Epizoda #51 · dio 1/3 · 24. lipnja 2026. · 25 min

Iz Maribora u raj na Dunavu: zajedničko stanovanje triju žena

Gost: Karmen Zupančić, iz Maribora, jedna od triju žena u zajednici stanovanja u Šarengradu

Putovanja

Podijeli: Facebook X WhatsApp Viber

O epizodi

U ovoj epizodi DSM, snimljenoj u Šarengradu, gošća je Karmen Zupančić, umirovljena knjižničarka iz Maribora koja se pridružila Dinkinoj zajednici stanovanja uz Dunav. Priča o tome kako je preko jedne Facebook objave promijenila život, kako je dvjema strankinjama bilo naučiti živjeti zajedno i zašto sve tri žele prije svega živjeti u miru. Dotiču se učenja stranih jezika iz nule, kajaka kao slobode i priča koje donose putnici namjernici. Topla i vedra priča o tome kako u poznijim godinama "prodisati" i krenuti ispočetka.

  • Kako je preko Facebooka pronašla Dinkinu zajednicu stanovanja
  • Život dviju strankinja pod istim krovom: dogovori, granice i mir
  • "Tri bakice koje ništa više ne moraju, a sve mogu"
  • Zašto su učenje talijanskog počele potpuno iz nule
  • Aplikacija Mondly i besplatni Facebook sadržaji kao učionica
  • Njemački koji govori još od djetinjstva, iako nikad nije bila u Njemačkoj
  • Kajak po Dunavu koji "izgleda kao sloboda"
  • Planovi za veslanje od Vukovara do Šarengrada
  • Zašto joj Slovenija ne nedostaje: "tu sam počela živjeti"
  • Gosti koji su prestali samo raditi: "sad je naše vrijeme"

Poglavlja

Transkript

Prikaži cijeli transkript razgovora

Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druge strane medalje". Danas sam opet u Šarengradu nakon godinu dana i nešto, ali ovaj put nisam s Dinkom, nego s gospođom Karmen Zupančić. Karmen, dobrodošla. Hvala. Zapravo, ja— vi bi meni trebali reći dobrodošli. Jel' možemo, jel' možemo na ti? Može što se mene tiče. Ti samo... Super. Kažem, ovaj, što sam govorio prije, komentatori su me jako na"što ti", ali evo, mislim, evo. Lakše mi je kad smo na ti. A, može, može. Pošteno. Evo, ovaj, ti si tu isto, kako se zove, stanovnica, nazovimo, kako se zove, Dinkine kuće. Kako je to ispalo da si došla tu? Kako ste se, kako si se upoznala uopće s Dinkom, kako je ta priča počela? kad sam ja znala da ću otići u mirovinu, ja sam tražila nešto manje skupo, jer sam ja u Mariboru imala stan u najmu. I kako je sad mirovina, valjda, niža od plate. E, i ništa nisam našla. I onda mi je prijateljica, jedna moja prijateljica, poslala Dinkinu Facebook objavu o toj njezinoj želji, ideji, o toj zajednici stanovanja. Onda sam se ja Dinki javila, došla sam na tjedan dana, da se vidimo uživo, da vidimo kako

ćemo, ako, da li ćemo se razumjeti, da li ćemo se uklopiti. Kliknuti, da. E, i onda sam u osmom mjesecu došla i ostala. I kako se, kako ti se sviđa Šarengrad i— Prekrasno. Prekrasno. Ja kažem da je to raj na kraju svijeta. Da, da, super. Reci mi, što si radila u Sloveniji inače, kako, kako je izgledao tvoj život? Ja sam radila u bibliote- u biblioteci. Aha. Univerzitet- univerzitetskoj biblioteci u Mariboru. Da, da. A imaš obitelj, muž, djeca, kako je s— Nemam muža. Imam jednog sina, ali on je odrastao, on radi u tuđini. Ove godine će poći u Španjolsku, da vidi kako je tamo. To mu je želja.

