Kristijan Perković, tajnik udruge Periska s Kaprija za bolji život na otoku

0:08⧉ Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druge strane medalje". Danas je s nama gospodin Kristijan Perković. Kristijane, pozdrav. Bok, Vlado. Drago mi je što si me pozvao i ugodno mi je biti u ovom tvom studiju. Pa, eto, hvala lijepa. Ovaj, ti si predsjednik udruge "Periska sa Caprije"— Ne, odmah te ispravim, nisam predsjednik nego tajnik. A, okej, tajnik, tajnik. A tko je predsjednik? Predsjednica je naša Barbara. Barbara— A, Barbara, da, da, da. I o njoj ćemo pričati, već će to biti na tapetu. Pa, mislim, onako, zanimljiva mi je priča, priča sa Caprija uvijek i bila. Ovaj, znači, ja sam tu dobivao nekakve male isječke, tipa, ono, u principu, evo, čisto kako to izgleda, netko tko nije tamo, je li, na otoku i ne zna što se događa. Znači, čuo sam, to jest, i vidio sam, tamo znam ići brodom blizu Caprija, vidim, gradi se ogromni novi gat, ono, mislim, ima, čovječe, 50 metara valjda u njemu, super, vamo, tamo, baš izgleda dobro. I dođem jedanput na, na kavu u Caprije i spomenem konobaru, onako, kao, a, kao, super, ovaj gat, ovo, ono. I onako, počne negativna reakcija, a, nešto, ja sam onako, okej, okej, vidim da tu, tu nešto ne štima. I onda, onako, malo kroz, kroz Facebook, vidio sam da su demonstracije i tu, ovaj, i koliko

1:23⧉ sam uspio shvatiti, u principu, vi ste nezadovoljni što grad Šibenik nije ispunio svoje obveze, postavljanje tog nekakvog puta, od tog novog gata do mjesta, i daleko je, i ne znam šta. Pa, jel možeš malo nam razjasniti, u principu, šta se tu događa, zašto se vi bunite, zašto su bile demonstracije koliko, ono, stotine dana, i niste dali da, da trajekt pristane, i to, zato jer to izgleda jako čudno. Znači, evo, izgrađen im je gat, oni nešto sad tu gnjave, pa, evo, čisto me zanima čuti od, od lokalca. Je, to je dosta kompleksna priča. E, naravno, ja sam to sad pojednostavnio skroz, ali ono— Ne, ovo je sve ispravno šta si ti rekao, ali kad to novinari prenose, onda postoji problem ograničenog vremena, obično su to prilozi, ne znam, do minute, i tih minutu oni ne mogu objasniti šta se tu zapravo događa, i zato možda ostaje taj dojam koji je i na tebe nekad neki prilog ostavio, kao, šta oni sad tu— Da, šta oni hoće, e. E, šta hoće, oni ne znaju, sami ne znaju šta hoće, oni sad prave probleme, tili su ga, pa sad ga neće. Međutim, to, naravno, uopće nije tako bilo.

2:33⧉ Ajmo, ajmo ispočetka, što ne valja sa starim gatom, gdje sad pristaje trajekt? Stari gat ima problem šta je oko njega nema dovoljne dubine da bi mogao pristati nekakav zamišljeni trajekt sa velikim gazom. Postojeći trajekt koji dolazi, koji održava tu liniju, znači Caprije-Žirje, a dva dana u tjednu je Izlarin, ima problem šta je njegov gaz plitak i on može, ovaj, pristati svugdje, ali upravo radi toga plitkog gaza, između ostalog, je on jako osjetljiv na vitar. Znači, ako se digne jugo, i to ne mora biti nikakvo jako ni olujno jugo, dovoljno da je umjereno, on već ima problem sa pristajanjem na, na postojećem, onom starom pristaništu na Capriju. I onda je bilo, mještani su bili nezadovoljni jer se često događa, juga pogotovo, bude kroz zimski period, jel', pa bude po tri dana da trajekt ne vozi, odnosno ne pristaje na Caprije. I mještani su tražili rješenje tog problema.

3:40⧉ I onda je rečeno da bi rješenje bilo zamjena tog sadašnjeg trajekta koji nije adekvatan, kvalitetnijim, koji ima bolje manevarske mogućnosti. Međutim, takav trajekt, tako je rečeno, ima ujedno i veći gaz, i zato mu treba napraviti nekakvo pristanište na kojem bi taj fiktivni zamišljeni trajekt mogao pristati sigurno. Zašto kažeš fiktivni? Zato šta nikad nije rečeno koji bi to bio zamjenski trajekt koji bi došao umjesto ovoga sadašnjeg. Da li ga uopće imaju u floti, jel' imaju išta? Nikad o tome nije bilo govora. Aha, da, da, ne znate se ništa, okej. Znači, načelno je samo bilo rečeno, ovo sad, kako sam ja objasnio, ali nikad se nije išlo u nikakve detalje. I onda su postojale dvije mogućnosti. Jedna je mogućnost bila da se postojeći taj gat, taj stari, u centru mjesta, produži tako da dosegne nešto veću dubinu, pa bi onda na toj većoj dubini mogao pristati taj nekakav zamišljeni veći trajekt, jel' tako. A druga mogućnost je bila da se gradi novo pristanište na nekome dijelu naše uvale u kojem postoji veća dubina.

4:45⧉ I zapravo su čak tu, tu, tu se, tu se zapravo, Caprije sami mještani su naginjali ovoj prvoj varijanti. Znači, da se postojeće pristanište produži, pripremi, uredi, da, da može takav brod pristajati. Međutim, napravljen je iz nekog razloga ipak projekt da se to izmjesti izvan centra. E, sad, kod tog izmještanja, opet je postojalo nekoliko varijanti, da li da bude bliže ili dalje centru. Na kraju je izabrana najgora varijanta za mještane, a to je da je skoro kilometar udaljeno od centra mjesta. I mještani su tada već potpisali, kad je, kad su saznali da je takav projekt napravljen i da se planira aplicirati sa tim projektom na sredstva Europske unije za njegovu izgradnju. Već tada su mještani se skupili i potpisali veliku peticiju sa velikim brojem potpisa, većina mještana, u kojoj su se usprotivili čak ideji da se, znači, traži financiranje za jedan takav projekt. Međutim, tadašnji mjesni odbor je odlučio ignorirati te zahtjeve mještana i te, te, ovaj, primjedbe i rekli su: "Ne, mi idemo pod svaku

6:00⧉ cijenu, idemo s tim, sad se mogu povući sredstva iz Europske unije, nekakav, ovaj..." S jedne strane, ministarstvo je to forsiralo, ne samo na Capriju, nego je isto tako prijedlog bio i za Izlarin, recimo, jer Izlarin isto ima nekakvih takvih sličnih problema sa pristaništem. I zapravo, za čitavu hrvatsku obalu je iz ministarstva išao naputak da se, tko god ima bilo kakve od ranije projekte, ti projekti izvuku iz ladica i apliciraju da se povuku sredstva, jer Europa je u tom trenutku raspisala jedan takav natječaj za izgradnju morske infrastrukture, u smislu luka.

6:43⧉ I, nažalost, nije, nije u tom trenutku bilo dovoljno agresivnog protivljenja, recimo tako, od strane mještana. Znači, sve je ostalo na tim nekim peticijama. Peticije su predane županu, tadašnjem Pauku, županijskoj lučkoj upravi, koja je investitor. Kojoj smo sad to godini? To je 2017., tako nešto? Tako nešto. E, i ovaj, međutim, kad je krenulo, vrlo brzo je to, stvarno, odobrena su ta sredstva, iako mještani zapravo nisu vjerovali da će se ikad ta sredstva niti odobriti, da će, pretpostavljali su da će tko god to bude financirao i sam primijetiti da to nema nikakvog smisla. I da je to predimenzionirano, da je to nepotrebno, da je to nezgodno, da je, da ništa neće riješiti s tim. I čak je tadašnji ravnatelj županijske lučke uprave, gospodin Dulibić, dao jednu izjavu za medije, koju smo mi kasnije pronašli, u kojoj je rekao da nema nikakvog smisla da se kandidira niti takav jedan

7:54⧉ projekt Zlarina, niti Caprija, prije nego se izgradi pristupna cesta do toga mjesta na kojem su zamišljeni, znači, takvi. Pošto cesta nije bilo, on je smatrao da nema nikakvog smisla niti graditi pristanište, što je, naravno, logično. I bio je uvjeren da će Europa isto tako reći: "Mislim da ste ludi, ono, šta vi od nas tražite, pa vi nemate ceste do tamo, pa najprije napravite cestu, pa onda možete raditi pristanište." Jer to je trajektno pristanište, znači, to je predviđeno da taj trajekt dovozi nekakva vozila. Kuda će ta vozila prolaziti? Kako će se taj promet odvijati? Meni se čini da je uglavnom tu više tim europskim birokratima stalo, jer su svi papiri dobro popunjeni, a ne takve da idu baš u takve detalje svakog projekta. Pa mislim, toga ima na stotine, valjda tisuće, cijelo u EU, ja mislim da je to vrlo, vrlo nekako opušten sistem provjere, ajmo reći. Ima li smisla ili nema, nego je sve aplicirano dobro, ali ima nešto, neka muljaža očita, i ako nema, vozi. Ja sam osobno na ovome primjeru naučio puno o tome kako funkcionira Europska unija i duboko sam se razočarao. Znači, ta razina birokratiziranosti, površnosti, eto, forma je bitna,

9:04⧉ a sadržaj je nebitan i nitko ne ulazi uopće u detalje sadržaja, se baš pokazala na ovome primjeru. Znači, to je, nažalost, prošlo, zato šta je projekt prikazan samo u opsegu pristaništa. Uopće u samom projektu nije prikazan pristup, prilazne ceste. Iako su postojale u projektima koji su rađeni ranije, postojale, predviđena je cesta bila, međutim, ovo s čim se sad apliciralo je... Aha, bilo je odvojeno skroz. Odvojeno, tu je izbjegnut taj dio, zato jer, ovaj, taj, taj poziv Europske unije za financiranje nije uključivao tu, valjda, pristupnu infrastrukturu. Da, nije uključivalo to, je. E, nego samo ovaj morski dio. I sve jako rigidno, vjerojatno. I vjerojatno ne bi prošlo možda da je to tako išlo. Mislim, ne znam zašto je to tako, uglavnom, tako je prikazano i to je, nažalost, prošlo. I prošlo je na način da se u službenim razlozima, znači, zašto se to gradi na otoku, to je isprezentiralo kao nešto od čega će lokalno stanovništvo imati velike koristi. I onda su tu nabrojane besmislice poput izmještanje prometa iz centra mjesta. Mislim, o čemu pričamo?

10:15⧉ Tu prometa nema, to je otok bez prometa. A zvuči kao Tokio, pa onda... Ali zvuči moćno. E, sad, da se to radi o gradu Hvaru, ne znam, Supetar ili Korčula, ali ne, ne znam, nekakav grad koji... Da, Caprije je stvarno opušten, ono... Koji stvarno ima aute i koji ima problem da ti auti stvaraju gužvu u centru, pa da onda ti sad tu gužvu hoćeš izmjestiti iz centra kilometar van i kao šta će auti tražiti u centru mjesta, to bi bilo super. I takvi projekti su, s takvim obrazloženjima su tamo i prošli i to ima smisla. Međutim, isti tekst je korišten i za Caprije. I kasnije u svim promotivnim materijalima, mislim, ono, stvarno, živimo u apsurdistanu. Kako možete uopće takvu stvar, ako ste već to napisali, forme radi, da impresionirate nekakvog službenika u Briselu, kako dalje to možete spominjati u promo materijalima? Znači, ovaj... Da, iako apsurdno. Znači, apsurdno je. Znači, recimo, taj ti je razlog. Onda ti je, recimo, razlog bio kao, ne znam, smanjenje zagađenja. CO2, ovoga. CO2, gužve, buke, ovoga, onoga, a efekt je upravo suprotan. Znači, ako si ti sad kompletan promet izmislio kilometar u jednom, to

11:27⧉ je zapravo slijepa ulica. Šta to znači? Znači da sav taj promet koji je do sad dolazio u centar mjesta, i onda se iz centra mjesta zvjezdasto putevima grana po mjestu, sad odjedanput dovodiš na, na, na, na, na kraj jednoga slipoga crijeva kompletan taj promet i moraš ga prvo dovesti kilometar do centra, jer drugog pristupa ni nema, a i taj pristup do centra je katastrofalan. E, to je usko, to se jedva prolazi. O tome ćemo, o tome možemo posebno pričati. Znači, šta si ti stvorio? Ti si stvorio kilometar dodatnog zagađenja i dodatne gužve. Ti nisi smanjio gužvu, ti si povećao gužvu i zagađenje. To je ta generacija priča, ako svi pješke idu, mislim, tko je tu, tu ne idu vozila. E, i sad to, sad kad to spominješ, sad možemo odmah preskočiti i na, i na taj detalj. Kad si ti, to je otok koji je uvijek, bio je poznat po tome šta je to otok bez auta, bez cesta, bez prometa, bez buke, bez zagađenja, i to je bila njegova najveća prednost. To je bila jedna jedinstvena, ovaj, prednost kvaliteta tog otoka radi kojega su svi tamo i dolazili, i domaći, i vlasnici, i turisti.

12:33⧉ Svima je želja bila da se taj otok očuva kakav je, kao jedna oaza mira, čistoće. I to je, naravno, moglo funkcionirati dok je sve bilo blizu i dok nije bilo cesta, niti potrebe za izgradnjom cesta. Međutim, kad je izmješteno, ovaj, pristanište toliko daleko izvan centra, onda su ljudi se našli u problemu. Tamo na otoku ima jako puno i starijih, većinom prevladava starije stanovništvo, a slabije pokretno. I njima je to problem hodati, pogotovo po žegi, kad, kad, kad je, kad zvizdanu peče. I onda su ljudi počeli prirodno nabavljati vozila. I sad, šta se događa na Capriju? Odjedanput to više nije otok bez auta. Sad je tu hrpa, istina, električnih. Ali ovo nisu automobili, nego oni kao, nekako to nazvati. Ne, ne, to su automobili, to su golf autići, to, to je... E, ta, ta, da, da. Golf vozila ili trokolice, raznorazne električne, ili motori, oni nekakvi skuteri koji su na tri kotača, koji jure, jurilice, jel'. Znači, odjednom se tu sad stvorio promet kakav prije nije postojao. A vrlo teško je sad nekome zabraniti i reći: "Ne, nemaš pravo, ne smiješ to dovesti takvo vozilo i prometovati

13:48⧉ s njim po otoku", jer, jer će on pitati: "A kako da ja dođem do tamo? Ne mogu pješice ići, predaleko mi je, kako ću po ovome suncu? Teško mi je, teško hodam." Znači, ne možete oduzeti to pravo bilo kome. Tako da smo, nažalost, kao posljedica te nekakve, kao fol ekološke ideje da mi nešto, ovaj, izmjestimo i smanjimo zagađenje, promet i gužvu, zapravo postigli potpuno suprotan efekt. Smanjila se sigurnost na otoku, sad te, te jurilice, ti, ti, ta vozila jure. Da, sad to ide okolo non-stop, da. E, i tamo ima puno djece. Do sad je čitav otok bio kao jedno veliko dječje igralište. Kad su nekad neki stranci znali pitati ima li na otoku neko igralište, ono, dječje, onda bi mi rekli: "Pa čitav otok vam je dječje igralište." Mislim, sigurni ste, pustite djecu da... Pa dobro, čak i ima, zar nema? Čak i ima, čak i ima, ali hoću reći, otok je bio izuzetno siguran i to je privlačilo roditelje sa malom djecom da dolaze tamo, mogli su ih pustiti... E, to je meni super, kad bi ja sa svojima došao, nekako idi di god hoćeš, ono. Ali dobro, čak osobno i ne, ne vidim toliku prijetnju u tim, tim golf autićima, ipak je to sporije i to nije... E, vidiš, prevario bi se. A opet, jel'. Da, zalete se oni itekako i imaš tu, nisu to samo golf autići, tu ima biti neka, zna

15:02⧉ biti nekakvih većih vozila, uopće ne znam za šta je to građeno, to su nekakva električna vozila koji, bome, itekako se zalete. A one trokolice i isto mogu juriti, znači, a o skuterima, onim električnima da ne pričam. Dobro, to je... Na tri kotača, to je strašno. Znači, na otoku formalno nije dopušten promet vozilima, osim ovim osobnim prometalima, takozvanima, to su bicikli i ovi mali romobili, znači, koji ne mogu, kako ono, imaju maksimalno... Od 25? Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ovo su električna, električni romobili. E, pa da. Mislim da su oni ograničeni na 25, zar ne? Brzina? E, ja. E, znači, brzina ti je ograničena na 20, 25, tako nešto, kilometara na sat. E, tako, nisam siguran za 20. Znam da je za električne bicikle 25, to je nekako... Tako i snaga im je, i snaga im je ograničena tipa na 600 W ili ovako nešto. E, pa nije to ni malo, šta. Pa nije malo, ali svejedno, brzina nije to, ako je do 25 km na sat, to nije tako strašno. Da, da. E, znači, čim se izađe sa trajekta u centru mjesta, stoji znak zabrane. Međutim, niko ga ne poštuje više. E, to mi je super.

16:12⧉ A nema, a nema prometnih redara. Jel' smatraš da bi to trebalo nekako ganjati ili tko sad to više može? Pa ovako, sad, sad su mještani tu jako zabrinuti radi toga. Njih je strah da će se dogoditi nesreća neka. I... Da, obori neko dijete, ovo-ono, i to se... Dok se, nažalost, dok se nešto ne dogodi, vjerojatno nitko ništa neće niti... To je klasika. Poduzeti. Svakako bi trebalo nekakvu, znači, ne možeš sad to oduzeti, kako sam rekao prije, ljudima takvo pravo, ali bi trebalo ograničiti na neki način, po mom mišljenju. Možda za dostave samo ili nešto. Ili nekakvo, nekakav, obično je, recimo, kod nas je pravilo bilo prije dolaska trajekta i, ne znam, u roku pola sata nakon dolaska trajekta se smije prometovati, ne, a ne, ne čitav dan. Kužim. E, znači, radi te dostave, radi da se ode, doveze, do-odveze nešto s trajekta i tako. Dobro, ali da se, da se vratimo na, na Gat. Znači, bila je neka fora da je, to jest, imali ste neki čak dokument gdje je gradonačelnik Burić obećao, to jest, rekao: "Evo, mi ćemo izgraditi pristupnu cestu." Tu se nije dogodilo ništa. Što, što je s tim, što je, koji je tu na kraju dio priče sa gradom Šibenikom?

