Epizoda #54 · 18. srpnja 2026. · 54 min
Hrvatski trener u Kini: akademija s 1000 djece i NBA ludilo
Petar Zlatoper SportZnanost i obrazovanjePutovanja 2026Gost: Petar Zlatoper, šibenski košarkaški trener koji radi u najjačoj šangajskoj akademiji
O epizodi
Petar Zlatoper, šibenski košarkaški trener s gotovo deset godina rada u mlađim kategorijama, prije godinu dana preselio je u Šangaj i danas radi u najjačoj gradskoj akademiji: 1000 djece, tri kampusa i 11 trenera iz cijelog svijeta. U razgovoru otvoreno opisuje kinesku košarkašku groznicu, sistem u kojem je profit ispred razvoja igrača i svakodnevicu u gradu od 24 milijuna ljudi. Tu su i Great Firewall, plaćanje mobitelom, osjećaj sigurnosti kakav Europa ne poznaje, ali i pogled iz daljine na šibensku košarku i savjeti roditeljima malih košarkaša.
- Akademija s 1000 djece, 3 kampusa i 11 trenera iz cijelog svijeta
- Zašto najmnogoljudnija zemlja svijeta ne proizvodi košarkaške zvijezde
- Petogodišnjaci igraju 5 na 5 uz zonski presing: recept za trofeje, ne za igrače
- Vikendom šest treninga u nizu, od 9 ujutro do 7 navečer
- Roditelji uz aut liniju dijele naputke, a sve skupo plaćaju
- Prosjak s QR kodom i zemlja u kojoj keš drže samo umirovljenici
- Great Firewall u praksi: VPN se pali i gasi po deset puta dnevno
- Sigurnost o kojoj se priča: žene same na ulici u 4 ujutro
- Socijalno kreditiranje: Kinezi za njega nisu ni čuli
- Kći dobila punu košarkašku stipendiju u Texasu
- Zašto očevi košarkaši kćeri radije šalju u odbojku
Poglavlja
Transkript
Prikaži cijeli transkript razgovora
Evo, ljudi, pozdrav svima. Dobrodošli u još jednu epizodu "Druge strane medalje". Danas je s nama gospodin Petar Zlat- Zlatober. Petre, poštovanje, dobrodošao. Poštovanje, Vladimire, i hvala na pozivu. Nema na čemu. Ovaj, već sam tebe mislio dugo pozvati, međutim pobjegao si mi u Kinu pa rekoh, evo sad prilika. Vidio sam da si na Jadri i šalješ slike s plaže i to. Rekao sam: moram mu poslati poruku, idemo sad, ako će htjeti, je li. I pristao si, super. Ovaj, evo, ti si bio trener, to jest, još uvijek si, pardon, trener. Uglavnom si, cure si trenirao, jel' tako, u Šibeniku. Kako? Hoćeš mi opisati svoj nekakav profesionalni put u košarci, ukratko? Može, je. Najviše sam radio s curama od ovih, nešto manje od desetak godina u Hrvatskoj. 90% sam radio s curama svih uzrasta, od 5 do 19, pa čak i u seniorskoj košarci, u 3 možda i najjača hrvatska kluba: Šibeniku kao matičnom klubu gdje sam započeo, potom u Zagrebu i jednu sezonu u Raguzi. Samo sam prošle sezone radio s dečkima, vodio sam juniore Šibenke u omladinskom pogonu i s njima sam igrao treću hrvatsku ligu.
Tako da, uglavnom s curama, da. Da. Kako je ispalo poziv u Kinu? Kako to, kako je došlo do toga? Pa, u Hrvatskoj je teško živjeti kao trener mlađih kategorija. Uglavnom je ta plaća uvijek ista. Došao sam do nekog nivoa, pristojnoga, ali kako je svake godine sve, sve skuplje, sve je teže živjeti od te plaće. Ona je uvijek ista već 4, 5 zadnjih sezona. I ništa, kopao sam, tražio.
Imao sam želju otići vani, ne samo iz financijskih razloga, nego, eto, tako, malo i... i zbog nekih inih razloga. Htio sam se maknuti odavde, na neki način. Možda, možda možemo i tako reći. Malo sam istraživao o toj košarci u Kini, da je to tek zadnjih par godina zapravo odletjelo. Imali su oni nekakav, nekakav čak i program za, za... kako se zove, double reduction politika, kao da su, da su nekako ograničili ove školske instrukcije i nešto se promijenilo, i od onda upumpavaju nekakve besmislene milijarde u košarku. Da, kao NBA kaže da oko 300 milijuna ih igra u Kini. Je li može to biti istina? Pa, ja stvarno to ne mogu procijeniti. Ono što ja mogu procijeniti odokativno, što ja vidim i na šangajskim ulicama i u razgovoru s Kinezima: oni su stvarno zaluđeni košarkom. Ma da. Znači, oni su... Što nisi imao pojma? Oni su jednostavno ludi za košarkom. Sad, ne mogu reći da im je to sport broj 1, ne znam, ne znam. Ali, ovaj, zaista su ludi za košarkom. Igrališta su puna, od jutra do mraka je. Recimo, navečer kad se ja vraćam s treninga, pod reflektorima, oni igraju basket 4 na 4. Svi su koševi puni, to su obično 2 igrališta ili 3 čak u nizu, svi su koševi puni.
Još ih dovoljno kibicira sa strane. Jedna nezamisliva slika, kao u Hrvatskoj prije 30-ak godina, eto, kad sam ja bio mlad. I, ovaj, ali to nisu samo djeca, to su ljudi, odrasli, od 20 do 60 godina. Znači, zaista su zaluđeni košarkom. Koliko oni upumpavaju, ja kažem, ne mogu procijeniti. Ludi su za NBA ligom, recimo. NBA liga je meni svakodnevno na programu, sve utakmice. Oni imaju izvjestiteljicu iz Amerike, imaju ljude u studiju koji, koji komentiraju svaku utakmicu kao da je njihova nacionalna liga. Imaju relativno nacionaln... relativno jaku i nacionalnu ligu, nisam ja to nešto previše pratio. Ovi moji, Šangaj Sharksi, su ove godine osvojili. Tu ima i nešto, ne nešto, ima, bit će 3 Amerikanca i bivših, bivših NBA igrača.
evo, to je to. To je to, znači. Znači, ti treniraš odrasle? Mislim, odrasle, 18+ ili koga zapravo? Ja, ja sam u akademiji. Akademija je, ha, možda možemo reći da je to jedna... znači, prvi level su klubovi. Prvi level su klubovi. Oni vjerojatno imaju svoje omladinske pogone. Drugi level su sportske škole. Tu djeca treniraju jako ozbiljno i pohađaju školu, pohađaju nastavu. A treći level su ove akademije. U jednoj od njih radim i ja. Ova moja jest najjača u Šangaju. To je akademija koja ima 40 zaposlenika, ima nas 11 trenera iz cijelog svijeta, i ona ima 1000 djece. I njoj je... U čovječe, 1000? E, 1000 djece, da. I mi radimo u 3 kampusa, a njihov je cilj da to stalno raste. Znači, prvi cilj je profit, ipak. Ja ne bih rekao da je prvi cilj proizvodnja košarkaša, prvi cilj je profit. Roditelji su klijenti koji to skupo plaćaju. I... ali ako netko iskoči, ako netko iskoči, onda ide, ide level dalje. Ima, ima djece koja su dogurala i do američkog high schoola i do američkih koledža,
pa jedna cura iz naše akademije sad igra u Španjolskoj. Dakle, ako ima određeni materijal i ako netko iskoči talentom, pretpostavljam da ide dalje. Ovo je akademija od 5 do 18, a fokus je najviše baš na ovoj najmanjoj djeci. Jer s 13, 14 oni se već jako posvećuju obrazovanju i sport im više nije toliko važan ako vide da tu ne mogu ostvariti nekakav, nekakvu karijeru i živjeti od toga, jel'. Mislim, kako to da netko nema, nema baš nekakve međunarodna velika postignuća sama, sama Kina? Je li misliš da je to do genetike, do kulture, do, do manjka infrastrukture sportske? Ili, ili možda su jednostavno nedavno, pod navodnike, krenuli ozbiljnije? Što misliš? Mislim da je tu više razloga. Ako ja to sad mogu procijeniti, da, svi, svi, svi zaključuju: velika je, mnogoljudna je zemlja. Iz tih velikih brojeva... Mora netko izroniti, je li? Onda Hrvatska nikad ne bi bila druga na svijetu u nogometu, recimo. To je taj jedan tajni recept koji mi imamo ovdje, možda u svom genotipu, a oni nemaju. Ja bih rekao da nisu baš toliko talentirani za košarku, možda čak nisu
toliko talentirani ni za timske sportove, općenito. To je moj neki dojam u svakodnevnom radu s tom djecom. Nekako nedostaje imaginacije, kreativnosti. Dosta je to robotska, robotska košarka. Oni su vojnici, oni su poslušni, s njima se stvarno da, da raditi. S djecom od 5 godina ti napraviš trening od 2 sata bez ikakvog problema. No, fali malo te mangupstva, fali malo vica.
