Epizoda #51 · dio 2/3 · 24. lipnja 2026. · 22 min
Iz Zagreba i Njemačke u zajednicu uz Dunav: novi život u mirovini
Marija Zubčić Putovanja 2026Gost: Marija Zubčić, umirovljenica koja se iz Zagreba i Njemačke preselila u Šarengrad
O epizodi
U ovoj epizodi DSM, snimljenoj u Šarengradu, gošća je Marija Zubčić, treća stanovnica zajednice stanovanja uz Dunav koju je pokrenula Dinka. Rođena u Đurđenovcu, deset godina živjela je u Njemačkoj pa u Zagrebu, a u mirovini je odlučila spakirati kofere i početi ispočetka. Govori o tome zašto je odabrala zajednički život, o vrtu i akvarelima te o financijskoj slobodi koja dolazi kad se troškovi dijele. Poseban dio razgovora posvećen je životu u Njemačkoj i raširenom mitu da su Nijemci hladni.
- Kako je preko Facebooka pronašla Dinku i odlučila na novi život
- Zašto zajednički život znači i financijsku slobodu bez straha
- Vrt, voće i cvijeće te akvareli na balkonu kao ispunjenje
- Model zajedničkog stanovanja koji je još 80-ih vidjela u Njemačkoj
- Deset godina u Rurskoj oblasti: posao, djeca i riječ "Ausländer"
- Sarma koja je oduševila njemačke susjede
- Je li istina da su Nijemci hladni? Iskustvo iz prve ruke
- Zablude iz školske učionice: "Moin" umjesto "Guten Morgen"
- Zašto su se nakon deset godina vratili u Hrvatsku
- Poruka o tome kako "živjeti, a ne životariti" u mirovini
Poglavlja
Transkript
Prikaži cijeli transkript razgovora
Evo nas sada s Karmen... šalim se, ovo je sad Marija. sad smo u... još uvijek smo u Kapetanovoj kući. Marija, poštovanje, evo, drago mi je da sam vas upoznao. Kako se vi prezivate, čisto onako? Zupčić. Zupčić, okej. Znači, slično, kao, kao donekle. Samo još malo približite, ako nije problem. Ili možete slobodno, pomaknite. Aha, može. E, tako. Dobro. Kako ste vi upoznali Dinku, kako je ta priča išla? Kako ste se odlučili doći u ovaj raj na zemlji? E, baš, baš tako. Ja sam Dinku vidjela na Facebooku, i jedno vrijeme sam pratila. I vidjela sam da se... da tu ja mogu pristupiti bez problema, da bi meni tu bilo odlično. Ja sam svaki dan dolazila do saznanja da meni to treba, baš takav život, takav. Odhranila djecu, unučad, pomogla. Nikome sad više ne treba toliko. I jednostavno sam se odlučila početi novi život. Došla sam tu, vidjela, bila sam počašćena, bila sam kao gošća par dana, i brzo sam se ja tu uhodala. Govorim i pišem njemački, i engleski natucam,
ali, ovaj, vidjela sam, dolaze razni ljudi, interesantni, i ovaj život, to je sasvim nešto drugačije što penzioneri imaju. Ne sjedim pred televizorom, nego cijeli sam dan vani. Ujutro, čim mi oči puknu, ja sam već u prirodi. To mi se najviše sviđa. Dunav je predivan i osvaja, ono, zalasci, izlasci sunca, prelijepo. I, eto, baš mi nekako to odgovara što zajedno kuhamo, zajedno ručamo, doručkujemo, i dogovaramo tko će kuhati. I onda imamo svoje slobodne trenutke.
Svaka ima odvojen apartman, i to mi se baš sviđa. Mogu se odmoriti, mogu raditi što hoću, mogu, ovaj, u vrtu biti, mogu biti na balkonu i raditi akvarele, što sam si oduvijek željela. I jako mi je interesantno zbog svih tih i gostiju, i takav način života mi je jako dobar. Mislim, tako sam si zamišljala, u stvari, starost: da sam aktivna i da se krećem u prirodi, i da jednom se sebi posvetim. Da živim život kakav sam htjela. Da čitam puno, šetam.
