Epizoda #69 · dio 1/2 · 31. listopada 2026.
Revija, devet plaća i 26 godina čekanja
Jadranka Bačelić Košarić 2026Gošća: Jadranka Bačelić Košarić, bivša radnica šibenske tvornice Revije i zastupnica radnica koje 26 godina traže devet neisplaćenih plaća
O epizodi
Jadranka Bačelić Košarić je bivša radnica šibenske tvornice Revije i, uz Anicu Gojanović i Ružicu Koštan, zastupnica radnica koje već 26 godina traže devet neisplaćenih plaća i otpremninu. U prvom dijelu epizode DSM #69 opisuje sastanke s tri ministra koji su završili na obećanjima, stečajni postupak zatvoren za tri minute, jedinu isplatu od 3,3 milijuna kuna i dopis premijeru, uz najavu prosvjeda u Zagrebu i tužbe protiv države kao zadnje solucije. Druga polovica razgovora vraća se u staru Reviju: rat i uniforme šivane pod crnim najlonom, roba za cijelu Jugoslaviju, Njemačku i Italiju, odbijena ponuda Marca Aurela te norma i noći za kamion robe u tvornici u kojoj su radile gotovo samo žene.
- Devet plaća i otpremnina: 1,26 milijuna eura za više od 300 bivših radnica
- Tri ministra, puno lijepih riječi i ništa na papiru
- Stečaj zatvoren u tri minute: „žalosne, tužne i rasplakane“
- Tri rješenja koja su radnice same ponudile: uredba ili poseban zakon
- Kako su prijetnjom USKOK-om okrenule omjer jedine isplate
- Plobest dobio zakon o obeštećenju, a radnice Revije i dalje čekaju
- Uniforme za Zadar i Šibenik šivane pod crnim najlonom
- „Nema vaših imena“: put do premijera koji je završio na ulazu
- Press konferencija, prosvjed u Zagrebu i tužba protiv države
- Ponuda Marca Aurela: „Ja bih vas bio uzeo i kupio“
- Norma, višak svaka tri mjeseca i noći za kamion robe
- Sin koji je odrastao u toj agoniji i posao koji u četrdesetima nitko ne nudi
Poglavlja
Transkript
Prikaži cijeli transkript razgovora
Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druge strane medalje". Danas je s nama gospođa Jadranka Bačelić Košarić. Gospođo Jadranka, dobrodošli. Hvala, dobro vas našla. Vi ste dugo godina radile u, radila, ovaj, u Reviji, firmi šibenskoj koja je sad od 2001., ako se ne varam, u stečaju. I tu ste i vi, i sve radnici, radnice i radnici, prolazili kroz velike, ovako. Agoniju. Agoniju i probleme. Pa, ovaj, javili ste mi se oko toga da malo popričamo, pa evo, baš mi je... zapravo, o toj temi jako slabo znam, u principu, a i vjerujem i većina javnosti, pa... Da, da. A zanimljiva je definitivno tema, pa ako mi možete malo, onako, ukratko. Može. Ukratko i naširoko, svejedno je.
Ma da, mogu vam ja reći, kao što ste već rekli, predstavili me. Ja sam zastupnica bivših radnica Revije. Skupa sa mnom je Anica Gojanović i Ružica Koštan, s našim pravnikom Uranijom Vedranom i, i sindikalistima iz Zagreba, koje je direktor gospodin Iveković. Mi smo ti koji, koji tražimo naša potraživanja, devet plaća i otpreminu. Znači, 26 godina mi to tražimo i, i prošli smo trnovit, trnovit put oko svega toga. Nema što nismo napravili i radili. A prije nego se i zatvorilo, bilo je svega i svačega. To, to je opet, kažem vam, to je naširoko i nadugo. To bi trebala neka emisija posebna biti za to, jer je stvarno dugačka. Ja ne bih htjela to na dugačko, nego da to uskratimo koliko možemo. Ovako, mi smo sad ovo zadnje, isto tako, u četvrtom mjesecu smo poslali dopis da nas prime kod gospodina Plenkovića, premijera. A zašto? Zato što smo mi bili kod tri ministara: ministra Bačića, ministra,
ministra, ovoga, gospodarstva, ministra, ministra, ministra. Pravosuđa. Pravosuđa, i zadnje smo bili kod ministra financija. Svi su oni obećavali i to, i stvarno, bili su korektni, bili su okej, super, ljubazni. Ne, ne mogu ništa, ne možemo baš ništa na to reći. I bili smo puni uvjerenja da ćemo mi stvarno nešto ostvariti. Međutim, to je sve bilo na riječima. Ništa na djelu, ništa na papiru, nikakvi potpisi, nikakvi... ono da mi imamo, je, okej, bilo je. Bili su ti sastanci i, i, i bila je, bila je tajnica koja je to sve vodila, zapisivala. Mi to imamo u zapisniku i mi smo dobili, i ja sam dobila isto tako sve to na e-mail, sve to stoji. Međutim, nitko ništa nam nije to riješio. E, zato smo rekli, oni su sad htjeli da mi idemo kod gospodina ministra Ćorića, ali mi smo odbili to. Mi smo odbili zato što nemaju oni ovlasti. Nek' on... Ja sam rekla, i mi sve, i došli smo do tog zaključka da je jedini izlaz nama da mi idemo kod gospodina Plenkovića. Razumijete? Jer ipak on najvjerojatnije da daje zeleno svjetlo i daje potvrdu da li, da li to, da li može to ići ili ne može ići. Međutim, kod nas to ne ide.
