Epizoda #8 · 29. studenoga 2024. · 1 h 19 min
Ana Vukšić, voditeljica Tinker Labs Šibenik, STE(A)M
Ana Vukšić Znanost i obrazovanje 2024Gost: Ana Vukšić, voditeljica Tinker Labs Šibenik, STE(A)M
O epizodi
Ana Vukšić vodi šibenski Tinker Labs, mjesto gdje se djeca mogu uputiti u svijet STE(A)M: Science, Technology, Engineering, (Arts), Mathematics. Kroz eksperimente, zanimljive udžbenike i Anu koja ih vodi kroz sve to djeca na drukčiji način savladavaju neke koncepte.
Transkript
Prikaži cijeli transkript razgovora
Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druga strana medalje". Danas je s nama gospođa Ana Vukšić, voditeljica TinkerLabs, ajmo nazvati škole, ili možemo"škola"? Centra, eto— Centra, okej, centra, centra. Ana, dobrodošla. Hvala ti na tvom vremenu i što si došla, to jest, došla sam ja tebi zapravo. Tako je, dobrodošao ti nama ovdje u TinkerLabs. Hvala. Tu smo sad u prostoru baš TinkerLabsa, sobi Bioci, jesu ili— Jesmo. E, Bioci, u ovim novim zgradama, i tako. Znači, što je TinkerLabs, kako to izgleda, kako si uopće došla na tu ideju? Možeš nešto reći o tome? Ovako, u principu, TinkerLabs je franšiza koju sam ja kupila, konkretno, a sam koncept TinkerLabsa je zamišljen u principu kao jedan dječji laboratorij koji potiče dječju znatiželju i, u biti, ovaj, uči se kroz igru, kroz razne, ovaj, znanstvene radionice i njihov osobni rad. Znači, to je jako bitno, da s onim vlastitim rukicama nešto rade i dobivaju
spoznaje. To je zamišljeno za djecu od 4 do 12, ako se ne varam? Tako je, od 4 do 12. Odnosno, od ove godine od 3 do 12, a možemo se već i na 14 negdje proširiti tu skalu, u principu, jer imamo 6 različitih programa po dobi. Taj najnoviji je za djecu od 3 godine, od 3 do 4, međutim on je uz isključivo prisustvo roditelja, što je jedan novi trenutak i za mene i za sve, ali evo, ove godine jedna grupica, i zapravo mi se jako sviđa, ugodno je, i roditelji uživaju što su zapravo proveli kvalitetno vrijeme sa svojim djetetom, što možda nemaju vremena kući, nemaju sredstava. Ono, budimo realni, zaprlja se to sve skupa, ovaj, nekima je to nezgodno u kući, ili ne žele, ili nemaju možda tu kreativnost da smisle nešto, pa evo, ispalo je skroz dobro. Djeca su, onako, baš... mislim, oni su jako mali, ali je zanimljivo kako reagiraju, već, ono, kako im je to sad postala rutina i slično. A je li ima neke planove za i starije od 12, ili to nije toliko— E,
zasad je sad taj World, naš program, World i World Plus, ovisno kad se krene, je li, netko tko je možda krenuo na TAUN u 2. razredu, 3., ono, ovisno kad kreneš u ovaj prvi školski program, pa dite odvede. Ima i, ovaj, tako djece, ali jednostavno, djeci pada, čini mi se, taj, taj interes za izvanškolskim aktivnostima nakon te 12, nakon 6. razreda. Tamo baš točno kad krene 7. i 8. razred, kad ulaze, u biti, u školi dublje u znanost, onda tu prekidaju s ovim gdje bi možda mogli produbiti uopće svoje interese, a ne da im to postanu omraženi, zapravo, predmeti u školi. Da, šteta je to. E, to je možda nekakav, ajmo reći, nedostatak, nazovimo tako, škole. Mislim, meni sin sad ide u 5. razred, ide kod tebe, baš je zadovoljan. Tako je, sin je već 3. godinu s nama, da. Je, je, 3. je, je. Ovaj, vidim, nekako, sad ja onako znam s njim u školi, malo mu pomažemo učiti, ja i supruga i to, dosta je to na neki način suhoparnije, onako, dok malo sam gledao ove udžbenike od TinkerLabsa, dosta je to drukčije pisano, vidi
se da je to drukčije pisano i nekako je zanimljivo. Meni je bilo super zanimljivo za čitati tako neke stvari, i vidim, ima tu i povijesti znanosti na neki način dobro, ovaj, objašnjene, neki koncepti i tako, baš je štos. Jesu, jesu, to je jedan moderniji malo pristup, što se i vidi po tim udžbenicima, koji pruža onako konkretne informacije, a opet ih povezuje s nekakvim svakodnevnim životom i praktičnim stvarima, i to onda njima bude jednostavno zanimljivo. A opet su o toj temi saznali nešto. Ja znam, evo, konkretno, kad sam s jednim dječakom nešto radila vezano za genetiku i tu, kako mi ćemo sad uskoro izrađivati tu DNA, ovaj, molekulu, i na taj način, u biti, naučiti nešto o njoj, kad sam vidjela njegovu knjigu i našu knjigu, odnosno naše knjige, nazvat ćemo ih, to je naš obrazovni sustav i naša djeca idu u njega, to je tako bilo suhoparno. To je onako udžbenik s tisuću riječi. Slikica DNA molekule modela je bila ovolicna, a sve ostalo
je bilo tekst koji je dosta, onako, njima apstraktan. Oni to ne mogu pojmiti, a opet ih nije, onako, i... tako da ne znam što bi, što bi rekla. Jako mi se sviđaju baš ovi udžbenici, mislim da su baš, baš kvalitetni. Evo, i djeci se sviđaju, ne zaziru od njih. Kad kažem"otvorite udžbenike", nije ono"ajme, majko", opet udžbenik, jer znaju da ih čeka unutra nešto zanimljivo i da nije onaj udžbenik kao u školi, nego da ima boja, ima interesantnih zadačića u kojima uče različite koncepte. Znači, djeca tu... je li ima, jel se zna dogoditi da je nekome to dosadno, onako, da više roditelj nekako insistira, kao da se nauči, ili ih uspiješ ipak animirati nekako? Pa, uspijem. Postoje neke teme koje jednostavno nekoj djeci ne leže, ne zanimaju ih, ali generalno, TinkerLabs je takav koncept da dijete vrlo brzo, nakon 2-3 sata, kaže roditelju: "Ja tu više neću ići." Aha, misliš da se brzo smiri? E, a onaj tko ostaje, ostaje. Tako da, ovaj, očito im vrlo brzo postane jasno koji koncept i da li im se to sviđa.
A sad, da li ih određena tema veću pažnju zadrži, naravno, neka manju, ali je meni, evo, svaka jednako važna i nastojim zbilja... i moram priznati da se baš nekad, onako, kao, ne uvrijedim, ali naljutim kad, ono, kažu: "Ajme to, nije mi to..." Ono, vidim da im pada nekom djetetu, i onako, baš me to kao, zašto on ne želi to naučiti sada? Da, ovaj, još uvijek me... E, nisam, nisam ono da odmahnem rukom, okej, možeš raditi onda što hoćeš, nego me baš, ono, osobno, kao, kako on sad to ne želi, a ja bih mu htjela to objasniti, da možda nađe nešto u toj temi što ga zapravo zanima. I, ovaj, imam te neke svoje možda metodice, kad ih ne ucjenjujem, jasno, ali onako, pokušam ovima manjima reći: "Ali mozak ti raste kad učiš, onako, on je sav sretan gore" i tako, do ovih starijih kojima moram primjenjivati neke malo, ovaj, kulerskije, ovaj, metode i tako. Ali, znaš što, ovim starijima već, kao što je, recimo, tvoj Sven taj program World, oni su tu već 3 godine, oni poznaju koncept, i ja sam tu njima, onako,
ja sam tu prisutna, ja sam jedan vodilja, ali oni se koncentriraju više i na svoje društvo tu, koje imaju, razmjenjuju već svoje teme, znaju što žele, što ne žele raditi. To je nekako važan aspekt toga, jer imam dojam da je malo i filter, onako, netko tko će tu doći, onako, više malo geeky, ajmo reći, ko što je i on na koncu, tako da, da, to, baš mi je to dobro, da, tako da, upoznaje netko slične sebi, ajmo reći, ovaj, djecu. Djecu profila koje zanima. Jako je... djeca su postala totalno indiferentna, ovaj, nezainteresirana, onako, ništa ih ne veseli, rekla bih. To me, to me onako baš zabrinjava. Ovaj, nisu moji, moja djeca sva takva, naravno, zato što su, samim tim, činjenicom što su tu, su, ovaj, drugačija, ali generalno, baš onako, imam osjećaj da im pada interes, da ih ne zanima zašto nešto se događa. Onako, evo, ima one narukvice, recimo, one fluorescentne, i sad, to mi često njima kupimo za te rođendane, jel tako, jer je to... Jedan je bio prošli put, baš jest, znači, mama je kupila. E, to je, to je fora. I onda, ali zapravo, nitko se ne pita što stoji iza te narukvice, zašto ona, kad je otvoriš,
nije fluorescentna, što se dogodi u onom momentu kad je prelomiš i od nje napraviš narukvicu, kako je najedanput zasjajila, zapravo, iza toga je kemija i kemijska reakcija. A šta, mu daš mu energiju možda, nekako, pa se neki proces pokrene? Unutra se dogodi kemijska reakcija zato što su dvije različite tubice unutra, mi smo ih otvarali da oni vide. Ne preporučam da možda sami to rade kući, jer je druga tuba staklena i vrlo je tanka, pa se može eventualno dijete ozlijediti, pa valja staviti rukavice ili nešto, nije ništa otrovno unutra. Ovaj, i dogodi se kemijska reakcija, jer prilikom savijanja te, ovaj, narukvice, zapravo se povežu dvije vodikov peroksid s unutarnjom ovom kemikalijom u kojoj je boja, i onda se zapravo emitira energija u obliku svjetlosti. E, onda jedanput, kad se to, onda više, onda se onda sve to istroši, nekako se... Tako je, istroši se, određeno vrijeme traje. Postoje metode, ja sam im objasnila kako mogu produžiti djelovanje, od toga da je stave u toplu vodu, da ona potakne vrućina ponovno... E, vidiš, spominjao je nešto o frizerici... Molekulice, ili u freezer, da se, ovaj, malo uspori, pa kad izvadiš, da ponovno, ovaj, reagira.
