Zajednica triju žena uz Dunav i san o veslanju do Crnog mora

0:08⧉ Evo, pozdrav svima. Opet smo po treći put, sad već u Kapetanovoj kući, ovaj put s gospođom Dinkom Juričić. Dinka, bilo je godinu dana kad sam zadnji put bio. Kakvo je stanje? Super je stanje. Super je stanje, okej. Ovako, samo prije nego počnemo, htio bih, ovako, za gledatelje: bilo je puno komentara, jako su, naime, govorili su mi da te strašno prekidam. Govorili su mi: "Tako divnu, krasnu gospođu non-stop prekidaš." Okej, to možda je istina bilo u nekim segmentima, ali moraju ljudi shvatiti da sam ja amater i da oni to nisu ništa platili, da im je to iskočilo na YouTubeu ili gdje već, i to je onako, to je. Bitno je da ja nisam tebi ništa zamjerila. To je najvažnije. I druga stvar, što su se strašno ljutili: to što ti govorim ti. Ali mi kad smo se upoznali, kad smo došli, kad sam ti došao, ja sam tebi, naravno, persirao, vi, vamo, tamo, a odmah si ti to srezala: "Ne, ne, ne, to ti će biti." Ja kažem: "I na kameri, isto na kameri, pa evo tako, čisto da ljudi čuju od tebe." A to je, ovaj, samo onima koje ne volim, govorim"vi". Aha, okej, pošteno. Evo, tako, sad znate iz osobe same da nije to, jer ono, ajme, kako...

1:18⧉ Čak su mi u inbox neki pisali: "Pa kako te nije sram, pa kako..." I onda, još najsmješnije, meni ne persiraju, znači ne poznaju me. I onda mi je: "To su gluposti, mislim, nema veze." Evo, što se događalo u zadnjih godinu dana: pratim ti objave, znači, učio si novi jezik, tu je bilo nekakvih promjena, vidim, što se tiče tko živi i kako živi. Hoćeš malo pričati o tome, ovaj? Pa da, dogodila se ta jako dobra stvar, da smo osnovale zajednicu stanovanja.

1:51⧉ Prvo mi je, ja sam tražila nekog da se doseli u prazne stanove koje ja imam, ali za stalno. I to ne bilo koga, nego nekog tko neće kukat, tko neće ogovarat. Imala sam cijelu listu želja kakvu osobu sam htjela da tu dođe. I onda se prvo pojavila Karmen. Karmen je došla iz Maribora. I odmah mi je bilo jasno da je Karmen super stanar. Izabrala si jedan stančić, ima terasu, sad je na toj terasi ima već i vrt. I uglavnom, ona je tu domaća. Sad već je godinu dana tu. Ono što je meni i obijema nam je bilo zapravo teško, jer smo bile potpuno nepoznate jedna drugoj. I trebalo je nekakvog vremena mirnog razgovaranja, dogovaranja, dok smo nekakav, nekakav, nekakve dnevne rutine uspostavile i tako dalje. A onda nam je sad, prije jedno 2 tjedna, doselila iz Zagreba Marija, koja je opet skroz drukčija od nas. Ona živi nemir. Ona nam je sve stvari stavila na druga mjesta. Uglavnom, kad je ona došla, mi smo obje bile očajne, samo smo tražile gdje i što.

3:06⧉ Međutim, i to se, i s Karmen, i sa mnom je trajalo 3 i jedno mjeseca dok se ljudi nekako usklade, upoznaju, tako da će biti i s Marijom sve okej. Ono što je zapravo prekrasno u toj zajednici stanovanja, to ljudi nisu shvatili kad sam ja stavila oglas. Oni su mislili: "Sadćemo mi njoj uvaliti naše stare mame i tate, nek ona njih njeguje." A to nije uopće bila ideja. Znaš, nije bila ideja da sad ja od svog života napravim sebi posao, nego da ja svoje godine koje su mi ostale provedem u društvu koje sam sama odabrala, s ljudima koji mi odgovaraju i po načinu razmišljanja i po stilu života i tako.

3:55⧉ I onda je zapravo ispalo da su i drugu stvar krivo pročitali. Oni su mislili: "To je stanovanje tu besplatno, to je od početka bilo tako i tako će i ostati, ali mi dijelimo jedan dio životnih troškova, nekakvih 350 eura mjesečno, svaka da jednu škrabicu, što je otprilike 10 eura, koja pokriva i klopu i režije zimi i grijanje, i sve skupa to stane." I zapravo smo sve tri zaključile da sad imamo puno više love kad smo se udružile, jer nam ostane, nego kad smo živjele same.

4:32⧉ Jako dobra stvar koja se dogodila je baš to, da su i Karmen i, jer sam ja preuzela vođenje računa i tako, da su i Karmen i Marija kao da su se oslobodile neke brige, znaš. Ne moraš gledati. Jedini račun koji Karmen ima, to su njene, njene cigarete i mobitel, i bojice, i papire koje ona stalno kupuje jer, jer, ovaj, slika svoje fraktale. A sad kupuje i tekice, jer učimo engleski, ovaj, francuski, prvo smo učile talijanski. Uglavnom, to. Da je na to troši lovu, a još joj i ostane. I to je zapravo dobar osjećaj svima nama, jer imamo nekakav osjećaj da smo sigurne, i taj višak love koji nam preostaje, tu ćemo sad napraviti lift kad jednog dana one budu stare, ne daj Bože da zatreba. Znaš ono, ne možeš rješavati probleme kad si star u trenutku kad se oni dogode. Moraš te probleme puno ranije rješavati. Jasno, da. Ono što je mene, međutim, fasciniralo, ja o Mariji mogu malo govoriti jer je tek došla. Ali Karmen sam već dobro upoznala.

5:44⧉ I ona je sad, ja mislim, 2 metra viša nego što je bila kad je došla. Znaš, Karmen je, naime, sad ima puno više samopouzdanja, uvijek je bila kreativna. Karmen je izdala nekoliko svojih zbirki pjesama, jednu zbirku priča. Karmen je imala vrlo bogat život prije nego što je došla tu, plesala je tango i tako. I sad je došla tu na kraj svijeta, i ja sam mislila: "Kad tad će joj to malo postati tijesno." Međutim, sad se dogodilo nešto divno, jer Karmen je sad pustila svoju kreativnost da se razmaše, jer se oslobodila nekakvih drugih briga. I onda je prvo prevela "Ježevu kućicu" na slovenski, a sad je počela prevoditi "Ivanu Brlić Mažuranić", iako je i jedno i drugo prevedeno, ali prije 100 godina, i to je onaj malo dosadnjikavi stari jezik. A neki novi život hoće ubaciti. "Ježevu kućicu" je tako divno prevela da joj onaj tko ne zna slovenski može ni jednu riječ da ne zna slovenskog, odmah ti je jasno da je to ježeva kućica, jer je ostavila potpuno Čopićev ritam. To je jedan od najboljih prijevoda koji sam ja ikad čula, i osim toga je to divno pročitala.

