Epizoda #5 · 8. studenoga 2024. · 1 h 30 min

Martina Perković, trenerica funkcionalnog treninga

Gost: Martina Perković, trenerica funkcionalnog treninga

Sport

Podijeli: Facebook X WhatsApp Viber

O epizodi

Martina Perković se već preko deset godina profesionalno bavi fitnessom, s posebnim fokusom na funkcionalni trening. S velikom stručnošću i strašću vodi grupne i individualne treninge u svojoj dvorani u Šibeniku. Njezini treninzi snage i cijelog tijela osiguravaju ozbiljan pristup razvoju stabilnosti, izdržljivosti i opće kondicije. Svakako preporuka!

Poglavlja

Transkript

Prikaži cijeli transkript razgovora

Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druga strana medalje". Danas je s nama Martina Perković, fitness trenerica, kod koje ja već treniram godinu dana. Ona ima svoju dvoranu u Na Meterizama, gdje održava individualne i grupne treninge. Već je dugo u tome, koliko, 10, 11 godina, tako nešto? Pa tako nekako, da, 10, 11. Ovaj, pa evo, možeš malo reći o sebi. Pa evo, znači, 10, 11 godina u fitnessu, u vođenju treninga.

U Šibeniku sam jedno 13 godina, inače sam iz Virovitice. I otprilike 7, 8 godina sam baš u funkcionalnom treningu, kao u nekakvom osnovnom načinu treniranja, je li, i u individualnom i u grupnom programu. A što to zapravo znači? Mislim da dosta ljudi to... i ja isto kad sam to prvi put vidio, isto mi nije bilo baš najjasnije što bi to značilo. Pa da, to sam primijetila, ljudi baš ne razumiju taj izraz. Inače, funkcionalni trening je trening koji se primarno orijentira na zdravlje pojedinca. Znači, to je nešto što se uklapa u nekakav"zdravstveni fitness", tako zovu, je li. I onda u tom zdravstvenom fitnessu, u funkcionalnom fitnessu, primarni cilj je zapravo ta funkcija tijela. I onda, recimo, u treningu mi razmišljamo na način da radimo obrasce pokreta koji jesu inače funkcija našeg tijela u svakodnevnom životu. A to je: da smo sposobni čučnit, da smo sposobni podići nešto

s poda, da smo sposobni napraviti određeni potisak, određeno povlačenje, potrčati, skočiti, i slične stvari. Znači, tu je glavni naglasak, je li, u takvoj vrsti fitnessa, baš na to. A kako si se zapravo počela baviti s tim? Kako je to došlo do... znači, došla si iz Virovitice. Jesi već tamo s tim se bavila ili si to nekako otkrila tu, je li... mislim, kako je to išlo, otprilike? Pa, nekako, svaka promjena u životu te ponuka na nekakav rad na sebi. Pa tako, evo, recimo, ja sam cijeli život navikla na određenu fizičku aktivnost. Međutim, ta selidba, imala sam nepunih 21 godinu, je pro- ono, prouzrokovala dosta stres- stresa u mom životu. I onda sam primijetila da nisam zadovoljna sa svojim tijelom, nisam zadovoljna s tim kako se, prije svega, osjećam. I onda su tu počeli nekakvi eksperimenti, trenažni. Prvo kod kuće, naravno. Da, tako valjda svi krenu, da. Je, baš to. I onda, s vremenom, malo teretana.

Prvo grupni programi, onda baš, ono, program neki u teretani, sprave i slično. I onda sam u jednom trenutku završila u toj jednoj teretani na Baldekinu gdje sam počela raditi, kao, u smjenama, pa sam tu počela držati isto male grupice, vodila male grupice kao trening njima, je li, pa onda, recimo, s nekim individualno radila. I tu se ujedno učila, je li, i tom poslu.

I onda preko toga je upala i priča o dizanju utega, koja me prije svega privukla, jer mene, recimo, nisu nikad posebno zanimal- zanimali ti neki estetski benefiti koje teretana nosi, iako, naravno, to svi volimo. Ali taj osjećaj da nešto možeš sa svojim tijelom, to je nešto što je meni uvijek bilo moćno, je li. Da ja nešto mogu, da ja nešto postižem s tim, da sam u kondiciji dobra, da mogu podići određenu težinu, je li. I onda je tu krenuo i taj powerlifting.

Pa sad, mogu malo i o tome? Naravno, naravno. Znam da si... znači, u Šibeniku si već krenula, to jest, u Šibeniku si krenula s powerliftingom. Tako je, tako je. Nešto i ti si tu bila i na nekakvim natjecanjima, i to, znači, baš si... Je, je. Znači, bio je tu jedan klub koji je možda, dok sam ja krenula u powerlifting, ja ne znam je li bio možda godinu ili dvije već u radu, je li, od svog osnutka.

To je Powerlifting klub Šibenik. I nekako mi se učinila ta priča dosta zanimljivom. Je li to Goran Šimac i ta ekipa, ili kako? Goran Šimić. Aha, Šimić, pardon. Je, je, tako je. I njega sam dosta sretala i po teretani, pa sam i mogla nekako se upoznati, onako, vizualno s tim kako to izgleda. Ali me posebno privukla ta neka i mentalna sprema za nešto takvo. Jer inače, u powerliftingu imate tri discipline, je li. To su bench press, znači potisak s klupe, mrtvo dizanje i čučanj. I cilj vam je da bi ostvarili što bolji rezultat, cilj je, naravno, podići što veću težinu, je li. Jedno dizanje, jedno ponavljanje, što veća kilaža. Aha, znači samo jedno ponavljanje. Tako je, tako je. To je, znači, baš ono, jakost. A kako to ide u natjecanju? Je li se nekako build-up-a prema tome? Tipa, prvo dižeš, ne znam, 150, pa 170? Napamet govori, je li. Je. Na primjer, prije samog natjecanja u određenoj disciplini, inače ima i zasebna disciplina, a to je samo bench, je li.

A ima i baš powerlifting gdje su sve te tri discipline uključene. I prije nego izađeš sa svojim prvim dizanjem, ajmo reći, prvi lift, to se tako zove, inače imaš 3 pokušaja. Znači, pripremaš se, naravno, pripremaš svoj... Tako je. Zagrijavaš se, zagrijavaš tijelo, i prije svega zagrijavaš taj CNS, živčani sustav, je li, koji je tu posebno bitan, je li. Da bi se ostvarilo, ostvario jedan takav napor. To je popriličan napor, i mentalni i fizički. I onda, naravno, evo, bubam, ideš... prva disciplina je čučanj. Imaš određenu, određenu koncepciju toga koliko možeš dići, je li. I naravno da je najbolje u- u prvu ruku dizati kilažu za koju si više-manje siguran da ćeš je dići, je li. I onda tako, u drugom i u trećem, naravno, napreduješ prema nekoj većoj težini. I ti, ta dizanja, ti liftovi, mogu biti uspješni, mogu biti i neuspješni, jer ujedno tu moraš i pratiti pravila sudaca, je li.

Znači, ne prihvaća se sve. Aha, oni, znači, određuju, je li, lift, čučanj. Tako je. Na primjer, evo, kad sam se već uhvatila čučnja, sudac može odrediti, odnosno odlučiti da dubina čučnja nije dovoljna. Dovoljno je veća. Tako je. I onda, naravno, ti kaže: "No lift." To nitko ne želi čuti, pretpostavljam. Da, da. Međutim, da se vratim, u biti, na tu priču kako mi je powerlifting probudio,

odnosno pokrenio taj uvod u funkcionalnom treningu. Znači, u powerliftingu se radi o tom slobodnom dizanju utega. Znači, radi se o višezglobnim vježbama. Dakle, regrutacija mišića u takvim vježbama je maksimalna. I to je mene odmah privuklo, zato što osobno nisam nikad bila neki fan sjedenja i guranja nekih težina s nogama, ili, ono, rada na biceps pregibu i sličnih izvedbi. Meni je to jako dosadno raditi, i nisam vidjela svrhu toga. Ali, recimo, takve višezglobne vježbe, što u biti... To je ono što zovu compound movement, je li, to je to. Tako je, tako je. U biti, to i je funkcija našeg tijela. Mi sve što radimo... Kupa mišića da zajedno radi, ne toliko izolirano. Tako je. Mi radimo, znači, naše tijelo radi višezglobno. U većini slučajeva mi radimo, u biti, pokrete koji stvarno aktiviraju različite mišićne skupine, je li. I naravno, cilj ti je to odraditi na što bolji i zdraviji način.

I onda je to utrlo meni nekako put u taj funkcionalni fitness, koji uglavnom se bavi radom sa slobodnim utezima. I tu su najviše, je li, se radi s tim višezglobnim vježbama, odnosno radi se. Ali ima i dosta kalistenike, koliko ja vidim. Ima, naravno. Tipa, zapravo. Tako da, u biti, ne mora značiti da nešto što je višezglobno da uključuje automatski i utege. Naravno, da. Možemo, evo, uzeti kao primjer zgib ili sklek. To su vježbe koje jesu višezglobne, ali ne uključuju nužno nekakvu težinu, je li, da bi se odradilo. Da, čekaj, ti ne možeš zgib uopće bez ičega, a kamoli sa, sa otežanjem. Tako je, tako je. To je jedna jako složena, jedna jako kvalitetna vježba, je li. Da, mislim, evo, ja nakon 3 godine, onako, za neke standarde,"normalne", pod navodnike, dosta intenzivno, ajmo reći, treniram. Mislim, intenzivno. Pazim na prehranu, to je 3, 4 puta tjedno obavezno. Evo, sad mogu i 1, jedva. To je, mislim, stvarno, znam, ono, možda neki početnik koji to sluša, ajme, meni, ono. Da, da. Ali, ne znam, baš treba jako dugo vremena, vidim da se, da se mišići aktiviraju.

Jer ja sam počeo s 37 godina trenirati. Prve 2 godine sam solo nešto sam po teretani. Mislim, nije to bilo loše. Bolje i to nego ništa, ono što kažu. Naravno. I onda, tek 2 godine nakon toga sam došao tu kod tebe. I sjećam se, prvi trening tu, ova Lena me, prijateljica moja, me nagovorila: "Ajme, meni, Martina, ti je super, dođi kod nje." Ja kažem: "Ajde..." A nekako mi je malo, mi je dosadilo sam. Nekako, htio sam malo neku promjenu. I sad sam ja došao tu, nisam ja bio nešto, ja mislim, bar nadmen ili nešto. Ja sam tu u treningu, vamo-tamo, i nekako me baš, onako, malo me spustilo na zemlju. Isuse Bože, šta je ovo, baš sam... Znam da je, ono, prvi dan je bilo teško krepavanje. A ono, tvoj najnormalniji nekakav trening koji sad odradim bez problema. A znam da mi je to bilo, ono, ne znam, krepavanje baš. Mislim, znači, mene srce izdati, ono. Došao sam kući, oči ovakve, nešto sam pojeo, pita me žena:"Šta ti je, šta ti je?" Ja kažem: "Ništa, ovo je bilo intenzivno, nisam očekivao ništa slično." I, ovaj, međutim, onda to kroz tjedne je to nekako nadolazilo. I, i ono, klasika, ne znam, slabo sam ja noge radio, na primjer. To, to kod tebe, noge su glavne.