Tako da, evo, to su te neke svakodnevne stvari, ima ih takvih na, ono, tisuće primjera, di im ja nastojim, onako, otvoriti oči i da promisle uopće o stvarima, o stvarima i stvarima koje koriste svakodnevno, možda, ovaj, da si šire vidike i da ih zanima. Evo, konkretno i ta karta svijeta, jako malo njih zna uopće se snalaziti na njoj, to mi je onako... A znaju, puste, i znaju za Ameriku i za sve, i ne znam, za Kinu i to, ali onako, koncept na karti gdje se to nalazi mi je onako totalno nepoznat. A moje neko vrijeme je baš je... to, to nekako malo izgubio interes to, ali strašno je, na Google Maps je peglao non-stop, tako da je, znao je, ono, svaku državu tamo po Aziji. Ja, ono, više, iskreno, nisam siguran, ne samo je naći, nego, ono, ne znam, kažeš mu, evo, Kambodža, e, da, u sjeveru je, sa sjeverom, graniči sa ovim, s onim, i onda pitaš ga tako bilo što, i zna, nevjerojatno. A sad, na primjer, malo je izgubio za to interes, malo je to pozaboravio. Dobro, ali će ostati, ostati. Evo, mi nastojimo svaki sat, recimo, kad radimo neku temu, a naravno, neki znanstvenik je povezan konkretno
uz tu temu, pa onda prođemo, okej, on je, ona je Poljakinja, on je Nijemac, samo pronaći na karti gdje je ta država i tako, pa povezujemo. To je točno taj Tinker, ovaj, princip koji je interdisciplinaran, koji nastoji, jer nije sat, ako je kemija samo kemija, nego, ajmo je povezati s geografijom, ajmo naučiti odakle je taj znanstvenik došao, pa onda, ne znam, i matematika je jednostavno... A meni taj koncept interdisciplinarnosti nije stran, jer je moj fakultet koji sam završila bio interdisciplinaran. Ja sam prva generacija takozvanog bolonjskog sustava, i ono, željela sam upisati PMF, i onda sam došla, i prvi put nisu postojali oni smjerovi na koje smo svi navikli, i svidio mi se taj smjer znanosti i okolišu, koji je u principu interdisciplinaran. Znači, ja sam cijelo vrijeme, svih svojih 5 godina, jednu trećinu bila na biologiji, jednu trećinu na geografiji, jednu trećinu na geologiji. Tako da mi taj koncept gledanja nekog problema sa više, ovaj, strana... Je prirodno sadržaj. Prirodno mi je.
Tako da mi je ovaj koncept učenja zapravo jako zanimljiv i leži mi. I taj TinkerLabs, to je domaći proizvod? To je nešto uvezeno, to je iz Osijeka, tako nešto? Osijek je pokrenuo, interesantno je da je nastao iz EU projekta, a onda se komercijalizirao. Mislim da je možda njima bio u početku cilj čak to nekako, kad su razvijali to kroz EU projekat, ići kroz školski sustav. Međutim, su valjda shvatili da jednostavno je naš školski sustav tromiji i da će morati taj koncept prebaciti da bi zaživio i nastavio se, da bi ga morali prebaciti izvan učionice, da to bude izvanučionična nastava, i onda su ga komercijalizirali, taj koncept franšizirali i ostalo. I evo, stvarno ima preko 50 centara u Hrvatskoj. Ma da, je li tako puno? Je, evo, širi se. Mislim, ima i u već odavno u Srbiji i Crnoj Gori, u Bosni. Pa to onda i međunarodno valjda ide. Tako je. Evo, ide Slovenija, izgleda od iduće godine čak u Kanadi, jer naš osnivač je u principu došao iz Amerike, doselio se
u Osijek sa suprugom, nisu znali što će im djeca, nisu mogli pronaći neku izvanškolsku aktivnost zanimljivu za dijete. Pa su se potrudili. I onda su krenuli u cijeli taj, bome su se potrudili. Potrudili su se. Ovaj, i eto, i tim je jako, ovaj, interesantan. Oni su proizveli sve to, sve te naše udžbenike. A je li to onda inspirirano s nečim sa zapada, jer ovo mi je jako zapadnjačko? Pa vjerojatno, tako je, Amerika je taj STEM koncept odavno zapravo... Ne samo STEM, nego mislim baš ovako, jer STEM je i na fakultetima i to nije samo za, hoću reći ovako, baš za djecu, da je predviđeno i to, ovaj... Je, sigurno, sigurno da su pokupili, pogotovo ovaj način učenja kroz igru i općenito ove koncepte na koji način mi radimo, ovaj, nije, nije u Hrvatskoj, ajmo to tako reći, toliko razvijen. Ali evo, sve više se priča o tome, sve više se priča o učenju kroz igru, sve više se priča o neformalnim metodama učenja, jer djeca su se promijenila, moramo se mijenjati i mi. Naravno, da. Ne, naravno, to nije nužno po meni negativno, ne valja, ne treba odustati.
Mi bi bili licemjerni da naš obrazovni sustav, mislim, iz kojeg smo mi izašli, zapravo ipak nešto, evo, i postigli u životu, da ga blatimo, ali mora se promijeniti. E sad, što... Pa vremena se mijenjaju, sve se mijenja, pa tako to nekako, imam dojam da ostaje na mjestu. Je. Ali, da. Ostaje na mjestu, a to je, to je, evo, problem. A i znaš da sam ja otišla iz jednog takvog, ovaj, sustava i odlučila se za ovakav korak privatništva, baš iz te nekakve i tromosti i nemogućnosti, nemaš moć promjene, ne možeš se iskazati, ajmo to tako reći, nego je sve onako, ne znam, pre... Da, znači... Striktno. I sporo. Znači, STEM, za možda koji ne znaju, to je, znači, šta, Science, Technology, Engineering i Mathematics. Tako je, to je... Znači, znanost... Engleski. E, znam, Engleska je, znači... Engleski akronim, odnosno skraćenica koja vrijedi za znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku. S tim da ovdje ima još jedno slovo, A, ARTS. Da, tako je, dobro si primijetio. Mi smo, ovaj... STEAM, ono, para. Je, to su sad postale poštapalice, ono, moderne STEM i STEAM, mi smo
STEAM, mi smo para, ovaj, jer smo dodali to slovo A, ARTS, zapravo koji je po meni jako važan, jer ta mašta, kao nekakva stvaralačka uopće vještina, je ključna. Ključna je u umjetnosti, ali ključna je u znanosti. Puno znanstvenika je zapravo, pogotovo ovih, ovaj, čuvenih, o kojima svi učimo, ujedno bilo i umjetnici, slikari, kipari, a onda su s druge strane i osmislili nešto što je danas u znanosti i dalje, ovaj, ključno. Jel imaš nekog najdražeg iz prošlosti znanstvenika? Pa meni je Marie Curie, jer sam ipak žena, je, ona je jedina žena koja ima dvije Nobelove, ovaj, nagrade, pa, mislim, i općenito, ono, kemija, biologija mi je, ajmo to tako reći, bliža.
Tako da mi je, evo, ona definitivno taj neki uzor, i ženski, i, ovaj... E, to je to, dobar, dobar je. I intelektualni, jel tako? Meni je možda, dobro, to je možda malo je stereotip, onako, Einstein, ali, ali mislim stvarno koliko je taj čovjek sa, sa ovom, i koliko je pomakao granice, znači, sa specijalnom ovom teorijom relativnosti i općenitom. Meni, fascinantno mi je da i sto godina nakon, ovaj, nakon tih njegovih formula, izračuna, još uvijek nijedan test ne, ne, ne faila, ne, ne. Čak su, čak su nedavno s onim LIGO našli gravitacijske valove, što je uopće, uopće bilo čudo živo da su to uspjeli i, i detektirati. Ali, hoću reći, samo još jednom se potvrdilo sve što smo rekli. Potvrdila njegova genijalnost. Da, da. Je. Ili ono kad je bilo, na primjer, super mi je anegdota kako je za sebe govorio da je najveći glupost koju je napravio kad je onu gravitacijsku konstantu je govorio da treba, jer je se tad se, nije se znalo da se svemir širi, ovo, ono, i tako, tako je retroaktivno, ipak nije bila glupost, nego ipak totalni genijalac. I hoću reći, tako čovjek je stvarno, ono, što, što god je napravio je, je bilo genijalno.
Je. I tipa, ono, sa, sa općom teorijom relativnosti, to je bio negdje, ja mislim, kraj Prvog svjetskog rata. I, znači, to je bilo čuveno to da, da gravitacija iskrivljuje i putanju svjetlosti. To je, to je bilo, ovaj, revolucionarno tad. Priča. Ali kako to potvrditi? I onda je, i onda je bila fora da, kako su tad, je Njemačka, je li, nije bila u milosti, i ovaj, i neko, nekako je ovome, kak se zove, kako ne mogu sjetiti imena, znam da je prezime Eddington, britanski znanstvenik, koji je dokopao se to, tog njegovog rada koji je tad bio, ono, potpuno nepoznat, ajmo mi to testirati. I onda, i kako testirati, bila je fora da je taman je trebala biti potpuna pomrčina Sunca. Znači, po toj teoriji, kad se, kad Sunce nestane iza Mjeseca, vidjet će se, vidjet će se zvijezde koje inače ne vidiš od, zbog Sunca jer bliješti. I po njemu trebalo bi se te zvijezde koje su, znači, iza Sunca, malo će biti drukčiji, drukčija pozicija nego inače kad vidiš, je li, kad, kad Sunce ne smeta. I onda to bila, to sam baš čitao u jednoj knjizi, ovaj, išli su na, na dvije strane svijeta,
mislim negdje u Južnu Ameriku i ne znam negdje drugdje, tako ako, ako negdje bude loše vrijeme da se, da se... Da, da imaju backup. Da, da, i to je bilo, i to, to je taj Eddington imao problema zbog toga, a šta ti tu Nijemca nekog, neke njegove gluposti, vamo-tamo, i to je jedva uspio progurati i financiranje toga, da. Tako je. I onda su, na jednom mjestu je naravno, kad je došla, ovaj, pomrčina, bila je kišurina, ovaj, oluja ogromna, ništa od toga, međutim, na drugom mjestu gdje je bila potpuna su uspjeli, i uspjeli su snimiti, to jest, stvarno su zvijezde bile pomaknute, svjetlost, zbog, zbog velikog gravitacijskog utjecaja Sunca se svjetlost pomakla. To je bilo ekstaza, teška, tako da, ono, mislim... Ja, evo, točno takve priče nastojim ispričati djeci da, da ne odustaju. Je, mislim da treba nekav ljudski aspekt, ono, i sad i tog rata i nemilosti, kako su ovima je bilo tamo kiša i nisu mogli ništa snimiti i tako, to... I da treba biti uporan u svojim zapravo idejama i te metode, pokušaj, pogreške, sve to na kraju te dovede do, do nečega i do novih spoznaja.