Ovi gosti koji dođu, oni vam nekako pokrenu mozak u drugom smjeru. Vidiš da nije sve u radu. Ne možeš samo rintati čitav život, moraš i drugačije posložiti stvari. Puno ljudi priča o tome da se naradilo i sad si želi živjeti, a ne životariti. Baš zanimljivo kako tako ti koji se narade, opet, ovaj, opet izaberu nešto teško. Znači, nije ono da sjednu u auto pa idu okolo, nego to bicikliranje, kao što sam s Karmen pričao, to je... to je gadno, onako, ovaj. Da, ali oni imaju određeni... Opet im treba i nekakav izazov, ono, to si htio reći. Pa da, da, da. I oni dnevno voze do 70 kilometara, i onda im treba odmor i sve, i onda... Baš ova Kapetanova kuća je za njih raj. Ako kiša pada, oni su tu. Ako je lijepo vani, imaju te šatore razapnu i predivno je. I svi govore da je ovo čaroban kutak, da je to čarolija, ovaj kutak uz Dunav, da toliko blizu mogu prići rijeci, a opet nema
opasnosti, ne. I svi uživaju. I ujutro, jednom sam vidjela bračni par da su sjedili i samo su gledali u zalaz sunca, šutili, i samo su mirno... sjedili su u sjenici, bez riječi. Oni su toliko dugo šutili da baš su uživali. Da, i ti zalasci su predivni, kao da vatra gori kad... kad snimate, i tako. Kad ste vi... kad ste vi došli tu? To jest, kad ste se... Pa ja sam došla prije 3 tjedna, za doputo... mislim, doselila. Aha, baš. Ali sam dolazila i prije, jedno 2-3 puta. Aha, vi, mislim, sjećam vas se iz objava i to, pa valjda kad biste bili tu... Da, da, da, točno. Ja sam preselila moje cvijeće iz vrta, preseljavala cvijeće, putovala za Portugal, baš u međuvremenu, dok smo se tako upoznavale. I onda sam odlučila spakovati kofere zauvijek i krenuti. I onda, kakav je kontrast živjeti ovdje. Vi ste u Zagrebu živjeli cijeli život ili? Ne cijeli život. Rođena sam u Đurđenovcu, ali sam, ovaj, živjela 10 godina u Njemačkoj. I, ovaj, vratili se u Zagreb i, čujte, djecu odškolovali.
Jednostavno mi je postalo naporno. Taj beton, to... gomila ljudi, vi ne možete uopće prošetati na miru, to je takva, uvijek neka buka, dreka. I još se sad grad obnavlja, te dizalice i sve. Baš naporno za penzionere koji ne moraju tamo biti. Ovo je... ovo je ovdje raj, stvarno. I imam priliku non-stop se kretati, i ljude sam već upoznala. Ovdje u pošti razgovaramo dok čekamo, pošta radi 2 puta tjedno, i onda upoznate ljude. A osim toga, ovdje se održavaju i neki koncerti, pa su bile priče za odrasle ljude ovdje. I onda se upoznamo, onda vidimo tako te naše sumještane. Malo ih je, ali jako su svi ljubazni i vole, vole nove ljude, vole, sve ih interesira, i tako. Jel' vi koristite čari Rijeke u smislu kajaka i to? Jeste se odvažili? Pa rekli su da će jedan mali napraviti za mene, jedan mali kajak. Ja sam si donijela malu štihaču iz Zagreba, baš za niske ljude, pa su onda rekli: "E, pa moramo jedan kajak takav prilagoditi vama." A ništa, lijepo vas tri, onda krenuti,
ono... Je, je, Dinka je velika inspiracija. Njoj svašta padne na pamet i ona to, ovaj, želi baš ostvariti. Vidjeli smo mi njene regate već i jako dobro, ovaj, ona se uklapa, i ljudi ju vole i puno joj izlaze u susret. I sad ljudi žele isto u drugim mjestima ovaj model zajedničkog stanovanja napraviti. To je isto podstrek. Ona je dala već ideju svim, puno žena koje imaju mogućnosti i prostora, ovaj, isto žele tako. A ja sam u Njemačkoj to davnih 80-ih vidjela da se može u zajednici stanovanja lijepo živjeti. Pa da, da, jest, zanimljiva je to stvar. Jel' ima još, zapravo, ovakvih zajednica? Pa tek su u osnivanju. Aha, tek su u osnivanju. Da. Znači, onda je ovo svojevrsni pilot-projekt na neki način, zanimljivo. Da, da, da, super. Točno, da. I baš je dobro kad je to inspiracija za druge.
