Epizoda #69 · dio 2/2 · 31. listopada 2026.
Revija, devet neisplaćenih plaća i 25 godina borbe
Anica Gojanović 2026Gošća: Anica Gojanović, bivša krojačica i sindikalna povjerenica šibenske Revije koja se s kolegicama 25 godina bori za neisplaćene plaće
O epizodi
Anica Gojanović u šibensku Reviju je došla s nepunih 18 godina, ravno iz tekstilne škole, a godinama je bila i sindikalna povjerenica. U drugom dijelu epizode DSM #69 priča kako je izgledao rad na normi, za njemačku firmu i pod vlastitim brendom poznatim po cijeloj Jugoslaviji, kako su tri godine šivale za gardu, a onda kako su ih pretvorba, preseljenje u Bilice i stečaj ostavili bez devet plaća i otpremnine. Anica govori o borbi koja traje od 2001., ministrima koji obećavaju, premijeru koji ih ne prima i šutnji Grada i Županije, ali i o životu nakon Revije, prvoj plaći otočanke u sobici u Šibeniku i Zlarinu koji je postao otok starosti.
- Devet mjeseci rada bez ijedne lipe i otpremnina od 75.000 kuna koja nikad nije isplaćena
- Tri godine šivanja za gardu, a nigdje to nije ni zapisano ni zahvaljeno
- Firma vrijedna 27 milijuna koju bi netko uzeo za jednu kunu
- Stečajni upravitelj plaćen, stečaj zatvoren, a radnice to nisu ni znale
- „Otvorit će se Pandorina kutija“: što su čule od ministara
- Plaća smanjena 1992. za 15 posto i obećanje koje nitko nije ispunio
- Pijaca po zimi, čišćenje na autoputu i prijevremena mirovina
- Tračna pila, norma u sekundama i dva dana godišnjeg više
- Marenda na revijskim skalama i zajedništvo kojeg više nema
- Zlarin danas: svjetlo u svakom desetom prozoru i brod koji ne vozi po buri
- Zašto zeleno svjetlo može dati samo premijer
Poglavlja
Transkript
Prikaži cijeli transkript razgovora
Evo nas natrag, dragi gledatelji, u nastavak epizode. Mislim da je ovo čak 69. epizoda. Sada je s nama gospođa Anica Gojanović. Gospođo Anice, dobro došli. Hvala. Evo, ovaj, čuli smo priču od gospođe Jadranke. Ovaj, hoćete mi dati možda svoj obol sad, kako to, kako da to kažem, ovaj. Može. Znači, možete i o samoj firmi i, kako se zove, ali možda možemo krenuti od ovog, ajmo reći, sad važnijeg, kako se zove, s cijelim tim procesom, što tražite svoja prava i svoje plaće i tako dalje. Da, može, ali evo, ja bih ukratko rekla i dala obol cijelome ovome što je kolegica govorila. Znači, ja bih počela kao, mi smo onda bile kao mlade djevojke, s 18, 19 godina, došle smo u Reviju puni zadovoljstva, napokon idemo raditi, tako da, bili smo sretni.
Ovaj, tko kaže da nije tako, taj laže. Znači, bilo je sasvim drugačije. Drugi sistem je, ali mi smo imali posla, mi smo radili na normu, mukotrpnu normu, jer to nije ono jedan posao pa kad ga napravite, ne. To su sekunde bile. Znači, međutim, moram reći da je tekstilna industrija u svitu potplaćena, a kamoli kod nas. Da, to je istina, da. A kamoli kod nas. Ali uz sve te nedaće, išlo se, išlo se naprijed i tako dalje. Bili smo firma, pa ja ne znam, možda nekih 150 radnika, radili smo tada za Egoplastiku, posao je pristizao, radili, zadovoljni, pivali i tako dalje. To su ta vremena za kojim danas moja generacija žali. Žali. Bili smo jedno, kad je trebalo raditi, dan-noć, radilo se. Međutim, netko me je bilo da pruži ruku pa idemo dalje. Radili smo za, za Nijemce, njemačku firmu. Međutim, vjerojatno je to postalo malo idemo dalje zagrabiti, pa je nekome, netko došao
na ideju da se napravi nova firma. Naravno da je to inzistiralo tada, tada veće investicije, velike investicije, i dogodilo se to da smo došli u novu firmu, sve je to bilo super, međutim, to su bili veliki zalogaji, zalogaji, znači veliki troškovi, jer se posao se dobivao sa svih strana, imali smo, ali su onda i troškovi bili svega, vode, struje, hlađenja, ovoga, onoga, sve je to bilo. I to je nas u stvari pojilo u Reviji. To. Ne samo Revija, Revija je bila nadasve poznata tadašnjoj, po cijeloj Jugoslaviji. Mi smo imali svoje modele. Mi smo bili jedna, mogu reći slobodno, za Varteksom firma koja je radila i Revija je prodavala svoje modele. Da, Revija je baš bila ime, to znam. Tako je. Ona je imala svoj brend, mi smo radili i bilo je to učinkovito i kvalitetno. To su bili, mi smo bili kvalitetni radnici. E, tada, kažem, tada su se pojavili ti veliki troškovi i više se to nije moglo, naravno, sve, sve. To sad pričate poslije rata.