7:00⧉ Ja sam zapravo ovo htjela reći. Sjećaš se Maslovljeve, one piramide ljudskih potreba? To je priča iz prošlog stoljeća. Čovjek ima, onako, one najniže razine potreba ljudskih, to su: da dišeš, da imaš klopu, da imaš vodu, da imaš seksanje, da spavaš, i tako to. A onda ide kad su te potrebe zadovoljene. A dok ih zadovoljiš, imaš zapravo puno posla. Onda kad su te, onda imaš vremena zapravo tražiti nešto što bi značilo sigurnost, pa sad želiš bolju kuću, veći auto, ne znam što, sigurni posao. A onda ide ona treća razina, kad tražiš ljubav, pa želiš obitelj, želiš biti poštovan u krugovima gdje si. I onda ide ona predzadnja razina, kad tražiš poštovanje. I sad, na samom vrhu te piramide, to je sve ono što si ti u životu sanjao i o čemu si razmišljao, i svi ti tvoji sakriveni potencijali koje imaš u tebi, u sebi, tvoje darovitosti, tvoje genijalne stvari, koje nisu se mogle ostvariti jer si ganjao karijeru, muža, ženu, ne znam što, kuću,

8:13⧉ i ne znam što ti se događalo u životu. I to se sad, upravo to, promatram kako se to događa Karmen. Kako Karmen u sebi otkriva talente. Karmen je mene šokirala time što je u samo nekoliko sati, recimo, vježbe klavira, ona je već u stanju s dvije ruke svirati ljestvice. Znaš, mislim. Pa svaka čast, to je impresivno. Da, naprosto, neke stvari za koje možda nije uopće mislila u životu da će moći. I sad otkriva da može jer ima vremena. Znaš, jer odjednom netko će već skuhati ručak. Ne mora. Oslobođena je i hrpe dnevnih glupih poslova. Je, ima dana kad smo histerično u poslu, dolaze tu gosti, odlučile smo rezati živicu, posaditi nešto. A onda su to, jel' tako, dnevne radne akcije. Ali u principu imamo nekakve rutine, svaka ima barem 3, 4 sata do podne svog vlastitog vremena, i 3, 4 sata popodne, a u 6 svatko pokupi svoju večeru, svatko ode u svoj mir. Nemamo televizore, ali svi nešto imaju hobi. Evo, sad je i Marija počela tražiti: "Gdje su moji kistovi?

9:25⧉ Hoću početi slikati ponovo." I tako, i Karmen. Znaš ono, nije nam dosadno. A imamo jedan divan osjećaj sigurnosti, jer znaš, nisi sam, da se bilo što dogodi. To sigurno znači, da. Tu nema susjeda, nema nikog. Ono što je još jedna vrlo bitna stvar koja je mene osobno potaknula na tu zajednicu stanovanja, to je to što ja ne želim jednog dana biti na teret svojoj djeci. Ja sad imam 70 godina, ali namjeravam još prilično dugo živjeti. Ali mislim, nikad ne znaš, znaš. Uglavnom, tu smo se Karmen i ja isto morale dogovoriti. Što ako ja prva umrem? Kakav će biti njen tu status? Kakav će biti status Marijin? Što ako netko se slomi sam, pa više ne može sam? Pa smo odlučile, imamo tu dolje jednu rezervnu sobu, uzet ćemo njegovateljicu. Sve dok možemo nekako same uz tuđu pomoć,ćemo biti. Kad ne budemo mogle dalje same, onda, ovaj, onda ćemo. Uglavnom, s mojom doktoricom se sad dogovaram. Ne želim nikakvo oživljavanje, nikakve terapije, nikakve operacije, ništa.

10:37⧉ Kad se dogodi jednog dana da se pojavi ta grozna starost koja, koja te čini nemoćnim i tako dalje, i koja te, koja ti je srozala tvoje ljudsko dostojanstvo na neki način, jer si ovisan o, o vrlo specifičnim tuđim pomoćima. A i tu je dosta onda i tehnologija te zapravo održava živim, i onako, to isto je neprirodno na neki način, u nekim slučajevima. Da, da, o tim temama ne razgovaraju. Znaš, to su strašno važne teme.

11:09⧉ Mislim, i mi smo i svojoj djeci rekle što želimo da nam se, kako želimo da izgleda kad jednog dana umremo, što trebaju, što ne trebaju. Osim toga, mislim, i skupljamo i lovu da djeca nemaju ni trošak nekakav kad nas ne bude. Znaš ono, svi papiri su čisti, i tako. To su zapravo teme o kojima se ne razgovara, ali nama se činilo da je to vrlo važna tema. I ja sam jako sretna da smo mi to obavile. A spomenula si tu zajednicu stanovanja, kako si ono rekla, je li to nešto formalno ili je to tako ti nazivaš? Pa, mi smo zapravo, Karmen i ja, napravile ugovor. Okej. O pravima. To smo jedno tjedan dana sastavljale. Ona je napisala što sve ne želi, što sve hoće, ja sam isto. Onda smo pročešljale kroz to, našle smo te nekakve točke oko kojih smo se složile. I onda smo otišle javnom bilježniku da nam on ovjeri taj ugovor. On nam je rekao: "Bezveze vam je platiti 300 eura za to, to vam i tako ništa ne vrijedi."

12:15⧉ I onda je Karmen bila shvaćena, onda je rekla, mislim, kako ću ja, mogu biti sigurna da mene tvoja djeca neće torpedirati, ono, kad ti umreš. Onda sam ja rekla, ali Karmen, mislim, možda ti umreš prije mene. Sad se već, ono, natječete tko će prije. Mi smo dio tog umiranja napravile foru. I sve smo se, dakle, dogovorile. Znaš ono, pokrile smo sve, a što ako, što ako. I mislim da je to jako dobro. I sad više nema ni straha ni panike. I Karmen je mirna, i Marija je mirna, i ja sam mirna. Znam da me neće moje mačke pojesti. Jer ako nema nikog, ono, tjedan dana mačke gladne, pitaj Boga što bi napravile 4 mačke. Ali onda niste to na neki način razriješile legalno. Ne, mi smo naprosto, imamo taj, neću reći da je to džentlmenski sporazum, ali ja mislim da nam je svima trima jednako važno da ta zajednica stanovanja potraje onako kako smo mi zamislile.

13:17⧉ Marija ima svoje nekakve želje. Marija nije željela biti sama, njoj treba netko s kim će pričati, smijati se. Karmen je možda nekad potrebna malo, ona, podrška nekog tko će je gurati, reći: "Karmen, ti to možeš, molim te, ajde, ajde u tu avanturu." Tako da je Karmen sad kupila sebi i kajak, i naučila je raditi sa stakloplastikom, i već je odveslala svojih prvih kilometar i pol uzvodno. O, uzvodno, okej. Znaš, to su sve stvari o kojima Karmen priopće nije sanjala. Ali mi jako puno učimo od tih gostiju koji su tu. I vidimo da ti ljudi, nema veze koliko su stari, oni ostvaruju svoje snove. I sad, kako nemamo drugih briga, sad i naši snovi, onako, izviru samo. Još bi to, još bi to. I to je jako dobro. Da, da, otvaraju se mogućnosti, svakako. Da. Marija to još nije počela, ona još, onako, skromno uči. Tek je došla. I tako, ali hoće i ona. Sigurna sam da hoće.

14:18⧉ I onda, je li, kako bih rekao, je li planiraš to onda još sad tako, žena dovesti, ili za sad ne, ili je to sad nekakav limit? Pa, znaš što, teoretski mi imamo još jednu sobu spremnu za još jednu osobu. I imamo sobu koju čuvamo za njegovateljicu. Dakle, imamo još dva mala stana. Ali meni se čini da je nas tri sasvim dovoljno da imamo nekompliciran život. Znaš, kad bi sad bila još jedna osoba, bilo bi nam korisna do neba, da onda nas tri možemo ići na izlet, a netko ostane kod kuće s našim životinjama, s našim gostima, s našim svim. Ali onda se pitamo vrijedi li to zapravo našeg mira. Jer nova osoba unosi novu energiju, novi nemir. Sigurno, da. A nama, znaš, mi možemo zamoliti nekog od prijatelja: "Budi tu 3 dana dok mi negdje odzujimo." Tako da smo se nekako prešutno dogovorile da ne bi uzimali. Ali tu sobu koja je još slobodna za tu četvrtu ženu koju smo u početku planirale, stalno mi se javljaju žene sa fejsa: "Ja sam premorena, puknuta sam, jel' mogu doći na tjedan dana kod vas da se odmorim?" Možeš.

