Epizoda #50 · 19. lipnja 2026. · 1 h 26 min
Tko stvarno vodi Šibenik? Burić, kapital i "dešibenčanizacija"
Tomislav Vukorepa Lokalna politikaZnanost i obrazovanjePutovanja 2026Gost: Tomislav Vukorepa, aktivist i audio inženjer
O epizodi
Za jubilarnu 50. epizodu, prvu iz novog studija, gost je Tomislav Vukorepa, šibenski aktivist i oštar kritičar lokalne vlasti. Razgovaramo o tome kamo ide Šibenik: od obnove "vanjskog" i posječenih stabala, propasti NK Šibenik i najavljene spalionice smeća, preko "tvrđava kulture" i krupnog kapitala, do onoga što Tomislav naziva "dešibenčanizacijom" grada uz širu priču o demokraciji, školstvu i tome zašto promjena, po gostu, mora krenuti od pojedinca.
Poglavlja
Transkript
Prikaži cijeli transkript razgovora
Pozdrav svima, dobrodošli u novu epizodu "Druge strane medalje". Danas je malo, malo drukčiji smo, u drukčijem smo okruženju; naime, imam nekakav svoj, kao, kvazi studio. Imam posebnu sumnjivu čast za jubilarnu 50. epizodu u novom prostoru. Pozvao sam Tomislava Vukorepu. Tomislave, dobar dan. Dobar dan tebi. Kao prvo, prije nego što pozdravim slušatelje i gledatelje, da, ovaj, ti iskažem jednu, posebnu zahvalu u ime svih ljudi u gradu što se trudiš, što sakupljaš informacije i plasiraš ih putem onoga što imamo, a to je Facebook ili društvene mreže u cjelini. Eto, toliko. A sad, mogu i pozdrav drage slušateljice?
Ha, ha, dobro je. Je, Facebook je tu jako, to jest, i općenito tehnologija je jako demokratizirala, da ja mogu sam, nekakav debil, s kompjuterom na do toliko ljudi dolaziti. To je relativno nova stvar, zadnjih možda 10 godina, 10, 15. Prije si trebao imati nekakvu mašineriju iza sebe, zaposlene, novac, vamo, tamo. To danas nije ništa potrebno; jedino treba dobra volja i biti uporan ko, ko konjina. Pa da, treba, treba jednostavno skužiti šta u životu, šta te u životu, ovaj, afirmira, šta, šta te čini sretnim. I bez obzira šta drugi misle o tome, imaš pravo gurati svoj, svoj ideal, svoj put, dokle drugima ne štetiš. Ali s obzirom da je ovo na razini informacija, ja mislim da tu štete ne može biti. Pa da, da, nadam se. Pričamo o mišljenjima, razmišljanjima, znači o nečemu što netko može prihvatiti, netko može smatrati da je glupost, a netko može i ne pogledati. Prema tome, to je ta razina gdje, ah, pa, znamo da je u staroj Grčkoj postojao trg gdje su ljudi mogli popeti se na kamen i govoriti što su željeli.
To je suština demokracije: reći svoje mišljenje. Pa da, da, slažem se. Znači, ovo je nekakav kamen, starogrčki ili londonski, ne znam koji je ono trg bio baš za te govornike. Znači, ovo je neki moderni kamen gdje ljudi, eto, na svoj način mogu reći što misle, a ostali neka to prime na znanje. Ili ovako ili onako, već to sve zavisi kako tko sluša i kako tko rezonira. Da.
A možda bih za početak, zadnji put smo se pred kamerama vidjeli pred, pred lokalne izbore zadnje, to je, mislim, završilo tako kako je. HDZ je čvrsto ostao na vlasti, nemaju, čak su imali i većinu ovaj put u vijeću, sve im je nekako omogućeno, napravljeno, sređeno. Ovaj, kako si, kako je prošla tvoja lista, zapravo, u principu nisi ni bio na izborima, je li bio problem s putovanjem? Moja ideja? E, moj slučaj, kako kaže, ovaj, jedna pjesma od Trobeca i Krušne peći. Ovaj, moj slučaj je vrlo, vrlo zanimljiv. Ja sam, naime, krenuo s, ovaj, idejom da okupim oporbu, sve zajedno, da prije nego što izađemo na izbore, da među sobom vidimo tko je naj, najpametniji. Da svat kaže neku svoju ideju, da svat kaže neku svoju misao, i da ga svi ostali podržimo kao najpametnijega od ljudi koji su se tu pojavili, jel'. I čak je to bilo i zanimljivo: ja sam, ovaj, uspio dobiti prostor uz pomoć još jedne osobe, ovaj, koja je sudjelovala u troškovima.
Dobili smo prostor, to je prostor, ovaj— To je jedan kineski dućan, bio? E, gdje je bio kineski dućan, još tamo postoji natpis za Šibenik. Vidio sam, je, je. To još uvijek stoji, eto, vlasnici— Stara gradska jezgra, znači— E, za Šibenik je bilo općenita riječ koju svi, svi koriste, pa eto, i mi smo koristili. Uglavnom, napravili smo 2-3 sastanka gdje su praktički, osim jedne ili dvije os- dvije osobe, pardon, dvije liste, nisu došli na poziv, ali svi ostali su došli. Međutim, na, na tu ideju da svatko pokaže što zna pred nama, znači nas desetak, recimo, koliko je bilo, neka svatko kaže 2-3 riječi pametne, pa da ga mi ostali podržimo kao najpametnijeg i najperspektivnijeg. Međutim, to se pokazalo da ne funkcionira baš tako, jer onog trena kad su ljudi trebali reći svoju pamet, najedanput su utihnuli.
Željeli su, ovaj, se nametnuti, neki su željeli da se nametnu bez da kažu i riječi, znači čisto snagom. Ovi drugi su rekli da imaju svoj film, da njih to ne zanima. U suštini, to je neslavno završilo. Ja osobno sam isto tako se angažirao i pokušao, ovaj, paralelno sa svim tim, s tom željom da napravimo suradnju, napraviti nekakvu svoju priču. Međutim, eto, nisu me ljudi prepoznali.
Na dva, dva puta sam, koristeći društvene mreže, tražio nekakve volontere da pomognu, ili nekakve donacije, da platimo taj reklamni ili prostor. I oba puta sam završio i u jednom i u drugome, znači na 4 mjesta sam za- završio sa 0. Nula eura, nula volontera. Nula donacija, nula volontera— Ništa, ništa, ništa niko. A jako se teško probiti, jako je teško ići tamo. Pa nije mi ni cilj to. Mislim, probiti u smislu da ne— Nije mi ni cilj probijanje, jer šta, šta znači probijanje? Ja imam svoju ideju, plasiram je, ako je ljudi ne prepoznaju, znači da žive svoju neku drugu ideju. I, i, i šta to znači pro- probijanje? Da, da ja njih zavedem, pa da im obećam brda, doline, pa na kraju ne dobiju ništa, pa se osjete prevareni? Ne. Da, da, da, shvaćam. Ideja je vrlo jednostavna: idemo probati nešto za ovaj grad, za grad kao grad, ne kao zidine što se sad radi. Znači, sad se investira 90% u infrastrukturu, a 10% pod upitnikom u, u šibenčanstvo, jel'. Ma jel' se uopće u infrastrukturuulaže?
To— Da. Odakle ti to? Mislim,ulaže se u eskalatore i gluposti, ono, pa— Ma dobro, to sve spada, znači— A ne spada— Beton, asfalt, beton, asfalt— Dobro, ali ja bih razlikovao bi, ne znam, cestu ili nogostup ili nova autobusna linija od, pokretnih stepenica na struju u dvostrukom bedemu. Onako, mislim, ja osobno, ono— Ja ću, ja ću biti slobodan da kažem da, da se tu prvenstveno gleda di će se novac potrošiti, jer tamo di se troši novac, tamo se i zagrabi malo, jel'. Ne, ne, sumnjam— Je, ali mislim, evo jedan primjer, recimo, taj famozni vanjski koji se radi već ne znam koliko vrimena, da ne idem sad— Od 10., jasno— E, idemo, idemo samo financijski pogledati. Znači, to je, koliko sam ja upoznat, jel' piše tu cifra točna, možda— Mislim da je 600 i nešto tisuća— Plus PDV— Plus, da— E— Mislim da da— E, plus PDV— Ali onako, tu negdje, e— Znači, to je trg od nekih, možda, šta ja znam, 300 kvadrata.
Na trgu su napravljeni par onih betonskih pitara, i napravljena je, znači, nalivena je betonska ploča i nešto kamena stavljeno. I, ovaj, napravio sam objavu, izračun, da po cijenama koje danas postoje se mogla napraviti za te novce vila od 900 kvadrata, po principu ključ u ruke do namještaja. E sad, vi usporedite jednu vilu od 900 kvadrata, po principu ključ u ruke, sa svim zatvorima, sa krovom, sa svim, i usporedite, znači, jedan vanjski di se stavila ona konstrukcija od željeza, kao da je benzinska pumpa. Pa to bit će i sjećanje na benzinsku pumpu— Da, da, ja kad sam prolazio, di sam slikao i onako, ej čovječe, ovo baš izgleda opet ko benzinska, ne možeš vjerovat— I realno, realno gledajući, ja nisam baš u tome koliko što košta, ali realno, po meni, to ne bi smjelo biti više od 200.000 eura. Sad ne znam je li je neka infrastruktura pod zemljom rađena, pa to isto ne može biti puno— Makar su one— Neka cijev, cijev se— Nesretna stabla su makli, to iako je kao, početno su govorili da neće— Da, dobio sam ja usmenu garanciju od gradonačelnika da će se to ostaviti.
Međutim, na kraju se ta priča promijenila, pa nisam ja stručnjak za zelenilo— Ne, ne, ne, molim lijepo, stabla su se naglo razbolila kad su počeli radovi, odjednom nekakva, to mi je bilo najsmješnije, nekakva neimenovana struka je rekla: "A, bolesna su, ne može vamo, tamo." Nitko nije stavio, htio staviti svoj potpis, kao ono— Ma normalno, nema potpisa, nitko ne uzima odgovornost, a svi rade ono što im se kaže. Da— E, nitko neće potpisati imenom i prezimenom, nego će sad, ovaj, igrom slučaja, eto, ovaj arhitekta dobiti neku europsku nagradu za— A jest, sad će sigurno slijediti nagrade. Meni smiješno, Poljana dobiva puste nagrade, ono im se tamo, mi se, di je ona kosina, izlijeva im se valjda kondenzat iz, iz garaže, ja ne znam što je ono— Uskoro ćemo imati stalaktite, stalagmite— Da, da, da, i to, i sad bi, ovako, malo bi je smišljalo, ovako, ima tako par, onda su stavili su hrpu onih nekakvih ekrana, odvratnih, sve je prepuno ekrana. Mislim, ajde sad, Poljana, ono, meni je još koliko-toliko i okej, drago mi je da se to konačno riješilo, ali mislim, sad je li to baš za nekakve nagrade, ali to, valjda se plaća skupo. Da li, da li je, ko što je i Grad sporta sad Šibenik odjednom— Da li je bitno nešto riješiti ili je bitno nešto u skladu riješiti?