Misliš da je pre, preozbiljno možda čak na neki način? I onda, to je jedan problem. Drugi problem je taj sam način rada. Oni žele, zbog ovog što sam maloprije spomenuo, pošto se ta djeca ostavljaju s 13, 14 godina košarke, oni žele da su oni na vrhuncu s 9, 10, 11. I da osvajaju turnire, da, kad pričamo o ovoj mojoj akademiji, da donose trofeje u akademiju, da na taj način privlačimo, privlačimo još djece u našu akademiju. Nije to puno drugačije od ovog što se sad događa posvuda. Vidim ja to i u Americi prilično, a hvala Bogu, sve više i u Hrvatskoj. Znači, sve više su te akademije fokusirane na profit, a manje na proizvodnju igrača. Definitivno to mogu tvrditi za, za ovu moju. Jer tu djeca treniraju 2 do 3 puta dnevno. Ovi najtalentiraniji... Ma dobro. 3 puta tjedno. A, tjedno, aha, okej. Tjedno, pardon. Znači, to, to nije puno. To nije puno. Da, to je puno. E, 3 puta tjedno po sat i pol vremena, to je, mi bismo rekli da je ovdje malo okej. Možda za dječicu od 8, 9 to nije malo. Da, moj sin ima 12, on. A već sad 12, 13, i kako rastu, to je, to je premalo. Tako da, sam način rada je problematičan, sam način igranja
je problematičan. Znači, vi kad dođete na turnir s tom malom dječicom, susrećete se sa seniorskom košarkom. To su zone, 2, 3, već od, od najranije dobi, zonski presinzi po cijelom terenu. Djeca to jednostavno ne mogu riješiti. Što znači zonski presing? Zonski presing, kad te pritis- pritišću po cijelom terenu, ali u određenom sistemu. Dvojica trapiraju jednoga. I sad obično ta mala dječica ne mogu prebaciti taj presing jer nemaju dovoljno snage, nemaju dovoljno iskustva. Nekako se to izbjegava u, u najranijoj dobi. Obično se, trebalo bi se igrati man to man, kao čovjek na čovjeka, bez tih udvajanja. A oni ti stave ta udvajanja, pa. Misliš da odmah idu na taj neki profesionalniji level, ono? Idu, idu na rezultat. Aha, aha. Oni odmah idu na rezultat, na osvajanje trofeja. To je isto jedna pogreška u, u, u radu. Možda i zbog toga nemaju, na koncu, vrhunskih košarkaša. Reci ti meni, kako se ti sporazumijevaš s njima, zapravo? Pa, internacionalno je okruženje. Znači, ja sam jedan od 11 trenera iz 5, 6 zemalja europskih. Mahom europskih. Ima jedan trener iz Jordana. Mi pričamo na engleskom. Mi vodimo treninge na engleskom.
Na sastancima imamo kineske prevoditelje, ali 90% konverzacije je engleski, samo kad gazdarica govori je kineski. Dobro, ne, mislio sam više s djecom. A s djecom na engleskome. S djecom na engleskome. To su djeca iz internacionalnih škola, iz bogatih obitelji. I oni dobro barataju već engleskim. Neki govore bolje i od mene, neki onako polovično samo razumiju, neki ne znaju ništa, s njima je malo teže. Ali onda malo rukama, nogama. Malo druga djeca možda pomažu i. Je, je, naučio sam i koju kinesku riječ i tako. Pomaže mi, u svakom slučaju, da naučim što više kineskih riječi. Jer ne, ne govore svi engleski, definitivno. Da, da. Je. A, ovaj, koliko, koliko si ti tijekom dana zauzet što se tiče tog posla?
Treninzi su generalno preko tjedna od 5 do 8, što sad ne zvuči strašno. Nekad je to od 4 do 8, nekad je od 4 do 9, jer ti ubace nekakve individualne treninge koje dodatno plaćaju, da se razumijemo. I preko tjedna je to podnošljivo. Međutim, gro treninga je vikendom. Vikendi su meni jako fizički zahtjevni. Znači, dođem u dvoranu i počne mi trening u 9 ujutro, a završi u 7 navečer. Znači, tu ima nekih 6 treninga u tom periodu, kako u subotu, tako i u nedjelju. Tu su neka. To su, znači, udarni termini, valjda kad nemaju školu. Je. Znači, polovica svih mojih, svih mojih treninga tjednih mi padaju u subotu i nedjelju. Znači, 10, 11 treninga subotom i nedjeljom, što je malo too much, pogotovo kad su nekad 3, 4 u nizu, ne stigneš se rekuperati, ne stigneš se odmoriti. Oni traže da si stalno fizički aktivan, da, da, da trčiš s tom djecom, da, da, da glasno, da glasno vičeš i tako. Ne, nije ono standardno. Ako misliš roditelji i ovi menadžeri kluba, na koga misliš? Pa oni su, imaju svoj neki sistem, kako žele, svoj brend, kako žele da to izgleda. Sve je full court, sve je u intenzitetu, mora biti onako glasno,
dinamično, je li. Ne smije biti statično, ne smiju biti duge linije, da djeca previše čekaju. A roditelji sve to kontroliraju. Nije dobro ako se nisu oznojili, nije dobro ako nisu pili puno vode. Nerijetko stoje uz aut liniju, pa onda čak i daju nekakve naputke djeci. Dobro, tu možemo i moramourgirati pa smjestiti ih na, na, na njihove tamo klupice, samo da promatraju. Roditelji sve promatraju i onda, ovisno o tome jesu li zadovoljni ili ne, idu ili pohvale ili pritužbe tamo, ovome našem staffu. Kakva je to uopće računica kluba? Je li to nekako država financira ili, mislim, od čega to zapravo živi? Pa to ja ne znam. To ja ne znam.
Jer po mom nekom istraživanju, da to država pumpa zapravo nekakve. Ja nisam siguran. Ja mislim da je to privatni kapital. Jer čudno mi je, Kina glasi inače da je to sve, mislim, sve državno dobio. Oni su se promijenili dosta, ali. A daleko je to od toga. To je nekakav spoj tamo. Da, da, onako, tipa one korporacije i to su ove važnije, tipa Xiaomi, to je sve... vraga, oni imaju neku neovisnost. Ja vidim da tamo ima puno tih i malih obrta. Ima i tog. Dobro, da, toga, toga ima. Privatnog, privatnog kapitala. Država je svima omogućila da rade i zarađuju. I svi nešto rade i mislim da svi zarađuju. Tako da, ja mislim da ova akademija jako dobro zarađuje od ovoga. To je njima biznis. Koliko često imate baš nekakve propisne utakmice?
Je li to sad nekakva se liga igra, mislim. Nema lige u onom našem klasičnom smislu. Liga se igra kroz turnire. Dobro. I igramo je na nivou Šangaja, koji je 24 milijuna stanovnika, čak i. A da, sitnica je. S ovim, kao megalopolis, čak i 40 milijuna. Tako da, ima tu dovoljno tih akademija i ekipa. Znači, turnirski je sistem. Oni bi rekli jedanput mjesečno, ali ipak to bude malo rjeđe. Ja nemam puno ovih elitnih timova koji igraju te, te turnire.