17:23⧉ Znači, kad je gospodin Dulibić izašao sa ovim da oni kao investitor, Županijska lučka uprava, ne žele niti pokušati aplicirati na fondove u slučaju da se ne riješi pitanje pristupne ceste, onda je grad Šibenik, da bi, uhm, potaka, odnosno, ajmo reći, do, ovaj, osigura da se taj, s tim projektom ipak ide prema Europskoj uniji, pretpostavljam pod nečijim pritiskom, da jednu izjavu, onako, jedna rečenica, ali je na službenom dokumentu u kojem kaže da će grad Šibenik osigurati adekvatnu pristupnu cestu. Znači, ne piše. Bez ičijih detalja, bez ičega. Ne piše ništa detaljno. Okej, kužim. I onda je Županijska lučka uprava, na osnovu takvog, takvog, takvog osiguranja, recimo, jel', sa strane grada, su odlučili ići dalje sa tim projektom. Na Žiriju, na, pardon, na Zlarinu su odustali radi toga jer tamošnji mjesni odbori i, i mještani su bili protiv. Znači, oni se nisu s tim složili. Za razliku od Caprije na kojem je mjesni odbor silno gura taj projekt,

18:37⧉ misleći da će im to riješiti onaj problem pristajanja trajekta, odnosno nepristajanja po jugu. Međutim, oni su bili prevareni. To se, to je sad potpuno jasno ko dan. Znači, sad, nakon, eto, skoro, ne znam, prošle jeseni je počeo redovni trajektni promet, odnosno prošlog ljeta. Znači, nakon skoro godinu dana, točno se dogodilo ono na što smo mi upozoravali. Znači, jednako, ako ne i više, uhm, prekida trajektne linije nego što je bilo prije. Šta, zbog... Zbog vremenskih uvjeta. Tako je. Znači, mi smo upozoravali na to da je nesretno odabrana lokacija izgradnje. Ovo mjesto, ovo mjesto na kojem je to građeno je još više izloženo jugu. Da, više prema, prema pučini. Tako je, puno je otvorenije, puno su jači udari juga. Druga stvar, orijentacija samoga toga mula nije kako treba, znači nije niz jugo, šta bi rekli, nego je okomito na jugo. I onda opet trajekt ima problem, ovakav trajekt kakav je, ne samo jednak, nego čak i veći nego šta ima prije. Znači, mi kao udruga Periska vodimo statistiku na našoj web stranici, evo, svi mogu pogledati, periska.caprie.net,

19:53⧉ uhm, statistiku preskakanja Caprija uslijed juga. I vidi se točno koliko puta je ove zime, desetak puta se dogodilo i više, uhm, to da trajekt nije mogao pristati, nego je produžio izravno na Žirije. Znači, šta smo riješili? Ništa. Caprijani su ti, ta, ta manjina Caprijana koja je nasjela na tu priču da će im novi mul riješiti problem nepristajanja trajekta, prevareni. Ništa nije riješeno. Čak je i gore nego šta je bilo. Isti i dalje trajekt vozi tu, nema toga nekakvog zamišljenoga, fiktivnoga, kvalitetnijega, boljega trajekta. Da, uvijek isti dobijete. Sa duplim gasom. Ovaj trajekt i dalje isti vozi. Nema niti najave, niti spomena o, o boljem, kvalitetnijem koji bi možda mogao pristati čak i pod takvim vremenskim uvjetima. Znači, šta smo dobili? Ništa. Kakvog uopće ima smisla da ovaj postojeći trajekt pristaje na novome mulu koji je puno dalje ljudima, pa im je daleko hodati do njega jer su se navikli da im je onaj u centru blizu i da im je zgodno, i na kojem je još izloženiji trajekt jugu i još teže pristaje.

21:04⧉ Znaš šta smo dobili? Ništa. Samo smo izgubili. Kakvog to uopće ima smisla? I onda smo mi kao, u početku najprije kao udruga mještana, a kasnije smo se i formalno, formalno registrirali u udrugu građana Periska, jel', mi smo odlučili pokušati spriječiti prebacivanje, preseljenje trajekta sa pristaništa koje je u centru mjesta na ovo izmješteno pristanište. Međutim, Županijska lučka uprava, uz potporu ministarstva, je svim silama pokušavala staviti novo pristanište u funkciju mimo naše volje, mimo naših želja, mimo naših ideja, mimo toga što su i sami svjesni da to nije dovršeno, da niti ta prilazna cesta o kojoj smo maloprije pričali, na kraju grad nije realizirao apsolutno ništa, niti jedan metar te ceste, jel', koji je obećao, koji je, koji se obavezao. A imali su hrpu godina. Da, imali su vremena. Da, da. Znači, nikakvi preduvjeti nisu riješeni, niti, niti je cesta prilazna izgrađena. Mislim, cesta je improvizirani nasip uz more koji se

22:17⧉ na nekim mjestima urušava sam od sebe, a kamoli se neće urušavati pod prometom vozila. Sad netko kaže: "Ali kakva tamo vozila prometuju kad je to otok bez auta?" E, prometuju dostavna vozila, zato što mi imamo desetak restorana tamo, imamo dućan. Znači, mora nekakvo dostavno vozilo, nekakav kamion, mali, obično ili barem kombi. A šta, neki kamionci im to voze na koncu? Voze, ali voze, ali je, ali je isto tako tu i, i postoje i, i kamion za odvoz otpada koji nije baš tako mali. Da. I ono što je najgore od svega, građevinski kamioni koji su ogromni. Znači, i bageri i teška građevinska mehanizacija, svi oni dolaze na otok jer se, mislim, gradi se, jel' tako, puno se gradi. I kroz čitavu godinu sve to treba prometovati tim jednim nasutim uskim... Bezveznim putićem. Nikakvim puteljkom, zapravo to nije, to nije uopće cesta, to je šetnica. Da, da. To je jedan nasip uz more, ovaj, za šetnju.

23:15⧉ I tu se ljudi kupaju, to je u biti plaža nama, to je nama mjesna plaža. Tako da, em je uzak, em je trošan, i, i, i opet nas je sve skupa strah da se ne dogodi neka nesreća, da neko od tih vozila ne upadne u more, da ne bude nekoga velikoga zla. Prije ili kasnije, znači... A jel' uopće, jel' bi uopće bilo tehnički izvedivo i realistično tu, taj puteljak proširiti, asfaltirati nekakve po... ili bi puno pojelo plaže i mulića ili... Uhm, izvedivo je. Mislim, malo, na primjer, proširiti i to nekako potpornije staviti, šta već treba. Izve-izvedivo je, sve je izvedivo, sve se da, jel', kad ima dobre volje i kad ima financija. Uhm, druga stvar, u izvornome projektu cesta je čak zamišljena ne da ide do, do toga pristaništa kad je rađen projekt da se pristanište postavi na tu lokaciju, cesta je zamišljena da ide preko brda. Znači, uopće ne uz more. Šta zapravo možda čak ima i više smisla, jer ako se već govori o izmještanju prometa, onda ga izm- makni ga sa šetnice, stavi ga preko brda, pa neka nikome ne smeta, niti stvara buku, niti zagađuje, niti predstavlja nekakav rizik za

24:26⧉ neku djecu koja se tu igraju, niti smeta kupačima, jer već sam rekao, to nam je plaža i šetnica. Uhm, svakako, bez obzira koja varijanta bi se odabrala, bilo koja od varijanti bi bila bolja od nikakve varijante, a to je sad slučaj. Znači, nemamo pristupnu cestu, vi sad tirate kompletan promet, sve te kamione, teške građevinske i tako dalje, tuda prolaze, a do sad nisu prolazili. To je isto važno treba naglasiti. Oni bi došli u centar mjesta i onda bi iz centra išli do, do prve kuće, do ovih najzadnjih kuća koje se nalaze iza ovoga pristaništa i prema tome novom pristaništu. To je jako malo, to je nekoliko samo postotaka od, od, od kompletnog mjesta, jel'. Znači, ceste nema, trajekta nema radi kojega je to građeno. Prijevoza za ljude, starije, nemoćne nema. Znači, niste im dali, mislim, za takvu udaljenost, u Zagrebu to su dvije, tri tramvajske stanice, recimo, se u pravilu osigurava javni prijevoz, nekakav autobus, minibus. Grad je to obećao i županija je to obećala. Međutim, niti je grad, niti kasnije županija to, niti to realizirala. Tako da, bez ijednog od tih preduvjeta koji su zapravo bili obećavani, planirani,

25:38⧉ logični, zdravorazumski, to pristanište nije trebalo niti puštati u funkciju. Razlog zašto se forsiralo i na silu, protiv volje mještana, na tome inzistiralo od strane, rekao sam već, Županijske lučke uprave kao investitora i od strane ministarstva, je strah povrata sredstava kojima je to 80% sufinancirano iz Europske unije. Znači, ima šta, ima nekakva, ma ne, nekakva stipulacija, kako to nazvati u ugovoru, ako se ne koristi... Penali. Penali, aha. Znači, 3,2 milijuna eura investicije nije baš sitnica i ne bi baš bilo svejedno niti ministru, niti županu, niti nekome iz Županijske lučke uprave da je došlo do toga da se taj novac mora vratiti. Mislim, Hrvatska je puno imala pro- propalih projekata poput ovoga radi kojih su i vratili taj novac. I ne bi bilo ni prvi ni zadnji put, ali ružno zvuči, to ne želi nitko od njih kao negativan PR, jel' tako? Da, da, sigurno. I onda šta sad, radi se o šačici nekih pedesetak tu mještana na Capriju koji prosvjeduju. Ajmo to, mislim, pa nećete, neće mi oni valjda sad dovesti do toga da ja 3 milijuna eura vraćam, ovaj, u Europi.

26:48⧉ Pa to bi, to bi, to bi odjeknulo u medijima. Tako da je to zapravo bila naša borba, doslovno Davida protiv Golijata. I imali smo 150 prosvjeda koji su izgledali kao blokada. Znači, nismo dopustili trajektu da pristane na novom pristaništu, nego neka pristane, slobodno mu je staro pristanište u centru mjesta gdje je do sada pristajao, neka i dalje pristaje tamo. Međutim, oni su išli đonom na nas i onda su u jednom trenutku odlučili da trajekt uopće neće pristajati na Caprije. E, ne bi li izazvali bijes jednog dijela mještana. Da, da, da, da vas prisili da prestanete. Jer kao, pogledajte šta ste nam napravili, sad uopće nemamo trajekta. To je bila istina manjina mještana koja je, koja je, ovaj, možda, eto, nije bila uz nas od samoga početka, jedna mala manjina, ali su oni pokušavali tom taktikom nas slomiti, odnosno pridob- povećati tu manjinu da ih se pri- priključi možda što više nekakvih neodlučnih, recimo. Jer naravno da, da su, da su ljudi se našli u velikom problemu. Ti odjedanput nemaš trajekta. Znači, ne možeš ići kad te volja, mislim, kad te, kad si, kao što si i ranije mogao, jel', na otoku s

28:03⧉ otoka. A zapravo, kad ste vi to tako blokirali, konzistentno nas očekivalo da će vas pohapsiti u nekom trenutku, jer ipak blokirate neku tu operativnu obalu, državni brodar tu ide, ovo, ono, ne znam kako ste se pokupili. Valjda, valjda nisu htjeli cirkus takve vrste raditi. Ne, nego nisu imali. Ali isto mi je onako bilo, i znalo mi je rubno, onako iskreno. Slušaj, nisu oni imali nikakve osnove nas pohapsiti. Zato što mi zapravo nismo blokirali, jer smo ostavili staro pristanište na kojem je, uhm, trajekt pristajao sve ove godine do, do tog trenutka kad je odjedanput. Ma znam, šad kad ima političke volje, mogu vas da rušite javni red i mir i bok, ono, mislim. Nisu mogli, zato netko je to uspoređivao kao da mi blokiramo državnu cestu, a nije istina. Ne, ne, samo hoću reći, kad ima političke volje, našli bi oni neki izgovor zašto da vas pospreme. Samo, mislim da nije tu stvar zakona, nego je stvar da je netko rekao: "Ajde, ipak nećemo", nego ajmo ih na drugi način. Ja sam ti uvjeren da nije bilo elemenata. Policija je tamo dolazila. Policija je. I šta bi rekli? Rekli bi. Zapisnik i šta već. Ništa, rekli bi da nema osnove da išta poduzimaju. Nema osnove. Najprije, to su bili mirni prosvjedi, znači nije bilo nikakve upotrebe sile, niti ničega.

29:17⧉ Jeste li prijavljivali to? Prijavljivali smo veće prosvjede, ono koje je trebalo prijaviti. Znači, vodili smo računa o tome koliko osoba se okuplja i kad se okuplja. Ako je ono do devet ili tako nešto. Ne, nije, nije, mislim da je dvadeset i tako nešto. Aha, okej, da, da, ne, neki je tako relativno niski broj. Dvadeset i tako nešto. Da, da. E, kad smo radili velike prosvjede, recimo, radili smo i radili smo ispred gradskog poglavarstva u Šibeniku, znači ispred Krešimirovog doma, to smo najavili službeno kako treba napraviti. Organizirali smo prosvjed, pretpostavili smo da će se okupiti puno više ljudi, i je, i to je bilo normalno najavljeno. Znači, mi smo tu pazili, znaš, da ne prekršimo niti jedan zakon.

29:58⧉ Mirni prosvjed, ništa blokirali nismo. Trajekt ima ne samo pravo, nego i obvezu. Znači, Jadrolinija je tada zapravo kršila zakon. Aha, kako? E, pa zato što tamo piše da je brodar, znači prijevoznik putnoga, putničkoga prometa, dužan izabrati ako je, ako nije u mogućnosti iz bilo kojeg razloga pristati na uobičajeno mjesto pristajanja, on je dužan putnike iskrcati na alternativnom mogućem pristaništu, ako je ono sigurno i ako je u funkciji. U ovome slučaju to je tako bilo, znači točno ja imam, ja sam točno našao članak zakona u kojem, u kojem to tako jasno piše. Druga stvar, di su još prekršili zakon? Uhm, znači, postoji vrlo jasno u zakonu, zakoni su u Hrvatskoj u pravilu, po mom iskustvu, dobro napisani. Problem je što se ne provode.

31:01⧉ Postoji zakon u kojem piše da nije moguće, uhm, uopće raditi promjenu mjesta pristajanja. Znači, nije moguće zatvoriti jednu luku, otvoriti drugu luku bez da je napravljena javna rasprava. A jel? Zainteresirane javnosti, odnosno mještana. Znači, oni uopće nisu smjeli, jer to je pokušaj bio, a zatvorit ćemo jedno pristanište. I na taj način smo zapravo, je li, prisilili. Da, da, prisilili, je. Pristanak na novo pristanište. To se, takvu odluku se ne može donijeti bez javne rasprave. Javna rasprava nikad nije raspisana. Znači, oni, što je sasvim logično, zakonodavac kaže: "Radi koga vi gradite novu luku? Radi koga premještate? Radi koga zatvarate jednu luku, otvarate drugu?" Pa valjda radi mještana. Pa zar nije onda logično da to radite uz suglasnost mještana?

31:57⧉ Međutim, sve je izvrnuto naopako, sve je napravljeno samo u, u strahu da se ne bi morao vratiti taj novac u Europsku uniju. Iako, mi smo čak izračunali, čak i da je došlo do toga povrata, naravno, mi to ne izazivamo, nitko to ne želi. Ali čak i da je, opet se malo radi od buhe i slona, to je bilo nekih 60, 70 eurocenti po stanovniku države, ovako nešto. Znači, nije to nešto, ima Hrvatska puno većih grešaka i promašaja, i puno više smo mi kao porezni obveznici se naplaćali nečijih grešaka. Tako da ne mislimo da bi, da, da je u redu žrtvovati jedno, jedno, jedno naselje, jednu zajednicu lokalnu radi toga da se ne bi slučajno nekak, netko prizna, preuzeo odgovornost i prizna: "Napravili smo glupost, radili smo mimo zakona." Da, da. Ovo što sam sad spomenio. Radili smo nelogično, radili smo navrat, nanos na brzinu, ajmo samo da povučemo taj novac kad se već može. Još jedan problem tu postoji, a to je što su troškovi enormno narasli. Znači, u početku, kad je taj projekt pripreman, bila je jedna, jedna ponuda. Koliko će to koštati? Da bi na kraju ta ponuda narasla nekih dva i pol, tri puta, ovako nešto.

33:09⧉ O, ozbiljno? U tih par godina, da. I to je isto trebalo biti crveno svitlo. Iako su tada sredstva već bila odobrena od Europske unije. Trebalo reći: "A ljudi, ali mislim, ovo je predimenzionirano, ovo nema smisla, pa di ćemo tri i pol milijuna eura ulagati u otok od sto stanovnika?" Netko je trebao se zapitati ima li to smisla. Barem tada, kad su već enormno narasli ti troškovi. Uhm, ne, nego išlo se s tim dalje, tražilo se od Europske unije da poveća budžet, da poveća sufinanciranje, i Europska unija, opet kažem, birokrati pristaju na sve i svašta. Pristali. Oni imaju nekakav budžet. Viška novaca imaju očito. Nekakav budžet, nekakvih milijardi, briga njih na, na, na šta i kako. Imamo u Hrvatskoj jedan primjer jako dobar, a to je otok Ilovik.

33:56⧉ Tamo je isto tako bila zamišljena, u istom tom valu investicija, što je Europska unija poticala i sufinancirala, jedno megalomansko pristanište koje je em ružno, em preglomazno, em nebitno, em previsoko, recimo, toliko su visoko, visoka to novo pristanište bilo da više ljudi koji su ga do tada koristili više ne bi mogli pristajati sa svojim brodicama na koja, koji, koji su njima bitni. Ne bi im bilo zgodno. Znači, nije se čak vodilo računa da se uz to visoko napravi možda jedan niži dio toga pristaništa pa da se prilagodi. Oni su jadni tražili to, mještani. Ignorirani su bili. Isto kao što se nas, nas ignoriralo, našu peticiju, tako se i njih ignoriralo. Pod svaku, ono, na, na, na, silom se htjelo glavom kroz zid: "Hoćemo, ajmo povući tu lovu." Koju su sreću oni imali da su, da, da su imali mjesni odbor koji je bio uz njih, koji je prepoznao da je to pogrešno i podržao mještane koji su prosvjedovali. I ti mještani su prosvjedovali i čak i agresivnije nego mi.

35:08⧉ Znači, mi smo imali mirne prosvjede, ali kasnije, tek kad je to sve izgrađeno. Oni su tamo dolazili, zapriječivali već kad su bageri počeli dolaziti, jel'. Kamo sreće da smo i mi bili već tada toliko odlučni. I oni su to uspjeli spriječiti. Na Iloviku odustano je, od tog projekta se odustalo, nikad ništa nije izgrađeno. Je policija intervenirala i tako dalje, međutim, nije nitko kažnjen. Da, da, da. Sreću su imali što su imali podršku, prvo svog mjesnog odbora, a drugo i nekih istaknutih oporbenih političara tada. I ova gradonačelnica Rijeke, sad šta je novo izabrana, je, koliko se ja sjećam, podržala njihovu borbu protiv gradnje toga. Tako da mi, nažalost, nismo imali nikoga od političara uz. Zar vam nije Restović? Nije kasnije. Aha, kasnije. Ali ne u početku. Da, da, ne u početku. Da, u početku ste imali neke informacije. U početku je ostalo to na razini nekih peticija. Nažalost, nešto malo mediji, neki su te, Nova TV je došla, snimila je prvi put kad su prvi bageri tamo krenuli raditi i tako. Ali nisu tada još to bili prepoznali, čak niti oporbeni političari. Dobro, možda smo i mi krivi jer ih nismo vukli za rukav.

36:20⧉ E, kasnije su se uključili. To je istina. Restović nam je, moram reći, puno pomogao. On se, on je stvarno prepoznao odmah koliko je to zapravo apsurdna jedna suluda situacija u koju smo mi dovedeni. Došao je na otok, napravio je neke konferencije za novinstvo i govorio je o tome u Saboru kao saborski zastupnik. Osim njega je u Saboru o našem problemu govorio Ivica Ledenko, koji se zauzeo isto tako, ne samo za nas, nije pričao samo o nama. Tada je on pričao o problemu Sitnog Donjeg, o čemu možemo isto povući jednu paralelu. Možemo, da.

