako funkcionira termoelektrana. E, znači, i sad, termoelektrane su kao termoelektrane jako, ovaj, na crnom glasu, na lošem glasu, i svi ih izbacuju jer nisu ekološke. Smatra se da stvaraju ugljični dioksid i tako dalje, i tako dalje. Međutim, kod nas se stvara slika da su energane, to jest termoelektrane na smeće, nešto predivno, da je to ekološko prihvatljivo, da to, ono, doslovno, što bi rekli, svaka ulica treba imati bar jednu, jel'. Je, je, to je smiješno kako se taj narativ promijenio, jer nekako često puna su im usta inače, o Mileti i ne znam, a ekologija, ovo je ugljični dioksid, ovo ono, i sad nam tu hoćeš spaljivati, ne znam koliko, 500 tona smeća na dan, tako je neka luda brojka, mislim. Po onome koliko sam ja razumio, a to su mi prešutno potvrdili, jer nitko

se nije od njih iz institucija usudio precizno mi odgovoriti na moj odgovor, da ne bi eventualno se pokazali da ili ne znaju, ili da su dali krivi odgovor, ili da su dali odgovor koji nisu smjeli dati, znači ispravni, ali nisu ga smjeli dati. Tako da u većini slučajeva njihova strana komunikacije je bila na moje inzistiranje. No, vratimo se sad... Ali dobro, koliko bi onda na dan? E, vratimo se sad na ovaj prvi dio, znači, da vidimo koja je razlika između spalionice smeća i energane. Znači, termoelektrana koja pali smeće, stvara

dvije stvari. Znači, stvara energiju, a s druge strane stvara nusproizvod te energije koji je CO2 koji ide u atmosferu i pepel koji ostaje u peći. Ali i nanočestice koje idu u atmosferu. Idu i nanočestice, sad ajde, možemo to širiti. Jer ja ne vjerujem da postoji jedan filter koji 100% to može. Apsolutno, sigurno ne može. I meni je, ono, najveći vic bio da su oni otišli, ovaj, u talijansku spalionicu smeća pitati koliko je ta spalionica smeća dobra. I zamisli, direktor je rekao da je to sve super, savršenstvo. Mogli su tako Pabla Eskobara pitati koliko je kokain štetan za... Da, da, odličan je. Za, ovaj, djecu i tako dalje. Malo mi je rekao: "To je super, od kokaina se samo razveseliš." Da su oni lijepo putovali, vidjeli su Italije. Da, da, ajmo se sad vratiti nazad. Znači, razlika između spalionice smeća i energane je isključivo u tome s koje strane se gleda. Ako se gleda sa strane čovjeka iz Donjeg Polja koji kopa vinograd ili uzgaja salatu ili masline i tako dalje, to je spalionica smeća.

Znači, za njega to ne znači ništa, to je, znači, termoelektrana u koju dolazi, po sadašnjim podacima, godišnje 150.000 tona raznoraznog materijala na spaljivanje. A za koga je to energana? Znači, svaka ta, recimo, svaka ta tona smeća ima određenu količinu ugljika koja u gorenju ispušta energiju i pretvara je u električnu energiju. Tu električnu energiju, znači, ta termoelektrana isporučuje u gradsku mrežu, znači u mrežu opskrbe i ostalo, nije bitno je li grada ili regije ili gdje će, hoće li je izvoziti, nebitno, jel'. Uglavnom, ta energija koja je otprilike dvije trećine težine, ta energija se prodaje,

i to, da bude zanimljivije, po ekološkoj cijeni, jer to je zelena energija, to nije obična energija koja bi nastala u termoelektrani ili u hidrocentrali i tako dalje. A po čemu je zelena, ako spaljuju nešto? Zato što saniraju otpad, razumijete. A, okej. E, zato je ekološka. A jesi se ti sjećaš, oprosti što te prekidam, jesi se sjećaš da je u početku bila priča kao da će, da je zapravo energana, to jest spalionica smeća, da je kao za ovaj Valis Solaris koji će tamo proizvoditi solarne panele? Pa to, to ćemo se vratiti, ajde sad ne gubimo vrijeme. To je propalo, ali to je bila jedna od prvih kao da to treba radi tog postrojenja, ali ne znam. Na Solarisćemo se vratiti. I onda se zaboravilo na to nekako. Na taj Valis Solarisćemo se vratiti, isto jedna zanimljiva priča, i zanimljivija nego sama pista Formule 1 na Kunjevratima. Kunjevrati su najjači. Dobro, ajmo se vratiti na ovo, znači, za koga je, za koga je, znači, taj pogon, ta termoelektrana, maloprije smo rekli da je spalionica za sve ljude koji žive oko. Finansijer za sve ljude koji su, ovaj, posljedice postojanja takvog pogona u blizini, bilo da su to zemljoradnici, bilo da su to stanari,

bilo da su to ljudi koji žive nizvodno ili tako dalje i tako dalje, ali za koga je to energana? To je isto tako bilo pitanje koje sam ja tamo postavio, ali nisam došao do odgovora. Znači, osoba koja će uzimati tu kintu u džep od te struje koja se prodaje, za njega je to energana, jer on prodaje energiju. Za njega to sigurno nije spalionica smeća, jer on ne živi pokraj tog pogona, on će živjeti vjerojatno stotinama kilometara dalje, možda čak i u Njemačkoj, ne znamo još, jer ne znamo tko je vlasnik.

Znači, nama nisu otkrili tko planira biti vlasnik tog pogona. Pa to je ovako interesantno, da se tako jedna osnovna stvar ne zna, jel'. Mislim, sad ono, Novi Gradski Odjel raditi ili što zapravo. I onda Burić, Burić i Mileta kažu: "To je energana, proizvodit će se energija." Pa kakve ja imam koristi od toga što ćete vi proizvoditi u mom dvorištu energiju i uzimati kintu od toga? E, to je meni, ono, nonsense, razumiješ? Koje je, na kraju krajeva, postavio sam pitanje, koje će koristi lokalno stanovništvo od toga imati, osim što će proizvoditi energiju. Osim čišćeg zraka, jel'. Osim što će proizvoditi energiju koju će netko prodavati i sebi stavljati u džep, a tko? Još se ne zna tko, jel'. Dobro, ajmo dalje. Onda sam ih ja zamolio, gospodina sa Bikarca, pitao ga koliko Bikarac zaprima smeća godišnje što se tiče Šibenika i okolice, i znači, sav taj materijal koji dolazi isključivo iz Šibenika i okolnih mjesta. I tu je počelo ono nečkanje, sad ne znam je li ima podatak ili nije, ono, malo kasnije. Da to ne zna bar otprilike, ajde, molim te.

Uglavnom, ja sam u medijima pročitao da Šibenik i okolica proizvodi 20.000 tona smeća. E sad, koliko je to? Tona godišnje. Koliko, e, godišnje? Da li je to sve smeće ili skupa i ovo što se reciklira, ne reciklira i tako dalje, to, taj podatak nemam. Ali ajmo reći da je 20.000 tona, plus minus, jel'. E sad, tu dolazimo do podatka da bi ta, za mene, spalionica smeća, za nekoga tko će uzimati pare od tog spaljivanja i energana, to smo rekli. Ali novinari vole energana, oni malo, malo taj rebranding rade, ono, jer... Ma dobro, novinari, to je opet druga tema, ajmo se držati ovoga dok ne iscrpimo ovu temu, pa ćemo se kasnije vratiti na novinare i Valis Solaris i sve ostale te neke teme koje su jako zanimljive, o kojima možda ljudi ne razmišljaju, ali trebali bi itekako. Jer o njihovim se novcima radi, jel'. Znači, u gradu Šibeniku se ne barata sa novcima od Bill Gatesa ili od Muska ili, ili pitaj Boga koga, Putinovih oligarha. Tu se isključivo, znači, barata s novcima koji su novci

građana grada Šibenika. Tako je, poreznih obveznika. Tako je. Sve to mi na kraju plaćamo, njihove hirove i... Tako je, tako je. I onda nek se češkaju kad im dođe, kad im dođe, ovaj, 400% veći račun nego što je bio prije par godina. Ja, treba netko platiti sve to. E, pa sigurno, to treba platiti. A sad ćemo malo i proći te teme koje se plaćaju inače, jel', iz džepa šibenskih ljudi. Dobro, da se vratimo ovome. Znači, 20.000 tona proizvodi grad Šibenik i okolica koji dolazi na Bikarac.

Kapacitet energane spominje se 130, 140, 150.000 tona godišnje. Znači, govorimo o godišnjem kapacitetu. I sad, tko god hoće može pogledati to na internetu. Kad vi uzmete, znači, recimo, 150.000 tona, zapalite, dobijete energiju, tu energiju isporučite, netko primi taj novac od te energije, od tih 150.000 zapaljenih tona smeća ostaje 30 do 40% pepela, i to je gospođa iz ministarstva potvrdila. Znači, 30 do 40%, otprilike jedna trećina. Da, da, da, to je dosta. I onda dođemo, znači, 150.000 tona, jedna trećina je 50.000 tona pepela koja ostaje na DOT-u u gradu Šibeniku. Znači, mi imamo... Znači,ćemo dobiti više na kraju smeća nego ovako. Naravno. I još je to opasno i treba nešto specijalno to spremati, ne možeš samo... A ne znam sad što će biti s tim, ovaj... Pa to sam vjerojatno i ja... Oni ne razmišljaju o tome jer nisu uopće ni o tome pričali. Njima je pričati samo o tome kako je to energana, kako će se tu proizvoditi energija, kako

će se, ovaj, rješavati Šibenik svog smeća i tako dalje. Ali sad smo zaključili da ova matematika kaže da Šibenik proizvodi 20.000 tona, a kad dobije energanu, da će dobivati 50.000 tona, to jest dva puta više će materijala ostajati na Bikarcu. Pa to je pepel, to je nebitno, ajde. Dobro, možemo, možemo ga nasuti u more, jel'. E, ti sad nekakve detalje tu gledaš. Dobro, onda tu, tu je isto tako nastao muk jer nisu oni znali što će se raditi s tim pepelom, pa isto tako nisu znali što će biti s tim pustima filterima koji se s vremena na vrijeme trebaju promijeniti, znači, te filtere negdje treba uskladištiti i tako dalje. Spominjali su neke rudnike u Njemačkoj i tako to, mislim, nema nikakve veze sa Šibenikom. Ne drži im vodu, jel'. I onda... I na kraju je to ekonomska, ekonomska računica isto tu slaba, koliko sam čitao. Da, onda su još tu ljudi iz publike, evo, jednim putem se ispričavam, nisam zapamtio imena, malo je i vremena prošlo, tako da ljudi iz publike su naveli da Šibenik ima prije čistoću.

Znači, firmu koja se bavila i odvozom smeća i u sklopu te firme je bio Bikarac. I onda kad se, ovaj, sortirni centar na Bikarcu otvorio, onda se otvorila posebna firma koja se zove Bikarac, a ovo je Zeleni grad. Znači, Zeleni, pardon, Zeleni grad skuplja smeće, odvodi, pridaje Bikarcu, Bikarac mu isporučuje račun.

Znači, Zeleni grad isporučuje pojedincima, građanima, firmama i ostalima račun. Bikarac isporučuje Zelenom gradu, a sad se tu govori da će se otvoriti još jedna treća firma kojoj će Bikarac plaćati zbrinjavanje šibenskog otpada. Ta firma bi bila u sklopu te energane, to jest spalionice smeća. Znači, otvara se treća firma i još jedan u nizu nepotrebnih, po meni, subjekata, karika u lancu ili kako god hoćete, jel'. Ja, mora se još koji direktor, kompletna administracija i birokracija. Znači, imamo sad tri stepenice i sve to treba nahraniti. I na kraju se ispostavlja da to smeće koje će Šibenčani davati na spaljivanje u šibensku spalionicu će se isto tako plaćati za spaljivanje kao što se plaća za bilo kojeg drugoga, bilo da je to iz Splita, Zagreba ili iz Europe ili tako dalje. Evo, sad imamo situaciju gdje vidimo koliko su naši, ovaj, moralni Hrvati

se dokazali kako su oni ekološki osviješteni, misle na svoju domovinu, pa vidiš kako su 35.000 tona opasnog otpada zakopavali, stavljali u skladište i tako dalje, samo da uzmu kintu. Onda sam ja također postavio pitanje, jel' postoji šansa da, recimo, u Zagrebu se bune protiv spalionice na Rebru za medicinski otpad, jel' postoji šansa da kad ta spalionica u Šibeniku bude, da dođe kamion na kojem piše ambalaža"chipi chips", a unutra bude u stvari medicinski otpad ili tko zna što odakle i kako. Poznavajući Hrvate, poznavajući ovaj slučaj koji se upravo sad vrti po medijima, njih deset ljudi koji su se fino umrežili da bi, ovaj, povukli smeće iz Europe i pozakapali ga tko zna di, pobacali tko zna kakve rupe po Hrvatskoj, uopće ne sumnjam da će takvih situacija biti na eventualno budućoj spalionici smeća u Šibeniku. Znači, možemo očekivati da će, osim ambalaže za"chipi chips", tu dolaziti i razni medicinski otpad, pa će doći i razne, ovaj,

kako se ono zovu, talog neki, nešto je spominjan. A mulj, nekakav. Mulj, mulj, e, e, e. E, odakle će taj mulj biti? To je valjda čisto kanalizacija spaljiva, neka, neka, baš mi je drago. Onda, kad netko tako prati te medije, tako sam ja naletio na članak da je Tomašević raspisao, ovaj, natječaj o odvozu Jakuševačkog smeća u krugu do 300 kilometara. To je, taman smo tu negdje na granici.

Pa zato i rade novu prugu, ono, sad od jedanput do poda. Pa e, spominje se i nekakva pruga i tako. Ja sam iz nekih neslužbenih izvora čuo da prije dvije godine su bili sastanci u Raženama gdje se govorilo o toj spalionici. Tako da ja uopće ne sumnjam da je ova spalionica u Šibeniku gotova priča, a ima i znakova o tome da je to sigurno gotova priča dogovorena, jer je odvojak s autoceste na gospodarsku zonu Podin napravljen isključivo da šleperi sa smećem ne prolaze kroz Dubravu. Znači, idu direktno s autoceste u spalionicu, da se ne vidi što dolazi i da se ne vidi koliko dolazi i od koga dolazi. Jer ako ide kroz Dubravu, onda će se to, to je jedna ogromna, ako je to 500 tona koliko ste spominjali, mislim da će biti 1.000, je 500 tona. E, tak sam čuo nešto, a sad ne znam. 500 tona dnevno, šleper je negdje koliko, 20-ak tona, sad ovisi koliko. Pa 10 onda minimum, 10-15 na dan. E, to je, znači, ako je 20, vamo 500, to je i 25 šlepera dnevno. E, pa ja ovisi da, ne znam koliko stane. Ali možemo očekivati 25-30 šlepera dnevno da će zujati, a

to bi bio malo prevelik broj da prolazi. Koliko će to onda CO2 i svega izbacivati. Kroz Dubravu da prolazi taj broj šlepera, to bi bilo previše očigledno svaki dan. A ovako direktno s autoceste, kad dođe u spalionicu, onda to nitko i ne vidi. A kako se to prodaje, nekakva priča o zbrinjavanju otpada, ovo-ono. Još, ajde, da je spalionica samo za Šibenik, pa bi još možda čovjek nešto i rekao, ali ono, oni očito tu misle. To je isto jedno pitanje. Oni tu misle doslovno vagone toga ubacivati ili ne znam, šlepere. E, pa smo rekli, znači, Šibenik proizvodi 20.000 tona. E, da, da, ali baš je to. Ja sam pitao ovoga gospodina, evo, nek mi oprosti, zaboravio sam ime.