Treba reći da je u ovoj akademiji know-how litvanski. Tako da, litvanski trener je tehnički direktor, i litvanski trener drugi je menadžer glavni, kao šef nama trenerima. Tako da, oni vode ove naj, najelitnije timove, najbolje ekipe. A ja imam 2, 3 takva tima, tako da igram malo rjeđe. Imam nešto, ali za moj pojam nedovoljno. Znači, misliš da bi to i više trebalo ili? Pa, definitivno bi trebalo više. Ja bih volio igrati utakmicu svaki tjedan. E. Ti, kažem, naj, najbolji. Oni su malo fokusirani na, na, na tih par svojih elitnih timova. Oni igraju puno češće. Oni su i sad u Las Vegasu, kad ja pričam o ovome, oni igraju gore turnir u Las Vegasu. Kad se vrate, idu, idu na turnir u Litvu.
Ali, čujte, 1000 djece je. 1000 djece je. Teško je sad sve te timove zadovoljiti. Imamo, imamo, ali po mom, po mom poimanju nedovoljno. Ja bih volio da je više. Kako izgleda ta scena kad ta djeca stasaju, kad su, ono, punoljetni i to? Da, kakva je Kina? Je li tu onda ima nekakva liga nacionalna gdje se bore? Imaju oni tu. Pretpostavljam da ima nešto. Imaju oni tu CBA ligu. Ne znam ja koliko su ova djeca iz naše akademije sad materijal za to. Kažem, ako netko iskoči, vjerojatno će, vjerojatno će morati ići ili u neku tu sportsku školu gdje se trenira svaki dan, ili će ići u omladinski pogon nekog ozbiljnog kluba. Je li stigneš pratiti tako što se događa? Pratim malo, ali više pratim NBA ligu i ne mogu više od toga. Ona mi taman lijepo, ono, od 7 ujutro kad se probudim pa do 11 podne, budu sve utakmice, onda ja to malo vrtim, gledam. Malo provrtiš. A ovu kinesku košarku, tu i tamo malo bacim oko. Bio sam, bio sam na utakmici. Kako je, moja akademija je ujedno i fan klub, fan klub ovog Shanghai Sharksa. Onda dobijemo nekad karte. Najčešće nemamo mi vremena jer imamo, imamo treninge u to doba, ali meni se potrefilo da sam bio slobodan u 2 navrata pa sam, išao sam gledati, ovaj.
Je li tu postoji nekakav onda, ajmo reći, spoj Kineza i Amerikanaca? Vidim da je dosta, to sami taj naziv je Sharks, nekako je sve kao da je amerikanizirano, kao da je onako, i po onim slikama, onako što sam vidio s onim jakim grafikama, sve je nekako. Je, sve je po uzoru na NBA. Jel da, je. Sve je po uzoru na NBA. Tako mi se učinilo, ali stvarno ne znam ništa o tome. Oni su ludi za NBA i možda nisu toliko. Što će to reći? Možda nisu toliko ludi za Amerikom, ali su ludi za NBA košarkom i preslikali su sve. Znači, sve je to isto, i to navijanje, i nema spontanosti u tom navijanju. Netko to diktira tamo na, na megafon jedan tamo, vidio sam ja. Šta, iz partije netko? Nije ovo kao, a netko tamo tko sjedi, onda on njima diktira kad, kad šta da viču. A je li, aha. Nije ovo kao kod nas, da. Da je spontano. Da, da, da. A netko mora voditi, čuj. Jer znam da je bilo je i nekakvih, ono, kaj moram reći, incidenata, netko iz NBA nešto je slučajno možda rekao krivo, pod navodnike, i onda su neke puste isprike, pusta čuda. Tako da, imam dojam da i ovi Amerikanci isto nekako njeguju i, kao, kao da je nekako dvosmjerna ta suradnja oko košarke.
A ne znam točno što želiš reći, ali razlika je u, u, u pristupu. Pa da, surađuju u principu, bar mi se tako čini. Možda su, možda su ovi izglanuli nešto što, što nisu trebali. Šta je, ne znam, ne znam. Znači, ali, ali ono, u svakom slučaju, NBA se gleda masovno u Kini, prati se. Apsolutno. Apsolutno, apsolutno. Apsolutno. Nego, reci mi, kakav je bio prvi dan? Sletio si u Šangaj. Na što je to ličilo? Da, prvi dan, kao da sam. Oprosti, kad si došao? Prije godinu dana negdje, tako nešto? Je, 5. 8., točno. Aha, okej, znači taman je godinu dana. Bio gore. Pa, kao da sam došao na novu planetu i iznova učim živjeti. Eto, otprilike tako. Moraš sve pitati ove Kineze da ti pomognu. Kod njih je sve na tim aplikacijama.
Morao sam ubaciti kartice u, u taj Alipay sustav za plaćanje. Sad je sve to u mobitelu, je li. Nema keša? Ne, keša ima. Ja sam ga vidio u blagajnama, u supermarketima. Vidio si u blagajnama. Vidio sam ga. Većina ljudi s njim ne barata. Ali umirovljenici još uvijek s njim barataju i oni ga po zakonu moraju imati. I ja sam vidio da umirovljenici plaćaju kešom i da im trgovkinje vraćaju keš. Tako da, on postoji. Ja ga osobno ne koristim. Da, da, ali ne znam, možda ne spominjao si neki manji obrti i nešto. Sad, ono, imaju te kartice. Ne, sve je, sve je. Ma, čak i prosjak na ulici. Naletio sam jednom na jednog prosjaka. Sad poslije izvadi ovo. Čak i on ti ima ovaj kod. Čak i on ti ima kod i ti, ti to skeniraš i uplatiš mu na taj način. Genijalno. Tako da, malim obrtima isto ti plaćaš ovako putem, putem mobitela. Pretpostavljam da ti je klub onda sredio i smještaj i sve, ili kako taj dio ide? Ne, to, to ovdje nije. Oni nama dadu, dadu plaću i mi se sami moramo pobrinuti oko smještaja i oko hrane. Oni se tu, oni se. Dobro, ajde, hrana još, ali smještaj je to. Oni se tu oko toga ne brinu. Oni su mi pomogli, recimo, kolega mi je pomogao, ovaj litvanski, da nađem. Ali su mi ponudili 3, 4 apartmana i sad je dalje to, dalje to moja priča.
Koliko si daleko od, od? 15-ak minuta biciklom. Pa dobro. Nije strašno. Jako je ugodna vožnja biciklom. Imamo biciklističke staze. Baš uživam. Je li, tamo je to riješeno? Sve je ravno, sve je široko. To je užitak. Da, da, da. A znači, šta, nije, nije brdovit grad toliko? Ne, niti blizu. Niti blizu, aha. Sve je ravno, sve je. Baš je užitak za, za vožnju. Da, 15 minuta, što je to onda, ima desetak kilometara? Ne, manje. Znaš šta, došao bi i prije da nema toliko semafora. Aha, okej. Ima puno semafora. To je možda nekih 5 kilometara. Da, pa to je za biciklu ništa. E, kad se meni upali ova zelena ili nekad ja malo i kršim, mi biciklisti malo više kršimo, ovaj. Molim? Je. Ma može se, može se. Pa da. Pa idu i oni, pa idem i ja. E, bitno je da se držiš svoje desne strane. Neću sad proći kroz najgore križanje. To čekaj. Aha, da, da, aha, mislim, moraš paziti na sebe. Ako idem desno, kod njih možeš ići desno, to nije problem, čak i ako ti je crveno. Tako da, mogao bi doći za nekih desetak minuta. Lokalci isto dosta koriste bicikle, pretpostavljam. To je jedno od glavnih, ovaj. Šta, šta? Lokalci, lokalni ljudi. Je, je, jako koriste bicikle i svi su na skuterima. Bakice, djedovi. Jel znam, skuteri. Bakice, djedovi, svi su na skuterima. Je, je.