Tako da, evo, ja sam sama. Dobro, pa to znači, imala si mogućnost i to, to je super, ovaj. Ja, ja. Kako je, mislim, je li si na neki način bježala iz Slovenije ili si, eto, čisto se otvorila neka takva mogućnost? Ne, ne, otvorila se mi je ta mogućnost. Ja sam je odmah prihvatila i to je bilo najbolje nešto što sam odlučila u životu. Neka, neka. A hrvatski si znala već i prije, vjerojatno si to učila u školi i to. Kako to uopće u Sloveniji, imam dojam da ovi mlađi sada, danas, ovaj, što— ono što sam ja upoznao Slovenaca, nekako se baš i ne zna hrvatski. Ne znaju jer nemaju puno mogućnosti ni naučiti, možda ni želje naučiti. Njima je više važno engleski, njemački, francuski, ti drugi strani jezici. Pa da, da, nije to lako. Znam, meni slovenski, potpuno ga ne razumijem. Mislim, to onako, tu i tamo koja riječ i to je to, mislim. Kad uđem u Sloveniju, piše ono "Ljubljana zahod", onda ti misliš: a što se događa?

Tako da je to, ovaj. I kako je s tim, jesi imala neke tu avanture sa, mislim, avanture, kako izgleda život sad uz Dunav? E, ovako ću ti reći. Ja i Dinka smo strankinje. Mi se nismo znale od prije. Što je značilo i za jednu i za drugu, jednu veliku školu. Kako sad nas dvije živjeti zajedno?

Imale smo, imamo plan kako živimo, što radimo, kad se srećemo, ujutro doručak, pa koja će kuhati ručak, pa što se radi tog dana, pa onda gosti dolaze, pa tko će ih primiti, tko će s njima i tako to. Pa ima vrt, pa Dinka vozi kajak. Ja sam ove godine sebi kupila kajak. Već sam otplovila jedan kilometar u njemu, tako da jedva čekam da ću moći opet. Ali što sam htjela reći, što je važno, što sam ja naučila u toj godini, pored ogromno stvari od Dinke što svaki dan naučim, kako je živjeti zajedno, što to znači. Ja sam prije živjela sama. Moj sin je imao svoj život, jel', on je radio u tuđini, ja sam bila sama. I sad sam došla k Dinki, što sad to znači? To sad znači da se treba svakog dana dogovarati. Da ne možeš tek kad ti nešto nije u redu obesiti nos i otići, nego da treba razgovarati. Čuj, meni se to ne sviđa. Čuj, zašto je to tako? I to svakog dana ponovo.

Da je treba dati prostor onom drugom čovjeku i prihvatiti ga. I tu odmah naletiš na neke svoje granice za koje nisi ni znao da u tebi postoje. I to te onda promijeni. To sve kao da opisuješ brak. Ali mislim, ne, šalim se malo, ali da, da, mislim, jako je važno, ali ista je stvar, mislim. Ima neke povezice. Ima neke povezice. Je, je. Jako je važno i nekakve i limitacije druge osobe, imati razumijevanja i tako. Nije, nije to baš lako. I mislim da kad se dvoje ljudi nađe tako da se može funkcionirati, to je super. Mislim, to je, to je baš, ovaj... Jer kao, ali onda vi živite u različitim dijelovima kuće ili kako, jer ovo, ovo je ogromna razlika. Ovako, Dinka živi u svojoj kući. Ja imam tu apartma. Došla nam je sad i Marija, s njom ćeš pričati malo kasnije. Tako da sad smo tri bakice koje ništa više ne moraju, ali sve mogu.

I sve, sve nas troje želimo živjeti. I želimo živjeti u miru. To je možda najvažnije. Sad, što je potrebno da bi živjele u miru? Da imamo neki okvir unutar kojeg onda radimo. I kakav je život u Šarengradu, baš zbog turista, to se jako brzo promijeni. Mi nešto dogovorimo i sad ćemo to uraditi. E, sad dođu turisti, ne možemo sad to raditi. Treba se posvetiti turistu. Onda ne možeš više to raditi jer je, ne znam, prevruće ili pada kiša ili je treba skuhati ručak. Tako da, to je to o čemu pričam. Jako je važno dogovarati, znati da želimo živjeti u miru. Kako doći do toga da živimo u miru?