Da, da, da, naravno. Poslije rata smo išli, a za vrijeme rata to je. Da, privatizacija i sve to je nastupilo. Tako je. I, ovaj, znači, za vrijeme rata, mi smo tri godine šivali, šivali za našu gardu. To nama nigdje nije, nije upisano, ni zapisano, ni zahvaljeno. Okej, smatrali smo da moramo dati svoj doprinos i dali smo ga. Dali smo ga svim svojim srcem i bićem i radom i sve to. Znači, nakon toga, 1993., selimo u tu firmu novu i tada vam se događa pretvorba. E, tada u pretvorbi mnoge firme. To je toliko bilo kriminala, ne samo kod vas, nego svugdje, strašno. Tako je. Znači, nas je pretvorba de facto uništila sa svim drugim situacijama. Ja sam tada bila, ovaj, sindikalni povjerenik, godinama.
Tada smo u to vrijeme, kad smo se tribali već, to je samo trajalo par godina u Reviji, u Bilicama. Znači, radilo se, ali je već počelo štekati, bili su štrajkovi, ovo, ono. Zašto? Zato što nema plaće. Da. Pa smo onda garancije od banke, pa, mislim, to se jurišalo sa svih strana, ovako, onako, ali smo i dalje radili. E, sad, pred sami, pred samo zatvaranje Revije, mi nismo tri mjeseca imali plaću, ali radilo se. I normalno, žene su ugasile strojeve i od mene kao sindikalnog povjerenika su tražili da žene, da, da radimo, da radu žene. Ja, tko sam ja da ja kažem ženi pa neću ni ja prva raditi bez plaće? Tri mjeseca. Znači, nakon toga dolazi preko noći. Ne preko noći, za uru vremena, gotovo, gasite, jer tada već nismo imali ni vodu, ni struju, ni telefon, odnosno struja je bila zadnja. Znači, nova hala, nova hala, ali dolaskom novih, novih, novih radnika, kako se posao povećavao, više se to nije moglo plaćati,
naravno da dolazi do toga da do neisplate plaća. Zato, kažem, to je u sekundi, ja kažem, ajte vi doli, pa recite radnicima da raduju i dalje bez plaće. Naravno da nisu. Onda je isključena struja, otišli smo. Rekla je gospođa Jadranka, ja ne znam taj dan, tada na taj dan, već nismo imali, ali da, to je već, nakon toga je došao stečaj i nakon, u stečaju se probalo, pa se obećavalo, pa obećavalo, međutim, čujte, ne može se cijeli pogon otvoriti nazad, to je bilo 6, 7, 8 lanaca. Mislim, treba poznavati tu tehnologiju. Da, to je cijela, kompleksno je to, da, vjerujem. Tako je. Prema tome, nije se moglo sve to, a sa 2, 3 lanca, odnosno sa 50, 60 žena, naravno da to nije bilo postojano. Znači, i to je propalo. Pa su bila obećanja, idemo u stečaj, otvoren stečaj. Nakon toga, pa znate kako to ide, 26 godina je već prošlo, stečaj
zatvoren, ali u tom periodu od stečaja, znači, radi se 9 mjeseci, mi radimo bez i jedne lipe. To je jako teško, svaka čast što ste uopće. Jako teško, nitko nas nije pitao. Zamislite, jer ja sam tada imala nekih 40 i koliko godina, a u tom periodu je bilo da smo mi već stari. To je jedan period bio kad je od mojih 45, 6 godina, više vas nitko neće. Da. Jer nismo se. Tako što sam sa Jadrankom 2000., to je bilo baš davno. Tako je, tako je. Jer mi smo bili tada prestari. Hoće li meni netko uzeti u neki butik koji su se, ajmo reći, otvarali, ili, mislim, konobaricu, ženu 50 godina i to. Znači, imali smo samo, mogli smo liti raditi 2 mjeseca kao čistačice ili ovo, ono. I pretpostavljam da je problem, vas je puno iz te iste branše, nema toliko butikova u gradu i ne znam čega. To je bio veliki problem. Da, inflacija na neki način. Pa smo se snalazili. Mlađe su onda cure, žene, našle neki posao, rade i dan danas, jer one su bile mlade, 20, 25 godina. A što ćemo mi sa 50, u 50-im godinama? Pa smo se opet snalazili, radili, međutim, dok je god trajao stečaj,
naša firma je išla u manju, manju vrijednost. Znači, ona je bila nekada na 27 miliona, pa je došla na 20, pa je došla na 13, pa je sve manje, manje, manje, dok netko bi tu firmu htio kupiti za jednu kunu tada, jer to je bilo popularno u Hrvatskoj, za jednu kunu kupiš i imaš firmu. Mi to nismo htjeli, ali nas nitko nije ni pitao.