Da— Znači, ako nije u skladu sa, sa, sa ljudima, u skladu sa, sa gradom, sa tradicijom, sa nekom kulturom, ili recimo što vidimo ove slike, reklamiraju, ovaj, Hrvatska, Mediteran kakav je nekad bio, onda vidimo ove nove, nove, ove krletke koje radu po, po, po ovim jadranskim obalama. Ne bih ih stavio niti, ono, u one kineske konc logore za njihove disidente. Otprilike tako izgledaju, po meni, ono, ne ulazim, ne ulazim u to što je nekom lipo, ali ako vidiš nešto što ne spada u Mediteran, onda to ne spada u Mediteran, to je to. A dobro, da, ja sam, dosta se tu svađam se s ljudima, tipa, Tribun je zabranio je, ko, ove ravne krovove, što je— Pa to je teško, teško je to definirati, što je kič, a što je mediteranski— Mislim, meni, meni se tu, meni smeta mi kod takvih nekakvih zabrana što su jako proizvoljne. Da— Čekaj, što mi sad pokušavamo dobiti Dalmaciju iz kojeg točno doba? Prije 50 godina, prije 500 godina, prije, ne znam, 1000 godina? Znači, ono, kao prvo, što uopće hoćemo? Kao drugo, onda, pa što onda ti imaš s autima ulaziti, ne znam, u onaj otok tribunjski stari?
Nema, sve aute van, frižideri, toga nije bilo, znam. Ali hoću reći, znam da idem sad u apsurd, ljudi polude na to, a ti sad tu— Dobro, ali mislim, zašto sad baš, i ajde, još mogu razumjeti u samom centru, kao, starogradskoj jezgri, to je, ajde, dobro, tu još mogu i mogu razumjeti neku zabranu, ali tamo, ono, tamo, kad si negdje kod magistrale, ono, da tebi sad ne daju ravni krov koji je onako jeftiniji, ima svojih nekakvih, nije to, ni, ni, ni to tehnologija od jučer, mislim, ima to svojih prednosti. To nije tehnologija od jučer, ali kod nešto, ako kravi staviš sedlo, onda je to prst u oko. Da— Znači, ako ti imaš određene masline, ovo, ono, vamo, tamo, ono, ja pun tehnoloških zgrada, a kraj tebe je vinograd, dobro, ha, dobro, neće taj vin- vinograd biti pretvoren opet u neki beton, ali, ali hoću reći, ovaj, imaš vinograd, imaš zelenilo, ovo, najedanput ti i more, one naše sike i ovo ostalo, a stoji ti tehnološka zgrada koja je, ono, na razini virtualnog svijeta, ovaj, u nekome, što ja znam, nekom čudnom svijetu di, di su, ono, u stilu petog elementa i, i Bruce Willisa.
Tako da je— A bio si se angažirao oko HNK Šibenik, to te nije ti, nisi, nije ti drago kako, kako ide. Znači, evo, čisto za, za, za gledatelje, da je, stvar je da je, ovaj, zadnji, znači, vlasnik Karajica, kako ono, Željko, ja mislim, tako, nebitno, da, ne znam, nekakvi su problemi bili s klubom, bili su ih kaznili zbog neplaćanja, bacili su ih u neku žnj- žnj rang, četvrta liga, županijska, koja već, i sud je sad, to jest, sam klub je u stečaju, i to sad ima svog upravitelja, ne znam, nekakvi, ja sam čuo razne nekakve cifre, to, ono, rangira od milijun do 10 milijuna eura duga, nemam pojma što je, što je prava cifra, bog te pita. I sad je, znači, prije, koliko to bilo, 2020., ja mislim da su, da je Burić, to jest, gradska vlast— Inzistira— Inzistirali su, moramo to, što ćemo mi s klubom, to, to je privatni klub, to je, to jest, tad je bilo dioničko društvo, mislim, još uvijek je, sportsko dioničko društvo, i riješili su ga s nekakvim Kolumbijcima, su prodali, ja ne znam odakle su ti Kolumbijci ispali— Ajmo se vratiti u to vrijeme. Ako se grad htio riješiti za 100.000 eura tog kluba, zašto su izabrali nekog Kolumbijca iz—
Kad smo kod tog Kolumbijca, isto tako, novinarima opaska, ja sam, recimo, istraživao ime i prezime tog Kolumbijca na španjolskom, na engleskom, na, na hrvatskom, na svim jezicima, taj čovjek ne postoji u svemiru. Taj čovjek— Pogotovo ne u nogometnom svijetu— Ne postoji, a da on ima ikakvu vezu s nogometom, napisalo bi na španjolskome jeziku neka novina iz njihovih tamo planina i brda da je taj i taj čovjek s tim i tim nekim seoskim klubom,
nastupio kao menadžer— Da, našao bi nešto— E, on jednostavno ne postoji— A tko zna tko je to bio i što je to bilo— To je paravan, ajde, budimo realni, to je paravan, jer on je stao tu godinu dana, nakon godinu dana su preuzeli to ljudi koji to trebaju preuzeti, to tako ide. To su oni iz Splita su neki bili— Ma nebitno, nebitno— Dobro, još je ovaj Karajica, mi se činio kao i naj, najozbiljniji tamo, u Austriji, Njemačka— To je ista klika, oni imaju— Pa dobro, imaju nekakve klubove, druga njemačka liga, što ja znam što, ono, ne pratim nogomet toliko, ali— Neće, to je— Ali dobro, u svakom slučaju— On bi otišao u naš klub, e— Klub bi otišao k vragu i sad se— Zašto Burić nije onda klub dao Šibenčanima za 100.000 eura i rekao: "Evo, dat ćemo dionice"— A tko će ga, tko bi upravljao s njim? Tko bi upravljao? Pa onaj tko da pare, neka upravlja. A znam, ali to je— A tko sad upravlja? Mislim, trebaju veliki ulozi, nije to samo tako— Koji ulozi?— 100.000 eura i miran— Pa što je 100.000 eura?— Ne, ne, ma znam, nije puno, ali hoću reći, nije to cijena vođenja kluba— Realno gledano, kad, kad, kad tebe stisne neka stiska, onda ti se malo stisneš koliko se možeš pokriti, razumiješ? A ne— Da— Baća od sebe.
Kako bi mi funkcionirali u životu da sve ono što nam je teret u jednom trenutku, da to odmah to odbacimo pod bilo koju cijenu? Da— A to je napravljeno. Ja sam siguran da bi se našlo barem, barem 1000 Šibenčana koji bi učestvovali u ono vrijeme za 100.000 eura da kupe klub, da osnuju svoju, svoju nekakvu ekipu koja će to voditi, savjetnu i vamo, tamo, sa sportskim ovakvima, i da klub opstane. Međutim, ne. Zašto? Zašto se trebalo dati nekom Kolumbijcu? Zašto se trebalo dati nekom Karajici, kad znamo kako privatni poduzetništvo u Hrvatskoj funkcionira još od pretvorbe? To je čista preslika petog— Znači, ti misliš da je greška da su oni uopće ikad taj klub ikome davali? Ne, nije greška u tome— Nego greška tome— Kome, kome su dali? A dobro, jednom kad su ga dali Kolumbijcima, gotovo je, mislim, nema tu više grad— A kome su ga dali? A da, dali su ga čudnoj ekipi, nekakvoj, tamo— E, a zašto su ga baš njemu dali?— Ne znam— A, ne znaš? Ja postoji nekoliko teorija, a valjda ćemo doći kroz razgovor do neke od tih koje bi ja volio iznijeti, da čuju ljudi, eto, a probat ću, ne otići puno u filozofiju ili možda neke teorije
zavjera, ali matematika čini svoje. Znači, mi smo u suštini, Šibenik je platio Kolumbijcu 50.000 kuna, jer prve godine, znači, on je platio 100.000 eura, prve godine je njemu grad već refundirao pod tobože nekakvi omladinski pogon, su mu dali 800.000 kuna. Znači, 50.000 kuna je dobio gospodin Kolumbijac da odnese šibensko blago, šibensko zlato. Tako da, to je činjenica.
I onda što imamo iza toga? Iza toga imamo, ovaj, nekoliko prodaja, nekoliko angažmana, i ne poznajem sve detalje, odmah se ograđujem od toga, jer ne mogu sve pratiti. Znači— Ma da, ma— E, ne mogu pratiti, ali, ali je činjenica da je to sad došlo u nebulozu. Znači, tko je provjeravao koje ugovore, znači, taj potpisivao Karajica s nekim, što ja znam, trenerom i ovim i onim, je li taj trener uopće postojao ili nije postojao, jesu li to fiktivni ugovori ili nisu fiktivni, je li to namjerno nabacano.
Po meni se iza toga valja jedna teška situacija za Šibenčane. Ja ću sad, eto, otići malo u teoriju zavjere, i smatram da se u Šibeniku polagano, ali sigurno, uništavaju sve one situacije koje imaju predznak šibenčanskog. Pa tako i ta tri stabla brišta su, po meni, uništena zato da ne bi Šibenčane podsjećalo na njihovo. I sad, kad ti dođeš na vanjski, to je nešto novo, to je nešto što mi nismo koristili, nismo upoznali. Pitanje je hoćemo se, hoće li se Šibenčani uopće srasti ponovo s tim vanjskim, kao što su prije živjeli, kao što su motore parkirali, kao što su ljudi tamo ispod tri brišta, ovaj, obožavali se sastajati. Ili će to nastati ponovo jedna crna rupa, kao što je Poljana, ponovo jedna crna rupa, kao što je Stari Pazar, ponovo jedna crna rupa, kao što je, ovaj, trg ispred gradske uprave, i da ne govorim, da ne govorim gomilu drugih takvih situacija koje više, po meni, nisu šibenčanske, ali su u Šibeniku, jel'. Znači, misliš da je to sustavno nekako— Pa, kako bi ti, recimo,
osvojio nečiji teren, a, a, a da to ne bude baš, ono, brutalno, jel'. Da, da, što će sad, što će sad— Znači, lagano ide— Što ćeš sad s terenom koji nema, što će sad Buriću s terenom koji nema nikog, gdje je sve mrtvo— Pa, ne znam jeste li vi čuli da je prije, dosta godina, desetak i više godina, da su diljem letci po staroj gradskoj jezgri, na kojima je pisalo: "Odselite, ovdje će doći živjeti važni ljudi." Koji važni će doći u— A koji, evo, recimo, sad imamo Expo, pa imamo Peškariju, pa onda imamo bivšu Teslu, pa onda imamo Bajaderu, pa sad čujem da su popucali zidovi na, na, na županiji, pa da bi to trebalo srušiti, napraviti neki veliki novi hotel za važne ljude, pa onda čujem da će se raditi marina neka, pa čujem da će se raditi tamo veliko selo, kako je rekla ova iz Europske banke za razvoj, to je za vašu djecu, samo ne znam čija djeca mogu kupiti, ovaj, nešto što bi eventualno bilo na banju i tako dalje. Tako da, ja bih to uzeo s priličnim oprezom, što se po gradu dešava i s kojom, s kojim predznakom se dešava. Znači, po meni se dešava jedna, a to se i vidi i po tome što se financira,
znači, dešava se jedna de-šibenčanizacija Šibenika i pretvaranje u apartmansko naselje, a to se vidi po strukturi vođenja. Znači, grad kao grad živi iz ljudi prema, znači, kreiraju se stvari koje ljudi grade iz sebe i daju ponude da bi oni ovo, da bi oni ono, da bi ovako, da bi onako. Međutim, Šibenik funkcionira kao apartmansko naselje, oni imaju svoj menadžment, oni imaju svoju, svoju ekipu koja odlučuje kakva će biti zabava, svoju ekipu koja odlučuje kakav će biti transport, svoju ekipu koja odlučuje di će se tko nalaziti, kome će se što dati. Prema tome, to nije grad, to je, to je struktura koja je menadžerski vođena iz centralnog ureda gdje su, odakle dolaze sve ideje što se treba od čega napraviti. Znači, ljudi koji bi trebali biti kreatori nekakvoga životnog duha grada su totalno obezvlašteni u Šibeniku, i to je nešto što prolazi ispod radara zato što se dešava jako sporo i polagano, i ljudi ne stignu uopće primijetiti da se dešava. Onda će netko reći, ovaj, recimo, aha, sad ova predivna zgrada bivšeg Expoa,
to je čudo, predivno izgleda, prelijepo, ti vidiš prelijepu fasadu, ja iza te fasade vidim okupatorsku, ovaj, utvrdu. Zašto okupatorska utvrda? A tu ti je neki ljudi koji ne, ne dolaze u Šibenik da bi razvijali Šibenik, nego da bi napravili biznis u njemu. A dobro, i to razvija Šibenik, zar ne? Ne, to ne razvija Šibenik, onće— Kako je, a dobro, ako se zaposle ljudi— Neće se zaposliti ljudi, ti ćeš moći, ti ćeš moći dobiti posao, ali pod uslovom da na tržištu ne postoji netko tko će te zamijeniti za povoljnije uvjete. Jer mislim, ovo sve što sad govoriš, to je, zar nije to samo nusproizvod masovnog turizma? To, to je, mnoge zemlje, malo koji grad i sredina, kad, kad imaš tu navalu turista, svi se promijene, svi se, em, em svi gradovi na hrvatskoj obali, a da ne govorim Grčka i— Ja, ja sam mislio da to nije opravdanje— Ne kažem da je opravdanje, ali to je, nemam, imam dojam da je to jedan proces koji se uvijek ponavlja i— Ajmo, ajmo to usporediti, recimo, da bude jednostavnije shvatiti, ajmo to usporediti s Asterixom i Obelixom. Znači, Rimljani su okupirali cijelu Francusku, samo jedno selo se nije dalo. Oni su držali do svog sela, imali su caku— E, to nije Šibenik— Imali
su caku kako da se zaštite, znači, imali su tu super, super napitak, i tu je taj princip bitan, znači, hoćemo li mi prepustiti nekome ili nećemo prepustiti nekome. Ako ćemo prepustiti, bit ćemo lagano izgurani. To ti je isto kao da čekaš red za, što ja znam, za nešto kupiti u dućanu, i onda dođe mrga i lagano te laktom gurne, i onda sad ti možeš reći: "Aj, nemoj me gurati, ja sam prije tebe", a možeš se maknuti i pustiti ga prije sebe. To se dešava u Šibeniku. Znači, sad su se najedanput pojavili nekakvi Žužuli, nekakvi Valentići, nekakvi Pripuzi, ne mogu, ne mogu se oteti dojmu da je to sve neka ekipa tamo hercegovačkog miljea i tako dalje,Ćorić i slično. I što ti misliš, jesu li iza toga, ajmo reći, gradonačelnici? Iza toga ti je grupni načelnik ili su oni nekako, ova sad, HDZ-ova garnitura koja već koliko, 500 godina su tu na vlasti, kako bi rekao, jel' po tebi oni to rade namjerno, idemo sad uništiti Šibenik, potopiti sve? Oni dobivaju naređenja— Ili jednostavno misliš da— Ma ne znaju oni što rade, to je to, oni dobivaju naređenja što da naprave i samo to poslušaju, jer nema izbora.