A zašto ne ide? Zato što smo mi zatvorili, zatvorilo se stečaj, zatvorila se, i u tri minute je završen bio stečajni postupak na sudu. Ništa nismo mogli reći, ni buniti se, ništa, apsolutno ništa. Samo smo se pokupili, otišli, žalosne, tužne i, i što se kaže, rasplakane. To je bilo časa? To je bilo 2000. i neke ili? Da, to je bilo nakon, ajmo reći, nekoliko godina, koliko se to sad točno van u detalje ne bih znala reći. Uglavnom, između, u sredini tih 26 godina što su se dešavale do dan-danas. I, i ovoga, i sada nikako nismo mogli doći do tog nekog rješenja, zato što nam je malo teže zbog toga što je zatvoren, jel, stečaj i to. E, ali postoji način, postoji način da oni naprave zakon, odnosno da naprave u našu korist preko, preko noći su napravili,
kako se onaj zove, od ministra zdravstva Beroš. Njemu su zakon promijenili preko noći. Da, da, kad, kad ima političke volje, sve to jako brzo ide. Ali mi smo samo radnice, najobičnije radnice, i nama jednostavno, jednostavno sve je teško. Za nas je sve teško, ali na riječima nije. Jer oni tvrde kako milijon i oko 260.000 eura, da to nije nikakvi veliki iznos i da oni te novce imaju. Međutim, da mi nađemo rješenje, da nađemo kako će se isplatiti, da ne bi oni to iza toga svega stajali, ne smije se po zakonu, nego trebamo naći načina. Mi smo našli tri načina i to smo im uručili. Sve ima, ali što oni trebaju, oni trebaju napraviti, promijeniti zakon, napraviti naredbu ili zakon. A kako to? Naredbu, to je. Mislite uredbu? Uredbu, naredbu, uredbu, da, uredbu, da se, na primjer, kad bi to napravili, onda bismo mi pojedinačno bili, ne bi druge firme ušle, pojedinačno bi nas riješilo, pošto smo najduži, najduže godine imamo tog svega. Ili zakon, ali zakon opet ide malo teže, onda će tražiti sve ostale firme i to,
ali nek' traže, to je njihovo zakonski, zakonsko pravo. Kao što je ovo naše. A kako naše traje toliko koliko traje najduže u cijeloj Hrvatskoj, onda normalno da imamo mi prioritet, da će najprije nas riješiti. E, pa kad onda tražu drugi, nek' oni rješavaju druge. Znači, ali firma, znači, više nikako ne postoji, ona je izbrisana iz svih registara, ona više. Ne, ona ne postoji i kao država je, država je vlasnik sada, većinski, i to je ona bila, i ona je sve, sve u njenim sada rukama, država nas treba, znači, i isplatiti. Mi tražimo devet plaća i plus otpreminu. To znači, to je ništa, što bismo, ne bismo, mi, na primjer, 4, 5 tisuća eura u vrh glave, netko dobiva, netko će malo više, ali to nije, to nije ništa s obzirom koliko, koliko se daje svaki dan za nešto, po dva milijona ovome, po što ja znam i tako dalje. Ma da, mislim, novci se, ono, na sve strane se bacaju se sve. Je, tako. Oni su nekako, to sam vidio u zabilješkama, već su nešto isplatili, nekakvih 3,3 milijuna kuna. Kad je to bilo i pod kojim je to bilo uvjetima? Kako to da su to? Pa to je bilo pod tim uvjetima što je dole bila firma, ova Revija je bila dole na Rivi naša. To je bilo baš naše i to je išlo malo lakše.
I isto sa gospodinom Uranijom koji, ali mi smo imali prosvjed kroz cijeli Šibenik. I mi smo imali prosvjed, mi smo isto ovako pokušavali i da nismo to radili kako smo radili, ne bismo ni to ostvarili. Zato što je gospodin, pokojan je sada Rude, stečajni upravitelj, on je nas kao vodio, jel, on je bio glavni. Ovaj, on je tražio da se pri isplati nama da 30 posto, a kao njemu, jel, 70. Međutim, mi to nismo pristali i mi smo zaprijetili USKOK-om. Kako tako velika razlika? Za. Zvuči, zvuči mi kao da bi trebalo biti obrnuto. Mi smo sve žene u firmi i malo smo imali podrške od muških koji su, jako malo ih je bilo, ali smo imali jako malu podršku od njih. I ono što su mogli, nisu htjeli sudjelovati s nama, tako da smo se mi snalazili na sve moguće načine. E, a kako smo mi našli odvjetnika, čuli smo za njega, onda smo brže bolje stupili u kontakt sa gospodinom Vedranom Uranijom iz Zadra. I onda, kad imamo pravnu osobu, onda već znamo što treba. I mi smo napravili što smo napravili i okrenuo se postupak.
Sad je on dobio 30 posto, ali on je dobio 630.000 kuna, a mi nismo dobili, a mi smo dobili, to se odnosi na završetak, da se, da se ne privarimo. A on je, sad pričam o ovoj u gradu, što smo dobili, što je naša firma, on je dobio 630, a mi smo dobili ono ostalo, jel, znači, 70 posto, a on je dobio 30. Znači, okrenulo se to. Eto. Znači, vi niste, koliko shvaćam, Revija nije, nije unikatan slučaj. Evo, na primjer, ima firma Orljava, mislim, iz Požege, gdje je sličnu neku situaciju prolazila. To je bio stečaj 2021. i tu je, na primjer, država uredno, ako sam dobro shvatio, sve isplatila. Međutim, ti zaostaci što su bili. Međutim, sad je, znači, Revija i Plobest su sad, ajmo reći, na tapetu trenutno. I koliko shvaćam, imate nekakav sindikat koji je baš za, za, za te dvije firme specijaliziran. Je, tako je. Orljava, Orljava je opet na drugi način imala isplate i ona je bila pod stečajem i što ja znam i tako. Imala je, jer sve ove mi firme, na primjer, koje i Plobest i mi