37:00⧉ I treći saborski zastupnik koji se zauzeo za nas je Zvonimir Troskot. Isto Most, je li tako? Koji je Most, on je inače Karlovac, iz Karlovca, ali ima korijene u, tu negdje blizu nas, je li, blizu Šibenika. Tako da povezan je sa Šibenikom, voli taj grad i, ovaj, i on se dosta angažira. Tako da 150 prosvjeda, tri govora u Saboru, je li, o našem problemu. I dobro, tu je nekakav kompromis u principu napravljen. Znači. I na kraju je dovelo, to sam upravo htio reći, dovelo je to do rezultata. Sav taj pritisak i veliki medijski pritisak. Nema, nije bilo medija koji nije pre, pre, prenosio naše izjave, naše prosvjede. Stvarno su nas podržali većina medija.

37:50⧉ Bilo je tu i nekih nečasnih iznimaka, mogu, možemo o tome pričati. Nažalost, ali treba zahvaliti, zapravo su mediji prepoznali borbu maloga čovjeka za, za, za, za svoju egzistenciju, za svoj interes. I sve to skupa, plus to posredovanje Tončića Restovića kod ministra i kod župana, i na kraju krajeva i zauzimanje župana Jelića jednim dijelom za nas, je dovelo do jednog kompromisa. Znači, mi smatramo da smo postigli puno.

38:24⧉ Ne zato što je to ono šta, šta bi trebalo biti, šta smo mi tražili, a to je da se trajekt uopće ne premišta dok god se ti preduvjeti ne ostvare, nego zato što kad se boriš protiv kompletnog sustava, znači ministarstva, svih državnih službi. Da, to je strašno. Jako su ti male šanse da uopće išta postigneš. Je, da. Pogotovo kad, kad oni koriste brutalne metode, a to je da nas puste da 150 puta po kiši i po suncu. Tamo moramo biti. Ako nismo mi tamo, on će pokušati pristati. Znači, jedno silovanje, svakodnevno, po više puta dnevno, bez obzira na vremenske uvjete. Zimi smo krenuli, liti smo završili. To je bilo mučenje i iscrpljivanje.

39:12⧉ Jedna perfidna igra di su praktički pokušali nahuškati ugostitelje na nas. Jer ugostitelji, mislim, tu je bilo velikog problema. Kad tri tjedna nije pristajao trajekt uopće na, na otok, oni su se, itekako su im troškovi nabave porasli i zakompliciralo im se to sve skupa. Znači. Što su morali naimenovati nekog da im preveze s kopna, je li? Jesu, jesu. E, ali oni, ali kažem, grad kao grad koji se treba, koji se kao toga, oni su se ponašali kao da se to njih ne tiče. Kao da je to između mještana i županije, odnosno županijske lučke uprave, eventualno ministarstva. Ali mi smo rekli gradu: "Okej, možda formalno, pravno, to je istina, županija je tu investitor i taj koji nama stvara probleme, ali mi smo građani ovoga grada, je li tako? Mi smo mjesto koje spada pod grad Šibenik. Prema tome, vi bi se trebali zauzimati za sve svoje građane jednako. Ako su vam u problemu vaši građani, pa dajte nam pomozite." Sve je ostalo samo na obećanjima što se grada tiče u to vrijeme. Znači, grad je dao vrlo jasna obećanja. Grad je, recimo, gradonačelnik Burić je dao fantastičnu, savršenu izjavu koja je nas momentalno

40:24⧉ jako razgalila bila, a to je bilo nakon toga prosvjeda koji smo, ovaj, imali pred gradskim poglavarstvom. Rekao je: "Grad donosi odluku da trajekt pristaje tamo di mještani, odnosno Kaprijani, žele." Što je jedino logično, je li tako? Da, da. Međutim, ostalo je na toj izjavi. Kasnije, kad se eventualno grad možda nešto mogao poduzeti, to se nije dogodilo. Nije se pomaklo, da, da. E, tako da u toj, u toj borbi. Pa to je u njegovom stilu na, na koji je išao ugasiti vatru, nešto je rekao i. To je u medijima super zvučalo, kao jako kulturno, fino i, ono, dobronamjerno. Međutim, od toga mi nismo na kraju imali koristi nikakve, jel'.

41:09⧉ To je, znači, bila jedna borba koja je stvarno borba Davida protiv Golgote. I ja zapravo ne znam uopće u Hrvatskoj puno takvih akcija, takvih prosvjeda građanskih koji su uopće urodili plodom. Toga je jako malo. U većini slučajeva je tougušeno ili su, su odustali ili su se iscrpili. Mi smo uspjeli. Uspjeli smo postići pola od onoga što smo tražili. Da, polovično još uvijek. Pola, ali pola. Što onda dva, tri puta tjedno pristaje. Tako je. Znači, tri puta tjedno pristaje na jednoj, četiri puta tjedno na drugoj rivi. To je jedan kompromis. Mi smo postigli pola od cilja, ali opet kažem, uzmi u obzir tko smo mi, šta smo mi. Mi smo šačica građana, slabih, nikakvih, koji, kojima se prijeti policijom, kojima. Da, bez političkog zaleđa, bez ičega. Nama bez ikakvog političkog zaleđa, nama se otvoreno prijetilo da će nas pohapsiti.

42:06⧉ A bilo je ljudi, prosvjednika koji su se toga prepali, i to puno. Koji su rekli: "Nama, mi vas podržavamo. Nemojte se ljutiti, mi nemamo hrabrosti, mi ne možemo čekati da nam policija dođe da nas hapsi." Je, to je već hardcore. Policija je dolazila. Je, naravno da je. Samo nije nikoga hapsila jer nisu imali osnova. Opet ponavljam, ne samo to, nego je druga strana ta koja je kršila zakon. Da, da, da. To je potpuno jasno ko dan. Zato što ja imam točno te članke zakona i pravilnike Jadrolinije i čak europske. Ja sam došao i do europskih nekakvih pravilnika koji se odnose automatizmom na naše brodare.

42:42⧉ Sve je to prekršeno, ali se to zataškalo. To se zataškava. Nikad ministar Butković nije rekao ništa protiv nas kao prosvjednika. Nije mogao reći. On nikad nije rekao: "Ovi su ilegalni, ovi rade protiv zakona." Nikad on takvu izjavu nije dao. On je, svaka njegova izjava je bila: "Ajmo naći neki dogovor, ajmo naći neko rješenje." Da, ma. Da mi nismo bili u pravu. To bi bilo neugodno na neki način. Bilo mu je neugodno. Da mi nismo bili u pravu, on bi itekako, sigurno, jasno rekao. To je šačica nekakvih budala koji, ne znam, traže nešto. Ne znaju sami što hoće, da. Ne, ne, ili traže nešto, sebični su pa traže nešto iz svog interesa. Teško im je hodati. Još je problem kad imaš medije i sve u ruci, lako vas izridikuliziraju. Upravo to. Evo, izgradili im nešto su oni tu, nje, nje, nje, ono. I to je, i to je isto dokaz da nitko nikad od tih političara istaknutih se nikad nije usudio takvu izjavu dati. Jer znaju da imaju, šta bi rekli, putra na glavi. Da su oni zapravo zezli stvari. Itekako znaju. Ali plešu po ivici da ne dobiju po prstima od Europske unije. Da, da. Da ih ne kazni. I mi smo na kraju pristali na taj kompromis isto zato što mi isto ne želimo da Europska

43:56⧉ unija daje packe i da traže da se vratimo. Ali ja sam i vama sad, ne znam koliko tu sad ni prosvjedovati isto. Ne, ne. Ići uz dlaku. Mi, mi smo bili toliko uporni da, vjeruj mi, nije bilo. Koliko god je trebalo, mi bi izdržali. Ali smo bili dovoljno razumni da smo bili spremni na kompromis. Kažem, nije ni nama u interesu novac, da se novac vrati. Pristali smo radi toga. Mi smo sad strašno inkomodirani, svi mještani, i svakodnevno to nama izaziva frustraciju, ogromnu. Ne svakodnevno, nego ona četiri dana kad se treba pješačiti do tamo, je li, ovaj.

44:31⧉ Međutim, pristali smo na to. Više prosvjedovali nismo. Pružili smo ruku jedni drugima, rekli smo: "Okej, ajmo, našli smo se negdje na pol puta, nešto smo postigli." Zadovoljni smo jedni i drugi. Eto. A u kojoj je to sad situaciji? To je sad sve na ledu ili šta? Na ledu je neka vrsta leda. Znači, mi nikad nismo dobili crno na bijelo, ništa napismeno. Nikakvo jamstvo. Jer se nitko ne usudi ništa tu, opet u strahu šta će Europska unija reći. Dobro, ali kad će tu cestu ili preko brda ili uz more? Od ceste, evo, rekao sam, već godinu dana je taj kompromis, skoro godinu dana da je kompromis, kompromis takav postignut i da trajekt plovi po ovom režimu kako plovi.

45:12⧉ Godinu dana se po pitanju ceste jako malo pomaklo. Znači, mi smo kao mještani dobili nekakav prijedlog od grada Šibenika koji je nezadovoljavajući. Što su oni predložili? Znači, oni su predložili nekakva ugibališta preko kojih bi se, znači, ne bi se cesta proširila čitavom svojoj trasi, nego bi se koristila nekoliko ugibališta di bi se mimoilazišta, recimo. E, di bi se nekakva vozila mimoilazila. Onda je kasnije čak došao i nekakav prijedlog proširenja ceste u dužem njezinome dijelu. Međutim, ni to nije baš bilo razrađeno na jednoj razini o kojoj se može, razumni ljudi mogu raspravljati. I mi smo zapravo tražili, znači, financija nije bilo nikakvih, nikakva, niti, niti grube procjene koliko bi to koštalo. Nikakvog roka nije bilo, niti grubog kad bi se to moglo realizirati. Znači, to je bio jedan prijedlog dosta površan.

46:14⧉ Kao da je grad to napravio samo da nas skine sa grbače. Eto, da ne kažu, ne samo nas, nego i županijsku, lučku upravu i županiju koja ih je tada stiskala radi toga. Čisto da kaže: "Evo ga, mi smo nešto tu napravili." Ali to ni približno nije podloga o kojoj se može uopće razgovarati i na osnovu koje se može raspravljati. Druga stvar, mi smo od početka tražili da se o prijedlogu te prilazne, pristupne prometnice, kako i sam, mislim, kako je od početka trebalo i napraviti, napravi javna rasprava.

46:49⧉ A kao u obliku, najbolje u obliku zbora građana. Međutim, grad Šibenik je u početku to obećavao, pa je rekao: "Okej, skupite toliko potpisa vam treba." Mi smo skupili pet puta više potpisa nego što smo trebali. Pa će onda to biti organizirano. Nikad nije organizirano. Kad je to bilo? To je bilo prije malo više od godinu dana. E, zapravo. E, pitam zato što su u Vožuju ku 2024. su mijenjali, ako si pratio. Jesam. Pravila za onih pet posto, ovo ono. Znači, vas su odbili. To je bilo taman, taman tada. Taman tad kad je, kad je se to pravilo promijenilo. Ali mi bi bilo koji kriterij dosegli. Nama nije problem. Da, da. Još jedna, jedna, jedna neobična stvar koja se dogodila u ovome, slučaju ovih naših prosvjeda je zajedništvo. Znači, obično kod tih prosvjeda, tih akcija, tog aktivizma, imate jedan mali postotak ljudi koji su dosta bučni i onako. Koji zagrizu, da. Zagrizu i sad su oni tu nešto agresivni. A mi smo od početka imali široki konsenzus mještana. To se vidjelo iz svih peticija po broju potpisa koliko, koliko bismo ih prikupili. To se vidjelo i na prosvjedima koliko ljudi bi dolazilo.

48:00⧉ To se vidjelo i iz toga što nije bilo protuprosvjeda. Znači, bio je jedan smiješni pokušaj protuprosvjeda. On kad su onaj neki brod ostavili, je li to? Da, da, da. Čak sa barjakom, šta je ono bilo? Nešto. Znači, ako, ako postoji. Kao neki branitelji, nešto je bilo. Igrali smo tu kartu. Znači, da mi nemamo konsenzus velike većine mještana. Na kraju krajeva, još jedan dokaz je to što danas naša udruga Periska, koja je izgrađena upravo na toj akciji. Na tom buntu, da. Na tome buntu, na tim prosvjedima, danas ima 175 članova redovnih koji su platili članarine, je li? Znači, ne govorimo o simpatizerima, o podržavateljima. Koliko je stanovnika na otoku? A stanovnik, a otok službeno ima, ja mislim, oko 270 ili ovako nešto. Opet malo više od pola, je li? Dobro, nisu svi članovi udruge mještani. Okej, dobro. Ali, ali, ali ne, ne, nećeš se učlaniti ti. Nećeš se učlaniti netko tko nema nikakve veze. Da, da, tko nije općenito. To su ljudi koji su ili mještani ili. Neki simpatizeri ili tamo dolaze ili imaju neku. Imaju nekretninu, možda imaju vikendicu, možda nije formalno mještanin, ali mu je itekako stalo, je li?

49:03⧉ Da, da. Tako da masovnost članstva naše udruge isto govori, govori o podršci koju mi zapravo čitavo vrijeme uživamo. A floskule i podmetanja koja su dolazila nekad i od našeg gradonačelnika i od nekih tu, ovaj, istaknutih predstavnika vlasti, da, da, da postoje frakcije, da postoje zaračene struje. Tko je zaračena struja? Mjesni odbor s jedne strane i velika, ogromna većina mještana s druge strane.

49:38⧉ Znači, to je naša nesreća bila od početka, da smo bar mi kao oni na Iloviku imali mjesni odbor sa srcem uz nas. Ali mi smo zapravo imali mjesni odbor, kasnije se ispostavilo, što bismo rekli, s figom u džepu. Znači, oni nas jesu podržavali formalno na papiru, naše zahtjeve da se ne, pardon, ne stavlja u funkciju novo pristanište dok nisu preduvjeti ispunjeni, je predsjednik mjesnog odbora potpisao.

50:09⧉ I mi smo, mislim, to je u ime mjesnog odbora išlo. Mi tada kao, kao, kao nekakva inicijativa građanska nismo imali još formalno pravni niti nekakav legitimitet da možemo staviti svoj potpis, žig, bilo što. To je išlo preko mjesnog odbora tada. Međutim, u jednom trenutku dolazi do obrata i mjesni odbor povlači svoju podršku. Članovi mjesnog odbora prestaju dolaziti na naše prosvjede na koje su do tada dolazili. Zašto? Radi interesa, samo isključivo radi interesa ugostitelja. To tako jasno, nažalost, treba reći. I trgovine. Ali to je li mjesni odbor, pretpostavljam, HDZ? Misliš da nije došlo? Uopće nebitno. Vidiš, ja, ja čak mislim da to toliko nije tu uopće. Možda je. Možda. Kako znaš da im nije Burić rekao ili netko, ajde vi tu, šta vi tu to podržavate, jeste vi ludi, mislim, ili nešto? Moguće je i to. Je ista stranka, je HDZ, to je istina. Ali ja mislim da su ovi naši HDZ-ovci na otoku nisu toliko vatreni HDZ-ovci. Da, ali ja mislim da, ja mislim da. Nego da gledaju svoj interes. Ali gradska vlast, i to jest općenito tako politika, ne sad nužno ovi, jako ne

51:21⧉ vole ikakve građanske inicijative. I sad ako im daješ legitimitet, sad ako mjesni odbor, ha, sad oni traže ovo, ono. Hoće se sjetiti Danilo, hoće se sjetiti ovi, hoće se sjetiti oni. Ja mislim da oni to jako ne vole. Ako već mora biti neka inicijativa, nek bude taj, ti vražji mjesni odbori, a sada tu građani nešto, uf, to, to se njima ne sviđa. Pazi, to je apsolutno moguće što ti govoriš, samo ja nemam nikakvu informaciju o tome, a ne želim špekulirati. Tko to zna? E, ne, to je ovako moje neko nagađanje. Isto kao što ti nagađaju, velika, veliki broj ljudi nagađa da je čitav taj novac i povučen da bi netko, ne, nešto od toga završilo u privatnim džepovima. Ah, to je, to je fama za svake radove. A šta ja znam, je li to istina? Ne, to nije. Nije nemoguće. Nije nemoguće. Ali ja to nikad nisam rekao da ću ikad reći, jer nikad nemam niti jednu informaciju u tome smislu. Ja sam svjestan da je to jako loše za reputaciju, pa recimo ravnatelja, ravnateljice županijske lučke uprave koja je bila glavni investitor, koja se zapravo zaletila grlom u jagode. Ona je, ona je tu funkciju, istina, naslijedila i taj projekt naslijedila od, od, od prethodnog ravnatelja, ali je time što ga je nastavila gurati, ako je bila svjesna,

52:32⧉ mislim, postoje informacije da je ona bila protiv toga u početku, da je shvatila da to nema nikakvog smisla i da treba odustati od tog velikog dramatičnog poskupljenja koje se dogodilo. Međutim, pod, navodno pod pritiskom župana je ona ipak nastavila s tim projektom. Znači, tu će doći do nekog prebacivanja odgovornosti. Županijska lučka uprava će reći: "Je, mi smo bili svjesni da je to glupo, ali smo radili zato što nas je župan stiskao, ministarstvo nas je stiskalo." Ali na kraju krajeva, ti moraš preuzeti odgovornost, to je tvoj projekt, ti vodiš taj projekt, ti si investitor. Ako ga, ako se ne slažeš s tim, možeš dati otkaz, je li tako? Da. Da, ostavka na svoju funkciju. Reci: "Ovo je glupo, ja sam pod pritiskom, ja to ne želim raditi, ja ne želim to nauditi mještanima na taj način." Ama hoće tko to napraviti baš, ha. To se nije dogodilo. Samim time je preuzeta odgovornost i više nema izgovora. To nije bila njihova odluka. A reci mi, suma sumarum, kao nekakav, što bi mještani htjeli? Kako vi, kako bi ti, to jest tvoja udruga, to jest konsenzus, što, koje rješenje zapravo? Šta da se ta riva nova ne koristi, da se izradi ta cesta, nešto treće?

53:43⧉ Ovako. Naša udruga zastupa sljedeći stav. Mi želimo javnu raspravu. Mi želimo da mještani odluče. Možda na kraju i članovi naše udruge ili oni koji nisu članovi naše udruge glasaju članovi naše udruge, nebitno. Mi ćemo prihvatiti, u demokraciji živimo, je li tako? Znači, prihvatit ćemo želju većine. Treba poštovati želju većine. Na kraju krajeva, treba gledati interese zajednice, a ne samo svoj osobni privatni interes. Znači, ako većina zajednice naše je za nekakvo rješenje, ja ću ga prihvatiti koliko god ja smatrao da je besmisleno.

54:24⧉ Znači, stav naše udruge je: želimo da se napravi javna rasprava, da se napravi zbor građana. To je isto ono što su tražili u Sitnom Donjem. Tu je, možemo jednu paralelu povući. Oni su uspjeli to postići, dobili su. Nakon velike borbe koja je trajala mjesecima. Tako je, da. A mi nismo zasad još uvijek to postigli. Mi, istina, toliko niti ne upiremo u tome smislu. Zato što sad imamo nekakvo kompromisno rješenje koje ipak nas donekle zadovoljava.