Sve tri, sve tri znamo da nekad je jedna lošije volje, nekad je druga malo živčanija, pa nekad neku, neki njezini demoni progone, nema djece, nešto ti dođe, pa, pa si slabe volje, pa ti se plače i tako to. To sve učimo svakog dana jedna od druge. Kako ćemo, na koji način. Tako da, vrlo je važno, vrlo je zanimljivo. Da, da, super, super. A kako je u Šarengradu? Samo jesi se tu sprijateljila s nekim ljudima van, van kuće? Mene su tu... Kakva je zajednica, onako generalno? Jel' ima ljudi što... Mene su tu svi ljudi primili sasvim normalno.

Fino si kažemo dobar dan, popričamo malo o nečemu što se baš dešava, kao sad smo brale trešnje, pa smo brale višnje, pa su prolazili, pa su se malo pošalili. Tako. Znači, sprijateljila si se tu isto s nekom... Dobro, nije sad to neko prijateljstvo da bi jedan drugemu dolazili u posjetu pa da se... Pa dobro, mislim, više onako bok, bok, malo nešto popričati. Da, da, to, to. A to je, to je dobro, ono. Ja, ja, ja. Vjerujem da tu isto ima zanimljivih ljudi i onako se... Znaš kako je, svaki čovjek koga sretneš ima neku svoju priču. Zbog toga je i tako dobro imati tu mogućnost razgovarati s turistima, s biciklistima, s kajakašima. Jer svi oni nose neke svoje priče. I kad ti oni to ispričaju, to mene bar, i, i, i Dinku i Mariju beskrajno obogaćuje. Je, pa lijepo je slušati takve priče i neko, ono, razmjenjivati iskustva i što sad. I ja sam sad doživjela koliko je njima važno kad ti njima kažeš: vi ste posebne vrste ljudi. Vi niste oni obični turisti, znaš, koji cijele godine skupljaju novce da odu

14 dana negdje na more, pa se valjaju po plaži. Da. I njima to jako puno znači. Aha, vidiš, netko nas je primijetio. Oni znaju da mi putujemo iz nekog drugog razloga. Sad, svaki od njih ima neki svoj razlog. Da li je to da se nađu, da li je to da nešto spoznaju o svijetu i o drugim ljudima, to je onda, to su onda njihove priče. Da, a i taj biciklizam na, na, na tako velikoj udaljenosti, meni to nije jasno, iskreno, kako. Ja, ja dosta vozim bicikl. Cijeli život sam s biciklom, ali to mi je nekako, kao, kad mi je Dinka pričala kad, ovaj, ne znam, iz Nizozemske dolaze, pa čovječe, kako to, koliko je to vožnje, koliko to, bude tu uzbrdica, bude tu svega. Kako se uopće snađeš za spavanje, za, za jesti. To je baš onako jedan žestoki avanturizam. U nekom današnjim okvirima lagodnog života. E, baš to. Oni imaju svoje forume na kojima dijele gdje su bili, gdje je treba svratiti, gdje, gdje nikako ne svraćati. Da, što je bolje izbjegavati i tako dalje. I onda je, valjda, se tu pro- proširila se priča da je ovdje super. I ta priča je onda sama krenula i sad se sama kotrlja.

I to je najbolja reklama. Nema bolje reklame od te. A vozite bicikl vas tri? Ne. Ne? Ne, ja vozim kajak. A Dinka vozi kajak. A znaš voziti bicikl ili? Znam voziti bicikl, ali to nije, to nije moje vrste športa. Ja sam prelijena za... Je, je. A kako izgleda vožnja po Dunavu kajakom? Prekrasno. Prekrasno. Vožnja po Dunavu kajakom izgleda ko sloboda.