Nije pitao sam ga. Podrug? Ma možemo sad nagovoriti, ali ne mogu se sjetiti. Dobro, nebitno, to je direktor Bikarca. Ne, ne, ne, direktor Bikarca nego ovaj treći što je iz institucije. Što isto tako gura to na sva zvona, jel'. Ovaj, pitao sam ga, pa dobro, ovaj Šibenik proizvodi 20.000 tona, jel' možemo mi dobiti spalionicu za 20.000 tona? Tako da mi svoje zbrinjavamo i neka svak svoje radi i to je to. Kaže, ne, to se ne isplati financijski. A je li, sad je financijski bitno. Znači, financijski se ne isplati zbriniti 20.000 tona, ali se isplati 150.000. I onda imamo tu još neke stavke, isto tako, ovaj, evo, gospodin s Bikarca je rekao da oni imaju problema s tim, ovaj,

najlonima, papirima i tako dalje. Čak mi se čini da je veći dio toga spada pod ono da se može reciklirati, ali lakše je to baciti u špaker nego se snalazi za reciklažu. Ovaj, znači, da Šibenik se sad snalazi kako stigne da ide nešto u Našičku cementaru, da je prije spaljivao to Dalmacija cement, kasnije sam ja saznao da je Dalmacija cement to ukinula zato što je to pokazalo se malo

za okoliš i da su ljudi počeli pokazivati znakove da to utječe na njihovo zdravlje i to je u, znači, u Dalmacija cement je izbacio mogućnost da se loži. Ostaje Našice cement i Šibenski Bikarac šalje određene količine gori na spaljivanje. To je isto ona, ona Našice cement gdje ovaj Božinović se slikaje kako pali travu i kokain i ostalo. To je taj pogon. Što ti kažeš, najčešći kontraargument što čujem, e, ali civilizirane zemlje tamo poput Austrije u Beču je usred spalionice, spalionica smeća, pa se nitko ne buni. Opeta, opeta govorim. Što reći na to? Govorim na onu situaciju, znači, od SDP-a, zašto je SDP u Zagrebu za spalionicu, Šibenik u protiv. Dobro, Šibeniku su protiv vjerojatno zato što su oporba, pa su protiv zbog toga, ne zato što je to dobro za Šibenčane. Ovaj, znači, jel' Zagreb proizvodi smeće? Izvolite, riješite svoj problem smeća.

Šibenikće proizvoditi 20.000 tona i on će ga riješiti, ali neće ga riješiti tako da napravi spalionicu od 150.000 u kojoj će svak kojem se, kojem se, da prostiš, digne neka stvar, da oni da spali, što god ga briga. E, i onda dolazimo, znači, na to vlasništvo gdje nisam dobio podatak tko će biti vlasnik te spalionice, a svi znakovi kažu da je to sve dogovoreno i da se to samo postepeno plasira. To bože, sad se rade neke studije da li se gori može napraviti spalionica zbog utjecaja na okoliš, ovo-ono. Pa prije dvije, prije dvije godine su sastančili i bio je Habijan prošle godine i na Bikarcu i oni su sve to dogovorili i sad je samo stvar procedure i da lagano, ono, po principu kuhanja žabe, da malo po malo serviraju, jer ako si se, ovaj, ako si se navikao na jednu fazu, onda ide sljedeća faza privikavanja i tako dalje. I na kraju, na kraju će ljudi skužiti da im se pali smeće pred prozorom, a ne znaju ni što ni kako, jel'. Po meni, po meni je sve dogovoreno, samo je, samo

je još ta procedura bitna. Znači, i napravio se odvojak i plan, kažu neki plan da ide za željeznicu iz luke, znači odakle će dolaziti taj otpad. A, ono s brodovima. Odakle će dolaziti brodovi, iz Zadra. Da. Iz Zadra, govore da je regionalna, iz Zadraće dolaziti, jel'. Brodovi. Vjerojatno iz Neuma ili nešto, ono. Ja kažem, bolje puhati na ledeno nego, nego poslije plakati što sam se opekao. I dobro, što misliš, jel' imamo mi kao savjesni građani tu neke opcije? Po meni je jedino, ja brzo se izvlačim. Ovako, Šibenčani, nemojte živjeti u zabludi da će netko braniti vaše interese. Što kažeš, ne znam, nemam dobri stari prosvjet. U ovoj situaciji, Šibenik, spalionica na Bikarcu, ona ide i i će i bit će realizirana. Jedini način, jedini način je da se veliki broj Šibenčana digne, ali digne i pokaže svoj glas, bilo da izađu na nekakav protest ili na nekakvu peticiju ili ovo ili ono, ali po meni, sad dolaze izbori i to treba itekako dobro sankcionirati. Itekako dobro sankcionirati, jer ovo što se nama servira, to je bez ikakvog

smisla. Tko proizvodi otpad, neka ga rješava. Neka ga rješava. Ja sam za to. Ako je Split najveći proizvođač otpada, onda logika kaže da spalionica treba biti kod njih, jer će se trošiti puno novaca na prijevoz. Međutim, oni tu spalionicu ne žele ni čuti. Još gore, oni svoje, svoje smeće guraju na granicu sa Šibenikom, znači u Lećevici gori gospodin Kovač je nedavno, ovaj, tražio od Šibenčana da se malo trgnu, jer nitko ih neće zaštititi. Šibenske institucije nisu tu da štite Šibenčane, nego da štite interese od nekoga drugoga. A koga? To je sad opet jedna druga priča. Ajmo, nećemo se sad širiti daleko, ali još jedan put apeliram na Šibenčane. Ljudi, neće, neće vas nitko zaštititi. Prodani ste, prodani su vaši interesi. Ako ne želite spalionicu, morate se dignuti, inače ona dolazi 100%. A što kažeš da organizirati prosvjede? Jer ja sam, pitao sam ove goste, političare u emisiji, svi nešto onako, vidim da im se to zapravo, ne rade im se prosvjedi.

Možda bi mi trebali naprosto. Očigledno će netko trebati povući. Jer mislim, što na kraju treba, samo dozvola od policije i to je to, nije to neki problem. Pa evo, danas je doba, doba, ovaj, medija. Neka svaki Šibenčanin koji iti malo želi učestvovati, neka povuče nekakvu kritiku, neka počne pisati komentare. I kad to počnu tisuće ljudi raditi, onda će se stvoriti kritična masa, pa će se stvoriti prosvjed, pa će se podviti rep kod ovih političara koji se, da prostiš, ulizuju i pristaju na, na nešto što stvarno nije u interesu grada Šibenika. Da, da. Ajmo se sad vratiti, znači, na taj Vali Solaris. Meni je to, meni je to totalna smijurija bila. Ja ne znam, ti novinari, oni, oni mene iznenade toliko puta da, da na kraju jednostavno nema opravdanja, nego, nego da, da jednostavno oni ne žele i ne smiju raditi svoj posao jer će ostati bez kruha. Znači, novinari, Vali Solaris, Burić dolazi i radi medije, milijarda eura, 5.000 radnih mjesta, solarni paneli, Vali Solaris, Vali Solaris. Ja kažem, koji je to Vali Solaris? Ma idem vidjeti na Vali. Ma najobičniji, znači, Google, utipkaš Vali Solaris i on ti otvori da

je to firma s tri zaposlena koja je 2023. prijavila gubitak u poslovanju. I takva firma, s takvom firmom se Burić kiti i govori da će donijeti 5.000 radnih mjesta. Dobro, ajde, mislim, Fraunhofer je pravi investitor i, i ta firma. Pustite te priče. Ne, ma dobro, ali to je, mislim, to je standardna stvar. Ako je investitor, zašto se nije pojavio menadžer iz njemačke firme, nego dolazi neki, neki, neki, da prostiš, klošar tamo koji jedva da ima zaposlene. Mislim, čini mi se da je legitimno to da, da se preko neke kompanije koja je već tu u Hrvatskoj, ali dobro, ajmo. Je li tebi smisleno da će firma koja radi milijarde eura poslovati s nekom europskom, hrvatskom firmom koja ima tri zaposlena i prijavljuje gubitke? Pa tko zna koja je to veza i to, mislim. A nemojmo biti smiješni. Taj dio mi je najmanje nekako čudan. Ili će sami osnovati firmu ili već. Nemojmo biti smiješni, pa to nije bilo smiješno. Možda su oni osnovali tu firmu. Onda kad sam pročitao, a posljedica je toga da je Burić na kraju rekao da od tog nema ništa. Isto kao što nema ništa od Formule 1 u Kunjevratima, da nema ništa od niti jednog projekta koji je on tako pompozno najavljivao i na kraju je to, da prostiš, bio prdac u

prazno. Da prostiš na izrazu. Ali ovo sa spalionicom, to će ići, zato što je to jako kurentno. A to roba se okreće u ravnalu, da je to. E, to je jako kurentna roba i vidimo da 35.000 tona se bez problema sakrilo po Hrvatskoj, a tko zna koliko još stotina hiljada tona ima sakriveno i čeka da se napravi Šibenska spalionica, pa da se to iskipa vamo da se zapali Šibenčanima pod nosom, je li, kažu, to je, kako je rekao ovaj s Bikarca, salata će biti još zelenija, još bolja. Deset puta kvalitetnija i bolja. Deset puta kvalitetnija, molim lijepo. Meni je to nevjerojatno, nevjerojatno koje izjave, koje izjave ljudi mogu izbaciti, ono, gori su nego onaj Đirlo proizvod za Đirlo djevojku i ostalo. A najsmješnije mi je kad. Stomak eliminator. Što si spominjao tu presicu oko Vali Solaris i onda Burić kaže, ma sad će oni to restrukturirat će kao projekt i sad će raditi te isto nekve panele kao što čak ni Kinezi još nemaju tehnologiju. Ja ono gledam, daj čovječe, sad ćemo mi u Šibeniku. Pa ja, Kineze koji su ono broj jedan sila u proizvodnji i, mislim. Ljudi u Šibeniku, ovaj, slušaju te priče i slušaju, gucaju, pa ono, otprilike na isti način kidaju scenarij za ove španjolske serije, razumiješ.

Ali Burić i Mileta, oni se srame te spalionice, ne znam jesi primijetio, vidio sam da komentiraš često Miletina zid, čovječe, nema nijedne, voli se on hvaliti ovako sa grandioznim projektima, evo cesta tu, ovo-ono, sad ćemo mi ovo. Kako to da on nikad ništa o spalionici ne spominje? Ma nema šanse, nema teorije da je spominje. Zato što znaju da je to. Znaju da je to kontroverzno. Zato što znaju da je to zla za grad, ali znaju isto da to moraju odraditi jer su to dobili direktivu. A čak i direktivu. Direktiva je došla od viših instanci, gospodo, morate utrpati tu spalionicu, to je vaš zadatak. Ako ovo nije istina što ja govorim, da bog da ja bio u krivu. Posut ću se običnim pepelom, ne pepelom. A nećeš od spalionice pepelom. Neću pepelom spalionicu ako sam ja u krivu. A nemoj tako.

E, dobro, ovaj, što sam htio reći, onda tu spominju još nekakve, ovaj, akvaparkove, jel? A, akv, da, da, ma kao da će grijati za. Akvapark di? Pa dobro, Solaris. Znači odmah pokraj spalionice će napraviti akvapark tako da imaju toplu vodu. Da. To je jako, jako zanimljivo, ono, turistima da, da dođu gori. Može, može, to je sve okej. Gori na pode i Bikarac među hale i da se idu brčkati u akvaparkovima.

Tako da mi je to, oprosti, ali meni je to totalno neuračunljivo. Nema nikakvog smisla. E, i Zekanović kaže kako ono da se i Zadrani i Splićani zavide nam na, na spalionici smeća. To je pregenijalno. Zeko, Zeko, hop. Ja mislim da, meni su ljudi dosta govorili onako, privatno naravno, e, kao, napravi prosvjede, doći ću ti ja ovo, ono, znaš, onako. Dosta su ljudi oko ovoga, kao prvo, donekle medijska blokada, hrpa njih ovako što po kavama pričam, molim, spalionica, kakva spalionica i takve stvari. Ne vidiš koliko su ljudi upoznati. E, znači, to se ne zna, onako, kad im kažem, ono, praktički mi ne vjeruju, ma je, kao, je, čovječe, boži, malo pogledaj, ono, pokaži linkove i to. I onako, ukratko, uglavnom su zgroženi, tako da možda čak i nekakva takva vrsta bunta prosvjeda, sad ovako posebno pred izbore, to čak bi možda i moglo, mislim, okej, neće, sigurno neće odmah odustati, ali onako, treba, treba to početi. Okej, ako na prvi ne dođe nitko, deset ljudi. Jedini. Možda idući put će više, treba to biti dosta, ne znam, tipa, svaku subotu ajmo tamo ili kad

god pred gradsku upravu idemo, ono, mislim, mislim da je to jedini način. Treba to graditi, ono. Jedini način da ovo Šibeničani spriječe je da se masovno pokrenu. Znači, ne mislim sad masovno da kamenuju dom JNA, kao što su kamenovali. Ništa to treba. E, nego, nego me zanima, znači da se angažiraju. Jer ako ti stojiš u kući, kažeš i razmišljaš, netko drugi će za tebe riješiti taj problem. Neće ga riješiti. Što će, to ćete odmah svi pitati. Neće ga riješiti. Neće se pojaviti čovjek koji. Da, da, ali kako angažirati. Koji će reći, nemojte vi, ja ću za vas.