54:59⧉ I čekamo da se stvari, ne želimo forsirati, imamo i drugih problema. Nije to nama jedini problem. Ja ti sad mogu deset velikih problema nabrojati. Jedan je čak i ovih dana aktualan. Ovaj, znači, nije nama samo taj zbor građana jedan, jedna jedina stvar koju mi želimo. Drugo, s kojim se mi bavimo. Ali to je, po nama, način rješavanja i toga i svih drugih problema na otoku. Drugi, drugi problem je taj što mi, gledajući taj slučaj Sitnog Donjega, smo malo razočarani. Jer oni, nakon što su uspjeli izgurati da dobiju taj zbor građana na kojem su toliko inzistirali, ništa nakon toga nisu uspjeli riješiti. Znači, uzalud im zbor građana. Je li tako? Se slažeš sa mnom? Pa. Nije uzalud. Mislim, lipo je da se, da se nešto pokazalo, da se nešto pokrenulo, ali od samih rezultata nema ni metra nogostupa. Ništa nema. Da, da, nema ništa. Nisu apsolutno ništa. Ništa nisu postigli s tim. Da. I to je, i to je ono što nas isto ubija u pojam. Znači, čak i da uspijemo organizirati, dobiti, ne možemo mi organizirati zbor građana. Zbor građana treba organizirati mjesni odbor na naš prijedlog, kao građana,

56:09⧉ je li tako? Ako ga mjesni odbor neće organizirati, onda ga gradonačelnik treba natjerati, mjesni odbor, da to napravi. Međutim, čak i da mi to uspijemo sve skupa isforsirati, recimo da bi mogli, kako su oni mogli, valjda bi i mi mogli, opet nismo neki optimisti da bi to nešto kasnije riješilo. Čak se dogodi suprotno. Opet pokazuje slučaj Sitnog Donjega. Čak su navukli samo još revolt gradonačelnika i, ovaj, grada Šibenika, pa im sad čak namjerno neće dati ništa. Ja mislim da je zapravo baš sad, razmišljam dok pričamo, mislim da je zapravo glavna razlika vas i Sitnog Donjeg, što ste vi puno i, ima puno više jedinstva. Je, i oni su tamo, dosta ljudi je došlo i to, ali imam dojam da i preko tih demonstracija i svega, pokazali ste više mišića, ajmo reći. Dok je Sitno Donje, oni više tu na, na tu jednu obitelj, je li, misleći sad na, na ovog, na vijećnika, novoizabranog. Ali ja se s tim ne slažem. Pa ne slažem se ni ja, ali. Pa zato što ti si bio na tome zboru građana tamo. Je, je, ali, ali. Znaš koliko je ljudi bilo? Pa to nije jedna obitelj. Ma naravno da nije jedna obitelj. Znači, to je jasno kao dan. Ali lakše, lakše javnosti, lakše predstave to jedna obitelj koja zajebava. Ali vlada, ali uzmi, uzmi činjenice.

57:20⧉ Drukčije je kod vas. Čekaj, uzmi činjenice. Vidio si koliko je ljudi došlo na zbor građana. Ti trebaš se usuditi doći na zbor građana, jer ti s time pokazuješ nekakvo protivljenje establišmentu, je li tako? Je. Nekome tko je na vlasti. Znači, trebaš imati hrabrosti. Mnogi su ostali vjerojatno kući, a podržavaju isto to, ali ne žele se eksponirati. Pa još se to i snima kamerom, pa još će se o tome kasnije pričati u gradskom vijeću i ne znam što. Kome to triba? Vidjeli smo mi u Na Kapriju što znači građanska hrabrost. Nas bi bilo pedesetak, ali je bilo stotine onih koji su nas podržavali, a, a ne bi došli.

57:58⧉ Znači, nije, nema svak' dovoljno građanske hrabrosti. Gledaj činjenice tamo. Broj ljudi koji je unatoč, što to malo je nelagodno i tako dalje, ipak ima dovoljno hrabrosti doći, pojaviti se, dignuti ruku, jednoglasno su izglasali sve one točke. To je činjenica. Znači, mjesto je itekako jedinstveno. Drugo, pogledaj peticije. Koliko ima potpisa? Još puno više na njihovim peticijama nego što se tamo ljudi pojavilo. Znači, to su činjenice. A ostalo su naklapanja. Jedna obitelj. Pa gle, netko mora povesti. A da, da. Netko mora povesti. Ma to su ovi. Bit će uvijek nekoliko, nekoliko ljudi koji imaju više inicijative. Ali ono što je činjenica je, pogledaj broj potpisa, pa ćeš po tome znati koliko imaš podršku. Znači, pusti ti ta naklapanja, oni nisu, oni su jedinstveni. Nije to bitna razlika. Bitna je razlika ta što su oni možda bili malo finiji od nas u smislu da nisu organizirali fizičke prosvjede. A mi jesmo. Mi smo ih napravili 150. A oni su i ostali na razini akademskoj, ajmo reći. Znači, dopisi, zakoni, dokazi,

59:11⧉ nešto pojavljivanja u medijima, nešto su se zauzeli neki lokalni političari za njih. Ne toliko možda kao za nas, ali ipak jesu. Nisu oni toliko ni blizu ni u medijima bili koliko smo mi bili. Je, mediji su ih totalno izbjegavali. To je baš. E, mi smo se uspjeli probiti u medije. Recimo, to mislim da je, da je veliki uspjeh. Mi smo stvarno pridobili podršku, veliku podršku medija, iako je bilo normalno uvijek nekih detalja. Pa dobro, ali to su isto više nacionalni nego, jesu vas lokalni išta pratili? Pa jesu. Ne mogu reći da nisu. E, iako je bilo, nažalost, nekih iznimki koje su sramotne. A što je bilo, ako želiš reći? A mogu, evo mogu reći zato što je nedavno tvoj možda zadnji, ovaj, podcast, Tonče Restović, prozvao jednu novinarku. Aha, okej, ona. E, i ta novinarka improvizira, proziva jednog novinara iz jedne redakcije u kojoj, s kojom smo i mi imali veliki problema. Upravo ta redakcija. Baš s tim. Ne s tim novinarem, imenom i prezimenom, ali iz njegove redakcije s nekim drugim novinarima. Sad da imenujem baš sve. Pa dobro, nije ni bitno, a što, što je bilo?

1:00:23⧉ U kom smislu ste imali? Pa bilo je, za početak, iskrivljavanje istine, iznošenje, neistina, nepridržavanje činjenica. To mene najviše smeta. Ti možeš kao novinar imati neki svoj stav koji je. A to je i neizbježno, valjda, mislim. Ja nemam ništa protiv. Koji je, recimo, pogrešan. A to je stav, nažalost, ti novinari su imali pogrešan stav. A stav je bio otprilike da se svrstali na stranu velikih moćnika i pokušali nekako, ono, omalovažiti nas kao mještane jednoga maloga mjesta. Da, da, je, šta vi znate, to nekako su vas, ono. Pa to je, čekaj, jesam ja mještanin malog mjesta? Jesam. Je li to znači da ja manje vrijedim? Da ja nešto nevaljan? Je li ti uopće možeš povući taj argument? Kakav je to argument? Šta, u malome mjestu nema pametnih ljudi? Sposobnih? Mislim, to su besmislice. Znači, sve na kraju kreće od nekih individualaca. Mi u udruzi, u udruzi našoj Periska, smo se stvarno okupili, jedna ekipa, desetak ljudi, kao osnivači, onih koji su bili, recimo, najviše angažirani i u samim prosvjedima i kasnije oko osnivanja udruge, koji su,

1:01:39⧉ pa ti nema, ne, ja, ja sam dugo živio u Zagrebu, recimo, 20 godina. To je veliki grad. I uvijek postoji taj, taj problem što imaš dojam da su, da je sva kvaliteta, svi kvalitetni ljudi su u velikome gradu. I onda dođeš, onda smo doselili u malo mjesto, preselili smo iz velikog grada, iz obiteljskih razloga. I, i naravno, izgubio si to okruženje koje je stvarno stimulativno, gdje ima jako puno pametnih i sposobnih ljudi. I sad si ti tu u nekome problemu, ono, kad gledaš, većina je uspavana, pasivna, nezainteresirana, neobrazovana čak, nažalost, pa nisu proputovali, pa nisu vidjeli, pa se nisu makli odavde, pa ne znaju, pa ne razumiju, pa, znaš, sve ti to malo, ono, pogađa kad dođeš iz jedne tako razvijene velike sredine. Tako da je mene zapravo ugodno iznenadilo da sam upoznao, kroz ovaj problem zajednički, znaš, koji se pojavio, ja sam upoznao neke ljude koje ne bih nikad vjerojatno upoznao. I iznenadio sam se koliko su to kvalitetni ljudi. Znači, imaš ti u malim mjestima, imaš kvalitetnih ljudi. Naravno, manje nego u velikome gradu, ali ih ima. A mora biti da. A koliko ti triba? Deset ljudi?

1:02:50⧉ Čuda možeš napraviti sa deset ljudi. Tako da, ovaj, za mene je to bilo jedno jako pozitivno životno iskustvo, koliko god da je bilo mučno. Koliko god sam ja izgubio jako puno tu. I u poslovnome smislu, i tako, sad da ne nabrajam, ovaj, nisam se mogao baviti svojim poslom jer sam se bavio s tim, pa sam financijski to itekako osjetio jer sam poduzetnik. Koliko sam se čak i zamjerio to nekima, kažem opet, radi se o manjini koja je nebitna, ali isto ti je neugodno. A je, da, naravno. E, koliko sam se izlagao u nekim situacijama, kažem, tu je policija dolazila i tako dalje. Ne samo ja, ne govorim opet samo o sebi. Ja sam bio tamo do kraja, do zadnjeg prosvjeda, nikad nisam odustao. I ne bih odustao. Ovaj, međutim, opet pozitivne strane, koliko sam vremena beskonačno svoga, energije, neprospavanih noći, stresova ovakvih, onakvih doživljavao, itekako je vrijedilo. Mogu reći, vrijedilo je. Samo, ako ništa drugo, samo zato što sam tu upoznao toliko kvalitetne ljude na koje me inače život, životni put ne bi, ne bi nabacio na njih. Tu smo se povezali. I postali smo prijatelji. Ne samo, znači, eto, ne znam kako to nazvati, susjedi, sumještani, nego i

1:04:03⧉ prijatelji. Da, da, pa super, to je baš lijepo. A reci mi, jesi li u kontaktu išta s Jadrolinijom što se tiče tog, tog famoznog broda? Je li se da s njima pričati ili je to u principu ogromna državna firma i možeš se, možeš se slikati? To je još jedno od mojih ogromnih razočarenja. Ja sam zapravo, ovo mjesto je jedna životna škola. Znači, ja, moj životni put nije imao doticaja s aktivizmom, ne mogu reći. Jesam bio u različitim udrugama građana, ali ovo je prvi slučaj baš ono pravog građanskog aktivizma za mene. I puno tog, to je korisno iskustvo, puno toga sam zapravo, ovaj, naučio, između ostalog o funkcioniranju institucija, o funkcioniranju nekih tvrtki, javnih, državnih, jedna od njih je Jadrolinija. Veliko razočarenje.

1:04:54⧉ Nakon ovih problema koje smo mi imali s njima, su krenuli i na državnoj razini veliki problemi, pa je čak izgubio, je li tako, morao je dati ostavku njihov predsjednik uprave, Sopta, kojem smo mi pisali, nikad nam nije odgovorio, je li. I on zbog onih smrtnih slučajeva, što. Tako je. Znači, bilo je smrtnih slučajeva, bilo je tehničkih problema svih mogućih vrsta. To je zapravo jedna kompanija koja je najprije na našem primjeru pokazala koliko je loše organizirana, koliko zapravo je to jedna produžena ruka ministarstva i nije im uopće stalo do putnika. Znači, ti si brodar, a ne vodiš računa o svojim klijentima koji te financiraju, koji te plaćaju, koji kupuju te karte radi kojih ti tu jesi. I subvencionirano sve isto javnim novcem, tako da opet. Istina, ali. Nema veze, ali opet, to jesu ti isti ljudi koji još plaćaš i karte i kroz poreze i dažbine i sve ono. Gle, ja sam u biznisu čitav život, znači, mislim, ti, ti znaš koliko ti znači zadovoljstvo tvojih vlastitih korisnika.

1:06:04⧉ Ako imaš nezadovoljne korisnike, slijedi ti propast. Prije ili kasnije, uskoro ćeš imati nezadovoljne zaposlenike, nakon toga će se početi događati tehnički problemi. Jadrolinija je u jednoj strmoglavoj silaznoj putanji. Zašto? Zato što ne poštuju, za početak, korijen problema, ne poštujete svoje klijente koji vas uzdržavaju, koji vas financiraju. Je, istina je, postoje, postoji subvencija državna, ali državnu jednaku takvu subvenciju ili možda manju, a možda sličnu, ali vjerojatno jednaku, dobivaju i privatni prevoznici, je li tako? Da, da, istina.

1:06:41⧉ A ogromna je razlika u odnosu zaposlenika privatnih, imamo našu liniju za Kaprije, voze i privatni, jedan, jedna, jedna privatni brodar i jedan državni, je li, Jadrolinija. Znači, neusporediva je razlika. E, to ne da ja kažem, da ja samo o tome pričam, nego ti to kaže svatko tko se jedan put ukrca na njihov trajekt od Jadrolinije. Znači, zgražaju se sa odnosom prema putnicima, a kamoli netko tko je jako, je, tko je radio u uslužnoj djelatnosti pa zna kako se moraš ponašati prema svojim klijentima koji, koji te hrane. Je li tako? Da, da, je. I, znači, nije, nije odgovor to što ti kažeš, to je subvencirano od države pa se oni mogu ponašati baš, baš nas briga. Ne, ne, nisam ja to ni mislio implicirati, nego kako duplo plaćaš u principu, kako bih rekao, javnim novcem, trebali bi biti finiji, a ne, ali eto, to je sve, mislim. Gle, ako imaš imalo razuma, imalo struje u glavi, ti znaš da moraš, ono, znaš, ona ima, ona poznata, kupac je uvijek u pravu, je li tako? Znači, ti moraš udovoljiti svome korisniku u nekoj razumnoj mjeri koliko je moguće. Ako korisnik želi da pristaneš na jedno pristanište na koje je tebi čak i lakše pristati, čak

1:07:54⧉ je i kapetanu to u interesu, jer ti manje smeta vitar. Ne, ti ćeš ići na ono drugo pristanište protiv svih, uopće te ne zanima, samo zato što si dobio od negdje, a nikad nisi dobio napismeno. To je isto interesantno. To je neko, znači, usmeno nekome. Strašno. Da, da, strašno. A što bi ti. Teško razočarenje. Rekao si da bi volio da je javna rasprava. Što bi ti, s kojim bi ti osobno rješenjem bio najzadovoljniji? Da se tebe pita. Pa, pa ja imam. Da imaš pet minuta, vlast, što kažu, ono. Ja, ja imam, ovaj, rješenje u koje sam duboko uvjeren da je najbolje rješenje, ali ga neću, neću ga iznositi. Dobro. Baš zato što ne želim utjecati, prije ili kasnije doći će do, do tog referenduma, ajmo nazvati to mini referendum. Možeš reći poslije snimanja. Mogu ti reći nasamo. Da. Ali, ovaj, ne želim utjecati na nikoga. Želim, prihvatit ću želju većine. Ja ću, kad dođe do tog zbora mještana, izložiti argumente za, tad ću se izjasniti i tad ću izložiti argumentaciju. Da, da, kužim. Da li će netko od onih koji će glasati prepoznati da to, moja argumentacija, ima smisla ili će smatrati da nema smisla pa će glasati za drugo rješenje? Znači, na, na takvom, na takvom jednome skupu svaki ima pravo izložiti svoje argumente

1:09:09⧉ i kontraargumente. Naravno, da. I to je demokracija. E, to je to. I na kraju se dižu ruke, ovi koji su, koji odlučuju, su to sve poslušali, jednu stranu i drugu i treću. Znači, nije samo jedno moguće rješenje. Ima bar tri moguća rješenja. Za, kad govorimo konkretno o pristupnoj cesti, je li. E, međutim, opet, nemojmo se, ovaj, zavaravati, zavaravati, čak i da dobijemo pristupnu cestu dok god se trajekt ne promijeni, nismo ništa riješili. Jer prvenstveno je to građeno radi trajekta, zato je to i građeno. Da.

1:09:44⧉ I, naravno, i taj prijevoz, javni prijevoz koji bi putnike dovozio do tamo. E, kako će se dalje to rješavati, ne znam. To je sad, što si i sam rekao, na nekom ledu, to je sad jedno kompromisno rješenje. Mi smo frustrirani, ali ipak manje frustrirani nego da smo, da ništa nismo postigli. Da, da, istina. E, nastavit ćemo se zauzimati za ono što smatramo da jedino ima smisla, ali s druge strane, pristali smo na, na jedno, na jedno kompromisno rješenje i ne možemo ga sad zgužvati i baciti u smeće i reći: "Ajmo ispočetka sve." Ne možemo. To bi, ispali bi neozbiljni. Shvaćam, shvaćam, kužim, da. A, ovaj, ono, ono je dosta odjeknulo bilo kad je gospođa Barbara, ne mogu se sjetiti prezimena, znači, predsjednica vaše udruge, je došla u ovu, u gradsku upravu i neka famozna ona košarica sa uljem i to, pa me zanima, meni i mnogima je to bilo ovako čudno, što vam je na kraju to grad izašao u susret, u principu apsolutno ništa, koliko ja shvaćam, čime su zaslužili takav tretman. Ajde, je ono, ajde, bila je ona škola, istina, za, za ovog jednog učenika. E, to nije mala stvar. Nije mala stvar, ne kažem, ali evo, šta, šta još. Upravo to. Evo, sam si odgovorio na pitanje. Znači, to je jedna anegdota, potpuno nebitna epizoda, ali očito, eto,

1:10:59⧉ medijski interesantna, pa je to nešto malo, malo se provuklo kroz medije. Mislim, on je prvi to, o, ajmo se mi slikati tamo s ovim novinarima u gradu, to su, svi su prenijeli, kao što inače sve prenose. Gradonačelnik je spretan u PR-u, ne možeš reći da nije spretan. Pa da, da, normalno, ekspert. I on čim prepozna, ekspert, i čim prepozna priliku za pozitivan PR, on to iskoristi, je li, sad Barbara. Pa onda su, ono, kad je ona ušla, oči ovakve, super, ajmo, ono, novinare zovi. Barbara se tu malo iznenadila, ona se nije snašla, ona to nije očekivala, ali eto, tako je ispalo kako je ispalo i to je nešto malo otišlo u medije. Međutim, po meni, to je nebitno. To je jedna razina anegdote, a imamo ozbiljne probleme. Ali i da objasnim zašto taj poklon. Znači, dogodio se. Jeste vi bili tu složni u udruzi ili je. Bili smo složni. Bili smo složni.

1:11:48⧉ Inicijativa je potekla od naše predsjednice Barbare. Ona je jedna osoba koja je, ono, izuzetno široka, izuzetno pozitivna i, ovaj, spremna oprostiti, sklona opraštanju i ja se tome divim. Znači, zapravo mi se i trudimo biti jedna udruga koja neće biti kao, ono, klasični aktivisti koji su antiprotivni. Pa, ono, samo, znaš, ništa ne valja. Ne, mi smo, mi želimo biti razumni. Ako nešto je ispravno, to ćemo pohvaliti. Pa čak i da nam to naš neprijatelj napravi, ja njegov ispravan potez ćemo ipak pohvaliti, podržati, pa se nadati, pa možda, ako, znaš, ono, prepozna da čak i njegovi neprijatelji to hvale, pa možda bude još takvih poteza. Ono, malo po malo.

1:12:43⧉ Znači, nije da mi prosvjedujemo samo radi prosvjeda. Ne, dobro, taj dio mi je jasan. To me prikazuje i taj kompromis. Znači, ipak smo pristali na nekakav kompromis, pokazali smo da smo razumni, je li tako? I to ti je zapravo na tragu toga. Znači, nije nama cilj biti neprijatelj s bilo kim, niti sa gradom, niti sa gradom. Znam, ali ono, ono što je meni. Koliko god smo nesretni jer nas on nije podržao kad nam je najviše trebalo. E, a da, zato je to i. I dalje se nadamo da će se možda čovjek promijeniti, ono, shvatiti neke stvari. Znaš kako, ima jedna kineska poslovica, kaže: "Netko je pametan prije, netko kasnije, a netko nikada." I mi se nadamo da je ona varijanta kasnije pameti, da će se dogoditi. Mi se sve, i dalje se, znaš ono, nada živi vječno, je li tako? E, nada zadnja umire.