i Orljava, sve, sve tri imamo različito, različito potraživanje. Znači, ovi što su se priključili nama iz, ova, iz Ploča, oni imaju opet drugo. Oni su imali nekakve azbeske, nekakve različite. To je taj Plobest, jel tako? Tako, oni su to radili i oni su imali puno zdravstvenih problema i to. I sad neki dan je bio na Saboru, na Saboru su donijeli zakon da se, da se to obešte, da se to prihvati i da se isplati. Sad vidite, za razliku od nas, koji ne bismo dobili 4, 5 tisuća eura, oni bi po osobi 30 tisuća eura dobivali. A zašto? Zato što je normalno, njihov je bio, kao navodno, je, njima, oni su otrov, sa otrovom radili. Ali zapamti, ali zašto svi zaboravljaju da smo mi radili pod crnim najlonom i da smo pod uzbunom radili i da smo najprije šivali za, za Zadar. Za svu, za, za svu voj, svu vojsku iz Zadra smo najprije posašivali. Iza toga je došao Šibenik, pa smo i njima posašivali. A što smo za to dobili? Mi smo trebali biti. Kako zahvalnost? Da, mi smo trebali biti pod braniteljskom, u ovom, načinom
isplate. Pa sigurno bili ste dio toga. Mi smo trebali dio toga, tako je. Mi smo isto sudjelovali. Važan dio. Itekako smo sudjelovali. Najprije smo ih obukli, nisu imali ništa, znamo mi sami, što ću ja o tome pričati. Znamo koliko se bilo oružja, koliko je bilo robe i to. Sve smo mi posašivali, od kape pa dole do hlača, do jakete, do đileta, do sve, sve, sve, sve, košulje, sve, sve, sve. Komplet. Eto, znači, oni su dobili sada, u Saboru su dobili, ali mi nismo. Nas nije, onda je zato gospodin Restović nas spomenuo. Da smo mi povezani skupa s ovima iz Ploča i da imamo isto pravo, tako da još da smo kao u prvom redu mi isplativi, jer mi, oni su se tek nama priključili prije, ne znam, dvije godine, tri i tako, a mi 26 tražimo. Znači, da imamo prioritet. Samo treba taj zakon promijeniti. Ništa drugo. I našli smo način, sve smo našli. Razumijete? I sad smo poslali ovo zadnje, sada smo poslali 26.10. zadnji dopis. A prije toga smo u četvrtom mjesecu poslali i stalno požurnice, požurnice slali. Međutim, od toga sve to bilo, sad će, sad će, ovako će, ne znam što bi ti, što bih vam drugo
rekla. Da, ovo sad zadnje smo poslali i tražimo od Plenkovića i da nam da objašnjenje, da nam, odnosno da nam da datum kad će nas primiti. Mi smo, ja, ja sad ovdje govorim, jer nisu, navedeno u dopisu nije, to je greška, nije navedeno da, jer treba poslati rok. Rok treba od 7 do 10 dana. Mi, ja sad to ovdje govorim, tako je trebalo biti napisano. Međutim, to je pošlo, ali nije napisano tako. Ali mi tražimo od 7 do 10 dana. Ako to ne dobijemo odgovor od gospodina Plenkovića, onda idemo na prosvjed u Zagreb. Cijeli autobus ćemo, kako smo već bili, napraviti i otići. Ali zadnji put kad smo bili u Zagrebu, mi smo bili, čak nas je policija pohvalila da nisu vidjeli takvi prosvjed, kako je sve bilo u redu, nikakvi vrijeđanja, ničega nije postojalo. Ali sam zato ja njima rekla na kraju, kad su oni rekli da li nama pohvalu, ja kažem, ali idući put, ne daj Bože da dođe, ali idući put kad dođemo, nećemo biti ovako mirne. Sto posto da nećemo. Imat ćemo i one svirce, imat ćemo i ako treba one lonce i što god, ali nećemo se dati i nećemo se maknuti tako brzo.
Jer i mi tražimo svoje pravo, što nas pripada. Pa neka se izjasne. Evo, ja sada tu apeliram, neka se izjasne. Njima, ima se novac. Nađite načina. Našli smo ga tri načina. Eto. I sada, di je zastoj? Daj, recite nam. Pa izjasnite se, budite, budite, kako bih vam rekla, budite fer, pa imajte više razumijevanja za nas. Meni je mali ima sedam, ne znam koliko je imao godina, on sad ima trideset i, koliko je imao, tako neko, bio mali. On je izrastao u ovoj mojoj agoniji, što ja vodim. On je izrastao, ima trideset i jednu godinu. Sad možete zamisliti koliko je, koji, koliko je to, što sam ja sve trebala bez posla u četrdeset, u vašim godinama, četrdeset i jedno i dvije godine, dvije godine sam ja ostala bez posla. Tko će me primiti onda? Tako moje kolegice, ista stvar. Malo netko koju godinu stariji, netko mlađi. Istu stvar su imali koji, netko se snašao, zaposlio, a netko se nije snašao. Ja sam imala malo dijete i to, i imala sam supruga, nažalost sad nije živ, jel. Imala sam supruga koji je radio i fuš, i koji je, i koji, kako smo mogli nekako izaći na kraj, ali bilo je onih koji su bili gladni i koji su se snalazili na
sve moguće načine. Posebno taj početak 2000. je bio jako gadan za posao. Tako je, to je bio najgori, najgori period. Danas je možda čak i bolje, na primjer, kad netko ostane bez posla u takvim godinama, imam dojam da se lakše. Je, istina. Ja sam isto tad bio, mislim, bio sam mlad tad, ali ono, znam da je bilo kakav posao, trebala ti je veza, čovječe, za kopanje kanala, čudo jedno. Je, je. E, ovako, mi smo idući tjedan sazvali press konferenciju, ona će najvjerojatnije biti u petak, jer srijeda, četvrtak su uvijek neka događanja i to, a onda sad je i taj mrtvi dan, jel, Dušni dan i to. I u petak ćemo sazvati konferenciju da, ovaj, da dolazimo u Zagreb ako nas ne pozovu. To znači, imat će, bit će sve novine, obaviješteni su svi i, ovaj, i idemo dalje. Ako ne uspijemo napraviti, da nas pozovu, onda ćemo ići u Zagreb. Ako ne uspije ni to, zadnja solucija nam je tužiti državu. A to imamo pravo, Europska je donijela zakon da mi, da jednostavno mi sve ono što si odradio, a nisi plaćen, treba biti, treba biti plaćeno. Znači, to nam je zadnja solucija. I, i, i ovaj, mi smo to njima nagovještavali isto tako prije.
Isto to. Onda imali smo neke stvari koje su rekli, aj nemojte još, ovo, ono, tako, bilo je malo zastoja, ali sad ovaj put stvarno ćemo ići, jer ovo nema, nema više smisla da idemo iz godine u godinu. Sve stariji smo, što znate, što idemo dalje, što ćemo još 20 tražiti, nećemo ni biti živi. Kako ćemo biti živi, ja 70, hoćemo biti živi? Što ću 90 godina voditi gore u Zagreb sa štapom? Da, da, prosvjedovati na Markovom trgu, da.