Ili ćeš ti poslušati ili nećeš, a ako nećeš, ima tko— Misliš da ih drže nekako ucijenjene ili— Pa naravno, naravno— Da— A to je već poznata priča. Ajmo, hoćemo našeg Burića malo iscitirati, evo, da vidimo tko, tko nam vodi grad. Znači, Burić, čovjek koji je'79. godine, kad je upisao faks, zaključio da će puno bolje proći u životu ako se upiše u Komunističku partiju. Znači, on je— To su svi valjda radili— Stari komunist, a pa nisu baš svi, nisu baš svi, neki su dobili triske kad su rekli: "Hoću li ići u Komunističku partiju?" Da, da, sad ne govorim tko i kako, uglavnom, dobili su, ovaj, jednu obrazovanu, ono— Odgojno obrazovanu— E, odgojno obrazovanu, e— I onda, naravno, kad se pojavi tako osoba koja je spremna za višu stvar, se učlaniti u partiju i tako dalje, onda se otvaraju vrata tamo koja i ne zaslužuješ, i zato je bivša država i propala. Zato i je ova na koljenima, jer oni koji to zaslužuju su daleko od mogućnosti,
a oni koji ne zaslužuju, njih se stavljaju zato što su upravo takvi potrebni, jel', onima koji to mogu namjestiti, jel'. Evo, idemo dalje na Burića, znači, bla, bla, bla, rat, Komunistička partija je postala DMD, najedanput se mijenjaju zastave, 97.000 komunjara ulazi u HDZ, pa dobro, tu u prvom valu nije išao Burić, Burić je išao u SD, ovaj, HSLS, u HSLS-u je bio— E, sa Kovačem i Glavašem, to su sad društvene sigurnosti— E, što bi ja rekao, u HSLS-u je bio niš korisna budaletina, nikoga nije šljivija 5%. I onda se dešava jedna situacija koja je, ne znam, valjda samo meni zapala za oko, a možda i drugi to razmišljaju o tome, ali nitko o tome ne govori.
Znači, dešava se situacija da od Burića, što to dođe, od žene ićaća— Svekar— Svekar— Punac, to jest— Punac, punac— Punac koji je držao Kadenu i Rock Cafe, to se ovi stariji ljudi sjećaju di je to bilo. E, znam ja dobro di je— E, Kadenu i Rock Cafe se, znači, on umire, i nakon nekog kratkog vremena osvanula je kockarnica u Burićevoj nekretnini, njegove obitelji, ajde, to svi kažu, nije njegova, dobro, nije njegova, njegove obitelji, to dođe na isto.
I sad zamisli, koincidencije, slučajnosti, ne prođe ni godinu dana, a Burić postane glavni izbor HDZ-a za gradonačelnika. Pa to je malo čudno, on je netko upao odnikud— Ali zamisli, to se taman poklopi negdje tu, kako je došla kockarnica, mi znamo koji ljudi u Hrvatskoj drže kockarnice, i znamo, ovaj, što one predstavljaju u ovoj državi, koliko je ljudi propatilo, koliko je djece ostalo i bez pize i bez struje i bez robe, zato što su roditelji bili kockari i tako dalje.
I, znači, doktor Željko Burić odluči graditi karijeru na, na, na ovisnicima o kocki i na njihovoj djeci koja pate, koja su izgubili krov nad glavom, koja su, i tako dalje, i tako dalje. I onda postane gradonačelnik, jer je netko shvatio da je Burić idealan da to bude. Koje su to kvalitete koje bi bile idealne, ovaj, za, za ljude koji su došli s kockarnicom u Šibenik, znači, došli su opelješti ljude, došli su oteti pare, oteti moć, imovinu, sve redom. Znači, što bi te ljude moglo zanimati u gradu kao gradu, a zanima ih da postanu glavni i da isisaju sve što se isisati može iz grada. Znači, da, da, da postanu i vlasnici hotela, da postanu vlasnici svih mogućih koncesija, da postanu vlasnici, a to se sad i dešava, znači, sve koncesije, koncesije od parkinga, sad vidimo i plaže da su zauzeli, znači, sve se to centralizira na jedno misto, na jedan menadžment, iz jednog misto. I tobože, Burić je glavni, a ja bih rekao da on nije glavni, da je on samo tu da odrađuje neki
posao, a tko je glavni, neka svak razmisli za sebe. Ja imam svoje razmišljanje, ali neću ga plasirati. Idemo dalje, znači— Osim onda jedan glavni, to su, jel', neke interesne sfere, ako je, ako tko to razumije— Tako je, tako je— E— Teško je zapravo shvatiti motive— Pa nema tu što motivi, znači, tko je gazda, tko je gazda u kući, taj ima motive, i to je to. Onda idemo dalje s Burićem, znači, zašto Burić, Burić, Burić je kao prvo i prvo, ovaj, Napoleonu malom, on želi vladati, on želi biti glavni, on želi biti iznad sviju, kao drugo, neću ga nazvati imenom, ali ću reći da je kozmopolitan, on ne voli svoje korijene, on nikad ne govori o svojim roditeljima, nikad ne govori o svojim korijenima, odakle je došao, ja to nikad nisam čuo, nisam ga puno slušao, ali nikad nisam čuo ili pročitao da on priča o nekim svojim porijeklima, korijenima, odakle se, ovaj, pojavio uopće. A dobro, malo tko je o tome i pričao, mislim— Ma dobro, hoću reći, okej, domoljubi pričaju, moj dida ovo, moj dida ono, pa na kraju i Thompson piva, dida i ja, razumiješ, a Burić nikad o svojim korijenima. On je uvijek kozmopolitan, to je da Šibenik napravi nečim što,
što nema veze sa šibenčanstvom. Ima jednu situaciju di, di, di je to očigledno, znači, imali smo izložbu 60 godina rocka u Azimuta i naleti Burić s tri kosovara i pita ga Dijana Ferić, novinarka, o, gospodine Burić, imamo 60 godina, ovaj, rock and rolla u Šibeniku, hoćete pogledati izložbu? A on mrtvo ladno kaže: "Neću, idemo na večeru u Pellegrinija", i ode čak.
A dobro, ne zanima ga— Eto, ne zanima ga, što ga zanima, kozmopolitanstvo— A, da, da, da— Da, Monte Carlo u Šibeniku— Čovjek je bio gladan, nemoj tako— E, onda je još tu jedna stavka, kad uđeš u vrzno kolo, ne možeš izaći— To je istina, da— E, znači, onog trena kad se on malo podigra, ako i hoće izaći, nema izlaska. Ili radi ili ćeš propasti. Nema tu filozofije, bez obzira koliko gorka pilula bila, ti moraš to odraditi. Jel' triba prodati Nogometni klub Šibenik pod čudnim uvjetima? Triba, izvoli, sredi to, proguraj. Jel' triba Spalionica smeća? Izvoli, sredi. Ja, ja pitam, tko je vlasnik Spalionice smeća? Nitko neće reći, svi govore Spalionica, predivno, prekrasno. A tko je vlasnik? Tko će, tko će kontrolirati što se tu spaljuje? Hoće ovi iz Gospića dovesti onaj otpad koji su privremeno zakopali, hoće ga dovesti, jedva čekaju da se Šibenik otvori pa da ovdje spale ono što Talijani nisu htjeli spaliti, nego je talijanska mafija u Gospić dogurala. Nemoj tako, sad su bili u Gdanjsku i sve je savršeno— Je, je, jeste pročitali onu novu etiketu di piše:"U Gdanjsku se otvorila Spalionica, a računi nisu za smeće pojeftinili, čak su se poskupili".
Ha, naravno, mislim— A pa mi sad plaćamo— Ekologija košta, molim te— Pazi ovako, pazi ovako, mi sad plaćamo spaljivanje smeća u, u Našice cementu, koliko ja znam, jedan dio, jedan dio u Austriji, i tako dalje. Kad dođe ovdje, recimo, tko je kralj smeća, Pripuz, ako je njegova Spalionica, ako je, ja se ograđujem, ne znam tko je, nitko neće reći tko je, tko će biti vlasnik. Ako je on vlasnik Spalionice, on je došao uzeti svoj— Misliš, misliš da će to biti privatno vlasništvo? A nitko ne govori— Aha, da, dakle ne zna se ništa— Ne zna se ništa, nitko ne govori— Ili će napraviti novu firmu, zašto ne, kad ih je sad krenulo— Otvorit će oni novu firmu, ali ta nova firma će plaćati uslugu nekome tko je vlasnik Spalionice, razumiješ? Da, da, da— E, mi sad imamo Zeleni grad koji kupi smeće i Bikarac koji ga sortira i šalje, znači, jedan dio sprema tamo na, na one, kako se zovu, gomile, a drugi dio šalje na reciklažu ili ovisi što, kako di. A Šibenčani neće biti vlasnici Spalionice, jer to im neće nitko dopustiti, razumiješ? A Šibenčaniće plaćati spaljivanje kao što plaća do sada.