15:31⧉ I sad već imamo, ono, ispisane datume, kao rezervacije u hotelu, kad tko dolazi na tjedan dana. Čak su se počeli i neki muški javljati, veli: "Pa, ja bih vam mogao to i to napraviti, ja znam ovo, ja znam ono." Međutim, mi smo zaključile da nam ne treba kućni majstor, jer smo našle u Iloku jednog sjajnog umirovljenika koji što god nam treba popravi, dođe, popravi, platimo, i ono, znaš, sve čisto. Aha, da, znači, čista je situacija, ne treba ništa. Da, da, da, ne moramo titrati oko njega. Mi se stalno bojimo da kad bi nam se uvalio neki muški, da bi nam uvalio svoj veš, operi mi svoje ovo, a to nama... Nije ti to baš napeto, da. Da, da, da, da. A možda i ne bi, ima, ima raznih muških koji bi. Pa, sigurno da, ali mislim, zapravo, znaš, da nam treba baš netko muški, ne treba nam. Ali kad bi bio netko tko bi bio, onako, znaš, sličan nama, tko bi isto volio kajak, tko bi nešto ovako, možda bi razmislile. Pa da, kad bi netko. A možda i ne bi. Mislim. A mislim, kad bi netko, mislim, sigurno vam i svaka žena vam ne paše. Ne, ne, puno žena. Tako da nije to možda stvar toliko spola.

16:43⧉ Nismo se uspjele složiti. Da, mislim. Ali znaš, ono što je jako nama bitno, mi se jako precizno dogovorimo što ćemo sutra raditi. I onda se sutra nešto dogodi od našeg plana, ne ostane ni mrvica. I zapravo se nitko ne živcira, jer se onako u hodu preorganiziramo. I jako smo fleksibilne. I to je, ono, kad netko dođe, pa to mora biti tad, mora biti od toliko do toliko sati, mora okvirno. Ali mislim, ne možemo sad tome robovati. Taj osjećaj slobode, znaš, da ništa ne moramo, a da sve možemo. Vau, to nema cijene. Jesi razmišljala ovu cijelu priču, biciklističku i to, i na malo dulje staze, kako, na koji način, možda nekako formalizirati, ili tipa i za 10, 15, 20 godina kad vas... Pa, ta priča sama od sebe raste. Ona naprosto raste. Ja ne, mislim, nitiulažemo išta u reklamu, niti ništa, ništa. Ali priča raste zato što su ljudi koji dođu tu, počeli su nam već govoriti, pa mislim, vi bi mogli umjesto Kapetanovo kamping, vi

17:53⧉ bi ovo mogli nazvati kod tri bakice. Ne, mi smo svi mame, neke smo i bake. I prva stvar kad vidiš umornog čovjeka, premorenog, napola skuhanog, je: "Hoćeš ti nešto jesti, čovječe?" A oni svi: "O da, hoćemo." Onda uvijek malu mrvicu više skuhamo ili manje pojedemo. Ako netko dođe da imamo, onda imam uvijek u frižideru, svako jutro spremim tijesto za palačinke, onda kad netko dođe, samo peci, peci, peci. E, to sam vidio, imaš one objave gdje ih ovako ih napraviš, cijelu planinu palačinki. Da, da, da. Ali danas je malo prevruć dan za palačinke. Nije se dalo, a? Ne, ali zato kad je prevruć dan za palačinke, onda imamo u kištri hrpe sladoleda. Aaa. Znači, znaš ono, ne može proći bez šećera. Moraš ljudima koji su umorni, moraš uvaliti neki šećer da budu sretni. Jer onda oni kad se oporave, onda oni sebi dalje sami kuhaju. Ali samo je problem taj, nakon 100 kilometara dođeš gladan, dođeš umoran, da se istuširaš. Onda kad vide, ne znam je li to Karmen pričala, kad vide veš mašinu u kuhinji, vau. Znaš, oni dođu s hrpom prljave, smrdljive robe, proznojene, i onda si prva

19:06⧉ stvar, onda si naprave, operu veš. Onda, ako nije veš vani nekakvo vrijeme, onda tu cijelo vrijeme, cijelu noć gori vatra u kaminu. Aha, da se osuši. Onda sve bude ispunjeno žicama, kojekakvim, na kojima oni suše svoj veš. Uglavnom, ti se ljudi otvore i osjećaju se kao kod kuće. I onda kad se oni osjećaju kao kod kuće, onda oni počnu iz njih teći njihove priče. I to su zapravo jako poučne priče, jer ti ljudi koji dolaze, to nisu turisti, to nema veze sa turizmom. To su ljudi koji slijede svoja unutarnja hodočašća, koji svoju katarzu nekakvu traže. Sad je baš bio jedan jako, jako drag Nizozemac prekjučer, da, koji je rekao, mislim, ja sam radio, imao sam svoju firmu, imao sam sve, samo sve sam imao, samo nisam imao život. I sad sam sve to ostavio i sjeo sam na biciklu. On sa mamom živi i svaki dan joj šalje izvješće da se mama ne brine. I veli: "Ja nemam pojma što ću ja kad se vratim, ali idem do Istanbula, idem vidjeti svoje granice." I veli: "Ja sam prvi put osjetio vjetar na licu." On je

20:21⧉ tu došao:"Što to kod vas tako fino miriši?" Pa, lipa, čovječe. Sjećaš se lipa? A što je to lipa? Znaš ono, čovjek koji je bio uvijek u četiri zida, radio, zarađivao, ono, grabio, grabio od života. I njemu je posebno drago kad sretne ljude s kojima može razgovarati. A mi smo tu tri brbljave, stvarno. Ali ne brbljamo o bilo čemu. Mislim, kad se dočepamo njihovih priča, onda ih ono u detalje pitamo. Onda oni vole to nama, i puno od njih naučimo. Oni vole ispričati, mi volimo čuti. Ali ta su iskustva dragocjena. To se uopće ne može naplatiti. To sam baš sad Karmen sam komentirao kako zanimljivo kako ti, evo sad što si spomenula Nizozemca koji je puno radio, radoholičar i to, i sad odluči nešto drugo, ali ne odluči, sad ne znam, ide do Istanbula ili što već, ali ne odluči nešto lako, nego: "Ej, znaš li što je to biciklom doći?" Jer ne znam ni ja od Nizozemske. Pa to je, to je, ubi Bože, teško. To je uopće nije ono, očekivao bi, ne znam, da će si ići tražiti sebe, tako što će sjesti u klimatiziran auto i ići u Istanbul, nego ono: "Ej, biciklom ići 10000 kilometara." Ja to, iako ono, vozim cijeli život, ne znam, to mi je teško mi je to zamisliti kako se to

21:34⧉ uopće uspije. Vidiš, ti kad želiš promijeniti svoj život, ti moraš jako veliki izazov pred sebe staviti. Nije dovoljno otići na neki tečaj self-helpa, pa da ti sad on prepričava nešto što je pročitao negdje, pa da ti pokušava neki new age useliti u glavu. Ne, nego moraš baš sam proći kroz neke vatre, moraš se opeći, mora ti biti teško, mora sazrijeti nešto u tebi. Ti ljudi to sebi priušte. I oni odlaze nakon tog putovanja čišći, lakši, bistriji. Oni lakše donose neke nove odluke. I to onda nisu odluke koje su na razini kozmetike, nego to su stvarno duboke unutarnje promjene. Oni prođu kroz nekakve svoje inicijacije koje su sami zamislili. To je zapravo pravi psihološki put. To je i u bajkama uvijek. Imaš čovjeka kojemu se život poremetio i sad on ide, ide da nađe svoje unutarnje snage, da probudi svoje unutarnje vještine i ne znam šta svašta, da bi mogao rješavati probleme koji tek nailaze.