Mislim, što je, što je zapravo jako važno. Noge su stup. Noge su stup. Krećemo po ovoj planeti, to je, mislim, najvažnije. I hrpa vježbi za core, što isto ja de facto ništa nisam radio, i tako. Tako da je baš, preporučio bih svima s nekim trenerom, evo, s tobom, svakako, odlične grupne vježbe. I treba, treba netko to malo da ti pokaže, i forma je važna, i tako dalje. Ovaj, ali da se vratimo na powerlifting, to vjerojatno sviju zanima. Koja je kilaža bila najveća, da čujemo, u svim pokretima?

Pa ovako, odmah ću reći da sam u benchu uvijek bila najlošija. Što u biti nije toliko neobično za žene kao za spol, premda ima žena na ovom svitu koje dižu ogromne kilaže u benchu, i svaka im čast. Ali ja, ako se dobro sjećam, znači, toliko mi je nebitan taj bench da sam zaboravila. Ali mislim da sam najviše digla 51 ili 52,5 kila. To mi je max, priznati max, okej. Što se tiče čučnja, digla sam 110 kilograma. A što se tiče mrtvog dizanja, 135. Uuu. Je. Ali moram priznati, s izrazito lošom formom. Znači, evo, na primjer, kad smo već kod toga, to me podsjetilo da kažem isto nešto što je, evo, jedna boljka powerliftinga kao sporta, a to je da, na primjer, vi u mrtvom dizanju možete dići tu šipku s poda s, ono, leđima kao upitnik. Ako ste to uspjeli dići, to će se vama priznati.

A to, recimo, naravno, dugoročno radeći, uopće nije zdravo za. Da, da, definitivno. Mislim, logika govori, tko se i ti malo razumije u to, zna da to nije dugoročno zdravo. Tako da sam, evo, kad smo već kod te priče, počela s vremenom i ja osjećati posljedice svog treninga koji, da je bio pravilan, događa se. Jer svaki ekstrem izaziva određenu posljedicu, je li.

I zato sam tu ubacila i taj zdravstveni fitness, je li, kao nešto što mi je bilo izrazito bitno za moje tijelo, da se dobro osjećam. I, kao što si spomenio, te vježbe za core, za jačanje cora, ljudi obično misle da je core trbušni zid i to je to. Međutim, naš core počinje odavde. Da, da. I završava do ispod kukova, što znači da taj core obuhvaća i lopatični dio, i gluteuse, i fleksore kuka, i svašta nešto što imamo po leđima. Znači, one leđne spiralne omjere. Tako je, dubinski. Tako je, dubinski leđni mišići, latisimusi, ti lopat, taj lopatični dio. Zapravo, ako je. I onda, i onda i, je li, taj trbušni zid. Ali ako je core loš, onda ti u principu i svi drugi liftovi pate. Apsolutno. Tipa, od zgiba pa nadalje do, do mrtvog dizanja i tako to. Apsolutno. To je osnova. I zapravo, u funkcionalnom treningu, svaka vježba za core je preventiva ozljedi. Znači, ne radimo tipa plankove i ostale vježbe, varijacije na plank, sve antiekstenzija, antirotacija, slične vježbe ne radimo zato što su nam zabavne.

To meni prvoj nije zabavno raditi, ali je nešto što je stvarno, ono, must. Znači, to se mora raditi da bi naše tijelo bilo aktivno i dobro pripremljeno, recimo, za kasnije složenije pokrete za koje se spremamo u treningu. Da, da. A reci mi, je li, i u ženskom powerliftingu, znam da pratim malo na, na YouTubeu, ove nekakve strongmane i nešto, powerlifting, oni su svi onako ko, ko medvjedi. Uopće nisu, ajmo reći, atraktivnog izgleda što se tiče mišića, nego su onako, rekao bih, prasasti, praktički, ono. Aha. Je li to tako i u ženskoj varijanti ili ipak ne toliko? Pa sad ovisi. Imamo kategorije, je li. Znači, ja sam bila u kategoriji do 52 kila. Mislim, to je logično, ja nisam bila prasasta, je li. Okej, okej. Jer sad imam skoro 60, onda možeš misliti, bila sam cvrčak.

Međutim. Čekaj, s 52 kila si dizala, šta si rekla, 110 mrtvo dizanje? Ne, čučanj. A, čučanj, okej, okej. Je. Ali mrtvo je bilo koliko? 135. E, znači, još, uf, pa to je preko duplo. Je. Kilaže, to je stvarno impresivno. Je, hvala ti. Ali, znači, evo, da se vratimo na tu temu prasastosti. U biti, nekakva zdrava količina masnog tkiva na tijelu mora biti da bi sportska izvedba bila najoptimalnija. Kako je u powerliftingu, tako je i u svim drugim sportovima. Znači, ljudi koji su u nekakvom i vrhunskom sportu nisu sigurno, ono, na, ne znam, 5% masnog, ovog, masnog tkiva na sebi, jer to nije, to nema smisla. Tu nema nikakve snage, nema nikakvog elana, je li. To estetski može netko tome težiti, međutim, za sportske performanse, neki zdravi body fat treba biti prisutan. Ali ujedno moram priznati da to u powerliftingu nekad i nije slučaj, pa se malo

pretjera, možda, u tom postotku masnog tkiva, je li. Misliš kao da previše imaju. Je, je. A kako dođe do toga, sigurno, posebno ovi na vrhu, sigurno oni paze što jedu i to, ili. Ne bi rekla. Ne bi rekla da paze. I iskreno, tu ne znam šta bih rekla. Evo, taj dio priče, s njim nisam baš upoznata. Ono što, recimo, znam da je potrebno, je povremeno u takvoj vrsti sporta jesti i onu hranu koja nas, ono, baš puni, a to su ti ugljikohidrati. E sad, u svemu se može pretjerati. Isto kao, recimo, u bodybuildingu. Oni kad se pripremaju za natjecanja, je li, oni izbacuju te ugljikohidrate, imaju ciljne pripreme da bi se doveli do. Aha, do natjecanja, da. Do natjecanja. Kod njih je, naravno, estetika u prvom planu. Da, da, da ima što manje masnoće. U powerliftingu ti je u prvom planu da prvo upadneš u kategoriju. Znači, normalno, ako dođeš tamo i nemaš 52 kila, nego 52,5, sorry,

stara, pala si na vagi, diskvalifikacija i to je to. Međutim, ti se pripremaš da ti što kvalitetnije odradiš ta dizanja, je li. I, i to je to. Znači, tu onda ne dolazi u obzir razmišljanje o tome imam li ja 15% masnog tkiva ili 18. To je manje bitno, je li. Da, da. I onda, koja bi, za kraj ove teme, kako bi rekla da je, mislim, koja bi rekla da je razlika powerliftinga i bodybuildinga, to možda bi ljude zanimalo.

Pa, mislim, u bodybuildingu, očito, evo, sad kao što sam već spomenula, je, naravno, primarni cilj nekakva estetika. Sad, oni, naravno, se tu na natjecanjima vode nekim parametrima koji meni, iskreno, nikad nisu bili jasni. Ali ja mislim da i nema nešto. To je više, onako, koliko ja shvaćam, ne rade oni liftove tamo nekako. Ne rade. To su samo estetika, čista aplauz. To je valjda subjektivno. Zato govorim, parametri, estetski parametri su u pitanju. Znači, kod žena se pretpostavlja malo više, tu gledaju nekakvi gluteusi, da to ima nekakvu formu, je li, u tom pogledu. Kod muškaraca, taj nekakav trokut gore. Znači, stvarno, što se te teme tiče, nisam sigurna na koji način se tu odabiru pobjednici, ali estetika je broj 1. I na taj način, ljudi koji su u teretanskom ili bodybuilding

sportu, oni se fokusiraju na dosta tih izolacijskih vježbi, je li. Osim, naravno, i višezglobnih, daleko od toga da to ne rade, ali je tu i dosta izolacije prisutno. U powerliftingu ti ćeš napraviti sve da ti ojačaš za taj jedan lift. Znači, naravno da i tu ima dosta, dosta pomoćnih vježbi.

Ako ti je boljka određena disciplina, na primjer, evo, ja sam bila koma u tom benchu, naravno da ćeš se malo više pozabaviti s vježbama koje će ti pomoći da budeš bolji u toj disciplini, je li. Znači, svaki kilogram ti je tu bitan. Naravno, ako si jednom digao 110 kila, želiš drugi put dići 111. Znači, i onda sve radiš u tom pravcu. Ali izolacija, izolacijske vježbe u powerliftingu nemaju baš mjesto. Zato ja osobno, evo, preferiram, recimo, takvu vrstu treninga i sporta, premda kažem, danas, nakon toliko godina, od toga je prošlo već, ono, 8

godina, ja mislim, sam u totalno drugim đirevima. Jer nešto što je zajedničko tome, tim dvama sportovima, ajmo reći, meni osobno, govorim iz osobnog iskustva, možda nije za svakoga tako, u prvom planu je ego. Znači, to im je zajedničko. Dakle, da bi se ti potrudio izgledati dobro, mora biti određeno prisustvo ega, je li. Znači, to je nešto što je tebi jako bitno. A s druge strane, podići što veću težinu pod svaku cijenu je isto ego. I zato sam ja, recimo, sa svojim lošim izvedbama mrtvog dizanja platila s ozljedom koja mi dan-danas se zna pojaviti. Tako je. Imam problema s tim lijevim ligamentom u leđima.

I, i, evo, danas mogu reći da sam ipak malo molala s tim egoizmom i malo mi je nekako važnije da se dobro osjećam, prije svega, i da sam funkcionalna osoba. Da ja sa svojih skoro 35 godina mogu reći da sam zdrava i da mogu gotovo sve sa svojim tijelom što mi padne na pamet. Da. Da se mogu podići u zgibu, da mogu napraviti sprint, da mogu skočiti na boks kutiju, da, ono, je li. To su neke stvari koje, nažalost, danas ljudi s 35 godina ne mogu. Je, nije ni meni baš u cilju dizati što više i to nekako. Mislim, volim se onako malo gurati, ali to su sve, ne znam, ono, mrtvo dizanje mi je max tipa 80. To je meni, ja mislim, sasvim lijepo. To je odlično. Možda ću još malo, onako, ali ne očekujem ja tu niti želim nešto pretjerivati, jer znam da su to onda i ozbiljniji treninzi i to bi trebalo više jesti, i ne daj Bože, one injekcije i to, to mi tek ne pada na pamet i tako. Je. Ja, upravo iz tog razloga, ljudi koji su u vrhunskom sportu i idu sredinom 30-ih godina u mirovine, mislim, znači,

to dugoročno nije zdravo za tijelo. Znači, to je nešto što oštećuje, je li, što donosi trajne probleme. Tako da, mi koji smo rekreativci i koji zapravo želimo održavati svoje zdravlje bez da imamo neke kronične probleme i da sa 60 godina se jedva ustajemo iz kreveta, ako ne i ranije, s 40, mislim da nam je cilj da na to svoje tijelo pazimo i da ga osluškujemo. I ja nekako volim, ne znam, sa svakim tko mi krene na trening, ja volim usporediti naše tijelo s autom. Na primjer, ako auto ne voziš uopće, propada.