Ja im to nastojim, s takvim ljudima ih zapravo ohrabriti i da imaju strpljenja, jer u znanosti nema ništa na brzinu. Je, istina. Ništa na brzinu, evo sad ovaj nova, novi Europa Clipper koji je lansiran u listu, 14. listopada, a doći će do, do Jupitera, to jest Jupiterovog mjeseca, Europe 2030. godine. A, nešto... I sad da ste vi u tom timu i, mislim, oni žele, i meni je to, evo, možda će biti zbilja revolucionarno ako to sve uspije, žele dokazati da, da, jer navodno je ispod te ogromne količine leda veliki ocean, za koji oni smatraju da možda ima po prvi puta negdje da ćemo imati uvjete, ovaj... Za život. Tako je, za život. To bi bilo, evo, u današnje vrijeme jedna nova, ja mislim, revolucionarna. Pa će biti u orbiti ili? Što kažeš? Pa će biti u orbiti ili će sletiti? On će biti u obi, u, mislim da će obilaziti. Obilaziti. Tako da, evo, 2030.će znanstvenici tek moći, ovaj, jer on ima dugo, dugo putovanje. Što znači 6 godina i nešto. Što znači u biti, to je možda bio neči, nečija zamisao dok je uopće došlo do toga.
Koliki je proces da ti se stvori, da si svoj cijeli možda životni vijek posvetio samo jednoj stvari. Da ti to ne bude dosadna pomisao, nego da zbilja možeš, evo, na koncu nešto revolucionarno otkriti. Da, da. Isto je primjer, ovaj, James Webb teleskop, ja sam, dosta sam, dugo ja to pratim već 20 godina i nešto. Da, znam da si ti ljubitelj, ovaj, evo da podijeliš, dopuštam ti da podijeliš sa javnosti. Znači, to je na nasljednik čuvenog Hubble teleskopa. Tako je. S tim da Hubble teleskop gleda ove vidljivu svjetlost, znači te valne duljine, dok je ovaj James Webb je na, na infracrvenom, što će reći da može iz puno dalje, iz, iz dubine svemira hvatati, je li, te, te zrake. I to je 20 i nešto godina to pas, pa su mi rezali fundiranje, pa nikako, pa ovo, pa ono, znači, jako dugo ga čekam. I to je bilo, ja mislim, na Božić čak 2021., ako se ne varam, da je, da je lansiran i, i to je, i to je isto čudo inženjerstva. Znači, njegov je raspon, ima nekakve kao heksagonalne ploče
koje se rastvore. Znači, on je, oni su to strpali u raketu i onda se to, dok je letjelo prema tamo, to se lagano rasklapalo. I onda smo svi, ovaj, onako... Strepili. Strepili, hoće li se, hoće li se rasklopiti ili neće. I fascinantno gdje, gdje su ga stavili, nije u orbiti Zemlje, nego onim Lagrange točkama, mislim da je to L2. Znači, između, ja to uvijek malo pobrkam, u svakom slučaju stabilna, stabilna orbita oko Zemlje i Sunčevog sustava, tako da uvijek stoji na mjestu. I to su puste, znači, čudo jednostavno inženjerstva. Tako je, izgleda. Okrenuto je prema Suncu. Znači, štos je u tome da on mora biti na jako niskoj temperaturi, tipa ono na par Kelvina, tako reći. Ne znam sad napamet koliko, ali znači, jako, jako hladno. Je zato što, jer on, on hvata, znači, infracrveno zračenje, znači to je toplinsko. Tako je. Nešto što je, ne znam, 13 milijardi svjetlosnih godina udaljeno. To, mislim, koliko to temperature od tamo dolazi, jako, jako malo. Zapravo, zapravo je čudesno mi je da se to uopće može ikako snimiti to. Taj mi je dio kod, kod te znanosti i to, znači, sprega znanosti i inženjerstva, da
takve stvari uopće možeš. Možeš. Napraviti. To mi je, to mi je strašno inspirativno nekako i, i toliko toga ima. Ne znam, ja sam baš zaljubljenik u astronomiju, astrofiziku. Zvijezde, da. Ovaj, to onako, preporučam svima, ima u knjižnici, ima jako dobrih knjiga, tamo sam pročitao sve. Nema, nažalost, ne znam koliko puno, onako da je to laički, ipak nisam ja matematičan i ništa. Čim onako počnu jednadžbe, gotov sam. Ali, ali opet može se, tako se može dobra priča ispričati oko toga i to mi je jednostavno fascinantna tema. Je. I taj, taj James Webb konačno je došao, onda se nekakve, znači, došao je na tu L2 poziciju, pa je to još 6 mjeseci nekakve puste kalibracije, ništa nikako dočekati. I ovaj, međutim, sve je okej. Mislim da, kako ono, mislim da par godina će moći funkcionirati na, na, jer je to daleko, jako, ne znam, par milijuna kilometara od Zemlje, kako ćeš to napajati. Tako da. Da. Možda i nađu način da, da mu novo gorivo, ali za sad nema planova. Mislim da je ovaj Europa Clipper na solarne panele po prvi puta, ako se ne varam. Tako da će to isto biti jedan izazov da izdrži sve to.
Ovaj, toliko dugo, plus još ti izračuni kako će ga odbacivati, ovaj, i to, i dovesti do tamo. Zbilja, evo, meni osobno su takvi umovi toliko fascinantni da, ovaj, bi voljela, i zato imam želju toj djeci onako razviti ljubav prema toj znanosti, jer možda će neko od njih stvarno poželjeti se okrenuti u tom smjeru i, i na neku se temu onako baš fokusirati i otići u, ovaj, u, u te dubine, ovaj, koje su nepregledne zapravo u znanosti. Je, je, to, to je super stvar. Ali još šta pratiš tako iz znanstvenog đira? Čuj, mene ti je dosta, s obzirom i na moj, na moju struku, općenito ono sustainable lifestyle, ovaj, jedno vrijeme dosta okupirao i način na koji živimo, ovaj, i kako se ponašamo prema svom okolišu. Tako da sam dosta te proučavala, ovaj, metode nekog održivog života.
I tu, tu, tu, tu nema ohrabrenja, čini mi se. A kakvi si, ne znam, misliš onako tipa električni auti i takve stvari ili, ili... Pa ne, ne samo to, nego općenito, ovaj, konzumerizam koji nas je kompletno okupirao i obuhvatio sve. Da li nam zbilja treba toliko, ovaj, stvari na dnevnoj bazi? Ono, sitnice su, nisam išla u sad neke ekstreme, nego ono, što ti je svakodnevni život, koliko hrane bacamo.
Tekstilna industrija ide onako rapidno, zauzeti možda prvo mjesto, ovaj, u kao onečišćivač okoliša. Ma da, jer tipa ono izađe novi iPhone 16 i sad je kao, ovaj, 15 više ne valja. I sad više ne valja, ništa ne popravljamo jer nije vrijedno popraviti taj cijeli koncept. Pa mislim, to je, ali je to i nametnuto, jasno, ovaj, ali možemo nekim malim koracima onako da se zapitaš, ono, jel moraš imat, ne znam, 4-5 traperica i moraju biti isprane, jer tamo negdje je neko ispirao te traperice i one su, recimo, u Bangladešu, u Indiji su ono takozvane plave rijeke od našeg zapadnjačkog trapera, ovaj, jer mi želimo sive isprane traperice svi nositi.
Eto, to me, to me onako baš u, dugo vremena, mada kad uđeš dublje u to, ovaj, postaneš preopterećen. Da ne govorim o zdravoj prehrani i to, ali neke te sitne stvari. Ja kao žena nisam neka shopping holičarka, moram priznat. Nemam skoro ni jednu aplikaciju na mobitelu od ovih svih silnih dućana. Ne želim, baš ne želim. Mislim, volim se lijepo, recimo, obući, i, ali ne u ogromnim količinama. Onako, baš se zbilja pitam jel mi treba. Ne treba mi. Zašto? Ako, mislim, ako mi nešto izgleda još okej, ako čizme tri godine, ako nisu poderane. Pa da, zašto mijenjati, ne znam. E, međutim, nažalost, nije, nije tako svima. Društvene mreže tu igraju veliku ulogu. Non-stop se presvlačit, non-stop biti u, u novome, da ne govorim i te, onako, kući isto tih milijun detalja. Promijeni dom, ono, svako malo kutak, ovaj kutak, onaj, taj namještaj i to. Ali mislim, to, to je nešto šta žene, ma mislim i muškarci u nekim možda drugim aspektima,
po cijeli dan si bombardiran s tim. I teško je odoljeti, zapravo, ali baš onako, s jedne strane se treba zamislit. I da li obavljat ogromne shoppinge ili kupovat dan za dan, da ne bacaš, jer ono, koliko puta kupiš, ne znam, 10, 15 jogurta pa im prođe rok i, i slično, obaviš te velike kupnje i onda pola toga baciš iz frižidera jer nisi iskoristio na vrijeme. Lokalno me zanima i, ovaj, onako što je proizvedeno tu i, evo, pa i ovaj Tinker je hrvatski, onako, da se malo orijentiramo, možda. Ali dovoljno je malo promisliti, ne moraš, ne znam, kakve i, i ono, smanjiti, smanjiti otpad, odvajati otpad. To je, mislim, ovaj, ključno. Da smanjimo količinu otpada koji na dnevnoj bazi bacamo. Da, da.