22:46⧉ Jedna od zadnjih objava ti je bila da planiraš rekreirati rutu s kojom je djed ili pradjed, kako ono, išao sa brodovima još nekad Dunavom. Jesam ja to dobro shvatio? Pitaj me još jednom, ali glasnije. Aha. U jednoj od prošlih objava si rekla rekreirati put, je li djed ili pradjed, oprosti, zaboravio sam, što je išao brodom, što je plovio Dunavom. Jel' se pripremaš za to? To je san. To ti je san. A koliko tu ima kilometara? Je li to nešto? Veća do Crnog mora, otprilike 2.500 kilometara. Ja ne bih to htjela kao kruzerom proći u dva tjedna, jer onda proletiš kroz Beč, proletiš kroz Bratislavu, proletiš kroz Budimpeštu, a zapravo ne vidiš ništa. Putnik si. Ali ja ne bih htjela biti takav putnik koji gleda kroz prozor u život, nego kao ovaj Nizozemac, znaš, upijati mirise. Dakle, meni bi za taj put trebala četiri mjeseca. Ja ga ne mogu još jako dugo odgađati, jer imam 70 godina. Pogotovo što kanem ići na taj put samo veslima, ne kajakom, ne nikakvim motorima i ničim. Što taj put traži, dakle, da ti u četiri mjeseca 120 puta postaviš

24:02⧉ šator i rastaviš šator i dovučeš sa sobom nešto, jer imaš mjesta gdje nemaš, imaš po 100, 200 kilometara, nemaš dućana, nemaš ništa. Nemaš ničega, da. Znaš, ono, puno planiranja, puno hrabrosti. Ja to sad sve skupljam tek. Nadam se da me život neće zeznuti pa mi poslati neku boleštinu pa mi pokvariti planove. Ali, mislim, život i ja se onako dobro dogovaramo, znaš, pratiš svoje tijelo kad si umoran, odmoriš se. Kad je nešto stresno, makneš se od toga. Uglavnom, naučile smo i Karmen i ja čistiti oko sebe prostor, da nas ne bi nepotrebno, znaš, zagađivao. Naprosto ta nekakva i intelektualna i emocionalna i fizička, na sve razine, na svim razinama, nekakva sloboda od zagađivanja života. To nam je jako važno, jel' da, Karmen?

24:59⧉ A kako bi, koliko bi onda dnevno trebala proći kilometara, otprilike? Pa, mislim da bi 30, 35 kilometara, 40 bilo dovoljno. Ovi koji voze TID regatu, ali oni ne idu od Beča, nego od Ingolstadta u Njemačkoj, oni voze 73 dana ove godine. Ali ja ne bih krenula skroz od tamo. Onda oni imaju day off kad se negdje u velikim gradovima odmaraju i tako. Ja nikako ne bih htjela sa grupom putovati, ali bi bilo vrlo zgodno makar još jedan kajak i još jedan putnik u nekom drugom kajaku, ako je, ne daj Bože, bilo što, da, mislim, bude netko. To isto moram naći tko je bio, tko bi bio spreman na četiri mjeseca. Pazi, četiri mjeseca je jedna četvrtina ili koliko, jedna trećina godine. Trećina, da. I to je, mislim, moraš krenuti negdje u rano proljeće i vratiti se prije kasne jeseni da te ne uhvate vjetrovi i tako. Ima tu puno planiranja, ali meni je to zabavno planirati. Pa, zvuči kao prava avantura, bome. Ha, i tu, onda si tu na milost nemilost elementima i što kad su vjetrovi, što kad su

26:09⧉ kiše, što ako oluja, nešto. To onako, stvarno moraš biti pažljiva. I treba pročitati sve putopise ljudi koji su prošli. Recimo, naša prijateljica Blanka Vilo, ona je putovala od Osijeka do Crnog mora tri tjedna sa jednim brodom, motornim malim, sa ekipom dečki. Zvao se brod Debeli dabar. I ona je zapravo, znaš, ona je jako studiozno proučila povijest, filozofiju, sve tih mjesta gdje su se oni htjeli zaustaviti. I to je već jedna velika pomoć. Ona, na primjer, kaže gdje su ti na Dunavu najbolje krafne, kod nekog tamo, negdje u Srbiji. Ja imam već isto listu mjesta koja nikako ne želim brzo proći. Na primjer, oni stari utvrđeni srednjovjekovni gradovi koji su rađeni za borbu protiv Turaka. Neću sad prošao srednji vijek, ali stil gradnje je srednjovjekovni. Na primjer, u Smederevu, pa obnovljen onaj prekrasan grad u Golupcu na ulasku u Đerdapsku klisuru. To sam onda proučavala kako se spustiti onih 37 metara kad Dunav

27:22⧉ u jednom, dva kilometra padne 37 metara s visine. Tu su napravljene te prevodnice. Pa kako to funkcionira. Znaš ono, mislim, kad imaš 70 godina, ne ideš nigdje nepripremljen. A i da si najmlađi na svijetu, za takav put treba se žestoko pripremiti. Jer, mislim, gdje ćeš i, jel', na svakoj dionici imaš gdje onda, gdje ćeš kampirati, kako? Da, sve to ima već zapisano, postoje vodiči. Ono što je meni divno, ovdje je godinu dana, mislim da si ga vidio prošle godine, stajalo jedno čudno plovilo, jednog dečka Morisa, koji je Austrijanac i koji je napravio svoj brod iz snova, kojim se htio isto od Beča do Crnog mora spustiti. I prvih 600 kilometara od Beča do Šarengrada je vozio dva mjeseca. Skoro je umro od napora. A onda je tu ostavio kod mene brod, otišao je kući na godinu dana da se odmori, da će doći ovog proljeća, da će ga popraviti što treba i da će nastaviti do Crnog mora. Pazi, put od 600 kilometara prošle godine je radio tri mjeseca, dva

28:33⧉ i pol. A onda je sad, jučer smo dobile obavijest od njega, prije 33 dana je krenuo odavde i prevalio je 1.306 kilometara. Znaš, on je naučio nešto. On je iz tog svog iskustva od prošle godine, koje ga je skoro ubilo, on je zapravo zaključio u čemu griješi, što treba. I svi ovi putnici su zapravo meni omiljeni ljudi, jer svi oni uče. Oni svaki dan o sebi nešto nauče, o drugim ljudima, o načinu kako stvari mogu dobro funkcionirati. I kako oni uče, tako i mi učimo od njih. Da, da, super, prekrasno.

29:14⧉ Kako ide avantura sa talijanskim i francuskim jezicima? Talijanski smo dovele do razine da sad dolaze Talijani i sad već stidljivo razgovaramo s njima. Sve možemo razumjeti, ali još ono, još nam je malo frka govoriti. Ali počele smo sad sa francuskim i to ide dobro. I mi smo nešto iz talijanskog naučile. Dakle, ne odmah naučiti razgovarati o filozofiji i logici, kao što smo mi krenule, onako odmah učene razgovore. Mislim, prvo kreni, brate, od prizemnih stvari. Otkud si, zašto putuješ, i tako. I to sad funkcionira dobro. I osim toga, stalno, evo, danas je došla jedna gospođa, donijela nam je dvije slikovnice na francuskom. Znaš ono, skupljamo stvari, zadajemo jedna drugoj domaću zadaću oko tog francuskog. I to nam je sad nova, nova avantura. I otkrile smo koliko je zapravo francuski sličan talijanskom. Razlikuje se po naglasku, ali jako puno gramatike, jako puno riječi. Onako, dubinski u strukturi su to dva vrlo slična jezika. I onda kad god otkrijemo nešto, gle, pa to je isto kao talijansko. Pa to ne moramo učiti, to već znamo. Tako, to je to.

30:26⧉ Da, da, ja ne znam francuski isto, ali čuo sam da je to dosta kompliciran jezik za posvojiti. Pa, izgovor im je grozno kompliciran. Aha, je li? Pogotovo kad dođu švicarski Francuzi. Mislim, onda oni još imaju svoj naglasak. Onda ima ljudi koji mrmljaju kad govore. Pa onda nekad nam dođu neki koji govore takav engleski da mi nismo sigurni je li to uopće engleski ili neki drugi. Iako im je to materinji jezik, ali recimo Australci imaju nekakav naglasak. Onda nam je tu bio jedan Amerikanac neki dan. Onda taj koji nam je jučer otišao, taj Nizozemac, on je govorio engleski, ali meni cijelo vrijeme nije bilo jasno je li to engleski. Znaš, imao je nekakav naglasak koji nikad prije nisam čula. I onda, a kako sam ja nagluha, sad meni nije svejedno je li on to izgovorio ovako ili onako, jer to može značiti ili ovo ili ono. Onda ja kažem: "Karmen, ti si moje uši, molim te, slušaj." Pa mi prevedi što je čovjek rekao. Karmen čuje kao vuk, dobro, kao sova.