Znači, naša borba počinje negdje 2001. do dan danas. Sad smo stare žene, jesmo. Da, to je 25 godina je već prošlo, to je četvrt stoljeća. Tako je. Nemamo snage, ali i imamo. Ja bih rekao da imate. Zašto? Zašto? Zato što smo mi još ona generacija koja mislimo, ako je pravda, da ćemo mi to, naša potraživanja i dobiti. A morali bi. Znači, izašao je pored svega toga stečaj zatvoren, a da mi nismo ni znali. Stečajni upravitelj plaćen, itekako plaćen, a mi smo bili ko crkveni miševi. To je sramota. A mi nismo jedini, ja znam, mi nismo jedini u Hrvatskoj. Dakle, naša borba ide, pa znate kako, pa sad dođite u Zagreb, pa prosvjed ovdje, pa, pa, ovaj, novinari, pa mediji, pa ovo, ali to vam, i onda netko vas primi u Zagrebu, pa primit ćemo vas, ali nitko onaj tko bi nas dao tačku na i. Znači, sve smo prošli, sve smo prošli, oni su
obećavali, i to stvarno nije veliki iznos, nije veliki iznos, nekih 1.300.000 eura, to je sitnica za ono na što sve idu novci. Da ne govorim, da ne govorim, to je kap u moru. I zadnje što smo tražili da nas gospodin Plenković primi, mislim, ni to, i to je zaštekalo. Znači, naša imena nisu, a tko smo mi ili se plašu. Koje su to gluposti, mislim, to je tako, sad je ona to spomenula prije, moguće je. Sve prođemo, ali naša imena nisu upisana. Tri žene. Čekaj, gdje nisu bila upisana, to nisam baš shvatio na. Nisu upisana na te papire gdje treba, na propis, mora biti. O, Bože dragi, pa ko da ste, ne znam ko. Znači, ja sam tada, propus je bio i sindikata našega i. Ma samo si iskoristili bilo kakvu priliku da vas otkantaju. Eto, tako. Znači, mi žene od 70-ih godina dolazimo u Zagreb, u Zagreb, bit ćete primljeni, i onda, ne, ne, vas nema uopće. Koje je to isto kraljevstvo, ono, čovječe.
Zato, ja sam tada rekla, mislim, Bože mili, tko smo mi da nas se ne može primiti. Ali, kao što sve znamo, gospodin Plenković je znao kad smo bili i kod ministra gospodarstva i kod ministra, ovaj, financija, i na kraju smo došli kod ministra, ovaj, pravosuđa, i to je bilo zadnje, kaže, je, je, prvi put, prvi sastanak, to, dobro, sve ću učiniti, okej, mi smo imali neku nadu. E, ali drugi sastanak dolazi, a znate, stečaj je zatvoren. Ali mi za stečaj nismo znali da je zatvoren. Tko će nama, tko smo mi da bi se to nama reklo ili da bi nas pozvalo? Razumijete? Znači, ništa ne znamo, tražimo, tražimo, a da, ovaj, i onda je rečeno, ako vama damo, jer nemate pravo, stečaj je zatvoren. A di smo mi bili sve ove godine? Znači, vi ste znali da imamo potraživanja. Zašto se nitko nije dotaknio toga? I kaže, kaže, otvorit će se Pandorina kutija. Ja sam rekla, neka se otvori. Da, da. Znači, imaju svi pravo tražiti. Ali mi smo tako nekako najdugotrajniji.
Više i vrabac na grani zna za potraživanje Revije. Ja se, ja se zapravo i ne razumijem u to, ali kako se uopće mogao stečaj zatvoriti, ako je još bilo otvorenih potraživanja, vaše plaće i tko zna što još. To nama nije ni jasno. To nama nije. Mislim, je li to uopće legalno? Nagrađen stečajni upravitelj, plaćen, plaćen. Mislim, nažalost, mi ne možemo sad, znate što, ja ne mogu sliku Revije na televiziji vidjeti. Jer mi smo dali veliki doprinos za tu Reviju, jer 1992. godine, davne 1992. godine, jer ja sam bila isto tada sindikalni povjerenik, nama je plaća smanjena za 15%, jer kaže, radi se veliki elaborat, radi se tvornica, pa smo i to, pa to će se nadoknaditi, nikad se to nije nadoknadilo, ali nitko vratio nazad.
Razumijete? A ja uvijek govorim da nitko iz grada i županije nikad nije pozvao mene ili ove naše dvije kolegice bar, koje smo već godinama, mi, mi smo, mi patimo, mi patimo, mi smo više bolesni, da nas nitko iz grada nije pitao dokle ste, mislim. Briga njih, ma mislim. Njih nije briga, ali evo, mene nekako, mislim da bi ih trebalo biti. Ha, i ja mislim da. Mislim da bi ih trebalo biti, pa da nam bar daju neku podršku. Ne. Mi smo znali imati konferenciju za, za medije ispred same gradske uprave. Naš gradonačelnik prolazi. On nije se niti okrenio da pita što se događa. To je, to je njegov grad. Bar mislim. Mislim, pogotovo mi je to smiješno kako se sve oko Domovinskog rata je sve, strašni su pijeteti, to sve se, kad idu na, na sve te redove, a isto ste, vi ste dali svoj doprinos itekako. Naravno. U ratu i sve, i da sad tako se zaboravi na vas. Tri godine, tri godine, ali naravno da nas više boli, da, da nas ne mogu
riješiti, jer to, to je za državu, to su sitni novci. A da naprave zakon ili da naprave bilo, novaca ima. Kaže, novaca ima, ali ne znamo kako. Ma ne znaju, ma kad ima volje, ima i načina, to, kako se to sve. Kad ima volje, ima i načina i mi bi bili riješeni. Ali mi više, ne znam, kažem, mi smo uporni, ali što ide više vrijeme, mi smo sve stariji i stariji. Ili čekaju to. Pa kad nemate više, zaboravljeno. E, a mi, mi ne možemo zaboraviti tih 9 mjeseci. Naravno da ne možete. Mi ne možemo zaboraviti kad smo išli u stečaj. Ja sam tada imala moju otpremninu kao radnik, 33 godine radnog staža, ja bih tada bila dobila 75.000 kuna.