Nemojte vi, ja ću za vas, to ne postoji. Ne postoji. Ali, ovaj, kako, kako angažirati, što napraviti? Evo, svatko koji nas sad gleda, neka se angažira na taj način da se više informira o tome, da ostavi neki svoj komentar, da bude atento ako se pokrene neka inicijativa. Ako, recimo, i ja, ja sam prije znao izaći na Poljanu sa transparentom, stajati. Ja sjećam se, to je bilo fora. I stajao sam sam i došla su dva čovjeka, ja mi donio kavu, drugi bi zapalio duvan kraj mene i to bilo satima tako. Evo, ja ću izaći sa transparentom na kojem će pisati nešto protiv spalionice, dođite, pridružite mi se. Ako već ne postoji neki drugi, drugi, ovaj, što ja znam. Trenutno ne. E, eto. Ima i ima. Ja ako ne vidim da, da nitko neće povući, ja ću prvi stati dolje s transparentom ili ispred gradske uprave ili na Poljani, vjerojatnije gradska uprava, jer daleko od srca, daleko, ono, tko nije pokraj. Ispod prozora, njega se ne vidi, jel novinari neće napisati jer ne moraju i tako dalje. To je isto. Što se tiče novinara, znači, ja smatram da u Šibeniku novinari svoju

egzistenciju, svoje postojanje duguju subvencijama od strane gradske uprave. I ja se naježim kad čujem ili na radiju ide pisma i džingl ispod toga, izabrao gradski parking, what the fuck, ono. Da, da, da. Ajde, neka se troši. Sponzor točnog vremena, zeleni grad. Koje gluposti. E, mislim. Dobro, to su, to su neke fore da se financiraju mediji od strane gradske uprave. Zašto ih moraju financirati? Međutim, znači, ako tebe netko plaća na taj način, on od tebe nešto očekuje, pa ti tu se suzdržavaš, pa ovo, pa ono, jer ako ne. To je autocenzura čista. E, ako ove godine, evo, ono maloprije što sam spomenio, članak gdje su oni totalno izostavili ovaj dio što su govorili građani, znači da su oni napisali što su govorili građani, očekuju da sljedeći put neće dobiti sponzorstvo od strane grada. Zato što su ih napali na neki način s time što su rekli ono što je istina, jel? Znači, nije to nikakvo izmišljanje niti navijanje, nego čisti novinarski posao. Ovaj je rekao ovo, ovaj je rekao ovo, od riječi do riječi.

Ma neće kad, kad nije dobro prošlo. E, ja, ja, ono, maloprije smo spominjali da će se angažirati za taj gradsko vijeće ili što već, ne znam još ni kako ni šta, ali dobro, možda. Prva i osnovna stvar, gurati da se mediji financiraju isključivo na neutralan način. Ima od privatnih osoba i privatnih, to jest firmi, mislim. Znači, nekakav način operacije financiranja medija od strane gradske uprave ili ne znam koga, ali na način da se oni ne mogu odlučivati kome će što dati. Znači, za novinare ide buban, koliko, 270.000 eura je grad. A toliko je po, da, po za promidžbu, kao. I to je samo, i to je samo, znači, iz tih što sam vadio, iz tih transakcija, samo koji ima tu šifru promidžba. Ali ima i još. Evo, recimo. Znači, to je čak i niža cifra. E, koliko su, vjerojatno su realno i puno više. Ako građani grada Šibenika kroz gradsku upravu koja barata s njihovim novcima ima stavku od 200.000 eura godišnje za raznorazne

medije, da se to financira na način da oni nemaju mogućnost kontroliranja kome što i koliko. Ali ja mislim da je greška išta davati. To bi, ta cifra bi trebala biti nula, evo, nula. Ništa više od toga. Zato što. A onda ćemo izgubiti novinarstvo. Nećemo izgubiti novinarstvo, neka. Hoćemo. Nećemo, i već su sad potpuno besmisleni. Znači, pogledaš malo te članke, imaš kopiranje sa šibenik.hr, naslikavanje Burića i Milete, otvorili su, ne znam, dječje igralište, ne znam ni ja gdje. Dobro, onda ne treba financirati. Ne treba, znači, lijepo. Neka tržište napravi svoje, znači, tko piše smisleno i tko je čitan, taj će imati i prometa, znači,će firme će htjeti, ovaj, financirati. Ne, neće nestati novinarstvo. To je, ja mislim, velika zabluda. Znači, ovo sad smo dobili u principu. Možda u prijelaznom periodu dok se to. Možda, ma ništa, ma to treba rez napraviti i to, ja bih rekao, tko god sad, ako se kojim čudom promijeni vlast sad na izborima, to treba ili svesti, ne znam, na primjer, Ledenko mi je rekao da Miro Bulj tamo u Sinju on im daje par tisuća eura, to je to, ono, ne znam, za nešto sitno, eto, može to, ajde. Ali ovo su basnoslovne cifre, čovječe, oni, oni totalno ovisno o tome.

Dobro, znamo mi kako je raspored tih basnoslovnih cifara. E, mislim, Šibenik in, ne znam, 30, 35 tisuća eura prošle godine, alo, ono, mislim. Koliko to dođe do krajnjeg novinara? Ne znam, ne dođe puno, ali krajnji novinar ne smije pisati ništa. Krajnji novinar na kraju strijepi za svoju koru kruha. Da, da. I on je, on je praktički prvi na udaru. Tako je, nemaju oni velike plaće, oni su tu najjadniji nekako, ono, u svemu tome, ali ono, mislim, urednici su ti koji, ne, nema, nema kritičkog pisanja, nema ništa, to je sve. E, pa dobro, ajmo još jednu, jednu temu o tom novinarstvu, ovaj, znači, da se vratimo, koliko, pet godina unazad, pojavio se famozni Kolumbijac. Opa. Kolumbijac je pojavio, poznati menadžer koji će doći na šubiće. Čekaj, to je bio prvi, ja mislim, to je bio prvi koji se zainteresirao za, za HNK Šibenik. Ne, ne, idemo, Kolumbijac je prvi koji je. E, prvi Kolumbijac, e, ma ništa nisam siguran. Burić se naslikavao svim pozama s njim i tako dalje, da je on poznati menadžer koji će on tu napraviti čuda, koji će dignuti Šubićevac na neku novu razinu, da će biti to nešto nevjerojatno, čudo neviđeno i tako dalje i tako dalje.

Meni je to sve odmah od početka bilo sumnjivo i sad da je slobodni. Sad ne vjeruješ našem gradonačelniku. Da je slobodni, da je taj novinar slobodan da radi što svoj posao koji, koji bi trebao raditi, da nije ovisan o toj kinti s kojom ga ucjenjuju iz gradske uprave, on bi lipo sija za kompjuter, kako se zove Kolumbijac, Stivis Golales, utipka ime i potražio, di je taj poznati menadžer radio prije. Isto kao i ovaj Vali Solaris koji ima tri zaposlena i gubitak u 2023. od ne znam koliko, 40.000 eura, piše tu podaci na FINA, na FINA, jel? Idemo, znači, vidjeti što je sa tim Kolumbijcem.

Ja krenem, ajde, idem ja vidjeti, kad neće nitko od novinara objaviti, meni to sve čudno, razumiješ? Koji Kolumbijac, što ima Kolumbijac ovdje tražiti, ni zna jezika, ni zna ništa. Dolazi da će on tu za 100.000 eura kupiti nogometni klub, skupa s pravima na oba igrališta i sa školom za mlade i sve, sve će on to kupiti, razumiješ? Meni je to čudno, ej. Ne znam što je bilo manje od 100.000 eura, mislim da je bilo tipa 15.000 eura. Bilo je 100.000 kuna ili nešto, nešto stvarno jako malo je bilo. 100.000 eura, ali. Jer je ipak. Ali ima tu jedno, ali to nije sve, tu ćemo se vratiti na taj slučaj. Dobro, valjda sam zapamtio krivo. Jer dobar dio Šibenčana nije upoznat s time. Znači, odem na glupi Google, utipkam ime i prezime čovjeka, kliknem enter, ništa.

Odem na stranice iz Kolumbije, novinarske, ove, one, čak piše neke dopise. Taj čovjek ne postoji u Kolumbiji ni na svitu. Ima neki linker, ja mislim da se tako zove, jel ta neka Facebook, taj njihov. Aha. Linker, čini mi se. Šta kolumbijski, to ne znam. E, uglavnom, ima neki, neki, ovaj, taj. Misliš LinkedIn ili? E, tako, nešto. A dobro, to je za poslovni svijet, da, da, da. Međutim, na tome imaš jednu njegovu sliku i još par tekstova i ništa, nikakvih podataka. Taj čovjek ne postoji u cijelom svijetu kao ono što su ga predstavljali u Šibeniku. Ali dobro, jesu ti Kolumbijci, jesu na kraju kupili taj Gonzales nešto? A nemojmo se rugati. Mislim, tko god je da je, ali. Kolumbijac je obični paravan. Jasno. Tko se nalazi iza toga posla, sad neću špekulirati, postoje neke indicije, ali ne više sad u tom smjeru. Uglavnom, znači, Kolumbijac, gradska, gradsko vijeće, svi podizali ruke, prodali Kolumbijcu, ovo što smo rekli, znači, klub, pravo na

dva igrališta, malu školu i tko zna što još, što ja ne znam, ali ove četiri stvari su sigurne. Za 100.000 eura, ali u istoj toj godini klubu Šibeniku je isplaćeno 800.000 kuna na račun podrške klubu koja je inače bila tokom svih ovih godina. Znači, taj Kolumbijac je dobio 50.000 kuna i prava na sve ovo od Šibenčana.

I nakon godinu dana, što se dešava? Kolumbijac je nestao. Ne znam što. Nema ga. Gledao sam jedan podcast, onaj podcast Inkubator kod, kod Aleta, i bio je neki trener što je radio u Šibeniku kad je bio taj Kolumbijac. Sad ne sjećam se više detalja, ali to su bile neke urnebesne priče, da su ovi bili totalno, nisu znali ništa o nogometu, da je to bila jedna takva katastrofa, kao dovedu nekakve iz, iz Kolumbije, nekakve kao mlade nade, sad ovaj, ajde da, da vidimo što kaže, ovaj ne zna trčati, a kamoli da je dobar u nogometu, da je to bila neka. To je čista prevara, gospodine. Ne, baš nekakva prevara, i ovi brzo jedu. Šibenčani prodaju nogometno klub, a on je čista prevara, prevara gradske uprave, evo, pitajte bilo koga normalnog, svak će vam reći. Znači, Kolumbijac je došao kao ime i prezime, kao paravan iza kojeg se kriju mutni poslovi. Eto. Dobro, ja znam da poslije Kolumbijca je došao Indijac. Ma ne znam, može sad Indijac koga hoće. Kako je krenulo doći i Nepalac. Mislim, pa onaj ko je Sličanin, pa ovaj neki naš iz Austrije, Njemačke, odakle i sad su opet prodaja, ja mislim. Ma to su sve paravani, ljudi, budite pametni, to su paravani. To su paravani, kao što se svagdje stavljaju paravani, a prave osobe stoje sa

strane i nisu u javnosti, a paravani tu glume nekoga i nešto. I Burić razgovara sa takvim paravanom, kida je, kida je, što ja znam, ovaj, Ferguson ili tko zna koji, ovaj, menadžer, trener ili pitaj Boga što. I onda kaže, mene napadaju, kaže, pa dobro, pa u Britaniji klubovi, te Arapi, te ovi, te oni, ja kažem, je, nema problema. U Britaniji dođe Arap, donese pol milijarde eura, tresne ih hostol i kaže, hoću ovaj klub. A ovdje dođe Kolumbijac i kaže, ja ću tebi dati 100.000 eura, ti ćeš meni dati 800.000 kuna i meni ostane 50.000 za kartu, razumiješ? I onda što bude, bude sa, sa klubom. Nek do, nek dođe ovaj pravi Arap, pa donese pol milijarde eura, ne mora pol milijarde. Da, da, je nevjerojatno. Nek donese 100 milijuna eura, stavi u, u, na Šubićevac gore, znači ja skidam kapu. A ne ovako, razumiješ, bez para, bez ičega. Onda imamo, imamo onaj. Pa valjda nitko nije normalan htio to ni kupiti, zapravo. E, Mentalčevo igralište. O Bože, sramote. A je, ono je sad propalo, nešto su puste su novce uložili. Veliki, veliki, ovaj, velika obnova, to će vrhunski travnjak biti, to

će ovo, ono, Mileta nema, to vrišti na sve medije, razumiješ? Prošla godinu dana, kad tamo što ono, sve posivilo, pocrnilo, da prostiš, ledina u Dubravi bolje izgleda za nogomet nego ono što je sad u Metalčevcu. E, ono su sad dvoranice nekakve, nema tamo ništa. E, ali mislim, nije mi uopće jasno, ovaj, s jedne strane pričaju jednu priču, a s druge strane činjenice pokazuju nešto slično. A to sam nešto čuo da su tehnički zeznuli. Ja vjerujem, ja vjerujem da su povukli sredstva ili iz, iz, ovaj, HNL-a ili negdje za obnovu igrališta, tamo malo počeprkali da slikaju dvije slike i onda koga je, da prostiš na izrazu, potrošiš 10% na slikavanje, a ostalo u žep ićao đaci, razumiješ?Ćao đaci. I onda ljudi, i onda ljudi dol, gor dođu na, na, na ovaj, na, na nogometni stadion viču uprava odlazi. Kome ti vičeš uprava odlazi? To više nije Šibenski klub, to je privatna firma. Znači, NK Šibenik je privatna firma i ti kad dođeš gor i kažeš uprava odlazi, on ti se samo smije u facu jer ti nemaš nikakvu vlast nad njim.

