Epizoda #53 · 16. srpnja 2026. · 1 h 34 min

Spalionica, afera Njivice i mediji na jaslama

Gost: Mario Kovač, šibenski gradski vijećnik

Lokalna politikaPoduzetništvo

Podijeli: Facebook X WhatsApp Viber

O epizodi

Gost 53. epizode je Mario Kovač, šibenski gradski vijećnik čiji politički staž seže do prvog demokratski izabranog saziva Gradskog vijeća 1993., bivši saborski zastupnik i ministar. U razgovoru se otvaraju ključne šibenske teme: Tvrđava kulture i gradska potrošnja, mediji na gradskim jaslama, afera sa zemljištem u Njivicama, spalionica na Bikarcu i stanje mjesne samouprave. Mario govori i o svojoj stranci Domino, mogućim savezima na desnici te viziji Šibenika koji ne ovisi samo o turizmu.

  • Tvrđava kulture: 70 zaposlenih, a samo 6% vlastitih prihoda
  • Afera Njivice: državno zemljište prodano višestruko ispod procjene
  • 326.000 eura za PR i mediji koji ne smiju gristi ruku koja ih hrani
  • Spalionica na Bikarcu: sukob interesa, konvoji smeća i poziv na referendum
  • Dvorske tvrtke koje vječno dobivaju natječaje i vječno kasne
  • Zašto mjesni odbori ne rade ništa i kako ih reformirati
  • Nova gradska firma za plaže: nelojalna konkurencija privatnicima
  • Kabine na Jadriji: rušenje ili obnova, dvije verzije priče
  • Skupi koncerti i hinjeni elitizam dok šibenske klape čekaju
  • Plenković i Burić kao jaje jajetu
  • Vizija: industrija na Podima umjesto ovisnosti o turizmu
  • Iskonski strah Šibenčana od zamjeranja vlasti

Poglavlja

Transkript

Prikaži cijeli transkript razgovora

Haha. Evo, pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druge strane medalje". Danas je s nama gospodin Mario Kovač. Gospodine Kovač, dobrodošli. Hvala vam lijepa. Pozdrav vama, i pozdrav onima koji nas gledaju i slušaju. Hvala lijepo. Vi ste, vi ste sad već drugi mandat u Gradskom vijeću, znači od 2021. do danas, ali nije vam to prvi, prvi izlet u politiku, ajmo to nazvati tako. Kad ste vi bili prvi put u Gradskom vijeću, još, je li to u 90-ima, ako ja dobro shvaćam? To je, 93. Opa, to je dosta rano. To je možda jedan od prvih saziva, ako ne i— To je prvi saziv— A, baš prvi! —Demokratski izabranog Gradskoga vijeća, je li, na, na slobodnim izborima. I bila su dva mandata zaredom, dakle 93., 97., 97., a 2000. Znači, to jest, ste bili s HSLS-om, je li tako? Da. Kako, kako je izgledao tada taj, te, te sjednice vijeća? Sad, evo, sad ste i friško i tada. Koje su, ovako, što bi vi rekli, kakve su razlike? Pa, reći ću, reći ću jednu stvar.

Zapravo se, evo, HDZ ponašao i vijećnici HDZ-a jednako tada kao i danas. Dakle, nema baš puno, ovaj, javljanja, nema puno, ovaj, polemika, nema puno istupa. Uglavnom su oni funkcionirali na način da bi gradonačelnik, tad je to bio profesor Ante Šupuk, da bi on nešto predložio, tu bi se digle ruke. Mi kao opozicija, nas je bilo pet HSLS-ovaca, mislim da su samo dva SDP-ovca tad bila, je li. Bilo je, mislim da su bila dva zastupnika, dva, pardon, dva vijećnika HNS-a, i mislim da su bila čak dva vijećnika HSP-a. Koliko je bilo vijećnika sve skupa tad? 27, mislim da je. Aha, znači oporba relativno mala. Ne, ne, oporba je— Dobro. Mi smo bili, i tad se gradonačelnik birao u nasjednici vijeća. Aha, da, dakle nije bilo— Dakle, nije bilo neposrednih izbora. I tad sam, ja sam imao tu čast da sam bio kandidat za gradonačelnika Šibenika, u ime ujedinjene oporbe. Oporba je imala jedan glas manje u vijeću od, od HDZ-a i HSP-a, i tako je profesor Ante Šupuk izabran za gradonačelnika. Te sjednice su bile dosta žive.

Mi smo se, mi smo bili mladi, nadobudni, nismo se jako dobro pripremali. Uglavnom, pazite, nije tu bilo ideoloških prijepora. Dakle, uglavnom smo se sporili oko, oko, oko projekata koje je gradska, tadašnja gradska vlast predlagala. Znači, sve je to bilo vrlo slično. Ovaj, onda nakon toga ste išli u Sabor, to je negdje kraj 90-ih— Ne, to je 3. siječnja 2000. godine. Aha, znači— 3. siječnja 2000. godine. Ja sam bio peti na listi, ovaj, koalicijskoj listi tada HSLS-a i SDP-a, i tad nas je šest ušlo u devetu izbornu jedinicu. Ušao sam, i ja ušao je profesor, mislim da nije više živ, Romano Meštrović, kao šesti. Vi ste bili i s gospodinom Glavošom i Burićem, isto u tom HSLS-u. Jesu oni isto bili zastupnici u, u Gradskom vijeću? Glavaš, doktor Glavaš, jest. Željko Burić tad, 93., ne.

Pa dobro, mislim, ako ćemo, nemam razloga da ne budem iskren i otvoren. Željko tad nije, ovaj, sadašnji gradonačelnik, nije iskazivao nekakav poseban interes za, za politički angažman. Trebalo ga je doslovce, onako, malo, malo gurati, vući za rukav. Tako da sam se ja, ovaj, nemalo iznenadio kad je on ušao u politiku s punim gasom i zapravo napravio jednu karijeru. Možemo mi, o njegovom radu, misliti i ovo i ono, ali napravio je jednu karijeru. Pazite, to je, to su brojni mandati na čelu Grada uzastopni. Ali on je, on nije bio toliko aktivan između tih HSLS dana i 2013., kad je došao na vlast? Pa ne. Kako to, odakle je onda izronio? Odjedanput je došao na čelo tu lokalnog HDZ-a. Kako se to dogodilo? Pa ne mogu, ne mogu. Znate što, ja nisam insajder, je li, ja ne mogu govoriti što se događalo. Međutim, valjda je tadašnje vodstvo HDZ-a utvrdilo da nema adekvatnog kandidata. Vi ćete se sjetiti, kako Burić dolazi na vlast, on zapravo na poziciju.

SDP je tad imao svog gradonačelnika, doktora Županovića, koji je, ja moram reći, dosta dobro stajao u, u, u šibenskoj javnosti. I onda je HDZ valjda tražio nekog tko bi mu bio alparij. I sjetit ćete se da su ti izbori bili vrlo tijesni. Jesu, da, možda 100 glasova, nešto jako. To su ti izbori što mislim da je, da je presudilo, je li. I evo, na kraju, za zaključiti je da je tu HDZ napravio dobar posao. Meni se uvijek činilo, moje osobno neko mišljenje, da je, da je ta 2013. bila nekako i sretna godina, u smislu, tad smo baš i formalno ušli u Europsku uniju, i onda je počeo teći, baš onako kako treba, novac od, od fondova. I tu, tu imam dojam da je, da Burićeva vlast zapravo leži najviše na, na tim projektima koji su pokrenuli s tom lavinom novca koja su, odjedanput, se počeli milijuni eura slijevati u, u blagajnu. Da je Županović možda uspio dobiti tu, imam dojam da bi i on bio isto. Sumnjam da oni ne bi radili te projekte. I onda tu puno firmi radi, puno obitelji, i tako to već, kako to ide, ta sprega, je li, politike i, i javnog novca. Što vi mislite o tome? Ma ja se mogu složiti s vama. O sadašnjem gradonačelniku se u to vrijeme, je li, dosta toga, ne

sretno, nego dosta zgodno poklopilo, jer je zapravo ta rijeka novca iz europskih fondova bila tu na vratima. I onda se ušlo u revitalizaciju tvrđava. To, ali to je još i Županović počeo, ako se ne varam. Da, ali bilo je dosta komplikacija, dosta kašljucanja na tom projektu, konkretno Svetoga Mihovila. I to je, ovaj, Burić preuzeo i angažirao nekakve i nove ljude. Mislim da su čak i projektanti neki bili otpušteni i tako. I to je išlo, išlo. Financijska potpora je bila tu. I zapravo, ako pogledate, od 2013. do danas, HDZ još uvijek, gradski HDZ još uvijek jaši na tim projektima triju tvrđava koje su obnovljene, jer se niti jedan krupniji, krupniji projekt na gradskoj razini, ajde, možemo, možemo govoriti i o podzemnoj garaži, ovaj, na Poljani, ali niti jedan krupniji projekt takve vrste se nije realizirao, eto, osim, osim recimo, ovaj, podzemne garaže. Da, Poljana je, ja bih rekao, Burićev trijumf, jer to je nekako bilo politički— Je. —to parkiralište, nesretno, to nisi smio.

Znate kakvi su Šibenčani, sve diraj, samo parkiranje ne diraj. I sad ta Poljana, a di će ljudi parkirati, ovo, ono. I onda je, znači, njihovo rješenje bilo: izdubi 15 metara, koliko ono već, tako. Ali evo, mislim, uz sve tako probleme i kritike koje, koje se, ono, na, na račun Poljane, meni je isto okej. Šta, kako se vama, na primjer, sviđa taj— Pa slažem se— —završeni projekt? Slažem se s tim, slažem se s tim. Meni osobno, taj— Mislim, ono, ono kazalište se spominje da je teško ruglo, to jest, što je ono, one tribine kao nadstrešnica, što vi kažete? Evo, to sam ja htio reći. Ja nisam oduševljen gornjim dijelom Poljane. E, ja o gornjem i govorim. Ja nisam tim oduševljen. Ne znam, ja sam možda isuviše klasičan, staromodan. Mnogima se to sviđa. Mislim da su tu mišljenja podijeljena. Ali je dobro da smo automobile makli s Poljane. Poljana, nažalost, više nije šetalište. Pa možda da je i ostala u nekakvom drugom obliku, vrlo teško da bismo vratili taj običaj đeravanja gore-dolje. To su naše generacije, ovaj, imale, imale običaj. Da li bi današnje, ove mlade generacije šetale po Poljani?

Ma kako ona izgledala, ja bit ću iskren, čisto sumnjam. Možda se tu i, kao da se promijenio dosta i struktura gdje stanovništvo uopće živi. Prije je bilo u staroj gradskoj jezgri puno više ljudi, što je baš, mislim, ja sam prvih 5, 6 godina života bio u, tamo negdje, u, u, baš u starom dijelu grada. Apsolutno, je li, u pravu ste. U pravu ste, u pravu ste. I onda kad, kad su auti počeli više dolaziti, to gdje ćeš ti tamo parkirati, to jednostavno se promijenio se život i turizam. Slažemo se skroz u tome, to nije spor. A ovaj, često, da, da se vratimo kratko na, na tvrđavu, često ste vi to i na sjednicama Gradskog vijeća i općenito ovako kritizirali. Mene, na primjer, boli što je, mislim, 2016., 17., 18. ta tvrđava, ona je bila samodostatna. To je bila stvarno, ono, znači, ništa iz gradskog proračuna, ako se ja ne varam, oni nisu dobivali, što je, ono, mislim, rijetka priča. To je stvarno sjajna priča. Međutim, to je krenulo nizbrdo, negdje 2018., 19., otvorila se druga tvrđava, pa, pa, pa Arsen, pa treća tvrđava, i to je sad, baš sam gledao, skoro 4% svih isplata iz gradske blagajne ide, prije 2025. otišlo. Mislim, to su javno dostupni podaci.

Što vi mislite o tome? Meni je to osobno kriminal, onako, mislim, kriminal, kriminal u smislu užasno puno na samo jednu instituciju da 4% ode. Što vi mislite? Ma uopće, ovaj, ta koncepcija stvaranja tvrtke. Zapravo smo mi stvorili jednu tvrtku, Tvrđava Kulture, koja danas broji 70-ak zaposlenih, što je impresivno, je li. A to je tvrtka zapravo koja, kada pogledate, ovaj, financijska izvješća, ima negdje 6% sredstava iz samofinanciranja. Dakle, oni od svega onog što dobiju, a dobiju zamjetan novac, mislim da je negdje oko 5 milijuna eura sve skupa bio, ovaj— Mislite na, ovaj, ulaznice i takve stvari? Ja govorim o njihovim prihodima, ne o ulaznicama, ne znam, najma prostora, znam s čime se oni sve bave.