A s druge strane, ako ga goniš do ekstrema, također se događaju kvarovi. Tako da auto najbolje funkcionira kad ga se vozi redovito i kad ga se vozi u nekim granicama normale i održava ga se pri tome, je li. Da. Eto, tako bi ja to nekako zaključila tu priču. A koji su najčešći mitovi i tako, u fitnessu, i što posebno kod novih klijenata primijetiš, tipa, sad ti netko tu dođe nadobudan jer je, ono, tipa, misle da je za 2 mjeseca će to sad, onako, se dignuti full mišići, jer to je, onako, proces koji traje godinama, u principu, nećemo se varati. Tako, šta bi rekla da najviše nalijećeš na nekakve konfuzije i mitove? Pa ovako, prva, prvi mit, u, prva konfuzija je oko tog da muškarci i žene ne bi trebali raditi istu vrstu treninga. E, to sam te isto mislio pitati, je li ima u principu nekakve razlike između. Nema. Muških i ženskih? Nema. Jer mi nismo psi i mačke. Tako je. Mi smo ljudi. Znači, ako ja mogu čučnuti.

Čujem, tamo su kilaže drukčije. Tako je, možeš i ti čučnuti. Na primjer, žene, naravno, su slabije po defaultu u gornjem dijelu tijela i to je normalno. Tako da, recimo, evo, ti muku mučiš s jednim zgibom. Žene koje uđu u trening muku muče sa zgibom uz pomoću trake. Znači, ne znam, imam žene koje su stvarno godinama, godinama na treningu kod mene i tek unazad, unazad godinu, dvije, uspijevaju raditi sklekove na podu. I to nije sad 20 komada, to je 8 komada. Ali to nije ni bitno. Ne mogu ni ja puno više, samo da se, da uđe u zapisnik. 8, 9, to je to. Bitno je da se događa određeni napredak, je li. A s druge strane, imam, recimo, muškarce koji, znači, žene, recimo,

žene, recimo, se boje tih utega. I evo, kad smo već spomenuli, ajde da se još jednom vratim na taj mit da muškarci i žene ne bi trebali trenirati jednako, odnosno isti trening. Žene obično misle da ako se uhvate utega, da će se prebuildati, da će. Je, da će biti Schwarzenegger u 2 mjeseca. Tako je, tako je. To sad jako često znaju mi žene pričati. Ja kažem, slušaj, evo, ja 3 godine derem i, ono, vidi me, ništa specijalno, znači, nemaš se čega bojati, to ti je zdravo i dobro. Tako je, tako je. Na kraju krajeva, i priroda, naša priroda nam ne dozvoljava da se to, da se takve transformacije događaju tako brzo.

Tako da se s takvim stvarima ne treba puno ni zamarati, dokle god, recimo, podižemo svoju težinu u skladu s kojom radimo, u skladu sa svojim mogućnostima na treningu, neće biti ozljede, neće biti Schwarzenegger izgleda i sličnih stvari. A s druge strane, evo, kad smo već kod toga, znači, žene imaju predrasudu prema tome što se tiče mog treninga, a muškarci imaju predrasudu prema grupnom treningu. To sad već nije mit, nego, evo, nekako sam. Činjenica već. E, odlučila nekako to spomenuti, jer oni, recimo, znaju imati dojam da mi ovdje nešto se istežemo, protežemo, malo skakutamo i tako dalje.

A u biti, mi radimo ozbiljne treninge snage. Ajmo da vidim sad, da napravo, što bi rekla, zašto sam ja uvijek jedini muški. Jedini muški ujutro. Ha, i kad dođem u ove popodnevne, isto rijetko kad bude onaj jedan, Ante, i to je to, ono. Je, imam njih još u kasnijim terminima, je, i čak su to stvarno muškarci koji su dižu, ono, ozbiljne težine, doživjeli su ozbiljne transformacije, i fizičke i što se tiče snage. Tako da, eto, ne znam, valjda smo još malo u tim nekakvim. A znam, kad ja sretnem neke prijatelje i sad kažem, ne znam, ovi iz teretane gdje sam išao prije, a ne vidim te u teretani, nisi valjda odustao. Ja kažem, nisam, nisam, idem na grupne, a je li, gdje je sad, ja kažem, gdje. A to, kao, kad čuju da, da su to same žene, kaže, a to bit će, ne znam, neki aerobik, nešto. Ja kažem, stari moj, umirem od ovoga, čovječe, znam imat upale kakve nemam kad sam sam išta radio. Tako da, dosta je tu predrasuda. A mislim, priznajem, ja sam, kad me, kad me Lena nagovarala, nekako, nije, nije bio problem što si ti žena

i nisam niti znao da je, da su 98% valjda žene, nego, ne znam, nekako me, čudno mi je bilo da mi netko, kao, govori šta, ne znam, glupost, totalna glupost, zato jer. Dobro, to je u prirodi muškaraca. Valjda, da, da. I onda sam nekako, ono, kad sam došao tu prvi put, ovaj, osim što je bilo gadno, isto onako, prvih 5 minuta, sam si rekao, ne znam, valjda je malo trebalo da se naviknem. I onako, mislim, a evo, sad ću ja ovo odraditi, neću se ja tu više nikad vratiti, ovo, ono. Gluposti, ali onda, međutim, već do kraja sata sam skužio, wow, ovo je zakonom. Mindset se malo promijenio. Mindset se promijenio, da, da, da, ovo, ovo definitivno treba nastaviti. I posebno mi se sviđa što je vjerojatno svima teško, kad ti dođeš sam u teretanu, kakve ćeš ti sad vježbe raditi, šta, šta točno. Mislim, ja bi, ono, imao sad čak i tablicu, onako, okej, ne znam, sad ću u ponedjeljak ću, ne znam, leđa, pa ću, pa ću ovo, pa ću ono. Međutim, ja bi to nekako sve, ili se ne bi ni sam držao, ili bi nekako to bilo loše i tako, ovaj, dok, dok, drukčije je to kad ti neki profesionalac složi i onda nekako pratiš to. I ono što mi je bio najveći šok, gdje, gdje bi ja sam u teretani radio, tu je dosta bilo i mobitela.

Oko tebe nema šale, čovječe, to je sat vremena stvarno rada, više-manje. Je, ispunjeno skroz, da. Jedini je odmor kad između vježbi pokazuješ iduće, to ti je to, ono. Je. To mi je bio zapravo najveći šok od svega, jer ja bi možda sat, sat i po u teretani, ali nije to bilo ovako intenzivno, ni, ni, ni približno. Da, da, da, da. To baš, to mi je bio najveći možda. U sat vremena jednostavno ugurati sve što se ugurati može, da se tu ne dulji puno i da se to odradi kvalitetno i to je to. A u biti, ako se to nešto rasteže, pa malo ovako, pa malo onako, nema tu onda kraja. Ja znam, prije kad sam radila u teretani, ima njih koji u 2 sata ne naprave ono što bi netko bio u stanju napraviti u pola sata i otići kući. Kako uopće izrađuješ te. Program. Program, primjećujem da je to, ima to neku glavu i rep, očito, to ti u principu kroz mjesec nekako da se pokrije sve ili, mislim, koja je zapravo metodologija? Pa ovako, prvo, spomenuo si da kad si išao u teretanu, da si imao nekakav plan, ne znam, to tako obično bude u teretani, ne znam, jedan dan noge, pa

drugi dan leđa, pa treći dan ramena i prsa ili tako neke fore, je li, pa se tu negdje ubace i te neke vježbe za core. Međutim, sa funkcionalnim treningom je drugačije, jer program funkcionalnog treninga se slaže po obrascima pokreta. Znači, mi u biti svaki put radimo cijelo tijelo. Da. Svaki trening, samo kroz drugačije obrasce pokreta.

Prvo, imam ta 3 dana u tjednu gdje mi je bitno u taj program ugurati sve obrasce pokreta. Pa tu, recimo, evo, ajmo krenuti od vježbe dominantne u koljenu na dvije noge. To nam je čučanj. Znači, to radimo obično ponedjeljkom. Čučnjeva radimo dosta. Varijacija na čučanj. Ili skok i to. Varijacija na čučanj može biti ako mi netko radi sa šipkom. Prednji čučanj, stražnji čučanj, je li. Pa su tu varijacije, naravno, i u ponavljanjima i u težinama. Goblet čučanj, uski čučanj, široki čučanj, kako god. Onda, na primjer, imamo vježbe dominantne u kuku na ravne noge, to je deadlift, je li.

To se stavlja u neki drugi dan, na primjer, srijeda. Onda, recimo, u taj program koji je unutar jednog tjedna, program je u 3 dana, trebamo ubaciti i horizontalni pool, što nam je nekak, što su nam nekakva veslanja, je li, i horizontalni push, to su nam sklekovi, bench pressovi i slično. Pa imamo onda vertikalne puleve, to su nam ti zgibovi, vertikalni potisci, isto znači rameni potisci i tako to. Za trup radimo antiekstenziju, antilateralnu fleksiju, antirotaciju. Znači, to su sve pokreti koje treba nekako posložiti kroz dane, kroz ta 3 dana u tjednu, da bi to imalo nekog smisla. Na primjer, meni osobno ima savršenog smisla raditi takav program, jer, na primjer, ubaciti u jedan dan složeni i teški pokret kao što je čučanj i, recimo, hip thrust ili deadlift, koji isto zahtijeva poprilično opterećenje, je masakr. To je masakr. Ovako, recimo, u jednom danu možete staviti, evo, taj čučanj,

uz njega složiti vježbu kao što je zgib, znači totalno druga mišićna skupina. Aha, skroz druga mišićna skupina. Tako je, i uz to staviti neku vježbu za antiekstenziju trupa. Znači, osnovna, osnova toga nam je plank, ali tu može biti, recimo, ab rollout, pa imamo onaj body saw na sliderima, imamo tu sad razno razne varijacije koje se mogu ubaciti. I upravo iz tog razloga, kako unutar jednog treninga mi ubacujemo različite obrasce pokreta i radi se uvijek cijelo tijelo, napravi se jako puno u tih sat vremena. Znači, i što se tiče pokreta, i što se tiče pokreta, i što se tiče i te kvalitete pokreta. Jer jednostavno se jedna mišićna skupina ne iscrpljuje do krajnjih granica, nego se radi taj obrazac pokreta za nju taj dan, a onda ćemo hip thrust raditi, recimo, u petak. Na primjer, eto. A i na pri kraju je, znači, nekih otprilike 45 minuta, je tako, ima zagrijavanje, ima trening snage i onda ima masakr sa, sa ovim. Kondicijom. Kondicija, je l' to, je l' bi to bio kardio u principu ili.