A sad se vidi. Eto, to mi je neka bila, ovaj, jedno vrijeme, ovaj, okupacija. Mislim, i, i dalje mi je jasno, ovaj, samo eto. Nisam sigurna koliko mi jednostavno ko Hrvatska i ko grad se uopće o tome... Pa mislim, nešto se, nešto se događa, ide se prema tome da se razdvaja recikliranje i tako dalje. Ali često tu zna biti i gluposti, tipa, na primjer, ovo za, za električne aute sam spomenuo, to se sad dosta gura i na razini Europske unije, kao nekakve fantazije, kao da 2035. samo električni auti. Ali to je toliko nekakvih, ovaj, i, i problema oko toga, tipa, ono šta se, na primjer, o čemu se neko ne voli pričat za te baterije. Kao prvo, užasno je, ajmo reći, skupo pod navodnike što se tiče, da, da bi taj litij izvadio i to, puno se troši isto nafte, tako da to nije to baš toliko čisto koliko izgleda. I ima, ovaj, i dosta, vjerovali ili ne, u Kongu se, sad zaboravim koji od ona Konga, demokratska ili onaj drugi, ali nebitno, neki od njih gdje je, to je, to je baš prije par godina je bilo je na, na Joe Roganu i drugdje, jedan
Indijac je se ubacio tamo u tu operaciju gdje se to vadi. Ne znam kako, dosta onako kompleksna i dugačka priča, ali uspio je snimiti u kakvim uvjetima ti ljudi rade to, nemaju uopće obuću, mislim, tamo u nekim natikačama, po tom otrovnom, ne znam, litiju i tim nekakvim, ono, doslovno rukama golim vade, tako da je to ono... Da, da, druga strana medalje. Da, da, druga strana medalje. Ista ti je priča i sa kvinojom. Da. Zapad je poludio za kvinojom, naša djeca moraju jesti kvinoju, ovaj, kad krene dohrana i slično, a ne razmišljamo odakle je ona došla i što smo napravili ljudima kojima je ta kvinoja kao visokoenergetski uopće
prehrambena namirnica. Nisam svjestan što je sa kvinojom. Pa kvinoja ti je u, znači, visokokalorična namirnica koja je u Boliviji. Mislim, to je njima glavna namirnica i mi smo došli, naravno, pokupovali, vjerojatno njihova polja, oni si danas ne mogu priuštiti tu vlastitu kulturu više, a koja im je potrebna jer žive u jako visokim nadmorskim visinama, bave se teškim radom i, ono, to je njihova namirnica koja im danas je ne mogu priuštiti jer je zapad to okupirao, jer mi uzimamo kvinoju na koju mi uopće nismo niti navikli, niti nam je potrebna. Uostalom, imamo svoje kulture koje, ovaj, koje možemo koristiti. A gdje su tu robovi u igri? Taj dio nisam baš shvatio. Pa u principu, oni sad rade u svojim poljima i daju nam tu za vrlo sitne, ovaj, vjerojatno kužiš, i oni više, i onda, a ona se ovdje prodaje po suhom zlatu, naravno, ovaj, i oni si je više ne mogu priuštiti, a zapravo je njima izrazito potrebna zbog njihovog načina života jer žive u visokim nadmorskim
visinama gdje im je potrebna kalorična hrana i slično. Je, dosta je našeg modernog udobnog života zapravo na leđima, na kraju opet robova i jako, jako loših uvjeta i tako to nekako. Je. Uglavnom, ljudi nisu toga ni svjesni, a opet, ono, kako ćeš bez mobitela, bez ovog, bez onog, ne znam, sve je to jako je onako isto moralno i svakako ima tu svega za razmišljati. Kad uđeš dublje, stvarno može te jedino dovesti, ja sam sebe uvjerila, do ludosti.
Pa nastojim onako držat se u nekim, ovaj, okvirima koliko mogu sama pridonijeti, a gdje moja moć zapravo prestaje, ovaj. A da, svi smo ko pojedinci, ne možeš. Tako je. Ne možeš puno. Ovaj, da se još malo vratimo na Tinker, što često djeca tu rade i nekakve pokuse i svašta, kako to, kako to izgleda? Tako je. Ono što je razlika. I tamo ima menzure iza, ne znam jel se vidi na kameri. Je, je, ovaj.
Tako je, imamo stvarno, ovaj, lijepe, ovaj, materijale s kojima možemo raditi, od posuđa do nekakvih didaktičkih pomagala. Sami izrađujemo, kao što si možda imao priliku vidjeti kad djeca donesu svoje radove kući, ali zapravo je fokus na tome da oni mogu sami iskusiti, da nije ono da gledaju u pokus, nego da ga i oni sami, da i namir- namirnicu, ovaj, sad smo u drugu temu, da oni tvar i, ne znam, izvažu, da je pomiješaju, da, da shvate što su dobili, nekakvu možda reakciju. Isto tako da, ono, da svako dijete što nemamo, nažalost, u našem školskom sustavu, da, da ono iskustveno uči, znači iz svog primjera, je li, ovaj, da može. Imali dana u školi mikroskop i to, ja se sjećam da sam ja na mikroskop gledao tamo u petom, šestom razredu, onako bi nešto bi čirio, nemam pojma šta gledam. Evo ja. Pa bila je fora, onako, neke stanice i to, ono. S obzirom koliko ih fascinira kad im stave mikroskop, nisam sigurna koliko ga, ovaj, koriste,
vjerojatno ovisi o školi, u školi. Ja osobno znam da sam prošla cijelo svoje obrazovanje bez da sam ga u školi pogledala kroz njega, bez da je u, ovaj, da smo ušli u ikakav laboratorij, da smo napravili iti jedan pokus iz fizike, iz kemije, iz biologije. A ja jesam, ne znam. Tako da, mislim, ja jesam išla u jezičnu gimnaziju, ali svejedno smo imali ove predmete. A u osnovnoj? U osnovnoj kemiju jesmo. A ipak, ono, modra galica je nešto, znam da je to. Tako je, nešto, ovaj. Ne sjećam se točno što. I onako, i čak je i učionica u osnovnoj školi bila koncipirana kao, više kao, ono, mali laboratorij, ako se sjećaš, bile su one izdužene klupe i slično, dok je u, ovaj, u srednjoj, ono, regularna. Mislim, nismo, navodno je postojao iza laboratorij u koji nismo nikad ušli. I to je u biti žalosno. Recimo, ja sam se konkretno, ok, volim jezike, je li, pa sam upisala jezičnu gimnaziju, ali je uvijek bila meni ljubav prema, ovaj, prirodoslovnim predmetima i to, i onda sam ja, jedna od rijetkih iz svog razreda, u biti otišla u tom smjeru da upišem PMF.
Imala sam velike zapravo rupe, ok, ovaj, pa sam to dodatno išla na nekakve repeticije, ali je žalosno da nismo imali priliku, da smo sve to učili, ono, isključivo knjiga i to je. I sad, ok, nama je knjiga još bila, ovaj, zanimljiva, je li, kao neko, neko, ovaj, neki element i sredstvo učenja, a danas tako prolaziti u školstvu, ja ne znam, ali tu se povlači onda problem, naravno, škole nemaju dovoljno novca. Zato i naši profesori, ja mislim, nisu loši, zašto bi bila neka profesorica kemije ili biologije lošija od mene, jednostavno neće ona sama kupovati materijale za rad. To je jako skupo, da ne znam, ali, e sad, tu kako doskočiti tome, ovaj, da ipak se može djeci pružiti prilika da rade sa i određenim i kemikalijama i sa posuđem, da se ne susretnu prvi put, ako ja na fakultetu, ovaj, kad bi već trebala poznavati određene, ovaj. Pa dobro, doduše, jezična gimnazija nije baš za nekakve pokuse. Je, ali svejedno smo imali i kemiju i fiziku i biologiju i isto smo morali ih
učiti i, i ovaj, imati ocjenu iz njih. Tako da, evo, ne znam kako je u drugim školama. Imam osjećaj, naravno, da u, recimo, u medicinskoj je prisutne su i vježbe, ko što mi na fakultetu smo imali svakog predmeta, vježbe. Imaš teorijski dio, imaš sad kad su ti vježbe kad ideš u laboratorij. Pa sad, evo, tu su neke, ali opet se povlači to, nismo opremljeni, ja mislim, i tako, imam osjećaj da se sredstva troše u nekim krivim možda smjerovima. A da imamo dovoljno kvalitetne ljude koji bi sigurno uživali na takav način prenositi znanje djeci.
A kako su ti sad ovi koncipirani, je li, ne znam, tipa tog STEM-a, jel se onda jedan. Svaki sat je nešto različito. Tako je, svaki sat je nešto različito, naravno, u nekim temama se isprepliću, logično, ovaj, ta slova i dijelovi STEM-a, i onda krenemo ili ono, u udžbenik malo se uvedemo u temu, a onda ide praktični dio. Ili je cijeli sat praktičan, pa se radi. A dobro, kako je dio, tipa s matematikom? Pa matematiku, ono, radili smo i preko ABAC-a, što, šta ja znam, oni nemaju to možda, jer možda ih čak i zbuni ponekad, s obzirom na koji način uče u školi, ali recimo, evo, sad mi ne pada na pamet na koji način, ali fiziku, recimo, kad učimo Newtonove zakone, radimo sva tri zakona praktično, znači, onako, ja im kažem što je, ajmo ga onda iskusiti praktično, povlačenjem papira da čaša ne padne, to njima bude ludilo, a i zapamte, onda im kažem da se i zbog
prvog Newtonovog zakona vezujemo u automobilu, onako, svi ih gnjavimo, veži se, veži se, kad sjedneš, zašto se vezujemo? Vezujemo se zbog prvog Newtonovog zakona, onako, svaki dan ga živiš, je li. Neće kad Newton kad izračuna, kad se sudariš, to je onako. E, i to je to, i onda im samo objasniš da postoji za to nekakva definicija, ali evo, živiš svaki dan zapravo taj zakon. A jel se uči šta o povijesti znanosti? Učuj, ne u mlađim, ali sad u ovom najstarijem programu koji radim prvu godinu, jer je ovo treća godina poslovanja, pa ga sad prvi puta i provodim, povezuje se, znači, i povijest, jer su onako više kao udžbenici, ko nekakvi enciklopedijski, pa imamo i na kraju lentu vremensku, da oni malo to, ovaj, mogu sebi predočiti u kojem razdoblju je koji znanstvenik uopće stvarao, je li, da to povežemo i sa geografijom i tako da, evo, uvodimo, uvodim ih i u taj dio.