Dakle, to je negdje, negdje nešto iznad 6%. Ja znam da, dakle, institucije u kulturi se ne mogu, i uglavnom se ne samofinanciraju, jer to jednostavno nije komercijalna djelatnost. Ali u čitavom svijetu postoji jedna tendencija da se što više samofinanciraju i takve institucije, je li. Pa na zapadu čak se, čak se, ovaj, vodi računa da se i muzeji, izložbeni prostori, da se što više, ovaj, što više samofinanciraju, što od ulaznica, što od promidžbenih nekakvih aktivnosti, što od najma prostora, suvenira i tako dalje, i tak, sad da ne nabrajam. Međutim, kod nas je to tako kako jest. Ja se sjećam da sam ja prije više mjeseci, doduše, problematizirao ovo i, i pitao zbog čega smo tu natrpali 70 ljudi i zbog čega toleriramo tu činjenicu da izdvajamo ogromna sredstva, a oni, evo, ove godine, čak su im ti njihovi prihodi pali u odnosu na, na prošlogodišnje, ovaj, prihode. I onda sam dobio od Burića odgovor: "Mi stojimo iza Tvrđave Kulture, pa makar ne privedili

niti jednu lipu, mi ćemo sve sami financirati." Dakle, ne znam, ne znam čemu to. To je pa onda neka vrsta opsesije s tim. Ne znam zašto, zašto tako, ovaj, jedan, jedan baš poseban tretman tih ljudi, te institucije. Ja ne kažem, vrlo vjerojatno i, i jest to tako, da ta institucija doprinosi stvaranju nekakvog imidža u promidžbenom smislu, je li, da promoviraju naš grad kao turističko središte, ali da treba tamo nakupiti 70 ljudi. Ja ću samo jednu paralelu povući.

Recimo, Vinoplot vinarija, koja je nažalost nestala, otišla u povijest, imala je 50 zaposlenih prije, prije likvidacije. To je jedna firma za šibenske relacije, vrlo ozbiljna, je li. Dakle, kad povlačimo paralelu, onda vidimo da 70 ljudi je jako puno. A s druge strane, kad pogledate, proračunske, ovaj, stavke, onda vidite da se tu uz svih tih 70 ljudi jako puno troši na outsourcing, na intelektualne usluge koje se plaćaju, plaćaju, ovaj, vanjskim, vanjskim suradnicima. Dakle, sve, čitava ta situacija je pomalo, ovaj, konfuzna i, i vrlo slabo razumljiva. Da, da, i evo, ogromni su novci na kooperante, što kažete, i to baš. I, i stvarno, mislim, i opet, koliko to na kraju služi za Šibenčane. Vi ste često kritizirali na izbor, kako se zove, izvođača i to. Mislim, ja sam nekako, u principu, sam imao osobno neutralan stav prema tome: "Okej, nek dovode koga god hoće, ovo, ono." Ali opet, nekako, nakon što ste vi to i spomenuli, nije da me počelo iritirati, ali nekako, opet, na kraju su ti nekakvi skupi koncerti,

ne znam, ono, 50 eura je ulaznica ko dobar dan. Mislim, pa to nije baš to za, za domaćeg čovjeka tek tako. Ali nije, nije ni da nema ništa domaćeg, ali dosta se, meni se to čini kao da je to nekakva opsesija Burića ili ne znam ni ja koga, da je to blještave tvrđave, da je to nekako, da se hvali posvuda i to, pa koliko koštalo, koštalo. Naravno, kad nije njegov novac, može, daj sve. Ma meni ne smeta taj hinjeni elitizam, znate. Taj hinjeni elitizam, pa onda, zapravo, to i nije rađeno za prosječnog građanina Šibenika, koji vrlo teško može sebi priuštiti da on i supruga odu, ili ne znam, on i djevojka da odu na koncert koji će platiti 100 eura. To. Da, to je samo upad. A gdje još, ako šipiće, koji je isto užasno skupo i tako. To nije, to nije primjereno našem standardu.

Međutim, to je tako i vrlo teškoće se, vrlo teškoće se to, vrlo teškoće se to promijeniti. Ono što mene smeta, ja ne znam da li vi znate, taj dio moje biografije, ja sam desetljećima bio klapski pjevač u Klapi Jadria, koja je osvojila. A znam to, da. Kao jedna od boljih klapa u Dalmaciji. I vrlo sam osjetljiv. Zalažem se za očuvanje te, te naše klapske baštine, jer šibenske klape su ostavile jedan izuzetno, izuzetno snažan pečat na, na, ovaj, dalmatinsku klapsku pjesmu. I kad pogledate, recimo, na, na Mihovilu, ja se ne sjećam da smo imali cjelovečernji koncert jedne šibenske klape. Ili klape iz naše županije. Recimo, mi danas imamo klapu Bunari, dečki su stacionirani, oni su iz Vodica zapravo, ali to su naši dečki, mislim. Da, da, i eto, što je tu? Naša županija. To je po meni, ovaj, dopustit ćete mi da, da budem slobodan u ocjeni, to je po meni svjetska razina. To su ljudi koji ne pjevaju samo dalmatinske pjesme. Oni višeglasno izvode svjetske hitove, sakralnu glazbu. Dakle, to je vrijedno pokazati. Pa pokažite turistima što mi zapravo imamo.

Pa nemojte mi dovoditi nekog ocvalog izvođača iz Velike Britanije gdje će mu kartu platiti 50 ili 100 eura i to pokazati turistima. Pa pokažite ono što vam vrijedi. Ono što će ih ostaviti na, kako mi to kažemo, ono, na paf, je li. Ali ne, to je valjda priprosto, to je tako ognjištarski, to baš nije ono moderno, to nije otmjeno. I tu je ta nekakva vrlo čudna logika. Ja sam, kažem, alergičan na tu hinjenu, ovaj, hinjenu elitu, elitizam, taj hinjeni. Ili čak možda, zašto ne i jedno i drugo. Nek bude ovaj iz Britanije, sutra nek bude Jadria. Slažemo se. Mislim, koja god klapa. Ma slažemo se u tome, slažemo se, ali čemu isključivo? Čemu isključivo? Ali to dobro funkcionira. Znam da, mislim, taj PR dio, znam da neki ljudi, moji prijatelji iz Zagreba i to, ajme, Šibenik se strašno digao, ovo. Mislim, je, ali i cijela Hrvatska se, to je sad ono, imalo i priča tih EU fondova i svega toga. Jasno. Tako da, ono, vide, vide one dvije petlje, vide tvrđavu, čovječe, vama je tamo, ono, ha dobro, okej, ali ima životi više osim se voziš autom i ta tvrđava, tako, hrpa drugih stvari zato šteka. I ja sam, ovaj, imao prigodu nedavno ići, ići na jednu turističku

turu u Andaluziju, i supruga i ja smo bili jedini iz Šibenika i Dalmacije uopće, je li. Uglavnom su to bili ljudi gore, Zagreb, Međimurje, Zagorje. I kad su čuli da smo mi iz Šibenika, to je bilo: "Sretni je, blago vama, pa uživate, pa Bog vam dao zdravlje, kako ste imali tu sreću, tu se rodili." I sad ja kao Šibenčanin, naravno, to podržavam, je li, i mislim se, evo, upravo ovo što i vi govorite. Ljudi tu prođu, budu 5 dana, mi stvarno imamo što pokazati. Da, da, definitivno. Ne kažem ja, mislim. I prirodnih ljepota. I onda sad, evo, fascinira vas taj ulaz, jedan drugi, u Šibenik, ulazi s autocesta gdje smo mi u prednosti u odnosu i na Split i na Zadar, je li. I tako, i nešto, nešto te, ovaj, nešto te kulturne scene, je li, koja ljeti nudi, ovaj, nekakve sadržaje. I evo, ljudi misle da prosječan Šibenčanin živi kao u bajci. Da, da, nije, nije to baš. Tu taj, taj PR se tu određuje silno dobro i tu treba priznati.

Bili ste malo protiv ove obale i plaže na, na, na sjednici zadnjoj koja se, sad se konstituirala ta valjda firma nova, mislim, što, što vi mislite o tome? Pa mislim, mislim da, da, da je to, da je to, ovaj, prihvatljivo, recimo, ako će se taj posao raditi na ozbiljan način. Međutim, ukoliko ćemo mi se služiti onom dosadašnjom logikom, pa da utrpamo i tu nekakvih 70 ili 100 ili 120 ljudi, onda to, onda to neće, neće biti, neće biti dobro. A ono što je mene najviše zasmetalo, to je kad sam pogledao, ovaj, onaj prijedlog odluke u kojem su se nabrajale. Djelatnosti. Poslovne djelatnosti koje se kane, kane prijaviti, onda vidim da se tu radi o iznajmljivanju plovila, suncobrana, ležaljki, nuđenju hrane i pića. Mislim, čekajte, što će vam to? Jer gradovi, gradovi čak i sukladno zakonu, ako pogledate dug zakona o lokalnoj samoupravi, dakle, gradovi ne bi smjeli javni novac upotrebljavati u komercijalne svrhe, da bi otvarali, ne znam, firme koje se bave komunalnom djelatnošću i koje bi konkurirale, konkurirale privatnom sektoru

koji je anke bon. Danas, ako pogledate šibensko gospodarstvo, agro naših ljudi je naslonjen na tu nesretnu turističku sezonu, i ako nje nema, ako im to oduzmete, taj tapet ispod nogu, neće biti dobro. Tako da sam se ja najviše bunio protiv toga, onda su mi pokušali parirati da se nismo bunili kad smo spajali pode i, i ovaj, trokut, jer trokut ima slično registrirane te nekakve uslužne djelatnosti. Onda ja govorim, ovaj.

Dobro, ali trokut je jedna zgrada tamo. Pročelniku, ma ne samo to, nego zapravo mi pripajamo postojećoj firmi Trokut, je li, koja ima već svoju registraciju, ima upisane, upisane te poslovne djelatnosti koje su tamo registrirane, ali ovdje radimo novi subjekt, ovaj, poslovni, i predviđamo da će, umjesto da se bave isključivo komunalnim djelatnostima, da će prodavatićevapčiće i nuditi pivo, mislim, i sladoled. To jednostavno ne ide. Ali vrlo je teško tu utjecati. Vrlo je teško tu utjecati i vrlo se teško prihvaća bilo kakva, ovaj, ozbiljna sugestija. Dakle, oni voze svojim pravcem i nema skretanja. I ne samo, meni isto to, kad sam, kad sam gledao, ovaj, točke i taj prijedlog, isto ono, pa čekaj malo, ono, to je popis, lancu od popisa djelatnosti, i to je ono što ljudi možda, što možda na prvu nije očigledno. Nije sad stvar hoće li grad prodavatićevapčiće, kako kažete, nego je stvar da, da su na neki način nelojalna konkurencija. Sad, ako ja i vi otvorimoćevapčiće i tu nam grad dođe pored, pa tko njima može parirati? Njima, ako, ako, ako su u minusu, ha, grad da para, nije problem, ima beskonačno, pod navodnike, ono, ali ja i vi ćemo propasti, mislim.

Ja sam to usporedio sa Gorbačovljevom perestrojkom. Da. Jer je Gorbačov htio otvoriti vrata privatnom kapitalu, međutim, otvorio je vrata privatnom kapitalu, ali je istovremeno dopustio da se i država bavi istim poslovima. I šta se dogodilo? Naravno, ovo što ste vi rekli, je li. Dakle, vi ako riskirate, ulazite u poslovni poduhvat sa svojim novcem. Ako upadnete u minus, vi iz svog džepa morate to nadoknaditi. Tako je, ili ključ u bravu. A ovdje, a ovdje je državna tvrtka, ako upadne u minus, ide proračun, štancaju se novci i propala perestrojka, je li. Da, da, svi slegnu ramenima, dobro je, dat ćemo spas na kraju. Tako da je mene strah, ovaj, mene je strah tih, ovaj, gospodarskih efekata ovog otvaranja ovog našeg novoga nekakvog privatnog subjekta. Ono što sam ja čuo, nekako neslužbeno, ajmo reći, nekim kanalima, da je cijela poanta te, te nove firme kao da se, da se upravlja ovim kabinama na, na Jadri. To, pošto ste, spomenuli ste da ste dosta na Jadri, i šta vi mislite o tome, ovaj, kao, znači, hoće srušiti ove kabine, izgraditi nove, i onda će obala i plaže, konačno da će se nekakav red uvesti u, u, kao koncesije tih, to jest, u iznajmljivanje

tih. Šta vi mislite o tom projektu? Tu će, tu će biti, ovaj, tu je moguće da će doći do različitih problema. Jer tvrtka koju grad osniva tek mora dobiti koncesiju, jer su kabine na pomorskom javnom dobru. Tako je, da. Dakle, može se vrlo lako dogoditi da se pojavi nekakav interesent koji će dati bolju ponudu. Mislim da je to gospodin Baranović spomenuo baš. Vi se morate ponašati sukladno uvjetima natječaja, je li. Dakle, vi morate dati, ovaj, posao onome tko da bolju ponudu.