Je li, je li vam ikad, da li ste ikad na kraju, to već sad traje 20 godina, promijenilo se dosta vlada, da li, da li je, koji je, je li itko na kraju, na kraju s vama sjeo, ono, evo, evo, u tome i tome je problem, zato i zato vam ne možemo ili nećemo, mislim, što se tu zapravo dogodilo ili je sve to u nekom, nekoj magli ignoriranja? Pa ja sam vam rekla da oni su nas tri ministra su nas primili i oni su obećavali sve živo. Međutim, od toga ništa što su oni obećali, mi smo mislili stvarno će to biti. A zašto oni? Ja, ja sam, evo, vidite da ja apeliram sada isto tako, apeliram da oni nama dadu objašnjenje zašto, ni mi ga ne znamo. Ali sad uvijek govorimo, ajde, zakonom, možda se boje da će još netko tražiti to, da nemaju novac i nešto. Da, možda, možda ih je strah donijeti taj zakon. Možda to. A ja ne znam što drugo. Ako ima se novaca ili ako su rekli nađite načina, znači da mogu nas isplatiti i da nas se više riješe. Što je to njima? Što je to njima tisuću i, i oko tisuću. Koliko su na potraživanja trenutno? Pa tisuću eura i dvjesto šezdeset tisuća. Tisuću, milijon. Aha, milijon i dvjesto šezdeset. Milijon i dvjesto šezdeset tisuća.
Eto, to su naša potraživanja. I kad to se svede na, na, na nas radnike, bilo nas je tristo i šezdeset dvoje, tako četvero, nije bitno, neki su i pomrli, a netko ima nasljednike, netko nema. I kad se to sad podijeli, što to je sitno, nitko neće dobiti više od, dobiti više od šest, sedam tisuća eura. Sad mislimo tako, možda netko više, netko manje, nema sad to veze, ali to nije, apsolutno nije puno. S obzirom koliko svaki dan ide na ovo, na ono, na, pa evo, gledamo po televiziji gdje sve idu novci, kud sve ide. Ne trebam ja to govoriti, nisam pravna osoba i nisam politički nastrojena, nego samo kao bivša radnica, ogorčena i skupa sa svim ovim ženama, jednostavno samo apeliramo na njih da malo imaju volje i što je najbitnije, da imaju volje i da imaju malo suosjećanja. Oni, oni su kruti, tvrdi, oni vrijeđaju jedni druge, a ja neću njih vrijeđati jer ja nisam tako odgojena, nego samo voljela bih da jedanput više se to riješi. Da se to riješi, jer drugog načina ja ne vidim. Pretpostavljam da je valjda jedini zapravo problem što nemate političko začelje, nema, nema zaleđa,
nema netko da vam to pruža. Mi nismo nijedna od nas koje tražimo zastupnice, nismo politički nastrojeni. Ma znam, ali nemate ono što bi rekli kolokvijalno, nemate vezu, jeli, ono. Možemo, neka oni, neka HDZ ili tko god, neka pristupi nama, mi ćemo biti uz njih. Mi ćemo biti uz njih, samo neka nam dadu, naprave, ni uopće, apsolutno nije bitno. Mi, mi apeliramo na sve, mi smo tražili i po Šibeniku, isto tako išli smo i u ured HDZ-a i u ured SDP-a, išli smo gdje god smo htjeli, jer prije nekoliko godina jedini koji je na Saboru govorio, to je gospodin Baranović, je nas pomenuo. I sada Restović, i sad će ispasti da smo mi SDP-ovci i što ja znam. Pa i oni su htjeli nešto i reći. Nije istina, opet vam govorim, mi nismo politički opredijeljeni, ono, kako bih vam rekla, mi što glasamo, glasamo, to je naša stvar za koga glasamo, ali mi nismo politički nastrojeni, niti tražimo na političkoj strani. Mi tražimo na našoj zakonskoj strani, na, na pravu radnika. Ako, ako nama, vidite, ako nama i sindikat, ovaj, Zagreba ne paše, mi možemo i njih raspustiti i uzeti građansku inicijativu tamo, njih. Samo nek netko stoji iza nas. A našeg pravnika, gospodina Uranija, imamo koji je sto deset posto za nas.
Ma ne sto. On je stvarno, ne mogu riječ reći. Dok za sindikat baš imali bi grešaka za reći, ali nije bitno, uglavnom su uz nas, što je najbitnije. Eto, ali ostalo nek ostane tako. Što su vam ovi lokalni tu u gradu govorili? Ništa nam oni nisu napravili. Tipa, jeste išli kod gradonačelnika? Pa nema di nismo bili. Ma nema, sve je tu. Mislim, jel vas uopće žele primiti ili? Pa je, primili bi oni. Iako nismo išli normalno masovno, uvijek je išlo. Dobro, to ima smisla, da. Uvijek je išlo ono određeno, jedno, dvoje, troje, tako i svugdje apelirali. Ma imala sam ja i ja sastanke van, ajmo reći, njihove kancelarije i priče, ali sve to su, kako vam... A valjda vas saslušaju, ali oni tu ne mogu ništa, niti žele išta. Je, svi oni saslušaju, ali nemaju oni pravo zakonski potpisati za isplatu. Jer zna se tko isplaćuje.