Da, to, baš mi je sa Newtonom je fora, on je isto, koliko je on toga, ovaj, baš Isaac Newton, koliko je toga otkrio i unaprijedio, i on je, ovaj, pomozi mi reći, integrale izumio i koliko je, koliko je dugo njegovo zapravo držalo zakon gravitacije, sve do Einsteina se koristilo, ali bilo je, je li, problema sa. Da. Zanimljivo to kako je za neke stvari je bilo dovoljno precizno, ali onako, na nekim većim skalama bi se počelo raspadati, tako da se onda, i Einsteinova nije gotova, gotova stvar, jer se, to je zapravo zanimljivo kako ste dvije grane znanosti, znači, na jako velikoj skali, gdje je Einstein glavni, i ova kvantna mehanika, kako se bazično za sad bar nismo našli poveznicu, tako da, eto, to je onako. Je, nisam znao. Pa si napret su to teme. Tako je, učimo, je, te teorije sve su, ja sam im rekla, vi to sve možete jednom promijeniti, ovaj, imate prostora da ih možda promijenite, jer znaju oni postaviti pitanje, bude im nelogično, jel, nešto, tako da, to je to, ovaj, kad ih učiš da
kritički razmišljaju i stvaraju svoje već kritičko mišljenje o zapravo vrlo kompleksnim konceptima znanosti, a u ranoj dobi. A kako je, ovako, s praktične strane, da te pitam, kako je bilo pokrenuti biznis u Šibeniku, u Hrvatskoj, znači, dobro, to je franšiza, ti si, pretpostavljam, išla na. Je, i s te strane mi je, evo, to je jedina, moram reći, olakotna bila okolnost, s obzirom da sam ja htjela, imala sam nekakvu takvu zamisao, onda kad sam našla da postoji, a kao, htjela sam brzo preći u, u biti, u taj, u to privatništvo i početi se baviti nečim drugim, ovo mi je sjelo, ono, izvrsno, znači, ne moraš gubiti vrijeme na taj razvoj brenda koji je onako, priča za sebe, marketing priča za sebe, ovaj, već, ono, kad kreneš, imaš osjećaj da bi trebao deset ljudi da ti to, šta su oni, naravno, i imali, i ti si samo to zapravo uzeo. S te strane je franšizno poslovanje stvarno jedan. Da nisi ti, ti si onda vlasnik, ajmo reći. Tako je, ja sam vlasnik za područje Šibenika, tako je, na području Šibenika imam pravo na. Ali onda opet moraš sama za marketing misliti i privući ljude.
Tako je, ali nekako imaš to već ime, oni nama ponude, naravno, i smjernice, sve ti je to nekako već, kako bi rekao, servirano i ti samo moraš plasirati dalje. Naravno da je bilo ono apstraktno i meni, a pogotovo mojoj obitelji, ono, kad sam rekla da ću, kao, oni su me pitali, ali, kao, kako ćeš, ono, di ćeš se ti oglašavati, kako će uopće ljudi saznati, zato jer je tad, prije tri godine, ono, i bilo i manje Tinker centara i nije bio toliko popularan. Ja sam rekla, pa, ono, napravila sam Google obrazac i to sam, oni su mi otvorili Instagram i Facebook stranicu i sad ja dalje to vodim, oni samo otvore, je li, to, i sad ja to dalje vodim, ja tamo, ja kažem, objavljujem nekakve informacije početne o tome i pokušavam, je li, dovući si publiku i klijente, ovaj, i tako će oni, i kao, koliko, svaki dan je bilo, koliko ti je ispunilo obrazac i onda, stvarno, misliš da će se ti ljudi pojaviti tog dana kad bude besplatni ogledni sat, onako, i ja sam u nekom momentu sumnjala, hoće li stvarno, mislim, to je jedan internet obrazac koji je, ovaj, nije potpuno anoniman, jel, dadeš
svoje podatke, ali, ono, mislim, ne mogu te ja nagovoriti da ti dođeš, ti si to ispunio, ko ti brani se ne pojaviti, i onda kad je to sve krenulo, kad su se stvarno ljudi pojavili, ovaj, su moji doma bili, o Bože, ono, jel moguće, ovaj, da danas možeš zapravo pokrenuti i posao za početak, krenut ću s društvenim mrežama, s tim da, moram priznati, da je, da su oni mislili da ću ja zadržati svoj posao, onako, u državnoj službi, to je ipak sigurnost, ajde ti to, onako, pomalo probaj jedno i drugo, pa ćeš vidjeti hoće li to uopće ići, bili su skeptični, ovaj, jesu, a ja, ja sam odmah znala, ja sam tog, to je bilo negdje u listopadu, znači, ono, taman je počinjala jedna školska godina, jel, ja sam saznala, zato bilo je kasno, naravno, za tu godinu, i bila sam svjesna da će to biti od iduće, jel, školske godine, kad sam krenula u te pregovore, znači, ja sam u tom momentu odmah, ono, ko ženski mozak, kad sam nešto, ovaj, upilila, to će biti to, ja sam već znala da ću ja dati otkaz i da sam, onako, trebala da priznam to svojima kući, bez obzira na kredite
i na sve, onako, nekako, ne bojim se rada, nisam imala nešto puno izgubiti, s obzirom na primanja koje sam imala, koliko god ona bila sigurna, mislim se, ono, to ću si zaraditi sigurno bilo gdje, ovaj, tako da s te strane ne bojim se različitih. A i danas ima posla, ono, koliko god hoćeš. Ma da, i onda mi je s te strane bilo kao osobi koja se ne boji raditi, truditi i ostalo, sam si mislila, pa nemam šta izgubiti, čovječe, idem se ohrabriti, ako sam ovdje nezadovoljna, daj da napravim, mislim, šta ću dolaziti svaki dan kući kao nezadovoljna, a ništa ne radim po tom pitanju da bi možda pokušala, znam da nije lako, nije svaki koncept, i ja sam imala sreću da sam pronašla točno onako, to je bilo to, nisam se. A tebi je bila trema sad ulaziti u to, onako, sad. Je, samo, znaš šta, ja sam ti s ove ekonomske, s djecom ne, rad s djecom me nije strašio, meni je to oduvijek. A ti nemaš studij one pedagoške i položene. Pa čak i nemam, čak i nemam, ali sam oduvijek voljela raditi, imala sam i neku ekološku udrugu na Brodarici gdje sam prije živjela, gdje sam taj svoj dio ljubavi rada s djecom i radionicama prolazila, i imala sam nešto iskustva u zamjenama u školi, tako
da, nije me strašio, moram priznati, da mi je to baš ono oduvijek bila želja, nisam imala položene stručne ove pedagoške, jer nekako nije me odveo ovaj poslovni život u smjeru škole, i onda si mislim, šta ću sad to ići polagati, ako nisam tada, jednostavno nije bilo na tržištu uopće potrebe za profesorima biologije, kemije, sve je bilo popunjeno, otišla sam u tom smjeru EU projekata i to, i onda si mislim, ono, znaš kako je, jednostavno, kad kreneš u to, onda sam išla na ta obrazovanja, ovaj, i nisam nikad položila zapravo te pedagoške, evo, ovdje nisu uvjet da bi radio s djecom, uvjet je da položiš njihove testove i edukaciju, i to ti je to, ne znam, malo sam se sad pogubila, gdje smo bili, ali to, i što ti je, i onda sam ja odlučila dati otkaz, i kažem, idem, idem na zavod, idem tražiti mjere za samozapošljavanje, jer to ne bi mogla iskoristiti da sam ostala na ovom poslu, iako sam ja, ovaj, bila kao, digla kredit već odmah, jer nikad ne znaš hoćeš li moći dobiti
ta sredstva, znaš ono kako nekad oni prekinu i kažu gotovo, ispunili smo kvotu, e, međutim, povučena iskustvom od ostalih kolega, to je prolazilo, i stvarno, znači, ja sam dala otkaz, prijavila se kroz ljeto, ostvarila i ta sredstva, to mi je ono još bilo taman pred školsku godinu, mi je došlo odobrenje, i onda mi je sve onako, nekako. Kad si pokrenula? 2021.? 2022. Aha, 22. Jel tako, 22. 21. je bila još korona. Da. E, a i ove zgrade, ne znam jesu uopće bile u seriji. E, 22. je bilo, 22. 23., 23. 24., 24. 25., je, ovo mi je sad 24. 25. treća godina, 22. s tim da sam potpisala predugovor na dan kad je krenuo rat, ovaj, u Rusiji, kad su bile, korona još nije prestala bila. Pa s tim ratom je taman završila. E, tu negdje, i ovaj, bilo je vrlo, vrlo nezgodno što se tiče, kao, ideš u rad s djecom, ono, pola škola je bilo, ovaj, još uvijek zatvoreno, nije se znalo hoće se i kako raditi, ali evo, na kraju se sve to iskristaliziralo, i dobro,
evo, za mene dobro prošlo, velik je interes, djeci se sviđa, očito je taj koncept vrijedan, rekla bi, i vrijedan truda i mog, i ljudi su to prepoznali, uspješan je u većini gradova, evo, posebno je, ne mogu reći, u Šibeniku, u Splitu, tako, ima nas par koji smo malo odskočili, što se dogodilo, da li je tu taj faktor
ljudski uz, ovaj, što je kvalitetan program, to, evo, nikad nećemo saznati. Znači, zadovoljna si koliko tu na kraju djece dođe. Jesam, jesam, jako, jako zadovoljna, i evo, otvaraju se tu i neki novi, izgleda da se polako kreće u tom smjeru, da se to uvodi i u vrtiće, pa radim, imam priliku ove godine raditi u jednom vrtiću u jutarnjem terminu, znači, oni ne dolaze tu, nego ja dolazim kod njih, sve isto, samo, eto, da se rastereti malo roditelje, da ne moraju možda voziti u popodnevnim satima, djeca odrade tu aktivnost tijekom boravka u vrtiću. Bio je projekt, mislim da ima više, ovaj, aspekata i glazbene radionice i tjelesne i, ovaj, STEM. Eto ga.