Tako je, tako je. A šta misliš o kardiju što se tiče, što se tiče i powerliftinga i bodybuildinga, to onako je, ima stereotip, ono, ajme, meni, na primjer, ovi neki profi, nitko to kao ne voli, ali svi to nekako rade. Koja je funkcija kardija? Ja, na primjer, osobno pokušavam barem jednom tjedno biciklu ubaciti, koju jako volim, tipa sat, dva, nekakvu vožnju, ništa ono pretjerano ubijanje, ali ako držim tempo, da onako srce malo dulje radi i osjećam se tako dobro poslije toga, to mi je ono, to mi baš znači. Koji je tvoj pogled, ne znam, na, na to? To je isto jedan dio koji mora biti neizostavan u treningu. Znači, a ako ćemo se mi fokusirati samo na estetiku, dovoljno je da radimo samo snagu. Znači, paziš na prehranu, paziš na unos kalorija, radiš sa utezima i ti si na konju. Međutim, kao što sam rekla, mislim da to nije dovoljno ako pričamo o zdravstvenom fitnessu. Tako da, tu su pluća i srce, naravno, jako važni elementi s kojima se treba pozabaviti.

Tako da, nekad u treningu ćemo za tu kondiciju izdvojiti neki kratki, taj hit, neki intervalni trening na kraju koji će trajati 5 minuta, izvući će te iz cipela, a nekad ćemo to produžiti pa će to trajati 15-ak minuta. Ali to su uglavnom intenzivniji, intenzivniji dio treninga koji diže puls malo više nego rad s utezima. I, i smatram da to jednostavno bez toga ne ide, je li. Je, to, to je super stvar. Jedino, ne znam je li, je li savjetuješ klijentima da, da malo i van treninga nekakav kardio odrade na kraju. Šta je to, 10, 15 minuta, 3 puta tjedno, nije to nešto. Mislim da bi trebalo. Apsolutno se slažem s tim, apsolutno se slažem. Zato ja to ubacujem, na primjer, bike mi je nekako, to mi je zabavno, to ja onako svoju uru, dvije. I navika si na biciklu. Navika si, da, da, i obožavam to, to mi je stvarno velika strast, ono, ko-ko i same ove vježbe, ne znam, fora je negdje, malo, znaš, svježi zrak, malo se makneš. Apsolutno. I ne znam, ja volim slušati podcaste putem i tako, to je jednostavno, ono, nekakav me-time, onako, sat, dva, baš, baš me resetira me psihički i, ono, ovaj, super

je to stvar. Pa mislim da, recimo, ta 3 sata tjedno trebaju ljude potaknuti, kad govorim o svom treningu, kad govorim generalno o treninzima, je li, to ljude treba potaknuti na jednu promjenu u životu. Znači, kad govorimo o fitnessu, to je način života koji inače potiče na aktivnost i na zdravlje. Dakle, ako ti 3 sata u tjednu treniraš ovdje i onda ostatak vremena ležiš na kauču. Jer, to ne zvuči dobro. To ne zvuči dobro, tako je. Međutim, ako je tebi normalno, ako tebi postane rutina da van tih treninga i odradiš, evo, biciklu, duge šetnje, ne mora to sad biti. Bijačina, ne? Tako je, tako je. Ne moraš ti sad raditi sprinteve i da, ono, dobiješ febru od, od upale mišića, ali može biti stvarno nekakvo, nekakva i opuštajuća aktivnost, ali koja je malo dugotrajnija i koja će opet i potrošiti kalorije i taj lokomotorni sustav malo aktivirati. Nema tu opet puno mudrosti, je li. Da, da. Jako jednostavno.

Samo da se vratim još na ovo, na, na, na treninge, to jest programu, je li, razlikuje se za individualne što radiš i ovo s nama grupno ili je to sve više-manje isto? Mislim, tipa, da li prilagođavaš sad kad ti netko individualno dođe na, na dob, na eventualne ozljede, na, kako to ide? Apsolutno. Na primjer, najčešće potičem, odnosno radim s ljudima individualno koji imaju određeni zdravstveni problem.

Ne znam, evo, treniraš kod mene godinu dana i sam si primijetio da nisam fan rada u prevelikim grupama. Znači, u vrh glave to bude 15, 16 ljudi na grupi, ali najčešće prosječno bude 12-ak, jer ne pojave se uvijek svi, naravno. Da, da. Mislim da u jednoj takvoj atmosferi grupnog treninga, gdje nema previše ljudi, se stvarno može posvetiti dovoljno svakome i obratiti pažnju na svakoga, ispraviti ga se eventualno, neku boljku koju ima, da se malo više poradi na njoj, ili, recimo, promijeniti vježbu, napraviti, dati neku regresijsku vježbu koja je lakše za izvesti. Znači, ja obično, kad mi se ljudi jave, potičem ih da idu na grupni trening.

A što se tiče individualnih, najčešće imam ljude koji stvarno imaju problem neki zdravstveni, pa se teško njihov taj zdravstveni problem može zaobići u radu u grupi. Aha, onda bi previše bi moralo se mijenjati, možda. Tako je, previše toga se tu treba mijenjati. Ili, recimo, znam raditi individualno s ljudima koji se ne mogu jednostavno zbrojiti sa tim urama od grupa, je li, pa se, eto, zna to tako dogoditi. U tom slučaju ti ljudi uglavnom treniraju po istom programu kao što treniraju meni ljudi u grupi. S tim da, evo, na primjer, trenutno imam klijenticu s kojom treniram u nedostatku njenog vremena 2 puta tjedno. Ali onda u tih 2 puta tjedno ja moram pokriti obrasce pokreta koje vi, recimo, pokrivate u 3 treninga tjedno. Pa eto, onda je malo drugačiji izmijenjeni program, ali obrasci pokreta su isti. I ona će morati sutra čučnit, morat će nešto podići s poda, morat će potrčati kao i svi ostali, je li. Tako da, nema tu puno razlike. Zapravo, sve što se previše komplicira vodi

do nekakvih zidova, je li, do nekakvih mrtvih točaka koje stvarno na kraju ne vode nigdje. Što, što jednostavnije, to bolje. Da, ja primijetim kad, kad je netko novi, to, to mi se baš sviđa kod tebe šta vidim da kad netko novi dođe, tipa, nema, nema nikakvog iskustva, stvarno mu više mu se posvetiš ili njoj, u većini slučajeva, više se posvetiš osobi i nekako, šta ćeš sad mene gledati i ove druge koji više-manje, ovaj, znaju. Ali opet, nekako skužim ja da baciš ti oko i na mene i ove druge koji kao, koji kao znaju i nešto, ono, upozoriš za formu i tako da. Tu stvarno imaš, imaš taj jedan profesionalni odnos prema tome što je meni uopće to nisam očekivao. Nekako, onako sam rekao, ajde dobro, ovaj, grupni trening, grupni trening, ali na kraju stvarno ja mislim da, da jako dobro radiš i, i ne, ne, ne, ne gnjaviš previše. Tipa, znam ja ponekad, ako i to sam, na primjer, čuo kod nekih grupnih treninga, ne znam da, ono, praktički prigovaraju ako jednu preskočiš. Vjerujem ja da ti to vidiš sve kad netko kao malo, ono, zabušava, ali ono, ne znam, ponekad

nije svaki dan isti. Ponekad sam i ja onako umoran. Apsolutno. Ne znam, tipa, znam, ono, kad imam ono emom, minutu za minutu, na primjer, jednom preskočim, ne znam, čovječe, nekako sam, ono, ubijen sam i onda ta minuta mi, ono, super znači da i onda nastavim dalje. Mislim, sumnjam da je to. Naravno. Nikome bi trebao biti problem. To je, to je, to je nekako, to je nekako ljudski skroz. Prvo, hvala na komplimentima, sad mi je već malo neugodno. A nije, ja sam, baš sam jako zadovoljan, pa eto, moram, moram reći to. Ali htjela sam, evo, se vratiti na to posvećivanje početnicima. Evo, jedan primjer.

Dođe netko novi na trening i sad, evo, taj dan se radi mrtvo dizanje. U biti, kad malo razmislimo o tome, vama najčešće priprema u dinamičkom zagrijavanju bude i eksplozivan pokret kao što je, recimo, swing. E sad, dati početniku da radi swing, bilo bi stvarno praktički pogubno, jer ta osoba je tek došla na trening,

ja još uvijek ne mogu, ne mogu prepoznati do koje mjere je sposobna aktivirati samo trup, kamoli išta drugo. I onda, recimo, dok vi ostali radite swingove kao pripremu za taj deadlift, za taj stražnji lanac, ta osoba dobije štap koji stavi na leđa. Tako je, i uči se zapravo pravilnom pokretu. Tako je, kako napraviti pretklon, upravo to, da bi mogli ići dalje na mrtvo dizanje sa nekakvim opterećenjem. Jer znaš, taj swing je nesretni, to početnici onako misle da treba rukama, opa, izbacivati tu girju. Tako je. Što je, to je, mislim, meni je to, ja sam to u teretani, na primjer, sam sam naučio, ali ja sam se dosta educirao preko YouTubea, znaš, sam uspio samo ispočetka vidjeti koji su, ono, neki bezvezni kreatori koji, ono, koji, koji nešto i znaju. I sjećam se da sam počeo sam s osmicom i onako, i to, bilo je zeznuto nekako naučiti. Međutim, s vremenom, ovaj, pa sam ja prešao na 12, ja sam napravio valjda, a ne znam, desetke tisuća tih, tih ponavljanja. Tipa, svaki, svaki put bi u, na treningu bi išao barem 100, 150 tih odraditi. Čisto onako, gledao sam se u ogledalu i da mi leđa budu ispravna.

To je bio proces, onako, to stvarno netko tko nije to nikad radio, ne možeš mu dati girju, evo 12, evo ti piči. Treba naučiti taj, zapravo taj hip hinge treba naučiti koji na neku foru nije trivijalan. I moraš, mislim da barem mišići, ovaj, za stražnji lanac moraju ti biti jaki. I ako si ti do tad ležao ili ne bavio se s tim, to ti neće biti jako, to ćeš raditi loše i to ti onda može dovesti do, do ozljeda i tako. Je, ali evo, recimo, kad smo već kod toga, tu je isto jedna ljepota u sastavljanju programa tog funkcionalnog treninga. Zato što u svakom obrascu ti imaš osnovnu vježbu i za tu osnovnu vježbu imaš progresijsku vježbu ili vježbe i regresijsku. U smislu, ako netko ne može odraditi osnovnu varijantu vježbe, ideš na regresijsku varijantu, odnosno varijantu koja je toj osobi moguća za odraditi. Na primjer, osoba radi čučanj, odnosno pokušava raditi čučanj, bodyweight, bez ičega, znači bez opterećenja, ne ide joj. Što napravimo? Imamo TRX, znači ovaj trenažere, uhvati se za TRX i onda uz pomoć TRX-a

ide u takvu vježbu. Nekome tko je obični bodyweight, čučanj lagan, dobiva girju, radi, znači goblet čučanj. Kome to postaje lagano, ide na šipku. E, tu su nam onda mogućnosti beskonačne. A dobro, da, na šipku čučanj. Tu se možeš slagati svega i svačega. Tako je. Znači, zato je taj funkcionalni trening, ja sam se jednostavno zaljubila u to, jer je to toliko jednostavno i ima tolike benefite za svakoga tko je u grupi. Znači, toliko je prilagodljiv, toliko se lako adaptira. Pogotovo s vremenom, kad stvarno godinama radiš taj posao, jednostavno, to se ovako u čas može posložiti. Tako da netko na jednom satu može rasturati sa 100 kila u čučnju, a netko može raditi čučanj sa TRX-om i jedna i druga osoba je zadovoljena, je li. Da, da, jasno. Kako ti voliš trenirati? Koliko puta tjedno? Znam da ponekad s nama, kad je malo ljudi, onda ti. Tako je, znam odraditi. Samo odradiš i. Je. Meni je sad isto malo. Ali uglavnom ne, pa. Kako je počela, kako je počela sezona, di god se stvarno prikrpam grupi, pogotovo kad mi je ekipa dobra i kad je netko tko je već duže tu, pa ne moram toliko pratiti.