Ministarstvo financija, a zna se tko daje zeleno svjetlo. Gospodin Plenković je tu naj, najbitniji. I zato mi apeliramo i molimo da nas on primi, da mi njemu objasnimo, da rećemo i da on nama objasni, reće, da nam da napismeno, a ne da sve rekla-kazala, nek nam dadu napismeno da će oni to riješiti ili promijeniti zakon, pa ćemo očekivati, pa ćemo valjda dočekati to nešto. Kužite? Da, da. Eto. Kako je još to, kako je još to kroz, kroz desetljeća sad već išlo, jel bilo nikad nekakvih naznaka da će se nešto stvarno i dogoditi, osim tih od ministarstva, od ministara obećanja, mislim, ili je to uvijek tako nekako sporo išlo, to jest, nije išlo nigdje? Da će se nešto dogoditi, to sam vam već rekla, to su bila samo obećanja. E, znam, znam, ali osim toga ništa. Ono da se nešto konkretno dogodilo i da, da smo mi nešto primili, nešto to ništa, jednostavno ništa. Samo smo radili svoj posao, tražili po zakonu, ajmo reći, na primjer, te dopise i to, jer drugo ništa mi nismo mogli raditi, nego apelirati da nam gospodin Vedran Uranija ispiše dopis, pošalje, pošalje sindikalistima, a sindikalisti šalju tamo njima. E, sad još vam to moram reći, zadnji put kad smo bili, to je sad nedavno bilo
u Zagrebu, trebali smo, tražili smo također Plenkovića, gospodina Plenkovića i to. Mi smo došli, ušli smo unutra, dali smo osobne, sve je trebalo proći kako treba. Međutim, ne možete. Zašto ne možemo? Ne možete, kaže, nema vaših imena. Molim? Nas tri koji zastupamo bivše radnice, zastupamo radnike. Kako nema imena? Nas tri, znači ja, Anica i Ružica, trebale su biti dole na dopisu naša imena. To mora biti. To ne smije se dešavati da se ne, to je do sad bilo. Ovo nije bilo i nisu nas primili. Oni su rekli, kaže, dođite sutra. A ja kažem, ali vi znate odakle smo mi došli? Mi smo došli iz Šibenika. Mi nemamo u Zagrebu nikoga. Što ćemo doći sutra? Napisati, da napišu novi dopis, napišu naša imena. I otišli smo razočarani, ljuti. Što da vam kažem? Užas jedan. Užas. Eto, to se ne smije dešavati. Mora biti kad se šalje dopis, to oni se hvataju za slamku. Samu malu jednu greškicu i neće nas primiti. I došli smo, uzali smo došli. Kužite? To je to. Uzali smo došli. Zato sada radimo sve ono što trebamo raditi da, da nas primi
i, i da konačno već jednom završimo s time, jer nema smisla. Gubimo svi volju. Svi. Možda se oni tu boje nekakav presedan stvarati sada, ako vama dadu novce, onda će možda biti petsto drugih firmi. Pa hoće, hoće. Mislim, koliko još ima takvih firmi osim Plobesta? Pa ima, ima i koliko hoćete. Imate, pa jel Kamensko, pa jel Orljava, pa jel. Dobro, Orljava je riješena. Pa ima, pa ima, evo ima Brodogradilište, evo ima u Šibeniku, kod nas ima. Pa ima još, oni vode neku firmu, novu su dobili. Ima iz Splita neke firme i to. Što da vam kažem, ima ih koliko hoćete. Oni će svi tražiti svoja potraživanja, ali to je njihovo zakonsko pravo. Mislim, valjda na kraju neki razlog pragmatičan zašto oni to. Njih to vjerojatno plaši. Da, da, da, da će otvoriti tu. Pa nek naprave uredbu da nas pojedinačno isplate. To bi im bilo najpametnije. Najpametnije. Ako ne mogu ni to, neka riješe najprije nas koji smo najdulji, pa neka onda rješavaju njih druge. Pa rješavaju, koliko će ih rješavati. Ako će njih dvadeset godina rješavati, onda nek ih bude sramota, da, ne znam, ne znam. Da. Ovaj, možda bi mogli na malo ljepše teme, ovaj, mislim, zapravo me zanima me i čuti
o samoj firmi. Kad ste vi počeli raditi tamo? Kad je uopće osnovana firma? Kako je to sve izgledalo u ta vremena? Ne bih želio da je samo nekako negativa. Kako smo mi počeli? Pa nije, ovaj, bilo je to još, dvadeset sedam godina sam ja radila tamo i bilo nam je lijepo. Pogotovo u staroj firmi dole, jer mi smo prešli poslije, napravili u Bilicama firmu. To je firma ta koja sad postoji, normalno, a ova je dolje prodana. Okej. Kad smo bili dole u staroj firmi i, i onda je bio i rat, da. Onda smo trčali niz one jadne stepenice koje su bile kliske i male i svakakve, samo smo gledali kako ćemo se razbiti da bismo izašli van iz te firme, pa prema zgradi onde gdje je pošta, pa iza, tamo je bilo sklonište. Samo možete zamisliti, oni viču, kaže, ovaj, ima snajperista i to, a mi puzajući idemo po cesti do skloništa. Žalosno je to. Ja, ja se sad smijem, ali je to žalosno, žalosno. I toliko je bilo toga iz puta. Ali nećemo sad o tome, to je, to su te stvari koje su se morale tako desiti, a prije svega toga. Kad je uopće firma zapravo osnovana?
A ona je osnovana, tko će znati. Sto pedesete bit će ili nešto, poslije Drugog svjetskog rata ili je još to i davnije postojalo? Poslije, ja mislim, poslije, ma da, poslije Drugog svjetskog rata, ali dosta dugo, ali, ali onako kako bih vam rekla, prije je to nekako funkcioniralo puno bolje. Mi smo čak svaka tri mjeseca dobivali višak. I išlo je. Imali smo, imali smo, imali smo prodaje, imali smo, išla nam je roba, je samo išla u prodaju, samo tako, na sve strane bivše Juge. Svugdje je išla. I ovaj, i poslije, i, i, i mislim, i poslije smo počeli raditi za strane. Počeli smo za Njemačku, za Italiju. Aha, super. Da, da, da. I, i imali smo sedam ponuda kad smo išli u stečaj, imali smo sedam ponuda. Međutim, gospodin pokojan Rude i kompanija, normalno, valjda oni, dobro, ovi naši direktori, što ja znam od Revije, vjerojatno nisu htjeli pristati. Sve su odbijali. Zašto? Pa, valjda je bio to njihov interes.