Ti imaš svoj bicikl i to iznajmiš? Nemam, nemam. Ja, ja imam tu mjesečnu pretplatu. Aha, okej. To je nešto jako, jako mizerno, jako sitno. Ja samo dođem, skeniram. Kao onaj Nextbike? Tako je. Uzmem, vozim, skeniram da sam završio i ostavim, ostavim gdje god, gdje god. Ali negdje uz cestu, na pločniku uz cestu imaju, imaju oni označena mjesta. Neka označena. Kod njih se sve zna. Ne mogu je baš bilo di baciti, ali praktički gdje hoćeš. Aha, i onda kad ideš kući, nađeš drugu, u principu. Nađem drugu, drugu. Ili ako je ostala tamo? Ma ima ih, ima ih. I mislim, je li ih održavaju ili kako to izgleda? Pa ima svakakvih. A da, da mogu zamisliti. Ima i bez kočnica. Neke je malo teže voziti, neke lakše. Kako to da ne nabaviš svoju, da se ne zezaš s tim? Pa nisam se htio ja sad skučiti baš da imam puno, da imam puno. Pa dobro, to je. Ne, ne, nepotrebno mi je. Ne, nepotrebno. Pa dobro, ako imaš taj sustav, ono, mislim. Ovo mi je sustav. Jer mislim, bicikla ubaciš je negdje, pa nek stoji. Šta sad, kad je. Pa nudili su ovi meni i da kupim skuter i sve, ali evo, ovo mi je. Dobro, to mi je too much, bicikla. Ovo mi je zasad, ovo mi je zasad sasvim prikladno i ne treba mi ništa posebno. Reci mi, kako je tamo vrijeme, klima, na što to liči? Klima je, ja bih rekao, slična ovoj našoj dalmatinskoj. Zime su blage.
Čak je kod nas malo, ono, možda i, i, i tvrđe kad je, kad je bura. Imaju oni neke te vjetrove na dan, ali to je možda dan i onda, onda stane. Temperature su mahom kao i ove naše, samo su sad ljetos, ljeta su teža puno za izdržati jer je puno više vlage u zraku. Sad, ako je 30 i kod nas i kod njih, tamo je osjećaj, osjećaj puno teži, kao da je 40. Samo šta je, oni imaju puno više zelenila, puno više hlada. Evo, ja sam sad, dok sam došao do tebe ovdje, gledam baš, ne možeš od vrućine u 9 sati, sve gori, sve gori. Ja kažem gore nego u Šangaju, tako da ne znam što bih ti rekao. Da, da, da. Slično, slično. Dobro, ovdje u nas ne vole baš stabla, to je nekako ih onako. To je, to je, to je. Režu ih nemilo, a ne stavljaju nove. To je. Oni stalno nešto sade, brinu o tom uređenju, okolišu. Toliko parkova prekrasnih, toliko zelenila.
Ne znam, ne znam. Kako, kako provodiš slobodno vrijeme kad nisi na treninzima i? Pa kako ga provodim? Pa osamljenički. Uz mobitel. Aha. Uz Facebook. Serije? Pa nije baš toliko serija. Možda pogledam koji film navečer kad dođem kući ili utakmicu. Ujutro je kavica, pa je nekakav ručak, onda odmor popodnevni. Ako, ako, ako si mogu to priuštiti, ako nije vikend, je li. I navečer nakon treninga obavezno pivica jedna za, za laku noć. Eto, otprilike. Kakve su im pive? Šetnje, recimo. Imam jednu. Pive im generalno nisu, nisu dobre, nisu dobre. Ove industrijske što kupiš u dućanima. Ali ja imam fenomenalnu pivnicu ispred svog stana. Opa. Craft piva. Ne znam, bolja od, od, od, od iti jedne, čak i ovdje što sam probao. I koliko to košta?
Pol litre točene Craft, 48 juana. To je, znači, malo više od 5 eura. O, nije ni malo. 6 eura. To je kao u Šibeniku, na Rudovcu. E, je, ali je stvarno kvalitetna piva. Ne, ne kažem. Da, da, da. I ugodan prostor. A ova od 3 dcl, 38. 38. Da, da. Juana, znači malo manje od 5 eura. Je, ta je, ta je skupa, ali je jako kvalitetna. Ja sam na toj. Kako, ovaj, kako zapravo pristupaš Facebooku? Ja sam mislio da je to sve blokirano, jesu oni VPN-ovi pa nešto? Točno. Kod njih je taj Great Firewall, veliki vatreni zid, i mi ne možemo ništa koristiti od ovih naših socijalnih mreža bez VPN-a. Ali svaki Europljanin ima taj VPN ugrađen i onda stalno ga uključuješ i isključuješ. On malo smeta, opet, kineskim socijalnim mrežama. Onda stalno ti je to, ovaj. Pa onda ne možeš na. Uključi, isključi, uključi, isključi. Aha, kad si na VPN-u, onda ne možeš natrag na. Mogu. Koristim, ali šteka. Ja mogu koristiti ovaj njihov WeChat, WeJin, kako oni kažu. Ja se i sa svojom obitelji čujem na taj WeJin. Ali vidi, nešto šteka. Vidi, ne govorimo normalno. A, uključen mi je VPN. Moram ga isključiti i onda bez ikakvog problema. I obrnuto. I obrnuto. Kako to da je to tako lako doći do toga? Mislim, ili je lako je zapanjiti.
Oni su učinili to dostupnim. Oni su to učinili dostupnim. Znači, formalno je zabranjeno, ali ono, ako si tu. Tako je. Puno stvari funkcionira tamo kad. Mrvicu potrudiš. Aha, jasno. Točno. Puno stvari, moglo bi se reći, funkcionira na taj način. To je kao zabranjeno, ne smije se, ali smije se, u stvari, sve. Idu na ruku oni zapadnjacima jer sve više ih dolazi gore živjeti. Da, da. Možda je to razlog. I oni se otvaraju na neki način, i turistički i u svakom pogledu. Je li imaš nekog, se skompao s nekim tko nije iz, iz, sa posla i to, nego neki, ono, lokalci, netko iz zgrade, šta ja znam, ili s ulice? To je dobro pitanje. Jako je teško sklopiti ta poznanstva. Znači, u liftu svi, svatko gleda u svoj mobitel, u metrou svatko gleda svoj mobitel. A ako se netko pozdravlja u, u, unutar zgrade, to su opet ne Kinezi. Aha. Ne Azijati, ne Azijati. Ima dosta, dosta ljudi iz cijelog svijeta.
Puno oni rade. Puno ra, oni rade i uvijek neka ta određena distanca između. Posebno sa strancem možda? Između Azijata i nas. Kako je to i što je to? Ne znam. Bilo je nekih pokušaja, neka kava, piva, ali ostane to sve na, na tome. Oni puno rade, nikad nemaju vremena. A. Dobro, to ti ovdje kažu kad ne žele, mislim, ljudi. Pa je, pa možda je i to. Možda je to. A družim se najviše sa kolegama iz akademije, s ovim jednim Litvancem. S njim odem na pivu.
Ne znam. Da, držiš se svojih, pod navodnike. Da, da, da. Evo, mislim se još. Ima dosta širok krug, ali jako je malo bliskosti. Možda najviše s tim Litvancem. On mi je nekako najbliži. I s jednim Meksikancem, čijeg sina treniram gore. Aha. Koji je oženio Kineskinju. On mi je nekak, nekako blizak po mentalitetu. On je nekakav filmski čak redatelj ili nešto tako. I s njim često odem. E, tako da, evo, to je to. S Kinezima rijetko ili nikako. Kako izgleda život tako, u tako jednom gigantskom gradu? To, to ja ne mogu ni zamisliti na, na što to liči. Koliko si ti zapravo izoliran u tom nekom, ajmo reći, zapadnjačkoj sferi od nekakvih, ono, siromaha? I tu ima, vjerujem, svega i svačeg. Ono, da li ti uopće ikad vidiš te neke, ajmo reći, lošije dijelove Šangaja, kojih ne sumnjam da ima puno? Mislim, puno, ima nešto valjda, ne znam. Toga, i ako ima, ima jako malo. Da. Recimo, ja živim u jednom prekrasnom kvartu gdje sve, ono, blješti, šljašti. I tu živi ovaj neki dobrostojeći srednji sloj. Vidi se to po ljudima. Mladi ljudi, dobre poslove očigledno imaju i tako. Makneš se možda 100 metara sa strane, već malo drugačiji sloj.