Ne moraš toliko pratiti, da. Tako je. Ja obično trenutno, znači, imala sam faze kad sam trenirala 4 puta, kad sam trenirala 5 puta tjedno. Sad trenutno sam u 3 puta tjedno. To mi je, osjećam, sasvim dovoljno. Prvo, jer u ovom periodu godine dosta radim, tako da primjećujem na svom tijelu da mi treba i više odmora. Da. Ali nije ni isto imati 35 godina i imati 25 godina. Znači, mijenja, mijenja se i tijelo, treba se i tome prilagoditi, jer opet, zdravlje na prvom mjestu. A s druge strane, evo, nadam se da ćemo se kasnije i toga dotaknuti.

Upisala sam školu joge, tako da sad dosta u slobodno vrijeme učim i te pokrete, radim na tome, dosta se istežem. Tako da 3 puta tjedno funkcionalnog treninga meni za održavanje i za jačanje i za moje zdravlje je sasvim dovoljno. Ako, znači, 3 i 4, ha dobro, to je, to je okej. Je li, je li ideš više na, na volumen ili na, što misliš o, o, znači, ono, volumenu, da, da se više radi ponavljanja manje težine ili manje ponavljanja i veće težine? To se vječno lome koplja oko toga šta je bolje, na primjer, za izgraditi izdržljivost i mišiće. Koje je tvoje mišljenje? Pa dobro, to je to, znači, ovisi jednostavno šta je kome cilj, a i ovisi isto o, o, o građi i o tipu osobe. Na primjer, smatram da treba više-manje sve ubaciti, s tim da, recimo, ne vjerujem u 50 čučnjeva. Znači, idemo raditi snagu i napravit ćemo 50 čučnjeva. To, to mi stvarno nema smisla. Mislim da je puno smislenije odraditi 10 do 12 čučnjeva, na primjer,

sa nekakvim opterećenjem koje nešto znači u tih 10, 12. Misliš 50 u komadu? Da, ne valja. E, tako je. Jer, mislim, mi ih i odradimo sigurno 50. Tako je, tako je, ali ih odradimo kroz serije. Upravo to. Međutim, sad da odlučiš, ne znam, stati ovdje, idem sad napraviti 100 čučnjeva bodyweight. Iskreno, mislim da za nekoga tko trenira već neko vrijeme je to jako mala stimulacija za tijelo. Puno je veća ako se uzme nekakvo opterećenje, je li, i onda u skladu s tim opterećenjem se odrade i ponavljanja. E sad, mi tu imamo, recimo, u sklopu snage raznorazne varijacije u ponavljanjima, a tako i u težini. Ponekad, evo, desilo se prošli tjedan da se u benchu, vi koji ste mi radili bench sa šipkom, da ste išli na 1 do 3 ponavljanja. Prije, ne znam, 2, 3 tjedna ste mi radili 8 ponavljanja u benchu. Znači, smatram da treba raditi na svemu. Tako je, manja je težina, onda treba raditi na svemu.

Da, da, ima smisla. Tako je. A što se tiče mišićne izdržljivosti, za mišićnu izdržljivost je kondicija odlična stvar, tako da dosta često ubacujemo i vježbe za mišićnu izdržljivost u sklopu kondicije. Pa onda tu možemo ubaciti neke skok-čučnjeve, vidjeti kako tijelo reagira, je li, na te laktate i na ta pečenja u nogama. Tako da, eto, svega pomalo. Nema tu, ništa nije pogrešno ako se radi kako treba i ako je u nekoj granici zdravog razuma, je li. A kako je, kad bi samo do, do kraja života smjela raditi 3 vježbe, koje bi to bile? To je ovako jedno često pitanje šta vole pitati ovako fitness. Dobro. Koje bi bile kao najvažnije po tebi? Dobro, ovako, ja bi za snagu, ako bi morala raditi 2 vježbe, imam 2, znači 2 bi izdvojila, jer ajmo ih podijeliti na donji i na gornji dio, je li.

Na primjer, smatram da je jedna od najfunkcionalnijih, najkompletnijih vježbi za donji dio tijela deadlift na jednoj nozi. To je jedna tako fantastična vježba, jer upošljava i prednji i stražnji lanac i toliko stabilizatora i kuka i, i trupa, tog core, znači, jednostavno je toliko kompletna da, da je netko radi svaki dan, ne pogriješi. Ali naravno, kako je visoko funkcionalna, teško ju je naučiti. Treba vremena. Je, teško naučiti. Tako je. To je ono kad sam, nisam ja to nikad radio prije tebe i onako, srušio sam se tu, ono, dok. I onda tu ide, tako je. Tu treba doći do toga. A za gornji dio bi izdvojila sklek. Aha. Znači, po meni, sklek, bez obzira što je vježba koja je zapravo horizontalni push, je li, kao u smislu nekakvog potiska, pa bi se reklo: "Okej, tu se rade prsa." Ne. Znači, ona je puno kompleksnija vježba, za razliku od drugih vrsta horizontalnih potisaka, odnosno vježbi. Sklek tako dobro upošljava mišiće core, odnosno trbušni zid,

recimo, a i lopatice. Tako da, recimo, evo, spomenula si mi sam jučer od sklekova. Da. Koliko osjećaš lopatice? Znači, nemoguće je napraviti taj pokret, a da ujedno ne rade i lopatice koje su, recimo, zbog sjedilačkog načina života danas u dosta lošim stanjima kod ljudi. Znači, postura ljudi je generalno dosta ugrožena, pa bilo koja aktivacija lopatica je dobrodošla. I evo, aj, kad spomeni, sad mi je palo na pamet, evo, treća. Možda polupi ili zgib bi to bila treća. Zgib je. Ako su leđa. Zgib je super. Protizi mu se i to. Ali mi ne bi bila treća. Bila bi mi peta.

Znači, treća bi mi možda bila, evo, swing. A, e, meni je swing jedna od. Je, jer, na primjer, ona isto upošljava, znači, swing upošljava stvarno dosta, dosta mišićnih skupina, a ujedno je eksplozivna balistička vježba koja, ono, baš razbuđuje taj živčani sustav, aktivira masu živčanih vlakana. Pa evo, ajmo reći te 3 onda. Aha, ta bi te, te bi te. Eto. A ovako za ljude koji gledaju, da li ti smatraš da se kući može nekakav fitness, nekakav generalni, onako, održavati ili je ipak to nemoguće bez, znači, ajmo reći sad za početak bez rekvizita, znači, evo, kući imaš pod i to je to. Je li to dovoljno za nečim se baviti, onako, ako, ako te nije briga sad koliko ćeš dizati, nećeš, može li se doma isto nešto, nešto postići?

Može, premda mislim da ima više, da ima puno manje benefita od takvog načina treniranja, iz jednog jednostavnog razloga što ljudi kad treniraju doma, pogotovo ako su početnici, recimo, evo, ne znam, bubam, gledaš video preko YouTubea i ti stvarno možeš misliti da ti radiš to što ta osoba na YouTubeu radi. E, to je problem, da. Znači, ta nekakva samosvijest je ono što se razvija kroz trening, kroz učenje na treningu. I u biti, ta samosvijest se razvija, ja bih rekla, evo, kroz svoje iskustvo u ovom poslu, dobrih 2 mjeseca. Ali ono, osnovna samosvijest, u biti, ta propriocepcija, svijest o svom tijelu i o pokretu i o onome što ti radiš.

Nerijetko se događa da ljudi koji počnu trenirati, kod mene, recimo, da im treba 2 mjeseca da uopće nauče plank pravilno držati. I ajmo sad krenuti samo od. Misliš da je to zbog slabijih mišića corea ili općenito? Tako je, tako je, ali dosta njih i upravo nauči krivo raditi plank, jer jednog jutra se dignu i odlučuju kući nešto raditi i onda drže milijun plankova, milijun sati plankova sa ovakvim leđima. Aha, aha. I onda to ostane u glavi. Ma su nemar i nekako. I onda treba ispravljati tu neke krive drine. I dok ispravljaš krive drine, treba osvijestiti uopće aktivnost trupa kad jednom dođeš u pravilan plank. Tako da, evo, ako ćemo uzeti u obzir samo koliko je teško ljudima danas naučiti pravilan plank, onda možemo samo zamisliti kolike probleme mogu imati u drugim složenijim pokretima. Jer ako nisi sposoban aktivirati trup u planku, ti onda bolje da ne radiš ništa drugo.

Jer sve drugo je potencijalna opasnost. Da, da, kužim. A, al' dobro, ako bi netko išao malo, malo neki upgrade koji bi, na primjer, ajmo reći da ne može iz nekog razloga na daleko ili nešto, koji bi barem s nekim, koji bi bili minimum rekvizita, šta, za po doma, možda nekakve bučice, možda pokoja girija, traka, ne znam šta. Možda bi, recimo, sa težinama bi možda osobno, evo, da moram savjetovati nekoga tko stvarno ne može izaći iz kuće i istrenirati, mora sam u kući. Za početak ne bih savjetovala možda opterećenje, nego, recimo, jako dobar rekvizit su trake.