A to je, to je stvarno druga priča. To je druga priča. Tu je bilo svašta, razumijete. I samo ću vam reći jedno, da iz Njemačke kad smo radili za, kako se ona zove, joj, zaboravila sam. On je nama samo na stepeništu kad je napuštao nas samo rekao, kaže, ovoga, zahvalite kao. Kako ono, Marc nešto? Marc Aurel. Aurel, aha. Bravo. Bravo. Eto, vidite da meni treba malo pomoći jer ipak i zaboravljam. A je, malo sam istražio koliko sam stigao. Bravo. Jako smo se brzo sve dogovorili, pa. Svaka čast, dobri ste. E, tako je. Marc Aurel je nas htio isto uzeti između svih drugih ostalih ponuda i, ovaj, međutim, on je htio u kancelarijama, njih je bilo gore na katu, pa, što ja znam, dvadeset, bit će i nešto tako. On nije htio njih, jer on je rekao: "Ja imam svoje, meni je dovoljno jedno, dvoje, a ne toliko njih za plaćanje." Međutim, naš direktor nije na to pristao i nisu htjeli njegovu ponudu. I on kad je odlazio, on je samo rekao:"Zahvalite njima gore. Ja bih vas bio uzeo i kupio. Mi bismo bili radili i bilo bi sve drugačije, ne bi se bili zatvorili i bili bismo radili." Znači, on
je bio stvarno dobar, dobar kupac, super. Ali sve su odbili i sve, napravili su sve da, da, da dođe do kraja. Bože sačuvaj. A zašto, mislim, ako je bila nekakva varijanta da, da možda da se nastavi poslovati ili možda da se u novom tom settingu poslije rata nešto izgradi, mislim. Je, znate što? Baš to. Ovoga, ja vam to ne mogu znati, niti mogu bez dokaza nešto govoriti. Samo po priči kako se, kako se ona pljačkala, kako je tu nestajalo ovoga, onoga, svega i tako. I pomalo kako se ona počela gasiti, kako je došla u, u, u one
dugove i tako dalje, tako dalje. Znate ta priča kako to slijedi, kako to sve ide i tako, i tako došlo do toga da se to, da su samo došli jednog dana i rekli da nema nam druge nego da idemo po stečaj. Eto, to je to. A sve ostalo, ono što se to dešavalo, to mi ne znamo. Mi smo samo radili svoj posao dolje, a mi nismo gore bili ni s papirima, nismo ništa mogli znati. Eto, u tome sve. Ali dok smo mi bili dole u staroj Reviji, to je bilo u Novoj Gori, to je bilo u Bilicama, a dok smo mi bili dole u staroj Reviji, mi smo bili jedna obitelj. Mi smo se slagali. To je tamo ono nasuprot pumpe gdje je sad onaj hotel Bellevue. Je, sad je tu hotel. Mi smo se slagali. Mi smo, imali smo, imali smo i jednih i drugih. I jel bila slava ili bila naša, ova, naš blagdan, svejedno, tu se pilo, jelo, pjevalo. Super. To je bilo fenomenalno. I ti dani se ne mogu zaboraviti. To su baš bili sretni dani. Nakon toga je to, jel, kad smo prešli u Bilice, malo po malo počeli su nam se stvarati problemi. Da, da. I to je bila velika hala. To je bilo lanaca, koliko hoćete. Ja čak ne donijet lance i to nisam sve ni znala ni imena ni prezimena. Tko će znati njih trista i nešto, sve to. To je dolazilo i mladi su dolazili i to, sve to.
Ali eto, to je, to je to. A možete mi opisati kako je izgledao ovako radni dan, tipa u osamdesetima ili kad ste vi počeli raditi u osamdesetima, sedamdesetima već? Ja sam se, ja sam sedamdeset i, ja sam bila u Zagrebu i bila sam u Kamenskom godinu dana, jer sam išla u večernju školu, išla sam u saobraćajno-tehničku školu i nisam mogla i raditi i sebe uzdržavati. Onda sam išla vanredno u, u školu i, ovoga, iza ove srednje, normalno, ovdje u Šibeniku. I onda, ovaj, što sam vam htjela reći, sedamdeset, vratila sam se sedamdeset i, i šeste sam ja i sedme, sedme počela raditi tamo. A kako je bilo? Pa, bilo je super, bilo je dobro, išlo je sve, već sam vam rekla, sve je funkcioniralo. Da, da. Je li bilo, mislim, dosta kad pričam s ljudima tako, mislim, ja sam mlađi iz te ere, dosta konfliktnih, ajmo reći, priči. Neki kažu da po tvornicama to nitko ništa nije radio, netko kaže da su se ubijali od posla. Nije istina. Kod nas toga nije postojalo. Znate zašto? Kod nas zato što smo mi bili na normu.
Mi smo bili na normi. Ako ti, ako ti zabušavaš, ideš, ideš po WC-u, pušiš i nema te, ili otišla si negdje i pa se vraćaš, ne može to. Jer mi trebamo, a za ići negdje trebamo imati dozvolu. Trebaš se javiti šefu. Trebaš otići na jedan sat. Izađeš i vratiš se. Ali da smo mi zabušavali, pa nismo radili, kao na primjer što neki imaju kancelariju, pa odu, pa ih nema, pa se, pa idu kući, pa će doći sutra i tako dalje. Nema toga kod nas. Ne. To je bila norma i ti si morao normu napraviti i onda ćeš imati veću plaću. Ako ti nemaš, dobit ćeš minimalno i to je to. Kakve su bile plaće u nekakvom, znam da je sad to teško procijeniti, ali u nekakvom današnjem novcu, ono, je li to tisuću eura manje, više od toga? Mislim, što biste rekli ovako? Pa, ja ću vam reći, ja ću vam reći da, ovaj, plaće nisu bile loše. To su bile negdje dvije, dvije i nešto tisuća kuna.
Ali u ona doba je bilo to itekako dobro. Više sam mislio još u Jugoslaviji dok je bilo. Da, a poslije. Mislim, nisu bile kune, kako mislite? Mislim u osamdesetima, tipa, ono. A, kad su bili hrvatski dinari. Ne, ne, ne, još prije, u osamdesetima, dok su bili ovi jugoslavenski dinari. Mislim, u nekakvom današnjem novcu, je li to bilo tipa plaća jadna ili je bila dobra, onako, od danas dvije tisuće eura? Znate što ću vam ja reći? Ajmo reći. Ja, po mome, mom iskustvu i svemu, ja, meni nije falilo ništa. Ja sam bila zadovoljna sa svojom plaćom, znači da sam bila okej radnik i da sam imala i da nisam bila ispod nivoa i to. I, ovaj, što se toga tiče. A ovo drugo što prije, ja ne znam, ja sam došla sedamdeset sedme, ne znam, pa ono, kako je to, meni je bilo okej. Što se tiče svega, nije loše bilo. Bilo je dobro. Koliko ste imali, na primjer, godišnjeg odmora? Kako je to izgledalo? Godišnjeg odmora, na primjer, koliko je bilo tad? Sve. Imali smo normalno sve. Godišnjeg, koliko nas je pripadalo, trideset dana imali smo godišnjeg odmora. Pa, mi smo mogli, na primjer, ako si imao bolesno dijete ili nešto, ti si mogao isto tražiti jedan dan za otići doktoru i sve to.