Ali, jel ima, jel ima u Šibeniku konkurencije? Kako je, u smislu, ovako, šta ti radiš, ili, znam da ima nekakvih, kao, isto škola, ja sam to isto bio nešto gledao prije, ali nekako mi se ni, nije mi se dopalo što i kako se radi, mislim. Mi smo jedini u smislu sveobuhvatnog STEM-a, odnosno STEAM-a, znači, postoje franšize i izvanškolske aktivnosti koje su usmjerene u jednu, onako, ili na matematiku, ovaj, konkretno, ili ova sad što je za engleski jezik, i to, mada to nije konkretna konkurencija, mada opet, kad pogledaš, ne mogu roditelji baš si priuštiti da dijete ide na tri franšizna koncepta, jer, mislim, to i košta. I plus nekakvi. I košta i vremenski i financijski, plus, naravno, da dijete, ja sam uvijek podupirem da dijete ide. I meni isto mali, ako se peti razred, ide karate i ovo, i sad, još nešto. Odlučit ćeš se, činjenica je da ćeš se odlučiti, od franšiznih koncepta odabrat ćeš najvjerojatnije, u velikom postotku, najvjerojatnije jedan, plus još nekakva tjelesna, recimo, aktivnost, tako da s te strane postoji, jasno, evo, sve više, i od ove godine
možda ima još neka, ovaj, raste, međutim, evo, bila sam među prvima, pa je možda i to faktor, da sad je već to prepoznato, pa ljudi idu možda na sigurniju, gdje je već neko, ono, usmenom predajom rekao da je tu dobro, tako da, nekako se sve poklopilo, ali konkurencije ima, naravno, recimo, u većim gradovima ima puno, puno više konkurencije, i mislim da je tu možda isto im malo i problem, jer u većim gradovima možda ljudi mogu si priuštiti više tih koncepata, ali nemaju vremena za to. Da, da, ili je nezgodno, ili. E, nezgodno im je razvozati, jer je to s jedne strane grada na drugu, kod nas je to sve stigneš, praktički, u. Da, mi smo mali grad, nema tu šta. E, ali s druge strane smo možda malo ipak drugačiji, i da djecu nismo još toliko skloni baš, ono, opteretiti do zadnjih, imam osjećaj da mi u Dalmaciji vodimo računa da. Ma ne, baš, Alma, baš, pa ja mislim, ono što ja vidim, dosta, dosta se to. Ide, ide sve više, ali ovaj dio djece možda, koja su, ajde sad, ono, osnovna, srednja, tu još vlada onaj đir, ideš na jednu aktivnost, i to ti je dovoljno, nisam sigurna koliko je ni dobro da djeca idu na previše aktivnosti, iskreno, toliko podražaja
davati djeci u danu, pogotovo ovoj maloj, mislim da nije dobro, treba i slobodne igre, vanjskog zraka, boravka, u ostalom i boravka nas sa njima samima, a ne da ih konstantno, ovaj, onda ostavljamo kod nekoga, eto. Je, zna to biti problem, baš prije 5-6 godina sam, čisto ako anegdota, neko je na kavi sjedio, mislim, nisam sad prisluškivao, sad glupo će ispasti, ali ono, nekako čuješ razgovor, i sad valjda teta od neke djevojčice, nešto one pričaju, i sad, pa ne znam, ide na, napamet sad govorim, pa engleski, pa ovo, pa ono, pa sad neko nabraja i ova ovako, žena, a čerce, kao, ono, jesi ti ikad kući, ovako, to, u tom stilu, i baš, i nekako onako, i često tu, ja mislim da i roditelji neko pretjeruju, meni je jasno da svak želi najbolje za dijete i da bude, ali nekako moraš, moraš tu naći nekakvu granicu, onako, da. Je, slažem se. Neko dijete od 10 godina, okej, aktivnosti, ja jesam za to, i sport, ili ovako, tinker, ili šah, ili klavir, ili nešto, ali onako, mislim da treba biti vrijeme kad je doma i
kad leži, i kad, ne znam, mu je dosadno. I kad mu je dosadno, njima nikome nije, nemaju taj osjećaj dosade koji smo mi imali. Ali ja mislim da su tu krivi mobiteli, kompjuteri, mislim, krivi pod navodnike. Opet. Jesu, neizbježni su, nažalost, evo, tu je baš, ja tu nemam rješenja konkretno, nisam ni za ni protiv, jer ne možeš od nekih stvari pobjeći. I meni je to onako, mi je, s mobitelom je isto, isto mi je to onako mrvicu licemjerno na neki način, ne znam, onako, kad roditelj, a ne smiješ to, ko se, okej, ali mislim, i mi smo odrasli isto, svi mislimo, non-stop. Poludili smo svi, pa istina je. Da, da, onako, ne znam, koliko sebe puta uhvatiš da si, ono, konstantno skrolaš, onako, bezveze, e, ovaj, ja sam, recimo, na tom bezveznom skrolanju, jesam, evo, konkretno pokrenula svoj posao, današnji. Da, da, je. Tako da sad, evo, ne znam, jer ja sam skrolala jednu večer, onako, tražila nešto, vidjela tu mamu koju poznajem iz Varaždina, da vodi negdje dijete, učinilo mi se zanimljivo, krenula kopkat. E, tako, tako je to došlo, da. E sad, i onda, kako da ja, ovaj, sad bi bilo licemjerno da kažem, ono, da treba kompletno zabraniti,
ali treba dozirati, kao u svemu u životu, mislim, to je, ono, dozirati, i, ovaj, i to je možda formula, ne bježati od modernih tehnologija, to je suludo. Da, da, je, teško je, ovaj, mi smo imali drukčije neko odrastanje, kao što će i djeca, naše djece, ko zna šta će biti za 20 godina, uopće to. Je, mislim, radio bio, ono, mislim, ona nesanica, nedjeljom, cijelu noć, da su znali roditelji da ti je ona, ovaj, taj radio cijelu noć kraj glave, i to slušaš, sutra je škola, a danas da je on na mobitelu cijelu nedjelju u svojoj sobi, da ti ne znaš da je proveo cijelu noć u sobi, a samo što smo, eto, mi smo slušali to radio, oni gledaju. E, naravno, vide se posljedice toga, ali još, evo, ja mislim da je još na vrijeme da se to stavi u neke granice. Jer to je tako, ono je, nije tako crno-bijelo, na primjer, sad ti mobiteli, ne znam, ili na YouTube kad idu, bože moj, koliko svih ima gluparija i kretenarija tamo, baš ono gdje, gdje ja i malo mislim, onako, posebno kad one šorce. Šorci su, ovaj. Piči, onako, imam dojam da mu se mozak istapa, ali opet, s druge strane, toliko ima i dobrih
materijala, koliko sam ja toga naučio preko YouTube-a i općenito preko interneta, Wikipedija, još onako prije, ono, dok je bio dial-up modem, ja bi navečer otišao bi na Wikipediju, otvorio, ne znam, 20 tabova, ne znam, volio sam čitati o astronomiji, a, neutronske zvijezde, crne rupe, vamo, tamo, svašta nešto, i onda ugasiš modem, jer je koštalo, ono, po minuti, i onda to sljedećih sat, dva, čitam, umjesto da spavam, do 3 ujutro bi čitao te stvari. Tako da, ogromni je potencijal, možeš zabraziti, ono, u totalno smeće, i ne znam, stvarno, gubiti vrijeme. Zato je moramo kontrolirati, pokušati inservirati. Ali koliko je isto, ne znam koliko je moguće. Ali kažem, pokušati inservirati, možda sadržaj koji nije kvalitetniji, i vjerujem da se to može, eto. Ali ti svojima ograničavaš kako to, ili. Pa, evo, curica je još mala, ona je uglavnom orijentirana još uvijek na televiziju, za pogledati neki crtić, film, i slično, nema, ono, ovaj, rijetko kad joj dademo da na naše, sad, evo, dječak je već 9 godina, ovo je sad, smo mu dali mobitel,
nije imao ni prvi ni drugi razred, računali smo, tu je blizu, ono, nema potrebu, ovaj, za tim, međutim, cijelo društvo ima, i, ovaj, to ti je taj, i onda, ovo, dala sam mu, i čak iskreno, nemam ni ovu, ne znam jel smijem priznat, nemam ono ograničenje. A, family link, a, ja sam stavio. Pa zato što sam tu prisutna, sam, i ono, ja mu kažem, izvoli, makni, za sad nemam aplikaciju, to je druga stvar, ono, kad radiš, pa je dijete samo kući, ja sam, ono, kad on dođe iz škole, ja sam tu, jeli tako da ja vidim jel on koristi, ne koristi, tako da razumijem i roditelje koji stave to, ako su na poslu, pa da ne bi bilo do 3-4, da je dijete od podne do 4 bilo, da se to ipak ograniči, fora mi je to, on me zamolio da to mu ne stavim, i da će se on nastojati držati ovoga što mu ja. Nemoj znao, onako, gundžati, ovo hoćeš li maknuti. Ovaj, tako da za sad, za sad se tu imamo neki kompromis, bez te, ali u slučaju da to krene u nekom smjeru koji nam se ne sviđa, eto, postoje opcije, hvala Bogu, da to zabranimo, kažem, nisam, ono, radikalna
u nijednom aspektu, ne znam. A je, da, da, nekako, ne možeš bježati od toga, i tim više, to mi je ono, to kaže. Mislim da te to samo vodi i nezadovoljstvu, s druge strane, da se boriš protiv nekih možda. Da, da. Stvari koje su neizbježne. Jer to je onako, možda nije skroz dobra analogija, ali tipa, ono, kad nekog srednjoškolca uhvati kako puši, i onda mu daje mu cigaretom u zubima, nekoj prodike držiš, ono, a gdje je to vidio nego kući. A mi smo svi, priznajmo, non-stop se hvatamo, mislim, meni je dosta i posla vezano, pa se znam često reći, ma to je za posao, nije uvijek, jer meni mama i tata moji, kad me vide, onako, bože, čerce, koliko si ti na tom mobitelu, tako da, evo, ne smijemo biti licemjerni, nego ih usmjeravati, i to, evo, ja, odgoj je, ono, najteži posao na svijetu, to sad spoznajemo, ovaj, jel tako. I nije bilo lako našim roditeljima, nije lako ni nama, eto, samo da izrastu u nekakve, ovaj, normalne ljude, to je neki moj osobni, evo, cilj u životu.