I šta ćemo onda? Hoćemo onda zatvarati, ovaj, ovu tvrtku, reći: "Evo, pogriješili smo, nismo znali." Bit će to jako nespretno i jako ružno, je li. Na koncu konca, tu će se neki ljudi zaposliti. Šta ćete te ljude poslati na biro? Da, da, sve je sve. Tako da to je, to je dosta, dosta, ovaj, neizvjesna budućnost. A s druge strane, te kabine, koliko ja imam informaciju, nije namjera rušiti kabine, jer one, mislim da čak imaju nekakvu, ovaj, zaštitu, kao nekakvo, nekakvo, ovaj, spomeničko praktički nasljeđe, što one doista i jesu, je li. Jer kad je Jadrija datira od 1922., je li, dakle, stoji četiri godine, i ne bi bilo tu ni vode ni struje, ne bi bilo, dakle, uvođenja infrastrukture, one bi vrlo vjerojatno bile restaurirane, jer sad one čak predstavljaju po sudu mnogih i opasnost za zdravlje onih koji to koriste. Jer se znalo dogoditi prije više godina da se uruši, ovaj, gore ploča, odnosno strop. Da, da, da. Tako da onaj tko se u to vrijeme nađe u kabini bi mogao gadno proći. Nije baš svejedno. Neće to biti jednostavno i bit će interesantno gledati što će se tu uopće događati.

Ja sam nekako shvatio prezentaciju Burića i Milete i njih, da će, da će se to sve sravniti sa zemljom i potpuno iste nove faksimilske kao kopije napraviti. Sad, vi imate drukčiju informaciju. Ja, evo, imam drukčiju informaciju. Ne mogu potvrditi da sam ja u pravu ni da ste vi u krivu. Što kažu naši, ovaj, Zagorci, bumo vidjeli. Kako vam se sviđa ono što je na Jadri napravljeno, ona, ona nova riva i to, to jest, onaj dio kod kafića? Bolje nego što je bilo, ali po meni previše betona. Previše betona, je li, previše betona. Ali evo, ja plivam od tamo moga mula, ja sam prema Srimi, tamo među zadnjim tim kućicama, i onda svaki dan otplivam do onoga bazena, do kose, je li, tako. Aha, da, da, da. Znate o čemu govorim. Imam, imam. I to je, evo, sad zadnjih dana, to je, imate osjećaj da ste na Copacabani. Mislim, to je čovjek na čovjeku. U moru teško možete plivati između njih. Dakle, evidentno su ljudi to prihvatili, je li. Meni osobno, kažem, možda malo pre, ne možda malo, nego previše betona. Previše betona. Da, da. A recite mi, i o tome često pričate isto na vijeću, ovako, vi smatrate

da, da grad Šibenik previše se razbacuje novcem, ovako, općenito na, na, na svašta se stvarno troši. Je li mislite da bi to trebalo malo suzbiti potrošnju ili je okej, ili šta, kako vam se čini taj, taj, taj aspekt? Pa sama činjenica da gradska uprava grada koji je definitivno na 40-ak tisuća stanovnika, je li, da gradska uprava, prema zadnjim mojim saznanjima, koja broji 125 zaposlenika, je ogromna gradska uprava. Dakle, to bi možda bilo, komparirajmo, recimo, London, München,

mi imamo gradsku upravu koja je nemjerljivo veća proporcionalno. Da, da, shvaćam. U odnosu na te gradove, je li, koji su, London ima 8, 9 milijuna stanovnika, koliko znam, je li. Dakle, evidentno i tu smo, tu smo dosta, dosta rasipni. I vidim u zadnjem proračunu rastu troškovi za financiranje gradske uprave, mislim, nekakvih 11% je bio porast. Djelimično je to razumljivo jer je išla ova, išlo je ovo povećanje plaća za državne javne službenike, pa onda vezano uz to i, i, i plaće ovdje gradskih službenika su podignute, ali imate i druge vrste troškova koje su, koje su rasle. Dakle, oni se tu, moram to reći, prilično komodno osjećaju i nemaju straha, jednostavno, da će, da će uslijediti nekakve velike, velike kritike od strane, od strane javnosti, a posebice medija, je li. E, da, dobro da ste, baš sam mislio. Posebice medija. Baš ste mislili iduću temu otvoriti medija, baš sam, ovaj, imam ovako podatke, na to se onako dosta troši. Šta vi mislite, evo, na primjer, 2021. je bilo 200.000 eura potrošeno na, na, na PR, da bi to do 2025.

došlo do 326.000. I negdje otprilike trećina tog novca ide za ovih par lokalnih medija, je li. Meni se to, moje osobno neko mišljenje, da je to, kad toliki novac primaš od, od gradske vlasti, da nećeš ti tu biti objektivan. Ne mo- ne možeš, jednostavno. To je onako u ljudskoj prirodi, onako. Šta, što vi mislite o tome? To je jasno kao dan. Dakle, šibenska medijska scena je definitivno ruinirana zadnjih, pa, i možda 5, 6 godina već, je li.

Ja moram izraziti svoje negodovanje da mi kao jedan, ajde, ozbiljan, relativno veliki grad, možda među, mislim, 10 ili 12 najvećih gradova u Hrvatskoj, da nemamo lokalnu televiziju. Ma kakva ona bila, bilo je kritika na kvalitetu programa, kvalitetu kadra, kvalitetu priloga i svega toga skupa, ali smo imali taj, taj lokalni video medij koji je, evo, pružao nekakve informacije.

Dobro, ne mogu reći mi stariji, mada i ja sad već spadam u stariju populaciju, ali ja se sjećam da je, recimo, moj otac ovisio o, o, o televizijskom programu. Da, da, da, definitivno. I vrlo rado je gledao, ovaj, šibensku televiziju, mada je grinta, je li, kako je to, on zna reći Kupusni list i tako, ali je to bila naša televizija koja je davala, davala nekakve informacije, informirala, informirala građane. Danas toga više nema. Onda, s druge strane, ovo što ste vi rekli. Vi, ako primite gro sredstava iz gradskoga proračuna, nemojmo se šaliti, vi ne možete biti potpuno, potpuno realni i ne možete biti ni otvoreni. Ne možete reći čak niti ono što mislite, jer vas je strah, i bojim se potpuno opravdan, da više nećete biti u milosti. Ako nećete biti u milosti, nećete primati novac. Ako ne primate novac, više nećete moći raditi, barem ne u onome, u Bujmu, u kojem radite danas. Tako da držim da je tu i gradska vlast pala na ispit. Dakle, ukoliko radite kvalitetno, a stalno se trudi od 2013. da se radi kvalitetno, da uprava funkcionira kao švicarski sat, onda se nemate čega bojati.

Zbog čega? Zašto? Da, ali oni kao da time glancaju nekakav svoj imidž i mislim da su jednostavno svi, jednostavno netko potkupljen na neki način. Čast, čast iznimkama. Nema ih puno. Čast iznimkama koji imaju petlju napisati, reći, dati, dati nekakvu privedbu, ali gro te scene je jednostavno prepariran. I to je ono što je, po meni, velika šteta. Evo, vi ste, ja nemam razloga ne biti otvoren. Evo, vi ste, pa možda u zadnjih godinu i pol dana, jedini koji ste me pozvali da, da, ovaj, nešto u javnosti kažem, jer vidim da imate jedan zamjetan broj pratitelja, ljudi koje interesira što vi imate reći, što imaju reći vaši gosti.

Od drugih ni traga ni glasa. Ma ne tražim ja da mene bilo tko zove. Da, jasno mi je, jasno mi je, ali malo je iznenađujuće. To, to, ovaj, to je jedna sličica koja govori, govori o jednoj realnosti, govori jednu istinu, je li. Jer evo, sa mojim iskustvima, na koncu konaca, nemam se ja što hvaliti, to je tako. Od 1990. Šibenik je dao tri ministra: pokojni Josip Juras, Tonino Picula i ja.

Za nije i malenica, ajde, ipak. Pardon, evo, preskočio sam. Evo, dakle, četiri. Uz svo to iskustvo, pa i životno iskustvo, i iskustvo u realnom sektoru, jer sam ja praktički čitav svoj radni vijek proveo osim saborskog mandata i ono nešto, ovaj, mandata, ovaj, kao ministar, ja sam sve to proveo u realnom sektoru. Dakle, ja nisam primao plaću iz, iz proračuna. Niti jednog, nikad. Dakle, četiri mandata gradskog vijećnika su iza mene. Ovo je četvrti, je li. I da nitko ne smatra da takav čovjek, zvao se on Mario Janko, Vlado ili bilo kako, da nema ništa za reći, ni o jednom problemu, to je, po meni, prilično čudno. Ali evo, ne žalim se, tako je kako jest. Je, je, dosta nestala neko to scena. Ali samo da se vratim sekundu na, na TV Šibenik. Malo je tu, malo je kompliciranija priča, zato što, znate šta je problem glavni s TV-om? Oni su toliko izregulirani do bola. Znači, ja sam znao neke koji su tamo radili i to, kaže, mislim, za svaku glupost i dođe ti odmah prijava, odmah su kazne, vječiti je strah. Za najmanju sitnicu će te, pa moraš, minutažu ti određuju.

Znači, sve je do zadnjeg. I to nekakve velike korporacije poput HRT-a, na koncu RTL-a, Nove TV i nekih većih igrača, oni to mogu nekako, ali ovako neka mala TV postaja. To, znači, sve se urotilo protiv. Znači, potpuno izregulirano, bolesno, do, do krajnjih granica. I još k tome što generalno TV kao medij, to, to samo stariji svijet. Nemam to, toga, toga više nemam. Mislim, ja prvih zadnjih 20 godina u principu ne gledam televizor. Jednostavno ne gledam. Ne sad, ne znam, bezveze mi je otkad, posebno otkad su YouTubeovi, internet i to, ne, nekako nema, nema smisla. Opet se informiram se na, na skroz druge načine. Tako da, tako da ja shvaćam zašto je i TV Šibenik, zapravo ne znam zašto je propao točno, ali da se novi pojaviti, nema šanse. Prije ovako nešto poput ovog formata gdje sam se ja ovako malo, tako, ajmo reći, odvažio i ovako pozivati ljude i ono, da, da se, zato i zovem. Druga strana medalje je da malo onako nešto se novo čuje. Ali činjenica je, gospodine Vlado, činjenica je da Zadar ima nekoliko lokalnih televizija. Istina, da. Činjenica je da Split, dobro, koji je nemjerljivo veći grad, je li, i, i potentniji,

da ima nekolicinu lokalnih televizija. Dakle. Očito se može, to ste u pravu. Evidentno, evidentno se može. Ja znam da postoje problemi. Poznam neke ljude iz Z1 koji su imali strahovitih problema zbog, zbog, ovaj, Velebujanca i nekih njegovih izjava. Znači, on više nije tamo, ako se ne varam. Ne, ne, oni su, oni su raskinuli odnos s njim jer jednostavno se to financijski više nije moglo, ovaj, tolerirati, jer su silne globe bile, ovaj. E, baš to što sam. Izricane televiziji. Dakle, vi ne možete voditelja koji ima svoju emisiju, zapravo svoju show, kako ćete vi sad njemu uze nekakve na glavi držati. Tako je, da. Pa, pa ga, ovaj, pritezati kad ocijenite da, da će vas dovesti u, u nezgodnu situaciju i da ćete biti kažnjeni. Ali to su strahovite kazne, strahovito visoke globe, tako da su oni morali otkazati tu suradnju.

I zapravo, ovaj čovjek koji, koji vodi projekt mi je rekao, mi se znamo mimo Z1, je li. On mi je rekao da smo nastavili to, doveli bi u pitanje, ovaj, doveli bi u pitanje egzistenciju televizije. Jer jednostavno ne možeš to platiti. Da, da, da, shvaćam. Recite mi, oko Fališa ste se dosta angažirali prošle godine. U kojem je to sad, ajmo reći, stadiju? Znači, vaš u principu jedini, ajmo reći, prigovor je bio zbog gradskog novca koji, koji ide u to, ne zabrana i tako dalje, što su vam stavljali, ono, riječi u usta u principu. To se nekako ove godine smirilo, ne vidim više ništa da se... Vi ste na neki način bili pokretač preko gradskog vijeća, pa su se kasnije, ove, braniteljske udruge dogovorile i to, a Burić je to, koliko sam shvatio, riješio, evo, mi ćemo vas, kako je ono bilo, joj, pozvati na nešto, pa nešto, i onda to nije ništa na kraju ni ispunio i... Slušajte, svatko ima pravo u demokratskoj državi reći što misli. Svatko ima pravo promovirati svoje ideje, svoj svjetonazor.