Nije, nikakvi, nije problem bio. To je danas svima, to je danas svima. E, onda i bolovanja i ovo i ono. Ali nije bilo, kako bih vam rekla, ne znam zašto se vi hvatate, ali nije bilo problema za mene. Ne, ne, mislim, samo vas zanima me čuti tako. Je, ali nije bilo. Posao iz. Evo, nije bilo, što se mene tiče, gospođa Anica, ona, ona je čak prije mene počela raditi. Ona će vam možda čak i malo više znati reći od toga i ona je na nekom drugom radnom mjestu bila dolje, možda čak i, čak će vam reći još i bolje nego što ću vam ja reći i tako. Ali meni, ja sam bila zadovoljna. Nije mi falilo ništa. Nije bilo nekakvih nervoza, nije sve bilo nekako skladno, onako lijepo. Ne, bilo je. Mislim, bilo je uvijek valjda bilo. Imali smo posla, posla je iša. Ako nije, ako nije bio kupac zadovoljan, ako on ne bi vratio robu, to se u roku sve napravilo. A osim toga, kad je trebala roba izaći, mi smo, mi smo iz, ajmo reći, iz druge smjene do deset sati, mi smo ostali još cijelu noć da bi mogla ujutro kamion voziti tu robu. Znači, mi smo radili, radili. Nije bilo šava. I zato smo bili plaćeni. Nema šanse. Znači, bilo je i prekovremeno i sve je bilo. Jeste, tako je. I to se, i to je bilo plaćeno i bilo je okej. Ne mogu se ja požaliti i reći da, da mi je šta falilo, da sam bila gladna ili nešto.
Ne, nisam. Kako je bila firma ustrojena? Dobra je bila firma. Bili smo između jačih. Mi smo bili između jačih i baš smo, ono, dobro stojeći bili u cijeloj Jugi bivšoj. Bili smo baš, ono, jel', bilo je drugih firmi, normalno i. Jeste dobivali nekakve bonuse i to? Kako ne, ja sam vam rekla, svaka tri mjeseca smo dobivali višak. Da, da, da. Imali smo višak i dobivali smo ga. I to je bilo super. Da, pa dobro. A što vam drugo mogu reći od toga da je to okej? Jel' vi dobivate sada, ajmo reći, svaka tri mjeseca neki višak ili nešto? Pa, boga mi, ja ne znam. Ne znam ja da bi ja to, da bi to itko dobio. Ne znam, ne znam. Da, da, ma ne, ne, nisam, nisam mislio ništa loše. Samo me zanima, ovaj, baš me zanima čuti ovo. Hvala Bogu da želite sve znati. I vi ste ipak mladi. Ja imam sina starijeg u vaših godina. Vi ste ipak mlađi i te generacije ne možete ni znati što se. Ha, da, da, mislim. Jednom mamu ili tako baku ili nekoga pitati. A nemam više koga, nažalost, što se toga tiče. Žao mi je. Da, da. Hvala, ovaj. Pa ništa, evo, ovaj, možda za kraj ili još imate nešto za, za reći ovako kad smo, kad smo već tu, ovaj.
E, a ne znam što bih vam još rekla, koje nedostatke i nešto sad da idem uspoređivati. Na primjer, evo, mogu usporediti gospodina Todorića. Za njegovo vještačenje su dali dva milijuna, koliko su dali. Ne znam ni ja to. A nama samo milijun treba. Znači, znači da imaju. To vam je za, za Lex Agrokor ili? Ma da, ma znači da imaju. Za njegovo vještačenje su platili toliko, a, a nama ne mogu milijun dati i tih još bijednih dvjesto šezdeset tisuća. A što ćete? Eto, to. A ne znam što bih vam drugo rekla. Ja se nadam sad, evo, ovo što smo napravili, zadnje smo napravili. Poslali smo dopis i čekamo odgovor. Ja se nadam da će, da će biti pozitivno, da će se od toga svega nešto i riješiti. Nadam se, eto. Pa vi ste to adresirali baš Vladi Plenkoviću. Da, da, to je išlo baš u uredu Plenkovića. Da, da, gospodinu Plenkoviću, premijeru je to išlo. Nismo, oni su nas zadnji put htjeli usmjeriti opet kod gospodina ministra Ćorića. Mi nismo htjeli pristati na njega, nego baš smo zahtijevali da nas ili da dobije gospodin Ćorić ovlast od Plenkovića, onda bi to nekako išlo. Da dobije ovlast da on može potvrditi i dati nama da ćemo mi dobiti to.
Ali bez svega toga, samo, samo jezikom, samo pričom i to, to nam ne stoji. To nama ne stoji. Mi smo, pa i koliko mi imamo godina više, došli smo mi do neke pameti. Dobro, i zaborava ima, i zaborava, ali eto, to je sve normalno. Normalno, da. A dobro, malo na šalu smo prebacili. Neka, tako i treba. Bolje da tako, jer ja sam stvarno, ja sam optimist. Je, ja sam optimist i velika i šaljivdžija i, i, i zato me ovo sve drži i nastavljam ovako dalje. Ali, ali kažem vam, ali sam i uporna. Je, ali to. Ja sam rekla, ako treba štapon doći kod njih, pa su oni štapon ih izmlatiti još. Ali onda ću imati više godina, pa mi možda neće ni zamjeriti. Možda me neće uzvati. Nemojte tako, nasilje ništa ne rješava. Ma ne, pa ma kakvi. Ma znam, šalite se. Pa ne, pa ne. To je tako, onako pričamo između sebe, ali. A mogu razumjeti nakon koliko, dvadeset pet godina, a godini je dvadeset šest, sedam posto. Da su bili muški na ovom mom mjestu i gospođa Anice i Ružice, da su muški bili, možda bi čak i došli do nečega, agresive neke i tako, tuče ili šta ja znam što sve ne.