1:13:30⧉ Ta konkretna situacija je bila sljedeća. Znači, mi smo dugo. I kako to da ste samu poslali, zašto niste vrh, vrh udruge došli? Pa to je to, i to ti nešto govori. Znači, možda netko iz vrha udruge nije. E, pa niste onda bili toliko složni. Ne, je složen za to, ali možda nema želudac, znaš ono. Aha, ja. Jer mislim, onako, ono što ti ja mogu reći iz svoje, ajmo reći, perspektive, prvo, to mi je bilo šokantno u smislu, ono, okej, znači, ono kako to izgleda na prvu, okej, kupili su vas, naprosto su vas nekako, ono. Ali zašto? Zato što se zna za jednu samo stranu priče. Nisi znao za neke novosti koje se događaju. Znam, ali, ali, ali morate razmišljati o takvim stvarima. Mogli ste radije, ono što bi meni bilo korektno, preko udruge i ne znam ni ja, medijima poslati nešto, zahvaljujem, ovo, ono, ali to nekako osobno dolaženje je, po meni, jako loš potez bio. Gle, ja dopuštam da je to možda, eto, medijski gaf, kako ti kažeš, je li. Da. Ali to, po meni, vraćam se na to, potpuno nebitno. Jedna nebitna anegdotalna situacija u kojoj ništa nije promijenila. Znači, niti je, nažalost, nakon toga gradonačelnik postao blagonaklon prema nama. Ma, ma, ma, nije briga njega. Niti je postao, niti nas je počeo manje ignorirati nego što nas je prije ignorirao.

1:14:44⧉ Znači, sve ostalo, niti smo mi manje oštri prema njemu, niti smo mi manje uporni u svojim zahtjevima prema njemu i prema svim drugim institucijama. Ništa se nije promijenilo. A vi ste, za razliku od Sitnog Donjeg, uspjeli doći do njega na nekom razgovoru. Ovako. I to je, na primjer, Anton Dobra je to kritizirao, baš tebe konkretno, zašto ti nisi išao pričati sa gradonačelnikom, nego ste neke starije ljude pustili tamo koji su, kao. Nebitno. To je nebitno. Kužiš? Nebitno je. Bitno je da je rezultat postignut. E, nebitno je tko priča. Ne moram ja imenom i prezimenom svojim doći. Evo, ja sam došao tu, a netko od njih nije došao tu. Znači, postoji neka podjela između nas, situacija i funkcija. Ja ću nekad otići na neki medij, netko drugi neće. Netko će otići kod gradonačelnika, netko će otići kod župana, netko će otići u županijsku lučku upravu, netko će otići kod ministra ako treba, je li. Postoji nekakva podjela i nekakav dogovor međusobni, ali to je nebitno. To ništa ne mijenja. Znači, mi smo složni, pričaj ja ili priča netko drugi iz udruge, isto ćeš čuti.

1:15:42⧉ Znači, i oko ovoga smo bili složni. Da pojasnim, nikako da ja dođem do toga što se, što je zapravo nas potaklo na to. Naravno da nas nije potakao slučaj Nove Rive kad to nije riješeno. Da. Je li tako? Nego nas je potakle dvije stvari koje su se dogodile neposredno prije toga, jako važne za nas. Prvo, škola se otvorila na otoku radi jednog jedinog učenika nakon 50 godina što je bila zatvorena.

1:16:08⧉ A to je san koji mi sanjamo desetljećima, da se ta škola otvori. Čak sam ja osobno razmišljao preseliti se na otok trajno sa svojom djecom, ali je problem nema škole. I problem je nema vrtića, je li, kad imaš manju djecu, je li. Ali nedostatak škole je zapravo depopulacijski katastrofalan. I škola, i zato je, i zato se, recimo, meni, ja podržavam osobno jako, ovaj, borbu Sitnog Donjeg za očuvanje te područne škole.

1:16:42⧉ Jer sam svjestan, evo, znam iz svog primjera sa otoka, koliko to znači obitelji. Naravno, to bi svakom trebalo biti jasno. Jer ako je tebi nezgrapno, ako ti je škola van ruke, ako do nje treba putovati, ti si puno skloniji donijeti odluku preseliti se bliže školi dok ti djeca svaki dan idu u školu kroz 8 ili 12 godina. Znači, olakšat ćeš sebi život, ali što si s tim. Pa dobro, ako su manja, aj, srednja škola, još ih možeš neko, neka bus nešto. Ali si izgubio mještane, i to najkvalitetnije mještane u najboljoj životnoj dobi. Si izgubio radi toga jer si zatvorio školu. Znači, to može biti jako opasno. Možda se ne bi tako loš scenarij dogodio ako se njima zatvori škola. Ali itekako, ovo sigurno neće pomoći. Sigurno neće pomoći, da. E, tako da ja ne bih se igrao s tim. Ja ne bih tu riskirao. Mi smo na Kapriju nakon desetljeća pokušavanja i mnogih mladih obitelji, uključujući moju, koji su odustali od ideje života trajnog čitavu godinu, baš ono stalno, tuta forca, čitava obitelj na otoku, radi nedostatka škole. I sad se ta škola otvorila radi jednog učenika. Međutim, nakon toga će njegovi, njegov braća, znači, bit će djeca iz iste obitelji,

1:17:53⧉ malo po malo će se i neke druge obitelji tamo odvažiti. Ja se nadam, je li. Znači, to je izuzetno. A čekaj, je li to jedina obitelj s djecom, školskom djecom? Pa, praktički, da. E, ali nije da nema Kaprija na koji nemaju djecu. Samo upravo radi nedostatka škole, oni rade na otoku, recimo, imaju neki svoj posao na otoku, imaju restoran ili nešto, ali djeca ostaju. I onda ti obitelj uvijek, kao i u mome slučaju, uvijek je na dvije strane. Znači, žena je s djecom tamo, ja sam na otoku. Vrlo, jako puno vremena provodimo razdvojeni. To isto nije sreća neka. Nije uopće, da. E, da postoji škola, možda bi ja svoju ženu uspio nagovoriti. Znaš, skroz druga bi bila situacija.

1:18:34⧉ Tako da, jer ti kad imaš djecu koja moraju i putovati u Šibenik, ne samo što je to daleko i što je naporno i što je po svakakvim nevremenima izvalja i ovo, ono, nego te linije su često i u prekidu. Ti nemaš čim doći. Da, da. To dijete neće moći biti taj dan u školi. Ja sam jedan put imao, imao neku parnicu na sudu i sudac je sa Žirja. I, ovaj, i mi smo čekali to ročište mjesecima. Znaš, ono, ček, znaš kako ide na našim sudovima. E, znam, da. Nikako doći na red, ono ti sazove ročište. Konačno sazva ročište, aj, konačno. Došli mi svi tamo, nije ni meni baš bilo zgodno taj dan doći, ali eto, pošto sam ga čekao mjesecima, došli mi i poljubili vrata. Šta je, piše na vratima, nema sudca. Zašto nema sudca? Nije trajekt vozio. Nije mogao doći sa Žirja. Mislim, to je sad anegdota, je li. Da, da, kužim, je li. Ali ti govorim koliko to, kako te mlade obitelji sa djecom, u kojem su oni problemu, je li. A znaju oni to kako je, ne tako davno, prije samo dvije, tri generacije, četiri je, ono, su otoci bili, to je vrvilo od ljudi, tu je bila sva akcija, dok je na obali su praktički bila polja i ne znam šta, išlo se, ne znam, bez veze.

1:19:45⧉ Točno. Fascinantno, ono, kako se u tako malo se potpuno izvrnulo, gdje sad je otok, ajme majko za život, dok je kopno ovdje. To se događa zadnjih barem 50 godina. Da. To se događa, to je donijela industrijalizacija. Znači, ljudi su se zapošljavali u tvornicama koje nisu postojale na otocima, izuzev nekih za preradu ribe na većim otocima i tako, možda neko brodogradilište na nekim većim otocima, ali mali otoci, u kojima su do tada ljudi živjeli od poljoprivrede. I mogli su onda i na otoku, čak, čak dobro, itekako dobro vinograde, je li tako, i masline, baviti se maslinarstvom, vinogradarstvom, onda su oni obrađivali na susjednim otocima koji nisu naseljeni i tako dalje. Međutim, to je naporan i težak život. Kad si se mogao zaposliti u Tefu ili TLM-u, to ti je bilo lakše, je li tako? Radiš od 7 do 3, ne moraš se mučiti, ne moraš se znojiti po onome suncu, kopati u zemlji u kojoj nema zemlje, nego je samo kamenje. I šta su ljudi radili? A teško im je sa otoka putovati do Tefa ili TLM-a, preselili se u grad. Da, da. Znači, to traje od tada, od toga poslije ratnoga, te obnove, industrijalizacije države i zapravo propadanja poljoprivrede.

1:20:58⧉ Taj trend je kontinuiran. I 50 godina, zamisli koliko je to, škola zatvorena i sad se otvori. Pa ako to nije razlog za šampanjac otvoriti, onda mi reci šta je. Mislim, to nema, mi smo udruga koja upravo to želi, revitalizaciju otoka, kvalitetu života na otoku. Mi smo, zato i postojimo. Zašto se borimo za, za, ovaj, da ljudi ne moraju kilometar pješačiti po Zvizdanu? Pa radi kvalitete života njihove, pogotovo starijeg stanovništva. Znači, mi zato postojimo. Škola se u to savršeno uklapa. I zato mi jesmo organizirali zakusku i dolazili su tada kad je otvorenje te škole bilo. Mi smo mogli dignuti nos i reći ono, ne, vi nas ne poštujete u gradu Šibeniku, nećemo se mi pojaviti na prijemu, na svečanom otvaranju. Upravo suprotno. Naši predstavnici su došli u narodnim nošnjama, sa ovim kolačima

1:22:02⧉ i započastiti, je li, nekakvom kruškom. Niste neke laksative stavili ili nešto? Ne, nismo mi, nismo mi tako zlobni. E, ovaj, jesmo, već smo tada, jer ćemo podržati svaki put nešto dobro. Na kraju krajeva, Vlado, i to i ti radiš. Ja, ja, ja da to ti ne radiš, možda bi me to smetalo. Ali kad ti primijetiš neki dobar potez naše gradske vlasti, na primjer, ako su dobro uredili javni prijevoz s autobusima, u jednoj mjeri, je li, ti ćeš kritizirati ono gdje se može još bolje to napraviti. Ali u jednoj mjeri i ti pohvališ. Naravno, da, da, pa je. Koliko god da si, već puno više ćeš imati kritike nego pohvale. Uvijek treba imati malo mjesta i za pohvalu. Naravno, naravno, ne može sve biti loše što radimo. Znači, jedna je bila ta. Osim toga, ta gradska uprava nije, nije samo gradonačelnik, nego cijeli niz ljudi koji tu i rade na tim projektima i ti pročelnici, pusti ti birokrati. Znači, nemoj, kako bi rekao, često mi i ja isto, kako bi rekao, ljudskoj prirodi je pojednostavljivati stvari. I onda imaš, gradska uprava je, ne znam, Burić i Mileta, ali to je zapravo puno kompleksniji sustav od toga i hrpu tih stvari što je dobro. Ovi nisu ni znali da će se dogoditi, niti su imali ikakve veze s to, ali ipak netko se njima

1:23:13⧉ pripiše u zasluge jer, je li, oni su grad. Ali, hoću reći, puno tu ljudi radi na tome i tako da ne može sve biti loše. Ne treba nikad ništa generalizirati previše, ali riba smrdi od glave. To stoji, da. To nemoj zaboraviti. I sad smo mi trebali dignuti nos i tu nešto, znaš, glumiti nekakvu, ono, uvrijeđenu stranu. Ne, ma to mi je okej da ste došli, nego eto, samo ta. I to je bila ta niz. Ne, ne, to je, nije to možda trebalo uopće završiti u medijima, to je možda nespretno tako ispalo, ali, ma čak to mene uopće nije briga. Ne mislim da je to uopće bitno. S jedne strane, znači, prethodilo je ovo otvaranje gdje smo mi već Burića počastili već tada, ne samo Burića, nego nije, tu su bili ljudi iz ministarstva, divni ljudi su se tu neki pojavili, znaš, koji su pomogli čitavu tu inicijativu. Ja osobno nisam bio tamo, ali nebitno, opet govorim, kad sam ja, gdje sam, jesam, nisam, svakako podržavam sve to skupa i to je sve u dogovoru. Druga stvar, neka radi svako ono u čemu je najbolje. Recimo, ja, moji kolege iz naše udruge

1:24:24⧉ su zaključili da sam ja dobar u pisanju tih dopisa. I onda ja to uglavnom i radim. Znači, kad treba pisati na ministarstvo, na gradonačelnika, na župana, na institucije, ovakve i onakve agencije za linijski promet, brodare, Jadroliniju, koga god, ja ću to odraditi. Ali ne moram ja sve, jel' tako? Nitko ne mora sve. Ne moram ja biti niti tamo gdje se časti i gdje se prave kolači, jel' moram? Da, da, pa da. Ne moram. Imam ja svoga posla i previše, znaš.

1:24:59⧉ Koji je zanemaren. Kojeg sam već zapostavio radi ovoga, pa sad dodatno još da svugdje, zašto bi sad, na kraju krajeva, neki ljudi, vidiš, to je isto interesantna stvar, mnogi naši lokalni političari, što ja nisam, su svjesni da se moraju gurati svugdje. Svugdje ih mora biti, svugdje moraš biti viđen, da bi kasnije mogao dobiti neke glasove na izborima. A ja nisam u toj, ja nemam taj hendikep, da se ja moram svidjeti svima i da se moram svugdje gurati i da se moram samo prezentirati. Ja mogu nekad raditi sjene, neke stvari.

1:25:35⧉ Jel' tako? Tko će to prepoznati? Onaj tko treba prepoznati, a to su moji kolege iz naše udruge, i oni će to itekako cijeniti. Ja samo njima trebam, njih trebam impresionirati. A ne široku javnost. Meni to ne treba. Da, da. Iako, naravno, ja sam vrlo često i u medijima, nijedan nisam, i sa novinarima, i imamo dobar odnos i sve skupa. Druga stvar koja se dogodila, da se vratim na ovu priču s Burićom, kad je to tebe već tako zaintrigiralo, a meni je simpatično to da je to tebe zaintrigiralo, i ne samo tebe, nego možda još po koji medij,

1:26:09⧉ makar puno, puno, beskonačno manje nego što je to, što smo mi imali u medijima, ove naše borbe radi tog pristaništa. Ovo je stvarno puno, puno, nebitno skroz. I čak i u medijima odjeknulo zanemarivo, po meni, je to što smo mi tada uspjeli u dogovoru sa gradskim vlastima, prvenstveno gradonačelnikom, na određenim sastancima, a prije toga upornim dopisima i dosađivanjem i tako dalje, dogovoriti otvaranje uljare.

1:26:45⧉ E, vidiš, kad imaš otok, maloprije smo pričali. Čekaj, što ga ima gradska vlast sa uljarom? Zato što je ta uljara u vlasništvu grada. Aha. I ta uljara nije trebala biti otvorena. Zato što je lokalni mjesni odbor koji upravlja sa tom uljarom u ime grada odlučio da je neće otvoriti. I mještani su počeli voziti svoje, najprije su se, ono, prepali su se. Kako će sad, mislim, to već nekoliko godina imaju uljaru, navikli su se. Puno ti znači da ti je to pri ruci, nego da moraš brodom to voziti na neki drugi otok ili na kopno.

1:27:23⧉ Pogotovo, opet ponavljam, starije stanovništvo. Njima je svaki kil težak koji moraju prenijeti. I, ovaj, meni to ne znači. Ja, ja, to maslina koliko ja imam na kapriju, ja to prevezem s čim hoćeš. Meni to, mlađi sam, meni to ne znači ništa. Međutim, ovoj populaciji, pretežno starijoj na otoku, to jako puno znači. I dogodilo se da je odlučeno da se uljara neće otvoriti.

1:27:50⧉ I ljudi su se prepali. A čekaj, kad je zadnji put bila otvorena? Prošle godine. Svake... A, okej, znači... I prošle godine nešto nije bilo maslina, više ne znam. Možda nije bilo potrebno. Znači, to je imalo neki kontinuitet rada. Imalo je kontinuitet. Već to nekoliko godina ona funkcionira i kad god je bilo maslina, radila je i uljara. Recimo tako. E, nije radila idealno, ima tu određenih zamjerki, ali ništa, nitko nije savršen, pa tako ni to. I mi smo, ovaj, kad je došla ta najava da se ona uopće neće otvoriti, mi smo rekli, ma, ono, ma, ne možemo. Ne, ne dolazi u obzir. Godina rekordna po urodu, a vi nećete otvoriti uljaru. Pa, pomoći ćemo mi. Evo, sad imamo udrugu. To je čak bilo prije nego što je još formalno bio dovršen proces registracije udruge. Pa, rekli smo, pa, ako nema ljudi, ako nema tko raditi, jer to je kao bio razlog toga da se neće otvoriti uljara, ali nije glavni razlog, po mom mišljenju, jer gdje ima volje, ima i načina, jel' tako? Onda smo mi rekli, ali, evo, mi ćemo, naši članovi, naše udruge će tamo raditi. Našli smo odmah radnu snagu.

1:29:01⧉ I organizirat ćemo što treba organizirati. Tražili smo tehnički pregled da se naprave te uljare koji nikad, ne znam kad, zadnji put napravljeni. Tako dalje. Sve smo to mi krenuli forsirati grad da se to odradi. I, ovaj, i mogu ti reći da grad u početku ignorirao je te naše apele. I kao, hoćemo, hoćemo, bit ćemo, riješit će se, riješit će se, jel'? Klasika. Dok nije došlo, krenula sezona branja, ljudi masovno voze svoje, uljara ne radi. Masovno voze svoje masline, ovaj, brodovima, teško maltretiranje.

1:29:40⧉ I onda su tek, tek onda je gradonačelnik, kad je shvatio u što se doveo, jel' i svojom pasivnošću, mislim, ne mogu reći on, njegove službe, u koji problem su se uvalili, rek'o da će navući totalni bijes svih ljudi i da to zapravo nema potrebe za tim. Jer mi imamo, mi nudimo rješenje, imamo ljude, imamo dobru volju. Da, da, sve je željno. Samo treba reći da. Samo reci da. Ona pisma šta kaže. Znači, mi ništa puno ne tražimo od grada tu.

1:30:11⧉ Međutim, nekad je i to reći da. Je teško. Teško. I, i, i, i, i, i, i velika stvar kad i to dobiješ. I mi smo to uspjeli dobiti, ipak kažem, s određenim zakašnjenjem, ali ipak. A ne znam šta je sa opremom, tamo sve stoji i samo. I došla je, došla je ta, ta tehnička služba, platila je to, grad valjda koji treba platiti, da se napravi ta, ta, ta kontrola, ta provjera, da se to sve stavi u funkciju. Da, to je mašinerija neka, to je. Mašinerija. Znači, isključivo, a nije to neka sad komplikacija, ali moraš platiti. Pa dobro. Par tisuća eura to košta, znaš, netko to mora platiti.