I mislim da je važno i dosta, na primjer, što s mobitelima, ipak, ja ga mogu mirne duše, on ima, ima dolje trening u gradu, ja lijepo njega na autobus, zašto da ga stalno vozikam, ima onaj pokaz, 5 eura mjesečno, stvarno, ti gradski autobusi su super stvar, drago mi je da su to, da su to uveli, i nekako su točniji, ono, prije je bilo, ajme, majko, s onim, ATP Šibenik, to nije baš, nije bilo pouzdano. Je, mislim, mi smo inače grad koji se jako malo bazira na javni prijevoz, šta bi trebali, eto, nama je svima lakše sjesti u auto, osobno i meni, priznajem, ali. Je, a, baš smo automatizirani. Treba, ja imam jednog jedinog dječaka koji koristi za dolazak na Tinker, javni prijevoz, i čak ima problem, jer kad završavamo onaj, četvrtkom, recimo, u 8 i 15, tu mu se stvara problem da ne može se vratiti kući, a daleko mu je ići pješice, već padne mrak, i mislim, i zna biti loše vrijeme, ovaj, ali, mislim, super mi je to kad kaže da je došao autobusom, i samo, jer mislim, oni su već veliki, peti, šesti razred, zbilja, trebamo ih pustiti, mi smo tu malo
krivi, tu se dosta pomakla ta granica. Je, moderno je, jako, nekako se, ono, ne znam, ja znam ljude koji, djecu u školu, ono, pa mislim, a, ovamo, tamo, mislim, ne znam, Hrvatska stvarno nije opasna zemlja, i Šibenik također, tako da, ne treba. Ali na njih to bolje utječe. Je, pa naravno da su bolje da su. Sretni su tu, oni budu, mislim, sretni, jer taj prvi put kad je moj, ovaj, Toma došao iz škole sam pješke, mislim, vi to ne možete uopće, to je njima doživljaj, i to smo i mi imali, i zašto im te stvari zapravo. A ja sam isto, i ranije nego šta je sve nišao prvi put, i sam išao sam busom u grad, ko to vrag, pitao ti išta, nisi imao mobitela, boga tebe, ono, mislim. Tako je. Za današnjim senzibilitetima, nekoj roditeljskim, to je sve užasno neprihvatljivo, ali ja mislim da ih moraš, od malih nogu nekako. U nekom momentu pustiti, je. Je, nije ni meni ono isto ugodno, ali opet s tim mobitelom neće mu ništa biti, onako, moraš malo racionalnosti ponekad. Tako je. I ono, i kasnije će mu to dobro doći, sad on već sam ide svuda, to mi je baš super da je nekako, da je neovisan, i vidim ja to na njemu nekako baš, onako, ponosi
se s time, i to je dobro. Tako, to im treba, to im treba, i kod sporta, imam osjećaj da se isto roditelji u to previše su involvirani, u svemu je došlo da se roditelj mora involvirati. Da, da, je. I u školi smo previše, moram priznati, involvirani, nekad je škola bila tvoja obaveza, mislim, ja ne znam jel moj tata znao, ono, jesam li ja A, B, C, D razred, i ko mi je konkretno učiteljica, ono, dobro, uvijek je jedan roditelj malo više angažiran, ali imam osjećaj da su bili manje involvirani u sve to, mi danas u svemu moramo biti, ovaj, involvirani, pa ih voze, mislim, a imamo veća sredstva nego što su prije imali, evo, ja znam, moj brat je išao na to vaterpolo, oni su imali taj svoj mini bus, išli su po cijeloj Hrvatskoj, to, ali nismo mi pratili na svaku utakmicu, na svaki, nego je stjecao tu samostalnost, to, taj timski. Da, da, i sa svojim vršnjacima. Sa svojim vršnjacima, da ti je trener ta neka spona, jeli u kojoj si odgovoran, i tako, onda stalno vidiš tu negdje u ogledalištu,
tu su, prate te roditelji, ovaj, možda smo otišli u neke druge teme, ali evo, vezano je uz djecu i to sve utječe i na njih, ovaj, a povezano, jeli s mojim poslom. Ma da, ma ne smiju baš pod skutama našim vječno biti, i to što prije to bolje, ja mislim da će kasnije u odrasloj dobi nekako, to je isto vještina koja se uči, onako, ta samostalnost. Samostalnost, bože moj, je. Da si u stanju negdje otići bez, ne znam, sto nekakvih, ono, uputa i to. Da, i to ti samostalnost ti stvara onda samopouzdanje i sve dalje i sve dalje, ovaj, tako da, evo, dobro smo mi to sve, ovaj. Sve smo analizirali. Sve smo izanalizirali, stručni smo u svemu, ovaj. Imamo rješenje za sve, je, je, samo vi nas slušajte.
Je, je. Reci mi, ovaj, kako mogu ljudi, jeli primate sad, ili ima upis gdje se može ovako i usred školske godine? U principu, Tinker Labs je koncipiran tako da bi se mogao priključiti u bilo kojem. Ja mislim da i sve nije došlo, tipa poslije nove godine neke ili nešto. Je, prvu godinu, da, jer je bilo mjesta, trenutno sam, ono, zatvorila, upise nema, ovaj, mjesta, možda nešto ima u ovom njihovom, jedno, dva mjesta u tom njihovom najstarijem, ali htjela bih da ipak onaj ko se prvi put upisuje prođe i program niži, a ne da odmah ide u World, tako da kod njih je tu, oni su mi baš isključivi nastavljači, djeca koja su tu već tri godine i koja razumiju cijeli taj koncept, tako sam si to postavila, dok u ovim mlađima nema mjesta ni za lijek, stvarno, evo, ovaj, su sve grupe popunjene, sad eventualno, ono, kad neko odustane, a evo, hvala Bogu, ne odustaju, tako da, stvarno, evo, već na predupisima, ono, u šestom mjesecu, kad se odluči ko nastavlja, ko ne nastavlja, otvori se nešto malo novog mjesta, i
to je to, evo, i prošle i ove godine sam praktički krenila, ono, i ostala na tom nekakvom broju od početka, vrlo malo se tu, ovaj, pa nemamo trenutno otvorene upise, ali evo, roditelj me pita, a kad se onda moramo, ovaj, javiti, najbolje je tako u šestom mjesecu, ono, prije ljeta, iako sve je to meni, ono, već prije ljeta moraš znati di će ti dijete ići, ovaj, ali evo, tako je postalo, šta da radimo, prilagodimo se situaciji. O tome smo pričali. Tako je, tako da, evo, morate već prije ljeta znati gdje će vam dijete ići na jesen, i onda, ovaj, mirno uživati u ljetu, najbolje se tako u šestom mjesecu javiti, onda je najveća vjerojatnost da ćete svoje mjesto rezervirati, takozvano, na vrijeme, uvijek se može jasno odustati, i ja kažem roditeljima, i ono, stvarno sam tu, ja mislim, fleksibilna, i da nadoknade, ako dijete ne može doći, ajmo se dogovoriti da dođe u drugi termin. Je, pa to mi je super. Zbilja sam tu ispala, a ne stvaram i za sad problem, i
vidim da roditelji ne mogu reći da iskorištavaju, onako, baš, valjda smo stvorili tu, ono, povjerenje, neko, i kad ti stvarno treba, ja sam tu, i evo, kad je, ovaj, ma zna biti i zbog rođendana, to možda nije opravdani razlog, ali ja sam svjesna, ono, da je neko možda blizak, a ovo je samo jedan put tjedno, to je stvar, da je to tri puta, ono, mislim, pa onda, ali jedan put je, i šteta je, meni je žao kad dijete propusti, ovaj, da nije sudjelovalo, jer je uvijek nešto drugo, znaš, i onda mi je uvijek, voljela bih da bude, možda, hoće li mu se ta lekcija svidjeti, i volim da djeca nadoknade, i da se roditelji, da pače, jave, nismo tu, idemo na put, možemo li doći u neku grupu drugu, meni je to skroz okej, i mislim da treba biti u tim stvarima fleksibilan, i olakšati, i roditeljima, i sebi, jel. Znači, ovo je sve one woman show. Trenutno da. Trenutno da, i ono, jedino što imam te kolegice iz drugih gradova, kojima se jadam i razmjenjujem iskustva s njima, i kako ćemo neki pokus odraditi, i ta nabavka materijala, meni je nastava, ono,
od 5 ili od 4 do 8, to mi je najlakši dio svega, onako, ali ovaj dio pripreme, tu se baš, onako, borim, em, šta to sve triba naručiti unaprijed, i pa onda nisam sigurna, jel to dobro za taj pokus, pa di ćeš nabaviti, ono, najbolja je priča kad sam išla po, ovaj, po konop, trebao mi je 2 metra konopa, i sad nisam htjela ići, da ne kažem sad neke ove dućane, ne bih htjela napominjati, nisam htjela onaj obični bijeli, nego kao, jeli žensko, ovaj, htjela sam da bude neki ljepši, i računam otići u brodski dućan, oni imaju fine, ove, ovaj, konope različitih boja, i tako, i dođem na, u brodski dućan, i pitam, jel imate 2 metra konopa, da bi mi trebalo, i sad, onako, se gledaju njih dva, a, gospođo, zašto vam to treba, ovaj, već su mislili, ono, proučavali su moje psihofizičko stanje. Da, da, da, ko zna što. Ovaj, i onda kad sam im objasnila da mi treba da pokažem djeci valnu duljinu i frekvenciju, pomoću tog konopa, ovaj, otišao jedan od njih iza, izrezao tih 2 metra konopa, dan danas ga koristim, i rekao, ako je za tu svrhu, ovaj,