Nikakvu vlast. Ti ne, ne možeš njega pritisnuti s ničim. E, ti misliš da je bila greška prodavati klub? Pa normalno da je bila greška. Bolje bi bilo da su igrali u drugoj ligi i imali svoj ponosni klub, razumiješ, gradski šibenski klub i da znaš da je to tvoj klub, da tvoji ljudi tu rade, kakvi god jesu, da jesu u drugoj ligi, drugoj ligi. A dobro, mislim opet, ja mislim da je to dobra stvar da se prodalo, što će gradska uprava s tim, to su njima samo problemi i optužuje ih se onda i za ovo i za ono, samo su to katastrofalno odradili, po meni. Mislim, pa Kolumbijac, pa ovo, pa ono. Pa gradska uprava katastrofalno odrađuje i druge stvari. Da, da, da, meni je to. Odrađuje katastrofalno tvrđave koje posluju s gubitkom, pa treba milijon eura iz budžeta grada od građana, treba s time dopumpavati da to funkcionira. Znaš što je najtragičnije sada? Pa onda gradski promet, evo, autobusi koji lipo izgledaju, sve je to okej, dobili smo financijsku injekciju od Europe, ali ajmo i drugu stranu pogledati. Prije tih autobusa, Šibeni, Šibenski auto, ovaj, autotransport je od grada dobijao 2,5 milijuna kuna. Došli su novi autobusi, grad na sva zvona, ludilo, to će biti predivno, prekrasno, ali to ima neku cijenu, sad to ne košta 2,5 milijuna kuna koliko smo davali autotransportu,

sad to košta 14 milijuna kuna. Zadnji podatak. Jesi to baš provjerio? To je podatak koji se barata u javnosti. E, znači 14 milijuna kuna se doplaćuje da bi autobusi funkcionirali. Opet to mi zvuči previše za 11 autobusa, pa nećeš ti, mislim, nije da, nije da je flota od 5.000 autobusa, pa onda nećeš. Pa o tome ti govorim, ti kažeš ne znaju voditi nogometni klub na Šubićevcu, pa su ga se riješili. Pa onda se riješite lipo i autobusa, ako imate 14 milijuna kuna godišnje doplaćivati za njih, onda se riješite i tvrđava, ako trebate milijon eura upumpavati u njih. Tvrđave su najtragičnije u tome što su prvih par godina su čak bili u plusu, znači zarađivali su za sebe i za plaće i za ulaganje i to, i onda su, a onda su drugu tvrđavu, treću tvrđavu, pa, pa Koraljski centar, pa onaj nekakav katamaran su kupili, pa i sad, i sad smo došli do toga, znači meni je to, čak, čak je bila neka sjajna priča, super čovječe, ustanova, znači. To je Burić rekao da je sjajna priča. E, znam, njega parafraziram, ali znači imao si instituciju koja, to jest, kako hoćeš to nazvati, koja je čak bila u plusu, znači, ej, sami sebi su isplaćivali plaće, pa to je ono, brački nečuveno

u javnom sektoru. E, ali nije to dugo trajalo i sad naravno treba gradski novac opet, jer su ih, proširili su ih van, van svojih mogućnosti i to je. Nisu oni dobili gradski novac zato što je netko iz tvrđave torture, kako ih ja zovem, znači što je rekao iz tvrđave torture, treba nam para. Znači oni su dobili gradski novac zato što je netko iz gradske uprave rekao, evo vam para. Pa nije, ali mislim da proširili su ih. Ne, ne, evo vam para. Oni bi mogli i to isto skresati kao što su skresali nogometni klub, kao što su skresali Radio Šibenik, kao što su skresali puno drugih stvari koji, koje se tiče direktno identiteta Šibenčana u Šibeniku. A ako vidimo što je tvrđave, što su tvrđave napravile, prvo i osnovno, tvrđave su betonirane, plastificirane, pune željeza, znači sve neautohtoni materijali koje su natrpali u tvrđave. Pretvorili su ih u nešto sasvim drugo nego što su bile kroz cijelu svoju povijest. To je po meni kulturocid.

Kulturocid. A da, je, promijenili su ih dosta. Da. I to nije jedna tvrđava, nego sve tri, a i Svetog Nikolu bi oni isto tako promijenili da ih, eto, srećom nije UNESCO uvatio, uzeo pod zaštitu. Znači Nikolu bi oni betonirali i napravili mramorni WC i sve ostalo. Razumiješ? Tako da, ja što se tiče tvrđave, ja sam tu striktno, imam svoje mišljenje da je to kulturocid i da je to napravljeno kontra Šibenčana i šibenskih interesa.

I da se puno stvari u Šibeniku radi kontra šibenskih interesa, a tu dolazimo do kamera famoznih. E, to sam htio iduće pričati, to je tvoja, ja mislim, omiljena tema. Nije mi omiljena tema, nije mi omiljena tema, jer ne volim da mi je omiljena tema nešto što nas tišti, više volim da mi je omiljena tema nešto što me veseli. Jel? Evo, recimo, na primjer, što sam kupio neke Hi-Fi uređaje, to me veseli, to mi je omiljena tema, ali o tome ćemo drugom prilikom. Ovaj, kamere famozne, kamere. Znači, ti si pobornik? Znači, na račun, na račun medija i par onih bakica što su rekli da će se osjećati sigurnije kad budu išli po cestama, pa neće biti vandalskih ispada. Ali nemoj to podcjenjivati, hrpa ljudi to jako podupire. Nisu oni to, ja mislim, bez. E, da, da, da, hrpa ljudi podupire dok ne shvati poantu i širu sliku. Kad shvati širu sliku, onda malo se i zamisli.

A nekima i to ništa ne znači, jel? Koliko taj, taj ima, ovaj, koliko ima, ovaj, osjećaja za Šibenik kojim to ništa ne znači, to je druga stvar. Ajmo mi sad vidjeti što su kamere donijele, što nisu donijele. Prvo su donijele jednu veliku investiciju, znači 27 milijuna kuna je dignut kredit koji grad Šibenik plaća.

Oprema je nabavljena bez natječaja. Kao onaj King ICT, ja mislim da je. Ma nebitno, nebitno. Znači, najvjerojatnije podobnik je taj koji drži firmu, proda opremu. Nismo dobili nikakve podatke o kamerama, da znamo koliko te kamere koštaju u nabavi, to, Bože, to je, tajna. Znači, to je tajna od proizvođača, tajna od ovog, onoga. Muk je tako, mogao je staviti prazne kamere, pola tih kamera i da su prazne, razumiješ?

Plati ih 7.000 eura komad i tako dalje. Dobro. Ja sam od početka protiv kamera na ovaj način. Znači, da su spojene sa centralnom bazom koja će umjetna inteligencija gledati i zabilježavati i tako dalje. To su podaci, to su intimni podaci grada Šibenika koji se prosljeduju tko zna kome i tko zna gdje. Znači, kamera koja je spojena na mrežu, toj kameri može pristupiti, da prostiš, i Kinez i Amerikanac i Rus. A ne mogu valjda ako, ako su sigurnosno to dobro napravili. Mogu. Zašto su one puste priče bile oko Huaweija, oko TikToka i ostalog u Americi? Samo zbog špijunaže. A di Amerika, a di smo mi, jadnici, tko god dođe ovdje kod nas, samo gazi. A sad će Kinez gledati Poljanu, mislim, to je isto. Pusti ti to, umjetna inteligencija skuplja podatke, pa ti tu vidiš podatke psihičkog ponašanja ljudi, kako reagiraju kad im napraviš ovo, kad im napraviš ono. Itekako tu ima stvari koje, kojima nitko ne razmišlja, a itekako su bitne. Manipulacija ljudi. Ajmo se mi vratiti na ove prizemnije stvari. Znači, kamere su montirane na račun, tobože, čuvanja

sigurnosti, ovo, ono, neće biti vandalizma. Jel se sjećaš kad je, jel se sjećaš kad su, kad su i policajci i Mileta i svi, svi su uvijek počinjali:"Šibenik je siguran grad, ali, ali ćemo staviti preko 200 kamera, ono, ne znam ni ja, da bude još sigurniji." 300 i nešto je. A svaki put, svaki put kažu:"Šibenik je siguran grad, ali..." E, znaš što je direktiva odozgo? Odozgo je netko htio staviti da ima kontrolu, isto kao i ti, kad imaš vikendicu u Primoštenu, pa staviš kameru da vidiš je li ti tko dolazi na vrata, hoće li ti se pas popišati ili što ja znam što. Tako ti vlasnici Hrvatske, Hrvati nisu vlasnici Hrvatske, to je svima jasno, vlasnici Hrvatske imaju po cijeloj Hrvatskoj kamere da imaju pristup, da vidu što rade njihovi, ovi poslušnici, jel vazali rade dobro posao i tako dalje. To je osnovno. Međutim, tu dolazimo, znači, do te situacije sa kaznama za parkiranje. Ja mislim da nema vozača u Šibeniku, ili da ih je jako malo, koji nije dobio bar jednu kuvertu od. E, dobio si jednu kuvertu. Gradske uprave i na kojoj je pisalo: "Plati odmah 15 eura."

Ako ne platiš 15 eura, onda ćeš platiti 30. Ako ne platiš 30, onda ćemo te sudski goniti. E, a dobro, da, to je klasično. I to je, po meni, pristup koji je na razini, na razini onihuličnih sileđija koji kaže: "Dođe kod tebe i kaže:'Kupi ciglu.'" Ako ne kupiš ciglu, dobiješ plesku. A dobro, to je, to je država, mislim. To je država, jel? Pa država je, kako se zove, država ima monopol na nasilje. Okej, nećeš platiti 15 eura, onda ćemo te tužiti. Ajmo mi vidjeti dalje. Ajmo mi vidjeti. Prije ili kasnije dođemo do, do zatvaranja i to je ono, mislim. Ajmo mi vidjeti dalje onda. Znači, meni je to bilo nonsens. Ja Miletu pitam: "Pa dobro, Mileta, kako, u manje od mjesec dana poslali ste 14.000 kazni?" A on kaže: "Jok, nije 14, nego 27.000." I on se hvali kako on svojim ljudima posla 27.000 kazni na njihov. Meni je strašno što, ako su već išli u to, trebali su jednu kao upozorenje, a ne ljudima slati po 30 komada po mjesec. Ja sam i objavio, i objavio dok me nisu skinuli sa ove stranice iz Šibenika, jako ja sam objavljivao te neke, ovaj, linkove i tako dalje. Između ostaloga je sam objavio tekst di piše da je gradonačelnik

Opatije sve naplaćene kazne koje su naplaćene u prvih mjesec dana vratio ljudima uz obrazloženje: "Mi nismo tu da vas kažnjavamo, nego da napravimo određeni red da to liči na nešto, taj promet u gradu." E, sigurno su mogli to bolje odhraniti. To je. E, očigledno njima nije u interesu bilo da dođe do nekog suživota, nego čista sila.

I sad dođemo, znači, na moj slučaj. Ti si se žalio, čak si i dobio nešto. Možeš ispričati kako to išlo. Ja sam dobio u prvoj turi, pet kazni. ne, prve ture je bilo dvije kazne. I moja žena je to platila odmah bez da je mene, ovaj, kontaktirala. I odmah sutradan je došlo osam kazni. Tih osam kazni sam ja uzeo i napisao sam prigovor. I onda je došlo još, ja mislim, pet, šest. I na to sam napravio prigovor. Gdje si ih nakupio toliko? A? Gdje si ih nakupio toliko? Vrlo jednostavno. Žena ide u grad, ja dođem, pošto sam u Rokčima, stanem tamo kod, na Vanjskome, di je onaj lakat prema gimnaziji, i dok žena izađe van, kad tu me slika. Pokupim je dolje ispred zgrade, slika me. Je li je to. Pa dobro, ali mora minutu, vamo-tamo su, nešto su. pazi, znači, ja sam dobio kaznu i sad bi ja trebao s tom kaznom trčati tamo kod njega u kancelariju, tražiti da on meni vraća snimku. Ja imam svoje vrijeme.

Ja ne mogu ja svoje vrijeme trošiti, ja sam u poslu, pogotovo ljeti, razumiješ, ja sam u poslu. Jer ja mislim da se stvarno drže tih minuta, jer ja sam hrpu puta bi žena i djeca izašla na, na autobusnom ugibalištu i to, pa nisam nikad ništa dobio. Je, onda imaš di čovjek dobije 30 kazni u par dana, po dvije dnevno, zato što je staja, znači, staje sa strane ceste, ode. E, za vrtić biće nešto. Za vrtić, izvesti dijete i vratiti dijete, znači, čovjek je dobio 30 komada, a javlja mi se jedan koji je dobio 50 komada. Pa dobro, to nije tragedija. Za dijete u školi. Jel mi pričamo ovdje o suživotu u gradu Šibeniku?

O osjetljivosti prema stanovništvu i ostalo, pogotovo za takve situacije. A di je ovo, imam i video snimku di sam sjedio u, u, ovoga, dolje na Rivi u kafiću, da ne govorim koji kafić, i gledam čovjeka iz dostave pića sa Rive, gura gajbe, jedno 10 tura je napravio. One prve dane kad su stvarno bili teroristi totalni, gura gajbe sa Rive tamo od benzinske pumpe, ušao je na parking, gura pune gajbe na onoj guralici, sve vamo do, do kafića iza, iza, ovaj. U Petaniji biće. Iza, iza gradske, ovoga, županijske uprave. Aha, tamo skroz, da, da. Ej, jel mi pričamo o funkcioniranju grada ili pričamo o terorizmu gradskih institucija? Čovjek je 10 điri napravio, ja ga gledam i kažem, nakon dva, tri ovakva dana, taj čovjek uzima kufer i bježi glavom bez obzira iz Šibenika ili u Europu ili u Ameriku ili bilo di.

Jel mi govorimo o, o suživotu? Ajmo dalje, di smo stali na kazne. Znači, ja sam poslao nekih 15 i srećom sam platio dvije. Dvije sam platio. Kasnije ću reći zašto. I na, na 15 kazni sam se žalio. Prva žalba, oni šalju veću kaznu, znači, više nije 15 eura, nego je 30 plus troškovi, znači, negdje 45 je bilo.

Ja se žalim i na to. Znači, ja svjesno idem poginuti, znači, 15 kazni po 45 eura. Pa to je već fina cifra. Minimalno. Već 600, 700 eura, koliko već, jel? I onda što se dešava? Gradska uprava mene tuži na sudu. Na što, za što? Tuži me. Da, da dobije pravo na ovrhu. Znači, da mi pošalje ovrhu. Ne tuži ona mene zato što su oni u pravu, nego zato da mi pošalje ovrhu. Da dobiju papir od suda. Da mogu poslati ovrhu na, na, na Finu.

I što se dešava? Znači, ja sam se žalio prvenstveno na to da nisam bio siguran tko je vozio auto, a oni mi nisu htjeli javiti ili pokazati dokaz tko je, tko je vozač auta. Znači, oni nikome ne pokazuju dokaz, nisu poslali nikome isprintanu sliku. Je, ne, ne pošalju sliku. Ne pošalje nikome. Samo kažu kad i šta i gdje. Samo kaže kad i šta i to čak i pogrešne adrese stave i svašta bude. Je. I dobijem ja presudu od suda da se oslobađam odgovornosti, ali ne iz razloga što ja nisam, što sam se ja žalio, nego iz razloga što su oni pravno nesposobni dolje u gradskoj upravi i nisu znali sastaviti, kaznu kako treba. Znači, ne, pravno ne, nevaljanu kaznu su slali ljudima.

I zbog toga je mene sud oslobodio. Znači, oni su nesposobni napraviti kaznu kako treba po zakonu. Samo su išli na to da na silu te prisili sa, sa, sa ovim, prijetnjom veće kazne i veće ovrhe da platiš ono što su oni zamislili. To je jako, jako. Koliko je taj proces dugo trajao? Kad si, znači, prvo žalba. Ja mislim da je to nekih tri mjeseca prošlo. Tri, četiri mjeseca. Ne, mislim, pa to je čak i dosta brzo za te neke standarde. I čekaj, što znači, oslobodili ste za svih tih osam ili samo za jednu ili. Mislim da su me tužili samo za jednu, jer i njima je to nešto novo bilo. A ove ostale koje si se žalio? A ove ostale vjerojatno neće ni tužiti, nego će to pustiti zastarjelo. I to sam čuo iz neslužbenih izvora. Koliko je zastarjelo? Izvora da, da su to sa kaznama jako smanjili, reducirali.