Da, i eto, možemo Dinki zahvaliti njenom tom, njenoj akciji. I ona što sebi zamisli, to i ostvari, ali se naravno i potrudi. Isto tako i taj kajak, i mnoštvo ljudi, i jako puno, ovaj, su saglasni s njom i odobravaju ovo. Dobro, ima i manje, manji broj ljudi koji baš to ne odobrava, koji... Mislite tu iz sela ili? Ne, ne. Na koga mislite? Općenito, moje prijateljice. A, to. Da. Ne, baš to nije tako idealno, ali dobro. Svatko ima svoje mišljenje. Da, da, recite im: "Gledajte svoja posla." Ja mislim da bi to trebalo. Da, da, da. A moja rođena sestra je rekla: "Ti si jako hrabra. Ti si..." Pa po čemu? Po čemu? Odlučiš se. Jednostavno sam sama i mogu si to priuštiti. I, i, i dobro izađem novčano. To stvarno, financijski je puno ljepše kad se stave novci na hrpu i imaš svoje, platiš režije i sve bez ikakvog straha. A ja u Zagrebu, ja sam morala masirati da bi platila podstanarstvo, i to
nikad ne znaš da li će sutra doći pa reći:"Čuj, od sada plaćaš više" ili... A, da, da, to je uvijek problem s najmovima. Da, i onda živiš u nekom strahu. Ovako si opušten i znaš da ima novaca za sve, i da je puno ljepše kad se dogovaramo i jedemo različitu hranu, nekoj nešto padne na pamet, i ono, obavještavaš se, čitaš knjige, ti novi ljudi isto... Nauče se i novi recepti i svašta. Mislim, vrlo je interesantno. Kako ovdje zima izgleda? A, dobro, jeste tu 3 tjedna pa ni ne znate zapravo. Pa pratila sam, bilo je svašta, je li, pucanje cijevi i puno snijega, ali sve se to riješi. Ovdje su majstori pravi, stvarno. Ono, ne naplaćuju previše i može se stvarno priuštiti i nova gradnja. I sad imamo u planu isto napraviti nadstrešnice nad naše... nad... na balkonima. Nadstrešnice nad vrata i malu kuhinjicu, kao na balkonu da bude. To imamo sad u planu i već polako, već je bio električar, već se to
polako, ovaj, realizira. I to je isto jedno veselje. S malo novca, a puno si napraviš. Tako da... I vi tu vodite vrt, koliko sam shvatio i čuo. Da, ja kad sam... Znači, vi ste u tome jaki. Obožavam. Imala sam ja i Bandićev vrt, ali to je malo. 5 puta 10, to je malo. Kad sam ovdje vidjela da tu možeš i voće i povrće i cvijeće, prelijepo je. Da, baš to mi... to me čini, ono, to mi čini zadovoljstvo i uživam. Uživam u vrtu, kopati po zemlji golim rukama, bez rukavica. Obožavam. I što, što sadite? Je li to cvijeće? Je li to... ili ima i kupusa i takvih stvari? Da, da. Krumpira, svega? Dinka je posadila sadnice, ovoga, paradajza i paprike. A ima i kupusa, i sve to su bile sadnice, je li. A onda sijemo cvijeće, sijemo sjeme cvijeća, i onda ukrašavamo, ovaj, biblio čardak. I to se još... to je sad u radu, je li. Bili su radovi na kući, pa je vrt malo bio zapušten, a sad, ovaj,će kuća
slaviti 100-godišnjicu, pa hoćemo urediti s malo više cvijeća i tako. Da, da, super. Interesantno, da. Jeste bili sad ovdje u mojim krajevima inače, kroz život? Dalmacija, Šibenik, i tako. Naravno, naravno. Ja sam svake godine išla na more. Svake godine sam odlazila, počela od Rijeke pa dolje skroz do... Inače sam puno u Podgoriji bila, jer je tamo Dik Đurđenovac imao odmaralište. A i do Dubrovnika sam otišla, cijelu obalu sam već... svake godine sam išla u drugo mjesto. Hoćete ići sad ove godine ili... Da, sestrična me zove u Kraljevicu, i to neću propustiti. Tako da se dogovorimo. Djevojke idu na izlet u Italiju u 7. mjesecu, a onda se dogovorimo ja u 8., 9., i tako. A vi onda ostajete, mora netko biti tu, je li, to je ideja. Da, da, ja ću biti kao kućepazitelj i sve, i sve ostalo. Odgovornosti malo neka, neka. E, to je... Je, je, još... još sam u formi, još se osjećam dobro da mogu. Ma zašto ne, pa... Sve poslove započeti, ništa mi nije teško.