Hrda što je bilo, više se i ne sjećam, ali što je to danas, nakon tih silnih 25 godina. Ali nikad dobivene niti naše plaće. Pa su rekli, nemate svoju imovinu. Pa je došao zakon da država preuzme našu imovinu. To je ogroman kompleks u Bilicama. Znači, imate teren, imate sve naše u vašim rukama i opet ništa. Je li taj kompleks bio onda izgrađen od nule kad? Od nule. Mislim, kad je to bilo izgrađeno? Ovako, mi smo, to se točno sjećam, 1993. smo otišli za, za Bilice. I kažem, to je naravno zamišljeno, možda dobro, ali to više nije podnosilo troškove.
Znači, to je u 90-ima izgrađeno, valjda onda je to prezaduženost previše. Velika zaduženost. A zašto se uopće micalo zapravo? Pa zato, maloprije sam rekla da možda netko je htio, neke ambicije imao velike, to će se izgraditi. A, okej, kužim, da, ali onda je u principu propalo. To su bile, zamislite, tih toliko mašina, ja sam radila na jednom stroju koji je i opasan i tako dalje, ali maloprije sam rekla, mi smo pivajući išli raditi, radili, koliko smo tada imali, pa su onda bile, ove,
dva puta smo dobivali plaću, pa onda akontacija, pa smo prebivali, ovo, ono. A mislim, dođete jednog dana da nemate niti lipe, niti kune jedne. Pa zamislite vi, ja sam majka od troje djece, koja sam dolazila na posao, ja, kao pojedinac, a nas je bilo koliko, toliko, da dolazimo 9 mjeseci. A zašto nismo otišli? Neki mlađi su i otišli. A di ću ja otići, jer ste tada bili u to vrijeme zaštićeni na birou, da mogu dobiti nešto od biroa nakon, nakon toga, jel?
Jer zašto bi dala otkaz? Znači, poslije smo svi završili na birou, imali smo neke minimalce, nešto sitno, i kažem, opet se netko probiva na svakakve načine i tako. Što ste vi radili kad, nakon tog konačnog pada, ajmo reći. Nakon Revije? Da. Ja sam radila svašta. Ja sam radila na pijaci, liti zimi. To mora čovjek doživjeti.
Jako teško. Liti vruće, a zimi pod kišobranom sam radila. Znači, 5 godina. Moje supruge, obitelj je dosad u Biogradu na pijaci, tako da znam otprilike. Tako vjerojatno znate kakav je to život, kad su te ruke i autobus sva crvena, ja kažem, Bože, netko će reći, ovaj je pijan, ali nisam, hvala Bogu. Jer cijeli dan cvokoćete na onom pazaru, kao što i sad, žene koje rade. Nakon toga, što mogu kao tekstilna radnica? Neću u kancelariju, znači, išla sam čistiti, bila sam na autoputu 5 godina. I tada je došlo, više nakon toga, jer na Ini više nije bila Ina, nego MOL, preuzela, i onda su oni rekli da oni će sami to čistiti, ovako, i onda bila mi je prijevremena mirovina. Znači, i tu smo uništeni, moja generacija. I tu je dobar dio nas išlo u prijevremene, jer imat ću bar, a kakva je penzija bila da vam ne govorim. Prema tome, više ne možeš raditi, neće te nitko. I tu smo zakinuti, jer evo, hvala dragom Bogu, ja sam bila zdravlja, mogla
sam raditi još 10 godina. 5, 6. Da, da, bez problema. Bez problema, ali ne, mi smo, mi smo išli u mirovinu prijevremenu, jer nemate di, neće vas nitko. Dobro ste uopće imali uvjete da, da uopće možete u mirovinu. Kako je to išlo? Tada je bilo, tada je bilo, ima, navršenih 30 godina radnog staža, koje sam ja imala, i 55 godina staža. A, okej, tako je to išlo, da, da, da. Danas je, ja mislim, drukčije, uopće može tako. Danas je, e, danas ono maksimalno ide, pa i do 70.
Sasvim to sad drugačije nego onda. Ali kažem, u toj, u toj situaciji morate birati ono manje zlo, jel? Ja sam išla u mirovinu. Eto, hvala dragom Bogu, dobila sam unuka, pa sam ga čuvala i ovo i ono, jel? Znači, svaka se žena na bilo koje načine, pa bilo što, sa iglicom je jako teško zaraditi novce i raditi na iglici. A nije uopće lagan posao i to je baš podcijenjeno, da. Prema tome, a podcijenjeno. Jako, jako podcijenjeno. Recimo, prije rata u Hrvatskoj je bilo 170 firmi tekstilnih. Je li? Da.