31:27⧉ Ovaj, je li, kad, kad, kad ti počnu ti biciklisti dolaziti uglavnom? Je li to, je li ima, je li imaš zapravo zimi prometa? Nema. Za njih nema zime, pogotovo za ove koji putuju cijele godine. Mislim, moraju uloviti zimu barem dva, tri puta na tom putovanju negdje. Iako kad je zima, onda uglavnom dolaze autom, ljudi koji stave krovni šator gore, ostanu tu po dan, dva, griju se. Onako, imali smo čak jedne koji su tu Božić proveli. Sve su nam okitili još uvijek. Toliko su nakita stavili, bili su iz Čilea. I tako su strašno obožavali taj nakit da bi još do sad, a već je prošlo skoro pol, više od pol godine, nisu uspjeli sve te kuglice poskidati koliko su stavili. Dakle, dakle, prvi gosti ove godine su nam bili Talijani u siječnju. I onda je išlo dalje.

32:23⧉ Mislim da su prvi biciklisti došli već u veljači. Snijeg je bio, ništa im to nije smetalo. Rekli smo: "Spavajte tu, gospođo, tu, pa vani ćemo spavati u šatoru." Kao, što ja sad hoću njima tu pokvariti avanturu. Oni su krenuli, oni doma imaju četiri zida i super kupaonice i super kuhinje. Nisu oni zbog toga krenuli na put. Da, da, da. Ovaj, jedna od, od klipova što je dosta viralno bilo, ako možeš malo možda tu proširiti temu, ovo u SAD-u, u Arizoni, i ono što si govorila o školstvu i tako. Što si ti zapravo tamo radila u SAD-u? A, pa to je bio vojni projekt. To su, to je bilo ono vrijeme kad su, naime, Amerika ima specifičan način edukacije svojih pilota. Sve su škole za vojne pilote smještene u Arizoni, jer su tamo veliki. Nema hrđe, pa su ogromna. Aha, zanimljivo. Ogromna, 120 milja dugačka ta skladišta tih aviona od Prvog svjetskog rata, Drugog, ovih, onih. I onda njihovi piloti moraju naučiti tijekom svog školovanja

33:38⧉ jedan veliki svjetski jezik, na primjer ruski. I onda kad idu u akciju negdje u nekakve slavenske zemlje, onda trebaju imati izvornog govornika koji će im napraviti, prilagoditi njihov ruski tečaj potrebama, da mogu razumjeti, možda ne baš komunicirati, ali da mogu razumjeti i snaći se u nekom drugom slavenskom jeziku. Tako da su mene odabrali. Kako su došli do tebe baš? Kako su baš do tebe došli? Pa, oni su napravili natječaj. Bilo je tamo, ono, u jednoj zgradi u prizemlju, u Vukovarskoj, su napravili veliki natječaj. I javilo se jako puno ljudi, čak i mojih profesora sa faksa, koji su imali puno bolje kompetencije od mojih. Ali ja sam imala sreću da je moja kombinacija bila najbolja. Oni su tražili da budeš jako dobar u engleskom, da budeš jako dobar u hrvatskom kao stranom jeziku, i da možeš to sve isprogramirati. Tad se još programiralo u front pageu ili, ne znam, ovako, nekakvim smiješnim starim programima.

34:44⧉ Jer je trebalo napraviti taj tečaj da bude online za njihov intranet. I onda su, dakle, svi su u nečem bili bolji od mene, i to puno, neusporedivo. Ali kad su se zbrojile, znaš, sve te komponente, ispalo je da su mene odabrali. Kako ti je, kako ti je uopće palo na pamet se aplicirati za to? Pa, bio mi je to izazov. Te godine mi je najstarije dijete krenulo na faks. To je trebalo trajati tri mjeseca. Dakle, od završetka škole do početka nove školske. A, tako to, da, da, da, znači ljeto. I ovaj, to je bio ograničen projekt. I, ovaj, mislim, nije to bila nekakva lova. To je bilo jedno vrlo, vrlo korisno iskustvo, jer su oni nas neprestano educirali o tome kako pristupiti ljudima, kako učiti, kako zapravo razumjeti kako funkcionira mozak jednog vojnika, jednog nevojnika. Tako da sam puno toga naučila o psihologiji, o komunikaciji.

35:44⧉ A osim toga, kako sam ja taj projekt završila za dva i pol mjeseca, a ne za tri, onda sam dobila dva tjedna, onako, po izboru što želim. I onda sam lijepo obišla sve nacionalne parkove u Arizoni. I to mi je bila zapravo nagrada. Ali ti kad radiš za vojsku, moraš potpisati na početku da ništa od toga nije tvoj materijal, nego da je sve odvojeno za vojsku. Pa dobro, to je standardno, ja mislim. Ne smiješ ništa snimati, ne smiješ o tome puno pričati. Tako da ja ne pričam o detaljima. Ovo što sad ja pričam, to nije tajna. Ma, shvaćam, da, to je vrlo uopćeno. Ali kako sam složila taj tečaj, koji su bili prioriteti i tako dalje, mislim, to, naravno, to je, to je, recimo da je to vlasništvo njihovo. I vojna tajna, možda čak i doslovno, da. Ljupka, mala, mislim, ona, neopasna. A kako si, gdje si živjela tamo? Jesi bila na tom nekom kampusu, bazi ili? Nisam bila. Ne, oni su mi ponudili ovako: ili ćeš biti u kampusu, u onim stanovima tamo nekakvim, ili, veli, imamo u pustinji pokraj Tucsona jednu jako lijepu kućicu sa bazenom, divno. Imaš 120 milja do tad, u jednom, do tamo, u jednom pravcu.

36:59⧉ I kućica je savršena. Dakle, pitali su me bi li radije bila u kampu ili u pustinji, u svojoj vlastitoj kućici, do koje ću doći autom koji će oni meni dati da vozim svaki dan. Ja sam rekla: "Pa, naravno da ću biti u pustinji." Jel' ima i takvih? Što drugo, e? Ali ispod te kuće živi zmija od četiri metra. Nju se ne smije, ovaj, izmjestiti, ali nije otrovna. Pa, mislim, ne bi mi smetala ta zmija. I tako smo se zmija i ja sprijateljile sve do jedne noći, koja je bila, klima se pokvarila, i sad sam izašla van da se pljusnem u bazen, a oni ja na četiri metra ogromne zmijurine u bazenu. Baš nismo tako pristojne bile. A, niste ipak usudile. Mi smo se skupale u istom bazenu. Onda je pukla ljubav. Pukla ljubav. Jeste se onda uklonili ili? Ne, ne, ne, nego više nisam išla u bazen. Naprosto sam se tuširala u hladnoj vodi. Da, da, to. Ima puno rješenja za kad klima prestane raditi. Ali život u pustinji, to je bila moja, jedan od mojih životnih snova. I to je nešto predivno.

38:10⧉ To dvorište, nema travke u njemu, ništa. I onda jednom, u ne znam, par godina, padne kiša. Možeš ti vjerovati, Vladimire, da je kroz tu kiša je padala možda sat i pol vremena. Kroz moj vrt je tekla rijeka kiše te. Iz te rijeke su skakale žabe i ribe. I nakon jedno dva sata, tri, kad je kiša stala, više nema ni potoka, ni rijeke, nema ništa. Opet je sve. A sav taj život koji je bujao tih nekoliko sati, sve se to opet duboko negdje zakopalo pod pijesak i čekalo je opet neke. To je, mislim, avantura mog života. To mi je bilo prekrasno gledati. To su ti washovi kojih ima u svim pustinjama. Ali, mislim, ja sam baš imala sreću da sam ja tu. Da, da, vidiš, da. U ta tri mjeseca pljusne tako jaka kiša, da ja to mogu doživjeti. Kakvi su ti nacionalni parkovi gdje si bila, na što to liči? Pa, mislim, oni su svi preogromni. I njih zapravo vidjeti iz auta ili vidjeti pješačenjem trebaš mjesecima. Njih bi trebalo imati love, pa uzeti helikopter, pa prvo sve odozgora snimiti,