1:30:47⧉ Ne bi se to dogodilo da mi nismo, ovaj, bili tako uporni. I da nije ipak bilo dobre volje sa strane gradskih vlasti. I mi, kažem ti, mi već cijenimo i mrvice, kužiš, kad, nakon što smo, svjesni smo koliko je teško dobiti najmanju stvar od grada. Pa evo ti, opet, vrati se na slučaj Sitnog Donjeg, nema dva metra da se izgradilo nogostupa, jel'. Znači, najmanju stvar je teško dobiti. A mi smo dobili, zamisli, dvije stvari, od kojih je jedna poprilično velika, otvaranje škole, nije to zasluga grada. To je zasluga ministarstva, da se razumijemo. Ministarstvo ili županija ili kako već, županija otvara te škole, ne znam više. Ali je itekako grad u to uključen. Pa ovisi koje, ja mislim, čija je škola to zapravo. To je područna škola, koga. E, sad više ni ne znam, ali ti to, uglavnom, inicijativa je išla iz ministarstva, to je ono što znam.

1:31:40⧉ E, grad je tu samo to, recimo, na neki način podržao, dovoljno podržao da se to ostvari. Nije to bila gradska, gradski, gradska inicijativa. Ne mogu tako reći. Koliko ja znam. Ne znam baš sve detalje, pa ne želim o tome puno pričati. Ali nebitno. Nekad ti je teško dobiti podršku grada. Nekad ti je teško dobiti da ti grad, ono, i nekakvo zeleno svitlo dade za neke, znaš. A vidim, sad su, dobit ćete i vodovod ili je već čak i stigao. Ne, ne, to, to je, to, to ide, to je neovisno. To je stari projekt koji se već dugo godina. E, mislim, to isto ovi... Dugo godina realizira. Svi svoja taj u neku tamo, svi naslikavaju se. To je projekt vodovoda Šibenik. Međutim, to je isto financirano novcem Europske unije, koliko ja znam. I to je zapravo nešto što se desetljećima obećava. I puno puta je odgađano. I evo, sad konačno, valjda će, konačno se i ostvariti. Koji je ono, koji je rok uopće? Ta voda znači na otoku jako puno. E, to vjerujem, da. E, to jest, strašno. Rok je do kraja godine, ali oni čak, vidim po nekim medijskim izjavama, očekuju da će već na jesen bi to moglo biti pušteno. E, to će nam se značiti dosta, jel'. Mislim, kako sad uopće imate vodu, nekakve cisterne.

1:32:52⧉ To će značiti dosta, ali znaš šta, ja sve, ja ti cijenim samo ono što je realizirano. Obećanja mene puno ne vesele. Dobro, ali postavljaju cijevi, doći će, mislim. Nije, nije na obećanju, ipak se aktivno radi na tome. Ne, ne, ne. Sad je, razlika je ta što je to europski projekt. I koliko god ti mislio da europski projekti možda nisu najbolje, rade štetu. Zapravo, ako ništa drugo, uvode jednu disciplinu i ne možeš beskonačno odgađati ono što si započeo. E, toga više ne bi, nije prije bilo. Primjer ti je čak i taj vodovod. Znači, ja sad vjerujem da će se to konačno stvarno i realizirati, jer će opet doći u problem vraćanja novaca ako prekorače rokove.

1:33:37⧉ Za razliku od svih pustih bivših obećanja, dolazi voda na kaprije i žirje koja se nisu realizirala. Čak su mještani plaćali, u dva navrata su građani plaćali priključak za vodu, jer kao, dolazi vam voda. Nije došla ni prvi ni drugi put. Onda je treći put konačno su došle neke cijevi, ali od centralne vodospreme koja se puni putem vodonosaca, znači brodova, tankera, koji, znači nekakvo međurješenje, recimo, jel'. Dobro, nama i to puno znači, ovaj, na kapriju, ali ovo je tek. Ovo je prava stvar, stvarno. A da ne govorim o tome da mi imamo na otoku problem takozvani kvota za vodu, jel'. Znači, ti imaš nekih 80 kubika, postoji neka kvota godišnja, koliko mještani imaju pravo po redovnoj cijeni, znači cijeni kao na kopnu. Aha. A sve što je preko toga potrošiš, to plaćaš u zlatu. A, okej. Jer se smatra da, da je trošak dovoza vode na otok trenutno visok, što je istina, jer taj brod, vodonosac košta. I da, jednim dijelom se taj trošak država subvencionira, ali ne u potpunom iznosu, ne, ne, jel'. I zato je to ograničeno. I to je nas znalo dovoditi u velike probleme kad bi netko oko više vode trošio, a

1:34:52⧉ to su ti pretežno poduzetnici koji imaju, recimo, restorane, netko tko ima apartmane, pa ima goste koji ne paze toliko na potrošnju vode. A tuširaju se vamo-tamo. Tuširaju se vamo-tamo i ima dugačku sezonu i dogodi se, eto, da se pređe ta kvota, nema, jer nema dovoljno prijavljenih članova te obitelji koja živi na samome otoku. I onda, onda dođeš u problem da si prekoračio i onda te opali po nekoliko tisuća kuna, su dolazili računi. Čak je i meni se to dogodilo. Tako da, mi ćemo jako, ono, podržati, cijeniti, biti sretni kad to sve skupa, ti svi, a da ti ne priča, ti problemi, te, ti, te opasnosti nestanu. A to bi trebalo biti kad se taj cjevovod spoji. Još gora stvar, mi smo imali jedno lito veliku krizu. Znači, vodonosac mjesec dana nije vozio vodu. A, a on nama na kapriju puni više, više puta tjedno u sezoni kad je, ovaj. Znači, možeš zamisliti što znači više od mjesec dana ljudi bez vode na otoku, ako nisu slučajno imali nešto u svojim gusternama. Koje su, neki ljudi su nakon što je došao taj rezervoar i povezano je s cijevama,

1:36:07⧉ cijevima kuće, oni su te svoje gusterne zatvorili, prestali su ih održavati. Aha. Ili su ih čak pretvorili u nekakav prostor, neko spremište ili čak neki stambeni prostor, što god. I oni, i zamisli sad, ostaneš bez alternative, nemaš uopće u što vodu više natočiti, jer više nemaš svoju gusternu, a vodonosac u štrajku. A zašto je u štrajku? Jer mu država nešto, valjda ne želi plaćati toliko koliko on traži. I sad se oni tu natežu, a nešto mi se bez vode. Da, da, vi spaštate. Znači, kontin, a, a, a tko ima nekakav posao, to, kako ćeš ti to objasniti klijentima, turistima? Da, da, gadno. Ne, ne možeš im to objasniti. Možeš staviti ključ u bravu, zatvoriti i ne raditi to lito. Sad je, vidim, i čitao sam danas da je nekakva i strujni kabel, pa čovječe, kapriju je stvarno krenulo. Je, je, sad se, sad se, ovaj, ovi elektro, elektro kabeli koji su na vanjskim vodovima, na stupovima, nadzemnima, jel', spušta pod zemlju. A ja. E, to je jedan prijatelj što živi na, na Cresu, jako često ima problema kad je bura, a vamo ona slana mu, mislim njemu, svima na, na vodovima i

1:37:19⧉ to negdje, neki kratki spoj, se dogodi nešto, onda puf, zna imati po dan, dva bez struje, dok ovi dođu, dok to riješe, dok ovo, ono, tako da. Jeste vi imali takvih problema ili? Imamo velikih problema sa tom elektro mrežom na otoku. Vrlo često nestaje struje. Sad nam se dogodilo prije mjesec, dva dana da smo bili puna tri dana bez struje. Ne, puna dva dana, 48 sati. Kompletan otok.

1:37:47⧉ Onda možeš zamisliti, a već su vrućine krenule, što se događalo sa škrinjama, ljudima koji imaju zamrznuto frižidere, ovo, ono. Pa mislim, ne samo to. Probaj ti dva dana bez struje živjeti. Ma to je, ajme. Ti, ti u današnje vrijeme, mi smo se navikli da imamo struju i grozno nam je bez, bez struje, jel'. Još tko se bavi turizmom, pa ima i turiste unutra, aj sad ti objasni turistu da će dva dana bez struje biti. Mislim, to su vrlo neugodne i nepotrebne situacije. Ne, moderna civilizacija je jako na struji. I što će, i što će sad taj turist kasnije napisati di sam bio, ono, to je robinzunski turizam, znaš ono.

1:38:22⧉ Znači struja, ovaj, nakon toga smo imali opet slučaj da je pola otoka bilo, nije cijeli, nego pola otoka bilo, opet nekoliko dana bez struje. Pa smo onda imali slučaj da je danima javna rasvjeta bila u prekidu. Čitava polovica otoka nije imala javnu rasvjetu, jel', koja je isto bitna ljudima noću, kako ćeš se kretati, a hvala Bogu, razrovane su ceste, jer se uvijek neke cijevi, nešto se postavlja, može biti opasno, može netko upasti unutra, može netko od starijih ljudi slomiti nogu, mislim, kuk, nije dobro. Jako loša situacija sa strujom, struja nestaje cijelu godinu, i zimi i liti, vrlo često, pa po nekoliko sati, a nekad i po par dana. Tako da mi imamo veliki problem, nadamo se da će ovo pomoći, to spuštanje kabela pod zemlju, jer jasno da će biti manji rizik da pod vanjskim utjecajima dođe do kvarova. Čekaj, zašto misliš da je, da je problem u tim kablovima? Zašto bi on dovodio taj problem? Zato što se može dogoditi da ti, na primjer, u slučaju neke munje, ono, ona, ona inducira nekakav napon, taj napon završi u lokalnoj trafostanici i tamo nešto pregori, neki transformator. Ne, ne, hoću reći, čini mi se da nije povezano taj novi podvodni kabel i. Je, je, sad, ne, podvodni, nije to podvodni, to je podzemni.

1:39:34⧉ A, okej. Kužiš, znači nisu više na stupovima, nego se kopa kanal i stavlja se pod zemlju. Ne, ali ja sam shvatio da s kopna ide novi kabel. Sam to krivo skužio. Ne, ne, ovo o čemu ja sad pričam je kabel koji je lokalni na otoku. A, okej, ne, čitao sam nešto i iz Vodica preko nekog otoka ide kod vas, 77 milijuna eura investicija, baš onako nešto žestoko. Vidiš, ne, ne mogu ti o tome ništa reći, ja znam za vodu koja je velika investicija, koja ide pod more. Nešto ful svježe, znači danas HEP. To nisam danas pratio medije, baš ću pogledati. Svakako, infrastruktura nam je jako loša na otoku, ni vode, ni struja takva sa tim prekidima stalno, kanalizacija ni u najavi. Dobro, imate septičke jame, ni u najavi. Da, ali recimo otok Krapanje dobija kanalizaciju, preporodili su se. Naravno, da. Ljudi koji su tamo. Tu dosta ljudi, netko to, to podcjenjuje, ali ja mislim, ja mislim da bi to trebao biti prioritet broj jedan, pogotovo za ova. Prioritet broj jedan. Prima, ali za sva mjesta, mislim. Da. I Sitno Donje i Zadar, mislim, nekako se to, to i, ne, ne znam, ne znam, to ne, ne valja to ništa, to, to treba na kanalizaciju.

1:40:44⧉ A di je loša povezanost otoka sa brodskim linijama? Znači, ne govorim sad o slučajevima kad puše vitar pa brod ne vozi. Što je vrlo često. Nego, kad je sve idealno, u idealnim uvjetima, niti približno nema dovoljno linija koliko, koliko je potrebno mještanima. I onda utorkom i četvrtkom, recimo, je slučaj da ima još reducirano, dodatno, još jedna linija manje i nemaš tu nekakvu jednu jutarnju liniju koju imaš u ostalim danima. I tim danima dica ne mogu imati školu ujutro, jer, dica, jedno za sad dite, nema veze, ali bit će ih još. Učiteljica dolazi s kopna, svaki dan putuje. I ta dva dana, utorak i četvrtak, ona se ne, nema čime doći, nego mora popodne održavati nastavu. Znači, radi čega? Jer ne možemo dobiti, ovaj, da ta linija vozi svaki dan, nego, eto, ta dva dana pauzira. I tu smo mi isto tražili, jer to je trošak zanemariv, stvarno, da, da, da, da ta linija vozi redovito, svakodnevno. Međutim, i to nešto košta, i to država platiti ne želi, oni kažu da to mora grad platiti. Grad za sad još nije pristao, ali mi smo uporni, mi ćemo tražiti, inzistirati.

1:42:02⧉ Znači, imaš problem rijetkih linija i drugi problem, imaš loše raspoređene linije kroz dan. Znači, mi imamo ujutro, recimo, u 6 liniju sa otoka i nemaš niti jedne linije sa otoka više do 1 popodne, 1 i 15. U 6 je 10, pa 1 i 15. Zamisli, čitavo to jutro nemaš, nemaš čim otići. U sezoni govorim. Da, da. I sad ti u sezoni imaš turiste, jel', koji u nekom trenu žele otići, ono, završili su svoj boravak, ne mogu ostati u apartmanu ili di su već smješteni do 1 popodne. Treba apartman očistiti 9, najkasnije do 10, jel' tako? Oni trebaju izaći da bi se stiglo spremiti za iduće goste. Di će oni? Sa onim svojim prtljagom po onome suncu, po onome zvizdanu.

1:42:50⧉ Ne govorim samo o turistima, govorim o nama lokalnim mještanima. Ti kad nemaš po 6, 7 sati niti jednu liniju, ti si onda vezan si na te dvi. I sad što se događa dalje? Onda ovaj ide u 1 i 15, idući ide u 2 i 40. Znači, samo sat i 20 minuta kasnije već ima druga linija. Aha. I što misliš, kad je iduća nakon 2 i 40? U 8 i pol navečer. Znači, opet cijelo popodne ništa. Da, da, kužim, to je dosta rijetko i čudno. Mislim, na trenutke ima hrpa ljudi. Ova dva nakožvana, rano, cik zore 6 sati, tko će ići u 6 sati? Ajde, reci. I kasnije 8 i pol navečer, a u međuvremenu 6, 7 sati, ništa. Znači, i to je problem. E, znam, to sam ja znao gledati kad bi tako hoću sa svojima otići i onako izletić na neki otok, uvijek tipa iza Zlarin, isto me čudilo. Jako čudan tako neki plovni put, znači isto nešto, ono, turbo rano ujutro, i prvi, ono, s kojim se mogu vratiti 7 navečer. Enti miša, ne stoji mi se baš sad 10 sati na onom otoku, što ću raditi, koji vrag. To ti je to. Onako, bilo bi bolje onako 5, 6 sati, okej, ali ovo je neko previše, pa odustanem.

1:44:01⧉ Ima sezone, ima sezone, samo 2 ili 3 linije izvan lita. Liti su 4 linije ili 3, a to je sve premalo. Drugo, loše još raspoređene kroz dan, i treće, nema međusobne veze između otoka kvalitetne. Što je isto loše. Da. Znači, ti ne možeš, na primjer, otići sa Kaprija do Zlarina, posjetu, ako si, na primjer, na Kapriju boraviš, i sad hoćeš vidjeti druge otoke, hoćeš vidjeti Prvić, hoćeš vidjeti Zlarin, recimo. Ti nemaš načina, osim da odeš u Šibenik, pa iz Šibenika, pa se vraćaš za Šibenik i nakon toga nazad na Kaprije. Nemaš načina da izravno posjetiš neki drugi otok. Aha, da, da.

1:44:45⧉ Jedino Žirje možeš, zato što, eto, Žirje je stjecajem okolnosti, sve linije koje idu za Žirje stavi na Kaprije, pa se to može kombinirati. I mi to nekad preporučimo našim gostima, evo, tu imate priliku, pa vidite još neki otok kad ste već tu, jel'. Ali svakako je ideja, jednom, postojala je ideja, nije da nije, postojala je ideja u gradu Šibeniku. Fantastična ideja. Tog takozvanog intermodalnog, tako nešto se zove, intermodalni, možda si ti to i pratio tada, prije 5, 6 godina se o tome pričalo. Poznato mi je nešto, što su ono, što je bila ideja? Znači, to, ideja je bila da se sa električnim brodom ili brodovima povežu otoci međusobno. Da se ta linija. A, da, da, sjedi, ali to se odustalo se od toga. Odustalo se od toga. Fantastična ideja, da se, em međusobno, em učestalije linije, em ekološki prihvatljivo. Izvanredno zamišljen projekt, koji bi financirala, naravno, Evropska unija, jer Evropska unija traži upravo to. Idealno, jel' tako? Ona hoće, to je ekologija, to je glavna furka u Evropi. Na kraju je to propalo. Ali ja ne znam, uopće, postoje brodovi tek tako na struju? I zašto bi to morali imati baterije? Ne, ne, postoji, postoji.

1:45:57⧉ Ja sam razgovarao sa voditeljem tog projekta. Kažu da su, to je ekipa koja je zaslužna za povlačenje svih onih EU novaca, sredstava od kojih su i tvrđave renovirane i tako dalje. Znači, kažu da im je to bio najrazrađeniji projekt, da su u njega se najviše potrudili i najviše vjerovali, najinteresantniji im je bio.

1:46:23⧉ Na kraju, došlo je do toga da je ta ekipa koja je pisala taj projekt otišla iz grada, zamijenili su ih neki drugi, taj projekt na kraju nije realiziran. Ja ne mogu reći da je radi te smjene, možda je negdje drugo zapelo. Da, ko zna što je bilo. Ali nikad, nikad nije razjašnjeno do kraja zašto je jedan tako sjajan projekt, jer to je baš, to je baš priča, to je baš dobra priča. Ono kad se kaže grad ima dobre priče. E, ovo je baš dobra priča. Ovo je ta. Sjajna, sjajna. Sjajna priča, pardon. Ovo je, ovo je treba biti na evropskoj razini jedinstveno kvalitetan projekt. Evropski. Znači, mogli su Finci od nas učiti i Danci. To je toliko napredno bilo zamišljeno. I stvarno je, ja sam gledao, kažem, pričao sam sa voditeljem projekta. To bi bila sjajna priča, koju nitko drugi skoro ni nema. Međutim, negdje, možda je ispalo prekomplicirano, netko nije bio dovoljno uporan da to gura i to je negdje zapelo i ostalo i na tome se ne radi. Ja bih bio puno sretniji da se takvi projekti razvijaju nego neki drugi koji se razvijaju u Šibeniku. Makar, dobro je da se bilo što razvija, jel'.

1:47:35⧉ Ej. Nego, ovaj, jel' ti stigneš od posla ili bicikliraš, tamo smo se bili sreli na, na, na Primoštenskoj biciklijadi. Biciklijadi. Da, da, ja sa sinom sam došao, baš je bila fora, ono, si mi, došao si mi, nisam te ni prepoznao, pa onako smo malo upali u priču. Da, pa ja sam, ja sam tebe prepoznao zato što te vidim po preko podcasta. E, a da, da. I onda sam ti se došao javiti zato što smo se čuli još dok su ti prosvjedi naši trajali i ti si meni već tada spomenio da ćeš, da razmišljaš o tome da kreneš sa podcastima s kojima si krenio nekoliko mjeseci kasnije, jel' negdje početkom jeseni. Da, mislim da krajem devetog, tako nešto. Tu negdje, početkom jeseni. I tada si već rekao da te zanima ta priča o Kapriju i da bi možda volio da je pokrijemo u jednom od tih podcasta i pitao si sam ja zainteresiran sam, rekao, naravno, kad god budeš zvao, nema problema, doći ću. I onda sam ti se došao javiti, kad sam te prepoznao, te pitam, ovaj, što ćemo s tim. I zapravo te ja uopće nisam ni pitao, nego si ti meni odmah rekao. Kad sam ti se ja predstavio, ja nisam ni stigao pitati, ti si već rekao, a kad ćemo podcast. Da, da, da. Uvijek tražim žrtve.