I to nitko neće opovrgnuti, svi, koliko puta sam ja o tome pričao, i bija i tamo vamo, nitko o tome neće pričati. I na svim tim izletima nitko da kaže kako će onu šljaku rješavati, koja je, ne znam, šljaka— Pa to je šljaka, to će pakirati dezodoransom— Jer hrpa toga što se spali, nije da to sve nestane— Da, to smo i računali, prošli put kad smo pričali, koliko ostane, ostane šljake, tri puta više nego što Šibenčani sada naprave smeća. Znači, Šibenčaniće te šljake imati tri puta više nego što, godišnje, nego što oni naprave svog smeća bez spaljivanja, eto. Znači, imat ćemo gomilu, pitaj Boga čega, i ono što kažem, ovaj, to je sve toliko mutno da je pitanje što će se sve tu spaljivati. Ono što nitko u Europi ne želi primiti, ja sam siguran da će to doći, what, laži— Laži, samo ajde— Neka ide— Trcaj, napiši, ambalaža, čip i čips, a unutra radioaktivni otpad, ajde, molim te— Lako za nanočestice i sve koga šiša— Pusti ti sve van— A tko će Gospić očistiti nego Spalionica? Tko?— Da, da— E, ovaj, znaš što, nedavno sam, me šokiralo, jesi znao za ovaj, to je tvoja možda omiljena, jedna od omiljenih tema, tvrđava
kulture ili torture, kako ti zoveš— Ma ne— Oni su u 2025. spržili, pazi, 4% gradske blagajne je isplaćeno tvrđavama kulture, nije li to, jesam ja lud ili je to— Nisi lud, to je stara— Potpuno besmislena cifra— Stara oprobana tehnika— Ne, ne, ne, znam, ali šokiralo me što je ono, nekakvi su postotci, ne ono 0,08%, nego ono, ej, 4%, čovječe— Da, da— Svih troškova, ono, kako, čovječe— A kultura, prava kultura, ona koja dolazi iz ljudi, dobiva mrvice. To smo već komentirali, znači, ja mislim, koliko je sad, 2025., 4,5 milijona, jel'?— Što?— Budžet tvrđava— Evo, 2,4 milijuna je— 2024. je bilo— Aha, 2024., čekaj, 2 milijuna eura— Aha, 2 milijuna— E, te iste godine, svi ostali su dobili 180.000 eura. Znači, i glazbenici, i kolo, i udruge, i, i svi mogući koji su nešto organizirali, ovako, onako, oni su dobili 180.000, ovi su dobili, što se zna, 2 milijuna, i plus ono što je još se sponzoriralo, i tako dalje— Da, da, nije samo to, a i ono što su— Piće oni na, na, na svašta tu
se troši— Da, tu opet dolazimo do one situacije, znači, to je jedna stara priča kako narod zabaviti, još iz doba Rima, kruha i igara, znači, daj gladijatora i baci svakom koricu kruha i svi sretni. I sad će svi pričati mjesecima o tome kako dolazi Robert Plant, kako su prodali tri, tri, ovaj, koncerta Roberta Planta, i kako je Luki bija i ostalo, a to su čiste mazalice za oči. Znači, budimo realni, sve se to formira iz jedne, iz jednog centra moći, i ti PR stručnjaci koji formuliraju što će se na koji način investirati točno znaju što rade. I to se ne, ne radi tek tako. Radi se, opet ta ist situacija, je li je to nusproizvod ili namjerno, nek svatko zaključi za sebe, znači, jedan jazz festival kojeg je organizirao Vojo Marković i njegovi prijatelji, koji egzistira 10 godina, on jeugašen jer nije dobivao podršku, a isti takav je nastao na tvrđavi koji je, koji je kreiran i koji sufinanciran od grada i od centra, iz jednog centra sve izlazi, razumiješ, i oni imaju sad svoj jazz festival, grad Šibenik ima jazz festival koji, koji menadžeri
vode, koji vode kompletni taj zabavni program u Šibeniku. A to je zabavni program, budimo realni, znači, tvrđave i sve vezano uz to su, znači, sami arsenosi nekakvih događaja koji su, ono, ajmo reći, rijetkost. Sve su to zabavni programi, a di ko da uleti neki kulturni, a to je, znači, na inicijativu pojedinaca, ne zato što je to došlo iz centra vođenja cijelih tih operacija.
Tako da tu moramo razlučiti, ovaj, što se želi reći. U suštini, uvijek je bitno samo jedno. Nije bitno što se radi, nego što se s time postiže. Ja tebe mogu, mogu ti dati kruh, ali 10 tona kruha i upčut te s tim. Da— E, znači, ja mogu reći: ja sam mu dao kruh, a to što si ti, pod tim svim tom težinom, umro, to je sasvim druga priča, znači, ali ja mogu reći: ja sam mu dao kruh. Mislim, ono, nekakva da stil menjam poziciju toga gdje je, ono, kao, dolaze ta imena, za Šibenik se, za Šibenik se pročulo, a mislim, istina je to što s mojim prijateljima u Zagrebu i to, svi su oduševljeni Šibenikom, a došao vam je ovaj, došao vam je onaj, mislim, okej, super su ta imena, ali opet, tko to može platiti, ono, to su po, po, po 40, 50 eura su— Mislim, ja vjerujem da, ja vjerujem da ti ljudi vrijede te novce, ne znam, ono, ja sam bio sad na, na Rojsko prošle godine, na primjer, isto je bilo nešto masno, ali eto, to sam htio platiti, ajde, rijetko kad idem, pa ono, priuštio sam si, ono, ajmo reći, ja i žena otišli,
ali ovo, ne možeš tu baš često ići, to, ono, piće je, ne znam, 8 eura je pivo, čovječe, pa ti ločio— Gdje je tu Šibenčani?— E— Postaje konzument, postaje konzument svega toga, isto kao i ovaj iz Zagreba, isto kao i svi ostali ljudi, znači, on nije stanovnik grada, on je konzument. A dobro, možeš biti konzument biologije i ono— A ne moraš biti konzument, možeš biti konzument nečega što, što je tvoje, možeš biti kreator nečega, ali to ne možeš baš u Šibeniku. Znači, ne ide ti baš kreacija. Recimo, na koji sam ja način, ovaj, popio gorku pilulu grada Šibenika 2008. godine, ideja, prvi hrvatski koncert na solarnu energiju, eto, možete utipkati, napišite prvi hrvatski koncert na solarnu energiju, umjetna inteligencija će vam izbaciti moje ime, da se desio 2008. godine na Poljani. I ja sam bio u dogovoru s gradskom upravom, s tim pročelnicima koji su bili onda, i ne znam imena, jel', ne moram ni znati, ja kao osoba koja nešto pokušava u gradu, ja moram dobiti podršku, ja ne znam imena s kime sam ja što pričao i ostalo. Znači, oni moraju mene uzeti za rukav ako žele kulturu grada i pojedinca koji kreira nešto.
I što se desilo, oni kažu: okej, mi ćemo ti platiti redare za 3 dana. To je bilo, ono, u Rime, nekakvih 12.000 kuna. I, ovaj, i sad povuci, potegni, to se odradilo, bilo je tu prvi dan, drugi dan, treći dan je bija LE3, i, ovaj, dobro, LE3 je bija na običan, običnu struju, ali prije toga, u petak, znači, u subotu je bija LE3, u petak je bila 300, 300 djece iz vrtića šibenskih, i bila je, ja mislim, Mia Dimšić, i bija je još neko, i to je sve bilo na solarnoj energiji— To je Mia Dimšić bila aktivna 2008.?— A, koja je bila od tih— A ne znam— U to vrijeme, ajde— Samo Mia Dimšić je— Ajde, možda je neka— Mi se čini mlada previše, ali ne znam, okej, nebitno je— E, nisam zapamtio, jer bavio sam se i drugim stvarima i tako. Uglavnom, Šibenik je dobija prvi hrvatski koncert na solarnu energiju, i to svaki put piše kad netko utipka, jel'. To je jedna sitnica, ali, ono, jedna— Čekaj, odakle ti oprema za te čelike— Opremu sam užicao od, gori ovoga, instituta Ruđer Bošković, tvornica Topla mi je sponzorirala baterije, a pretvarače u ono vrijeme
koje je bilo teško nabaviti, sam napravio od UPS-ova koji su u ono vrijeme koštali 300 kuna, da ih se čovjek kriši, jel'. Čekaj, zašto baterije, to, zato jer si po noći valjda bio koncerti— A, koncerti bija po noći, a baterije su— Po danu su— Punjene po danu, da, da, znači, bija je kompletni paneli, sve to je to— Pa dobro, to zvuči kao uspjeh, mislim, sve skupa— Je, a dobro, vratimo se mi gradsku upravu i kako oni potiču, ovaj, ljude da, da samoinicijativno nešto rade. I uglavnom, očekivajući tih 12.000 kuna za redare, ja sam iz svog džepa platio redare i, i idem sutradan, u stvari u ponedjeljak, u kancelariju, da bi me tamo dočekao hladan tuš, a gospodine, vi ste nas krivo razumjeli, nismo mi tako dogovorili.
Eto, to ti je ta priča. I onda sam ja mislio da sam ja stvarno nešto tu kvrcnio, jel', da sam polupao lončiće i tako— Treba tražiti napismeno da ti dadu prije, prije— Ja, napismeno ti ne bi dali. Dobro, rekli su, evo, budala se upecala. Sad ćemo i ovoga zajebati, jel', ispada da nisam jedini, još sam čuo neke priče isto tako, di su ljudi išli na dogovor, pa su im rekli, ha, ha, ha. Ma uopće imati posla s njima, to je ono— E, ali hoću ti reći koja je tu, koja je tu, ovaj, koji je to pristup građanima svog grada, umjesto da ideš okolo i izvlačiš ih iz portuna i kažeš što ti možeš napraviti, ovoga zoveš, što ti možeš napraviti, on te šuta nogom da ideš raditi u Njemačku, i, ovaj, i klanja se krupnom kapitalu koji dolazi ostvariti svoje ciljeve, biti još krupniji, razumiješ, a prigaziti sve koji u tom ih sprječavaju. I to ti je, ovaj, suština gradske uprave, koja je sad formirana kao jedna korporacija. Znači, oni sad su uzeli plaže, jel', znači, očigledno imaju neku ideju kako Jadriju da, da, da navuču na, na interese ovog grada— Da, Boris tvrdi da su kao samo zbog Jadrije,
znači, plan je srušiti sve one kabine i onda napraviti nove— Je, to je njihov plan— I dati u koncesiju krupnom kapitalu— Da, ne, molim lijepo, da će obale i obali plaže— Da ne bi dobili Šibenčani— Nemojte pizdarije pričati, mislim— Mislim, meni je to smiješno oko njih, što ništa ne mogu postojeće na neki način upotrijebiti, jer to je sad, koliko ja shvaćam, totalno, ono, bezvlađe, to, ko se izlaktario, ono, 90-ima za tu kabinu, sad je ima, što je isto— Ajmo malo sagledati tu temu sad— Ni sad to nije baš za Šibenčane, sad ako ja hoću u kabinu, mogu se slikati, ono— Pa normalno, e— Mislim, nije to baš okej, ono— Doći će tu ljudi neki važniji koji će to uzeti— E, a to je sad pitanje što će biti s tim— Napustite, zato i umjesto 4.000, koliko je bilo prije rata u staroj gradskoj jezgri, sad imamo 600 ljudi stalnih stanovnika, ili 800, nisam siguran, morat ću pitati Živkovića, on je predsjednik gradske četvrti. Ajmo, ajmo, ajmo se taknuti nešto te starine. Znači, imali smo jednu Teslu koja je bila ruševna, i sad umjesto te Tesle imamo jednu novu zgradu, koja je glanc nova, koja izgleda sve fino, divno, krasno, ali u toj zgradi ne postoji ništa dobro za Šibenčane. Znači, u toj zgradi su moćnici koji gledaju kako iskoristiti Šibenik da dobiju novce
od njega. Možda nisu to poslovni prostori, mislim, nije nešto— Da, poslovni prostor, imaš banku, znači, znaš koji je cilj banke, da ti otme novce— Dobro, da, banka je— Onda imaš još nekakve priče vamo-tamo, ali niko tu ne radi za dobrobit građana. Ajde, imaš ove, neke odvjetnike, javne bilježnike— Niko— Opet, a niko ne radi za dobrobit građana, nego ti samo gleda kako će ti od te pare— A što bi po tebi bilo, što bi po tebi bilo dobro, na primjer, što bi po tebi bilo dobro da je tamo, da, da bi bilo u interesu građana— U interesu građana— Da, neki primjer, mjesto banke i kafića— U interesu građana je nešto što, što će podržavati građane, evo, recimo, mi smo imali— Na koji način— Evo ga, ajmo se vratiti malo u prošlost, znači, tvornica lakih metala, dok je funkcionirala u onoj državi, i dio u ovoj državi, ona je izgradila kompletni i šibenski sport, i, i, i dvorane, i tako dalje, i tako dalje, ona je investirala u lokalne, u lokalne stvari, znači, kad god je netko tribao nekakvo sponzorstvo, on je otišao u Telem, ovi su mu kapnuli. Isto tako, Jadranska banka, ja sam dobija za, za ovaj solarni koncert od Jadranske
banke sam dobija, ja mislim, 2.500 kuna, bez da su trepnuli. Aj ti sad otiđi u— PBZ— U neku banku i traži, a znate, vi se morate prijaviti 4 godine unaprijed, pa morate dati u 16 papira, ispisano, ovjereno, ovako, onako, ono, u najmanju ruku, bolje da si me pljunula u čelo nego da si mi to rekla, razumiješ. E sad, što bi tribalo biti, tribalo biti nešto što će te podržavati tamo di ti nisi svjestan da te može podržati, tako bi trebala funkcionirati gradska uprava. Znači, da čovjek ide po cesti i vidi nekoga momka koji, što ja znam, svira gitaru, ej momak, što radiš, evo sviram gitaru, de, di si ti, evo tu, a, jel ti triba što pomoći. To je pristup kako se radi posao, a ne momak mršća, ajde, kad završiš školu, bit će izgrad. Dovest ću ja ovdje 4 Filipinca i 3 Nepalca, možeš i ti, ako hoćeš, raditi s njima, ali ćeš raditi pod istim uvjetima pod kojima oni rade, razumiješ. I to ćeš raditi 6 mjeseci, nećeš raditi cijelu godinu, jer ću te nakon 6 mjeseci otpisati da ideš na biro.