Da, da, super. A je li to, je li to fizički zahtjevno? Pa nije. Pa ja nisam sad... To veslaš, mislim, isto je. Veslaš, veslaš, ali ja nisam sad veslala baš, ne znam, satima i satima. Da, da. Tako da, polagano, fino. Vidio sam na Dinkinim objavama da ste učile strane jezike. Kako je to? Vidim, onako, pratio sam to kako je išlo. Bilo je zanimljivo kako, je li ima kakvih napredaka? Što ste ono bili, talijanski je bio? Naučile smo talijanski jako dobro. Možemo već razgovarati, možemo čitati, možemo pisati.

Ali da ja sama učim, ja bih već davno odustala. Zašto? Jer prvo je Dinka morala sama naučiti talijanski dovoljno dobro da je znala meni objasniti. I onda smo nas dvije zajedno radile, pa je ona meni dala domaće zadatke, ajmo tako reći, da sam onda i ja mogla još to utvrđivati, to znanje, pa smo razgovarale, pa bi ja svake toliko viknula: ja to ne mogu, ja to nikad neću znati. Pa je onda Dinka vidjela: aha, čekaj, sad ovako je ne mogu naučiti, moram naći neki drugi način. I ona je to ustrajno, ustrajno i evo, dogurala me dotle da ja sad kad dođu talijanski gosti, bez brige, mogu ih pozdraviti, mogu im objasniti, što ih jako veseli. Tako da talijanski smo sad, ajmo reći, završile i sad smo rekle da ćemo se nagraditi, da ćemo ići u Italiju na par dana. Tako, sad kad nam je došla Marija, trebala bi nam još jedna žena jer teško je samo jednom i s gostima i s kućom i sa životinjama.

Ali evo, vidjet ćemo. I sad učimo francuski. Ja sam shvatio da ste vas tri, to jest ti i ona, da ste krenuli iz nule s tim talijanskim ili ipak? Ja. Aha, a kako? Aha, onda ste, onda je ona, njoj je bolje išlo, pa kad je ona tebe onda učila? Našli smo aplikaciju Mondly. Skinule smo tu aplikaciju i prvo smo počele učiti po aplikaciji Mondly. Onda smo učile preko Facebooka, ima, ne znam, nebroj tih besplatnih stranica, pa smo sve to ispogledale, pa male filmiće, pa crtiće. I evo. Da, da, zanimljivo. I sad stvarno sad možeš konverzaciju neku na talijanskom. Ja. Ovaj, me, me, to je odlično. Ja sam nešto malo učio u, malo učio u srednjoj školi. Nije, nije mi baš išlo. Ovaj, mama mi je znala jako dobro talijanski, ali ne znam, nekako je. Ja sam, ja znam jedino engleski od stranih. Ali evo, čisto da ispričam, jesam prije, koja je to bila, 2017. Puklo me bilo i upisao sam njemački. Tako da sam dvije, tri godine učio njemački u nekoj, ono, školi stranih jezika. I to je bilo onako zanimljivo iskustvo.

Baš me bolio me mozak u početku, ono, hrpa te nove gramatike, vokabular. Međutim, onda je došla korona i onda su mi nešto nudili kao: hoćeš online, ovo, ono. Rekla sam: ma ne, to mi je cijela fora mi je bila malo tako među ljude i baš onako s profesorom, biti profesoricom, to jest biti u sobi kad se to uči i tako, da mi, to mi to nije pasalo. I nažalost sam zapustio. Ali je, bilo je zanimljivo iskustvo, baš onako. A tako da, aj, dan danas još uvijek mogu neke najosnovnije konverzacije, mogu. Tako da... E, da. Ali mislim, divim ti se da si to naučila. Mislim, iz nule. Pa kažem, tako. Je li iz nule ili si znala nešto prije? Talijanski? Da, da. Ne, nisam znala. Ništa? Ništa. I još ono. Mislim, dobro, znaš one riječi koje svi znamo. E, dobro, da, da, da, to, to, da. Da, još ja iz Dalmacije, to ima dosta tih talijanizama se još. Ja. Još ih je, mama ih je dosta koristila tako. Ali ono, baš razgovor, nema šanse, ono. Ali vidiš, zanimljivo je kod stranih, kod učenja stranih jezika, da ti za čitanje i pisanje tebi treba jedan dio mozga, a za govor, za razgovaranje ti treba neki drugi dio mozga. To sam ja sad naučila kako smo učile talijanski, kako smo sve to pregled- gledale sve