Trake su odlične, recimo, baš za aktivaciju mišića kukova koji dosta pate danas, isto zbog sjedilačkog načina života. Trake su odlične za aktivaciju lopatičnih mišića, znači, to direktno utječe na posturu. Ali u tom slučaju bih isto savjetovala tim ljudima da se posvete pronalasku vježbi i treninga koji će stvarno biti fokusirani na njihovo zdravlje, a ne zato da budu raketa do ljeta ili slično, je li. Znači, tu sad sve ovisi motiv, je li, od motiva do motiva, je li, se razlikuje sve to. A da, valjda većini, ha, možda nekog gubitak kila, to je ono važno i nekako je to. A tu opet bez prehrane. Da, da, bez prehrane. Nema. Ja sam, na primjer, nekad prije, znači, sad, koja je 2006. sam, ja mislim, imao sam dosta kili viška, tipa 25, ali nije bilo ništa mišića viška bez brige, nego samo salo. I isto znam da je to jako teško nekako izgubiti, jer sam,

znači, tad sam imao, šta, 20 i nešto sitno godina, bio sam dosta mlađi. I sjećam se, i to mi nije bio prvi pokušaj gubljenja kila, jer to, ne znam, nekako ne bi uspio, ne bi imao dosljednost ili, ili ne znam šta. I onda, sjećam se, baš te godine sam nekako samozbiljnije pristupio tome, ovaj, znači, ne znam, kao, kažu za, za odraslog muškarca, ne znam, 1800 do 2000 kalorija. I onda malo sam se s tim kalorijama počeo baviti. I onda, ne znam, pogledam neku čokoladu, bezvezno, 100 grama, ne znam, 600 kalorija. Stao sam, ono, šokiran. Ti misliš, pa to je trećina praktički kalorijskog unosa. Kalorija za taj dan. Za taj dan. Pa nije ni čudo da sam ogroman. I ne znam, i moji doma nisu imali baš navike, tipa, ono, mama bi znala napraviti brdo palačinki za večeru i takve stvari. Da, da, da. Tako to, onako, sve jedan niz toga. I, i zapravo mi se, morao, morao mi se dogoditi nekakav mentalni switch u glavi i ništa posebno na kraju nisam radio. Znači, izbacio sam, volio sam sokove piti i to. To je prvo letjelo, ča. Znači, cole, nekakvi oni multivitaminski, pod navodnike, sve zapravo multišećerni, ništa drugo. Ovaj, ne znam, mislim da sam već, to sad već i bilo davno, ni ne sjećam se detalja.

Doručak sam izbacio. Ručao bih onako, korektno, dosta, i nešto sitno za večeru. I hrpa, hrpa šetanja i to, sjećam se, kile su išle dolje, ono, bez problema. Kako bi ti, što bi ti savjetovala ljudima koji, koji žele izgubiti kile, na primjer, malo su tako, ono, out of shape, što bi se reklo. Da, znači, prehrana je očito vrlo važna. Neće ti pomoći sad tu 3 puta tjedno krepavati kod tebe, ako ćeš kući žderati čips i, ne znam, navaliti na sok i to. Ne znam, neće ti to ništa pomoći. To je neka, ono, rekao bih, prljava tajna treniranja, ono, kao, samo ti idi na treninge, sve će biti dobro, ali priča je malo kompliciranija od toga. Trebaš itekako paziti na prehranu. Da, pogotovo ako netko želi izgubiti kilograme. Da. Ako je netko u nekakvom višku. Da, druga je stvar, naravno, kad netko je u nekakvoj zdravoj tjelesnoj težini, on se ne mora toliko ni zamarati s tim, je li, nekad pojeo čokoladu od 600 kalorija, ali nije. Da, da, da. Znači, to su slatki grijesi koje di god ubacimo i to je sve dio života i to je sve prirodno i normalno. Međutim, kad je u pitanju mršavljenje, nije

problem skinuti kile, nije problem mršaviti. Problem je promjena navika. Ha, mnogima, a je, mnogima i je, baš zato šta nekako. Znači, promjena navika. Ne prave što treba. To je toliko duboko ukorijenjeno u nas. Evo, spomenula si svoje i palačinke i tako dalje. Znači, mi u biti ne, ne nasljeđujemo toliko genetiku, kako se priča, ne znam, debela mu mama, pa je i on debel, nego više nasljeđujemo te navike. Obrazce ponašanja. Tako je, unutar svojih, svoje primarne obitelji. I onda tu, naravno, ako je to nešto što je duboko ukorijenjeno u nama, to je jako teško mijenjati. Međutim, budimo realni, svi mi jako dobro znamo šta bi trebalo jesti i šta ne bi trebalo jesti.

Ti si, i dok si konzumirao te sokove i jeo čokolade i čipseve, ti si znao da je to junk. Naravno, da. E, samo šta. Nisam nekako zapravo shvaćao do koje mjere je to loše, tako da. Naravno. Ja sad i svojoj djeci, ono, neću ti kupovati sokove, ne, neću ti kupovati čips i to. Nije sada onako luđački branim, ali nekako toga naprosto nema po našoj kući i ne želim da ima. To je to, to je to. Jednostavno nije, nije dobro. Ono, nije, nije da ih izgladnjujemo. Jedu oni obroke i bude tu i slatkog i svačega, onako. Da, da. Ali ne želim da je to rutinski nekako. Ne. Ne želim da dođu u situaciju kao ja, da si, da sam prasast i, ne znam, ono, samopouzdanje nula i užas živi nekako. Da. I sa ženama i sve, sve je bilo problem. Tako da. Da, da. Mislim da je to, dosta je važno nekako od malih nogu da su, da su, da su navike, da su navike bolje. Je, naravno. Tu te skroz razumijem jer sam i ja majka djeteta od 4 godine. Tako da, ti slatkiši, to je nešto od čega mi kao roditelji ne možemo pobjeći jer je to njima sve na svitu. Ali recimo, moje dijete nakon ručka, koje, by the way,

mora stvarno biti pojeden kako triba. Već ja to ne forsiram. Jedi koliko hoćeš, pa. Dobro, u tom slučaju bi moje dijete imalo 2 kila. Ma ne bi dali. Tako da, onaj, imamo nekakve tu, je li, parametre koji se držimo oko ručka. A onda, naravno, se on veseli tih 2, 3 bombona koje će dobiti nakon ručka. Da. Ali nećeš mi dobiti kesu bombona. Jasno, jasno. Nećeš mi dobiti 100 grama čokolade. Znači, to su, to su onako, nešto malo za zasladit se i takva navika nije loša jer opet, s druge strane, ići u neku strogoću branjenja potpuno. Je, to isto ne valja, da. Tako je, vodi opet do nekih drugih ekstrema i, i u biti samo do, do buntovnih radnji kasnije. Tako da, treba tu naći neki balans. Ali da se, evo, vratimo konkretno na naše navike koje imamo kao odrasli ljudi. Prvo, dobro si spomenuo to da ako ne kupuješ i nemaš to u kući, nećeš to niti konzumirati. Znači, vrlo jednostavno. A mi svi dobro znamo. A i to i košta i tako. Tako je. Eto, i uštedit ćeš.

Svi jako dobro znamo šta je u redu jesti, šta nije u redu jesti. Ja uvijek savjetujem ljude, jer ljudi imaju različite vrste prehrane i zalažu se za različite vrste prehrane. Netko preferira keto prehranu, netko preferira veganski način hranjenja, netko preferira sirovu hranu, netko preferira karnivorstvo. Sad sam čula da neki ljudi jedu isključivo meso. Da, tako je Jordan Peterson, govedina i stol. Eto. I to je sve. Eto. Znači, ima svega tu. Ali u cijeloj toj priči, ono što mislim da na što se treba koncentrirati je da jedemo autohtonu hranu koju su jeli, ne znam, ljudi od prije 200, 300 godina, prije nego što su se te prerađevine počele servirati kao normalna hrana nama na stol, je li. Znači, što manje prerađevina, što više voća i povrća. Da, a i živimo u vremenu izobilja sad. Tako je. Gdje su naši stari prije 100 godina mogli doći do kivija ili, ne znam ni ja, nekakvog voća. Tako je, tako je. Danas ušetaš u Lidl i za nekakve, ono, relativno male pare možeš šta god hoćeš. Ima i, naravno, procesiranih, to šta.

Ali to ja jednostavno izbjegavam. Kupim, ono. Točno to. Meso, povrće, lijepo skuhaš i tako da. Točno to, da. Može se, ja mislim, sasvim lijepo hraniti sa ovim danas što imamo. Zapravo, bolje nego ikad. Čak bih se usudio reći. Je, ali raznolikije. Da, raznolikije i bolje, ali, ono, ako ćeš kupovati čips i te sve gluposti, ne, nećeš dobro završiti nekako. Tu se lako se, ja mislim, tu uđeš u nekakav ciklus jedenja toga što ne valja. Čak i nije toliko stvar kalorija, nego, nego je stvar, ne, nekvalitetne hrane. Tako je. Puno ti nekih masnoća loših i to. Da. Sad, neće tebe ubiti čips zbog kalorija. To je, mislim, ubiti, uvjetno rečeno, nego, nego zbog toga šta u njemu je i to je prženo i tako, ono. Nije ista stvar jesi pojeo jednu jabuku ili, ne znam ni ja, koliko deci cole. Je, je. Ali tu se opet vraćamo baš na te, na te navike. Znači, navike je najteže suzbit. I ti, ako odlučiš suzbit takve navike, evo, prošao si sam takav put. Naravno da je prvih 10 dana, mjesec dana, da je to horor film. Mislim, jer ova hrana koja se nama danas servira, te prerađevine, ti slatkiši, taj, taj junk, ti čipsevi, to sve stvara ovisnost.

To stvara ovisnost i ti doslovno se skidaš sa ovisnosti jednom kad odlučiš to ne kupovati i kad odlučiš to maknuti od sebe. Znači, ako si spreman prihvatit to da ćeš prolaziti kroz apstinencijsku krizu neki period, jer to je cijena toga, onda ćeš i ubirati plodove i, i, i onoga što te čeka nakon nekonzumacije tih stvari, je li. Kad konačno počneš jesti hranu koja stvarno je hranjiva za naš organizam i koja najčešće stvarno ne obiluje kalorijama. Pa onda opet na kraju se ispostavi da u većini slučajeva, čim izbaciš taj junk iz svoje prehrane, brojanje kalorija je zaista rijetko kad i ti potrebno. Pa ja isto nešto. Ja se isto onako se držim, pazi, ne pretjerujem. Znači, doručak, ne znam, tipa neke zobene pahuljice, nešto tako. Onda, ovaj, ručam, večeram, volim, na primjer, ručam nešto, ono, isto šta bude. Večera, na primjer, volim posni sir, ne znam, kajgana, tako.

Malo kruha isto, onako. I zalomi se, mislim, i meni se tu i tamo zalomi slatko kad žena napravi kolače, kad su. Najgore mi je drugi i treći mjesec, jer su mi tad od djece rođendan i onda je, ono, ne mogu ja to izdržat. Mislim, obožavam ja slatko, nema tu uopće greške, ali. I to je u redu. I da, da, onako, izgubi vam se par dana, ali onda je mjesec dana idućih ništa. Točno to. To je u redu. I treba nam nekakav, treba nam nekakav ispušni ventil. Isto kao što, reci nam, nam treba di god je pauza od treninga. Je. Znači, kad govorim, recimo, o pauzi od treninga, tjedan dana di god ćemo osjetit potrebu da naše tijelo odmara. Nekad se nećemo osjećat fizički, ni psihički, ni mentalno spremni da odradimo trening. I naše tijelo treba poslušat. Dokle god to ne ulazi u naviku, dokle god i dalje to ostaje rutina, tu neće biti problema. Isto je i sa hranom. Znači, dat si oduška s vremena na vrijeme, to je, to je zdravo za glavu. Nećemo poludit. Znači, ljudi smo. Imamo neke gušte koje volimo isto, isto kao što volimo i izaći popit. I, i, i to, to je sve u redu. To je sve u redu ako to nije naša životna navika. S tim da, samo bih rekao, možda, kad si u procesu mršavljenja, onda je, po meni, nema.