Bilo je. Što većih, što manjih, znači, to je preko noći sve zatvoreno. Postojao je bio još HADAD, postojao je Siscia i Varteks. A mi kao Revija, onda jako poznata, mi smo se ugasili. Jer se prešlo isključivo na, na, ovaj, stranog tržišta, na strano tržište. I kažem, famozna pretvorba, nas je to pokopalo. A recite mi, kako, kako ste došli u Reviju, zanima me to, čuti malo, znači, spomenuli ste da ste sa 18. Da, nepunih 18. Da, da, to je ono, djevojka, ovaj, kako je. Naravno, iz škole dođete. Što ste završili, koju ste školu? Tekstilnu školu. Aha, baš tekstilnu školu. Da, baš tekstilnu školu. Jeste onda imali neki plan, e, ja želim raditi u Reviji ili kako je to bilo? A hvala Bogu, jer niste tada imali nego Reviju, jel? Aha, okej, za tu struku. Zato sam rekla, sretni dani, moram reći, nas je u obitelji bilo četvero djece, četvero djece, otac pomorac, nije to kao sada, ide na platformu, na kruzer i to, to su bili teški dani, teški. Znači, ja sam, kad sam dobila poziv da se javim u Reviju, ja sam, to je meni bio
tada najsretniji dan u životu, jer ide raditi svoj dinar. Mada kažem. To je odličan osjećaj, tako kažete. Naravno, prvi dan i sve to. Je, kad sam došla u Reviju, norma, mislila sam, Bože, ovo ja to nikad neću moći. Što je u praksi značila ta norma, kako je to izgledalo? A recimo za bilo koji posao, da, da, šivate, bilo što, to su bile sekunde, znači, neki šav obični, imali ste 300 takvih napraviti.
Malo po malo, eto, ja sam došla do jednog stroja, kažem, taj Bansek, koji fino rezanje materijala, znači, točno po kroju treba izrezati, sve to, to je jako opasan posao. Radi se sa nožem, ovaj, to je tračna pila u stvari, kakva se pilaju drva, samo. Da, to je samo malo finije, da, da. Ovo je dosta finije, znači. Odgovoran, jako odgovoran. Ali tada sam ja, recimo, na, na moj, taj cili posao, što sam radila, i ja, i još dvije, tri kolegice koje smo radile taj posao, i one žene koje su imale takozvane operacije, koje jače, uglavljivanje rukava, kragne, to je bilo, nego jedan šav sastav, ne podcjenjujem, ali nekako odgovornije i kompleksnije nego šav sastav jakne, hlača i tako dalje. Ja sam na moj stroj imala dva dana godišnjega. Ekstra. Ekstra. Imali smo tada i, ovaj, i, ovaj, išli smo na ove sistematske preglede. Kažem, jer to je bilo dosta opasan posao.
Mislim, ne toliko da je, ali porezala sam se dva, tri puta. Je znalo biti nekakvih ozbiljnijih ozljeda. Je, rezanje i tako. Ajme, meni. Pa to je nož. Ali dobro. Ne, to je iza nas, ali kažem, kao mlada cura, došla sam sva sretna, a bili smo i svi, i svi drugi. Znači, bilo je jedno jedinstvo kojega više nema. Nažalost, nema. Prijateljstvo, znači, vjenčanja, rađanje djece, rođendane, sve smo to, ono, u našim mogućnostima napraviš kolač, sjednemo na one stare naše revijske skale, za vrijeme marende, podijelimo, uvijek smo dijelili marendu. Malo pročakulati i to. Tako, pročakulati, pol ure, idemo svi opet na svoj stroj, ko kamo, odgovorno. I kažem da tako kvalitetnih radnika nadaleko nije. Znači, mi smo dobili nakon toga te poslove jer smo uredno i dobro radili.
Da, znači, imali ste, puno ste imali u principu i narudžbi i svega. Narudžbi i svega, ali kažem, a još, mislim, zato kažem, ne sad da se to hvalim, hvalim, jer to će vam sve radnice Revije reći, naš taj Marc Aurel iza nas je otišao u Bugarsku ili Rumunjsku, znate koliko je bio? Par mjeseci, gotovo. Nije to to, a? To nije bila kvaliteta. Da, da. Ovaj, i onda kako ste te, kako su onda izgledali prvi dani, je li to bila vam nervoza ili ipak te norme nisu bile toliko strašne? Bile su, bile su. Bile su strašne? Bile su strašne, jer kad dođete iz škole, a ona kaže vam ta glad da imate svoj dinar, tadašnjih 70-ih godina, naravno. Mislim, ja ne pamtim, jer mi je mater dala džeparac. Da, da. Što sad daju, kaže, džeparac, ne, ne, kome je pitao za džeparac? Jel se vi sjećate kolika je bila plaća tad, otprilike, mislim, u nekakvom današnjem novcu, ajmo reći. To je daleko, ali ja sam, negdje sam došla na polovinu osmog mjeseca. I tada svi se kupaju, jer ja sam otočanka. Svi se kupaju, ja idem raditi, mislim, ono, svi, oni mi kažu, pa što nisi odgodila, neću, ja jedva čekam
zaraditi. Zaraditi koji dinar. Normalno, je, je, ha. Prva moja plaća, nije to tako bilo veliko. Lagala bi. Nije tako. Normalno, opet uz pomoć moje matere, jer mi tada nismo brod imali, nego zadnji u tri i pol, a Revija radi u dvije smjene. Znači, moraš opet. Aha, a di ste živjeli, koji otok? Pa sobicu, ja sam sa otoka Zlarina. Aha, sa Zlarina, okej. Sa Zlarina. A moraš naći sobicu, pa bi nas po tri, četiri našli jednu sobicu. Aha, pa ste onda u Šibeniku bili. A da vam ne kažem uvjete, što da kažem, prema današnjim uvjetima, di si, tu si, ako mater nešto skuha pa dade viška i to, više sam bila gladna nego sita. To, bar kod mene je bilo tako. Ne zato što vam ne želi, nego je bilo bolje, jel? Jer, jer recimo ovi gore, gore u unutrašnjem, oni su imali meso i ovo, a što ćemo mi na golom otoku, otoku ribica i tako, mislim, bilo je. Da, baš. Ja sam slavila, ja sam slavila sa mojom bratom, sestrama, ajme, sutra je nedjelja, spas, bit će lešog mesa. Mislim, to su ta vremena. Da, jasno, naravno. Kažem za sebe, možda, neki su bili i gori, neki su tada i bili bolji, naravno. Ali tada je bilo dvije babe, nas četvero djece, mater, ćaća, jedna plaća.