i poklonili su mi ga, tako da, hvala momcima iz tog dućana, nađem se često u takvim situacijama da odlazim u potpuno neka mjesta, ono, gdje me ljudi pitaju, a zašto vama to treba. Da, da, da. E, ono, šta ćete vi s tim, i moram ili s tatom, ono, pa ga gnjavim, ajmo izraditi, pa on kako, ono, u penziji, pa svoje ove prijatelje, ajmo joj napraviti to, jer mi ne mogu pronaći nekad, ono, baš pravi, konkretan da možeš kupiti, a i nekad mi je i draže, evo, i dan danas podloške za epruvete, imam drvene, koje je izradio moj tata s prijateljem, u koje ide epruveta, nisam kupila one plastične, preko, ovaj, AliExpressa ili ne znam, eBaya, i baš mi je to, onako, fora, eto. Jel imaš nekakve planove za proširiti se, možda veći prostor, više djece, više smjena? Pa, za sad ovaj prostor baš, onako, volim, i svoj atam, iako nije moj, baš mi je sjeo, i njega sam, onako. A je, baš je lijepo uređeno. E, tepila sam ga, sviđa mi se lokacija, i baš je i djeci, ja sam inače bila onaj minimalist, ono, crno-bijeli, ono, monokromatski, ovaj, i u kući i to, kad sam vidjela kad su mi poslali idejni projekt ovog, kad sam vidjela ove sve
boje, Isuse, bože, ja kažem, kako ću ja raditi u ovome, ta zelena, ta plava, ta žuta, ovaj, međutim, djeci to stvara stvarno jedno ugodno okruženje, a i meni je, ovaj. Pa da, ne živiš ovdje, nego ipak je to za. Tako je, ugodno je, ugodno je. Da bude stimulirajuće, malo. Je, i rados su i sve, i ti svi materijali, tako da, je, možda ne prostor, jer je jako teško zapravo naći prostore, to je jedna tema posebna,
u Šibeniku, a da, ono, a da ti paše u svemu, tako da. A i najmine su vjerojatno ogromne i tako dalje. E, je, to sad već raste kao i sve, nego, ali svakako bi voljela, jer kad već ide tako dobro i kad se svidio taj koncept, šteta je da se to ne ode na jednu višu razinu i što se tiče tima i svega, tako da, intenzivno razmišljam o tome, i baš, ovaj, moram otići i na zavod i vidjeti malo, imaju li kakve, ovaj, i opcije i mjere, zašto ne, jeli ovaj, to, tako da, evo, u razmatranju sam i voljela bi. Ono, u početku sam to kao svojatala, to je moje nešto, jeli međutim u nekom momentu dođeš u situaciju da, mislim, ne možeš jednostavno. Pa mislim, možda bi bilo dobro širiti se i. I širiti se, jer ima, mislim, i ljude sam neke morala i odbiti, što znači da je moglo se još, možda da je druga osoba, onako, uvijek misliš, neće to niko odraditi, o će, odradit će, i ima ljudi koji su za to sposobni, koji će to s ljubavlju odraditi i svidjeti se roditeljima, a ja sam naravno uvijek tu, onako,ću i biti glavna, ajmo to tako reći, tako da, evo, prešla sam tu neku, onako,
spoznaju i stvarno sam odlučila da moram nekog još sebi uzeti da podijelimo i radosti i tuge, ovaj, privatno. Pa ja vjerujem da ovo nije loš posao, neko ko voli onako s djecom komunicirati i. I zapravo, ono, koliko god. Hvata te u koncepte i ono, baš super. I svaka ti, ono, svaki dan ti je drugačije, su drugačija djeca, drugačija im je taj dan i raspoloženje, i tebi i njima, i interesantno je kako na svaku temu grupa drugačije reagira. Ono, imaš četiri grupe, ista tema, cijeli tjedan, kompletno se nešto drugo dogodi.
Baš ona, znaš, ono, fokusiramo se jedni na, ono, jednostavno se stvori, i kako ima nekih grupa koje su tako harmonične, onako, totalno, jer se rendom dogodi da se spoje, i ovaj, i baš ti bude gušt, evo, odraditi, kažem, gušt mi je taj dio, definitivno i dalje, i to znam da mogu sama odrađivati, ali evo, ima tu još puno popratnog posla, evo, kad si ušao, si me vidio i s metlom, ne zazirem od toga, jasno, tako da treba i to, a di je ovaj administrativni dio koji se ne vidi od ovoga, od društvenih mreža, pa te oni stalno, i ta franšiza te, ono, potiče, naravno, za razvoj, pa ova radionica, ona radionica, sve to iziskuje određene resurse, vrijeme, i ono, a onda, s druge strane, imaš život koji ne želim, znaš, ono, e, ja bih sad živjela, i bila je privatnica, ono, to su mi svi govorili, nećeš imati život, i prve dvije godine sam imala i život, i to sad sam se uhvatila da puno, puno više vremena sam tu, i da me ljudi pitaju, ono, jel ti živiš tamo, ovaj, e, i to je taj moment kad sam shvatila, evo, i točno se
i poklopilo. Da, da, često to ljudi imaju, pa meni krivi nekako pogled na to, ipak radiš za sebe i nešto gradiš tu, i sumnjam da ti je tu korobija, nego to nekako, onako, s guštom osmišljaš, radiš, nije ti teško, mislim, to je dosta drukčije nego. Da, obratno bi prestala. Kad si za nekog, ono, da. Je, neprocjenjivo je, moram priznati. Pa vjerujem, da. E, ima svoje, naravno, mane, strepnje. A, da. Eto, ali, ovaj, ta sloboda, ta sloboda koju imaš je, ono, prekrasna, evo, i stvarno bi poručila onima koji imaju neku zamisao dobru da pokušaju da se ohrabre, ovaj, znam da je to lako reći sad iz ove perspektive, ali evo, ja u tom momentu stvarno nisam znala šta će se dogoditi, hoće to biti uspješno ili neće, nego jednostavno mislim, ako ti se stvarno svidi, ima, ima prostora, ako možda ne ide u tom, otići ćeš u nekom drugom, ovaj, otvorit će ti se nešto novo, ja sam tamo bila zatvorena u nekakvom uredu, u tih, ne znam, 8 godina, nisam, sad sam upoznala toliko ljudi, i to ti daje onu, ovaj, neku i širinu i sve skupa, i toleranciju,
ma, mislim. Čak i na podcastima si završila. Čak i na podcastima od kojih, ono, ovaj, nisam sad googlala šta je podcast, ali prije jednom godinu, dvije, ovaj, kad su od mog muža braća stalno spominjala te podcaste, podcaste. A šta je to, da, da, da. Šta je to, a vidim da gledaju, ono, dvije osobe koje pričaju, jel? Da, da, šta je tu zanimljivo, da. Zašto vi to zovete sad podcast, ovaj, ali eto, to je to moderno vrijeme, tako da, evo, pristala sam jer mi je baš izazov, ovaj, bilo sudjelovati u ovakvom konceptu razgovora, oni intervjui kratki, kad, ono, nemaš ostraha u tih tri minute koliko dobiješ vremena i nervoza te. I ne može se ući u nekakve teme. Mislim, ne znam sad, ono, znaš, iz ove perspektive, di smo se izgubili, di smo, ovaj, ali je okej je zapravo, i svaka ti čast, evo, da i ja tebe pohvalim, jer mislim da se rijetko, evo, baš sam razmišljala da li itko to radi u Šibeniku, tako da, evo, našao si jednu nišu u kojoj isto nema puno ljudi, i otvaraš neke teme, interesantne, i
želim ti sreću. Hvala lijepo. Eto, i puno ugodnih razgovora sa zanimljivim sugovornicima. A zapravo je kod podcasta je, baš je poanta je šta je s tom novom tehnologijom, na YouTubeu si se stavio ili Spotify ili nešto, i šta, ono, možeš to gledati kad god hoćeš, ili možeš napraviti skokce, ja isto dosta pratim tih raznih podcasta, pa ono, nije baš da poslušam svaki od A do Ž, nego malo ili preskačem, ili neke uopće, tako, to je baš jedan novi medij koji, ja mislim, je samo u usponu, i nije samo za nekakve, pod navodnike, bezvezne razgovore, nije ovo bio bezvezan razgovor, nego, mislim, nego je tu sad i informiranje, ja mislim da će to i zamijeniti ove klasične
vijesti, i to je sve nekako u opadanju, i TV, i uopće taj koncept da ti gledaš što ti neko drugi pripremi, to jest, nekakvim YouTubeom ti klikneš šta te zanima, hoćeš sad nas slušati ili nešto drugo, tako, to je. Ovo je, ja bih rekla, ono, mislim, kao da, ovaj, šta si rekao, prisluškuješ onog nekog drugog na kavi, šta priča. Pa je, je tako. Jedan razgovor i onda ga, ono, i sad. Je, to je taj koncept, samo pričaš ovako, mislim, naravno, imat ćeš neku, ono, vodilju, evo, sad ti Tinker, neko će nešto drugo, ali to je, to je taj. To je poanta, eto. Ništa, Ana, hvala ti puno na gostovanju, to jest, ja sam gostovao kod tebe, bilo je super, tako, nadam se da ćemo još koji put, ne mora to biti prvi i zadnji, to kažem svima. Istina. I tako, hvala tebi. Hvala tebi, hvala ljudi, pozdrav svima, čao.
Slične epizode
#36
DSM #36 · 9. studenoga 2025.
Ina Barić Požnjak o udruzi Adonis iz Solina, o projektima, razvoju djece
Ina Barić Požnjak
#59
DSM #59 · 30. srpnja 2026.
Posvojili troje djece, a proces nije noćna mora
Mateja Šeneta Skračić
#49
DSM #49 · 5. travnja 2026.
Rat SAD-a i Irana, Ukrajina, nuklearke, svemir i AI
Matija Blaće