Da, tu se slažem. Nema slatkog, nema tog. Tu se slažem. Moraš proći barem, ja bih rekao, godinu dana nekakvog režima. Je. Onda se možda možeš malo, možda, opustit. Da. Meni su, na primjer, govorili, a ti si to, ne znam, ja sam dosta brzo, ajmo reći, izgubio. Jedno ljeto sam, koliko, jedno, 10, 15 kili sam skinuo. A to je prebrzo. Ti znaš, ko da si se razbolio, ovo, ono. A ja nikad se bolje ne osjećam, čovječe. To onako, i samopouzdanje, i bolje sam izgledao i sve. I onako, nekako su me plašili s tim, vratit ću sve. Ali, ali mi se dogodio mi se taj switch u glavi gdje sam uvidio nekako koliko je taj junk loš. Ne, ne želim to uopće u svom životu. I, i kad sam, kad, jednom kad sam to skroz izbacio i nekakvu drukčiju naviku i hranjenja i sve, nije, nisu mi se kili vratili. Možda nešto mrvicu, onako, to osciliralo, ali nikad se nisam ni približno vratio u nekakvu, ono, baš ozbiljniju gojaznost. Da, da, da. I tako, ono, znam ljude koji tako mršave. I sad, ne znam, onako, ljudi koji su mršaviji nemaju s tim problem. Ne znam, sad dođu na, na rođendan kod nekog, a uzmi torte, šta ima veze, jednom se živi. Ono, ja onako krindžam, čovječe. Ne, ne možeš to nekom govoriti tko je u, u procesu mršavljenja. Ono, ko ono, ne znam, neko tko se ostavlja cigareta ili alkohola ili nešto.

Ne možeš mu sad nuditi to čega se, čega se ostavlja i. Zato što je ovisnost o hrani u našem društvu, to je opće uvriježena ovisnost. Pa je to okej. Naravno, ako je netko alkoholičar, da si, ispričavam se na izrazu, debil ako ćeš mu gurat da pije, je li. Da, da, naravno. E, međutim, netko tko je možda ovisnik o hrani i o slatkome, ako njemu guraš slatko pod nos, to je okej. Ali nije. Mislim, radi se o ovisnosti, radi se o nečemu na čemu ta osoba radi i to jako intenzivno i naporno. I sad mu peer pressure bez veze nekako. Točno to. Stvaraš bez ikakve potrebe. Je. Tako da, da, slažem se tu. Kad govorim o nekakvim prilikama kad si damo oduška, to uglavnom govorim za ljude koji su u normalnoj tjelesnoj težini i zdravlju. A ljudi koji imaju problem, već zdravstveni, zbog viška kilograma,

tu definitivno treba biti stroži režim, barem neko vrijeme. Je, je. Može tako. Ha, ne znam, ovisi kako tko, ali treba se paziti. Mislim, normalno. Da. Ej. Jer i ja isto kad dođem na rođendan, naravno da ću torte uzet. Mislim, najdraži dio. Naravno. Da. Ali recimo, kad si imao tih 25 kili viška, da si svaki put kad si došao na rođendan pojeo fetu torte, to te vjerojatno ne bi baš daleko dovelo. Je, nije, nije. Da. A sad to više ne spada pod nekakvu opsesiju. Da, da, je. Nego je to gušt povremeni. I točno tom isto i pripada takvim stvarima u životu. Je, istina.

Zanima me djeca. Znači, imam sina od 10 godina i sad on zna da ja idem na, na treninge i to. I njega to isto, on je onako, nije, nije debeo, srećom. Mislim, prije godinu, dvije, onako, nekako je išao na, na neku onako gojaznost, onako, nekom mojim, mojim stopama. I onda sam ja tu nekako uskočio. Okej, sad ćemo šetat svaki dan. Ne znam, manje sam mu davao slatkog i to. A super, svaka čast. Bome se ispravio. Sad izgleda onako, kad ga gledam, onako, zavidim mu majčici tvojoj, izgledaš odlično. To je da sam ja bar tako izgledao. Ali super, zato što i je velika uloga roditelja u tome svemu. Je, je. Mislim da, da, baš sam tu neku osjećao potrebu, onako, biti pod navodnike strog. Odgovornost. Da, da, da. Odgovornost. To je tvoja odgovornost kao roditelja. Ovaj, i tako, njega isto zanima dizanje utega i to. Šta bi ti rekla, kad je to za djecu, ajmo reći, prikladno? Pa evo. Ili imaš ti kakvog iskustva s tim? Znam da nije ti to primarna profesija, ali sigurno im možeš mi nešto reći. Pa evo, ja bih se opet tu vratila na pitanje ega.

Sad, recimo, evo, usporedit ću taj period kad sam radila u teretani, onda su znali dolaziti ti dječaci od, ne znam, 14, 15 godina, onako, to uglavnom u čoporu, naravno. I sad, tu je jedan problem kod djece u toj dobi koja, koja počnu dizat utege, je to da njihov ego je toliko velik da im jednostavno zasjeni tu činjenicu da treba paziti na svoje zdravlje prilikom toga svega. Ja sam to vidio kad sam, kad sam bio u teretani i sad vidim nekog klinca, radi on bench press sa, sa šipkom i onako vidim, onako, ooo. I onako napravi polu pokret i sad ja onako, sad hoću li, hoću li ja biti taj dosadni starac koji mu tu nešto gnjavi. Ne bi izdržao. Ja kažem, sinko, to ti je previše kili. Mislim, mučiš se. Ne, nemoj to. Tako da, znam na šta misliš. Da. Krenuo onako sa 40 kili, a nije on još ni približno spreman. Jedva sam ja tad. Da, da, da. Sad mogu i više. Ali onako, ono, ipak sam staro pljuse, to je drukčije. A on, onako, 14 godina, nema ono golobrat, totalno, nije to za tebe.

Ali naravno da me nitko ne sluša. Je, je. Evo, recimo, tu onda u takvim situacijama, ja evo sad gledam isto iz perspektive roditelja. Čak neću govoriti iz perspektive trenera. Iz perspektive roditelja rekla bih da ja svoje dijete u teretanu bez vodstva nekakvog, pogotovo sa frendovima koji su jednako ludi kao i on, ne bih sigurno pustila. Dakle, jedini uvjet da moje dijete u toj dobi, a govorim o dobi, tako, razvojno je već tu kad ulazak u pubertet i to, znači,

nema šanse da bi ga pustila ili bez mene kao roditelja ili bez njegovog oca u teretanu ili bez trenera koji će biti kao kobac nad njim i pratiti šta on radi. I onda će se tu desiti dvije stvari. Znači, imamo dva moguća ishoda. To moje dijete, koje sad hipotetski ima 14 godina, ako mu je do ega, brzo će odustat jer će vidit da mu nije dozvoljeno da želje tog ega upražnjava. Ili će shvatit benefite treninga koje su prije svega zdravstvene, a onda tu dolazi estetika, snaga i sve drugo, i zadržat će se. Međutim, ako su to grupice, najčešće muških, koji žele dići poštapoto u benchu, toliko i toliko, ili u mrtvom dizanju, toliko i toliko, tu uglavnom možemo očekivat probleme i ozljede. Tako da. Ne valja nikakva forma i to je onako. Tako je. Festival loše forme bude. Tako je. Evo, na primjer, meni se desilo jučer, imam prijateljicu dugogodišnju koja

trenira kod mene i ona je dovela svoju kćer koja ima 11 i po godina na trening. I sad, onaj, da dođe ona vidit i probati. Znači, to je curica koja je s njima odradila trening, kojoj se nisu dale vježbe koje su se dale ostalim vježbačima koji su tu već dugo i koji su već u određenoj dobi. Ali ona je stvarno poslušno radila sve kako je bilo rečeno, pod određenim vodstvom i sve je prošlo okej. Tako da, ja nisam po defaultu ono kontra dizanja utega, ne smiju dica ovo, ne smiju dica ono. Ne, nego je problem motiva. Znači, uvijek je na kraju problem motiva. A problem motiva je i kod odrasle osobe i treninga. E, to ide često i u ekstremima. Ja sam čuo. Upravo to. Dijete ne smije sad, ono, ne smije ni bučicu od 2 kila. Je, je. Ono, mislim, šta će mu biti, čovječe. Naravno da neće sad mrtvo dizanje 50 kili odmah. Desetogodišnjak. Tako je, tako je. Tako je. Znači, to su. Lako se tu pretjera. Tu sad trebamo upravo to biti, ono, realni i reći: u redu, to što sad na ovoj giri piše 4 kg ne znači da je to opasno po život za dijete. Jer to dijete ko zna koliko kili prenese u danu kroz igru, kroz

ovo, kroz ono, kroz nekakav pokret druge vrste, samo što ne, ne, ne piše koliko kilograma te stvari imaju, je li, koje on diše. Da, da. Znači, a jesi onda ti za da, da se na trening tako dovode djeca ili. Jesam, uz ispravno vodstvo, broj jedan. I više sam mislio konkretno kod tebe, kakvo je stanje. Da, jesam, apsolutno sam za to. Jer bio ti ko dovodi. Ali ako su grupni programi u pitanju, definitivno sam za to da je u prisustvu roditelja. Dobro, to, to mi se nekako podrazumijeva. Da, da. Ali evo, čisto pitam i za sebe. Mislim da on još, moj, ima tek 10 godina. Znači, onako, mislim da bi mogao, ne znam, možda kroz godinu, dvije, onako. Kroz godinu, dvije, da. Ali što se tiče tebe kao roditelja, na dobrom si putu jer već si odradija stvari za to dijete da ipak razvije nekakvu rutinu što se tiče fizičke aktivnosti, pa makar to bilo i redovite šetnje, je li. I naravno paziti. Trenira, trenira karate. Imaju. E, to super. Fantastično. 3 sata tjedno i tamo onako bude dosta, koliko kužim, rade oni tamo i čučnjeve i tako te nekakve, onako. Odlično, odlično. Ne znam, ono, imaju ponekad cijeli sat igraju graničare i onda to.