Dakle, ništa to nije sporno. Međutim, ako mi iz gradskog proračuna, sredstvima naših građana, koji to izvlače iz svog džepa uglavnom, je li, ako mi, ovaj, financiramo nešto što bi trebalo biti kultura, jer je to pod egidom Šibenskog kulturnog ljeta zapravo financirano, onda bi valjda to trebali biti nekakvi kulturni, kulturalni sadržaji. Ukoliko vi idete van, ja se sjećam prošle godine, uvod u, u Fališ su bili oni veliki panoi na Starom pazaru sa dosjeima policije NDH, gdje su bili uhapšenici ili kažnjenici, je li, uglavnom, ovaj, komunisti i ljudi koji su, koji su pripadali, ovaj, pokretu, pokretu otpora. Dakle, gdje je tu kultura? O čemu razgovaramo? Znači, hoćete reći više to politički motivirano to, nego, da, da, okej, to, to je neka valida. Evo, nabrojit ću samo to. Dakle, to nije kultura. I po meni to ne bi trebalo biti financirano iz gradskog proračuna, pogotovo ne pod

egidom Šibenskog kulturnog ljeta. To ne. Dakle, vi, gospodo, izvolite u svojoj režiji naći sponzore, evidentno ih imaju. Da, da. Evidentno ih imaju. Dakle, ne vidim razloga. Nađite svoje sponzore i radite svoj program. I oni koji vas do- žele doći, ovaj, slušati,će doći slušati, to nije problem, je li. Međutim, čim sam ja to osinje gnijezdo malo, malo, ovaj, pokušao čačkati, odmah su uslijedili, ovaj, ataci na mene.

Ma je, ja, čim sam to bio spomenuo, to su, to je bio show. To su, to su bili osobni, osobne uvrede, osobno podcjenjivanje. Je, je, to je to. Ljudi koji mene uopće ne poznaju. Tako da sam, recimo, od strane, ovaj, gospodina, ovoga, Imamovića u, u novinama doživio kvalifikaciju koja me podsjetila na onog francuskog pisca koji je bio antisemit, poznati, je li, Seline, je li, koji je govorio prije rata i za vrijeme Drugog svjetskog rata kako se Židov sastoji od 15% drskosti i 85% praznine. Oni su mene osudili da sam potpuno prazan. Dakle, niti drzak nisam, je li. Gore sam prošao, dakle, kod Imamovića nego, nego Židovi kod, kod Selinea, je li. Ali kažem, taj čovjek mene uopće, uopće ne poznaje. I onda je to otišlo još dalje, pa je došlo se do toga da sam ja animator koji je animirao i udružio i okupio sve te braniteljske udruge, napunio im glavu, jer su oni valjda debili, budale, napunio im glavu, ovaj, sa potrebom da oni prosvjeduju. To je, Vlado, to je potpuno apsurdno. Da, vi niste ni imali ništa van, van djelovanja, je li, kao vijećnik.

Tako sam ja to nekako shvatio. Pa ja, ja neke ljude znam. Da, naravno. Znam, ali da sam ja tim ljudima mogao sugerirati što će, kako će, kako će se organizirati, ma ni, ni u snu. Kako? Zapravo, koliko shvaćam, Burić je ove godine, to jest, kulturno to vijeće su dali su docent isto Fališu i tim braniteljskim udrugama koji misle nešto. Jel' znate, imate možda kakvu informaciju? Divide et impera. Da. Jel' imate kakvu informaciju hoće nešto organizirati ili? Dobio sam informaciju da se pripremaju nekakve dvije tribine za sad. To sam, to sam, mislim da ste mogli i vi to vidjeti na Facebooku, je li. Nisam nekako, zato vas pitam, nisam nekako vidio. Mislim da, da je jedna, jedna tribina sa Dujmovićem.

To su, ono, hrvatske povijesne istine, je l' tako. I mislim da je jedna tribina sa doktorom Sunčem, ne znam točno koja je tematika. Dakle, dvije te tribine su dogovorene, s tim da sam isto tako iz medija vidio da oni kane organizirati i nekakve okrugle stolove vezano uz događanja u Domovinskom ratu, pa i obilaske nekih značajnijih lokacija gdje su se događale bitke u Domovinskom ratu i tako. Evo, to je ono što sam ja uspio, uspio saznati. S tim da bi ta manifestacija, opet kažem iz medija, trebala trajati znatno dulje od, od samoga Fališa, koji, mislim, traje tri dana. Da, dva, tri dana. E, je. Šta mislite, je li Buriću naštetilo išta politički prošle godine, sve to? Jer dosta se tu ovako uzburkalo, strasti, pa. Znate što ću vam reći.

Vlado Gotovac, pokojni, je jednom prigodom, to je bila već faza kad je on bio razočaran politikom, rekao da je velika šteta što je naš narod koji je iskazao izuzetnu hrabrost u Domovinskom ratu, da je velika šteta što je naš narod politički zapanjen. I što zapravo ne prati što se događa. Tako da ispada da ga ništa ne smeta.

Da. Ali se radi, radi se jednostavno o tome. A pogledajte, pogledajte Šibenik, je li. Evo, sad se dogodila ova, po meni, velika afera sa prodajom ovoga zemljišta dolje kod Ere, kod, kod kamenoloma u, u Njivicama, Igoru Maliju, je li, za jednu popularnu cijenu. I to je, po meni, jedna relativno ozbiljna afera. Ja se. Šta se, šta se tu dogodilo? Jeste šta upućeni u to? Zapravo nisam uspio baš shvatiti šta se tu događa. Ministarstvo je, ministarstvo je spomenutom gospodinu prodalo zemljište u vlasništvu države. Ja interpretiram ono što sam čuo, ovaj, i pročitao. Dakle, moguće da je i ja griješim. Za jednu iznimno popularnu cijenu koja je puno, puno višestruko manja nego što je to cijena koju je deklarirao vještak. pa to je. Koji je procjenjivao vrijednost tog zemljišta u korist i za račun, ovaj, županije. I sad, ako se tu radi novi rotor, onda će se dogoditi čudo. Da će država, ista država koja je za male pare, simbolične iznose, prodala to zemljište privatnom poduzetniku, sutra od njega to otkupljivati, vrlo vjerojatno

po višestruko višoj vrijednosti. Pa to zvuči malo kao skandalčić nekakav. To zvuči kao jedan solidan, solidan i ozbiljan i ozbiljan skandal, je li. Ali to našu javnost puno ne tangira. I onda ovi mediji koje smo maloprije spomenuli, vrlo slabo i vrlo oprezno o tome, o tome uopće zbore, je li. Dakle, u jednoj zreloj demokraciji, gdje imate doista slobodne medije koji nisu financijski ovisni, to bi bio cirkus, je li. Da, da, to bi se, pisalo bi se o tome. To bi bilo na, na, na, na sve trube bi se trubilo, je li. Je, na primjer, indeks je. Ne navijam, pardon, ne navijam ja ni na čiju stranu, ni za čiju stranu, niti ja želim napasti privatnog poduzetnika o kom se radi, je li. Ali čini se da je to sumnjivo. Našim ljudima to ne smeta. Ne smeta. Indeks je malo implicirao tu i gradonačelnika Burića, da isto, da su i njegovi tu tereni u igri, ali to mi onako, izgledalo mi je to neko tanko, ovaj. Pa mislim da je to nategnuto, jer tu se radi o nekakvom nasljedstvu, obiteljskom, mislim, čak njegove supruge, gdje su, ovaj. Da, da, znači slučajnost je valjda ipak. Zemljište, sad tu vući mak na konac, to stvarno nema smisla. I koliko shvaćam, ERA tu dosta sudski osporava sve da će im, sad ne znam, ili oteti, ne znam,

to njihov teren, tamo gdje im je onaj dio za logistiku, parkiralište i to, ili. Tu mi, tu mi neke stvari baš nisu, nisu posve bistre. Vidim da je zastupnik Mosta Kujundžić održao jedan tako dosta, dosta, ovaj, ozbiljan, ozbiljan govor, gdje je branio interese ERE, je li. Ali moram priznati, nisam razumio imovinsko-pravnu situaciju oko tog terena, tog poduzetnika koji, koji, koji posluje kroz ERU. Ali vidim da je on zabrinut za svoju, za svoju poslovnu budućnost i za tih četrdesetak radnih mjesta koje on, koje on spominje. Ne bih htio ulaziti u detalje, jer mi je malo to, to mi je malo mutno, ta imovinsko-pravna situacija vezana uz ERU, je li. Da, jer Mileta kaže, baš na zadnjoj sjednici, ne, mi smo njima, omogućit ćemo im bolji ulaz, ovo, ono. Miletina neka strana je da je sve savršeno, tako da. Uvijek je to tako. Da, da, uvijek je neko s jedne i druge strane, ovaj. Mi nikad nemamo ozbiljan problem. Mi ćemo sve riješiti. Mi ćemo sve riješiti, ali rješavamo to na način, vi ako pratite medijske istupe

vodećih ljudi gradske uprave, vi uvijek imate buduće vrijeme. Dakle, svi ti, svi ti značaj, nekakvi značajni pomaci u prostoru, ti značajni, značajni projekti, sve je to u futuru. Napravit ćemo ovo, napravit ćemo ono. Dakle, nema, nema sadašnjeg vremena, je li. Napravili smo, gotovo je, tu je iza ugla. Evo, to je to. I to pali, to, to, to dosta dobro prolazi. Evidentno dobro prolazi. Što, mislim da ste bili ste malo kritizirali određene firme koje, koje vječno dobivaju natječaje, a vječno kasne s rokovima. Što vam se od toga čini? Pa slušajte, to je, po meni, posve apsurd. Posve apsurd. E sad, evo, knjižnica kasni, koliko već, sad godinu dana. Navodno je gotova, sad se čisti.

A ja sam čuo da su bile nekakve ogromne štete iznutra. Je. Prošli ki, jeste čuli? A da, da, sad, ali neko ništa ne, ne priznaje. Bez argumenata tu izlaziti, je li. Je, je, je, da, to je baš rekla-kazala. Činjenično je. Ali činjenica da se, ko zna kad. Dramatično kasnimo. Dramatično se kasni. I mi imamo jedan, jedan interesantan sindrom, a to je da u, u svakom periodu od, recimo, četiri, pet godina imate, ja ih zovem tako, dvorske tvrtke, dvorske izvođače. To su u ovom slučaju ove dvije o kojima sam govorio, je li, koje su na svim projektima koje su radile u zadnje vrijeme dramatično kasne. Vi imate mogućnost u, u zakonu o javnoj nabavi članak 254, dakle, ukoliko vam, stvari ću uprostiti, parafrazirati, ukoliko vam izvođač radova permanentno kasni, izigrava ugovorne obveze, morate s njime sklapati, ovaj, dopunske sporazume, pa onda to opet, vrlo vjerojatno, i povisuje cijenu, vi imate pravo reći: "Gospodo, oprostite, ali mi vašu, vašu, ovaj, vašu ponudu nećemo, nećemo uzeti u obzir." Toga kod nas nema. I onda se dogodilo to, zadnji put, mislim da je to na vijeću bilo, kad sam ja problematizirao to zbog

čega mi izabiremo uvijek one tvrtke koje kasne, koje ne ispunjavaju ugovor na vrijeme, što nema, nema drugih. Onda je, ovaj, dogradonačelnik rekao: "Ma je, znate, kasne i svi su manje više, ajme majko, rijetki su dobri, ali evo, mi nemamo drugog izbora nego, nego, evo, nego, nego uzeti te ljude." Ja se s tim ne mogu složiti. Da, mislite da ima i drugih na tržištu koji. Apsolutno. Ne morate vi uzeti, uzeti, mislim, bolje je ako možete zaposliti ljude iz Šibenika ili iz županije, ali ukoliko vas ti izigravaju, pa vam kasne godinu, godinu i pol dana. Da, da, nema ni to smisla. Pogledajte ovo sa mini gradnjom dolje, koja je, ovaj, napravila cirkus sa terminalom. Terminal. To je trebalo biti 2024. gotovo. Tako je. U, na ljeto. Eto, i tu naši mediji, ovakvi kakvi jesu, vrlo slabo i plašljivo. Tu i tamo nešto se. Tu i tamo dometnu, je li, ali to je nacionalna sramota. Je, baš. Kako tako kašnjenje i nešto. I onda tu istu firmu angažirate da vam uređuje vanjski, i tu dramatično kasni na tom jednom mikro projektu. To je mikro projekt. Da, da, baš malo izbetonirati i gotovo. To nije građenje, ovaj, Eiffelovog tornja, je li. Ali idemo dalje.