To što ti govoriš, malo siromašniji. Nekakve automehaničarske radionice, nekakva kockarnica kao na crno, nekakve masaž, masažni saloni, jeftini. Sumnjivije. Zalogajnice. Ali svi rade. Svi, svi rade, za svačiji džep nešto ima. Nisam vidio sirotinje u smislu da netko kopa po kontejnerima. Vidio sam jednog čovjeka da je spavao ispred zgrade, ali već sutra ga nije bilo. Vidio sam tog jednog prosjaka u godinu dana. A da, znači nema sad ništa. Znači, nema, nema, barem nema za vidjeti bijede. Ja, ja nisam vidio bijedu. Ovo što izgleda malo sirotinjski, lošijeg standarda od našeg europskog, i opet svi nešto rade tamo. E, podsjeti me na pitanje. Pa mislim, kakav je taj grad općenito, koliko si, ono. Grad je predivan. Znači, on je uređen, dobro organiziran. Ti ne osjećaš te gužve. Recimo, par puta mi se dogodilo da nisam mogao ući u metro kad je onaj rush hour, recimo ujutro između 8 i 9 sati. Toliko ljudi ide u metro. Nisam uspio ući unutra. I, ali za 2 minute stiže drugi. Da, da, nije problem.
Znači, to je toliko dobro organizirano. Ako ne, imaš taksi. Taksiji su jako dostupni. Ja se vozim iz jednog kraja grada na drugi 45 minuta kad idem na sastanak za 6 eura. Za 6 eura se vozim. Nadam se čega će biti manje. Mislim, kako to lokalci onda priušte? Ili, mislim, lokalci. Pa ima i manje, ima i za više. Ima za svačiji džep. Možda oni malo manje idu taksijem, možda malo više idu biciklom, tko nema, tko je malo štedljiviji. Ja sad ne znam. Da, da, da, shvaćam, shvaćam. Grad kao grad je predivan. Ti ne osjećaš toliko tu gužvu. Fluidno je sve nekako. Kad odeš u park, ne čuješ uopće, ne čuješ ni vozila, ni, ni buku, ni ništa.
Ne znam. Kad se osjećaš onako, navečer, sigurno ili ime, onako, nekako. Jako, jako se osjećam sigurno. Nema. Kao ovdje ili šta? Pa ja bih ti rekao sad, netko će reći da pretjerujem, ja se osjećam sigurnije nego u Šibeniku. I oni stalno to potenciraju. Šangaj je zaista siguran grad. Imaš i na ovim klipovima, ženske se isto često hvale. Evo, žena. E, baš sam to htio pitati. U 4 sata ujutro, sama na ulici, bez ikakvog problema. Ja, evo, u ovih godinu dana, da me itko ružno pogledao. Ako su me gledali, gledali su me sa zanimanjem ili su mi se nasmijali, pa smo ušli u neku konverzaciju. Nikakvih problema, stvarno, nisam imao kao, kao stranac. Dobro, Šangaj se već i navikao na strance. Dosta je to internacionalno okruženje. Da, možda onda je specifičan grad, zapravo. Da, ali kažu da je tako i u ovim ruralnim dijelovima Kine, da je prisutna pozitivna diskriminacija ne-Azijata. Bijelog čovjeka, pogotovo. Crnci se možda neće s time složiti. Crnce sam neke čuo da, da je i gore rasizam. Ne mogu tvrditi. Ja, ja to nisam vidio. To mi je jedna crnkinja rekla, kao, ne vole baš crnce. Mislim, to je, to je zanimljivo jer, ne znam, Japan je dosta onako. Ja, možda i ovi malo pretjeruju. Možda i ovi malo pretjeruju.
Ne, ne znam. Nisam u njenoj koži, ne mogu govoriti. Ja mogu govoriti za sebe. Pozitivna diskriminacija bijelog čovjeka. Jako pitomi ljudi, možda tako malo distancirani ispočetka, ali jako susretljivi. Ako ti nešto treba, taj momenat će on ostaviti sve što radi i on će ići tebi pomoći. Odvest će te tamo negdje 5, 6 minuta, pokazat će ti, ako ga ne razumiješ. On će učiniti sve da, da nađe onu aplikaciju na mobitelu, da on prevede, da on prevede, da, da se snađe na engleskome, da te razumije. Neće on reći. Briga me, da, da, da. Ne znaš kineski, ajde, vozi ili ne. Ne, ne, jako pitomi su, susretljivi i generalno se osjećam jako sigurno. Jesi što uspio van Kine ići? Van Kine, pardon, po, po Kini.
Bio sam van Kine za kinesku Novu godinu. Umjesto u Hrvatsku, pošto je kratak rok, samo 8 dana slobodnih. Onda nas je firma vodila u Vijetnam. Vijetnam je isto predivan. Malo opušteniji od Kine, malo ovako sličniji ovom našem dramatijskom mentalitetu. Odlična kava. Svi čilaju. Odlična kava, što se isto kafendiše po rivama. Je, je, baš imaju odličnu kavu i baš kafenišu. Baš čilaju, čilaju. A van Šangaja, bio sam u jednom trgovačkom gradu, Jivu. Isto ogroman milijunski grad. Bio sam samo jedan dan, tako. Ne mogu ništa tvrditi, sve je to slično.
Imam jedan dan, jedan dan u tjednu slobodan. Utorak mi je slobodan i onda mi je prilika za ići negdje. Vlakom je sve to jako dostupno. Ja bih možda mogao otići i u Peking. To je, ja mislim, 4 sata vožnje brzim vlakom i vratiti se isti dan. Ali nemam volje. Toliko budem umoran od tih treninga silnih i hoću mozak na pašu i ne ide mi se nigdje. A Šangaj je dovoljno velik za uvijek nešto novo pronaći. Aha, vjerujem. Nisi još ni njega ni, ni, ni približno istražio. Je, tako da. Ovi moji kolege, neki mlađi, dosta putuju, dosta istražuju, a ja, evo, ovu prvu godinu nisam imao nešto specijalno volje. Da, da, da. Ovaj, da li Kina je jako poznata po, po toj svojoj kao kontroli građana, da je sve na tim aplikacijama, kamere, tracking, svega. Je li to, to drži vodu ili šta? Ima, ima. Kamera ima na svakom kantunu. Dobro, ima i u Šibeniku, ajde sad. Mada ja sam se baš šalio da u Šibeniku ima više kamera na metro četvornom nego u Šangaju. Naravno, ne znam je li to istina. Pa možda i je, tko zna. Trebalo bi izdržati. Ima, ja ih ne osjećam, stvarno. Ja ih ne osjećam. Da li ima tih nekih checkpointsa, nešto, ili, ili, ili je slobodan?
U kom smislu, što to znači? Pa ono, da, na nekim dijelovima grada da moraš se identificirati i to, ili nema ništa tamo? Ne, ne. Ništa ni blizu. Ja te kamere, ima ih, ali ih ja ne vidim, ne osjećam. Digitalno je plaćanje, znači je. Sve se kontrolira na taj način. Ali ja ne osjećam tu neku represiju. A onaj, ono socijalno kreditiranje. Mislim, što je to? Kako se ono pričalo, kako se ono zvalo? Ja sam pitao neke Kineze o tome, oni nemaju pojma o tome, tako da. Da, o tome se dosta priča, ali da, da, to si te isto htio pitati. Ja sam pitao Kineze, oni nemaju pojma o tome. Tako da ja mislim da se tu više malo pretjeruje nego što jest. Ja se generalno osjećam ugodno i slobodno. Te kamere ne osjećam. Sad, kako oni mene kontroliraju, mislim, znam, ali ne opterećujem se time. A mislim da i zapadnjačke vlade kontroliraju i prate i sve, tako da. Apsolutno, apsolutno. Nimalo to nije drugačije. Ništa tu nije drugačije nego, ja mislim, u ostatku svijeta. Čak generalno, ja mislim da su oni malo i tolerantniji po pitanju, rekao sam ti maloprije, kršenja crvenoga, kao pješak ili biciklista. Dok god ti, dok god ti nekoga ne ugrožavaš, ovaj, hoću reći, ima, ima,
dozvoljavaju, mimo tih svojih zakona, ipak određenu slobodu u ponašanju. Ono, ispod banka neke stvari, što bi se reklo, jel? Da, da. Je li imaš jedan slobodan dan u tjednu? Imam, utorak mi je slobodan. A, utorak ti je slobodan. I što onda? Ništa, provedeš tako kući? Ništa, čilam, ležim, odmaram. Kako to, baš utorak? Je li to nešto zbog prirode posla ili je to? Zbog prirode posla. Nije, nije nužno svakome utorak. Ne može biti vikend. Vikendom je gro posla. Vikendom nitko ne odmara. Preko tjedna ti odrede, odrade, odrede jedan dan kad si slobodan i to je to. Reci mi, kakva je, kakvo je stanje sa religijom u, u Kini? Je li to nekako prisutno u životu? Koliko to vidiš i? Pa vidio sam i kršćanskih crkava. Mislim da je prisutna religija, da nije zabranjena. Sad, koliko, što, ja, ja to ne mogu stvarno tvrditi. Da, da, da. Ali mislim da ima i tu sloboda. Puno više nego što se, što se, što se misli. Ma da, da, je. Da nikog to ne zanima u principu. Generalno, ovo što ja vidim, oni nisu ničim opterećeni. Ti možeš gol šetati cestom, nitko ti se neće rugati zbog toga. Evo, sad, išao sam u jednu krajnost, da ti pokušam dočarati kakav je to svijet.