Mislim, možete zamisliti život. To je, kaže, život na mom otoku, je. Zato kažu da smo škrti, ali mi nemamo, nismo imali što ponuditi. To je tako. Znači, bili smo, opet govorim, svi ko jedno. I prijatelji. Recimo, desi se, žena je, danas nije došla raditi, mi odmah za telefon, tada je bio telefon, nije bilo mobitela, telefon, što je tebi, nisi došla? Je li sve u redu, da? Znači, je li sve u redu, što je, je li boli dite, tebe, vamo, tamo, znači, bili smo toliko povezani.
A danas? Nema toga. Ne. To možda u nekim, kako kojim firmama, ali onako, većinom. U kojim firmama, ali mislim i u građanstvu, pođite od susjeda ili, mislim, nema toga. Jer došlo je utrka sa vremenom. Mi smo radili onda do dvije ure, pa poslije do tri ure, mi smo došli kući, pa si sa susjedom, ovo, ono, jel? Popija kavu ili ovamo, nema više. Moji dolaze u jednu u četiri, jedni u šest, jedni na... Ne vidite se. Da, da, shvaćam. S nikim nemate vremena, jel? A tada je bilo sasvim drugačije. I onda ste, pretpostavljam, udale ste se u nekom trenutku, udali ste se, ovaj, i onda što, jeste onda u gradu živjeli s obitelji ili ste ostali na otoku? Ja, ja osobno, živjela sam u Dubravi, di dan danas živim. U Dubravi, da. I bio je to sasvim drugi način života, Bože moj, imaš svoju kuću. Kako ste putovali na posao, onda autobus je bio? Imala sam tri autobusa ujutro. Sad znate koliko Šibenik ima i radnika? Je, to je, da, to je bilo. A sad? Jeste vi imali baš organizirani za, za firmu vašu ili je bio neki, ono?
Ne, tada nismo za firmu, ali je bio jedan gradski autobus. Gradski neki, da. Jedan Crnica, jer je Crnica radila, i jedan za Ražine. Koliko je radnika bilo u Ražinama? Uf, to tisuće, čovječe. I četvrti, ali dobro, četvrti je prolazio kroz grad za remont. Sad znate koliko je tisuća i tisuća radnika bilo u Šibeniku. Danas? Sve je to zatvoreno. Da, da, ma ne, danas je totalno drukčije, a i danas svi automobilom idu. Ali morate, recimo, kaže neko, kaže luksuz. Nije luksuz danas voziti, imati auto. Zašto? Zato što jedno vam dite radi u Vodicama, jedno radi u Solarisu, kako podesiti, jedan treba ići u grad, jedan radi u Skradinu, mora imati auto. Je, je, ne, ne, ne možeš bez, bez auta, to je. Nema. Tako da dobijete to da u autobusu ima petero ljudi, ona kaže, ne isplati se. Onda se ukidaju linije, sasvim drugačije, sasvim. To je jedino ako ste u gradu i u gradu je posao, to onda nekako bi išlo, ali ono. Ali sad, još, još ja, ja sam prigradsko, zovem prigradsko naselje Šibenika, jer kroz tunel ja sam za pet minuta u gradu, jel? Imate Bilice blizu, a što dalje?
Koji su dalje? Mislim, to je, da, dva puta dnevno autobus, jedan ujutro, jedan popodne, i to je to. A recite mi, koliko se vaš otok Zlarin promijenio od, tako, kad ste vi djevojka, pa danas, pretpostavljam da i, jel imate tamo još nekretninu ili obitelj, nešto, idete, pretpostavljam. Ja trenutno nekretninu nemam, ali imam sestru, imam brata, idem. I, i taj život se jako promijenio. Kada sam ja bila djevojka, mislim, na moj, kad sam imala vjenčanje, to je došlo po Zlarina da vidim mladu i tako, to je bilo atrakcija, to je bilo, svi smo željeli vidjeti, učestvovati, bacati cviće, ovo, ono, riža i tako. A sad vam se svodi to na, bilo je sve živo, sve živo, u svakoj kući svitlo. Ja bih rekla mom pokojnom ćaći kad sam dolazila, kaže, di ideš? Idem do sestre, ma evo mene za čas, a on bi rekao ovako, ma kakvi za čas. Zašto, zašto? Jer ja sam po putu, e, Ane, došla si, kako si, ovo, ono. Svaka kuća. Još pogotovo, jel kad nisi sad više u mistu, sa svakim dobro, javi se vamo,
tamo, tako da je moj dolazak do sestre već trajao pol ure, uru. Da, da, nikad doći uopće do tamo, da, da. Sad, ja ne mogu od tuge kad vidim moj otok. Liti da, a zimi, evo bila sam prije par dana, to vam je svaki deseti prozor jedna svića. To više nemate, to je otok starosti. Da, baš sam htio reći, vjerojatno je. Otok starosti. Valjda je deset posto od onog što kad ste vi bili mladi, djevojka i to. Eto. A nažalost, blizu je, blizu je Šibenika, ali toga nema, nema, nema svita. I to imaju to povremeno, prije je bio doktor, prije ambulanta, prije je bilo mesar, prije, razumijete? Sad su. Sad jedva ima i dućan, valjda. Imaju još jedan dućan, međutim, trafika se zatvorila, nema više. Pa, pa onda jedan hotel, pa se zatvorio, pa to vam, pa sad su govorili da će i poštu zatvoriti, tako da se sve to, došao je krug starijih ljudi, nemoćnih. I tako da vam je, ono, mi zovemo, pozn, jeli, ovaj, vikendaši, dođu dica i tako. Da, da, pa vani ljeti vamo, tamo, nema tu nikog.