Idemo dalje. I evo, to je ono što mi se, što mi se ne sviđa. Maksimalno mi je bilo u trećem mjesecu, kad ste bili na sjednici vijeća, rekli za, za one stanove, kako tražili ste pisani odgovor, znači na sjednici prije. Jesam. I da niste dobili. Onda je Galić, o, ovaj, tajni grad, aha, ima, u, kao, joj, greška vamo, tamo. Jeste ikad dobili na kraju? Jesam. Jeste. I jel' ima išta tu dramatično za vidjeti? Ne. Nema. Ne, ne. Možda jedino ono što je sporno, a to je nekakvih, mislim, šest ili sedam stanova, za koje nema podataka. Sad, da li su oni, ovaj, neraspoređeni, na čekanju ili ne, to mi, to mi je teško reći, ali koliko sam vidio, uglavnom se doista radi o ljudima. Zašto vas je to zapravo zanimalo? Zanimalo je, jer sam čuo, imao, imao prigodu da mi neki ljudi dojave da su se dogodile tu nekakve nepravilnosti vezano uz nagrađivanje junior partnera.

Opće je poznato, nije to nikakva tajna, da je senior partner sklon junior partneru napraviti nekakve usluge, bilo to kroz radna mjesta u državnim, odnosno javnim, odnosno gradskim firmama, pa eventualno i mogućnost smještaja u gradske stanove. Međutim, nisam, moram reći, nisam tu, ovaj, nisam tu naišao na podatak. Nema ništa od toga. Izgovara tim, tim, ovaj, navještajima. Recite mi, dosta ste suzdržani oko ove problematike mjesnih odbora i ne znam, ono što se događalo u Sitnom Donjem, oko škole, oko zbora. Volio bih malo otvoriti tu temu. Što vi mislite o tom, toj činjenici, isto ovako za, za gledatelje, toj činjenici da imamo, ne znam, 45 tih vijeća, koji, ono, mislim da samo gospodin Jurić s Jadrije, valjda zato što je on i pročelnik, i to nakon dosta mog tlačenja medijskog i to, su stavili nekakve zapisnike i to, ovi drugi apsolutno nitko ništa. Znači, tu su, znači, sva pravila o radu koja su ti ljudi, znači, ti dođeš u gradsku upravu i ti si na jednim ozbiljnim generalnim izborima, ajmo ih tako nazvati, izabran.

Ti potpišeš da ćeš, ne znam, svaka tri mjeseca sastanak, da ćeš imati zapisnik, da ćeš ovo, da ćeš ono. Toga nema ništa. I onda kad ovi, vi u, dobro, vi niste konkretno, ali nebitno, u vijeću kaže: "Ej, mislim, gdje su izvješća, zašto se ne drže zakona?" Burićev odgovor na to je: "Ah, oni su izabrani." Slično nešto što su i vama, ste ranije u razgovoru rekli, kao ono, mislim, jedan nonsens zapravo odgovor. Šta, šta vi mislite o tome svemu? Ja mislim da je glavni problem, srž problema je u samom sustavu mjesne samouprave.

Nama se događa da je izlaznost na te izbore, mislim, 8% u prosjeku ili čak nešto malo. Da, da, kriminalno malo. Kriminalno malo. Da. Zašto se to događa? Naši ljudi nisu bedasti. Znaju o čemu se zapravo radi. Mjesni odbori nemaju nikakvih ovlasti. Dakle, niti imaju pravni subjektivitet, niti imaju svoj žiro račun, niti imaju bilo kakvoga novca, osim ako im gradska uprava. Mislite na nekakvih 1000 eura godišnje? Ne odobravaju. To je za administrativne poslove. E, ali za li to pitanje. Tipa papir, kopir i tako dalje. Ali opet, dosta tih mjesnih odbora nema ni svoje prostore, tako da, da, ni za to zapravo. Pa jasno. I onda se događa da ljudi nemaju interes za to. I, nažalost, u ovakvom sustavu mjesne samouprave, to je čak i opravdano. Dakle, idete sad vi glasovati za nešto, za neko tijelo koje ni o čemu ne odlučuje. Pa se onda događa, znam da su to bili apsurdi na nekim biračkim mjestima, da je više ljudi izabrano u vijeće mjesnog odbora nego što je birača izišlo na izbore. Znam i koji, Danilo, Kraljice. Znači. Ja nisam ti. Je, je, tamo je, mislim da ih je pet u vijeću, četiri ih je izašlo.

To je. Znači, čak ni oni sami nisu glasali. To je karikaturalno. To je već karikaturalno. To je karikaturalno. Dakle, mi bismo mogli, ovaj, jer grad ima to pravo, ustupiti, delegirati određeni dio ovlasti mjesnim odborima. I onda bi sasvim sigurno interes za rad, pa i za izlazak na izbore, bio kudikamo veći. Mislim da je Osijek, recimo, to mi pada sad na pamet, prenio dio ovlasti na mjesne odbore gradske četvrti vezano uz davanje u zakup neizgrađenog građevinskog zemljišta. Još neke stvari. Onda, recimo, imate gradove koji izdvoje u proračunu određeni dio sredstava po svakom mjesnom odboru, pa vi, gospodo, vaše vijeće neka odluči u što će i na koji način će ta sredstva potrošiti. Kod nas vi imate sustav da vi kao vijeće mjesnog odbora možete gradskoj upravi predložiti neki projekt. Hoće li ona to prihvatiti, odobriti ili neće, to je njena stvar. Dakle, imate realne šanse, ukoliko baš niste bliski, ako baš niste bliski gradskoj upravi, imate realne šanse da vam se to odbije, je li. Da uopće ne trzaju, ne reagiraju na to. I to je ta priča, je li. Dakle, tu se mora sustavno nešto promijeniti.

Ja nikad nisam sklon, ajde, što, što naš gradonačelnik u zadnje vrijeme radi. Ja nikad nisam sklon osuđivati građane. Građani se ponašaju, u principu, u pravilu, ponašaju se racionalno. Ali nisu građani krivi što ovi ne rade ono što su potpisali. Zapravo, meni, ja sam više s neke te legalističke strane, znači, ne znam, sad vi dobijete kaznu od, ne znam ni ja koga, od komunalnih redara, a ono, to se mora platiti, tu je zakon, vamo, tamo. Ali ovo je nekako zakon, a to nema veze. Mislim, to mi nekako, ja shvaćam da je, nemaju ovlasti, shvaćam da je mala zainteresiranost, ali to mi nekako ne opravdava. Ej, znači, imaš. Slažemo se. Cijeli jedan ogroman sektor gdje apsolutno ništa ne rade. Mislim. Slažemo se. Pa, pa to, i onda, onda napravi nešto, ajmo, nekakvu reformu napraviti. Mislim, jel' treba stvarno 45? Po meni, po meni je ovo rješenje. Dakle, ajmo pokušati sjesti. I kome? Ajmo pokušati delegirati neke ovlasti. Ne morate im dati ovlast da grade mostove i nebodere, ali pokušajte im delegirati nekakve ovlasti koje bi njima bile vrlo značajne za njihovu tamo životnu sredinu. Tako je, da. I onda ćete zainteresirati i birače, a i ljude koji rade u mjesnim odborima.

I mislim da se trebaju malo konsolidirati ti, na primjer, najgori primjer je mjesni odbor Bodine. Oni imaju 20 ljudi tamo prijavljeno općenito. Znači, to, pa moja zgrada ima daleko više. Mislim, uopće smiješno za. Da, da, da. Uopće smiješno za, za govoriti dok imamo, ne znam, dakle, smo ja i vi, gradski četvrt vidici, ne znam, valjda 10.000, ne znam, pretjerano sam valjda, ali opet, ono, znači, to su takvi nekakvi apsurdi, ovaj. Pa je. Znači, trebali bi te, te sve male pospajati u. U grupu. Malo nekakve veće, okrupiti, malo da ih je, ne znam, nije 45, nego da ih je, ne znam, 20, šta ja znam, ono. To je. Baldekin ima tri komada, zašto su tri Baldekin? Pa je. Grebaštica, ja mislim, Gornja, Donja, ma šta vi radite, ono. To vam je, Vladimire, problem koji ide od, od vrha države. Mislim, mi imamo, mislim, 550 jedinica lokalne samouprave. Da, da, ne, ne, bolestan broj, baš bolestan. Ali to je, to je, to je prvenstveno zbog nekakve, ovaj, nekakvog političkog interesa, je li. Udovoljit ćete svakom svome čovjeku koji bi želio biti nekakav mali gazda u nekoj svojoj maloj općini, je li. I onda, što smo dobili? Mislim da nismo dobili dobar rezultat. Ima tu i tamo dobrih primjera gdje, gdje su doista, ovaj, neke te male sredine,

ajde, uvjetno rečeno, procvjetale, prosperirale, jer su bile marginalizirane dok su bile u, u, u okviru nekih drugih većih, ovaj, jedinica lokalne samouprave, ali u pravilu, mislim da taj sustav ne hoda, ne hoda kako treba. I tu bi također trebalo ići na okrupnjavanje, je li. Dakle, od jedinica lokalne samouprave pa sve do mjesnih odbora. Tu zapravo vijeće grada Šibenika određuje, pretpostavljam, te granice. Apsolutno. Da, da. Kad je uopće ovaj, ovaj ustroj usvojen, jel' znate? Ne mogu se sjetiti. Niti to, da. A to je moguće da to već desetljećima tako? Mislim da traje već dugo, je li. Ja ga, ja se ne mogu sjetiti te odluke. A kako su te, prije su to zvali mjesne zajednice, ka, ka, na kako je to izgledalo kad ste vi u 90-ima bili? Je li uopće bio nekakav mjesni... Ja se sjećam kao dijete, mjesna zajednica je bio nekakav pojam nečeg, ne pojam kao nešto super, nego, nego, kako bih rekao, nekakav entitet, ali tad je to možda. Mislim. Nisu na izborima se birali, nego. Ja sam tad bio mlad, politički apsolutno neiskusan, ali evo, koliko se sjećam, onda su ti mjesni, mjesne zajednice, onda su čak imale svoj subjektivitet, mislim da su imale

žiro račun, raspolagale s nekakvim, s nekakvim sredstvima, nemojte me hvatati za riječ, toliko se, toliko se, ovaj, mogu sjetiti, ipak je prošlo puno, 36 godina je prošlo od toga ili 37, je li. Tako da, ovaj, mislim da, da su imale nešto, nešto šire. Međutim, sad tu se uvlačimo onda, onda u problematiku jednopartijskog sustava, postavljanja ljudi, odlaska u komitet da bi odobrili bilo koji najmanji, ovaj, pomak, bilo koju najmanju odluku ili prijedlog. Tako da, evo, koliko, koliko je to bilo, ovaj, u ovom organizacijskom smislu, institucionalnom smislu bolje, toliko, toliko je, evo, bio taj problem partijske discipline, ovaj, demokratskog centralizma, kako se to zove. To, ovaj, gospodin Kljajić i nešto SDP-a i to dosta guraju, to ćete i podržati kad bude idući put na neki. Ja sam im dao potpis za tematsku sjednicu. Zašto se ne bi raspravljalo? Jer ja sam kanio ovo što vama govorim. Ja sam kanio ponovo. Čekaj, znači bilo da ste bili na putu tad ili kako? Bio sam vani, ja.

Aha, aha. Ali ste ih podržali? Jesam, jesam, jesam, jesam. Podržao sam to da se, da se raspravlja o tome. I ja ću, ako to dođe na, na sjednicu gradskog vijeća, izići s ovim prijedlogom da pokušamo, dakle, ustupiti, delegirati jedan dio ovlasti gradske uprave mjesnim odborima i da razmislimo o tome da doista okrupnimo tamo gdje ima mjesta mjesne odbore, da, evo, vi ste sami nabrojili, ovaj, neke od primjera, da tamo gdje imate, ne znam, 20 stanovnika, da. Stvarno nema potrebe. To biti, ovaj, mjesni odbor, jer ne možete naći ni kandidate na, na izborima za mjesnu samoupravu, je li. Da, da, tko će to? Tako čitam, da ima ljudi od 90 godina koji su, jer nema tko, koji su članovi vijeća, ovaj, mjesnog odbora.

Da, da, je, je, baš je, baš je nekako, ovaj. To je dosta tužnjikavo, onako, je li. Je. Evo. A ka, zašto mislite da, da se gradska vlast ne želi s tim baviti? Oni zapravo to sve odmahuju na, na te sve probleme koji se već gomilaju. Zašto? Ne da im se sad tu neku reformu raditi. Mislim. Smatraju da će se puno ljudi zamjeriti ili tko zna što. Mislim da je tu na tapetu ono načelo što manje političke štete. Dakle, rađe trpim da mi tamo pet vijećnika prigovara nego da ja sad ulazim pa pravim cirkuse, prekrajam granice, pa će se zamjeriti Janku, Marku, Frani. Ajme, da. Neće mi glasovati sutra za mene, pravit će mi probleme. Onda bolje ovako, je li. A kroz naše ove ispeglane medije to prolazi kako prolazi i evo. Da, da. Stvar dobro izgleda. Ali opet, nekako imam dojam da će oni glasati za, posebno ako u tim takozvanim ruralnim dijelovima glasaju za, za HDZ, što god da je. Tako da, ponekad se i pitam koliko je bi tu štete bilo kad, kad ovi gazde kažu bit će tako i tako. Ima i tu štete. Ha. Ima i tu štete. Svi slegnu ramenima i opet zaokruže što treba. To vam je ova, ova Gotovčeva teza o zapuštenosti naših, naših ljudi, je li.