Ovdje kod nas je sve, ma vidi ovoga, vidi onoga, što je obuka, vidi onoga. Tamo su ljudi neopterećeni. Vidjet ćeš čovjeka u parku, samo ovako zuji u jednu točku. Vidjet ćeš drugog čovjeka u parku, tuče se ovako po ruci. 15, 20 minuta. Vidiš ženu koja pjeva, ne može ni jedan ton pogoditi. Vidiš saksofonistu koji svira, isto katastrofa. Ima i odličnih, naravno. Što želim reći? Nitko se ne zaustavlja, nitko ne upire prstom, nitko se ne ruga. Nikog tamo ni ne zanima ni koje si ti vjere. Mene to nitko nije pitao tamo. U niti jednom momentu. Ni koje sam vjere, ni... Mislim da nisu time opterećeni. Ako, ako se želiš, ovaj, ako želiš ići u crkvu, ideš. Ako ne želiš, ne ideš. Da, ako ne želiš, ne ideš. Što je bilo kroz povijest, ja ne znam, ali evo. Da li će lokalci, ne znam ni šta, ikad komentirati, spominjati politiku ili je to onako jedna tema koja... Mislim, pa dobro, ajde, razumijem što će sa strancem. Da, da, ja sam... To je ono. Da, moje su teme košarkaške i oko njihove djece, ono malo vremena što imam tamo između treninga, tako da... Kažem, ne znam, ne znam. Da, ma dobro, ne mogu odgovoriti. Ne može. A kako se s obitelji sporazumijevaš i čuješ?
Koliko je vremenska razlika? 6, 7 sati? 6 sati smo mi naprijed. Da, u Šangaju, jel? Pa nemam dojam da smo razdvojeni. Svaki dan se čujemo ili video preko video, preko video call-a. Čujemo se svakodnevno. Funkcionira, funkcionira. Vidim, dođu i tebi u posjetu tu i tamo. Bio mi je sin, za Božić je i bila je žena sad 2 tjedna. Je, je, je. Tamo se Božić, naravno, ne slavi. Je li to bilo neobično 25.? Da. Nigdje ništa, ono... Da, oni nama dadu slobodno, naravno, jer znaju da smo mi, nismo svi, ima i iz pravoslavnih zemalja, ali dadu nam slobodno u te, u te, u te dane. Ali ja sam konkretno za Božić proveo u dvorani jer mi je došao sin, a on nije baš od razgledavanja, on je više od, od šutiranja. Aha, aha, išao on igrati. Pa smo završili, pa smo završili u dvorani i 25. i 26.
Pa odlično, ovaj. Tebi i kćer igra, tako? Je, je, tako je. Je li još uvijek aktivna? Kako ne. Najaktivnija. Evo, jučer smo je pokupili u Gospi ću. U Gospi ću se pripremala ova hrvatska ženska U18 reprezentacija. Igrala je protiv Crne Gore dvije pripremne utakmice i mi smo je jučer pokupili, doveli smo je kući na 2 dana. Dobile su cure 2 dana slobodno i u ponedjeljak se vraćaju opet na pripreme i 1.8. idu u Švedsku na Europsko prvenstvo. Opa, znači aktivno. Koliko ona ima godina sad? Ona je završila srednju školu, maturirala i ide u 8. mjesecu u Ameriku na, na, na college. A je li gdje još, što je upisala? Nije ništa upisala. Prve 2 godine je opće, opće, ali na 3. godinu će se specijalizirati, odlučiti. A kao major ili kako to ide? Da, da, ide u Texas, ide u Texas. Grad je Corpus Christi. Okej. 300-tinjak tisuća stanovnika, Meksički zaljev.
NCAA One, divizija, divizija prva. I goreće, dobila je punu školarinu, goreće igrati košarku i studirati. Reci mi, kako je tvoj išao? Ti si isto igrao neko vrijeme prije? Jesam. Ja sam igrao prilično ozbiljno, ono, do 18. Prošao sve kategorije Šibenke, dogurao tu do, do, do prve ekipe. Igrao čak s njima 2 sezone. Više sjedio na klupi kao mladi perspektivni igrač. Ali sam se potom odlučio za odlazak na fakultet u Zagreb i onda sam, poslije sam više igrao kroz ove druge, treće lige. Nešto sam kratko bio u Švicarskoj, ali ajmo reći da sam mahom igrao druge i treće lige i neke amaterske, a manje da sam igrao u profesionalnu košarku. Ja volim reći da sam igrao neku poluprofesionalnu košarku. Uvijek su tu bila nekakva i sitna primanja ili dom osiguran ili hranarina za vrijeme studiranja. Hranarina. Da, da. A, a, a, ali sam uvijek nešto uz to još dodatno radio. Ovo poslije sam igrao. Kad sam završio fakultet, onda sam igrao i ovo radio u struci, što se kaže. Da, da, da. Kako je, kako je sad, dobro, sad godinu dana nisi baš in the loop, pa što ti misliš o šibenskoj sceni gradskog sporta i tako to?
Dosta ima kritika na, na račun toga, u smislu, ono... Da, da, rezultati izostaju. Sad nam je, ovaj, Šibenka je propala, mislim, ne propala, nego, nego je pala u nižu ligu i to sve. Kako, koja su tvoja iskustva? Uvijek je ružno sa strane komentirati i opasno Šibenik i šibensku košarku ili šibenski sport ili bilo što u Šibeniku, jer uvijek će netko reći:"Što ovaj sad pametuje?" Činjenica je da nisam tu i da nisam unutra. Ali činjenica je da ja nisam toliko kritičan kao, kao drugi ljudi po tom pitanju. Ja ne smatram da je to sad smak svijeta zato što je, ako pričamo o Šibenci, ispala u drugu ligu. Dobro, ma da, da, je. Ljudi se tu zgražaju, kao:"Četvrti budžet, a ispali." Gledajte, to je sport. Događa se. Nije se poklopilo. Ne znam. Uopće ne želim ulaziti u to. Nisu... A više sam mislio... Nisu kliknuli igrači sa trenerom, što je tu bilo. Zapravo mi nije, nije mi toliko zapravo klub interes, nego, nego, ne znam, ovaj, gradski savez. Tu se onako dosta se para ubacuje javnih u to. Misliš da je to okej organizirano i, mislim, ovako, za ove dječje nekakve treniranja
i to, tu si bio dosta aktivan? Ja ne volim govoriti o onome o čemu, o čemu, o čemu ne znam detaljno. Tako da ja ne mogu govoriti o tim, o tim stvarima. Da je novca premalo za dječji sport, to je. To je. Ali mi toliko sad imamo tih klubova, koliko se to disperziralo. Svatko hoće svoj dio kolača. Ja sam siguran da i tim ljudima nije lako to raspodijeliti. Ono što ja vidim kao trener mlađih kategorija, pogotovo u ženskoj košarci, ja, ja mogu o tome govoriti.