Znači, ja jesam otočanka, ali sam rekla da ne bi se vratila tamo, ne zato što ja moj Zlarin volim više, naravno, to vam je, di ste rođeni. A, fala Bogu. Svaki kamen volim. To mi je jasno. Ali uvjeti, jer smo i stariji, jel? Je, uvjeti. Uvjeti da vi nemate doktora, vi morate. Svako malo, danas je bura, možda nije ni brod vozio. U ona vremena, kad sam ja bila dite, cura, po svim vremenima je brod vozio, naš poznati Tijat. Ne, njega više nema, tako da kažem, sve se promijenilo, što god je moglo.
Da, da, jer to je zanimljivo, danas dosta, dosta često brod jednostavno. Ne. Ne, ne plovi ako je. Ne, ne, jer. Je li to sad nekako strah od nekakve nesreće ili više ne znaju jer su brodovi drukčiji? Mi se ovako šalimo da su to možda kapetani od cukra. E, s jedne strane, a s druge, na primjer, taj brod Lara, to je riječni brod koji nema gaz. Aha, okej. Mora imati gaz, ali opet, naravno, otočani kažu da bi on to mogao. Jer ako neki privatni brod može sići u ovu buru ili što ja znam, onda može, ali eto, ko smo da sudimo. I on jednostavno kaže, ja danas, danas brod ne isplovljava i gotovo. Da, da, jedan prijatelj sa Cresa, on isto tako ima sad šezdesetak godina, isto mi kaže sličnu stvar, da, da je to ono, prije nekoć davno, čovječe, to, ne, ne znam koje je to moralo biti, orkansko jugo ili bura, ne znam što. Ne postoji, ne postoji. Ono, praktički nikad nije ne vozio, a sad, ono, svaki tren u prekidu, prekidu, prekidu. To i kapetan što odluči, to se poštiva i to je to.
Eto, to bi vam bilo sve. Znači, na kraju, jako smo razočarani, da se vratim na našu Reviju, razočarani, pusta obećanja, ali samo, pa, pa da se to nešto riješi, evo danas smo bili, pa će riješiti za mjesec dana. Ne, to traje po pol godine, pa evo sam rezultat, na koliko je to išlo, na dvadeset pet godina. Mislim da je to i nama više. Volje imamo, borbe još ima, postoji, ali to vam je toliko, ispražnjeni ste. Više nemate onog, onog žara, one energije, nema, jer mi smo stari. Mi smo stari, nas je šačica ostala, razumijete? Ma ja se, ja se divim i na vašoj ustrajnosti, upornosti. Netko bi rekao, ajde, pregrmit će tih devet plaća ili koliko već, ali ja, ja cijenim i dijelim tu vašu, ono, neće, ako smo to odradili, ako je to naše, mislim, trebate to onda ponijeti. Ja smatram da netko mora biti, ali evo, nas je tu sad tri, četiri ostalo, a svaki dan ako se susrećemo, pitaju, ej, Anice, ej, Jadranka, jel bilo, hoće li biti. Mislim, više ne možete ni odgovarati ženama.
Ja sad samo kažem, zaboravite. Onako, jer znate, kad kažete zaboravite, onda ste to riješili, ne možete. Mislim, dvadeset pet godina, a smatramo da se to sve može riješiti. I mora se riješiti. Jer mi smo rekli, ja već godinu, dvije godine, što je Jadranka rekla, dvije godine, mi ćemo ići na Sud pravde, jer, a ne, onda kažu, to je mala svota. Neka je. Neka je, jer smatram da je duž, da je država dužna nama isplatiti naše plaće i naša potraživanja.
A da ne govorim, sad nećemo spominjati kamate, jer o tome. Da, to je. To je zaboravljen slučaj. A i to bi bilo lijepo, isto. Bilo bi jako dobro i bilo bi pošteno, ali evo. Tih tadašnjih, koliko ste, koliko smo već dužni, dvije tisuće i neke, danas je ono valjda duplo, mislim. Slušajte, ja sam tada, dvije tisuće i prve, druge, da smo dobili, ne ja, nego evo, jer mi smo tada bili najstarija generacija u Reviji. Mi smo bili najstariji. Znači, znači da sam ja dobila, odnosno da smo mi dobili tih sedamdeset pet, sedamdeset šest, koliko je tko ima, jel', tu negdje od sedamdeset, po godinama staža, pa ja sam mogla itekako nešto napraviti. Što bi sad napravila?