I evo, kako misliš, što su smanjili? Da ne šalju sad više za sve i svašta. Okej. Jer su ljudi skužili da, da se treba buniti protiv toga. Da. Ne da treba buniti, nego to treba skočiti, razumiješ? Ej, oni tebe reketare, prijete ti sa tužbama da im platiš 15 eura za to što si ti stao dijete odvesti u školu. Kraj tebe može normalno proći šleper, ali to nema veze. Nema veze. Na uru po ponoć nema gradskog prijevoza, ali ti si jednu minutu stao na autobusno stajalište da bi kupio burek u, u pekari. Ali nema, nema autobusa. Je, to mi je malo bezveze. Ajde, ono po danu kad, kad voze. Pa znamo, znamo što je normalni promet. Normalni promet je, znači, da se normalno odvija, da autobusi mogu što normalnije doći i otići i tako. Jer stvarno je bio ono, tamo ko dan i noć, stvarno kaos bio što se tiče, mislim, po danu. Naparkirani, ono, čovjek, mislim, znam, svatko uđe po burek, sve okej, ono, ali onda uđe iza njega i pojedeš jedan burek, pa, pa još jedan, pa još jedan, to, to. Da, da. Ne znam, mislim, ne znam jesu li kamere rješenje za to, ali svakako to se sad.

Da, je li 60.000 kazni rješenje za to? Pa ne znam, mislim da nije. Napraviti teror u gradu. To su, to su pretjerali. E, ajmo. I što misliš, hoće to, hoće se to što sad na. Sad dolazimo do druge stvari. Hoće se to što na izbore odraziti? Niko, niko od novinara nije otišao kod obrtnika u gradskoj jezgri, staroj gradskoj jezgri, pitati ih kako su na vas utjecale kamere. Ja sam pitao. I? Samo što im suze ne idu.

Znači, svi obrtnici u staroj gradskoj jezgri su totalno satrani sa ovim kamerama. Zašto, jer je manje. Pa tko dolazi više u grad? Ha, ne znam, ja vidim da je. Ma nema nikoga. Ma garaža je svako večer. Ne možeš ući. Svako večer kao da nema nikoga. Dolazim svaki dan u 10 ujutro, vidim već je puna, znači, netko dolazi. Puna? Pa da, i draga je puna. Što je za tebe puna? Ha, piše da je puna, zatvoreno, kaže. A garaža? E, e. A koliko je tu od ovih što rade u gradskoj upravi? Okej, ali dobro, mislim, a što se, što se onda s kamerama promijenilo? Znači, ne možeš više na, na autobusnu postaju, ne možeš na sred ceste, pa nije, pa nisu. Kome je to u interesu? Ajmo gledati. Okej, ali, ali nemoguće da je zbog toga palo toliko komercije. Kome je u interesu da ljudi ne idu u jezgru? Znam, ali ako ideš u staru gradsku jezgru i onako, nećeš, 99.9% ljudi ionako ne bi ostavilo auto na sred ceste, nego bi opet išli ili u tu garažu ili u Dragu ili ne znam ni ja gdje. Mislim, zato mi je to malo. Jel ti voliš kad te snima kamera? Ha, nisam baš nešto oduševljen. A što misliš, kako je s drugim ljudima? Misliš da je to. Ja osobno ne volim. Ja cijelo vrijeme vozim sa onim sjenilom. Meni uvijek sunce ide u oči. Cijelo vrijeme vozim sa sjenilom da, da ne vidim da me snima kamera, jer mi je jako neugodno što

me snima kamera. I nisam jedini. 90% ljudi ne voli da ga se snima. I to sa pravom. A znam, ali opet. I sa pravom i razlogom. Kažem, još uvijek vidim da, da hrpa ljudi dođe. Nije, nije to problem. I kad su, naravno, kad su gužvetine, kad je advent i to, mislim, to se dolazi masovno. A doći ti onda kad, kad, evo, doći popodne, evo sad otići dolje. Ma sad, ha dobro, i prije kamera nikog nije bilo u ovo doba dana. Pa nije istina. Iste godine. Ma vrati se. Ajde, pa ja živim ovdje, mislim, znam na što to liči. Dobro, ajde, ti misliš da je, da grad ne trpi, gradska jezgra ne trpi to što, što su kamere, da je otprilike isti broj ljudi po gradu i ostalo. Mi nismo sigurni da je to toliko drastično, ali mislim da su drugi tu neki isto faktori, ono, općenito što je dosta ljudi otišlo nekako iz, iz centra, promijenio se. A zašto su otišli iz centra? Ha, ja mislim da je primarni razlog što nemaš gdje auto ostaviti. Ali to nisu opet krive kamere. To je već prije 20 godina je počelo i više. Ja sam, ja kad sam bio mali, znači do 91. sam živio u staroj gradskoj jezgri, to je, onako, bilo je ljudi hrpa, mislim, to je skroz nešto drugo izgledalo, ali onda su malo po malo neko, su auti se, ali mislim, to se u svim mediteranskim gradovima događa, da te povijesne jezgre postanu apsurdne.

Ne slažem se, ali ja sam puno u Zadru i ne slažem se s tobom. U Zadru je sasvim druga priča. Dobro, Zadar ima veći poluotok i. Zadar, Zadar gori, znači, njemu poluotok gori. Njemu ljudi ne bježe sa poluotoka. Šta, zimi isto ovako? I zimi. Pa. Zadar gori. Dobro, ne mogu reći. Mi zimi imamo previše, ali ono što sam bio isto to. Mi zimi imamo advent mjesec dana i to ne svaku večer, nego svaki peti, šesti dan, ovisi kad se poklopi neki zanimljiv izvođač. I nemamo nikakav, apsolutno nikakvu naviku da, da idemo u grad. Ta je navika iskorijenjena u većine ljudi. Ha, da, da. Navika da se ide u stari grad je iskorijenjena. Ja bih se dao okladiti i namjerno. I namjerno. Jer sve što se politički dešava, sve što se dešava politički, dešava se sa nekom namjerom. Znači, ako se prazni grad, prazni se namjerno.

Da se hoće napuniti grad, da se hoće vratiti nazad, što ja znam, dućani i ostalo, prvo i osnovno, gradska uprava bi ukinula spomeničku rentu. Jer svaki lokal, svaki, ovaj, dućan u gradu plaća spomeničku rentu. Je, to gluposti su takve, harači, stvarno. Znači, da oni s time žele pritisak izvršiti, da ideš čaj iz grada. Jel da se radi suprotno, da tebi grad. Ma ne, ne, ali ja mislim da ti spomeničku rentu plaćaš, plaćaš gdje god, gdje god da imaš biznis, koliko ja znam. Ne znam, ne znam, ne mogu reći sad. Je, je, je, u tome je stvar. Pa znam jednu ženu što ima u Mandalini, pa isto plaća, mislim, kakva tamo spomenička renta. Da netko želi da se u, ovaj, stara gradska. Ti u HGK moraš ili nešto. Stara gradska jezgra da se oživi, onda bi se sasvim drukčije funkcioniralo. Ne bi se funkcioniralo na način da ti smiješ stati jednu minutu, ako staneš minutu i pol, da će ti doći kazna. Ne bi se smjelo da, da dućani moraju plaćati po kvadratu spomeničku rentu, nego bi oni dobili nekakvo, poticanje od strane grada da, da otvore dućane, jel tako? Onda bi dobili neke druge pogodnosti i tako dalje. Prema tome, ne radi se na tome, u gradskoj upravi ne rade na tome da potiču

dolazak ljudi u staru gradsku jezgru. Rade suprotno. Znači, ljudi sad žive na vidicima, žive u Ražinama, žive na svim mjestima, a ovi iz grada, ako žele negdje ići u zabavu, onda moraju ići u Ražine, jer tamo je neki koncert u Gaka ili što ja znam. Ili na neko drugo mjesto. Ili treće mjesto. Ali u staroj gradskoj jezgri, prije dok je bila Žiža i sve ostalo, dešavalo se, i kafići kad su radili na Rivi i sve ostalo, sad nema ničega. Sad svi kafići osim dva, a ta dva slabo rade, svi zatvore, znači, negdje tamo iza sezone i otvaraju prvi, treći, prvi četvrtak. Prema tome. Dobro, ima kafića koji rade cijelu godinu. Prema tome, da netko hoće da to potiče, on bi to poticao. A pošto se potiče suprotno, znači da ne bude, onda se to i dešava. Znači, to nije nikakva filozofija. Znači, ti si što, u principu, kamere aus maknuti čaj ili što bi ti s tim. Kamere kao ovakve su, neodržive.

Kamere, ako već su stavljene, ako već imaju neku funkciju, oni moraju biti u zatvorenom sustavu. Znači, jel imamo prometne redare? Imamo. Pa nek se oni bore s autima. A ne znam, nisu to htjeli i tko će to stalno i tako dalje. Nije, nije. Imamo mi onu drugu stavku koja ti kamera da, a to ti je stalna psihoza. Ti kad vidiš prometnog redara, popričaš s čovjekom. A ovo ti je psihoza 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, 30 dana u mjesec dana. Svaki dan, svaki minut si ti u psihozi jer u tebe bulji 5 kamera.

Je, to nije baš svejedno. To više nije, to više nije, grad koji smo mi navikli gledati prije desetak mjeseci. A misliš da su ljudi što većinom oguglali, ono, mislim. Nisu oguglali, nego bježe. Bježe iz grada. Onaj tko ne mora biti u gradu, bježi van iz stare gradske jezgre. Dobro, to neka, neka svak za sebe zaključi. Dobro, ma naravno, je, to je, imamo raspravu. Nek svak za sebe zaključi. Ja sam svaki dan ujutro na kavi u gradu i kad ne radim i. Pa kako to da ti onda ne bježiš, ako te toliko muče kamere? Zato što im ja ne dam. Ja, ja svoj grad ne dam.

Jer što više Šibenčana izađe iz stare gradske jezgre, netko drugi će ući. Misliš da idem ja na kavu? Netko drugi ulazi. Ti ne vidiš tko ulazi. Dolaze čudni ljudi, još čudnijeg imena i još čudnijih nakana. Razumiješ? Da, to je bilo za Srbe inače. Nema veze. Rezervirano, ali sad su svi. Nema veze, nema veze. Mi gubimo svoj grad. Izgubili smo identitete na tvrđavama, izgubili smo identitete što se tiče manifestacija, to ćemo isto malo proći. Izgubili smo sve identitete što se tiče stanovništva u staroj gradskoj jezgri. A di ona. Pa da, stanovnika više nema. A di ona situacija, naš poznati Ale Guberina. E? Par godina prije nego što je trebao umrijeti, oni njega istjeraju čak iz prostora. I taj prostor sad zjapi prazan, kao što je bio prazan i u ono vrijeme kad su ga istjerali. Pa di je senzibilitet čovjeku koji je, takva, ovaj, umjetnička veličina, da ga poniziš na taj način, da on svoj atelje u kojem je proveo 30 i više godina, da on mora, u godinu, dvije dana prije nego što je

umro, da on to mora iseljavati van. Koje je poniženje prema čovjeku? Koji je tu senzibilitet gradske uprave? To je strava, strava da ne može biti veća. I taj prostor je sad prazan. Što si ti o manifestacijama pričao? Manifestacije. Na što misliš? Zašto ja zovem tvornice, ove tvrđave. Torture. Torture. Jeza me i ti reci spomenuti kulture.

Pa je, i gradska vlast voli trošiti na kulturu, to su isto milijuni, milijuni eura. Ne, ne, to nije kultura. Kultura nekoga grada, naselja ili bilo čega ne proizlazi iz gradske vlasti. Kultura proizlazi, proizlazi iz naroda, znači inicijativom naroda. Znači, nećeš ti odlučiti sad kome ćeš ti plaćati da bude kultura. Takav način funkcioniranja se radi u turističkim naseljima tipa Solaris, tipa Ninko Zadra i tako dalje, gdje se skupe menadžeri na početku godine i kažu kakvu ćemo kulturnu sezonu organizirati u našem turističkom naselju. Onda kažu, pa mogli bi zvati malo folklora, pa mogli bi zvati malo ovaj bend, pa malo onaj bend, ovaj bi mogao svirati na klaviru. To je ono što radi gradska uprava. Znači, oni organiziraju. A Solaris je ipak. To su privatni novci, je li, kod, mislim, kod, kod hipotetskog nekog Solarisa, nečeg. Oni organiziraju, znači, oni sa novcima od građana grada Šibenika organiziraju po svom interesu. Pa da, da. Kako bi svaki tren su nekakvi pozivi. Kako smatraju. I onda dođu neki pozivi, ajmo, 300.000 eura za, ne znam ni ja, ljeto, 400.000

za... Ovako gledam, čovječe, to, to doslovno prženje novaca. Ajmo malo to, ajmo malo to protresti od prošle godine, 24., nije predizborna, ova 25. je predizborna, pa su digli na 300.000. Neka, ajde, ima porezni obveznik, što. Ajmo vidjeti što je bilo 24., evo, da, da ne filozofiramo puno. Tvrđave torture, 3,5 milijuna budžet, a svi ostali, znači, i šansona i glazbenici i kolo i ovi i oni i male udruge i velike udruge i, i pitaj Boga tko, svi zajedno 180.000 eura.

A ovi 3,5 milijuna. Jel to ikome što zvoni u glavi? Još sam čuo. Ne, a mora biti više od 180.000 eura. Ne, ne, ne. 180.000 eura, provjeri. Provjeri. 180.000 eura svima. Sad su digli na 300. Jer je predizborna godina. Da, da, da, pa se malo. Pa treba malo, malo, ovaj, ljude podmazati da, da ne budu zlopamtili, jel? Jer brzo ljudi zaboravljaju. I opet se vraćam na ono, znači, ajmo vidjeti tvrđave torture kako funkcioniraju. Oni barataju sa tvrđavama, sa 20. aprilom, ja ga ne zovem Arsen, nego 20. april. Ili Odeon. Odeon. Da bude nešto novije, da ne bude baš jugonostalgično. Da, da, da. Odeon, Odeon, jako je. Jer smatram da, da onakav način funkcioniranja, da je to uvreda za Arsena Dedića. Oni su čak trebali ostaviti Odeon, kako je i bilo. E, to je uvreda za čovjeka koji je bio van svih struktura i tako dalje. Njega sad strukture trpaju kao da je on, ono, njihov pobočnik, jel? Dobro, znači, oni su vlasnici tih prostora. Imaju te prostore na Baratanji.

Prije 6 godina situacija na Svetom Mihovilu. Netko van tvrđave torture želi organizirati koncert. Dolazi kod, znači, u kancelarije, kaže nema problema, imate platiti 30.000 kuna za korištenje prostora. I sad ne znam jel na to ide ekstra i vatrogasci i medicinska i redari i tako dalje.

Nije bitno, jel? Znači, on u startu na 1.000 ulaznica mora platiti 30.000 kuna samo prostor. Tvrđave torture organiziraju u tom istom prostoru koncert, imaju sve na raspolaganju. Znači, imaju prostor gratis, imaju struju gratis, sve, sve, sve, sve to sve spada pod troškove firme. Jel mi pričamo o tržišnoj nekoj ekonomiji i tako dalje.