Kakvi ste vi s talijanskim? A talijanski? Ne znam, ali ja vidim da dosta govore i Holanđani i Englezi, govore i njemački. Ja odmah pitam: "Sprechen Sie Deutsch?" i odmah se mi sporazumijemo. A, da, da, da. Netko kaže: "Ein bisschen." Ali dobro govore i sporazumijemo se rukama nogama. I jedan se Holanđanin iznenadio kad sam rekla:"Znam ja jednu rečenicu." Ovaj, "Kajke, kajke nix kupen." To su mi rekli u Fenelu, na tržnici. Vi samo gledate, a ništa ne kupujete. On se toliko oduševio kad nešto čuje svoje i tako. Ali jako su zahvalni, zahvalni su za svaki, ovaj... Ma, čujte, ponudite mu kavu, tu ljudi ostave, i onda ima za sve. Oni koji potroše, oni odmah kupe drugo, i tako da uvijek ima namirnica, i uvijek se trudimo da ih s nečim počastimo. Recite mi kako je izgledao život u Njemačkoj, gdje ste bili? Da, bili smo u Rurskoj oblasti, ono, Nordrhein-Westfalen, između Düsseldorfa
i Kölna. Tamo sam djecu rodila i dosta smo se dobro mi tamo uklopili. Muž je radio u nekoj metalnoj firmi, a ja sam čuvala djecu do 10. godine. Oni su... Da, onda je mala htjela u gimnaziju, ali nekak mi se učinilo prečesto čuješ tu riječ "Ausländer", a Ausländer i mojoj djeci se to nije sviđalo, da budu među drugima i da ih ponižavaju. I zato su rekli: "Ma najbolje da se mi vratimo." I tako, onda su morale ponovo učiti
život u Hrvatskoj, jer nisu... Jesu znale jezik uopće? Jesu? Jesu, jesu. A dobro, vi ste kući valjda radili. Njemački, i da, da, da. Ali su se iznenadile. Sasvim drugi paradajz, drugo sve. Oni tamo sve imaju iz plastenika već oda. A moja djeca kad su vidjela kod bake paradajz i ono, pa kažu: "Pa to je nešto sasvim drugo." A tek kad su vidjeli u juhi, znate, one nogice od kokoši, i to. A onda su se čudile, pa ipak je to druga prehrana tamo. Ali smo mi kuhali sarmu i grah i to, onda su susjedi: "Dajte, otvorite vrata da osjete miris sarme." To im je toliko fino bilo. Jako smo se dobro sa susjedima slagali. I onda sam... čak sam ih i zvala na ručak, i oni to zovu "Eintopf", i onda nagrabe sebi jedan tanjur i onda pitaju: "Jel smijem još grabiti?" Ma grabi, dok ima. A oni ne. Kad dođeš, njima je... dobiješ u tanjuru jednu šeflju i jelo se sklanja. Aha, je li? Da. A što, za večeru se čuva? Da. Pa znate Nijemce. Da, oni su jako, ovaj... A jeste vi ikad osjetili tu neku netrpeljivost, "Ausländer" i to, ili je to