Eto, to su ti uvjeti koje čekaju Šibenčane, uz ove nove investitore koji su tako fine fasade napravili, iza toga su, ovaj, okupatorske utvrde. Mislim, problem je tako s tim tvornicama, što su, bile su državne, bile su neefikasne, nekako se pumpali su se novci u njih, možda je— Nisu one bile neefikasne, nego su bile pljačkane— Ha, da, je, koliko se ja znam neke ljude koji su radili tamo, to je bilo, mislim, sve je to bilo kroz šalu, a isto mi je nekako bilo milo, znači, on, on, čovjek se meni, znači, on je radio ono još prije, i on se hvali kako tamo nitko ništa nije radio, nego to, to su bile tako inventivne već, ono, fore, da bi ono, možda, možda trećina njih, njegove riječi, bi nešto na kraju proizvodili i radili, dok su drugi, ono, su lovili krivine i to isto— Nemojmo, nemojmo biti tako plitki, nemojmo biti tako plitki, tvornica je stvarala nove vrijednosti, nove vrijednosti su se u to vrijeme trošile na ljude. Znači, bilo je, bubam, 40, 50% viška radnika, ali se trošilo na ljude. Znači, sad opet ta tvornica radi, stvara nove vrijednosti, ima minimalan broj ljudi da zadovolji potrebe, a dodane vrijednosti se koriste za kapitalce.
Znači, stavljaju sve u džep. Prema tome, ajmo mi biti, ovaj, biti realni, što je tu, zbog čega je što propalo. A ja mislim da je propalo zato što je to javno i ničije, i onda na, na pravniku— Nitko— Nikom od tih radnika nisu imali nekakvu, ono— Propalo je zato što su moćnici odlučili da će to biti njihovo— Ha, dobro, došao je rat i klimatizacija i— Da, dobro, sad nećemo ići tako daleko, nego— Mislim na pljačketine svoje vrste, to je onako— Ajmo se držati grada i svega ovoga di jesmo— Nego uz palionicu smeća, jesi ti svjestan da nam stiže i solarno sušenje govana? A, pa da, solarno sušenje govana— E, to su već izgradili kao nekakve te— Je— Ono što je iz kanalizacije, to, to se fino zove mulj, molim lijepo, znači mulj— Dobro, neke, neke svoje stvari triba zbrinjavati, meni nije problem s tim da Šibenik zbrinjava šibenska govna, ali ja imam veliki problem s tim da Šibenik zbrinjava tuđa govna, a da Šibenčani od toga nemaju nikakve koristi— Ja mislim da će biti naša, naša kanalizacija, ali dobro, ionako je nema previše, meni je zapravo to kod tih kanalizacija mi je smiješno što je to zadnja rupa na svirali, to, evo, sad se tamo oko Tribunja nešto gradi, ovo, ono— Ma dobro— Ali ja, meni, mene čudi,
kad smo toliko već na taj turizam zapeli, na kupanje i to, pa kako onda nemaš po svim obavnim mjestima— Ajde, čudi, čekaj, čekaj— Nekakve septičke jame, koje— Ajmo jedan paradoks, evo, sad mi je, sad mi je bljesnulo u glavi, ajmo jedan paradoks, evo, Burić kaže, sušimo govna, i to uz glavnu cestu koja vodi od Bikarca prema Podima. A sljedeći članak kaže, na Podima gradimo najveći aquapark, do kojeg će turisti dolaziti prolazeći kraj svih šibenskih govana koji se suše uz glavnu cestu, odakle će turisti dolaziti uopće u taj aquapark— I vjerojatno će se spaljivati ta ista govna u spalionici— Tako je, na, na 200 metara— Da se griju u bazeni— Svima je jasno da su to obične patke ili onaj, ne znam, ne, neću neke teže riječi reći, ovaj, Burić, koliko je tih laži izreka da, da, da, a ne znam, ono, koliko Šibenčani mogu progutati, ja, ja im se divim. Svaka, svaka, svaka iole bitnija stvar koju Burić izreka je laž. Eto, ja to sad kažem i stojim iza toga. A prvu koju sam upoznao, na koju sam obratio pažnju kad je poplavila šibenska garaža, i kako
sam ja u stvari počeo se baviti malo s tim situacijama, jer sam prije gledao svoja posla kao i većina ljudi, je bilo kad sam dijete vodio u vrtić, vraćam se iz vrtića, pada kiša, i ja vidim slapovi Krke u garaži. Izvadija mobitel, snimija, da prijatelju, prijatelj proslijedija novinarima, novinari objavili, i sutradan konferencija za tiskovinu, svi došli, Burić govori da su novinari lažovi, da su to izmišljotine— Ne, ne, sjećam se to, da, da, da, da je izmišljeno— I ovaj, i ta, recimo, ako na Šibenikinu tražite taj članak, nećete ga naći, nek se pojavi error 404— A dobro, pojavi se error 404 zato što im bio izgorio data centar, izgubili, izgubili su sve članke— Da, da, da, da, da— A dobro, ali ne znaju li Slobodna Dalmacija i ovi drugi jesu objavljivali— A hoću ti reći, on je kakve gadosti izreka da sam ja— Je, dobro, to je bilo gadljivo, sjećam se, to je bilo 2018, možda tako— Da sam ja napravio prvi— Ne, lažem, 2020— Prvi put sam se pojavio javnosti s tim jednim pismom kojim sam se obratio Buriću, i to pismo vjerojatno negdje u kompjuteru imam, i tražio sam da mi se izvini. I dan danas tražim da, da mi se izvini, jer me prozva budaletinom koja montira
nekakva videa i koja nisu istinita, i tako dalje. Znači, Buriću, ja sam budaletina koja je snimila video kako se garaža potopila, i tražim javno da mi se izviniš, ka što si me javno ogadio ispred svih novinara. I to nisam tu zadovoljštinu dobija već koliko, od 2018. A bojim se da, da ni nećeš— Pa neću, oni imaju, pazi, oni prolaze gradom, ne obaziru se na Šibenčane, znači pod onim, mislim, Burić, Mileta i pročelnici, ne obaziru se na Šibenčane, jer Šibenčani nisu njegovi gospodari, mislim, prvenstveno na Burića, on ima druge gospodare, i on ima kojima se mora pravdati. Njemu su Šibenčani samo, ajmo reći, to sam dobro napisao jedanput, kažem, ovaj, Šibenčani su obična prašina na vjetrovanu mafije. Znači, upali brisače i makne lijevo-desno, opet oni imaju slobodan pogled. Eto, to je otprilike što se tiče tih Burića i njegovih laži. Kakav ti je njegov zamjenik, vidim, komentiraš mu tu i tamo na Facebooku, lajkaš— Da, ne, mene podsjeća na, na onog puža, ako si vidio tu scenu, puž, pa u pužu u oku stoji
nekakav crv, crv, i onda ga vodi na daljinski. Eto, neću ići puno dalje, ovaj, ima neko svoje mišljenje, zadržat ću ga, dopustit ću, ovaj, da svak razmišlja za sebe što bi danas tribao biti, ali po meni, mislim da je u nekoj vrsti hipnoze, da on u suštini ne bi tribao biti to što je, takav poslušnik, ali eto, došao je, došao je u neku, neku situaciju di se praktički nema, nema mogućnosti izbora.
E— A ja mislim da je to s većinom posebno tako tih pozicija malo jače— Pa je, ne možeš biti na poziciji ako, isto prije, jesi došao u SS brigadu, kad dođe novi, novi, novaj, novi bataljon SS brigade, prvo što naprave, znaš što su prvo radili Nijemci— Znaš što— Otiđu, pokolju jedno selo, eto, sad više nisu čisti, sad su naši. Aha. E, to ti je isti princip i sada, znači, imaš vatreno krštenje, upecaš se na onu famoznu ako neću ja, neko će drugi, onda bolje da ja, ili ukraden, ili uzmen, ili uguzin se, ili tako dalje, i onda kad to napraviš, e, onda si zapisan u crnu knjižicu, i imaš raditi ono što ti se kaže. Evo, u ovome će se prepoznati brojni ljudi.