te snimke na, na Facebooku, jel da. I onda kad počneš razgovarati, ja na početku malo mucaš jer nisi siguran, jer ne znaš: čekaj, kako je sad bilo ono gramatički, kako je sad pravilno. Ali gostima je važno da ti njih primiš, da oni mogu razgovarati, da ti ne dođeš. Da, da, je. Ja mislim da je to vrhunsko laskanje kad, kad nekome dođeš i barem pokušavaš govoriti njegov jezik. Sviđa im se. To je ono, ma mislim, to, to je. Pozitivne su te feedback. Da, da, ma mislim, tako je. Ko i netko tko hrvatski uči, super mi je tako pričati onako i probati pomoći i to, ovaj. Ali da, puno je teže kad ti nešto pišeš u tekicu nego kad ti je sad tu osoba ispred tebe i moraš, ono, u stvarnom vremenu vokabular i da se ne osramotiš. I onda uvijek, bar ja tako. Znaš, onda sam sebi u glavi prevodiš naprijed-natrag. I uvijek je teško, ono, ajme, koja je sad ono riječ, pa se zbuniš, pa malo. Ali tako, to valjda je, vježba je. Samo je, samo je isključivo vježba. I koji sad jezik se uči? Francuski. Kako ide francuski? Tek smo počele. Aha. Tek smo počele. To bi trebalo. Zabavno. Jer to je isto romanski jezik, pa će valjda biti kao lakše. A mislim, to je. E, dođi za godinu dana, pa ćemo ti reći.

Pa ćemo ti reći. Da, da, da. Tako su govorili, kao: ma kao njemački ti nije težak. Kao, to je isto germanski ko engleski, vamo-tamo. Ali mislim, vraga, čovječe, to je... Mislim, hrpa je gramatike, drukčija je i nije, nije baš to, ni-niđe veze s njemačkim. Više njemački govorim, tako da o tome nisam nikad ni razmišljala koliko je to teško i da li je teško i da li nije. Tako da. Kod njemačkog mi se sviđalo, jako je, nekako je hladno, je logički sve, gramatika je nekako, onako, mislim, sviđalo mi se. Zapravo mi je žao što, što sam to zapustio. Već neko vrijeme aktivno razmišljam opet se baciti u te vode. Probao sam te aplikacije i to, ali nekako su mi naporne su mi, dosadne su mi u smislu pilates onim, ne znam, ajde sad po engleskom. Dobro, lako mi je to što je na engleskom, to mi nije problem, nego sad se ispunjava se to sad što moraš. Ne znam, možda je taj Mondly drukčiji meni. Mislim da ipak je puno kvalitetnije kad je to s nekakvim, sa živom osobom. Učiti jednu živu. Koji te uči, kojeg možeš odmah pitati pod pitanje kad ti nešto nije jasno. Ali toga imaš puno sad na, na Facebooku tih mogućnosti. Ali kako je interaktivno? Ne može biti interaktivno, valjda. Je, preko, preko Zooma se gleda te, preko ekrana se gleda te razgovore.

A to misliš, da, da, da. Aha, da, da, to je onda se plaća vjerojatno. Mislim. Ne znam, ne znam. Hvala Bogu, meni to nije trebalo, tako da. Da, da, da, da. Jer mislim, tko bi te učio jedan na jedan, ono, za, za besplatno. Da, da, da. Poslije francuskog, jel ima kakvih? Što je sljedeće? Onda možda njemački. Probaj. Lijepo. Ne, ja znam njemački već. Ja znam njemački. A, shvatio sam te da ne znaš, oprosti. Da, da, da, da. Govorim, govorim. A, da, da, da. Kako si ga naučila? Je li to po svom? Misliš škola? Ne, ne, ne. Moji su, kako se to kaže, baka moja, jel? Oni, oni su bili Nijemci. Tako da je to nekako samo po sebi došlo, bez neke muke. Da, da. Jesi boravila šta u Njemačkoj, Austriji? Nisam nikad. Nisi nikad? Nisam nikad, ne. I šta, isto si tečna si i to sve ide ko? A, super. A onda ćeš ti mene učiti. Eto ti nasad. Može, evo, dogovoreno. Preko, preko Facebooka, da, da, šalim se. Ovaj, ah, i hoćeš, i hoćeš s tim kajakom, hoćeš ići negdje malo dalje ili je to samo ovako tu ispred kuće pa? Ne, ne, ne. Planiramo, planiramo s Dinkom da ćemo ići. Dinka je ove godine već dvaput bila 25 kilometara odveslati