više za... Pa ja sam baš naišla na ljude koji su jako puno htjeli pomoći, kod jezika i kod, ono, kod razgovora. I jako ih je zanimao naš život. Baš sam naišla na gospođu koja je rodom iz Južne, iz negdje okolica Münchena, i onda je njoj isto ovo strano bilo gore, na hladnoću i to, to... Mislim, hladni ljudi. Ona kaže: "To uopće nije pravi..." Ali to su isto pokrajine, je li. I onda kako koja. Ali moji, ovi su svi pomagali. Čak u bolnici, ja sam se bojala kako ću reći kad dijete štuca ili nešto. Joj, odmah su oni donijeli meni dječje knjige, pa s puno slika, a malo teksta. I tako sam ja. A inače sam učila u školi, ali kad dođete i razgovarate, to je sasvim nešto drugo. To je... Da, zapravo, htio sam vas baš pitati, često tako gastarbajteri govore, kao: "Nijemci su hladni, Nijemci su ovakvi, onakvi." To je meni uvijek bilo nekako malo suspektno. Na primjer, ja sam par puta išao sam gore kod jednog prijatelja u Frankfurt, to je, znači, onaj Ammain, je li, ovaj... I dobro, to je sad možda drukčije, zato što ja i on smo dobri, i onda, ne
znam, si išao kod njegovih prijatelja, obitelji i to. Ja tu nisam nikakvu hladnoću vidio. To su bili veseli ljudi. Tako su me nekako lijepo primili. Tako je to nekako sve bilo u nekom revijalnom tonu. Tako da me na neki način... Ono što sam ja iskusio se ne poklapa s onim što čujem. Ali opet, s druge strane, to je drukčije. Ja sam došao, znači, tu s lokalcem koji je mene, ono, sa svojim sličnom ljudima i prijateljima i rodbinom uveo na neki način u to. A možda je drukčije kad ti dođeš tu bez ikog, ne znaš jezik, malo si ti prema njima hladan, malo oni prema tebi, i onda tako lupe odmah: "A, oni su svi hladni." Ne znam. Pa tako, što vi mislite o tome? Je li ima baš što u tome? Ili se ipak oni međusobno... To što sad netko tamo tko odavde, tko radi tamo, neće nikad vidjeti te obiteljske gozbe i da to nije baš tako sve hladno. Što vi mislite? Pa nije. Ja sam djecu imala u vrtiću i odmah sam se sprijateljila sa ženama koje su isto čekale svoje dijete da ga uzme iz vrtića. I mi smo par riječi, i onda kad su čuli da smo iz Jugoslavije, oni su odmah bili zainteresirani. Pa gdje, je li to na moru? Oni, većina njih misli samo more, je Jugoslavija bila. Da. I onda kad pričate...