1:48:47⧉ Ne bih rekao. Ja mislim da ti imaš dosta zanimljivih gostiju, ja sam gledao, ovaj, tvoje podcaste. Imaš dobar nos za prepoznati zanimljivoga gosta koji nije eksponiran, koji nije političar nužno, nije u nekakvom medijskom prostoru, nije viđen, ali imaš šta pametno za reći. I zato sam. A da, zato sam i nazvao druga strana medalje, pokušavam tako, ono. Znači, izvlačiš takve ljude, a takvih ljudi svakako ima opet, eto, onaj primjer što sam ti rekao, čak i u šačici ljudi otočana, ti ćeš naći 5-6 zanimljivih, sjajnih, kvalitetnih ljudi. A koliko tebi treba za podcast? Znaš, ono, mislim, stvarno ih ima, samo ih treba naći. Tražiš, evo, ja ću, ja ti mogu, svak će ti preporučiti nekoga, jel' tako? Da, da, je. I onda će ti isplivati neki za koje možda nisi znao prije i bit će ti interesantni. A da ne govorim o tome na čemu ti stvarno treba čestitati, ti si u ovaj podcast doveo sve eminentne uporbene političare. A eto, ja pozvao, oni pristali, ne znam, ovaj, što im je. Svaka čast, neki su čak i po dva puta dolazili, koliko sam vidio. E, tipa Baranović, Restović, jel' da? Ne, ne, Restović jedan put, ali ovaj, Koudela je bio. Koudela je bio dva puta, tako je.

1:49:58⧉ Dobro, svakako, bili su istaknuti kandidati za funkcije u gradu i županiji. I rado su ti došli u emisiju i kvalitetno, kvalitetna emisija, uspjeli su jednim dijelom izložiti svoj program, svoje ideje, predstaviti se javnosti kakvi su zapravo osobe i šta su, jer kroz jedan ovakav format, to je čak donekle i moguće. Da, da, zato je, da, format je zahvalan za to, gdje baš, gdje ono što si rekao i sam za Zonovu TV i nešto, to je ono minuta, dvije, šta ti tu možeš reći? Ne, ne, to je to. I onako, dosta je ta fama kao ljudi danas nemaju, ovaj, kao fokusa, ne toliko vremena, nego fokusa gledati, ali ne znam, praksa pokazuje da se itekako gleda. Mislim, gledam ja malo i statistike, onako, videa, ono je na kraju tko pogleda, pogleda se dosta, ne pogleda se sve, ali hoću reći, kad je, kad je zanimljiv razgovor, kad to nekako, ono, ljudi pogledaju i. Gle, meni je to sjajno što ti radiš, stvarno moram te pohvaliti, ne sad zato što sam ja tu, nego gledao sam i prije neke pokušaje, ne podcasta, ali nekakvih intervjua, dužeg

1:51:10⧉ formata, razgovora. Misliš lokalno ili? Lokalno, preko interneta, ajmo reći alternativno, jel'? Mislim, ne preko, ovaj, mainstream nekih medija. To nije niti približno, ovaj, mislim, niti vođeno kvalitetno, niti pitanja postavljena ispravna, niti stav voditelja koji drži vodu, koji je razuman, koji je smislen, koji malo zagrebe dublje ispod površine, ništa od toga tamo nemaš. Tamo imaš jednu vrlo površnu razinu gdje zapravo ispada kao nečija samo promocija tko dođe do te neke kamere, predstavlja se, ja sam sjajan, šta je, ja sam, ja tko sam, šta sam, i nema, znaš, niti, niti ima neke iskrenosti, niti ima kritike, niti nema, na kraju krajeva, prave ljudskosti u tome. Ti si sve to uspio ipak izvući iz ljudi, meni se čini bar, iz dosadašnjih gostiju. Hvala, ovaj, mislim, ja sam dosta sam nagledan podcasta, uglavnom stranih, nekako. Ja mislim da je to samo u tebi. Ja mislim da je to, ili imaš ili nemaš. Istina, da, da, ali opet, dosta sam ih onako konzumirao kroz već dosta godina i to mi je dalo neku hrabrost, to jest, onako, mislim se, pa možda bi mogao ovo i ja voditi

1:52:23⧉ i eto, nekako sam onako, malo po malo sam tu opremu nabavljao, ovaj, Denis Periša mi je bio prvi i to je onako. On je odličan. Zeznuli smo, to jest, ja sam sve što se moglo zeznuti, ali dobro, na nešto je ličilo i onako, prvih par je bilo trnovito, stvarno je, ali neko malo skužiš to kako, kako. Meni je taj podcast, taj prvi, tvoj, bio izuzetno zanimljiv. Jel'? A možda zato što sam ja iz te struke, recimo, isto, jel' kompjuteraš, pa onda mi je ta bila tema interesantna o hakiranju njegovome i to, a nisam baš bio nešto naročito upoznat s tim ranije, makar koliko sam shvatio, čovjek je poznat, čak i film o njemu nekakav sniman. Je, dokumentarac nekakav. Ovaj, toliko mi je bila zanimljiv, mi je toliko bio, i čak neke njegove ideje su mi se činile inovativne i svježe, i on je čak ispričao da je to čak i nudio, jel' i gradskoj vlasti da podrže neke njegove projekte, neke ideje, recimo problem onih semafora je baš plastičan, jasan, dobar, odličan problem, primjer zapravo kako se novim tehnologijama može unaprijediti jedna takva situacija gdje ljudi nepotrebno noću čekaju na semaforima, na tome križanju o kojem on

1:53:34⧉ priča, jel'? Da, da, i mislim da je imao, mislim da je dao onu ideju kod Kauflanda, kao ako vlak dolje prolazi, ako je spuštena rampa, da ima neki simbol, da uopće ne skrećeš dolje, i takve neke stvari, mislim, ono. Gle, čovjek je kreativan, inovativan je, ja to strahovito cijenim, jer nemaš toga puno. Ti ćeš se naslušati naših političara, naširoko i nadugo i kurtoazno, a nećeš dobiti ni jednu konkretnu ideju, neku inovativnu, nešto, znaš. Tako da, takve likove kao što je on treba koristiti. Ja bih takve objeručke koristio. Evo, kad pitaš šta bih ja da sam gradonačelnik, ja bih takvog lika iščupao, koliko god da je on čudan, koliko god da je neki polukriminalac ili bio nekad, ne znam kako to nazvati, na rubu nekom, iskoristiti takve ljude. On stvarno ima i znanje i energiju i ideju i iskustvo, i ti ga puštaš u ovome gradu u kojem nemaš na pretek takvih resursa. Da radi za druge. Za druge će on raditi, on će se snaći, neće on njemu nikad faliti ni posla ni ničega, znaš. Ali čovjek ima dobru volju i pokazati da nešto i za svoj grad napravi.

1:54:48⧉ Mislim, i mi smo, recimo, kad imaš ovakve nekakve udruge građana, poput naše, jel', neku inicijativu koja nešto gura, koja ima neke ideje, pa grad može biti sretan da se takvi ljudi pojavili. Da netko spreman zamisli svoje vrijeme volonterski trošiti na dobrobit šire zajednice. Umjesto da ih pohvališ, podržiš, pomogneš, šta vam treba, dečki, ajde da vam pomognemo, dajte da vas poguramo, da vam financiramo. Dosta su oni u svom nekom kolektivu. To je, recimo, jedna stvar koju bih ja sigurno radio drugačije, da sam, da sam, kako ono kažu, ovaj... Da si na vlasti. Da sam neko, da sam ja neko. Reci mi, jel' pratiš ta ove globalne konflikte, Izrael, Iran, SAD? Pa čuj, informiran jesam u jednoj mjeri, pošto igram kvizove, pub kvizove, ovaj, moram biti informiran jer ti dolaze pitanja iz toga takozvanog jučer, danas, sutra, znači aktualnosti. Aha, aktualnosti, da. Dnevne aktualnosti, tako da pratim koliko stignem, liti manje jer sam prezaposlen, pošto se bavim turizmom, ja sam poduzetnik u turizmu, iako sam po struci inženjer

1:56:03⧉ elektrotehnike, zato liti ne stignem baš koliko bih htio, zimi svakako više. Ali sam jedno slobodno promišljaju će stvorenje i onda ništa ne uzimam zdravo za gotovo, bez obzira iz kojega izvora došlo, sve ono sa zrnom soli, što bi rekli, con grano sale. I promišljen, znaš, o svemu. Pa tako i ovim aktualnim situacijama sad problema i ratovima koji su nam... Mislim, mene malo brinulo onako kako je bilo krenulo, sad Izrael je napao, a imaju ta nuklearna naoružanja, ne znam, na 60% te nekakve, uran, ovo ono, ali sve mi je strašno, mi je zasmrdilo kao Irak 2002. i 2003. gdje su, gdje su u principu, to je sad već notorno, gdje su te sve službe, doslovno su izlagali, to je izmišljeno bilo za te VMD-ove da ima, ovaj, Sadam Husein, i to je bila samo izlika da napadnu, eto, da dovedu kao demokraciju i šta su dobili od toga, dobili su, ovaj, ISIS i, mislim, teška destabilizacija, mislim, i Sadam je bio, ajme majko, to uopće se ne treba spominjati, ali je, samo je još,

1:57:15⧉ još gore nekako došlo, pa ista stvar je i sa Libijom, ista stvar je i sa Sirijom, ajde, Siriju nisu direktno išli, ovaj, sad ćemo vidjeti, ovaj, novo vodstvo Sirije, na šta, na šta to liči, jer ispada da je lik Al-Qaida, mislim, meni to onako, a kao on je dobar, pa je ono, okej. A još nisi spomenuo Afganistan. Afganistan, da, da, to je. To je najgori primjer možda od tih svih, jer su ovi 30 godina... A dobro, to nema tko nije probao, ovaj, osvojiti. Ali ovaj zadnji pokušaj je trajao koliko, 20, 20-30 godina je trajao, 20 godina su bili Englezi, Amerikanci, 20 godina, čovječe, ratuješ i onda panično se evakuiraš, pružiš glavom bez obzira. Da, ona evakuacija, ostavili su opremu. Ostavljaš svu opremu. Tenkove i helikoptere, avione i naoružanja, znači, sad su naoružani do zuba, ja, ja ne znam šta se tu dogodilo. I na kraju Talibani kompletnu vlast preuzmu, uvedu odmah svoje zakone, znači, protiv čega ste se vi, šta ste vi, tko ste vi, šta ste postigli? Mislim... S tim da i tu je onako, stvarno zna biti kompleksnija nego što se na prvu čini, mislim, sam gledao bio neki podcast gdje je, dok je bila ta okupacija, da su stalno bili, ono, užasne nestabilnosti van tih nekakvih zona gdje su, gdje je to baš onako čeličnom štakom ta vojska

1:58:28⧉ držala, tu je bilo, ajmo reći, kao sigurno ovo sve vani, ajme majko. Brate, brate. Ali, da, ali sad kad su Talibani se vratili, da nije tako situacija strašna van i van mjesta i tako da onako... Ne, sve se smirilo. Da, da, smiješno što je sigurnije ipak s tim, ali ono, da. Puno je sigurnije, samo što žena nema pravo ići u srednju školu ili... Užas, užas, da, to su baš ono kameno doba, mislim. Kameno doba, super. A valjda i gore nego kameno doba, ne znam.

1:58:58⧉ A da ne govorim o tome javnim pogubljenjima, smaknućima. Da, homoseksualci, ništa se ne može. Homoseksualci, razlozi za... Kako ono, mislim da je čak... Proganjanje. Da je zabranjena glazba, možda čak ne ni zapadnjačka, nego sva, ja mislim, ono, bizarne stvari, baš, baš turbo bizarne. Ja ti, znači, kako sam ti rekao, promišljan o svemu, pa tako i o tome, i uvijek ono, pokušavam razmisliti, slušam ono, neko dominantno mnijenje, recimo, jel'. U, ali to nije baš neka sreća često. Pa dobro. Neko većinsko mišljenje zna biti zeznuto. Većinsko mišljenje, slušam, i onda pokušam zamisliti suprotnu situaciju u svojoj glavi, izvrtiti film kao, a šta ako nije tako nego upravo suprotno. Da li se može i to objasniti nekako? Jer sam se nagledao, pogotovo, recimo, mi je zanimljiv bio naš ovaj rat domovinski, ja sam tada već imao dovoljno godina da sam mogao promišljati, razmišljati zrelo i promatrati, i zanimljivo mi je bilo, ono, šta je izlazilo u medije i u koje medije i čije medije, na kakav način, a šta se stvarno događalo, šta mi najbolje znamo koji smo tu bili, jel'. Onda drugi, recimo, slučaj je bio pandemija, ova naša, lockdown, znači, šta

2:00:14⧉ mediji prezentiraju, na koji način prezentiraju, a šta je stvarna istina, jer ja sam tu, ja vidim te zaražene ljude, znaš, ja vidim šta se događa mojima bližnjima, prijateljima i tako dalje, a šta se s druge strane, kakva slika servira i prezentira kroz medije. Tako da ja sve, ono, uzimam s jednom rezervom i zapravo pribjegavam da budem malo kontra struje, što bi se reklo, znaš, ono, idem uzvodno. E, meni su, meni su za vrijeme pandemije mediji strašno razočarali, tu je bio kraj moje, ako ikad i bilo, ljubavi prema medijima, jer su se pokazali se baš kao ljubitelji sile i tiranije, mislim, kako su samo s guštom zagovarali, ne znam, da se, da se dječja igrališta zatvore, mislim, iz današnje perspektive, totalne apsurdnosti, onako. Naslađivali su se. Naslađivali, da, da, kao ono, ne znam, kako ono, joj. O cijepljenju djece da ne pričamo, mislim. Ma mislim, meni u cijeloj toj priči. Lockdown, zabrana putovanja iz jednog grada u drugi, jel', znaš, sjećaš se toga. E, to, to, znači, meni često će ljudi. Kazne koje su naplaćivali jer je čovjek išao na svoje polje koje nije u okviru grada.

2:01:26⧉ Da, da, baš, mislim, potpune apsurdnosti, meni je zapravo to i cijepljenje na kraju mi je. I onda se dogodi potres, pardon što te prekidam, dogodi se potres, jel' tako. E, i onda se ukinu. Odjedanput nema više mjesta. Ne treba, evo, našli. Ne treba ništa, slobodno se krećite, gdje vas volja. Da li je nakon toga skočio broj slučajeva? Nije. Nije skočio broj slučajeva. A tamo svi, ono, grle se, griju se sa onim dekama, odjedanput sad svi su skupa, znaš, ono, hladno im je od tog potresa, istrčali su, te scene. Da, da, da. Znači, aj, dovrši, oprosti, prekinio sam te. Ma da, da, da, u cijeloj toj fijasku te, ne znam kako to drukčije nazvati, ajmo reći, dvije, tri godine, najgori mi je bio onaj početak, jer kasnije to cijepljenje je to bilo pilačina i sa onim, sa tim, onim potvrdama koje jesu stvarno bile, ali to, kojom brzinom se društvo, ja sam mislio stvarno, okej, mi se sad potpuno urušavamo, znači, ono, ne, mislim, ajde, lako za kafiće i to, ali ej, čovječe, ti nama ne daš iz općine izaći, mislim, to, to, još, ajde, srećom Šibenik ima enormnu općinu, valjda najveću u Hrvatskoj, pa sam barem za onih najgorih dana, sam, ne znam, mogao biciklirati, ogroman krug, napraviti sve unutar općine, tako, ali ono, neki ljudi, čovječe, nekim tim ridikuloznim općinama po Hrvatskoj nisu mogli do dućana otići, ono, doslovno,

2:02:40⧉ mislim. Ali ni u gradu nije baš bilo jednostavno, u Šibeniku hoću reći, koji je ostao u gradu, ja sam imao tu sreću da smo mi bili na Kapriju, svi skupa, i mi nismo osjetili nikakve mjere, to stvarno mogu reći, nit se itko ikad pridržavao ikakvih mjera, postojao je samo ta, ta, ovaj, zabrana odlazaka i dolazaka na otok, ali mi koji smo se zatekli na otoku, koji smo ostali tamo, nama je bilo super. Znači, ja sam sve radio normalno, kao inače, oko kuće, renoviranje, ono što bi inače radio u tome dijelu godine, škola je bila jako dobro organizirana za nas koji, bez obzira gdje si bio, normalno, išlo je sve ono preko, u našoj konkretno osnovnoj školi, našoj, je bilo jako dobro organizirano, jer su bili baš ono videokonferencijski predavanja, recimo tako, a ne nešto na pola, nego baš full, kao da si u učionici, jel'. I, ovaj, klinci nisu puno, toliko puno, strašno puno izgubili, zahvaljujući našoj školi koja je to pametno organizirala, ali naravno, to je slučaj samo naše osnovne škole, gdje su moja djeca, mnoge druge su to radile puno, puno lošije. Tako da, ja sam, ja, ja zahvaljujem Bogu da smo tako dobro kroz to prošli,

2:03:55⧉ ovaj, bez. Ma znam, ma mislim, nisam ni ja nešto specijalno, na primjer, ono, s maskama je bilo zadnjih možda 7-8 mjeseci sam odbijao nositi po. Mi uopće nismo niti jedan put stavili masku. A znam, ali ono, sad, na primjer, Lidl je bio tu dosta strog, pa jednostavno nisam išao tamo. Oni su imali samo jedan dućan na otoku i taj dućan te nije, mislim, ne smijem možda to sad pričati, nebitno, ali. Da, da. E, nama je, ovaj. Ne, ali bila je onako smiješna situacija, na primjer, sad ne spominjem koje dućane, ja bih onako ušao bez maske, to je bilo onako čudno, znači, svi, ajmo reći, normalni svijet je nosio, samo ja i nekakav, da prostiš, pijani ološ, onako, mi bi se, ono, znaš, bravo, ono, ovaj, smo se nekako kužili, i sad mi je to bilo čudno, kako sam bio na strani tako nekakvih, ono, mislim, lošijih ljudi, ali, ali ono, postalo je, postalo je smiješno, i sad sjećam se, ono, bio je zadnji dan maski, ja naravno, opet bez maske, i sad onako, ljudi nose, i onda samo ja i još par tako kretena ne nosimo, i sad je ono, sutradan je postalo obrnuto, samo frikovi su nosili. Tako je, tako je, preko noći se promijenilo. Da, da, tako nekako, ja ne znam, teatar apsurda je to, sve to vrijeme bilo, i

2:05:10⧉ maske su bile dokazano neučinkovite, i nikakve, i mislim, i svi smo imali jedne te iste što držiš u džepu, valjda mjesecima, i mislim, ono, ogavne su bile, eto. Točno, točno, točno. Onako što je bilo odvratnije, to mi je bilo veći gušt staviti, ne znam, kad ti negdje baš gnjave da staviš, onako, tipa, i onako u banci dođe, kao, ono, dođe u banci nešto obavljati, molim vas, gospodine, skinite masku, kao, da me sad tu, ono, provjeri, ja se, kao, ja ovako držim i onako, pa kao, vratite, i onda se tu sad svađam s vama, mislim, užas, ono. Baš, da. Nije, meni, meni nije, nije meni bio zabavan taj konflikt, ali, ali neki vrag me tjerao, ono, ovo su ludosti, ludosti, odbijam nekako, bilo je odvratno, je bilo baš odvratno. Ja nisam toliko, toliko, ovaj, možda aktivistički pristupao tome kao ti, jel'. Ja išao sam na one prosvjede na Poljani i to, sam bio redovit gost toga. Ali sam analizirao, promatrao sam šta se događa i nešto mi je tu odmah bilo jasno, a to je da bacam, da ćemo baciti atomsku bombu da bi ubili komarca.