I imate još jednu, jednu interesantnu stvar, a ja to srećem gotovo na svakom koraku. Gdje su ljudi nezadovoljni, ozbiljni ljudi. Nezadovoljni, grintaju, meni sugeriraju, reci im ovo, reci im ono, ovamte, namte. Onda ja govorim, pa imaš svake četiri godine, imaš kemijsku olovku, zaokruži. A znaš, mali mi radi u gradskom parkingu. Ako da će dobiti otkaz ako zaokružiš nešto drugo. To je suludo, je li. Onda nema raz, kako ćemo razgovarati? Da, da, je. Evo, ali to su, to su naši ljudi. A ponekad mi nije jasan taj strah, posebno kad nisi na nekoj rukovodećoj poziciji, to pa tko će te dirati? Sad, da si sad i promijeni vlast, šta, ovaj što naplaćuje parking će dobiti otkaz za, mislim, ka, ka, kakve uopće on ima veze? Mislim, to mi je uopće, malo mi je to ridikulozno. To je, to je vrlo teško ljudima objasniti. To je takav jedan iskonski strah. Ne znam. Možda strah promjene ili strah. Mnogi, ne, ne, mnogi, mnogi su zapravo, pogotovo ozbiljniji, koji su, koji su, ajde, u mojim godinama ili stariji, koji su prošli onaj sustav, je li. Onda se love toga, toga straha od nekakvog političkog zamjeranja, pa to

preslikavaju na ovo vrijeme, mada je prošlo. Ali izbori su tajna. 36, 37 godina, tko zna za koga si ti glasovao, je li. Tako da, to je, kažem, evo, mi smo mlada, mlada demokracija. Imamo mi još puno, ja mislim, za učiti. U usporedbi sa, recimo, Velikom Britanijom, odnosno Engleskom, je li, od Magne Karte tamo u 13. stoljeću, imamo mi puno toga za naučiti. A da, mi smo tek, šta, 35, 36 godina stari. Ovaj, ovako, dosta. Apsolutno. I, da, stvarno, ja zato, ja i preko stranice, onako, i to pokušavam ljude animirati, ono što ste rekli, da nitko ne prati, ali evo, na primjer, sad ovaj eksperiment sa zadnjom sjednicom, sigurno ste to primijetili, dosta sam ovih isječaka stavio, stavim onako titlove, da je to onako malo privlačno, skratim možda, tako da ne bude predugo, tipa skrešem malo pitanje i tako dalje i tako dalje. I to se, mogu vam reći, jako, jako puno gledalo. To mi je drago za vidjeti, zato šta, ne znam, deseci tisuća pregleda, to je, i to, znači, Facebook drži analize, tipa video ima, ne znam, napamet, 12.000 pregleda, njih 25% je pogledalo sve, tipa sve, sve tri minute. O, čovječe, pa to je po meni odlično, tako da.

Kako ne. Tako da, mislim da to vrijedi. Do sad je to nekako bilo jako tajno, onako što kažete, ispeglani mediji to ispeglaju, možda će koje onako iz aktualca pitanje, ovo, ono, ali kad to ljudi sami na Facebooku im iskoči, tako nekako atraktivno i to, onda i pogledaju, neka gledaju šta kaže Mileta, šta kaže Burić, šta kažete vi, drugi oporbeni vijećnici. Ja tu ne radim, ja tu velike razlike sad, stavim ja i Burića i sve, neka oni, neka svi vi lijepo izađete na vidjelo i neka, neka ljudi su informirani. I to je, ja mislim da to ima, ima nekakvog uspjeha, onako, sad. Čujte, vi ste jedan, jedan od rijetkih, ajde, dat ću vam kompliment, tih nekakvih prozora kroz koje može proviriti oporba, oporba u, u medijsku šibensku javnost. Evo, tako to sad izgleda. Ja se nadam da će to uskoro promijeniti. Ja se isto nadam. Ne mogu ja, mislim, ja sam, nisam u ovome profesionalno, ovaj. Jasno mi je, jasno mi je sve, ali je situacija takva. Je, je, očaj. Zato se ja i, i trudim, jer vidim da ne, nema, nema ništa, nema ništa drugo. Je. Očaj, živi, ono, mislim, baš, baš je očaj.

Mogli bi malo o spalionici smeća ili energana, kako, kako to isto, isto peglaju, nasmijalo me ono što ste rekli za Gdanjsk i da je to bilo poprište napada i to sve, ovaj, da su baš, baš su tamo išli u Poljsku, ovaj. Što vi kažete na to? Gledali ste isto one pro, promo, da ne kažem režimske sadržaje, nekako, jer to sve, imam dojam, jako se prezentira, to je savršenstvo, to je magija, to će nam sve naše probleme riješiti. Dok kad ja istražujem, nisam toliko a priori protiv samog tog postrojenja, ali prvo smeta mi šta, šta oni tu planiraju, ne znam, ono, iz cijele Dalmacije, iz BiH, odavdje, odasvuda voziti smeće i tu, ajde, to samo šibensko smeće kojeg se rješavamo, ono, to jest, šta Bikarac hendla i još to, a ovo šta, u kakvoj vam je to sad fazi? Još uvijek čekamo ono, ono, kao, to izvješće. U lipnju je trebala biti gotova, to je podruga kao, trebala biti gotova studija utjecaja na okoliš. Evo, hvala dragom Bogu, danas je debelo sredina srpnja. Nema još ništa. Informacija ne. Međutim, ovo što ste vi rekli, to je jedna tako nesmiljena, ovaj, propaganda, agitprop

jedan, u korist te spalionice, da me to, ono, čini me nemirnim. Dakle, vi presuđujete, daje, pucate penal prije nego što je utakmica počela, je li. I evo, sad, ja sam na tome, ovaj, i temeljio svoj prigovor. Ova delegacija koja je išla u Gdanjsk, ona je navodno išla na intenciju i. Koga su uopće tu pozvali sad? Poziv. Jesu vas pozvali? Valjda im nekakva finska tvrtka ili nekakav gospodin koji radi za finsku tvrtku, ja citiram ono što je u medijima rekao podrug. Dakle, on je, taj Finac je izrađivač projektno-tehničke dokumentacije da bi se valjda ishodile sve neophodne dozvole vezano uz, uz izgradnju i, i, i realizaciju ovoga projekta spalionice. Taj čovjek je, izradio i projekt spalionice u Gdanjsku. I on preporučuje, pazite, i to javno, jasno i glasno, kaže podrug, on preporučuje gradu Šibeniku da koriste istu tu tehnologiju koja se koristi u Gdanjsku, da se to koristi u Šibeniku, a on je onaj koji izrađuje, ovaj, projektno-tehničku dokumentaciju

i on predlaže rješenje. I dakle, mene, haj, hvala dragom Bogu, imam nekakvog iskustva, meni to izgleda vrlo čudno. Dakle, ti izrađuješ projektno-tehničku dokumentaciju o kojoj će ovisiti da li će biti uopće, ovaj, realiziran taj projekt, a paralelno preporučaš tehnologiju koju si ti već implementirao u Gdanjsku. To mene podsjeća na sukob interesa. Ako to nekome ne izgleda tako, ja mu se moram čuditi. Što su odgovorili na to? Ne mogu se sad sjetiti. Ništa.

Ništa. Izašao je, ovaj, pročelnik Paškov i rekao da to, što ja govorim, da to nema nikakve veze, da to nije nikakav problem. I jednostavno, šta je, kako, ovaj, je naš poslovnik takav, vi ne možete replicirati, ne možete odgovoriti, vi postavite pitanje. Na glupost, da, da, ovaj ne odgovori ništa. Ti ne možeš ništa, je li. Možeš eventualno kasnije, ako dođeš na red u nekoj raspravi. Da, da, pa se na to referirati. Pa se na to referirati, ali to je onda već, ono, kasno je. Da, prošao je. I, i ono što ja, ovaj, vidim, a to je ta sušionica, ovaj, mulja, fekalnoga zapravo mulja. Da, da, to je iz kanalizacije. Dakle, to je, zašto mi to radimo? Ha, valjda za spaljivanje. Radimo radi toga da bi ta spalionica imala gorivo iz tog fekalnoga mulja. Ono što je meni naj, naj, najimpresivnije, a to je, dakle, glavni proizvod te spalionice je toplinska energija. Gdje ćemo mi s tim? Ajde, dok se razgovaralo o Vali Solarisu, gdje su bile ispričane velike priče, 5.000 zaposlenih i tako dalje, fotonaponska industrija, pa će trebati jako puno CO2 i topline. Da, da, propalo. To mi je, ajde, haj, dobro, evo, ako se to i dogodi, pa ćemo onda, jer je Podisu blizu,

dakle, tu nekakvu toplinarsku infrastrukturu ćemo provesti do toga pogona, pa ćemo, evo, imati nekakvu korist. Međutim, toga nema. Ha, oni na nekakvoj struji pustaju, pričaju šta je. Pa struja je puno manji, puno manje se struje proizvede, ovaj, od tog, od tog pogona nego što je to CO2 i toplinska energija. Dakle, ako ćete vi grijati šibensko kućanstvo, a sezona grijanja, vidimo kakva je kod nas, je li. Ha, da. Praktički zima nema, je li. Ha, dva mjeseca malo treba. Ako ćete grijati, onda morate toplinarsku infrastrukturu vući od, od Bikarca do grada Šibenika, do, do krajnjih korisnika. To su ogromni novci. Pa to je s vantovama, neće to nikad biti. Pa mislim, i plin je došao u grad, tko ima plin? Mislim, nema nitko. Mislim, to osim, osim novih zgrada i. Ma mi smo se, na vidicima stare su to zgrade, pa smo se interesirali koliko bi nas koštalo individualno. I? Kad, ma to su strašni novci to. Da, ona mora širiti. Ne mogu ja toliko, ovaj, na grijanje potrošiti dok sam živ. Da, da, da, je to nekako. Nema smisla. S jednom klimom i grijalicom se prođeš i to je to, mislim. Tako da, evo, tu ima jedan veliki broj pitanja koji stvar dovode, dovode do apsurda.

I još je pitanje što, kad se to spaljuje, ne znam, nekakva trećina te mase ostaje, što je dosta otrovna, ta, ta šljaka. Je. U nijednom od tih, promidžbenih, tako, videa, nitko to ne spominje. Mi uopće nemamo deponije za to, spominje se nekakva Njemačka. Rudnici soli, ne? E, rudnici soli, nekakvi napušteni, šta znam, ali koliko će to koštati onda za, za prebaciti tamo? Puste te nekakve stotine, tisuća tona.

To su ogromni troškovi. Sve u takvoj jednoj magli, neviđenoj, jednoj neozbiljnoj, to mi je, ovaj, mi je, gospodin Vukorepa mi je spominjao kad je bio na nekom, tamo u Vijećnici, pitao je ono jednostavno pitanje, okej, a tko će netko upravljati s tom, tko će biti vlasnik? Zrikavci. Nemaju oni pojma, ništa. Znači, to je što ti ideš u tako ozbiljan projekt i ti ništa ne znaš. Pardon, jeste li vidjeli koji je sustav upravljanja u Gdanjsku? Na što mislite? Upravljanje, sustav upravljanja. Aha. Sa spalionicom. Ne mogu se sjetiti šta je to. Upravlja francuska tvrtka. Aha. A lokalna samouprava ili država, sad nisam siguran, plaća francuskoj tvrtki za vođenje, vođenje pogona. Dakle, vrlo vjerojatno bi se to dogodilo i ovdje. Sljedeće pitanje. Dakle, ako će to smeće, otpad ili, kako ćemo ga nazvati, ako će dolaziti iz Splita, ako će dolaziti iz Like, ako će dolaziti iz Zadra, ako će dolaziti čak iz Bosne i Hercegovine, neki spominju. Dakle, to su konvoji smeća. To su konvoji smeća koji će ići našim prometnicama ovdje, je li. Čak su i nešto govorili vlak produžiti do poda, pitam se zašto. Sad odjednom, nakon 100 godina, nova pruga zbog toga, je li moguće?