A ja sam ih i zvala. Špageti Bolognese su kod mene isto jeli, i ja kod njih. I zvali smo u goste. Jako smo se sprijateljili s par familija, baš kroz djecu. Djeca su ta koja spajaju nekako, znate, pa idu na takmičenja, pa idu na izlete, i tu se roditelji druže. Da, da, neki zajednički oslonac, tema dođe i to je to. Je, baš treba. A i čitala sam. Čitala sam i učitala uz pomoć rječnika, pa onda filmove gledala sinhronizirane. A onda kad ste došli, niste baš znali njemački ili... Pa nisam. Četiri godine u gimnaziji učila, ali konverzacija je bila teška. Ja kažem "Guten Morgen", a ona meni kaže "Moin". Pa onda "Guten Abend", a ona kaže "Nammt". I taj naglasak... Da, da, vi ste možda nekakav, ono, školski Hochdeutsch, a sad tko zna što oni pričaju točno. I učili da se kaže"isgefelich". Kad nekome nešto dajete, kažeš"isgefelich". To smo u školi učili. A nije istina. Oni svi kažu "Bitte schön". Uopće nema taj"isgefelich". "Isgefelich", to je pitanje da li ti nešto fali. "Isgefelich". Aha, okej, aha, aha. Da, i onda kad naši ljudi na moru kažu Nijemcima"isgefelich Schnaps",
a on: "Ja, ja, isgefelich." Naravno da mu fali Schnaps. Znači, neki nesporazum bi nastavio. Da, da. Ali ne, definitivno. Ma zavisi kako se ti ponašaš, ovaj, takve i ljude oko sebe imaš. Da, da, ja mislim da je to najvažnije. Ako već dođeš s nekom predrasudom, oni su svi hladni, i onda što će drugo i biti. Ali da, ne znam, nisam nikad bio u toj situaciji da tako... Ne, ali djeca su primijetila da mi nismo Nijemci i nikad nećemo biti. Mala je rekla: "Ne, ne želim to slušati, Ausländer, Ausländer." I onda smo se vratili nakon 10. Ali ne može se to generalizirati da su oni... Da, da, je, to nije pošteno. Sigurno da nije pošteno. Da. I kako je onda bilo... Je li bila prilogodba laka na... Kad ste se onda vratili u Hrvatsku? U 80-ih, da. I onda su se djeca prilagođavala ovdje, da. Malo im je čudno bilo. Puno djece u jednom razredu, jako puno. A tamo do 15-oro. Aha. A da, ovdje je pod 35 bilo. Da. Sjećam se jako. Da, da, baš jako. Mada više ni to nije problem sad u meni od sina. Razred je njih 15-16, to je... Ne, ne, ne. Ali djeca su mene grlila i rekla: "Joj, hvala što smo se vratili." Tu su jeli neko grožđe drugačije
nego tamo, i pozvane bile isto na rođendane i sve. I brzo se djeca sprijatelje. I ta prilagodba nije tak bila loša. Ali je dobro njima poslužilo Njemačko. Kćerka mi je profesorica njemačkog i engleskog. Jesi se i kod njih vratio u Njemačku? Ne. Ne? A mlađa je živjela. Ona se vratila poslije, da, par godina je željela, ali vidjela isto ne. Ona jednostavno je rekla: "Ma ne, mi tu pripadamo i tu želim živjeti." I vratila se u Zagreb. Ali radi s Nijemcima. Radi, jer je to dobra firma. Da, da, shvaćam.
I što onda, kakvi su onda su vam planovi tu za sad biti i uživati u životu? Pa to, ja mislim da je ovo super. Živjeti život, da ne životariti i bojati se kako ću financijski izaći na kraj. I ta lakoća je nekako nastupila. I baš ono uživam, jer je stvarno sve mogu, a ne moram ništa. A osim toga, ovo zajedništvo puno znači. Čovjek je društveno biće, treba se družiti. Ne mogu sjediti pred televizorom cijeli dan i gunđati na ovo, na politiku, na... Ne želim. Jednostavno se želim kretati i u akciji biti dok god budem mogla. Da, da, slažem se. A još ovo sad sa tim biciklistima, tako, to daje još jednu sferu, onako, interesantnosti, da nekog novog upoznate, nekom pomognete i tako, to baš... Biblio Čardak isto prevaguje. Mislim, on je bio u praćenju, sam vidjela. Ja sam isto donijela dva kofera knjiga i mislim da to čovjek stvarno živi, ovaj, jedan ugodan život u pod starije dane.
Ništa, gospođo Marija, hvala vam puno. Pa evo. Molim. Eto ga. Hvala.
Slične epizode
#23
DSM #23 · 21. travnja 2025.
Dinka Juričić o životu uz Dunav, obrazovanju i Šarengradu
Dinka Juričić
#36
DSM #36 · 9. studenoga 2025.
Ina Barić Požnjak o udruzi Adonis iz Solina, o projektima, razvoju djece
Ina Barić Požnjak
#8
DSM #8 · 29. studenoga 2024.
Ana Vukšić, voditeljica Tinker Labs Šibenik, STE(A)M
Ana Vukšić