39:23⧉ pa vidjeti, pa onda odabrati gdje želiš koju avanturu. To ja nisam imala ni toliko vremena, ni toliko love. Tako da sam čisto turistički vidjela. I, mislim, nije mi ostalo to naročito u sjećanju. Ali mi je ostalo u sjećanju kad su me pitali želim li vidjeti kako oni biraju menadžment za svoj faks. I oni su u Velikom kanjonu jedan dio imaju za rafting, nekoliko kilometara, gdje se može gledati ove koji dolje raftaju iz zraka, a i sa ceste jedne, jednog puta. I onda su nam dali slušalice i dalekozore da gledamo kako će se ti ljudi ponašati u kriznim situacijama. Dakle, tko će prvi početi veslati kad nalete na stijene, tko će početi paničariti, tko će početi optuživati druge da ne znaju što rade, tko će reći: "Baš me briga, vozite me, ništa." I onda su zapravo, to je bio kriterij. Ti su svi ljudi imali jednako vrijedne diplome. Ali ti nije svejedno kako ti čovjek reagira u kriznim situacijama. A ljudi kad pišu životopise, onda okite: "Ja sam za timski rad, ja sam genijalan

40:36⧉ u suradnji, ja krizne situacije ovako rješavam." A oni su to zapravo gledali, znaš, imali su checking listu, pa su, ono, stavljali kvačice. Ja mislim da je to sjajan način odabira najodgovornijih ljudi za najodgovornije poslove. Zamislite da se tako biraju naši zastupnici u Saboru. E, bilo bi, drukčija bi bila slika skroz. Ne, mislim, bila bi sasvim druga situacija. Mi bi za godinu dana bili, mislim, smiješno reći, Švicarska. Švicarska, jer treba puno smeća očistiti još okolo, da bi mi bili kao Švicarska. Ali, mislim, krenuli bi, ono, punim jedrima. Ovako, ne znaš tko su ti ljudi, koje su njihove kompetencije. Mislim, ti imaš nekakvu diplomu koja može biti prava, može biti lažna. Diploma apsolutno ništa ne znači. Ma, da, da, ništa. Diploma je. O tome kakav ćeš ti biti stručnjak. To mora biti, moraš testirati ljude.

41:32⧉ I kakve su razlike obrazovnog sustava? Dobro, ne sad nužno tog vojnog, nego onako, američkog. I da li postoje neke fundamentalne razlike između tamo i europskog i ovog našeg? Ja nisam, ja to nisam proučavala. Mene su u tom trenutku više zanimali nacionalni parkovi i rezervati sa Indijancima i njihove kockarnice. Aha, jesi išla kockati? znaš šta, imaš, oni ti dobivaju petkom plaću, ti jadni Indijanci. I, ovaj, i oni ti onda promjene, imaju košarice, pa promjene deset dolara u kvotere. To su četvrti dolari. I onda si idu na one jednoruke džekove, one slot machines, idu se kockati. Ali ne ide sam. Cijela njegova obitelj ide s njim. I sad onulaže,ulaže, onda čuješ neko vrišti: "Wow, padaju pare iz te mašine." Pa onda neko drugi višti: "Wow, ostali smo bez svega." Mislim, to promatrati te ljude, kako oni sve svoje nade polažu u jedan stroj koji zapravo slučajnim odabirom nešto. Tako da cijelu svoju tjednu zaradu, recimo, potroše. A ako je potroše, oni nemaju od čega živjeti cijeli taj tjedan.

42:47⧉ A kockanje je gadno. Tu se uglavnom gubi, mislim, kako onda to, kako to onda funkcionira? Mislim, je li to neka masovna pojava ili su to ipak samo privatni? Pa, mislim da su tako pasivizirali, pasivizirali Indijce. Napoje ih drogama, imaju tamo ogromne količine alkohola koji im se dostavlja. Napravili su im kockarnice. I to su ljudi kao u vrlo novom svijetu, kao u ovim romanima distopijskim. To su ljudi kakvi, prema, prema kakvim ljudima i nas polako vode. Znaš, ljudi opranog mozga. Ali pazi, to su ljudi koji nisu ni gluplji od nas, ni ništa. Nego su ih samo doveli u takvu situaciju da vrlo rijetki od njih mogu proći kroz školovanje. Moraju imati nekog tko će im pomoći i postanu vrhunski stručnjaci u onome što rade. Ali ogromna masa tih ljudi je zapravo žrtvovana da budu tiho, da budu kuš, da ne kažu: "Vi ste doseljenici." Znaš ono, jer ovi sad imaju, pogotovo kad je Trump došao, nećemo strance. Pa ti si stranac u toj zemlji. Indijci su ti koji su tu bili doma.

43:58⧉ To se u Americi baš ne govori jako puno naglas, sad kad je ova vlada, znaš. Ali zapravo ljudi imaju pravo. To je, i sad treba ih ubiti im nacionalni ponos, treba im ubiti njihovu povijest, njihove običaje, treba njihove poglavare učiniti pijancima, oduzeti im dostojanstvo. Ma, da, mislim da se nije to sve već odigralo davno, davno. To je danas, nema više ništa. Uvijek se jave, znaš. Mislim, kao kad ti posiješ nekakvo, nešto u polju, a još poslije tri mjeseca idu nove mladice. Tako i ovdje. Uvijek dođu neki novi ljudi. I mislim, ta borba nema kraja. To je ono. I onda u tim kockarnicama, onda uglavnom rade baš ti Indijanci, što bi ih nazvali, ili rade svi. Pa, mislim, znaš, i to ti ne mogu odgovoriti generalno. Ja sam bila u dvije kockarnice i to tri večeri samo. Ja sam tamo gledala ono što mene zanima. Ti sad mene pitaš stvari koje bi ja možda sebe danas pitala, ali u onom trenutku mi to nije bilo. Nisam na to obraćala pozornost. Dobro, mogu to razumjeti. I što si igrala? Ma, taj slot machines. A, samo slot machines. Sam igrala tako da, ovaj, da potrošim samo jedan dolar.

45:12⧉ Znaš, onda sam pola noći, ono, rekoh:"Umetneš malo, malo, pa malo igraš, pa malo dobiješ, pa malo ode." Ali onih devet dolara sam si, ovaj, vratila kući. Nisam. Ja sam preškrta da potrošim deset dolara u kockarnici. E, kocka je, stvarno se treba paziti. To je onako gadno. Mislim, zapravo u većini SAD-a je ilegalno, osim, kako ono, Atlantic City, Nevada, valjda, i ti rezervati gdje su, eto, im dozvolili da se može. Ne znam, ali ja mislim da su oni to sve legalizirali. Ali, mislim, cijeli postupak je nehuman. Uopće, sve te igre na sreću, to je teška manipulacija ljudima. I ih učiniš ovisnicima. Mi smo, recimo, u Šerengradu imali zajednicu Chenacco jedno vrijeme, nekakvih deset, petnaest godina su bili tu dečki. I ja sam razgovarala s jednim od njihovih voditelja jednom. I on je rekao: "Vi svi mislite da, da, da su ovdje liječeni narkomani. Mi već godinama na prvom mjestu imamo ovisnost o kocki i o internetu i o alkoholu. A onda nam je tek na trećem i četvrtom mjestu su nam ovi sa iglama." To je zapravo, znaš, ono, i o tome se isto ne priča. Nego, kaže, prije deset godina je bilo trideset posto na

46:27⧉ tisuću, trideset djece na tisuću djece koje je trebalo psihijatrijsku pomoć, a sad ih na tisuću ima šesto. Da, s tim da je još i kocka je ovako zanimljiva ovisnost, možda čak jedna od destruktivnijih u smislu što će ovisnik o kocki će potrošit će plaću, ne znam, založit će kuću, a ti ne znam kad si alkoholičar, ti ćeš se sad izopijati tog svog viskija, rakije, platit ćeš koliko ćeš platiti i onda ćeš se valjati u jarku. Ne možeš više štetu na neki način. Dok, ovaj, kod kocke nema kraja. Ti sad, ne znam, potrošiš tisuću eura, to jest izgubiš, ne znam, na kredit ne digneš još, ideš na druge, ideš na druge igre. Kako bih rekao, nema kraja. Na kraju, ono. Nema kraja. Ljudi založe kuću, unište sve. U ropstvo odvedu, jer im nude tu socijalnu pomoć. Ti čim dobivaš socijalnu pomoć, a radno si sposoban, ti se radno onesposobiš. Jer ako kreneš, prihvatiš bilo koji posao, izgubiš socijalnu pomoć. A oni su već pripremljeni, izdresirani da kad ti ponudi ili posao ili socijalnu pomoć, da će on izabrati socijalnu pomoć.