Dakle, to su konvoji. S druge strane, da li se, da li se, ovaj, evo konkretno, da li se gradu Splitu isplati imati tolike troškove, jer to treba platiti. Taj prijevoz treba platiti. Trebate platiti cestarnu na koncu konaca. Tako je, da. I da li će se nama, ovo što smo maloprije spomenuli, da li će se nama isplatiti tu šljaku, taj pepeo voziti u Njemačku i pohranjivati. Sve se to plaća. Dakle, nije to ništa besplatno. Nitko pro bono nama to neće platiti. Da, da, naravno. To su kakvi troškovi? Evo. Tog opasnog tereta i. Ja sam, ja sam, ovaj, kako sad stvari stoje, ukoliko me netko ne uvjeri u suprotno, ja sam oštro protiv toga. I mislim da ukoliko gradska vlast obznani da treba ići u taj projekt i da će ići u taj projekt, mislim da je zrelo da građani na referendumu odluče da li to žele ili ne žele. Vi ste spomenuli da je, da je, mislim, Rakić je nešto bio rekao, nećemo mi ništa tu, Paško, nećemo mi ništa tu, je, je, ali nekako. Nećemo bez građana. Ali doduše nije rekao referendum, nije rekao ništa specifično. Kako će se građani izjasniti? A, ne znam. Dimnim signalima?

Da. Jedini način je da raspišete referendum i gospoda to mogu napraviti bez problema. Mislite li da je, da je to neke vanjske sile, ajmo reći, na, na nekim višim nivoima to nama zapravo guraju ili su ovi tu naši tutleci sad odjednom probudili i mi hoćemo spalionicu? Vi ćete se možda sjetiti one tematske sjednice koju sam, na moju inicijativu je išla tematska sjednica uz potpis oporbenih vijećnika. Bio je tu profesor Dobrojić koji je. Da, da, sjećam se. Jedan od najvećih autoriteta ovdje na našim, našim prostorima za tu problematiku.

Vidjet ćete, možete se sjetiti kakva je bila reakcija. Došao je Budiša koji je bio potpredsjednik fonda državnoga. Iznajmili su uslugu jednoga, hajde, doktora, ovaj, ekologije, mislim. On je Slovenac porijeklom, ali koji je poznat po tome, nek mi Bog oprosti, da dolazi za honorar braniti, braniti pozicije, braniti pozicije, ovaj, aktualnih, aktualnih političkih garnitura. To je bila, to je rat.

Na kraju, na kraju, ja sam izašao vani potpuno, potpuno, ovaj, šokiran oštrinom rasprava, pokušajem diskvalifikacija konkretno profesora Dobrojića koji je jedan mirni čovjek koji izlaže, ovaj, na tako jedan miran način. Nema rezona da sad netko poludi i hoće se fizički obračunavati s njim. Čak je skoro do toga došlo kad smo izlazili van iz dvorane dole u Arsa. A je li? Da. Ha, čovječe. Tako da, ovaj, ja sam vidio da je to njima vrlo važno i da vjerojatno naša lokalna samouprava nije sama u tome. Nije sama u tome. Možda ih to netko gura, tko, tko netko moćniji. To je veliki interes. I to je biznis. To je lobi, strahovit. To je strahovit lobi. I, ovaj, ono što sam, što sam, po mojim nekakvim informacijama, da je Europska komisija tu promijenila i mišljenje o njima i kao u principu ne, ne, ne preporučaju, vamo-tamo, i tako da mi je to smiješno. Na zalasku te tehnologije, evo ga, dolazi u Šibenik. A mišati, šta se sad događa, mislim, to je, taj dio mi je malo ovako komičan. Pa možda je baš indikativno ovo što ste vi spomenuli. Dakle, ako Bruxelles kaže da to baš nije preporučljivo,

a nekome treba prodati tu tehnologiju koja se više neće koristiti, onda mi, ma mi smo se dokazali kao ti koji kupujemo, kupili smo autobuse dizelaše koje više nitko ne kupuje. Sad smo se opametili pa ćemo kupiti električne, ovaj, autobuse. Sjećate se kad se otvorilo od strane oporbe pitanje zašto kupujemo dizelaše Manove, ako možemo ići za tim da, ovaj, da, da kupimo električne autobuse, onda je bilo opravdanja: to je prekomplicirano, treba modificirati prometnice, treba izgraditi, ovaj, ove punionice, treba izgraditi nova stajališta i tako. E, sad, poslije koliko, godinu, dvije dana, se mišljenje promijenilo. Dakle, evo, ne želim ja nikoga optuživati, ali činjenica je, ovaj, nismo mi sami od tih malih zemalja u Europskoj uniji gdje kad, evo, Europska unija je biznis, to svi znamo.

Dakle, kad treba se riješiti nekakve tehnologije koju nekome treba utopiti, onda će mali valjda poslušati pa će to kupiti. Da, da, pa će se to lako, lakoće se to progurati i, i puno je tu. Daj Bože da griješim ja. Da, da, i puno je tu državnog novca, ja mislim, nekakvih raznih subvencija. To je jednostavno big biznis. Je. Valjda su doslovno na karti onako neko, ha, vidiš, mogli bi tu, tko je tu, onda se tu kontaktiralo. Ne, i ovdje nema otpora. Mislim, karik- i to, ali karikiram malo, ali sumnjam da je. Ovdje nema otpora. Da, nema otpora. Da, da. Mi nismo, recimo, ovaj, mi nismo, ovaj, pravili, pravili probleme niti za Lečev.

I tu smo prije koliko, dvije godine sam održao, ovaj, konferenciju za novinare sa profesorom Dobrovićem i nekim volonterima iz Splita. Mislim, to je dramatična opasnost od ugrožavanja podzemnih pitkih voda za, za našu županiju. Nitko zuba nije obijelio. Da, da. Dapače, splitske, sa područja splitske županije, raznorazne, ovaj, udruge se bune, prave prosvjede, pišu gore-dolje, pišu čak i u Bruxellesu, je li. Kod nas nikom ništa. A mi smo ti koji će biti glavni na udaru.

Recite mi kako vam stranka stoji nakon onog velikog raskola sa, sa Domovinskim pokretom i to, kako je sad situacija u, u Dominu, mislim. Pa u Domino uvijek može bolje. Uvijek može bolje. Tu poslije raskola, ovaj, u DP-u, mislim da su svi doživjeli štetu. I DP, a i moja stranka koja zapravo mora izgraditi novu infrastrukturu. I ono što mene čini zadovoljnim to je da infrastruktura postoji. Dakle, imamo mi tehničkih poteškoća, mi nemamo više priljeva sredstava iz, iz državnog proračuna, jer ovi mandati koji, koji su sad naši, zapravo novac slijevaju po toj osnovi u DP-ovu blagaj. Tako da, ostvarili smo relativno dobre rezultate, sva sreća, na lokalnim izborima, pa nešto tu sredstava, ovaj, dođe, dođe u našu blagajnu. Međutim, imamo problem u velikom broju, jer je velik. Maloprije smo rekli ima 550 jedinica lokalne samouprave. Vi ne možete svugdje ostvariti tehničke preduvjete za kvalitetan rad.

Recimo, u Šibeniku bi nama, ja radim na tome, u Šibeniku bi nama trebala, trebao jedan ured. Ne treba nam, ne znam, 500 kvadrata, ali treba nekakav ured gdje ćete sazvati konferenciju za novinare, gdje ćete sjesti s nekim, porazgovarati, pa ne možete u kafiću za stolom gdje vas svi slušaju. Da, da, je, nekako nema smisla. I pogovarati, razgovarati. Ali to je, to košta. To košta, je li. Da, da. Šibenik je isto tako dosta skup, je li. Tako ti najmovi su dosta skupi, plus režije. To su, ovaj, troškovi koje, koje nije lako podnijeti. Ali se nadam da ćemo to, da ćemo to riješiti. I što je najvažnije, mi nemamo unutarnjih sporenja.

Nemamo unutarnjih spora. Da li mislite da se može na nekim budućim izborima ostvariti suradnja sa drugim desnim strankama, kao što je Mostar? Mislim da da. I samog tog Domovinskog pokreta, je li, mislite da s njima više neće ići? Ma nisam ja ovlašten. Nema jasno, ali čisto da vas razumijem, je li. Nikad ne recite nikad. Nikad ne recite nikad. Kontakti su uspostavljeni, osim sa DP-om, koliko ja znam, kontakti su uspostavljeni sa čitavim nizom ovih sada manjih, manjih desnih stranaka.

Sa suverenistima su jako dobri odnosi, to je opće poznato, i u Šibeniku smo išli zajedno s njima. HSP je tu ovakav kakav je. Nadamo se da će, ovaj, ta nova predsjednica, jedna mlađa žena, da će to revitalizirati. I s Mostom postoje nekakvi kontakti na, na državnoj razini. I vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti, s tim da treba biti objektivan u procjeni mogućnosti. Dakle, nadati se, ja otvoreno govorim, nemam, nemam razloga ne biti otvoren. Dakle, nadati se da ćete ostvariti 76 mandata u Saboru, to je utopija, je li. Ali da se može ostvariti jedan solidan broj mandata koji mogu ostvariti sutra poslije izbora jedan zamjetan utjecaj na, na, ovaj, saborsku većinu, na, na hrvatsku vlast, to da.

Što kažete na, na trenutni smjer države ovako pod Plenkovićem, koji isto već određeni broj mandata ima iza sebe? Meni jako liče, kao jaje jajetu, Plenković i Burić. To je isto jedan, jedan vrlo vješt, vrlo sveobuhvatan PR i to ide. To evidentno ide. Vezali smo se uz Bruxelles kao dosta poslušni, dosta, dosta, ja to kažem, marni sluge.

A dobro, ne možemo mi njima ni reći ne. Istina, istina, bog, mi smo tu dosta novca, ovaj, dosta novca uprihodili, napravili, izveli nekakve infrastrukturne projekte koje sami vrlo teško da bismo mogli, da bismo mogli izvesti. Međutim, ono što mene, što mene smeta, to je jedan loš, mlak odnos prema položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je nama vrlo važno, jer sutra neka se dogodi nekakvo zlo tamo, u to zlo ćemo, htjeli mi ili ne, biti i mi uvučeni. Dakle, mislim da bi tu trebalo biti malo odlučniji, ne malo, nego dosta odlučniji prema međunarodnoj zajednici u ostvarivanju prava, ovaj, naših sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini, kojih je tamo, nažalost, sve manje i manje.

Držim da bi trebalo razriješiti, razriješiti i odnose sa Srbijom, gdje je to povuci, potegni, nikako da napravimo nekakav. A razriješiti u kom smislu? Molim? U kom smislu razriješiti? Pa razriješiti. Mi imamo s njima neriješenih, ovaj, pitanja vezanih uz nestale, vezanih uz isporuku različitih dokumentacija koje bi nama koristile da bismo utvrdili neke istine, ovaj, u Domovinskom ratu. Mi imamo i graničnih sporova nakon kona s njima.

Bojim se da će to biti teško dok je ovakva vlast, ovaj, dok je Vučić na vlasti ili njegovi epigoni. Ali, ali mislim da bi, evo, tu, tu trebalo, trebalo, trebalo biti odlučniji. I ono što mene zabrinjava, evo, neki dan vidim, Grlić Radman u Pakistanu potpisuje, potpisuje sporazum sa vladom Pakistana gdje će mu zapravo omogućiti pakistanskim radnicima da dođu bez velikih komplikacija u Hrvatsku. To je dosta neoprezno. Zapadnoeuropske zemlje evidentno idu prema jednoj restriktivnijoj imigracijskoj politici. Mi radimo obrnuto. Ja sam svjestan da nama fali radne snage, ali bez ikakvog šovinizma,

jednostavno treba biti vrlo pažljiv oko toga koga dovodite, koga dovodite u zemlju, jer vrlo je jednostavno pogledati šta se zna događati u Francuskoj, šta se događa u Belgiji. Da, da, da, definitivno. I tu, tu, ovaj, to su civilizacijske razlike koje su vrlo teško premostive. A čini mi se da Hrvatska tu čak i neko, okej, radi da ne, da se ne uvode ljudi potpuno bez ikakve provjere, nego da se tu ide nekakvim, ajmo reći, okej, kanalima i da ti ljudi koji na koncu i dođu, ti stranci, da, da su oni došli tu raditi, a ne socijalnu pomoć nekakvu izvlačiti, kao što se u Francuskoj događa, gdje, gdje je cilj spora doći ilegalno i onda se nakačiti na, na nas. Meni se čini, bar za sada, da je to jedna konkretnija stvar, zato što i izumiremo i dosta ljudi odselilo i to društvo ne može funkcionirati bez radne snage. Sve je to točno. Međutim, šta se, šta se događa? Pogotovo sa useljenicima iz ovih, ajde, uvjetno rečeno, radikalno islamiziranih zemalja. Problem je što se ti ljudi getoiziraju.

Da, nikad se ne asimiliraju baš. Nemaju komunikaciju sa ostatkom zajednice, ne asimiliraju se, i onda tu stvarno osjećaju ugroženost. I kad imate jednu veću zajednicu takve vrste, a među njima se onda dogodi da imate i vjerskih fanatika, onda vam se može dogoditi zlo kao što se zna dogoditi u zapadnoj Europi. I to je ono čega se mi moramo plašiti. Evo, recimo, kad govorimo o Pakistanu, to je jedna zemlja koja je civilizacijski potpuno, svjetonazorski, ako hoćete, je li, religijski potpuno drugačija od nas. Gdje je, recimo, ovaj, ajde, na snazi, biram riječi da ne bi, ovaj, uvrijedio bilo koga, kultura silovanja.