Ali mi smo ipak, ono, malo staloženije smo i, i to nekako posložimo malo bolje i više, ono, na, na optimizam neki. Dok ja mislim da ne bi to išlo da su muški bili. Ha. A koliko je, koliko je uopće bilo muškaraca? A šta ih je bilo? Bilo je u modelarnici, bilo ih je u moderna-u modelarnici par, ja ne znam, jedno četvero u vrh glave. Imali smo dva. Možda neki tehnički eventualno. Je, tehnički je bio normalno, tehnički direktor i direktor i. Mislim, za, za te neke možda mašine i to, možda su neki muški više bili. Imali smo mi dva mehaničara, normalno. A sve skupa, ja ne znam je li ih bilo deset. A koliko vas je bilo sve skupa? Tristo šezdeset četiri. Čovječe, i to sve u, još ono prije u onoj zgradi cijeloj. Da, da, kad smo se mi zatvorili, sve to, sve je to postojalo. Sad su dosta njih i umrli i, i tako. Ne znam što bih vam rekla. Bilo nas je dosta i, i stvarno je bilo i dobro stojeća, zato i ima nas toliki broj u onako malom prostoru, zato baš zato što smo dobro poslovali. Zato su i svi dolazili k nama. Nisu svi baš komplet svi završili tu školu. Bilo je njih koji su dolazili, bilo je ovih normalno u kancelarijama i bilo je u modelarnici koji
su više i tako i te škole, a i bilo je onih koji nisu imali školu pa su naučili. Naučili su šiti, naučili su sve živo. Da, da, da se naučiti svašta. Tako da se broj povećava i ono što se kaže iz godine u godinu i, i, i to je samo, to je samo dokaz da, da smo mi dobro poslovali. I važno je. A da su nas, a da su nas oni dobro zatvorili. Važno je, vjerujem, vjerujem da je važna atmosfera, onako da svim ovim ljudima, ako netko ima volje učiti i zaraditi, onda može se, može se svašta. Tako ne, tako ne. Je, bilo je takvih, bilo je takvih. I nužna škola eventualno. Je, je, bilo je takvih i to je, to je pohvalno i to je okej. Stvarno. Primalo se, svako malo se novi radnici su se primali. Ja se sjećam toga kad sam počela raditi, ja se sjećam, svako malo su novi dolazili. To je dobro. To je bilo, dobro je bilo, ali eto, sad nije dobro. Da, da. Ništa, gospođo Jadranka, a želim vam svu sreću nekako, a nemojte se dati. Ne znam, imam dojam da bi to moglo isto nešto, nešto se i dogoditi uz, uz, uz upornost, a stvarno. Je, i ja isto. Baš su tvrdi orah nekako za, za dati novce, a, a mene uvijek boli što često i govorim na ovom podcastu za, za kakve se sve ludosti, milijarde se rasipaju, rasipaju doslovno.
Je. Sve moguće nekakve debilne i projekte i gluparije i. Svašta za sve, za sve. Ono, baš nekako. Ma sve, sve. Ovako ovo što vam pripada i nekako i država je tu bila i vjerovnik i nekako i, kako bih rekao, i nasljednik pravni i sve, mislim, ne znam. Ne, i ja. Meni isto nije jasno zašto oni jednom ne reču, ma idemo ih isplatiti. Imamo sve, eto, pruža, pružili su nam i načine i sve to, ajmo ih isplatiti. Kako malo ne razmisle o tome da, kako nemaju suosjećanje, nemaju ništa. Ne znam da mi toliko godina to, ne znam, ne znam. Pa nije ih briga, jednostavno ih nije briga to. Ali kakav moraš biti za to? Pa evo, ne znam, glavni, glavni u državi. Mislim da je to jednostavno. A što ćemo onda, kakvu ćemo sliku stvoriti o, o onome tko nas vodi? Hoću reći samo da, da, da, da jesu emotivni i paze, ne, ne bi se izlaktarili do, do. A je, istina, istina. To ja mislim da je to. Treba biti. Neću se, ono, izražavati nemoralno, ali dobro su rekli da je politika šta je. E, da, nećemo. To, to, to se neću izražavati, ali. Da, da. Ne znam. Eto, eto, ja sam vam rekla svoje što sam imala. Možda sam čak imala još, još toga, ali eto, jednostavno se i ne možeš svega
sjetiti. Je, je. Zato jeste vi tu da mi pod pitanja stavljate i to, ako išta bude trebalo i nešto, nema problema, možemo mi i sad iza ovog svega opet dati intervju neki ili nešto, kako god. Može, naravno. Samo ja volim da. Što se mene tiče, ako, ako nešto ima novo se i događa, slobodno se vi vratite. Meni nije, meni nije, meni nije interes da ja dođem ni u novine ni na televiziju ništa, vjerujte mi. Meni je samo u interesu da, da se sve ovo čuje i da što glasnije se bude i da se više to završi. Onda mene neće vidjeti ni novinari ni televizija ni ništa. Ma znam, nije vas briga za to. Jedino im mogu možemo počastiti kasnije. Jedino tako. Eh. Ćemo ići svi na party kad bude neki. Eh, ići, ne, ići ćemo mi u Donje Polje na janjetinu. E, može, može. Odlično. Eto, tako. Eto. Ništa, dragi gledatelji, ovo je bila gospođa Jadranka. Sada će biti gospođa Anica Gojanović. Pa evo, bacite, bit će odvojeni video na, na YouTubeu, bacite pogled. Eto ga. Pozdrav.
Slične epizode
#34
DSM #34 · 12. listopada 2025.
Promijenjen pravilnik o pomoćnicima u nastavi, tri mame iz Knina govore o tome
Tri mame iz Knina
#26
DSM #26 · 8. svibnja 2025.
Stipe Petrina, o Primoštenu, Mađarima, lokalnoj politici i još mnogo toga
Stipe Petrina
#33
DSM #33 · 25. lipnja 2025.
Kristijan Perković, tajnik udruge Periska s Kaprija za bolji život na otoku
Kristijan Perković
🎵 Glazba: "C-Funk", Kevin MacLeod (incompetech.com), CC BY 4.0