Samo se naganjaju. Odlično. I to je to. Meni to zvuči super. On onako dođe kući malo onako iscrpljen, ja kažem: to je dobro. Tako je, tako je. I to je ono dječje i ono zdravo i ujedno pomiješano sa, ono, kvalitetnim nekakvim, kvalitetnom fizičkom aktivnošću, je li, poput tih, evo, vježbi i snage i karate pokreta. To je super. To je odlično. Za njegovu dob fantastično. Da, pa je super da to isto prihvaćaš i da znam, onako, neki bi možda rekli: a, nemoj mi dovoditi dijete i to. Ali isto, naravno, pazit ćeš. Nećeš mu sad davati. Apsolutno. Kilaže. To je. Apsolutno. Laganini. I meni se čini da je to dobro od šta, mlađe dobi. Meni je žao što sam ja sa 37 počeo. Ja sam imao par navrata, sa 18 sam krenuo. To se sjećam da je, da je Ivanišević je dobio, ovaj, Wimbledon je pobijedio. Ja sam pumpao u teretani, ali nažalost, ne znam, nekako, nije da nisam imao motivacije, nego ne, više se ni ne sjećam zašto. To sam ja bezveze nešto radio, upalio bi se ko stoka, ne znam, dva tjedna ne bi se mogao maknuti. Jednostavno, sve, sve je bilo loše i onda odustaneš. Ono, drugi put sam negdje sa 24, 25, isto se sjetio ja teretane, išao

sam u onaj Orcinus. I isto tako, jedanput, dvaput, nekako, ne znam, nije išlo. I onda, evo, sad tek prije tri godine. I što me zapravo, uvijek su me mučile te upale. Ovaj, i onda sam gledao podcast sa Joe Roganom i nekim, nekim trenerom i on tvrdi kao da ne bi nužno nakon treninga trebao biti, ono, umirati od, od upale mišića. Tako je. I to me nekako onako zaintrigiralo. pa vidiš, da, ono, ajmo, idemo opet probati. Ne, nekako me, već sam mjesecima onako razmišljao o tome i to mi je bio onako tipping point da možda neko drukčije probam. I onda sam ti ja došao u tu teretanu u Orcinus i sjećam se prvih, znači, ono, dosta sam YouTubea i to, nisam imao nikakvo, nikakvo vodstvo. I sve sam neke male, male težine, tipa, ne znam, ona, onaj row, ne znam, 10 kili. Onako, i to mi je nekako pasalo više da taj pokret uhvatim, da. Tako je. I nekako razvijalo. Osjećao sam onako da, da, da, da mi se neko lagano. Nešto se događa. Nešto se događa. I onako sam skužio sam da, da radim dobru stvar i skoro nikad se ne bi, ne bi upalio nakon, nakon tih vježbi. Držao sam se tog, taj, šta je taj gost mu rekao.

I onda sam malo po malo povećavao težine i, i onako, bilo, bilo je tu nekakvih onako kriza. Sjećam se, tri, četiri mjeseca onako došao, ne bi mi se dalo, pa joj, što meni ovo treba. Ali nekako sam se ustrajao sam i, i onda je to, to išlo. I onda tako, nakon dvije godine sam tražio promjenu, ova me nagovarala, a ja kažem: idem probati. I baš je, mogu ti reći, baš je preporod. Prvo, puno više noge radim. To, odradio bi ja leg day, ali ti, ono, svaki dan je leg day kod tebe više. Uvijek. E, znam, znam. Uvijek. I, na primjer, vidim, od kad sam kod tebe krenuo, vidim velika poboljšanja na bicikli. Ono, odjedanput eksplozivnost, čovječe. Gazim uzbrdice ko lud. Nikad prije nisam tako baš mogao. Ne znam, odrađujem ove trailove, idem trčati. Ja nikad ne trčim, to uopće, uopće ne treniram i ništa. I bome bi došao, ne znam, ono, 70. od 220, šta ja smatram fantastičnim uspjehom, čovječe. To onako neko. Da, da, da. Pogotovo jer ne ganjaš rezultat, nego ono, ideš malo se protrčat. E, e, onako. Ovaj, prvih, u prvih 30% što je ono, ne, ne mogu, ne mogu vjerovat. Mislio sam da je neka greška.

Ma jesam ja došao tako brzo, ali ono, stvarno je. Tako da, tako da, vidim, vidim velike benefite tako sa pod stručnim vodstvom gdje me u principu i, i tjeraš nekako da, da radim bolje i jače i paziš na formu i tako. Ono, baš, baš je dobro. Ali htjela sam ti reći isto da ne treba ni žaliti što si počeo sa 37. To vjerojatno znači da je sa 37 tek došlo tvoje vrijeme da uopće shvatiš bit treniranja i da se tome onda možeš i posvetit kako tripa. Je. A svakome dođe, ako dozvoli to, svakome dođe to u jednom periodu života. Nekome prije, nekome kasnije. A bolje nego da ne dođe, u svakom slučaju. Da. Bila si spomenula jogu, da si počela učiti. Pa evo, ako možeš meni i gledateljima, ja zapravo ne znam baš ništa o tome, pa ne znam uopće onako o čemu se radi, pa, pa ako možeš malo, ovaj, koja je bit u, kakvi su to pokreti, koja je poanta. Mislim, što se s time radi, trenira, vježba i tako. Pa evo, ja bi samo kratko rekla da, prije

pet godina, evo da si me pitao šta mislim o jogi, vjerojatno bi se smijala, ono, bože, joga, oni stoje milijun godina u određenim pozama, pa ta meditacija, kakva sad meditacija, pa ovo, pa ono. U biti, moj interes za jogom je krenuo ne kroz trening, nego točno kroz meditaciju. Znači, imala sam jedan dosta stresan period života iza sebe i zapravo je točno ta meditacija kojoj sam se okrenula na kraju, valjda iz očaja, ono, aj dobro, probat ću i to. Da i to probaš.

Mi je zapravo spasila psihu i moje mentalno zdravlje. Tako da, kroz tu meditaciju je porastao lagano i moj interes za jogom, jer sam, recimo, primijetila da neki položaj istezanja uz, uz tu meditaciju, znači kad se to jedno i drugo, napravi neka fuzija toga, da baš jako dobro utječe na moje mentalno zdravlje i također čak i na oslobađanje određenih, određenih emocija koje ostanu zarobljene u tijelu. I onda sam počela, prije mjesec-dva sam počela, ono, baš malo više ulazit, možda čak i više sad, dva, tri, u dubiozu oko te joge. I onda sam odlučila ići na jednu edukaciju za jogu.

Imala sam rok polaganja kroz godinu dana. Ja sam to položila u pet dana. Ne zato što sam inteligentna, nego zato što mi je to sve bilo tako nekako jednostavno. Jer opet imam nekakvo predznanje, naravno, o treningu i dosta stvari koje su u jogi, mi koji treniramo inače i radimo s ljudima, to upražnjavamo kroz isto vježbe istezanja i to. Ali mi je taj certifikat, koji sam, eto, dobila u roku od pet dana, otvorio apetit da uđem još malo dublje u tu tematiku. I onda sam sasvim slučajno naišla na informaciju da počinje nastava u školi joge. Nisam znala da postoji škola joge, ništa nemam. To u gradu ne? Pojma ne, nije. To je u Zagrebu i Puli. Aha, okej.

Koja traje godinu dana. I ono, okej, godina dana, to već sad ima smisla. Tako je. Tako da mi sad ovaj vikend kreće ta nastava. Jako se veselim. Ujedno mi je super što su omogućili prisustvovanje predavanjima i preko Zooma, jer mislim da bi mi odlazak u Zagreb svako malo vikendom i vremenski, financijski bilo too much. Tako da, evo, krećem sa, sa tom jogom ovaj vikend. Što se tiče same joge, još bi voljela napomenuti da ono što mi se jako sviđa kod nje je i ta, taj razvitak propriocepcije, odnosno svijesti o tijelu, svijesti o pokretu, koja se najbolje i najlakše razvija upravo kroz zadržavanje u određenim pozama. A te poze, odnosno asane u jogi, osim što istežu tijelo, osim što utječu direktno na posturu, ujedno znaju biti dosta naporne jer, i izazovne jer zahtijevaju od tebe da održiš određeni balans, stabilnost.

Tako da baš se radujem. Smatram da je joga jedan od najstarijih oblika funkcionalnog treninga koji spaja um i tijelo na jedan jako poseban način, nešto što, nažalost, u današnjem svijetu fitnessa se malo i zaboravilo, odnosno, evo, nadolazi kroz funkcionalni trening da su um i tijelo nešto neodvojivo jedno od drugog. Tako da mislim da će mi to još upotpuniti tu priču koju sam, evo, započela prije 7, 8 godina sa funkcionalnim treningom. Ali koje su, na primjer, ono, mene zanima konkretno šta se, sad tu dođemo na sat joge i što je, mislim, kakve su to vježbe na koncu, položaji i to. Ne, ne znam ništa o tome, pa. Dobro, ja ću sada biti jako štura, ostavit ću to još malo u zraku. Dobro. Iskreno se nadam da ću od sljedeće godine biti dovoljno kompetentna da počnem i ja voditi satove joge, pa evo, pozvan si da vidiš. Dobro, doći ću obavezno. Da, da, da. Da vidiš kako to izgleda. Ali znači, recimo, svaki sat joge počinje sa nekakvim uvodom gdje se

radi ta nekakva, ajmo reći, meditacija, priprema, je li, kroz disanje. Evo, disanje je isto, recimo, jedan jako bitan segment treninga, ne samo treninga, nego života. I kroz jogu i meditaciju shvatila sam koliko je to disanje bitno. Tako da se kreće tu, je li. I onda lagano krećeš kroz nekakve pripremne pokrete. I onda u glavnom dijelu treninga budu, naravno, te asane koje su zahtjevnije, je li, za tijelo. I što se tiče istezanja i što se tiče i snage, je li, i opet i te funkcionalnosti. Tako da opet i taj sat joge se. Da se tu ništa sa utezima radi, na primjer? Ne, ne. Nema ništa. Nego to je isto, ajmo reći, kao neki flow. Znači, ta joga koja mene konkretno zanima je nekakav flow, odnosno spajanje tih asana u, u, u jedan taj flow koji na kraju, je li, ima smisla, koji opet aktivira cijelo tijelo. A pritom, kako se pokreti izvode sporo, upravo su zbog toga jako intenzivni,

dosta naporni i teški, ali s druge strane, za glavu, za, za, za um, nešto tako oslobađajuće i ugodno. Tako da, eto. Ajde, vidjet ćemo. Vidjet ćemo. Zvuči zanimljivo sad. Je. Zainteresirala si me da. Je. Da. Barem probati. Treba sve probati. Jes, treba sve probati, da. Mislim, razmišljam čak o tome, evo, kad si već spomenuo, treba sve probati. Razmišljam čak o tome, upala sam u priču sa par njih jučer na treningu. Možda, možda čak, iako smatram, mislim, vodit ću sigurno satove joge kao zasebno od funkcionalnog treninga, ali možda, možda ću uvesti i vikendom jedan sat joge za sve. Tako da i oni koji, recimo, su na funkcionalnom treningu mogu imati jedan tako sat koji će ih opustiti ili aktivirati na skroz drugačiji način.

Da, da, zvuči zanimljivo. Ništa, Martina, hvala ti na vremenu. Reci mi, je li, primaš nove članove? Kako to ide, ako je netko zainteresiran, kako te se može kontaktirati? Znam da imaš na Facebooku, kako se ono zove, The Movement. Tako je. Znači, naša, naša udruga inače, koja, naše društvo sportske rekreacije se zove The Movement i ja sam jedan od osnivača tog društva. Inače, moj broj stoji na stranici našeg društva i na Facebooku i na Instagramu, tako da me se može kontaktirati. Mjesta u nekim grupama imamo, u nekima nemamo.

Individualno, trenutno ne primam više nikoga. Ali kažem, ako ste zdravi, ako ste voljni raditi na sebi i nemate nekih većih poteškoća u pokretu, dovoljno je, evo, javiti se i na grupni program i benefiti su garantirani ako ima volje i redovitosti, je li. Probajte, svakako je dobro i tako. Eto, s ovim zatvaram epizodu. Martina, hvala ti još jednom. Hvala tebi. Baš je bilo zanimljivo. Eto, pozdrav svima.

Slične epizode