Meni je žao, ljudi, ali teško ćete iz toga izaći, amnestija, zato ne vidim da će se uskoro desiti. A dobro, neće ništa ni biti postavljeno, nema ništa— Neće, oni će biti samo poslušnici i radit će ono što im se naredi, ne moraju uopće misliti svojom glavom, jedino što, eto, moraju malo isključiti svoju etiku i moral, i— Pa dobro, valjda— Da se isključi sve što treba, i— I ovaj, ako i to nije dovoljno, onda uvijek mogu otići ovdje kod lokalnih ovih, pa povući dvije crte, pa onda, eto, nekako malo zaborave. Da, zapravo je zanimljivo kako to, koliko je tako tih, po politici, tu i tamo netko padne, onda valjda, ono, ujutro vide vijest, uf, dobro je, nisam ja, ajde, idemo dalje— Pa to se radi s namjerom, znaš kako se, evo, opet se vraćam na drugi sistem— A valjda netko nagazi nekom na žulj— Nije, nije, imaš listu, koga ćemo, a, e, ovoga, ovoga, a mogli bi ovoga, ajde, njega baci malo u medije, malo prošuškaj, ovaj, prodrmaj, da ovi drugi se stisnu. Misliš da je to, a— Pa normalno, solari su gdje je privatni, ovaj, menadžment, znaš kako utjeraju strah u kosti ljudima. E— Daju otkaz najboljima. Aha. I onda ovi svi kažu, njemu su dali otkaz, u jebote, uči, pokrij se ušima, ima tri kredita,
ima ženu kući, dvoje dice, ne smije nositi bez posla, svi žive u strahu, razumiješ. Da, da, je. A— I onda, i onda žive, ne žive, životare, i onda moraju se, ovaj, moraju sami sebe zavarati, izbjegavati ogledalo u kući, i tako dalje. Jesi vidio sad da čempresi preuzimaju pusta groblja? Pa to je logičan slijed događaja, znači, kapital se okrupnjuje, ovaj— To je stari čem— I čempresi su dio, dio gradske uprave, gradska uprava je dio određene, određene korporacije koja to sve skupa drži u šaci, i onda, sasvim logično je, kapital kao kapital razmišlja po principu njam, znači, idem uzet, jel mogu ovo uzet, idem ovo uzet, jel mogu ovo uzet, idem ovo uzet. I može, zato što je toliko velik— Darko— Toliko velik, toliko moćan, i toliko— Zato im je dao, znači, jedinicama lokalne samouprave da preko svojih komunalnih poduzeća, kao, ne da preuzmu, nego da samo preuzmu upravljanje, i naravno da naplaćuju komunalnu upravu— Ma da, to je problem mjesta, ali tu će biti svega— To je prirodna priča, mogu se ja malo staviti, nemoj, kćeri, nema
ramena, jer to će, to će, mislim, bit će tu svega— Nikada, nikada, nikada, nikada neće biti onako kako je na prvo predloženo. Plan je uvijek daleko opsežniji, daleko širi, i daleko pogubniji za, za, za neku, globalnu, globalno stanovništvo i ostalo. Na kraju krajeva, evo, paradoks, znači, svako malo netko dođe plakat kod Burića kako ovi obrtnici u staroj gradskoj jezgri stenju, nemaju posla, nemaju ovo, nemaju ono, i što Burić napravi, jao, učinit ćemo mi sve za vas, i nogom u guzicu iz kancelarije, i zaboravi da su bili, i onda sad čitamo da su digli na 53 nečega, ovaj— A spomeničku rentu— Spomeničku rentu, što je meni totalni, totalni paradoks, umjesto da plaćaš ljudima da ostanu u gradu, ti njih istjerivaš iz grada, sa, sa, sa odadžbinama. Ako digli su na maksimum, nek se nađe— E, nek se nađe, pa onda na maksimum je voda, na maksimum je smeće, pa na maksimum, a Šibenčani, koliko vi to možete podnijeti, gori ste nego one, one reklame za, za lak za kosu.
A dobro, s druge strane, koliko je Plenković— Moj style inflaciju— Inflaciju, ovaj, izazvao sa, sa dizanjem plaće, ajde, može, diži sve, diži, pusti nekakvi dijeljenje para, to je, jednostavno je sve poskupilo, tako da ja na neki način— Ali pazi, Plenković mora— I razumijem— Razumijevati svoj glasački aparat— E, znam, tako da na neki način i razumijem te gradske firme i to, jednostavno, ono, kad ti poskupilo ti gorivo, plaće su veće, ljudi odlaze, a što ćeš drugo nego dig, mislim— Da— Opet ćeš, ne znam, Zeleni grad, od koga će se on naplatiti, a, od nas, korisnika, i— Normalno— Mislim, ono— Normalno, što je Plenković u ovoj novoj plejadi sabora napravio, diga, plaća sabornicima 80%. Mhm— Zašto? Zato što triba dobro platiti izdajnike naroda. A nije lako biti, ovaj, nositi savjest u glavi ako nije dobro plaćen. Da— Razumiješ?
E, tu sad triba progurati neke zakone koji nisu nimalo popularni, kao, recimo, što je ovaj za, za poreze na, na, na krevete. Ja znam brdo ljudi koji su odustali od iznajmljivanja. Zašto? Zato što su digli poreze do te razine da im se ne isplati više. Praktički, ono što je njima bila zarada, sad je Plenković uzeo sebi, jer ovo sve ostalo su troškovi, troškovi su fiksni, da ne kažem sve veći i veći, jer ti moraš sad čistačicu platiti, ne bi rekao da je nuklearni fizičar, da ti očisti, da ti očisti ovaj apartman. Mhm— Razumiješ? I znači, imaš fiksne troškove, i ostalo ti je na kraju leta bubanj, 6000 eura, i on se plaća— Dobro, možeš ti sam očistiti apartman, što će ti— A ne možeš baš sve— Nuklearna fizičarka— A ne možeš baš sve, imaš svoj posao, imaš neke druge stvari, ili si možda invalid, ili si možda— Pa onda podigneš cijenu, ha, mislim, nije da su jeftini ti apartmani, ništa nije jeftino. Apartmani.
Uglavnom, to što je Plenković uzeo, to ti je, pa brat bratu, ako ne cijela, onda veći dio zarade koji ljudima ostane. E, sad su i ove obrtnike, paušalce su nešto digli, ono— Tako je, evo— Digli su sve živo— Tako je, evo, ja ću, ja imam paušalni obrt, ja ću sad, praktički, dobar dio zarade morati dati gospodinu Plenkoviću— Što se točno mijenjalo? Sa ovim, paušalcima— A ne znam detalje, pazi, meni se gadi sva ta birokracija, meni se gadi, i ja to pokušavam izbjeći što više mogu. Jaću— Pa to razumijem, e— Ja ću radije, ako triba, utovariti, istovariti 4 kombija, nego razmišljati o tome što je Plenković sad tija s novim porezom. Dokle mogu plaćati, plaćat ću, kad ne mogu, moga, zatvorit ću, i što ja znam što. Mhm— Borim se u uvjetima koje ima. Utjecati ne mogu, znači, oni su stvorili takav aparat da mogu raditi što god hoće. I zato su dali 80% veće plaće sabornicima, da izdaju narod, jer savjest nije jeftina. Nije jeftina, evo, kako je rekao HDZ, da se oni slažu sa prijedlogom zakona, da se izjednače, ili bar približno izjednače, ovi uguzi koji su išli odmah iza rata, svaka čast ovima koji su zaslužili
svoju penziju u ratu, znači, ovi uhljebi i ostali, koji su dobili 1.500 i 3.500 eura mirovine, a nisu zaslužili, nego nogu u guzicu, i ovi koji su odradili 35, 40 godina staža i par stotina dana u ratu, a imaju 600 eura. Ali, oni se slažu da je to dobar prijedlog, ali ga neće prihvatiti zato što ga je predložio Možemo. Eto, tko nas vodi u Hrvatsku. A da, nije to, nije to okej.
E, ajmo malo raščlaniti kako, kako funkcionira demokracija u Hrvatskoj. Znači, u ona davna vremena, bilo Tatari Huni, ili bilo selo, ili bilo ih kako ovo, ljudi bi se organizirali, i onda bi Vikinzi išli na Veliku Britaniju, i tako, išli bi u pljačku, jel', znači, došli bi njih 300, i sa sabljama bi išlo u pljačku, znači, opljačkaju selo, pokradu žene, poubijaju ove muškarce, i tako dalje, i vraćaju se nazad u, u, u svoj tabor, jel'. Ili čak ostanu neki na tom terenu di su, koji su popljačkali, uništili, to je u staro vrijeme tako, jel'. Onda, znači, organizira se vojska, izvadi sablje, i ajmo, Tari sve od reda. E, sad, da vidimo kako to u demokraciji funkcionira. Znači, organizira se vojska, stranka, ali više ne koriste mačeve,
nego koriste ustav koji obavezuje sve ljude, jer ljudi su sad učeni, ljudi su sad naučeni da moraju slušati zakone i ostalo. Znači, ta ista bagra se organizira, u stotinama, tisućama, i putem demokracije pljačkaju ove druge koji nisu organizirani da se brane. A, samo je sve finije, nema ubijačine— Nema ubijačine, ali isto— Često— Pranje isto, pljačka isto, sve isto, razumiješ? Znači, ljudi su stvorili na ovakav ili onakav način, ti si došao, popljačkao si mu, zato što si stvorio bandu koja je, koja je putem demokracije većina i može raditi što god hoće. I sa tim istim novcima ti financiraš tu istu bandu, da ona i dalje egzistira, da te i dalje podržava, i da dalje pljačkaš ono što si počeo pljačkati od prvog dana. E, to ti je demokracija u Hrvatskoj. A mislim da je svugdje, svugdje takva sličnost, više-manje, ono— Opet kažem, sve više i više je pedera na svitu, hoćeš i ti, kako je i svugdje, ovaj, na svitu, hoćeš i ti se počet— Nećeš, to nije opravdanje— Da— Što je negdje svugdje tako. To nije opravdanje za tebe. Za nikoga nije opravdanje da, da, da se miri s takvom situacijom i da kaže, po principu,
e, to je tako svagdje. Što je, to je tako svagdje, koje gluposti. Zar se ne bi trebalo boriti protiv toga da te banda ne pljačka? Organizirati se da zaustaviš tu pljačku. Misliš li da je onda, smatraš li da je onda i nemoguće zapravo ikakvu promjenu napraviti, tipa, da li, evo sad, lokalni izbori su za 3 godine, koliko već, da li smatraš li da, da li se uopće može ove skinuti s vlasti? Mislim da ima, ja imam dojam— S ovakvim pristupom ne, ako ne— Ja imam dojam da, da će HDZ samo pasti ako im se nešto na, na, na razini države, nekakav krah dogodi, i onda će možda, onda će valjda izgubiti, ali ovo, a i ne znam, i oporba je neko slabika, staje sad se nešto— Ima nekoliko teorija, ali ajmo, ajmo prvo ovo što napraviti. Stara kineska poslovica kaže: "Put od 10 milja počinje prvim korakom." 10.000, valjda. A, 10.000, e, može— E, 10 milja je sad to— Pa i 10 milja je puno za neke koji ležu na kauču— Je, to je, da, da— Zamisli, 10 milja leži na kauču i stiska televiziju— Jer 10 milja je— 685 kanala, i onda gleda, gleda nogomet iz Južnoafričke Republike, razumiješ? Jer 10 milja ja na trailu pretrčim, to nije nešto— Gleda nogomet iz Južnoafričke Republike, a, a,
a dođe, digne se, ovaj, i kaže: "Maja si mi spremila ručak." A što će Mate, što će Mate, ima budaletinu i što od njega. A, ne znam, da— E, ma, put od 10.000 milja počinje prvim korakom, i svak taj prvi korak mora napraviti, i ako oni imaju 250.000 članova bande koja pljačka stanovništvo, onda to je jedini način, možeš u demokraciji spriječiti da tih 250.000 nadglasaš, jedan na jedan, i onda to počinje se urušavati, jer ako ta banda nema od čega se uhljebljivati, isisavati, ako nema više što koga pljačkati, a pljačkaju zato što im, eto, pojedinci dopuštaju, što će oni misliti, a ja mali, što mogu napraviti, možeš napraviti, napraviti svoj prvi korak. A je, da, treba negdje nekako krenuti— Je, počni razmišljati o tome, nemoj govoriti netko će drugi, ne može nitko drugi— Nema nitko drugi— 250.000 hahara koji te pljačkaju more biti anulirano samo sa 250.000 kvalitetnih ljudi koji to ne žele dopustiti.