Ni od te naše zalutale, ja kažem, plaće, devet mjeseci, pa da nam daju sad po nekoj, po nekoj, ovaj, kako bih rekla, srednjoj. E, procjena neka. Procjeni, da. I to je ništa. Ali evo, mi tražimo i smatram da to moramo dobiti. Što vi mislite, hoće tu, koje je vaše predviđanje, hoće li to nekako na kraju ipak riješeno biti? Jeste li optimistični ili pesimistični? Pa jesmo, naravno da nismo optimistični. Evo, ja sam rekla, ovo lito, mislim, došli smo iz Zagreba pokisnuti, jer išli smo. Ma dobro, to je baš katastrofa, čovječe. Mislili smo, eto, to. A ja sam govorila i mi smo sve, ali ja sam isto rekla da nas gospodin Plenković neće primiti. Ne zato što nisam optimist, nego on zna, rekla sam maloprije, da on zna svaki naš dolazak u Zagreb, on, on je to zna. I zna i za naš prosvjed i sve. Ne može da ne zna. I bilo je na televiziji i sve to. Zato je dao izjavu, kaže, ne, one su odbile ministra Ćorića, ali mi nismo došli kod
ministra Ćorića, mi smo došli kod vas. Jer vaša je zadnja, i to tvrdim, zadnja. Ma fala Bogu. Ako on da zeleno, može proći. Ako on ne da ni sad zeleno, nema od toga ništa. A ništa, nadam se nekako da će se to razriješiti. Da. Oprostite, rekla je Jadranka, ja sam ovo lito razgovarala sa gospodinom Restovićem i smo se sreli baš u Saboru. Sam rekla, eto, mi smo Šibenčani tu, jel', i tako, pa sam se požalila. Mislim, nitko. Mislim, super od njega da, da je htio vam. Je. Uskočiti tu i, mislim. Odmah je rekao, hoću. Eto, sticajem okolnosti, tu smo iz grada, pa onako, dobar dan, dobar dan. Ali je čovjek bio od riječi, jedini, i nedavno je govorio u Saboru. E, znam. I on je mene saslušao, jer kaže, eto, kao i vi, mlađi ste, ne znam sve, pa ajmo to razraditi, što je bilo, što je, što bi moglo biti. Je, komplicirana to priča, nije sad u, za u minutu. Tako je. I to je ono, bez političke neke, jer znate kako oni oporbu gledaju i sve to, to nije bilo političke.
Jasno. Nikakve akcije, nego čisto kao građanin Šibenika. Ili, ili županije, kako god hoćete. Znači, kao čovjek koji me htio saslušati. I saslušao me i evo, nisam rekla, nije mi rekao ono čvrsto, jer ne može čovjek obećati. Rekao je, pokušat ću. Koliko budem mogla, dat ću sve od sebe. I ovo me je toliko iznenadilo da su mi skoro suze došle. Ne zato što nisam vjerovala čovjeku. Vjerovala sam, ali eto, da se i to doživi. Da, da. Da izlaže čovjek iz našeg grada, i to je najavio, nisam kao opobrnjak oporbe, ni stranke, nego kao čovjek iz Šibenika. Da ide, da se tim ženama to više isplati. Jeste pravili sa gospodinom Zekanovićem, on je isto iz grada, ovako.
E, da, dobro. Gospođa Jadranka se nasmijala iz nekog razloga. Mislim, što reći. Dobro, to je, mislim da je, rečeno je sve. To ćemo prišutjeti. Ništa, ovaj, gospođo Anice, evo, kao Jadranki, želim vam svu sreću da se to na neki način razriješi. Evo, možda za kraj, ako imate još nešto, ovaj, poručiti ili mislite da ste sve rekli. Ja mislim da smo stvarno sve iscrpili, sve je rečeno, sve je poznato, kao što znate. Mislim, ne znam, niste znali sve, ali to su duge godine. Da. Nije to dvije i pol godine, dva mjeseca, dvije i pol godine. Razumijem, da, to je dvadeset pet godina, to je baš jedna ovakva količina godina. Mukotrpna borba i, i, i sve žene sazvati i, i po trgovačkim sudovima i, mislim, i svaki put vas guraju dolje, dolje, dolje. I to je kraj. Da. Tako, ja se nadam da, ako imaju volje, imaju način. To da. I to je bilo zadnje. Ma da, ma mislim, kad bi tu bilo i trunka volje, kako bi lijepo.
Sad kao ne može se, ali mislim, daj, molim te. Može se sve. Kako se za Agrokor moglo, cijele zakone. Pa za sve. Prevrnuli su sve. Naravno, sada u. Da, da. To znamo. Da. To ću prišutjeti, ali znam sve. Dosta. Ništa, dragi gledatelji, ovo je bila gospođa Anica. Evo, nadam se da ste naučili što god novog. Mislim, jedna zanimljiva priča oko svega. Eto, pa do iduće epizode, subscribeajte, lajkajte, odradite sve što treba. Pozdrav.
Eto ga. Fala vam lipa.
Slične epizode
#33
DSM #33 · 25. lipnja 2025.
Kristijan Perković, tajnik udruge Periska s Kaprija za bolji život na otoku
Kristijan Perković
#65
DSM #65 · 1. listopada 2026.
Pobuna Ilovčana, Mrtvaška i linija 311: kako je otok pobijedio državu
Nikola Duper
#3
DSM #3 · 11. listopada 2024.
Božena Dulibić, potpredsjednica gradske četvrti Stari grad iz Šibenika
Božena Dulibić
🎵 Glazba: "Semi-Funk", Kevin MacLeod (incompetech.com), CC BY 4.0