po Dunavu, od Vukovara pa do Šarengrada. Tako da, mene će prvo nježno, malo po malo, tako da dobijem snagu, da dobijem iskustvo, uglavnom. Pa ćemo onda zajedno. Nizvodno možda i nije toliki problem. Ide, koliko je ona rekla, 5 kilometara na sat, pa eto, ako i ne radiš ništa, za 6 sati si tu. Tako. A dobro, čim malo veslaš i sigurno se to dosta, dosta poboljšava. I meni će biti lako jer ću imati uz sebe ljude koji znaju, koji Dunav poznaju, koji put poznaju, tako da neću sama trebati misliti na opasnosti, šta se sad dešava. Reci mi, jel se kupaš? Šta tu? Ne. U Rijeci? Ne. Nije ti to baš? Ne. Kako? Pa ćemo se onda kupati kad ćemo ići skajakati do Ade. A, na Adi, da. Da, ovdje možda i nije toliko ni pametno. Koja je zapravo situacija? Jel se tu može kupati? Može se kupati. Može se kupati. Sasvim normalno se može kupati, samo nije mi sami, tako da ću ja sačekati na društvo, pa ćemo zajedno. Da, da. Baš mi je vruće. Vidim, tamo mi Rijeka, vidi, baš me, poziva me za između snimanja da, da se odem bućnuti. Jel se vraćaš šta u Sloveniju? Ne. Baš nikad ništa ili nema šta?

Ne, ne. Znači, plan ti je tu sad. Plan mi je tu. Koliko ti se da. Plan mi je tu živjeti, tu uživati, tu učiti, tu živjeti, tu disati. Da, da, super. Tako da. A jel te put nanosi do Vukovara i tako, čisto onako? Pa idemo ponekad, idemo ponekad. A dobro, uvijek treba nešto, ako treba nešto obaviti. Ja, ja. Ili nešto. Ja. Da, da, da. Ovaj, jel i još primate tako ljude na neki način ili je to to sad vas tri? Ljude primamo na par dana koji žele doći. Žene koje žele doći malo odmoriti. Ali tako, misliš da bi još nekoga primili? Ne, ne, jer nam treba taj jedan stan za ne daj Bože kad ćemo sve biti starije, pa ako će nam trebati neka njegovateljica ili tako nešto. Tako da sad u tom trenutku ne. Ali to se brzo zna promijeniti. Da, da, shvaćam, shvaćam. Jel ti fali ikad Slovenija, stari život? Ne. Ništa? Ne. Onako čisto razriješito? Ne. Ne. Dobro. A dobro, znači, tu si za, za sad. Pa okej, aj, lijepo je ovdje jako, baš, baš mi se sviđa. Tako, ovaj, ne znam jel odete kad do, do Srbije nešto ili vas put nanese?

Ne, ni to ne. Ne baš. Ni to nismo odlazile. Mislim, idemo ovako malo na neke izleti će, to. E, pa to mislim. Da, da, da, to, to, to. Ja, ja, to, da. Tako da meni Dinka pokaže šta je interesantno, šta je iz istorije na, tu ovako za treba vidjeti, te neke priče. Ali kako da ti kažem, ja, ja kad sam došla u Šarengrad, ja sam počela živjeti. Znaš, ja sam prodisala, ja sam narasla.