Eto, to vam je čista matematika, ona neumoljiva, neće te spasiti ni Europa, neće te spasiti ni NATO, neće te spasiti ni jebeni Putin, nitko te neće spasiti ako ti sam sebe ne spašiš. I to ti je vrlo jednostavna matematika, tako je u demokraciji. Nema princa na bijelom konju— Misliš li da— Jer glas od princa i glas od one babe koja jedva hoda sa štafom je jednako vrijedan u demokraciji. Znači, neće princ doći uništiti cijelu četu isto kao što su, ovaj, Spartanci, dolje njih 300, zaustavili Perzijance. To ne postoji u demokraciji. Znači, da je demokracija u to vrijeme postojala, Grčka bi bila zbrisana, jer došla je milijon Perzijanaca protiv 300 Spartanaca.
Međutim, u ono vrijeme se malo drukčije na to gledalo, pa i brodove su im potaracali, i tako dalje, da sad ne ulazim u povijest. Kod nas je čista matematika, jedan na jedan. Znači, za svakog ovoga uhljeba, za svakog uguza, moraš biti jedan pošteni čovjek koji će se dignuti, pogledati tog uhljeba u oči i reći: "E, nećeš više, majku ti. Nećeš više, vrati se u svoje selo odakle si došao, i onu diplomu što si kupio u Travniku ponesi sa sobom, obriši guzicu, jer gore nemaš guz papir ni zahod." Da— E, to ti je tako. A znaš kako ti on dođe? Kako su uopće došli? Znači, čoban, čoban koji čuva ovce je za mene izuzetna osoba. Čoban koji obuka odijelo i sišao u civilizaciju i shvatio da njegov nedostatak etike, morala, mu daje neslućene mogućnosti, da može krasti što god hoće, di hoće, jer nema moralnih nikakvih blokada za to, on obuče odijelo, kravatu, siđe u hrvatsko društvo, vozi Mercedes, samo gleda što će ukrasti. To je njegova misija.
Da— E, to ti je to. I znači, svaki taj koji je obukao odijelo, kravatu, mora imati pandema u jednome poštenom Hrvatu, hrabrom Hrvatu, koji će ga pogledati u oči i reći: "Nećeš više, ja ti kažem." I dok se to ne desi, nema kod nas nikakve promjene. Razumiješ? Hoćeš, ovaj, sjetiti— Ja mogu pogledati jednoga, ali ne mogu 250.000— A, znam, naravno, da— E— Hoćeš se opet potruditi za politiku kad bude— A, moram, moram, to mi je, imam taj nekakavi, po meni, poriv, a imam obavezu prema našoj starčadi koja više nije živa, koja su se trudili i gradili ovu državu, i koji su sanjali Hrvatsku, slobodnu Hrvatsku, a ne ovako napaćenu i, i, i poniženu, po meni, poniženu.
I mislim da jednostavno Hrvati moraju shvatiti da moraju pogledati zvijerima u oči, bez, a kad pogledaš zvijer u oči, ona bježi, svaka đukela bježi čak kad je ti pogledaš. Tako i ove đukele, one će se vratiti u svoja, svoja gore, ovaj, brda, i shvatit će da je njima najbolje tamo, jel'. Jer koliko god oni ovdje pljačkali, opet se osjećaju: "Ajme, nešto mi fali, nešto mi fali." I onda kad dođe na selo, ajme, gušta, pa ulov vode, svaki ima lov, evo, naš Duić je, razumiješ, predsjednik lovačkog društva— E, naravno da je— On pljačka po Hrvatskoj, a kad dođe ulov, tamo je njegovo mjesto. Pa od tamo je poteka, jebiga. Tamo, odakle si poteka, tamo se osjećaš. Hoćeš nešto probati drukčije ovaj put, ili bez da, ono— Ništa ne može drukčije dok nema 250.000 junaka u Hrvatskoj— Dobro, ja govorim sad za Šibenik, ne za državu— Dobro, Šibenikuje, koliko, 10.000, koliko ih ima HDZ? Šta, glasovanje? E, 8.000— A, 8.000 dobija Burić, jel'? Tako nešto, da— E, dok ne bude 8.000 ljudi, ne možemo ništa. A, hoće ih naći. A, evo, ja sam i rekao, gospodo, nije kriv onaj lopov što je lopov, kriv si
ti što mu omogućavaš to svojom pasivnošću. To ti je to. Je, ima nešto u tome, definitivno. E, znači, dok mi ne budemo imali 8.000 Šibenčana koji će reći: "E, dosta je bilo, ovo je naš grad, ovo je ono što, što mi zaslužujemo, što smo naslijedili od svojih, to neće nitko uzeti." A ovi što su došli odozgo pa rekli: "Pogled na more je malo lipši nego pogled na Dinaru." Iako je Dinara lipa, a more je tu, dolaze strankinje, tu ovo, tu ono, razumiješ? I reci mi, kakva bi ti— Ima tu više para nego na Dinari, gore čuvaš ovce, pa što ćeš sad od ovce, ono, 100 ovaca da prodaš, to ti je, jedva pokriješ troškove, razumiješ, po današnjim ovim cijenama i tako. Evo, recimo, ti si gradonačelnik, imaš većinu u gradskom vijeću, kako bi ti to iskoristio? A, kao, prvo, meni cilj nije cilj biti gradonačelnik, meni je cilj podržati boljeg od sebe. Da, ma mislim, to ovako kažem, kao figura govora, ono— Pa je, jasno— Da si ti 5 minuta na vlasti, što bi napravio, evo, na to mislim. Ja bih, kao, prvo educirao ljude. Znači, prvo i osnovno, oni moraju shvatiti da moraju izgraditi svoj osobni stav.
Ako nemaju svoj osobni stav, onda su beskičmenjaci. Znači, evo, jedna, jedna kratko razmišljanje o tome kako funkcionira ljudsko biće. Sve odluke u ljudskom biću prolaze kroz onaj, najprimitivniji mozak, znači, kroz podsvijest, kroz taj mali mozak, jel'. A i— Ti u svojoj glavi možeš stvoriti sve moguće, ali samo ono što prođe kroz mali mozak će se ostvariti. E sad, koje su to veze koje omogućuju da tvoja ideja, koja se stvori u nekom tvom umnome svijetu, da se kreira u materijalnom svijetu? Znači, da ga potvrdi taj primitivni mozak, ljudski, koji razmišlja kroz strah, koji ima sasvim drukčiji pristup, i tako dalje, da ne idemo u detalje. Jedina veza koja je između toga ti je stav. Znači, ako ti imaš čvrsti stav i tvoja ideja kaže jedno, imaš čvrsti stav, onda će tebe tvoja podsvijest poslušati i ti ćeš to u svom životu ostvariti. Ako nemaš čvrsti stav, onda će reći ova podsvijest, a ti opet pizdiš
nešto, opet ćemo zalutati u neko sranje, i tako dalje, i ništa od toga, možeš doći do zidića, popiti pivu, i to je to. Pitam radije što bih educirao. E, znači, prvo i osnovno, svak mora imati preuzeti odgovornost za svoju okolinu. To je prvo i osnovno. Mora stvoriti svoj stav prema okolini i mora ga čuvati. Znači, moraš prvo sačuvati svoj stav, a onog trena kad sačuvaš stav, onda ćeš biti sposoban i to odraditi na materijalnoj razini. E sad, gdje je glavni problem sa stavom? Glavni problem sa stavom je što tebe u školstvu uče da nemaš stav, nego da slušaš što ti se kaže. Znači, te, te linije između, između tvoje kreacije i tvoje, tvoga, tvoga odrađivanja na materijalnom svijetu, oni tu prekidaju i stavljaju svoje, svoje naredbe koje ti slušaš. Znači, ti slušaš ono što ti se naredi. Ne za, ne ono što je tebi u tvojoj glavi, nego ono što ti se naredi, jer je na tom mjestu tvoj stav prekinut i stavljena je naredba koga ti moraš slušati i na koji način slušati. E, to je nešto što, što ja ne mogu oprostiti školstvu nikako.
Znači, to što oni rade poslušnike, a ne ljude koji su samosvjesni, koji imaju svoj kreativni i filozofski i životni stav o svom životu, i koji će poslušati neku naredbu zato što se to slaže sa njegovim razmišljanjem, a ne zato što mu je to naređeno. Razumiješ? Sad da ne idem dalje u školstvo, ali smatram da je škola tu maksimalno zakazala. Maksimalno. Jer baš na tom mjestu oni djecu odgajaju u krivom smjeru. I onda dobiješ poslušnike koji kažu: "A, moraš imati vezu, a moraš..." Znači, sve ono što su ti imputirali kroz školstvo, ti koristiš u svom životu kako bi funkcionirao dalje. I postaješ nečiji vojnik, i postaješ nečiji rob, i postaješ netko tko, tko nema mogućnost da, da odradi svoje razmišljanje, nego traži od nekoga tko će, tko će ga voditi. Je li bi, na primjer, strezao tako za tvrđavu torture, pare? To su simptomi. Kad izliječiš bolest, simptomi nestanu. misliš na to? Razumiješ? E, suština i bit je da se stvoru ljudi koji imaju svoj stav, koji imaju svoje razmišljanje, koji je cjelina za sebe, i koji će bilo koju
ideju prvo provući kroz svoje razmišljanje, i onda je ili prihvati ili ne prihvati, ali da, da, da to mogu odraditi. A ne da se desi: "E, prihvaćam ideju, ali neću se ponašati tako, nego ću se zatvoriti u četiri zida i idem igrati igrice." Zato što je njegova podsvijest rekla: "Sigurniji si tu jer igraš igrice, nitko te neće dirati, a s onim se eksponiraš, pa ti može biti i ovo i ono." A je, da. E, to ti je taj, ta podsvjesni dio, znači, ta zona straha di, di tebe u stvari čuva od pogibelli tvoja, tvoja, ali mislim, pogib... koja pogibelj. Ja već koliko, 8 godina po gradu svašta blejim i govorim i, i prozivam i sve šta, i na kraju, koja pogibelj? Evo me, tu sam među vama. A da, i ja isto tako. E, mislim, eto, neka. E, prema tome, znači, izgraditi svoj stav nije problem. Je, da, zapravo je smiješno to ovako, s tom stranicom i komentarima, vidim, vidim jedan strašan strah, kao da, ne znam, ono, ako lajkaš nešto, ne znam, glava ti leti, pa nije. To ti je taj. Uz sve mane koje Hrvatska ima, to netko se ne događa baš. Ne, to, to ti je taj imputirani strah koji si naučio kroz život i koji je podsvijest zapamtila. I to možda čak i.
I on je prilično iracionalan. Možda je to stvar više prošlog sistema, tad stvarno nisi baš smijao. Ne, ne, ovaj sistem je još gori. Ma ne znam baš. Ovaj sistem je još gori. Ne, sorry, ja bih. U školstvu je ovaj sistem još gori. Za školstvo, ali. A u školstvu se sve dešava. Ovo što ja sad radim, ne bi mogao raditi dok je drug Tito bio, aj, ne znam što. Da, ali znaš što ti je? Tebe ne diraju zato što, eto. Ma da, puštaj me da blejim, nema veze. Ne, ne, ne radiš veliku, ovaj. Ma da, znam. Buru. A da, da, ali ni ti, hoću reći. Ti njima dođeš kao: "Evo, vidiš kako ovaj ima, mi imamo slobodne medije." Vidiš kako on objavljuje, a ti nisi medij. Da. Da, mediji moraju otići tamo i moljakat: "E, evo, objavit ću, objavit ću da ste vi gospodar svemira, samo mi dajte 5.000 eura godišnje." Ma može, da, evo, dat ćemo sve, nije problem, ono. Da, da, da, da, poljubi čiki ruku, pa. Evo, čisto ovako. To ti je tako. Znači, šibenski mediji su 2024. dobili 74.561 euro, znači, samo šibenski. Jeftini su. Jeftini su, je. Da. A, na primjer, za tu 2024. Proda svoje ljude za toliko novaca, to je ne jeftino. Pa da, a sve skupa su za prometđu 269.000 eura. 2025. su sveukupno 327.000 eura.