Di je tu, kako se to, kako se to zove, konkurencija zdrava i, i ostalo. A nema je, da. Razumiješ o čemu govorim? Evo još jedan slučaj od ove godine. Znači, za Božić moja susjeda u školi organizira predstavu svojih školaraca. Znači, iz razreda djece. Međutim, to je u dnevnom, dnevnom ovome điru i za predstavu im treba noćni đir, a to je sve otvoreno, nemaju zavjese i tako dalje. I ona pita doli vodstvo, razumiješ, iz Odeona, to jest Arsena. Da bi oni u nekom terminu tu održali predstavu, u jutarnjem terminu, kad nema nikoga. I kaže ova šefica, kaže, može, ali trebate platiti 600 eura.

Znači, za školarce trebaš platiti 600 eura. A oni. Pa čak i nije puno, ajde, što hoćeš. Nije puno. Jel ti znaš koliki je budžet u školstvu? Uf. Koji je budžet u školstvu? Nije puno. Svako dijete donese 100 eura i da vidiš. I manje, ajde, treba imati. Jel se vidi ti kako ti razmišljaš, a? 30 eura po djetetu, ako ih ima 20, eto što si i ti cicura. To je razmišljanje, pazi, e. Znači, djeca iz škole moraju platiti da bi organizirali njih 30, da bi predstavu organizirali svoju. Apsolutno hoću, jednako postupanje prema svima. I riješeno je, razumiješ? A kad oni organiziraju Božju vreću po 68. put u Šibeniku. Malo mi lijepo to. Onda dobiju sve na izvol'te. Znači, prostor besplatan, imaju zaposlenoga tonca, zaposlenog lightmana, imaju. Božju vreću je ime, a ovi, ovo su djeca. Iako ne glasaju. Da, da, da. Koji je. Koji je. Prosti izraz, šibensku djecu.

A da te podsjetim, prije, prije 5, 6, 7 godina je to trebao biti prostor za, za mlade i za udruge. Oh. Jel to, vidiš, to se ni ne sjećam. Ne sjećaš se? Moguće. Govorilo se to davno da će Odeon biti prostor za udruge gdje će se mladi moći družiti i tako dalje. Mogu se i sad družiti. Ajmo kod druženja, kad smo kod druženja. Dragi Šibenčani, recite mi gdje se vaša djeca od 13 do 16, 17, 18 godina sastaju i druže.

Mi koji smo živjeli u nekoj tamo davnoj državi koja je bila ono, kako zovu, mrak, jel? Mi smo imali disko gimnaziju gdje je bilo otprilike 1.200 djece na, na plesnjaku svake subote. Svake subote. Pa je bila mjesna zajednica koja je radila 3 puta tjedno. Gdje je bilo od 500 do 700 ljudi svake, 3 puta tjedno subotom, a ovi drugi dani 150, 200, 300, kako kad, ovisi koji program. Pa je bilo onda veslo nekakvo doli gdje je bilo 1.200, 300, ovaj, ljudi koji je dolazilo svaki vikend, bili su koncerti i tako dalje. Dragi Šibenčani, di se vaša djeca od 13 godina do 18 godina druže među sobom, gdje mogu, ovaj, imati prve ljubavi i upoznati ljude,

svoju generaciju sa, sa raznih strana grada. Evo, raspitajte se. Na Snapchatu. Ako ne znate vi, onda pitajte, ovaj, Burića i Miletu, oni sigurno znaju. A dobro, nisu oni krivi što nema mjesta za izlazak, ne znam. Jel ti to želiš amnestirati? Amnestirati možda rukovodstvo grada. Pa ne, mislim, ne, ne želim im sve prišiti za što nisu možda nužno krivi. Ma daj. A znaju se organizirati kad je ovako neka svečanost za njihovo, kad se trebaju oko korita okupiti, tako da evo sad imamo u Zagrebu. Jesi vidio da je, da je Josipa Rimac čak bila. U Zagrebu imamo, imamo, imamo čisti primjer kako se Šibenčani još uvijek daju okupiti na jednom mjestu. Misliš da je odmah od Šibenčana govoriš? E, e, e. Jesi vidio sliku? U Vestinu, Vestinu. E, slika, čovječe. Čak, čak, to je prije bio Intercontinental, čini mi se da su čak isti ljudi koji su išli u Intercontinentala dolaze u Vestina ili njihovi, ovaj, potomci. E, vidio sam slike, baš su lijepo, svi obučeni bili i to je baš onako. Neće, neće oni doći u Marendu, neće doći ni MŽ, ali u Vestina može.

E, a dobro, to je. Tako je. Inače politička elita, mislim. Da šibenska jezgra još uvijek funkcionira i šibenčanstvo u Vestina može, možda eventualno bi išli u Opatiju, onu kristalnu dvoranu, ali to malo, malo teže je već, jel? Tako da. A ovo ovdje je domaće, ovdje to nema šanse da bi se oni pojavili. Reci mi što misliš o bojkotu? Bojkotu? Koji je sad već malo, mi se čini, popustio totalno. Pazite, sve te, sve te, ovaj, svi ti bojkoti, prosvjedi, peticije, ovo, ono, protiv ovoga, protiv onoga, protiv lijevog, protiv desnog su jako, jako upitni iz nekoliko razloga. Prvi razlog je, znači, ja želim protestirati protiv Burića iz Palionice.

Ja moram, znači, odvojiti svoje vrijeme, izgubiti neki posao koji sam trebao odraditi u to vrijeme na drugom mjestu, moram otići, izgubiti na put, lijevo, desno, jel? Znači, ili, ili auto, ili pješke, ili ovo, ili ono. Uglavnom, moram uložiti svoj angažman dok druga osoba, protiv koje ja protestiram, za to vrijeme sjedi u fotelji i njoj teče radno vrijeme, znači, Buriću teče radno vrijeme, dobiva pare i smije se kako mi budale doli ispod trošimo svoje vrijeme, trošimo, ovaj, energiju i ostalo. I, i, i smije se i ruga se i reče: "Ja do kurčiće njima to, pa će on otići." A o čemu govoriš, o prosvjedu nekakvom? Ovo je sad hipotetski prosvjed. Mislim, nema ni toga, pa zato. E, nema, ali hoću ti reći u čemu je problematika. Znači, ako se. Dobro, ali kako se to na bojkot sad išta odnosi? Ne kužim. Ajmo sad na ovaj bojkot.

Kad je netko organizirao bojkot, u isto vrijeme se pojavilo još 10 organizatora bojkota koji su poslati od, znači, strane koji, koji, protiv koje se bojkotira. Jel što se onda dobije? Dobije se konfuzija u svemu tome. Izgubi se smisao. Ali tko, pa samo je ona udruga to rukovodila. Kojih 10 različitih? Ja ne znam za to. Mislim, ja čak i pratim to sve skupa. Pa i oni su se bunili, napisali su da, da se javljaju drugi koji organiziraju bojkote, pa neki studenti organiziraju pekare, pa onda ovo, pa onda. Ali ne pekare su oni sankcionirali, to su, to je, znači, bila od srednjoškolaca inicijativa, oni su rekli može. Tako da.

Ma, znaš što, sve što ti traje duže vrijeme, dođemo u ovu situaciju. Onaj tko, protiv koga se bojkotira, sjedi u kancelariji, prima kintu u svoje radno vrijeme, a mi koji bi trebali trčkarati po ulici. Mislim, ali upitan je taj bojkot ako je jedan dan, mislim, kad, kad nešto. Upitan je bojkot uopće. Ali riječ bojkot znači da više nikad ne, nešto ne, ne kupuješ, koliko ja to shvaćam, a ne jedan dan. Ali to je nebitno uopće, to je nebitno, to je igra, igra moćnika. Igra moćnika. I osim toga, osim toga, ono što meni kod bojkota najviše smeta je što su to Vlada Republike Hrvatske i dragi naši mediji su to tako podržali. E, to je meni odmah, ono, red flag, crveni alarm. Sve što mediji puno podržavaju, znači da ide voda. Jesi vidio ono i što su radili? Na mlin, ovaj, vladajućima. I koliko u koroni su se ponašali, išli su tamo pred dućane i ovako ulijeću ljudima s mikrofonom i kamerom u facu. Zašto ste danas kupovali? Ma znaš što, da su to meni napravili, pa ja ne znam što bi im rekao. Pa to ti je, to ti je kultura. Koji je to način? Pusti me na miru ako hoćeš, ako ćeš bojkotirati ili nećeš. Znači, stvar je slobodnog izbora. Nemoj ti meni dolaziti tu. Zašto si ti danas kupovao? Ma marš, ono, da ga je bilo poslati. I još se ljudi onako zbune, praktički odgovaraju. Ma to treba satirati, da ne kažem sad gdje.

Odvratni su. S time treba biti jako oprezan. Bojkot? Čemu bojkot? Kakav bojkot? Znači, ako je nešto jako puno u medijima, to ide na mlin vladajućima. Kad je bio bojkot u koroni, da nisu ovi privrednici, obrtnici mogli raditi, funkcionirati, pa su organizirali, ona udruga obrtnička je organizirala na, na, na, na trgu u Zagrebu i organizirala prosvjed i tako bilo oko 2.000 ljudi. Ja sam isto išao gore.

Mediji su to strašno puno popratili. To je, kamere su izlazile iz svakog kantona, iza svakog čoka, svi neke intervjue. Isto ovo što sam sad rekao. Nevjerojatno, ono, što je ovo sad? Ne bi rekao da je, ovaj, neki, neki, ovaj, kako se zove, ovi, reality show. Reality show. To je strašno, ono, na medijima pola sata u dnevniku. Znači, to očigledno je pasalo vladajućoj kasti kad je to tako medijski popratilo. Sljedeći tjedan, pazi ovo, sljedeći tjedan, u isto vrijeme, ista, znači, 7 dana poslije subote, u isto vrijeme, na istom mjestu, isti broj ljudi, oko 2.000, protiv COVID mjera, niti jedna jedina televizija ili radio se nije pojavio. Bile su 2 kamere od nekih pojedinaca koji su došli i to zabilježili. Ali od medija se niti jedan jedini nije pojavio. Čekaj, a koji je to, misliš, onaj prvi, prvi još 2020.? Onaj najprvi koji je bio, znači, 7 dana, 7 dana nakon obrtnika ti je bio taj. E, to ono misliš, ono kad je ona, ajde, hitna pomoć, kao nešto im navodno nisu dali da

prođu, to su nekakvi. Ja mislim čak prije toga. A nije, to je bio prvi. A onda taj. Jer mislim, to je baš bilo gadljivo. Išli su, neki su u pljuvak bacili, kao zločesti prosvjednici. To je neka stvar. E, evo, sad su ti još neka iskustva, recimo, kad su bilo glasanje za COVID putovnice u Saboru. Organizira se prosvjed, ja sam iz Šibenika, s još nekoliko ljudi išao, ispred Sabora. Skupilo se 200, 300 ljudi. I onda skužiš da oni koji su govorili najgadnije parole, izvikivali, tipa, Plenkoviću, pederu, ovo, ono, Božinoviću.

Da, ma kužim. Svega i svačega. To najgrlatiji, oni, oni svako malo nešto o rukav pričali. Tako malo o rukav i svako malo ovako na uvo stavljali prst. I onda vidiš, stavi prst na uvo, onda trči doli, pošto su bile 2 skupine. Pa trči doli, pa doli viče, pa onda trči gore. To ti se zovu ti upljuci, razumiješ, koji ti dođu i, i oni ti provociraju i rade ti nered. I oni bi bili najsretniji da se tu netko potuče, da, da dođe specijalna policija da kaže: "Vidiš kako su to prosvjednici su, ovaj, takvi i takvi." To bi odmah na medije došlo. A čekaj, jesi bio na onom masovnom, baš ono? Naravno. Jesi? Je li tamo isto bilo takvih stvari? Pa sigurno. Pa znaš, da su na masovnom rekli da je skupilo se par tisuća ljudi, a skupilo se isto koliko za 100 jedinica. Ma ja, ono je bilo bar 100.000 ljudi, baš. Gledao sam slike. Tako da, to što mediji objavljuju, gospodo, to odmah računaj da to ne ide na mlin za korist ovaj pojedinac. I onda su, ono, nešto su kao navodno jednog novinara napali, to isto ja mislim da nije istina. Ma normalno da nije istina. Čovječe, tamo ste, ono, svi sa kamerama, svi s mobitelima, nijedan, baš nijedan zapisnik. Nitko od medija nije, nije prinio ono što su govornici govorili. Nitko, niti jedan medij.

Svi su govorili o takvim glupostima, tipa, netko je gurnuo novinara, ovamo je bila gužva, nije tramvaj mogao proći. Mislim, zapravo, za toliku, za toliku količinu ljudi je fascinantno koliko je to zapravo bilo mirno, sve što je pohvalno. Pa normalno, svaki prosvjed je miran. A ovi državnih institucija šalju ljude koje žele napraviti nemirne prosvjede. Da imaju razloga da, da je intervencija da to razbucaju. Oni žele, oni podrivaju takve prosvjede. I sad da se vratimo na ove bojkote. Znači, ljudi troše svoje vrijeme, a država ne radi svoj posao. Država je ta koja treba rješavati cijene u, u. Ne, država, da. Ali država treba, da, država stvara inflaciju. To je problem s državom. Ali njima je u interesu, jer ona ima 25%. Vole oni inflaciju, jer onda preko svežnjaka. Oni vole što njima to ide u kas. E, prema tome, znamo tko je, tko je glavni odgovorni za, za visoke cijene. Je li Plenković rekao da će kava porast 2 centa? Pa dobro, nije to zbog eura, nego što su počeli trošiti kao pijani milijarderi nakon i nakon COVID-a i mjera. Nije to zbog eura. Je li rečeno da će kava biti skuplja za 2 centa, a porasla je za koliko duplo? Ma dobro, ali. Je li on rekao da će? Ma je rekao, ali dobro, što Plenković svašta govori.