Dakle, to je, to je zemlja u kojoj, kad se dogodi tako nešto, onda javnost više tereti žrtvu silovanja nego, nego, nego počinitelja. Žene su manje vrijedne. I to je ono na što treba paziti. Ne možete vi mišljenje, mišljenje tog čovjeka, stav tog čovjeka, kad ga dovedete ovdje, pogotovo ako to bude veća zajednica, veći broj ljudi, ne možete to preko noći promijeniti. I to je, to je ona, ona opasnost o kojoj treba razmišljati. To je opasnost o kojoj treba razmišljati.

Možda za, za kraj bih vas pitao, da na idućim izborima osvojite vlast, budete, mislim, svaki put se za, za, zadnja dva puta ste se za gradonačelnika, ne znam, evo, recimo, izabrao vas, imate većinu u vijeću. Kojim bi smjerom, što bi u Šibeniku drukčije napravili, jel' bi promijenili smjer u nekim stvarima ili? Koji bi bili nekakvi potezi? Bi. Bi. Ono što je, što je vrlo važno, a to je, treba reći da smo mi od Šibenika uspjeli napraviti turistički resort.

Mi smo zapravo doveli do toga da nemamo industrije, odnosno imamo rudimentarne ostatke. Imamo nekakve ostatke ostataka TLM-a koji su spasili, ovaj, Impol, Slovenci. Imamo nešto opet Slovenaca u remontnom brodogradilištu, ali to nije onaj obujam koji je bio. I imamo našega ovdje Vladu Čovića koji je alokacijom sa jedne lokacije otišao na Pode, pa tamo povećao broj zaposlenih, pa se malo hvalimo s tim, ali to je to. Dakle, nama, ukoliko mi doživimo jednu ili dvije loše turističke sezone, mi ćemo imati strahovit problem, jer nama gro stanovništva ovisi, ovisi o turizmu. Naš proračun ovisi o turizmu. Dakle, tu bi trebalo napraviti iskorak, jer mi imamo ovu zonu Pode koja je, ne po mom mišljenju, nego po mišljenju struke, najbolja zona, najbolja industrijska zona u Hrvatskoj. Sada se nudi, neki mi prigovaraju zbog toga. Evidentno, ide se u jačanje vojnoindustrijskog kompleksa. Dakle, razgovara se, i to je daleko odmaklo, o tvornici, Beretinoj tvornici u, u, u Obrovcu. Aha, čuo sam, to je bila za, za municiju, da, da.

Tvornica, ovaj, malokalibarskog, malokalibarske municije, pa izgleda i velikih kalibara, je li. I to će se graditi među smrikama. Dakle, tamo tek treba oformiti zonu, napraviti infrastrukturu. Mi to sve imamo tu gotovo. Ono što je, što je bilo ohrabrenje, to je bio posjet, mislim, ministra gospodarstva Zagreb Montaži, gdje je kasnije izišlo, izišlo u javnost, u medije, da se razgovaralo i o proizvodnji oklopnih vozila. Dakle, to su stabilna radna mjesta. Šibenik ima industrijsku tradiciju i tu bismo dobili jedan relativno veliki broj stabilnih radnih mjesta, je li. Nama je to neophodno. Ne možete sva jaja staviti u jednu košaru. Dakle, nek se, ne daj Bože, u Bosni dogodi bilo kakav sigurnosni incident, bilo kakvo sigurnosno iščašenje, vi od turizma više nećete imati ništa. Da, je, jako smo blizu. Tako da je to veliki. Ljudi pogledaju na karti, to je tu odmah. To je tu. Da, da. To je tri prsta daleko. Mislim, ja tako gledam, ono, sam nešto mislio, bio ići još prije ovo u, u Palestini i to, mislim, tamo u tu regiju, mada nema šanse. To je taj problem. Mislim da bismo, da bismo trebali svakako, svakako, ovaj, krenuti tim putem.

Mnogi su mi prigovorili da forsiram, ovaj, ajde, razvoj tog vojnoindustrijskog kompleksa, a Šibenik bi kao tad postao, postao meta u nekakvom, ne daj Bože, pretpostavljenom budućem ratu. Ali ja im odgovaram: ako je Hrvatska ugrožena, svi smo ugroženi. Dakle, neće Šibenik biti eksklava koju nitko neće dirati ako nema takvu vrstu, takvu vrstu, ovaj, industrije. Smatrate li da bi se trebalo za mjesta van Šibenika, koji su, mislim, u administrativnom, administrativnom području, malo se više potruditi? Ovo što je sad je potpuni kriminal. Apsolutno. To je. Apsolutno. Do, do, evo, sad baš kako sam sitno donje dosta pokrivao, mislim, ono, znači, ljudi su tražili, ono, hoće trotoar, znači, i to nije, možda, možda ljudi imaju krivu percepciju. Baš sad, nedavno sam bio tamo na malom nogometnom turniru, finale, nebitno, ovaj, to je onako jedno, jedno mjestašce, ima tamo škola koje isto misle zatvoriti, ima, ima vrtić, ima, to je jedan onako središnji dio, tamo je, naravno, ta čuvena stanica Perković, to. I sad oni traže trotoar i ovaj, ovi se pjene tamo: nećete dobiti trotoar, zato što su, ono, glavni je problem šta je nekako nije došlo iz njihovih redova

te inicijative, nego su došli od, od, od hrabrih ljudi poput, ovaj, obitelji Kljajić i drugih. I to je, to je, ovaj, toliko izbezumilo, imam dojam da su to tako osobno nekako shvatili kao, ono, neku vrstu ataka. I meni je to nečuveno da, da je nekakav, ono, to, mislim, taj nogostup nesretni. Dobro, ja, ja baš patim na nogostupe, ali glupo mi je da, da se to, toliki je otpor prema tome. Meni je jasno da to košta, ali to jednom izgradiš, to ti izvuči, ne znam, 200 godina će tu stajati tu. Znači, nije to nešto, ono, što treba nešto specijalno ni održavati ni išta. U čemu je tu problem? Vraćamo se na ono vaše pitanje o, o, ovome funkcioniranju sustava mjesnih odbora. To vam je to. Dakle, oni nemaju nikakvih ovlasti. Oni mogu inzistirati. Gradska uprava hoće to prihvatiti, neće to prihvatiti. I ono što je, što je vrlo bitno, a to je, dakle, to nisu ljudi iz njihovog jata. Dakle, to su ljudi koji ne pripadaju jatu HDZ-a, i onda je tu problem. Uz to su agresivni, dosta borbeni, i onda to ide na živce. To smeta, je li. E sad, kad. Da, da, ako njima damo, ajme, mene hoće, onda se onda ovi sjetiti, oni sjetiti, sviće sad htjeti trotoare. Sviće onda pitati i praviti nam probleme, onda, evo, ajde, njih ćemo tu izolirati i

gotovo. To je to. Ali rješenje je u ovome, da taj sustav pokušamo, pokušamo promijeniti. A i možda opet se vraćamo problem na zašto bi oni zapravo išta ulagali u ta sela dok god imaju tako premoćno glasova gdje. Ima i to. I to ima logike. Jer, na primjer, zato bi jedini razlog zašto vladaju u Šibeniku se nešto kao i trude, to je infrastrukturno i tako, jer je to ipak arena za, za glasove malo jače. Najviše, da. Zapravo jedina gdje, gdje ima nekakvog. Najviše, da. Zanimljivo kako su ta sela i mjesta van grada koja najmanje dobivaju ičega, i pozornosti, i novca, i ulaganja, ne znam, naprave im dječje igralište tu i tamo. Mislim, ja sam skroz za to. Super. Mislim, svaka čast, ali ne može to stati na tome i onda idućih 15 godina ne taknuti. I zar ne postoje nekakvi isto iz, iz EU, malo sam i to gledao, postoje nekakvi ti infrastrukturni, ti famozni natječaji, sve radimo preko tih, zašto ne bi onda i te, i autobusne stanice, i te trotoare, i to, onako, dići to na jedan malo veći nivo. Probaj, otiđite po, po selima po zapadu, pa svi imaju nogostupe, čovječe. Pa ne možeš djecu pustiti da idu po cesti. Dovoljno je u Sloveniju otići, ne treba ići dalje. Da, da, i ne treba dalje. Mislim, čujte, mi smo u kampanji predlagali da

bi trebalo, koristiti mogućnosti izgradnje ovih stanova za mlade. Ne mora to biti kraj vinarije. Zašto to ne bi bilo, recimo, imamo tamo područje kraj škole u Vrpolju, zašto tamo ne bismo to urbanizirali? Zašto ne bismo uz pomoć države ili europskih fondova napravili tu infrastrukturu, formirali građevinske parcele i pokušali kroz kreditiranje, nekakvo povoljno kreditiranje, privući mlade ljude da tu dođu, ovaj, graditi svoje domove? Ili, recimo, imamo, ovaj, ovaj, konstantan problem sa smještajem u staračkim domovima. Da, to je ogroman problem. Zašto ne izgraditi, ovaj, starački dom na jednom od tih područja? Jer ćete dobiti i radna mjesta, a onda ćete uz to još dobiti i, i privatnu inicijativu nekakvih poduzetnika koji će neke sadržaje uz taj dom, uz taj dom, ovaj, otvoriti. Čitava ta sredina će živnuti. Dakle, ima načina da se to, da se to, da se to, ovaj, oživotvori i da se to oživi. Međutim, šta mi se čini da se pojavljuje kao problem, a to je evidentno i iz proračuna, čini

mi se da lagano sahnu ova sredstva europskih fondova. Sve ih je manje. Mislim da je 10 milijuna kuna, ovaj, smanjen dotok, dotok, ne kuna, nego. Eura, da. Eura. Iz europskih fondova i općeg proračuna. Mislim da će to čak, mislim, za godinu, dvije, da to će drastično i pasti. Možda onda i HDZ konačno pade kad, kad to presuši. Tako da, evo, tako da, evo, ovaj, događa se to da to, ta rijeka novca lagano presušuje, je li. Da, i mislim da se spominjalo sad nekakvih 15 godina tih, a to je sad od, od ulaska, tih 15 godina je lagano pred istekom, tako da. A premijer govori da tu nema problema, da će to biti sve kako treba, je li. A dobro, što će drugo reći? Neće reći da paničare, sigurno. Premijer i naš gradonačelnik su, ovaj. Su slični, da, da, da. Kao jaje i jajetu, su slični, podsjećaju jedan na drugoga. Sve je izvrsno, sve je ružičasto, ništa, ne brinite, nema nikakvih problema. I uglavnom govorimo o budućnosti.

Ništa, gospodine Kovaču, hvala vam puno što ste, što ste došli. Evo, mislim da smo prošli tako te neke teme. Vladimire, hvala vama. Evo, nisam dugo imao priliku ovako, ovaj, opširno i detaljno. Ma da, mislim, tek smo se, tek smo se zapravo formalno i upoznali, iako na neki način smo preko javnog prostora znali. Jesmo, znali smo i polemizirati. Jesmo, ali dobro, to je okej. Ali to je tako, je li. Da. Jedino, ono, bilo me iznenadilo, na primjer, samo što ste Rakića podržali, to mi je bilo malo. Jesam. Jer ste onako par godina prije rekli: nikako s HDZ-om, pa što vam. Ja nisam s HDZ-om. E, znam, ali što, što će reći da ste njega podržali? Zato što sam vidio svu katastrofalnost bivše vlasti koja jednostavno nije funkcionirala. Da, to se i vidjelo na izborima. I onda je, ako ćemo gledati korist zajednice, onda je dobro da imamo stabilnu vlast. Jer i, i loša vlast, ali stabilna vlast je bolja od one koja je u rasulu, koja nije mogla ništa dogovoriti, koja nije mogla obaviti imenovanje. Nije, ono je bilo strašno. Je, je, ma mislim, baš se, javno su se preko. Ne želim ja ni. Preko medija svađati. Nisam htio koga ni jednu riječ reći, ali ono je bilo strašno. Prekidale sjednice, tako, bilo je baš svačega. Pa da, ono je bilo previše.

E sad, jesam li ja pogriješio u tome ili ne, to je pitanje. Vidjet ćemo hoće li referendum biti. Ali to je, to je bilo moje mišljenje tada, je li, zbog toga sam tako reagirao. Dobro, to je sve to. Evo. Ništa, hvala vam lijepo. Ljudi moji, do iduće epizode, pozdrav svima.Ćao. Hvala.

Slične epizode

🎵 Glazba: "Flutey Funk", Kevin MacLeod (incompetech.com), CC BY 4.0