Da, dobro, ne možeš oprati novce preko šibenskih medija, moraš opet neki pun kufer. Da, da, da, pun kufer, ali sve. Pola pive, pola šarcu, da. Sve je divno i krasno, ono, znaš. 2025. su 120.000 lokalni mediji. Da. A bome nisu to loše cifrice. A, pa dobro, ono, mislim, šta, šta ima reklamirati, kako smo mi dobri, predobri, prefini? Dođu ljudi, ovaj, kažu: "E, hoćete, ima li di izaći?" To je bilo prije sezone. Ima li di izaći ovdje u Šibeniku? A ja kažem: "Vi ste 100% čitali medije pa ste vidjeli da je, da je Šibenik wow." A ja kažem: "Je, u pravu si, kako znaš." A, nemate nigdje izaći. Ništa ne radi u Šibeniku. Nemamo nijedan klub. Nemamo djeca, djeca završe maturalni, znači, završe školu, isparaju bilježnice, izopijaju se po cesti, rigaju po cesti, i onda,
i šta onda? Nigdje. Ovi neki odu kući, ovi nastavu rigat po cesti, i to je to. Odu igrati igrice i tako, jel'. Sad bi tribalo tu nekakav napravit koncert, nekakvu zabavu, nekakav. Pa imaš tvrđave, imaš sve. Ma da. Sve je Burić ti omogućio, a ti tako, ma mislim, stvarno. Tvrđave ti ne funkcioniraju za te stvari. Tvrđave funkcioniraju samo za ove kozmopolitanske, razumiješ. E, da, da, i skupa pića. Zove mene prijateljica, kaže: "Ajme, Tome, tribaju mi nekakve zavjese, ovaj, imamo u školi predstavu, a dan je, a ovo, ono, tražili smo dole u, u, u ovoga, pazi, učiteljica školska, osnovna škola, tražili smo dole u Arsena da nam daju termin, pa su rekli 600 eura, a mi nemamo toliko novaca. Pa ćemo napraviti u našem holu, ali nam je svitlo, pa moramo malo zamračiti, imaš li nekakvu krpu da stavimo na prozore?" Šta im nisu dali da džabe? Ne, nisu dali. Ali džabe je za to Božo Vreća triput godišnje. A ja mislim da je Božo Vreća platio. E, ja mislim. A možeš misliti. Ma plati, plati.
Vjerojatno i više. Ajde. Ma plati. Ako organizira, ako organizira neki vanjski, onda dobiju sponzorstvo od tvrđava. Ako organiziraju tvrđave, onda oni imaju sve slobodno. Sumnjam. Ja mislim da oni to sve isto plate. Zašto bi... Ma briga, ali. A čekaj, kaže tvrđava sama sebi plati. Mislim da su tu u krivu zato što svi ti političari, oni su, oni ne vjeruju u ništa. Ne vjeruju oni ni u, ni u, ni u tranđe, ni u... njima se samo ti daj novac. Oni vjeruju u novac. Pa je. To je, to je njihov bog. A sad ovo hoće Božo Vrećo, hoće... Ne, ne, ne, ne. Hoće djeca, njima je to svejedno. Samo daj pare. To im je jedino ostalo u životu. A dobro, da. Sve ostalo su prodali. Ali da, to ti je to. Prodali su sebe, prodali su svoje ideale, svoje, svoje, ovaj, etiku, svoj moral, i što im jedino ostane? Ostane gomilanje novaca. Da. I to im je blagoslovljeno od ovih isto što gomilaju novac, a koji su im gospodari.
Nema problema, uzmi ti 10%, meni daj mojih 50. I to ti je tako. E, evo, Tomislave, hvala ti na druženju. Je li imaš možda nekakve završne riječi mojim cijenjenim gledateljima? Završne riječi, ovaj, puno toga sam još htio pričati i tako, ali. Pa ajde, daj, otvori neku temu, slobodno. A dobro, pazi, ono, vrtiš teme, neke se taknu onako usput, pa neke ovako, onako.
Ovaj, meni, meni jako puno fali taj šibenčanski duh koji sam ja živio u svojoj mladosti, taj šibenčanski duh koji je protjerivan zadnjih 15 godina, šta uz kamere, šta uz, ne financiranje, šta uz omalovažavanje, šta uz namećanje. Ali, gospodo, u džungli je tako. Ne postoji netko tko će vas braniti ili se obraniti, a zvijeri sami, ili će vas zvijer zamijeniti.
Oni koji jači, taj tlači, jedan na jedan, kad se ide u demokraciji, onda imate 50-50%. Ako je njih 200, ako je njih 8.000 u Šibeniku, a 30% je ljudi izašlo, znači, izašli su oni koji su morali po čoporativnoj dužnosti, neću reći ni partijskoj, nego čoporativnoj, jer to je čopor koji pljačka ostatak grada, ili kroz, kroz smeće, ili kroz ovo, ono, kako god okreneš, uvijek se nađe neki način. Vi ostajete sa sve manje i manje u džepu, a oni sve deblji i deblji. Prema tome, ili se pokreni, ili otiđi tamo di, di možeš, a to ti je padine Dinare, ili u Njemačku. A u Njemačkoj isto sad gadno postaje, ne znam, nema izbora. Nema izbora. Ili ćete srozat svoje, svoje mentalne i duhovne i financijske razine do te mjere da ćete biti prosjaci kao ovi na Indiji, u Indiji, jel'.
Nemaju, pazite, ovi iz gradske uprave nemaju taj senzibilitet. Oni žive u jednoj sasvim drukčijoj atmosferi i ne, ne dijele te, teškoće koje vi imate u svakodnevnom životu. Mislim na Šibenčane, prosječne Šibenčane. Ne mislim pritom na ove Šibenčane što se jedanput godišnje okupe u, di je ono, nije Esplanada, nego koji je ono hotel? A Westin, ne? E, neki, ono. Ma da, ne. Kao Dan Šibenčana. E, znam, znam. Ja kad to pogledam, ja vidim gomilu utufanih uhljeba, razumiješ? Baš utufanih. A je, da, mislim to. Utufanih, ono, do, do besvijesti. Ja mislim da samo štamoljci oko njih ne, ne, ne hodaju. I oni su kao zaslužni Šibenčani. A da, šta su? E, a da, šta su? A za koga su zaslužni? Onaj tko plati večeru, taj ih ima, jel'. Da, da. Mogli bi ja i ti vjerojatno stalno pojaviti, samo ne znam koliko je upad. Ma ne, ne.
Ne bi nas pustili, vjerojatno. Ne, oni su izgubili sve svoje iluzije u životu. Ne iluzije, ne, izgubili su sve svoje ideale. I u stvari, i koji nisu izgubili, oni ne znaju kako bi možda te ideale vratili, jer to je toliko, toliko, ovaj, toliko kufera, smeća nose sa sobom da, da ne znaš što bi se trebalo desiti da se toga očisti. Znači, oni su obični utufani uhljebi koji dođu gore se družit da bi novinari mogli napisati: "Evo, Šibeničani su došli na korito, naći se i pokazati da postoje." A obično, ono, kažem, puno moljaca.
Eto, ja pozivam sve one koji i ti malo, ovaj, svoje ideale uzgajaju da jednostavno počnu graditi sebe, korak po korak, da probamo izgraditi nekakvu, ovaj, ekipu koja bi se suprotstavila ovoj hordi koja je brojčano nadmoćna, a tu su samo da bi pljačkali. I to se vidi odmah na svakom koraku. Znači, oni sve više imaju, mi imamo sve manje.
I nas je sve manje. Da, to je jedan proces koji se samo ubrzava. Sve više, sve više je kapitalaca koji dolaze, tobože, s nekim investicijama, a u stvari to su samo, ovaj, to su samo, ovaj, okupatorske snage. To nisu ni Hrvati, to nisu, to, to je okupatorska snaga. On neće zaposliti Šibenčanina zato što je Šibenčanin, ako ima naredbu, a to znam da, recimo, u pošti imaju naredbu da ne uzimaju domaće ljude, nego da uzimaju Nepalce, zato što Anjonjo ima svakih, svakog Nepalca 20-30%.
Ma da. E, i to ti je način pljačkanja. Kako, pa kako, pa rade Šibenčani u pošti, o čemu pričaš? Pa rade Šibenčani. Evo, recimo, došao je čovjek iz Njemačke u penziji, znam slučaj, iz Njemačke, znači, 12 godina je gore zaradio njemačku penziju, došao je u godine, i kaže: "Dosadno mi je, idem vidjeti jel mogu raznositi poštu" i tako dalje. I prijavio se, i njemu su doslovno tako rekli. Kaže: "Mi imamo obavezu uzeti Nepalca prije nego domaćeg penzionera." Dobro, sad. Nemoj, nemoj vjerovati. A da, ne znam, malo. Nemoj vjerovati. A dobro, okej. Nemoj vjerovati.
Ni ja ne vjerujem, ni ja ne vjerujem puno stvari, a vidim da se dešavaju. Činjenice govore sasvim drukčije. Je, to je. E, činjenice su neminovne, okrutne. Od financijskih, preko broja ljudi, preko svega što se dešava, to nas gazi, jel'. Ništa, Tome, hvala ti što si probio led sa mnom u ovoj, u ovoj prostoriji. Tu su, bit će tu još, ovaj, sad, ovaj, ovo je tek minimum. Ovaj, još tu mislim. Ugodno je, ugodno je, zato smo se i raspričali. E, uzmi. Mislim, nekakve ukrase, možda koju knjigu staviti, nekakva LED svjetla. A ne valja ti ni puno da ne odvlači pažnju. Neću puno, ali ako nešto treba još, imam malo, ovaj, malo ovaj bijeli zid malo treba. Da. Možda neku biljku, nešto. Super, super. Eto ga. Ništa, sretno ti ako se budeš opet s nekim ljudima bavio. Ma ne, nije to sretno meni. Sretno nama. E, ma dobro, mislim, sretno tebi, ali ti si, ti si pokretač. Ne, ne, ja nikad nisam htio, ovaj, se nametnuti kao marka. E, sad, ja i neki Zekanović. Ne, to me ne zanima. Ne zanima me njegova. A znam, ali moraš se nekako istaknuti. E, mene zanima. Da se pokaže čovjek koji je bolji od mene i za kojeg ću ja reći: "Gospodine, skidam vam kapu, ja želim
da vi budete moj gradonačelnik u gradu Šibeniku." Imate punu moju podršku. I ako se taj pojavi, ja nitko sretniji od mene, vjeruj mi. Nitko sretniji od mene. Ako bi ja došao na tu poziciju da moram biti gradonačelnik, onda smo stvarno, ovaj, toliko nisko pali da, da, da je ono... Eto, a možda i jesam, samo sam preskroman. Ništa, ljudi moji, evo, do iduće epizode. Sad, bila je pauza, koliko je ono, od Uskrsa, znači, dva i pol mjeseca, koliko već, pa sad će biti toga više. Sad kad imam nekakvo prostor napokon svoj, više nisam gerila, nego sam malo manja gerila. Eto ga. Pozdrav svima,ćao. Hvala, hvala na strpljenju. Pozdrav.
Slične epizode
#18
DSM #18 · 17. veljače 2025.
Tomislav Vukorepa, aktivist, audio inženjer, novopečeni političar
Tomislav Vukorepa
#47
DSM #47 · 29. ožujka 2026.
Zdravko Gojanović: Zabrana rada nedjeljom, digitalni euro i propast OPG-ova
Zdravko Gojanović
#22
DSM #22 · 3. travnja 2025.
Marko Petković, odvjetnik, gradski vijećnik: "Buriću je vrijeme za penziju!"
Marko Petković