47:38⧉ Ne shvaćajući da on zapravo sad upada dulje u taj, dublje u taj svoj problem. Da, da, je. A ovaj, šta sam htio reći, ove, vidio sam negdje da si, da si TED talk držala. Gdje je to bilo? To je u Zagrebu. TED talk da si držala. Je li to u Zagrebu ili gdje je bilo? Ne, ne, imala sam tri TED, tri TED-a. Ja sam, kad je ono prije dvadeset godina, kad su počeli prvi TED-ovi, ja sam, ono, sanjala, ali sam mislila: "To se meni ne može dogoditi." Znaš, ono, pratila sam te govore. Onda sam sve one prave TED-ove i TEDx-ove pratila. Jako puno sam naučila.

48:21⧉ I onda je nešto prije nego što je izbila korona me poslala. Ti se ne možeš sam prijaviti na taj TED govor. Mora te organizator poslati, pozvati, jer te je prepoznao da si zanimljiv. TED govori, naime, oni traju u principu sedamnaest minuta i ti trebaš iznijeti neku priču kojom ćeš motivirati, potaknuti ljude na nešto. Dakle, neku svoju ideju potaknuti, iznijeti, a koja će biti ukratko predstavljena, a dovoljno zanimljiva da ljudi kažu: "I mogu i ja to i hoću i ja to." I onda sam pripremila, dakle, govor i poslala organizatoru. Onda je bila korona i onda nije bilo te godine. A onda su me, kad je korona prošla, pozvali sljedeće godine i prvi TEDx mi je bio u Karlovcu. Ne, ne, bio mi je u Koprivnici. I tu mi je bila tema "Pobunjeni oldtimeri". Jer to je bilo jako dobar govor. Mislim. O čemu se radi? Što si pričala? Što si pričala? Kako je bio tijek? Zapravo, to su to bile priče o našim gostima u kampu i o tome kako su zapravo stari ljudi došli na to da ispunjavaju

49:35⧉ sebi želje. Ali ono što smo maloprije govorili, želje kojih nisu ni bili svjesni, koji su bili, dakle, našli su u sebi i snagu i motivaciju i krenuli u neku veliku životnu promjenu. I u tom TEDx-u sam ispričala i o regati koju sam organizirala prije tri godine, kad nam je prosječna starost bila više od šezdeset godina, kada nas je bilo jedanaest ekipa, kad smo imali šest spasiteljskih čamaca s nama. I još nas je, još nas je i svećenik blagoslovio na izlasku iz. Treba vam sva pomoć što možete dobiti. Sve, sve. I onda smo vozili dvadeset pet kilometara Dunavom od Vukovara do Šerengrada. I mi smo, to znači, trebalo bi nam otprilike pet sati, jer Dunav teče pet kilometara na sat. Tako smo nekako računali. Ali nakon sat vremena je došao jedan Borna iz lučke kapetanije i rekao je: "Gospođo Juričić, vi plovite već sat vremena." Mi svi: "Juhu, juhu." Uopće nismo veslali. Znaš, pustili smo da nas voda nosi. Ali onda je rekao: "Ali znate, vi ste u tih sat vremena prevalili samo jedan kilometar i vama

50:45⧉ će do Šerengrada trebati dvadeset pet sati." Uglavnom, svi su se skoro rasplakali kad su ovi sve. A zašto samo, zašto ste tako sporo išli? Što je bilo? Pa zato što prvo su ta vozila, ne smiješ, hrvatske vode, hrvatske teritorijalne vode su samo sedamnaest metara od linije obale, a ono sve između, tako su i srpske. A sve između je zapravo međunarodna voda. Tako da nama nisu dali da idemo međunarodnim vodama. A, shvaćam. I plovni put i nismo to riješili nekakvim dokumentima, nego smo morali biti tako. Nije baš bilo sedamnaest, bili smo mi trideset metara od obale, ali to još uvijek nije Matica. I onda ima mjesta gdje voda kruži. A, shvaćam. Ide uzvodno. I onda te voda zapravo odnese u krivom smjeru ili nešto.

51:40⧉ Puno razloga zbog kojih, pazi, ja sam, ja nisam nikad prije ni organizirala regatu, niti poznavala Dunav. Mislim, sad je to druga priča. Sad znam svaki kamen, svaki brzac, točno znam gdje trebam prijeći na srpsku stranu, gdje se trebam držati Matice. Tako, ali ono vrijeme nisam znala i to je trajalo tako dugo. Ali to je bilo najljepše svima nama, najljepše iskustvo u životu. A jel vam dolazi, jel ima tako avanturista koji idu baš kajakom Dunavom pa vam tu dolaze ili. Pa da, dolaze. I to isto postanu prijateljstva. Evo, sad smo imali dvoje Mađara koji su nam već treći put došli. On je iz Mohača. Napravio je, to je sto pedeset kilometara do ovdje. Oni sebi naprave trodnevni izlet. I onda pozovu sina ili nekog prijatelja kombijem da im tu u Šerengradu ili Oku pokupi kajake i vrati ih kući. I ove godine su bili jedanput, možda prije mjesec i pol dana. I prije nekoliko dana mi je sad taj gospodin poslao sliku. Sjećaš se našeg psa koji je s nama išao na sva putovanja? Uginuo je. Znaš, onda, mislim, ti gosti, ti, i ti kajakaši,

52:53⧉ ti biciklisti, to ti postanu na neki način, neću reći prijatelji, ono, gotovo kao neka rodbina. I onda ti, evo, i Moris nam je javio da je stigao na Crno more. I ovaj mi je javio da je umro pas. Jedan drugi mi je javio da je oženio sina ili kćer. Znaš, mislim, ljudi imaju potrebu, jer su osjetili nekakvu energiju između svih nas. I onda imaju potrebu podijeliti neke trenutke iz svog života. I mislim, mene to uvijek gane. Meni je to baš onako posebno.

53:26⧉ Čast mi je kad se sjete tako nečeg. Reci mi, kako se nosiš sa svojevrsnom slavom koju imaš? Na primjer, ja znam, u Šibeniku hrpa ljudi te zna tako preko Facebooka i to, jel to, ulijećeš ponekad u nekakve, ajmo reći, mislim, glupo je reći, neugodne situacije, ali tako, kad si, imaš ne znam koliko pratitelja, jako te puno ljudi vjerojatno i prepozna i to, kako to izgleda? Pa ne znam. Mislim, prvo, ja nemam nikakvih konfliktnih sadržaja na svom profilu. Ni s kim se ne svađam.

53:59⧉ Svoja politička uvjerenja držim za sebe. Mislim, znaš, ono, imaš svoj privatni dio života i ono što želiš dijeli s drugima. Ja želim s drugima dijeliti to da ih motiviram, da vide da se može živjeti lijepo unatoč svemu i sa malo para. Jedino da trebaš odlučiti da hoćeš biti u miru i što ti je važno i koji su ti prioriteti. Ali nema dana da negdje ne idemo i da netko mi ne dođe i ne kaže da me zna, da me prati, da su mi objave dobre. Ali najviše me dirnulo kad smo, kad sam vodila Mariju na izlet u Vučedol. I onda je jedna Katarina koja je tamo na blagajni bila i rekla: "O, pa vi ste gospođa Dinka." Pa mislim, vama nećemo naplatiti ulaznicu. Znaš, ili dođu ljudi pa nam donesu tikvice, pa nećemo vam to naplatiti, to je za goste. Ili je bila jedna udruga Dobrim dobra, koji su dovukli krcat avion stvari za pravljenje palačinki. Dakle, mislim, bezbrojno puno ulja.