Ja vidim da je sve manje fokus na, na proizvodnji igrača, a sve više na nekim seniorskim rezultatima i da je sad samo to, da je samo to važno. A ovaj dio koji zahtijeva rudarski posao i puno, puno novca i odricanja i ulaganja, tih sredstava mi ili nemamo ili ne želimo. Ja ne znam što se, što se tu događa. A da, da, nije, nije to lako. I uvijek je problem, imam dojam, ono, ako se i previše novca na nešto daje, onda tu zna biti i neefikasnosti i raznih tako stvari. Evo, pa koliko je bilo sad skandala, nema koji savez nije upleten u nešto. Pa skijaški, pa ne znam, odbojkaški, pa šahovski, pa mislim, ono, baš je to izgleda da je to sve prisutno nekako. Vjerojatno tu ima svega, ali kažem, ja ako ne znam detalje, ja o tome neću govoriti. Ma da, da, da, naravno. Kažem, što se Šibenke tiče, ne smatram da je to smak svijeta. Nekad je i noga u guzicu, korak naprijed, tako da može to biti dobro. Za ove mlade igrače imamo tu jako dobru bazu mladih igrača. Tako da, ovaj, možda se oni već dogodine vrate u, u, u prvu ligu i to, i to ispadne skroz dobro na koncu. Da, da. Kako izgleda trening ovako mlađe djece?
Men, na primjer, sin sad već godinu dana ide u, ovaj, OKK Petrović. On, čini mi se da je, da je on zadovoljan. Nije on, on nije zaluđen nešto košarkom. Nije, vidim ja na njemu da to nije njemu sad, ono, opsesija kao, kao, mislim, eto, tako je kako je, ali rado ide i to, ovaj. Tako da, ali mi se sviđa da, da se kreće. Tu je ipak, ono, znači, 3 puta tjedno po sat i pol, pa to je, ja mislim, za... Koliko godina ima? 12 sad. Pa to je sasvim dovoljno. Da, da. To je sasvim dovoljno. Nešto se bilo govorilo kao ljeti da će više, možda je on to krivo shvatio ili nešto, ali po meni je 3 puta tjedno. Pa ne vjerujem da će više. Ljeti imaju samo kroz jutro, kroz rano jutro i onda su djeca poslije slobodna. Onda je to koliko shvaćam. A možda imaju svaki dan, da. Možda imaju ljeti svaki dan. Da, da, ali on nema, ne znam sad, možda, može to koliko je tko zagrizao, možda za ove neke malo ozbiljnije. Gledaj, najbitnije je da se, da se, da djeca to vole, da ide, da idu tamo rado. Kako su strukturirani ti, ti treninzi zapravo? Pa gledaj, imaš nekakvo zagrijavanje, 15, 20 minuta.
Potom uđeš u onaj glavni dio treninga, što, što želiš ih taj dan naučiti. I na kraju možda nekakva, nekakva igra ili nekakav zabavniji dio. A možeš sve to i kombinirati. Puno je različitih stilova. Možda nekakvi razni drilovi. Konkretno mi u Šangaju imamo baš strogi sistem. Aha, nema, svaka sekunda je valjda. Ne, nema sve. Je, je. Sve je... Nemamo ovaj warm-up, nemamo zagrijavanje. Ma da. Nemamo, nego oni odmah kreću tuta forca 200 na sat. Ozbiljno? Znači, imamo pola sata, oni to zovu skills, znači na vještinama radimo, što god to bilo. Drugih pola sata games strategy, kao nešto ovako 1 na 1, 2 na 2, 3 na 3, nekakve situacije iz utakmice. I zadnjih pola sata obavezno igra 5 na 5 na 2 koša. I to je tako za djecu od 5 do 19 godina. Sad možeš zamisliti zadnjih pola sata djecu od 5, 6 godina igraju 5 na 5 na 2 koša. Znači, sad vraćamo se malo na ono, je li to dobar sistem ili nije dobar sistem. Oni ne mogu igrati 5 na 5 na 2. Čekaj, ali kako to, pa mislim, tako mala djeca, pa uopće mogu dobaciti do koša? Mislim, na što to misliš? Prilagođeni su koševi. To je najmanji problem. A, okej, okej. To je najmanji problem. Puno je tu drugih problema.
Vidim ja i ovaj moj može, ali onako, vidim da je to onako, ona lopta, ovo je visoko gore. Kod nas je problem, gledaj, košarka je težak sport za učiti. Trebalo bi prilagoditi koševe ispočetka. I koliko su visoki onda ti koševi zapravo? Koš je na 3,05. Ne, ne, ne, mislim taj dječji. Pa on je spušten. Ja ga dotaknem ovako. Aha, okej, znači 2 metra i nešto može da se... Imaš ti, možeš ga na koliko, na koju god hoćeš razinu staviti. Procijeniš s obzirom na djecu. Apsolutno bi to trebalo za sve mlađe uzraste raditi, po meni. Manje lopte od 5, broj 5, lopte su od 5 do 7. Seniorska je sedmica, a ova dječja je petica.
Do tih različitih razina koševa. Međutim, to kod nas se, nažalost, mi nemamo te mogućnosti. Ja gore spustim ili dignem. Spustim ili dignem pred svaki trening. Da, da, da. Reci mi, je li ti fali Šibenik? Pa fali mi generalno, ali ne mogu reći da nešto patim od nostalgije. Gore mi je stvarno lijepo. Da, da, pa super. A dobro, to si... Gore mi je. Profesionalno si ispunjen, vjerojatno. Pa je, mislim, dobro, delikatan je posao. Bez obzira što se radi s malom djecom, jako je delikatan posao jer moraš ti plivati tu između poslodavca. E, da, da. Sad ovim njihovim, sad ovim njihovim željama, između roditelja koji isto imaju nekakve infišacije, nisu nimalo drugačiji od ovih naših roditelja. Možda su čak i gori. I do djece koju kao treba i naučiti i zadovoljiti i da je to sve u punom intenzitetu, da ti treninzi teču fino. Oni žele, to je njihov brend i oni žele da to lijepo, taj trening kad ga netko gleda, da to ujedno lijepo izgleda. Svako tko se bavi trenerstvom zna da to ne može uvijek lijepo izgledati. To je teško. Neko dijete slabije trči, ne zna voditi lijevom rukom, ne kuži od prve. Moraš zaustaviti trening 100 puta da mu pokažeš, da mu objasniš.
On hoće da to sve teče. Tako da sve ti to moraš zadovoljiti. Da, da, shvaćam. Kako, koji su nekakvi planovi dugoročniji? Ako ćeš u Kini biti do daljnjeg ili... A nisam tip od dugoročnih planova. Slijedim ono svoje, svoje srce i, ovaj, ako sam zadovoljan, ostajem. Ako nisam zadovoljan, idem, tražim nešto drugo. Konkretno, ne znam sad smijem li to reći, je li se ovaj podcast gleda u Kini ili ne. Pa nekako sumnjam. Nema, ne, zabranjeno je sve. Ovaj, ja sam prezadovoljan gore i s financijama i sa životom. Ovo čime nisam zadovoljan je baš ta košarka. Znači, mene zanima razvoj mladih igrača. Mene ne zanima biznis košarka. Mene zanima razvoj mladih igrača i meni fali natjecanja. Meni fali da ja imam svoj tim, da ga vodim kroz tjedan dana i da svaki tjedan imam jednu utakmicu. To je... A ja gore imam 9 grupa različitih. Ne znam tko će mi doći na trening, tko neće. Malo ih ima, malo ih nema. Dođe utakmica, pa jedva ih 5 skupiš za utakmicu jer imaju taj dan matematiku ili engleski ili nešto drugo. A malo je kaotično. Kužiš, kaotično je totalno. Onda ti oni pošalju neke, neke dečke koje vidiš prvi put u životu.
Ja hoću svoj tim, svoje natjecanje. E sad... Znači ti samo sa, sa muškima radiš trenutno? Pa to je akademija u kojoj ima i dječaka i djevojčica. Ako ima djevojčica dovoljno istog uzrasta, oni oforme ženski tim. Ako ih nema dovoljno, oni igraju s dečkima. Pa isto ovdje kao kod nas. Da, da, sve je, sve je to slično. To je... Ali u manjini su onda curice. U manjini su, u manjini su. A uvijek su curice u manjini, je li? Da, da. A kako je, ne znam, tu u Šibenskom? Je li... Ja imam dojam da ih je dosta, ali možda me to vara. Pa u Šibeniku ih, da, pa ima zato što ima i... zato što imamo ovdje mi tradiciju ženske košarke. Imamo akademiju Anđinu jaku, imamo Ženski košarkaški klub Šibenik. Sad je to i pod kapom Dražena Petrovića koji, koji je, koji ima jaku infrastrukturu u ovom gradu, jake temelje. Tako da je generalno naša ženska košarka, ja mislim, dobro zastupljena. Ali te dje... A mada, s druge strane, nikad dosta te djece. S druge strane, taj odbojka je puno popularnija. Ozbiljno? Kako ne. Odbor, odbojka. Ma ne bi to nikad rekao. Kod nas kad pričamo kod nas. Da, da, da. Puno popularnija, puno više djece ide u odbojku, čak i u ove neke individualne sportove.