Ja sam sretna. Meni, meni ništa ne treba, a sve imam. I više od toga. Da, shvaćam. To je baš lijepo. Da si, našla si negdje gdje, gdje ćeš se osjećati dobro i tako, ovaj. Kakvi tu, tu gosti kad, to jest ovi biciklisti kad dolaze, s njima isto u neke priče ulaziš ili? Po nekim ne. Po neki su previše umorni, ali onda vidiš, a neki žele baš pričati. I onda pričaš sa njima i onda priča sama krene. Znaš, dovoljno je kad ih se pita, izvini, dovoljno je kad ih se pita: a odakle dolazite i kuda sad idete još? Do kud? Gdje vam je cilj?

Kako to da ste išli na taj put? I onda oni sami ispričaju. Da, da, shvaćam. I onda ti vidiš taj način na koji ljudi razmišljaju. Ima ljudi koji su imali bajne firme 10, 15, 20 godina, ali su radili, radili, radili, radili, radili, dok jednog dana nisu rekli: sad šta ću sad? Ne mogu više. Evo, tu mi je zid, tu mi je kraj. Imam novca ko listja u jesen.

Da, da, što sad? A ne živim. Pa su to promijenili. To sad neće to sad svi uraditi, jel? Ali ti koji to urade, puno više imaju od toga nego od tih silnih novca za koje su radili 10, 15, 20 godina. E, čini mi se da dosta ljudi koji su tako baš sa, sa poslom jako zaokupljeni, imam dojam da je to njima i gušt. To onako. Ali ne možeš. To radoholičarstvo je stvarna stvar gdje, gdje ti. Ali ne možeš to dovijeka tjerati. Je, ma ne kažem ja. Jedan ti dođe. Je, je, istina. Dosta. Jer ovaj, mislim, shvaćam ih na neki način. Mislim da je zarazno je, posebno ako imaš neki svoj biznis graditi. Ajme, evo sad imaš, ljudima trebaju neki cilj. Sad ti, ne znam, zadaš cilj, napamet govorim, proširit ću firmu za 25%, ne znam, zaposlit ću još ljudi. I onda kad si u toj ulozi gdje ti onako sad i hraniš druge obitelji, imaš odgovornost i to, imam dojam da to nije samo rad. To ti je nekakav poziv ili nešto. Ti se daš u to sve, ali ko što kažeš, onda i nakon nekog vremena izgoriš. Ne možeš vječno tako na, na 110% i. Jer znaš, jer ti ljudi koji dolaze biciklima, kajacima, nisu to samo mladi

ljudi 20 godina, 25, 30. To su ljudi 60, 70 godina. Da, da, da, znam. Koji su svoje, ajmo reći tako, odradili, koji su taj svoj vijek, posao, djeca, šta ti ja znam, sve su tu završili. E, sad je naše vrijeme. Da, da. I onda kupe bicikle, kupe kajak i uživaju. Svaka čast. To isto treba imati hrabrosti nekako, ono. Ili samo odlučiti ili samo probati. Da, da. Ne, posebno baš to bicikliranje, gadno je zato šta si tu onda si izložen s elementima i onako. Znam ja to kako to ide s biciklama. Kad ti kiša počne, dosta ti je svega, ono, još posebno kad su tako te luđačke kilometraže, pa imaš neki kvar, pa ti pukne guma kad ne treba. To je baš avantura za sebe. Nije to. Vidiš, i onda dođu k Dinki i onda se im tu otvori novi svijet. E, super. I onda dobiju tu moć. Ajde, idemo dalje. Da, da. Pa nama ostanu njihove priče.

Ništa, Marija, hvala ti lijepo na. Karmen. Pardon, Karmen. Razmišljam kako nju moram sljedeću, oprosti. Jasno mi je bilo. Ovaj, eto, možemo to i editirati kasnije. Šalim se, rek'o sam, imaš me briga. Karmen, ovaj, baš mi je bilo drago te upoznati. I meni hvala. Nismo se znali prije. Evo, za sve hejtere, žena hoće da, da ne persiram, tako da. Je, molim. Eto, čisto da imamo crno na bijelo, jer to je bilo veliki, veliki skandali sa Dinkom u prošloj epizodi. Eto, pa. Hvala. Hvala tebi. Eto ga.Ćao.Ćao.

Slične epizode