A dobro, što Plenković, dobro, što Plenković, dobro. Onda možeš tako sve amnestirati. Ne amnestiram, nego. Što ovo, što ono. Dobro, ovo, dobro. Plenković je kriv utoliko što, što, što. Troši ko lud, sad, sad je povećao plaće, ne znam, cijelom javnom sektoru za ne znam ni ja koliko posto. I svi su na to pljeskali. A mislim, onako, nitko se ne pita koja je točno, znači. Ali on je taj koji je to odobrava. Koji to odobrava. Pa da, naravno. E, pa onda nemoj, a Plenković ovo. Ma govorim za ta 2 centa. On je odgovorni glavni dirigent. Da, naravno, ali znači, nitko se ne pita. Okej, super, sviće imati veće plaće, ali koja je točno posljedica toga da, znači, neku stavku u proračunu povećaš za ne znam ni ja koliko milijardi eura? Pa evo je, to je to. Zove se inflacija. Mislim, kad ti upumpavaš na takav način novac, i onda se sad protiv nešto trgovaca. Nisu trgovci krivi. Mislim, dobro, znaju oni biti svakakvi, ali, ali sve je poskupilo. Nisu trgovci krivi, svako malo neka, neka stvar se povlači jer je ispostavilo se da je 4 puta, 4 puta odmrzavana zaliha. Ja volim trgovce, nemoj ti meni shopping centre, to je zakon stvar. Iako ne volim ići, ali volim da su tu jer ipak nam to pruža jedan. Imali smo i prije shopping centara, smo imali jako dobru opskrbu i hranom, i to kvalitetniju hranu

nego sada. Imali smo jako dobru. Da je to toliko valjalo, ne bi to propalo. Šta, ovo Šibenska pijaca, na što liči, što je ono? Mislim, nema, nema krova, nema ništa. Mislim. Kakve to veze ima? Pa ima, naravno da ima. Kakve veze ima to? Ima. Pa generacije su se odgojile i na staroj pijaci dole, u staroj, razlikuje jezgri, i na ovoj pijaci su se generacije odgojile. Zašto je to onda propalo? I, a? Zašto je to onda propalo? Zašto? A, malo po malo, nagriza korona. Koroozija, pardon, neko. Koroozija nagriza. Koroozija nagriza, znaš, ono, kad treba zaliti, malo više zaliješ ovamo, ovu biljku, a ova, a dobro, evo malo po listu ovako štrapneš, ono, čisto reda radi. To ti je, što, što, što potičeš. Ako potičeš svoju lokalnu proizvodnju, onda je potičeš. Onda potičeš i da se kupuje u njoj i tako dalje. Ako potičeš shopping centre, onda oni niču ko gljive, jebiga. A nije da potičeš to, konzument to želi, nisu, ne radi, ne rade trgovačke centre, ne radi Vlada. Tko odgaja konzumenta? Molim? Tko odgaja konzumenta? Pa sami se odgajaju, što ja znam tko odgaja konzumenta. Sami, jel?

Šta, misliš da Plenković odgaja konzumenta? Tko odgaja konzumenta? Pa evo, zašto on ima Ministarstvo školstva ako ne odgaja ljude onako kako bi njemu trebali biti? A ne znam, mislim, meni smiješno kod bojkota se tu. Evo ti tko odgaja konzumenta, evo primjer, znači, prije koliko, 3, 4, 3 godine ti je Dane Miletar na sva zvona objavio da se u školi, u šibenskim školama otvara odjel za robotiku. Onako, reka, čovku, super, predivno, prekrasno.

Čovku koji završi, znači, dijete koje odraste, završi robotiku i ostalo, što će on raditi u Šibeniku? A jel ima išta uopće od te robotike? To neko, nisam ništa čuo o tome. Što će raditi on u Šibeniku? A istog trena ide van i, svako, ne svako drugo, nego 80% dice razmišlja o tome kako će otići vanka, jer se tako odgajaju. A mislim, nema, nema posla, je li to što hoćeš reći? Zašto Europa daje puste pare Hrvatskoj kroz, čekaj, čekaj, kroz ove fondove i tako dalje? Zato što Hrvati šalju svoju dicu da rade kod njih. Da mi zatvorimo granice i kažemo naša dicaće raditi kod nas, mi ćemo imati svoje tvornice. Što misliš, jel bi Europa slala novce? Rekla bi: "Evo vama, KL." Ne samo novce da bi ti zatvorili, nego bi zatvorili i plinovod i naftovod, i onda bi ti još uveli carine prema zapadu. Razumiješ? Dokle god ti šalješ svoju dicu da idu gore raditi u njihove tvornice, dotle ćeš ti dobivati

ovo da možeš kokošariti kroz nekakve projekte i tako dalje. Znaš ono, pola pije, pola šarcu daje i tako. Mi smo jako pametni, pa smo dobili preko europskih fondova autobuse, i onda dođeš, dođu autobusi, piše europski fondovi, dođeš u Split, autobusi, europski fondovi u Rijeci. Gdje je sve europski fondovi? Svugdje europski fondovi. Pa nije to pamet od Dane Milete, znači da on dobija ponudu odozgo da može dobiti autobuse preko fondova. On je to reklamirao da se on siti. E, u Rijeka, mi smo se sitili. Ma sitio se ti, ti, ja sam već šta. Nije se sitio on ni kamera, nije se on sitio ni autobusa, nije ni spalionice. Ne. Pa to budemo realni. To nije ideja od ovih naših lokalnih koji nama prodaju priče preko medija, ovih novinara, nego je to ideja izvanka i spalionca i kamere i sve što se dešava u Šibeniku, ideja je izvanka. Oni samo odrađuju posao.

A to, to je moguće. Mislim, to, to se slažem da je najvjerojatnije da, da netko, da, to posebno za te kamere sad, kako im je ono, odjedanput, možda čak MUP ili tko to zna. Ne, da se vratimo na kamere. Uglavnom, dobio sam tu, ovaj, presudu, objavio sam je vani i ljudi se čude kako, što, di, kuda. A ja kažem: "Ljudi, evo, grad vam je poslao 60.000 kazni koje ste vi uredno platili, a niti jedna nije pravno osnovana." Što sad? Što sad? Znači. A da, vjerojatno mali postotak. Kazne nemaju pravne osnove. Mali postotak ljudi se vjerojatno to i ide žaliti i ono, platiš tih 15 eura i bok. Jel se ti žališ kad ti dođe ovaj i kaže: "Aj, kupi ciglu." Jel se žališ? A ne žalim se. Evo, imam 10, 10 eura. I onda odeš i baciš ciglu, on ti da pljesku:"Što si je bacio?" To ti je isti taj pristup. Isti pristup, znači, jednostrano, bez ikakvog senzibiliteta, bez ičega. Ono, na naj, najniže moguće načine odnos prema, prema stanovništvu. Znači, niti malo te ne zanima što on misli, taj stanovnik, što je što.

Iskrca dijete u školu ili u vrtić i ostalo, to te ne zanima. Ti samo ideš sa torturom. Sa torturom. I sad dođemo do toga da je 60.000 tortura, od kojih je tih 60, ja računam 58.000 je nepravednih, a 2.000, ajde, čovjek je star na pješački, vamo-tamo, to je zaslužio kaznu. Što sad tih 58.000 protupravno naplaćenih novaca? A to ćemo vidjeti. Ja sam platio 2 kazne, dao sam odvjetnici da napiše zahtjev za povrat sredstava. Ako ne budu vratili povrat sredstava, onda ćemo ići kod iste sutkinje koja je rekla da kazne nisu pravno valjane. Pa da vidimo što kaže sud. Ako meni ove 2 kazne, ovaj, vrate, ja ću vas, dragi Šibenčani, odmah obavijestiti o tome i iskreno se nadam da bar 50.000 kazni da ćete tražiti povrat, ako ne svih 60. I to bi bilo u redu. Eto, to je jedan od pritisaka na gradsku upravu da ne rade baš sve što hoće.

Da. A ovaj, reci mi, jel pratiš išta Trumpa i američku, ovaj, politiku? Ajme, ta vanjska politika, to je uvijek politika moći. Tko je jači, tko je jači, taj tlači. Konkretno za Trumpa i to, sad kako smo spominjali Plenkovića i trošenje, kako su se oni lijepo uhvatili u koštac s tim. Meni nisu jasni ovi naši, ono, mislim, ovdje si na čelu neke države, prvenstveno Plenković, države koja je, ono, manja nego, nego, nego predgrađe običnog grada u Americi ili u Rusiji, razumiješ? I ti sad tu busaš se da određuješ da ti moraš učestvovati u pregovorima skupa sa, sa Rusima i, i Amerikancima i ostalo. Oni će možda biti da nose piće ili nešto. A ne, ne, to busanje, to busanje ti je, znaš čemu to služi? A svaki od njih ima svog nadređenoga. I onda kad se ti puno busaš, onda kaže ovaj nadređeni potapše te i kaže kako ga je za guzicu uhvatio. Ono, sa zadovoljstvom kaže: "Vidi, Plenkoviću, dobar si, evo, za guzicu ću te uhvatiti." Tako da on, on ne, ne, Plenković nije, vratili

smo se na Plenkovića, a Trump, Trump ima svoje centre moći, ovaj, znači, ima korporacije, imaju svoje interese, ima bahatost koju ima. Bahat je s pravom, jer i za sebe ima, ima moć, ima cilu, cilu organizaciju i može biti bahat. Pa ne znam baš koliko ima moć, institucije ga ne vole uopće. Znaš, kao prvo, hoće ih, hoće ih rezati sve, ono. Nema veze, institucije nisu vlasnici države. Vlasnici države su privatni kapitali.

Tipa BlackRock, tko štampa novce, tko, tko drži bankovni sektor, to sve privatnici drže, nema ništa institucije. Kennedy je htio vratiti pod institucije, ovaj, bankovni sektor, pa je dobio PIM-PIM. Da, da, e, baš me to zanima, nešto su kao rekli. E, dobio je PIM-PIM. Otkrijte te dokumente. I daje, daje za primjer, dali su za primjer svim sljedećim predsjednicima da će dobiti PIM ako ne budu slušali što se naredi. Znači, privatne korporacije, vlasnici, sad, tko se iza toga nalazi, jesu to lože ili masoni ili ovi ili oni ili židovski lobi ili, to nitko ne zna što se iza brda valja. To se drži u tajnosti, ali činjenica je da, da postoje korporacije koje su okupirale Ukrajinu, da postoji, ovaj, cijela ta priča je jedna, a opet mi moramo samo čačkati po površini, jer nitko ne zna što se dešava u stvari.

A tko je jači, taj tlači, to se vidi u Palestini, znači, ako digneš, ako digneš glavu, dobit ćeš, ako digneš glavu, dobit ćeš na nju 100, 100 kili trotila i vidiš da su cijelu Palestinu priorali i da sad mrtvo ladno, ovaj, kako se zove, Trump kaže da treba njih iseliti tamo, napraviti ove resorte za ljetovanje bogataša i tako, mislim. I onda kad netko kaže: "Palestinci su napali Izrael", to je isto kao što je, što su Poljaci napali Njemačku, pa ih je Hitler okupirao. E, to je isti taj odnos.

Prema tome, to su gluposti. Ajmo se vratiti na Plenkovića. Plenković svom narodu, svom, to teško je reći svom, znači, Plenković hrvatskom narodu ne polaže račune kao što ih nije polagao 1991., tako ih ne polaže ni dan danas. I to onaj tko, tko misli da nije tako, taj je u teškoj zabludi. Eto, tako da kažem i to mišljenje. Nego, htio sam te pitati za, za kraj, ovaj, mislim za kraj, na malo vedrije teme, da čujem ja o tvom Hi-Fi sustavu, to, to me malo interesira. A, to je zanimljivo.

E, ma ja. I općenito posao tvoj sa ovo, što, što, te koncerte i zvuk i to, ovaj. Pa moj, moj posao zadnjih 20 godina su pozornice, razglasi, koncerti, fešte. Kako to izgleda? Recimo, za jedan ovako oveći koncert, koliko tu? Pa evo, recimo, koliko ti imaš tu posla, imaš neke pomoćnike, kako to izgleda? Ovisi koji, uvijek ili jedan, dva pomoćnika, ako je veći koncert, tri, četiri.

Recimo, moto party u Vodicama, ovaj, zimski, znači, dođem kombijem, iskrcam razglas, uhvatim nekoga. Samo je to, samo je to sve u jedan kombi, oni veliki zvučnici i to? Ma stane, stane, to nisu to veliki zvučnici, to je, mislim, jesu veliki, ali nisu oni najveći. Da, da, da. Znači, dođem kombijem, popodne iskrcam opremu, uhvatim nekoga, ono, za moto party u Vodicama, uhvatim nekog da mi da ruku, samo ja dignem ove teže kutije, ostalo složim sam, dođu bendovi, napravimo tonsku, zabavimo se dobro, kad završi, pokupim kablove i idem dalje, jel? Ako je neka fešta, onda dođem s kombijem, kamionom, recimo, sad će biti moto party u Kninu, nastupa Bare, tu ide veći razglas, pa ide kamion, onda idu dva pomoćnika, još jedan gore u Kninu koji će mi dati ruku, oni imaju svog tonca, ali će biti još neki bend, tako da opet dobra zabava, stavi se bina, stavi se. Čekaj, kako to ide, oprema je tvoja u principu, ti je onda rentaš i? 20 godina kao hrčak skupljam.

I onda kažem sebi, e, sad ćeš malo stati na, na loptu i ostavi koju, koju, ovaj, paricu u džepu, neka ima za, za crne dane. Pa to je pametno. Koji god bili. E, moglo bi biti. I onda onako, čisto iz zafrkancije. Tebe onda i korona dosta pogodila, kako nije bilo dugo, ovaj. Nismo ništa radili. Ne. Koliko, dvije godine skoro nije bilo ništa? E, dvije godine smo bili doslovno na, na infuziji, jel? Znači, nije se bilo novaca za, za funkcioniranje.

Uglavnom, ovo Hi-Fi-a što se tiče, znači, neki novac sam uštedio i ovaj, i sad kako imam vremena, malo njuškalo, neke stvari prodajem, pa i gledam što se nudi i tako. Ajmo malo o tom tržištu. Idem vidjeti što ima od gramofona. Evo, ova je priča zanimljiva. Aha. Za sve one koji misle da ništa nije nemoguće, jel? Da, da su neke stvari nemoguće i koji misle da nešto ne mogu u životu napraviti. Znači, ovaj moj slučaj je jedan od tih zanimljivih. Da se može, iako i ne planiraš, ali kad odlučiš, napraviš, jel? Znači, odluka je najvažnija i hrabrost, a i naravno i znanje kako ćeš to sve izvući do kraja. I uglavnom, na njuškalu ja kažem da vidim što ima od gramofona, pošto sam ja analogni tip, znači, ploče prvenstveno, onda ostalo digitalno.

I vidim neki gramofon, ja kažem, zanimljivo, nije ni skup. Aj, dobro, da vidim što ima ovaj još u ponudi. Što je još stavio? I otvorim oglase, kad ono, Alibabina pećina, kao da sam ih ja slagao, razumiješ? Ta pojačala, pa ovo, pa ono, ovi zvučnici, pa ovi CD. A sad sve nešto staromodno, mislim, staro i. Pa to je oprema nekih 15 godina stara. Pa dobro, to nije strašno.

A audiofilska oprema. Uglavnom, riječ je o čovjeku koji je preminuo pri kraju 12. mjeseca. Njegov sin nema afiniteta u tom smjeru, on je čak i neki sportski pilot i tako dalje. I ovaj, i ja sad stojim i gledam tu opremu. Imam novaca za otprilike pola i mislim se, ako budem, a želio bih u nekoj skoroj budućnosti imati audiofilski neki sustav.