Mala nam je baza. Generalno mala nam je baza. Sad djevojčice igraju nogomet. Svime se bave i borilačkim sportovima, tako da nije, nije lako to napuniti. Usprkos tome što ima, ima, ima dosta prostora. Da, vidiš, to, to za odbojku mi je zanimljivo. Meni je, meni je stari to, tako mi bar kažu, da je, da je u Šibeniku to oformio još tamo davnih dana. Nisam znao. Je, je, je. Ovaj, zato što, ono, kad se, kad se vjenčao, je li, došao je tu živjeti i on je, on je za mladost je igrao. Aha, aha. I onako čak profesionalno. On je sa, još ono za vrijeme Jugoslavije, on pičio je tamo, ono, išlo se po Izraelu, po, po svim tim nekakvim nesvrstanim zemljama. Tako da je imao je dosta tih priča nekakvih interesantnih gdje se, gdje se išlo. I onda je, ono, došao je u Šibenik i bilo mu je malo šokantno da nema uopće odbojke. Tako da je on to pokrenuo. Mislim, nije on meni baš nikad pričao o tome. Nisam ja nikad tako shvatio, nego su mi ljudi kasnije rekli. Tako da, ono. Zanimljivo. Nisam to znao. Je, mislim da je sad odbojka, ta ženska, prilično, prilično je, mislim, jača je od, od naših. Mislim, jača je, glupo je reći, jača. Imaju veću bazu. Da, da, da, imaju veću. A vidiš, ne, ne bi to nikad rekao. Što misliš da je nekako privlačnije?
Što bi moglo biti tome razlog? Pa uvijek je ta fama da su odbojkašice zgodnije. Potom, to je nekontaktni sport. Neće svi roditelji da im djeca idu u košarku. A osobito to karakteristično za očeve bivše košarkaše. Mahom svi žele da im djevojčice idu u odbojku. Znaju reći: "Neće ona meni u košarku, ona će u..." A to je pregrubo, pre... I tako i naprave. Pa ne znam zbog čega je to. Muški baš ne ljube puno žensku košarku. Malo je... Kako misliš ne ljube žensku košarku? Ne vole, ne vole gledati. Što imaju voljeti? Aha, gledati. Ne vole gledati. Da, da, da, kužim. Pa nije laka ona ženskima. Ja ne znam je li, je li im odbojka išta lakša. Košarka je jako kompleksan i motorički, koordinacijski zahtjevan sport. I mogu tvrditi odgovorno da je teže ih je naučiti neke stvari nego dječake. Puno im više vremena treba. I tako da, možda je to i zbog toga, ja ne znam. Jer mislim, odbojka je isto teška, ali valjda je to nekako kulturološki nekako. Pa mislim da, mislim da košarka ima više tih elemenata koji, koji su, koji su zahtjevni. Da, okej, istina, imaš, imaš cijeli teren koji moraš, konstantni su šprintevi i baš je onako. Pa to, da, ovo motorički ga gledam.
A di ova košarkaška tehnika? I to još, da, da, da, na, na vrh svega toga. S loptom, s loptom. Treba imati izuzetnu koordinaciju i tako je. Eh. Ništa, Petre, ovaj, hvala ti što si došao. Ne znam je li imaš još nešto, kakvu neku zgodnu anegdotu o Kini ili smo sve prošli više-manje, ovaj. Pa ima toga. Nije sve. Nije sve za kameru, ali to ćeš mi sad poslije reći. Ali, ovaj, je, je, mislim da smo, da smo prošli dosta toga. Evo, ja sam se opustio. Hvala ti na, na pozivu i evo, drago mi je bilo da mogu to podijeliti. Ako sam ljudima bar malo približio taj život u Kini. Nije to lako dočarati jer, mislim, to je ogromna zemlja. Ne treba ni suditi samo cijeloj Kini. Naravno, da. Po ovim mojim opservacijama, jer nije, nije Šangaj Kina, je li? To je ipak malo internacionalni, internacionalni grad. Pa dobro, mislim da si ti ipak u nekakvom si bubbleu, onako, s nekom svojom perspektivom, sad tu zapadnjaka koji je onako, tako. Teško je to znati. Kako se zove, sigurno imaš i puno veća primanja od nekakvih, ono, mislim. Pa moguće je, da. Moguće je. Tako da, da je to sve malo iskrenuto na neki način, ali dobro, mislim, vidiš što vidiš. Ono što vidim je da ljudi tamo dobro žive, da sve radi 24 sata dnevno, gori sve što bi mi rekli.
Sve te male zalogajnice, svi kafići, svi restorani. Ima za svačiji džep. Možeš ručati za 1, za 1 euro, možeš ručati za, ne znam koliko. 50, da, da. Stotina eura, kao u najluksuznijem restoranu. Za svačiji džep i sve gori. Jel se hraniš onda vani? Ja, tamo, ja imam dojam da gore nitko ne kuha. Ili dostavljaju ili naručuju hranu ili se hrane vani. Da, da, je. Mahom se hrane vani. Najviše je to između podne i 2, kad je ova njihova pauza za ručak. Ali stalno, kad god ti izađeš. Sve to, sve to radi, da, da. Zatvara, doduše, u neke normalne sate, do, do 10, 11. Pa dobro, to je šta. E, e, e, čak negdje i ranije, u kvartovima možda i u 9. Sigurno da ima restorana koji rade i cijelu noć i noćnih klubova. Normalno, ne znam ja sad to sve. Kao da u toj Aziji dosta se vani jede, više onako, kulturološki je to. Da, da. Zato što, vjerojatno je to zato što puno rade. Puno rade i onda nemaju vremena valjda za to kuhanje i onda, eto. A i, i relativno je jeftina ta hrana. A reci mi, je li ima kultura kafića, onako, kao kod nas? Ima, ima. Ima, je li? Ima tih kava. Samo su velike su te kave u plastičnim čašama.
Aha. To mi se, recimo, ne sviđa. Nećeš baš lako naći ove, ove lijepe caffe barove di ćeš dobiti u jednoj lijepoj šalici. I teško ćeš baš macchiato naći. Macchiato. Macchiato je više kao neka bijela kava s puno mlijeka. Ili je espresso ili ovaj ogromni americano. To je onda dobiješ pol litre, pol litre kave u čaši. Evo, ovako, evo, ja pijem americano, vietnamiz americano, evo, u ovakvoj čaši. Kao što je ova, puna, puna čaša kave. Ali evo, navika sam se. Nije više. E, to, to, ali to je onda to je kao zapadnjački. To je ono kad znam, kad dođem u Njemačku ili negdje, isto te neke kaurine ovakve stoje. Je, je. Šta ću s tim, majke ti mile. To piješ kao da je Coca-Cola, ono, pol litre. Ali navikneš se. Na sve se čovjek navikne. Je. Ništa, Petre, bilo mi je zadovoljstvo. Eto. Također. Hvala ti puno. Ljudi moji, pozdrav svima. Eto, do drugi put, subscribeajte, lajkajte, sve što treba.Ćao.
Ja.
Slične epizode
#37
DSM #37 · 8. prosinca 2025.
O košarci sa Sašom Ćirić: Šibenka je još uvijek jako poznat klub na Balkanu!
Saša Ćirić
#55
DSM #55 · 20. srpnja 2026.
Biciklom od Crne Gore do Kine
Stevan Horvat
#30
DSM #30 · 23. svibnja 2025.
Miranda Trklja, profesionalna fotografkinja i fitness trenerica
Miranda Trklja
🎵 Glazba: "Hustle", Kevin MacLeod (incompetech.com), CC BY 4.0