55:07⧉ Brašna, ovce. Šezdeset kila brašna. Znaš, i pekme za zimnice, pašteta, mesnih doručaka za goste i tako. I onda me zapravo dovedu u nepriliku, jer ti kad dobiješ tolike darove, onda moraš peći palačinke. Ne možeš ti sebi uzeti to brašno i to ulje. I taj pekmez. Mislim, moraš peći palačinke. Zapravo ti uvale ti obvezu na kraju. Da nekad mi malo bude, pogotovo kad je vruće vani, teško, ali nikad nisam kad je netko, a sad su te palačinke već postale globalno slavne, jer ovi biciklisti su kao trač babe. Oni kad se nađu gdje spavaju, onda pitaju: "Di ste vi spavali? Kako je tamo bilo?" I onda čuju za palačinke i dođu tu i onda im je normalna stvar: "A hoćete nam, naravno, speći palačinke?" Pa mislim, hoću. Ali neka to bude u deset navečer, a ja već u osam spavam. Ali mislim, svejedno mi nikad nisam rekla: "Neću." Dakle, spećem. Pečenje palačinki naime mene vraća jedno četrdesetak godina u prošlost, kad su moja djeca bila mala i kad sam ja za njih četvero u četiri tavice, na četiri ploče, pekla odjednom palačinke, jer bi oni došli s prijateljima iz škole, pa njih četvero,

56:19⧉ pa četvero prijatelja, pa mislim, moraš ti to napeći. I onda mi kad pečem palačinke, kao da svojoj djeci pečem. E, to je svašta više tava. Tako i naša mama je, mislim da je isto, nas je bilo tri, tri dečkiju i tata, jeli, i onda to su uvijek bile tri ili četiri tave, ali baš je bila majstor u tome, onako, samo cuk, cuk, cuk, cuk, jedno. To je super, nije ti dosadno čekati. Tu prevrneš, tu prevrneš, tu, tu do tad, ovu na drugu stranu, bla, bla, bla, ovo vadiš, tu sipaš. Mislim, znaš ono, inače je dosadno stajati kraj peći i čekati da se palačinka speče. Mislim, puno ti je bolje peći četiri palačinke odjednom. Da, da. Ja isto ih volim, volim ih jesti, vole djeca i to, pa uglavnom sad sam kupio sam, mislim, sad ima već dugo, jednu onaku, ogromna je, ne znam, valjda trideset centimetara je promjer. I onda u jednoj radim, pa relativno brzo bude gotova svaka i onda ih napečeš ih deset i to su onako velike, dovoljno je u principu, tako da. Dobro, sad je ovaj počeo neki vjetrica,ću ja vama speći. Ja sam pripremila smjesu za palačinke, ali ne boj se. Sad si pričala previše o palačinkama, pa. Sad je krenuo vjetrica, sad ćete dobiti svoje palačinke. Može, zašto ne. I onda, koji su još planovi osim francuskog, šta, šta te još čeka ovako sad

57:33⧉ preko ljeta? Jel imaš nekih planova? Nešto mi je Karmen spominjala i ti, Italiju, da idete malo. Ići ćemo. Malo da vidite to. Moramo neke logističke stvari posložiti. Mi smo već, Karmen, našle i agenciju s kojom bi putovali i put kojim bismo prešle, ali znaš ono, ne možeš ti svoje četiri mačke i dva psa bilo kome ostaviti da ih čuva. Mislim, ne možeš ni ostaviti tu sve ovo da netko te goste razbjesni, da im nešto počne, ne daj Bože, naplaćivati ili. Znaš koliko smo mi truda uložile da napravimo ime jednog utočišta gdje možeš sve dobiti, a ništa se od tebe ne traži zauzvrat. I sad da ti jedan, da ti netko to pokvari. Mislim, užasno bi mi bilo. A dobro, tko bi ti to mogao pokvariti? Misliš netko? Ne, mislim, znaš, vrlo je teško kad krene ružna priča, vrlo ju je teško zaustaviti. Mislim, mi smo baš onako jako pazimo. A dobro, a mislim, koliko već godina djelujete, sad jedan neki incident, i ako još, ako niste krive, šta, tko bi to zamjerio i kako, ne vjerujem baš da se tako lako ispere ono sve dobro što ste gradili.

58:44⧉ Mislim da ipak tako ne funkcioniraju stvari. Gledaj, mislim, ružne stvari se događaju, ali ono što mi nastojimo napraviti od svog života je da napravimo sve da se ružna stvar ne bi dogodila, a ako se već dogodi, da možemo što bezbolnije posljedice toga riješiti. Dakle, mislim, naravno da ne živimo u oblaku i da smo svjesne da može doći i neki gost koji pije, iako je vrlo mala vjerojatnost da će ti doći pijanac, ako sutra ujutro mora opet biciklom voziti. A da, teško da je pijanac koji je sad tisuću kilometara prošao. Ne možeš, bolje da će ti netko ukrasti, tko će ti na biciklu odnijeti televizor, a mi ni nemamo. A ni nemate televizor. Znaš, ali mislim, svejedno, nema šanse, nama se tu ništa ne može ukrasti, jer mi nemamo tu ništa vrijedno. Da, da, nikakve specijalne vrijednosti. Mi smo mjesto koje zrači jednu jako dobru energiju koju ljudi prepoznaju i koju nam onda ljudi zapravo višestruko vrate. Da, da.

59:45⧉ A dobro, ništa, jel i vrijeme za ručak i palačinke, onda sad. Ajmo, ajmo. Ništa, Dinka, hvala ti još jednom na razgovoru. Tu mi je super kao. Hvala tebi što si došao sa cijelom svojom obitelji i što si poveo brata koji me je danas odvezao u Bačku. E, kako je, evo, možemo. Sa autom koji ima klimu, da pokupim prijatelja koji je stigao iz Grčke. Evo, možemo to za kraj. Kako je bio put u Bačku Palanku? Dakle. Kako je bilo vama u Bačkoj Palanci? Samo ste, samo ste skupili. Znaš šta, ja sam uživala. Nisam se u tako udobnom autu nikad u životu vozila. Da, da, da. A šta, tvoj nema klimu ili šta? Ma, moj auto je minijaturan. Tvoj brat ne bi uopće stao u taj auto. On je visok dva, koliko je, koliko ti je brat visok? Dva nula pet. Eto vidiš. A ja imam auto u koji, mislim, i Karmen je jedna.

1:00:32⧉ Kako ga voli tvoj brat. A još su dva dečka koja smo vozili, imala puno prtljage. Da, pa dobro da ste onda išli s njegovim. Mislim, to jedino ima i smisla. I osim toga, on je vozio, nisam morala ja. Da, da. Ali sve skupa, otići iz Šerengrada u Palanku, na autobusnom kolodvoru pričekati prijatelje i vratiti se ti je manje od sat vremena. A je li bilo na granici nekakvih? Pa, dva, tri auta. A, ništa specijalno. I osim toga, na granici imaju Europska unija jedan trak, tu su bila dva auta, a ovaj drugi trak koji nije Europska unija, bilo je pet, šest. Mislim, nije to. Da. Ništa, eto, hvala. Nadam se da te ovaj put nisam prekidao.

1:01:10⧉ Nisam ti dala da dišeš. Neka, neka, to tako i treba. Meni je bilo žao kad si te onako napalio. Sad sam ti ja zapravo, ovaj, brbljala da ti pomognem. A dobro, znaš šta, uvijek kad nešto se tako, kad se tako javno izlažeš na neki način, moraš biti spreman i na, na te internet ratnike kojima sve smeta. Dobiješ tu nešto, ono, potpuno nasumično i besplatno, i onda sad osjećaš potrebu me praktički vrijeđati. Mislim, to mi nije baš jasno, ali eto. Znaš, Vladimire, meni isto nekad, vrlo rijetko, ali nekad na sasvim neku bezazlenu objavu, netko tko nema nijednu objavu, nijednu sliku, ništa, ništa, netko tko se stvorio virtualno, onda mi napiše tako nešto ružno i uvredljivo, što nema veze s mojom objavom. I onda lijepo tu osobu fino blokiram, obrišem. Pa da, zato to i služi. I čisto mi je. To je jedan od naših načina na koji držimo higijenu svoje, svoje, svoje face stranice, recimo. Eto ga, ljudi, hvala vam puno na praćenju. Dinka, hvala ti još jednom. Eto, pozdrav. Bok svima.