I mislim se, ako počne sad, e, uzmi ovo, uzmi ono, pa ovo mi ne paše, pa to moram prodati, pa ovo, pa ono, pa moram putovati vamo, putovati tamo, pa je li je popravljeno, nije popravljeno, milijon stvari, pitaj Boga koliko godina, dvije, tri, to, to se po tri, četiri godine ljudi slažu sistem dok dođu nekog svoga, ovaj, ajmo reći, optimuma da, da, da kaže: "E, sad sam zadovoljan." Ili druga opcija, stisni se i reći čovjeku: "Kupujem sve da mi da još neki sitni popust." I to sve lijepo ukrcati u kombi i reći: "Evo je, moj spas za mene, ja sam to riješio i evo, s time sam miran u životu." I naravno, odlučio sam za ovo drugo.

Otišao u Sloveniju, ljudi su stvarno odlični, tako da, ovaj. Znači, utržio si dobro. Njihov otac je bio baš zaljubljenik, ono, pravi, on je to pazio, sve krpica, kablić ovaj, kablić onaj. Sve je bilo apoteka, razumiješ, i takvu opremu odjedanput kupiti, to je baš ono, uspjeh. Reci mi, jesu li, jesu li zlatni kablovi toliko stvarno važni ili ipak ne?

To je sad jedna jako, jako zanimljiva priča. Zlatni kablovi su važni iz više razloga, osim što je zlato dobar provodljiv vodič. Zlatni kablovi su važni radi estetike, jer svi audiofilski, ovaj, zaluđenici, osim, osim što to mora i zvučati, mora imati određenu dozu estetike. Ima smisla, da. E, ne možeš ti sad staviti felge od 13 coli na Ferrarija, razumiješ, ne ide. Ili obrnuto staviti na Fiću felge od 16 coli od Ferrarija, one široke, ali to bi bilo ovako zamaškano. Ovako debele.

Tako da to, to, to je taj neki sklad. Znači, ako imaš vrhunski gramofon, ako imaš vrhunski pojačalo, zvučnike, sve, i staviti iz čipoteke žice, to jednostavno ne ide ni estetski. Zvučno više-manje bi se čak kod nekih koji, ono, ne, ne cjepidlače i dalo bi se pričati, jer postoje neki vrhunski kablovi koji se, ono, izgledaju kao, što ja znam, onaj, umjetničko djelo, spojiš ga, da prostiš, ništa od njega. Ništa od njega, da. E, onda neki drže takve kablove radi izgleda, a zvučnom sistemu su gori nego da stave one od čipoteke. Tako da tu treba jednostavno naći neki optimum između kvalitete, cijene, izgleda. Taj izgled je dosta bitan, pa čak i markice, jel', to se gleda sve.

Jer kad ljudi to slušaju, onda i gledaju u to. Znači, nije to samo da je ispred tebe zavjesa, pa ne znaš je li iza. Da, da, kužim, je to. Linija od 100 eura, ili je linija od 100.000 eura, razumiješ, sustav. Tako da tu treba jako biti oprezan. To jesu skupe stvari. Ja isto tako imam neke kablove koji su, izgledaju lišo, ali rade bolje od ovih originalnih i sad tu treba naći malo neki optimum. Uglavnom, nisam uzeo da bi to, kako se ono kaže, čuvao samo za sebe, nego sam uzeo da to na neki način podijelim i sa okolinom, jer moj prvi razlog zbog kojeg sam se krenio razmišljati o kupovini takve opreme je bio što sam tražio dugo po Šibeniku ima li netko takvu opremu, a da je voljan da je podijeli. Znači, da ja dođem kod njega, pa da mi malo tu slušamo glazbu, malo komentiramo ovako, onako i to, razumiješ.

Međutim, nisam, nisam naišao na ljude koji su baš entuzijasti do te mjere da, da vole se družiti i da vole, ovaj, to je jako teško bilo. I uglavnom, meni je plan, evo, imamo sad neki plan gore za ovaj podrum, jel' se zove Art podrum, kako se zove. E, to sam nešto čuo, to je nešto novo, jel'? A to su Željko i, i Keke i još neki ljudi su tu pokrenuli neku inicijativu da taj prostor malo, malo, ovaj, oplemene. A gdje, gdje je to uopće? To je preko puta picerije Fontana. Aha, tamo negdje. U zgradi bivše Narodne tehnike. Okej. Znači, dole u tom podrumu, puno ovih starijih ljudi to pamte jer su tamo sušili pršuti.

Da, ja kad idem, se sjećam kad prošao kraj vrata, otvorena vrata, a dole stoje na stotine pršuta, suše se. To je isto tako još jedna zanimljiva sitnica koja je nestala iz grada, jel'. Dobro, uglavnom, to je sad sređeno, lijepo. I vidio sam vas tamo, stand-upi su, ovaj. Je, je, i sad sam tu u nekim razgovorima da napravimo jednu vrstu audiofilskog događaja gdje bi ljudi došli, upoznali se malo s tom opremom, ono što se kaže, opipali izbliza, a ne samo gledali na, na, na ovome. Na mobitelu. Na mobitelu ili na internetu i tako dalje. Znači, da je i dožive, osjete, da vidu koji su tu omjeri i u čemu se razlikuje, znači, taj neki baš audiofilski uređaj od nekoga svakidašnjeg. I tako je. I dole s Azimutom isto smo u nekim razgovorima, tako da postoji šansa da i dole napravimo isto tako, jer oni imaju long play day u petom mjesecu, znači, dan kad je posvećeno prodaji ploča i tako druženje. Znači, ljudi dođu dolje kupiti ploče ili prodati i tako dalje, neka vrsta, ovaj,

sajma, jel'. I, pa mislim u to vrijeme, znači, možda par dana prije, pa ćemo napraviti nekoliko dana, ne jedan dan, jer nema smisla toliku opremu nositi za jedan dan. Znači, nekoliko dana da napravimo nekakvo druženje sa audiofilskom opremom, da Šibenčani se mogu iz prve ruke upoznati s nekim detaljima. Zvuči dobro, da. I reci mi, kad, kad kupiš tako neku novu opremu, jel' imaš neku omiljenu pjesmu ili track ili nešto, što? Pa sigurno. Upališ nešto obavezno ili. Sigurno, nije, nije jedna, ima ih puno. A što, na primjer?

Pa puno ima, ja volim sve žanrove, a to ti ovisi o trenutku. Znači, nekad voliš poslušati bluz, nekad volim poslušati, ovaj, rock klasiku. Evo, jučer sam, recimo, Beethovena malo slušao da vidim kako je na tom. Nisam sve spojio, nego samo neke uređaje, znači, pojačalo, pretpojačalo, gramofonsko pretpojačalo koje znači. Puno, puno, puno. Prije sam preko miksete slušao, a ovo je nešto sasvim drugo. I, ovaj, i onda sam slušao te orkestre malo, jedno sat vremena. Poslije toga sam, recimo, dobru produkciju ima ova grupa Yellow iz Švicarske, od njih nekoliko pjesama, a sve ovisi o trenutku. Da, ona je više s games, ono, i oni su dobri. E, pa čak sam, recimo, stavio prvu stereo ploču koju Jugoton izda. Evo, pitanje je da li znate koja je prva stereo ploča koju je Jugoton izdao. Čekaj, uopće me čudi da, da, da postoje stereo ploče, to sam i zaboravio. Izdata je u 1000 komada, davne, ja mislim, 69. ili tako nešto. Čekaj, ti samo ploče slušaš ili imaš i CD? Pa imam i ove digitalne.

Malo manje CD-a, ima nešto na hard disku i imam jedan DAC, takozvani, jel', audio konverter. On se može spojiti na internet, ali i na hard disku ima nešto glazbe, tako da. CD još nisam spojio, iako je CD isto vrhunski sa lampama u izlazu. Dobar. E, to je tako, ovaj, jedna zanimljivost. Ali vratimo se, koja je prva ploča koja je u stereo tehnici izdata davne 69. u Jugotonu? E? Eto, ko. Nemam pojma, ne mogu niti pogoditi. Koja je prva? Prije svega nešto domaće ili domaće ili strano? Domaće, domaće. Domaće? Ha, ne znam, Mišo, što ja znam, je li to prerano za Mišu?

Šibenska, Šibenska, sad je to udruga ili kako bi je nazvali, kolo. A, okej. E, znači, Kolaši su imali koncert u Zagrebu i to je snimljeno, i prva stereo ploča u Jugotonu koja je izdata. Izdata je u 1000 komada. Tražio sam je po, po ovim internetu i tako, i nećete vjerovati, kupio sam je u Njemačkoj. Kako je u Njemačkoj završila ta ploča? Pa više neko, neko je. Gastić neki, ono. Neko je iz nostalgije ponio sa sobom, pa kad je čovjek umro, onda su, ovaj. To su riješili, jel'. To obično ide u prodaju, jel'. Jer Hrvati koji se rode u Njemačkoj više i nisu Hrvati. Oni više razmišljaju o tome kako će ostati u Njemačkoj i ostalome, u 99% slučajeva, tako. Da, to je taj problem veliki što se tiče naših, našeg pomlatka hrvatskoga na ovom prostoru. I, i što gledam olako, da 800.000 ljudi iz Hrvatske otišlo van i tamo organizira svoj život i svoju djecu šalje u te škole. Oni će možda i doći, jedan dio od njih ovdje u penziji proživjeti ove

zadnje dane, ali djeca njihova u debelom velikom broju neće. Ma da, pa ako si tamo rođen i cijeli život, i mislim, imaš obitelj i to, nećeš baš se vraćati, to je. To jest, ne vraćati, nema se, nema ni što vraćati ako si tamo rođen i to je, to ja nekako razumijem. I još kad vidu što se ovdje dešava, kako se to sve skupa. Ma da, da. Postavlja, onda i ovi koji su rođeni ovdje nemaju volje doći, a kamoli, a kamoli, ovaj, netko tko je, tko je rodio se u Irskoj ili što ja znam. Ništa, Tomislave, bilo mi je zadovoljstvo. Još samo, još evo da, za kraj, za, za to vijeće i to ti želim ti puno sreće. Mislim da, da treba netko ovako poput tebe da, da je malo oštar i da, i vidim ti se ne sramiš koristiti društvene mreže i to, što je neloše za, za, za doprijeti do ljudi. Kao što znaš i sam, mediji će te ignorirati, to, to i svima oporbenjacima kažem. Često se oni nekako pokušavaju se ulizivati medijima. Čovječe, neće oni tebe doživljavati ako ih ne platiš. Nema to veze što si ti u politici i legitiman si. Oni tebe, mislim, mrze.

Neće ti davati prostora, daj šušku, pa, pa će ti, pa ćeš dobiti sponzoriran. Znači, to svima kažem, TikTok, sva ta sranja, to treba koristiti, treba doći do, do ljudi, doprijeti i, eto, živimo u takvom dobu da, da ti mediji praktički ne trebaju. Tako je u Rumunjskoj, ovaj, dobio, što sam, ono, su mu anulirali. Normalno. Dobio, ono, na, na račun TikToka, mislim, ono, ej, to treba početi koristiti malo masovnije. Mislim, ne nužno TikTok, ali kužiš što hoću reći, tako. Da, da. Te neke nove, onako, i ne se oslanjati na nekakve portale ovakve i onakve. Oni su gotovi, to je na, na odlasku. Evo, ovakvi podcasti i malo neke nove neke stvari dolaze i. Ja sam se odlučio na. Neće puno ljudi plakati za njima, ja mislim. Ja sam se odlučio na ovaj istup, ajmo reći, ovako u javnost, malo ranije, jer još nije predizborna počela. Ma mislim, ja sam išao prekasno. Prekasno si, ali ono, e.

Napisao sam, ovaj, na svojoj nekoj objavi, odlučio sam se ranije, jer kroz neki mjesec dana će početi tolika buka. Da. U eteru, da će se svi busati u prsa, da će svi vikati. Onaj tko ima puno para, on će plaćati veću viku i tako dalje. Ja neću, ja ću samo zivati ustima pokraj njih, ovako. Neću moći doći ne do izražaja, neće me žena čuti, a kamoli, kamoli netko iz Šibenika, od Šibenčana. Tako da bolje ovako malo ranije, evo, da, da, da, da najavim da ću, ne znam kako, ali vjerojatno ću krenuti u neku kombinaciju za koju budem smatrao da je meni naj, naj, ovaj, logičnija i najbliža u sklopu ovoga što sam sve ispričao. I, ovaj, hoće li to biti s nekim ili ću sam se odlučiti, ne znam još, evo, iskreno kažem, ne znam. A dobro, imaš još možda tri mjeseca, pa ima, ima donekle vremena. Pa vidjet ćemo. I jedan put sam išao na ljetovanje i rekao sam, idem na, na Kretu. Nisam znao ni u koji grad, ni kako, ni s čime, ni ovo, ni ono, nego, znači, korak po korak.

E, pa dobro, to je isto. Prvo sam išao na autobus u Zagreb, pa iz Zagreba u Beograd, iz Beograda u Atenu. U Atenu sam pitao, u Ateni sam pitao, ovaj. Kako se dođe na Kretu? Kako doći, kako doći na Kretu, a kaže ovaj, imaš, imaš, ovaj, hidrogliser, imaš trajekt, imaš, ovaj, ja pitam što je prvo. Kaže, evo, trajekt je prvi, sad kreće za Oru, tako sam kupio kartu, idem na Kretu. I, ovaj, i tamo usput sve, di ću ići, koji grad, to sve usput odlučujem. I na kraju sam ostao dva i pol mjeseca. Krenio sam s 350 eura, ostao sam s dva i pol mjeseca. Našao sam posao, imao sam apartman, motor, smještaj i tako dalje, i vratio sam se kući s 1800 eura. E, tako. Zvuči dobro. Ne znam kako ću organizirati svoju kampanju i to, s kime ili kako, što, di, kuda, ali ja računam da ću iz dana u dan biti pametniji u kojem smjeru treba ići, pa tako će se i. Ništa, želim ti puno sreće, imaš ovako zanimljiv pogled na sve, bilo mi je užitak pričati s tobom. Pa hvala puno na pozivu i možda. Au, vidjet ćemo se i opet valjda koji put. I jedna, i jedna, ovaj, zadnja misao na kraju svojim novim prijateljima i,

i onim koji me ne poznaju. Treba se malo više angažirati. Je. Treba se malo više zanimati. I uvijek se pitati što ako, što i poslije i prije i ostalo, tražiti odgovore, ne uzimati zdravo za gotovo. Znači, spalionica nije zdravo za gotovo. Ona će biti zdravo za gotovo onog trena kad se izgradi, a trenutno je na nama iz Šibenika da odlučimo hoćemo li mi sanirati Jakuševac i Kerapovac, kako se zove splitski, ili ćemo držati svoj okoliš čist za svoju djecu i za sebe same. Eto, hvala još jednom na pozivu i to je to. Nema na čemu, eto. Ljudi, vidimo se do iduće epizode, pozdrav svima,ćao.

Slične epizode