2:06:11⧉ A je, da, to je. Znači, ne možeš. Lijek je gori od bolesti, kako kažu. Upravo to. Znači, ne možeš, ja se slažem da određene mjere su korisne i trebalo ih je uvesti, ali. A više za ranjivije skupine, za bolnice, za domove, za ne znam ni ja šta. Naravno. E, ali ne možeš otići u ovaj ekstrem da na kraju radiš puno veću štetu nego korist. Da, da. Znaš. Ovaj, tako da, to u svemu u životu, ne valja, pitanje mjere je najteže pitanje, to je vrhovnaravno pitanje, pogoditi ravnotežu. U ovome slučaju je, daleko smo bili izvan ravnoteže, i

2:06:56⧉ napravili smo štetu koja će se možda još i desetljećima osjećati, do danas se itekako jako. Da, imaš tih repova. Znači, ono, recimo, čega ljudi nisu svjesni, a ja sam bio već tada svjestan, jer razumijem se donekle u ekonomiju, inflacija koja je, radi koje patimo već zadnjih nekoliko godina, je velikom, najvećim dijelom rezultat lockdowna. Da, jer su tiskali su trilijune i trilijune, da, da, taj nerad. Znaš da velika većina ljudi toga nije svjesna. A znam, nekako to. To je, pazi, to je toliko jasna ekonomska logika, jedan kroz jedan nema, to malo dijete bi shvatilo sad da mu ti objasniš, a većina ljudi i dalje toga nije svjesna. Zašto? Jer i dalje postoji neka vrsta nekakve tihe cenzure u medijima gdje se o tome puno ne priča. Jesi primijetio to? Ma da, da, naravno. E, znači, nekad se kaže, pa da, pa rat u Ukrajini, pa cijena pšenice, pa to je izazvalo inflaciju. O čemu pričate, ljudi? To je moglo utjecati manje od 1% na ukupnu inflaciju koja se dogodila. Jasno je šta je izazvalo. I helikopter money, što su radili Amerikanci i tako dalje. Znači, zatvorio si ljude da ne mogu obavljati svoj posao, a platio

2:08:09⧉ si im to. E, koliko je biznisa uništeno i. Prvo, dio biznisa je uništen. Drugo, ali mene više puno više brinu ove, ove, ove socijalne, recimo tako, posljedice, sociološke. Prvo, naučio si ljude da mogu sjediti doma, ne raditi ništa, a novci dolaze. To je jako opasno. To kad jedan put osjetiš. Jer u većini ljudi je lijenost inherentna. I meni. Ja to priznam. Ja bih najrađe gledao filmove i serije po cijeli dan. A, da, i ja bih. Mogu i biti malo na plaži i možda tu i tamo biciklom se provozati kao ti. Znaš. Da, da, kažem. Ali moram raditi, šta ću. Imam obitelj, imam troje djece, vidi, moram trebati to nahraniti.

2:08:53⧉ Znači, to je jako opasno. Ne možeš, to je većini nacije, većini populacije omogućeno da se ide doma, čak naređeno, da se ide doma, a dobijali su novac. To je prva štetna stvar. Druga stvar, taj novac koji su oni dobijali, a nije stvoren u realnom, u realnom sektoru, u realnoj ekonomiji, mora biti naštampan. Da, da, je. Je li tako? To ima, taj besplatni novac. Odakle je došao taj novac? Odakle je došao besplatni novac? Da, da, je. Nitko ga nije zaradio. Je li ga netko zaradio? Nije. Mjesecima ga nitko nije zaradio. Nema ekonomskog podloge, ekonomskog prava. Pa šta će to izazvati nego inflaciju? I onda su ono, vele, važno su stručnjaci u neće. Ovo dovesti do inflacije, ma ne daj Bože. Vraga neće. I sad, samo ima delayed effect, malo je trebalo vremena da proradi. Mislim, ali ne, bilo je, naravno, stručnjaka koji su tada govorili da će dovesti do inflacije. Ali nisi mogao se probiti u medij. To je bilo jasno kao dan. I šta je najgora stvar? Ko najskuplje plaća tu inflaciju? Najranjivije skuplje. Tako je, naj, najsiromašniji. Znači, najsiromašniji. Ona je najvećim dijelom pojela mirovine, znači mirovinske fondove, koje su tada, ovaj, inflacijom u biti smanjene za toliko koliko je inflacija narasla. Onaj novac koji je u njima ostaje, ostaje skoro pa nepromijenjen, jel?

2:10:08⧉ Ili je čak donekle i umanjen. Okej, nekad je donekle uvećan. Ovisno u štaulažu ti mirovinski fondovi i tako dalje. Ali svakako, najviše su izgubili ljudi koji će primati te penzije, jel tako? Znači, ko je najviše izgubio? Ljudi koji su nešto uspjeli ušparati pa drže novac u banci. Na nekoj oročenoj štednji, na primjer. Ja ne spadam u te, ali. Tako je. To su ti ti naj, oni nesnalažljivi, manje, manje umješni ljudi u financijama, pa eto, ne drže novac u nekim dionicama ili nekakvim imovinama, nekretninama ili šta već, koje nisu tu izgubili, nego najjadniji su najviše izgubili. To je, to je ono što te boli srce. I, ovaj, druga, drugi aspekt je mladi. Znači, opet taj sociološki. Mladi koji su izgubili mogućnost biti sa svojim društvom na prvoj godini fakulteta, gdje ti izlaziš, družiš se, ideš na tulume, jel tako, zabavljaš se, razvijaš se u tom nekakvom, kao društvenom smislu, upoznaješ kolege buduće s kojima ćeš studirati tolike godine, sve. Znači, oni su izgubili priliku za tu socijalizaciju.

2:11:21⧉ Isto tako su priliku za socijalizaciju izgubili mlađi klinci, kojima je isto to jako bitno već u osnovnoj ili u srednjoj školi, na primjer. Recimo, prvenstveno na početku srednje škole, kad opet imaš to burno pubertetsko, vrlo bitno sociološki razdoblje. E, sad si ti izdvojen od svih i sad ti stojiš u svojoj obitelji, a nema druženja. Da, da, je. E, to će, to, to je dovodilo, onda drugi aspekt, recimo, su ti psihičke bolesti. Znači, frustracije koje je to izazivalo kod ljudi sklonih depresijama, anksioznosti, strah. Strah, panika koja je kontinuirano širena kroz medije i na ljude koji su. Evo, strašno su paniku stvarali, to, to baš. Na ljude, na ljude je to ostavljalo jako loše psihološke, ovaj, posljedice. I ti sad opet imaš tu neku generaciju koja se tada formirala, koja je sazrijevala tada, na njih će to možda trajne posljedice ostaviti. Danas se priča dosta o tome, socijalistički psiholozi pričaju i bit će još dugo će se pričati o trajnim posljedicama na kompletne generacije. Je li to vrijedilo? Ne znam. Znaš, nikad nitko nije analizirao da li tolike štetne posljedice su vrijedile pozitivno.

2:12:33⧉ Ja ne kažem da nije bilo nikakvog pozitivnog učinka, bilo je, ali opet kažem. Ali to je nekako, ovaj, nekako je krenulo, ajmo nešto napraviti, ušlo je u nekakvu čudnu petlju, ali ono, izgubio se razum u svemu. Toliko je bio nekakav, i stalno su se pomicali, ono, goalpost, ono, znači, ciljevi, znači, aha, pa ajde kao, ona, pa krivulja, pa, pa, pa čekić i ples, pa ovo, pa ono, nekako, svaki put je nešto drugo. Evo, samo sada ovo, pa dva tjedna, pa tri tjedna, pa. Su ključna sljedeća dva, tri tjedna. Da, da, ono, stalno su nešto muljali, kako da je, mislim. I na kraju ti toga, kolovođu, ministra, zatvore. Da, da, naravno. Pokažu, prokažu kao nekakvog korumpiranoga, znaš, koji se okoristi, a koji se okoristi, a zapravo takvim, mislim, jako loše se osjećaš kad to sve skupa pogledaš unazad. Ali ti hoću reći, bilo su ti nekoliko takvih situacija u životu kad sam ja shvatio da niti medije, ali ne samo medije, ljude oko društva uopće, ljude među kojima se krećeš,

2:13:39⧉ javno mnijenje, ne samo medijsko, uvijek uzmi s rezervom. Jer ljudi su, nažalost, povodljivi. Znaš, nemaš ti puno ovih slobodno mislećih pojedinaca, a tih si doveo neke u ovaj podcast što se meni svidjelo, dobro, neke si prepoznao, svaka čast, ovaj, koji će pokušati sagledati što ti kažeš drugu stranu medalje. Znači, iz jednoga, drugoga. E, meni to je zanimljivo čuti, mislim. I koji će moći. Možda se ne slažem sa hrpom toga, ali nema veze, ajmo pričati. Tako je, i to je zanimljivo čuti, ali treba nekad imati građanske hrabrosti to izreći. Jer ti riskiraš, ja kad ovakve neke stvari govorim koje su nekad malo, ovaj, radikalne, jel? Naravno da izazivam mnoge da me ne vole radi toga. Da. Mi, naša, naša ekipa, ovaj, pub kviz ekipa se zove neprilagođeni ili još neprilagođeniji, jel? Nije slučajno to. Znači, mi smo svjesni da smo neprilagođeni. I prihvaćamo to i ne želimo se pod svaku cijenu prilagoditi, jer se puno puta u povijesti, u različitim situacijama pokazalo da ta većina zapravo nije u pravu. Da, pa je. Nego u krivu.

2:14:50⧉ A da je manjina, neprilagođena manjina, bila u pravu, i kasnije se to vidi, s vremenom se pokaže da su oni zapravo bili ispred svog vremena. Kako je ono, hrpa stvari je bilo tipa kao bježanje virusa iz laboratorija, to je u početku bila teška, ono, teorija zavjere, a sad je praktički, ono, prihvaćeno. Skoro pa prihvaćeno. Skoro pa službeno prihvaćeno, da. A gle, samo ti ja kažem, ja jako cijenim građansku hrabrost, kad je netko se usudi biti drugačiji od većine oko sebe. Znači, pusti sad medije. Mediji su, kakvi jesu, manipulativni, vidjeli smo, sve nam je jasno. Plaćeni, kupljeni, sve ti to najbolje, bolje znaš od mene. Ali, ovaj, uzmi ljude kojima si okružen. Kreni od vlastite obitelji, članova šire obitelji, kako god. Puno puta ti se dogodi da od njih nemaš podršku. A je, da. Ako si jedan od tih. Znaš? Da. I to je teško.

2:15:44⧉ Znaš? I takve ljude treba cijeniti. Treba ih držati ko kap vode na dlanu. Te koji imaju dovoljno hrabrosti riskirati sebe, riskirati svoju obitelj za nekakve više ciljeve, za neka svoja uvjerenja koja će se kasnije s vremenom pokazati da će većina prihvatiti, da su zapravo oni bili, ali više neće to čak nitko njima niti pripisivati. Da, da, da. Niti to njima treba biti bitno. Jer ti ljudi koji imaju toliku širinu, njihov ego nije toliko velik. Da netko njima treba dizati spomenik, a ti si bio ispred svog vremena. Ne. On je samo sad sam pred sobom i pred ogledalom se dobro osjeća. Ima mirnu savjest. Bio je na pravoj strani povijesti. Kao onaj, ona slika famozna gdje svi dižu ruku kako ja sad ne smijem dignuti na pozdrav. A onaj jedan ne. Je li tako? I sad svi kažu tko je taj jedan. Da, da. Svi misle da su taj jedan, ali ne znam baš. A nitko nije. Samo je jedan bio taj. I nitko ne zna tko je on bio. Niti je bitno da se zna tko je on bio. Ali je bitno da je bio jedan. I da danas mi to možemo reći. Pogledajte, jedan je bio u pravu, a sto ih je bilo u krivu. Ili tisuću, s koliko je on bio okružen. Tako da ne treba se, ovaj, pod svaku cijenu, po mom mišljenju, pokušavati

2:16:57⧉ prilagoditi. Mislim da treba živjeti u prostoru i vremenu u kojem živiš, doprinositi zajednici koliko možeš. To je ona. Pa da, da. Svako sa svoje nešto što može. Moja krilatica ti je ona stara, ona poznata. Misli globalno, djeluj lokalno. Znači, ja sam s mislima u New Yorku. Ja, moji, moji klijenti s kojima ja radim, ovi trenutno koji su mi sad, su Šveđani, recimo. Prije njih su bili Finci. Znači, ja imam, Amerikanci su mi bili, Danci. Mislim, ja sam kontinuirano u fizičkom kontaktu sa cijelim svijetom. Ne, a da ne govorim o podcastima, šta i ti isto slušaš, jel tako?

2:17:38⧉ Ja sam samo fizički u jednome malome gradu ili na jednom malom otoku. A mentalno sam građanin svijeta. I ja koristim globalna razmišljanja, globalne ideje, napredne, lokalno, u svojoj maloj sredini, pokušavajući tu svoju malu sredinu, malo, mrvicu, milimetar barem, pomaknuti u tom smjeru za koji sam ja uvjeren da je pravi. Zašto? Opet ne radi sebe. Jer sam svjestan da ja za svog života efekte te promjene najvjerojatnije neću vidjeti. Ali možda moja djeca. To je dugoročno, ono. Djeca ili unuci možda hoće. I radi njih to radim. I radi domoljublja nekog. Mislim, volim svoju zemlju, volim svoj kraj i u interesu mi je da se razvija, ne da nazaduje, jel tako? Da, da, bilo bi lijepo. Ali, ali, nisam nerealan. Svjestan sam da je to jedna duga bitka. S druge strane, kažu i put od tisuću milja počinje jednim korakom. Znaš ono, svaka kap čini slap, kako ono ide. Zrno do zrna pogača. Znači, ako nitko od nas to jedno zrno neće staviti, onda pogače neće biti nikad. To je, to je moje mišljenje. Većina ljudi su dovoljno bezdušni, malodušni, ovaj, pardon,

2:18:53⧉ ispravio sam se, da realno gledaju i kažu:"Šta ja mogu promijeniti? Ja ću se samo namučiti i ugroziti sebe, na kraju neću postići ništa." Je, i velika je šansa da će upravo tako se dogoditi. Ali ako ne pokušaš, onda je sigurno šansa nula. Da, da, je, istina. Nego, ja mislim da ti imaš kviz sad za par minuta. Malo smo mi prekar. Produžili. Produžili smo, e. Dobro, mogli bi mi ovako do sutra. E, ja znam. Ništa, Kristijane, ovaj, znači, Periska je aktivna. Imate website, imate Facebook. Periska sad ima desetak svojih nekih, ajmo reći, prioriteta, projekata, ideja za unapređenje kvalitete života na otoku. Ovaj čas momentalno se borimo za povratak katamarana, koji je redovno brzobrodske linije, bez koje smo ostali prije tjedan dana. Kad je ona havarija bila. Radi te havarije u Zadru, nesretne koja se dogodila.

2:19:52⧉ Nije u redu da se mještane otoka Šibenskih u biti kažnjava, odnosno da mi ispaštamo radi havarije koja se dogodila nekome drugome, koliko god da mi suosjećamo s njima. Dobro, ali sreća nije nitko ni stradao, samo je materijalno. Ok, ali. Čak ni brod nije potonuo, tako da. Ali neću sad o tome, ali nije ispravno da mi ostanemo bez brzog broda kako bi ga oni dobili. Shvaćaš? Da, da, to je smiješno. Znači, tamošnji koncesionar je bio dužan po svome ugovoru, taj čiji brod je doživio havariju, osigurati zamjenski brod.

2:20:30⧉ Jednako sličnih, znači slične brzine kao i ovaj glavni koji je doživio havariju. Međutim, oni umjesto da, ja ne znam, nikad nismo dobili objašnjenje, nismo pisali odmah od prvog dana. Svima nema još objašnjenja zašto on nije riješio taj problem sam, nego mu drugi koncesionar, ovaj koji održava našu liniju, uskače, i to s kakvim, ne s našim zamjenskim brodom, koji je sporiji, nego s našim glavnim brodom. Znači, po našem, to ne samo da nije fer, ne samo da su, da su naši ljudi strašno frustrirani radi toga šta, radi tuđega problema, zapravo sad se nama stvara problem, nego bi oni tamo, da su dobili sporiji brod, kakav je naš sporiji, bili zadovoljni. Realno, bolje išta nego ništa. Da, da. Izgubio si brod, bar nešto dobiješ. Znači, i sad kad se to nastavi na jedan niz situacija sa brodskim linijama o kojima smo pričali ranije, s kojima se mi, eto, već godinama mučimo, stvarno se počneš pitati jel nas netko šikanira. Mislim, zašto, zašto Zadar, zašto Zadar odmah kad im zatreba ovako dobije šta zatreba, a mi u Šibeniku ne dobijemo ništa, nego nam se samo sve

2:21:43⧉ više i više uzima. Kao da nas netko, kao da nam netko namjerno radi. Dobro, imamo dobre lobije i utjecaje gdje treba i šta znam. Gle, mi smo odmah ovo prijavili gradonačelniku, gradskim vlastima, u nadi da će se oni zauzeti za nas. Još jedan put. Ma meni, opet kažem, nada zadnja umire. Pa dobro, ok, pitaj. Za sad nisu, koliko mi znamo. Za sad se nisu zauzeli koliko mi znamo. Mi uporno išli smo prema agenciji, znači državnoj agenciji koja to određuje. Našli smo im propuste zakonske na koje čekamo njihov odgovor. Znači da je ovo protivno pravilniku.

2:22:21⧉ Vidjet ćemo. To je, to je recimo sad jedan aktualni problem u kojem će sigurno još biti riječi u medijima ovih dana. Ali imamo mi dugačak popis stvari na kojima radimo. Sve su to ozbiljni problemi otočana i zapravo bi otok mogao biti jedna, ono, zajednica sretnih ljudi koji uživaju, koji mogu, znaš, ono, organizirati svoj život na jedan kvalitetan način. Kao to u pandemiji, na primjer, jel? Gdje je to bila zajednica sretnih ljudi koja nije puno osjećala te loše posljedice pandemije. E pa to bi zapravo uvijek tako se moglo. Pogotovo kad imaš jedno veliko zajedništvo kakvo mi imamo na našem otoku i kad imaš nekakve ljude koji su spremni volontirati, pokretati, gurati, baviti se s tim šta isto nemaš svugdje. Ta inicijativa vrlo često ne postoji. Ljudi će sebi gunđati u bradu, nešto će napisati na Facebooku. Ako i to. Ako i to, čak i to se ne usude često puta, čak ni lajkati se ne usude. Da, da. Ali, ali, ovaj, to je domet. A kad trebaš uzeti stvari u svoje ruke, pisati ovima, dosađivati onima, tražiti zakone, odlaziti na prosvjede, to je rijetkost.

2:23:32⧉ I za to trebaš imati ljude koji su srčani i koji su spremni svoje vrijeme tome posvećivati, koji imaju dovoljno hrabrosti, koji su dovoljno neovisni. Kao recimo ja. Ja imam svoj poduzetnički, privatni, ajmo reći, ovaj, posao. I ja mislim da mogu reći sve bez dlake na jeziku. Ja ne ovisim o nikome. Ja ne mogu izgubiti posao samo tako. Mene će neki, neki će me pokušati podmetati mi, znaš, ono, praviti mi probleme, ali ne mogu me zaustaviti.

2:24:04⧉ Ništa, Kristijane, hvala puno na razgovoru. Baš je bilo ugodno. Eto, saznali smo puno o Capriju i šta se to događalo. Mislim da smo malo rasvijetlili, čisto onako, što se tu događa i tako, ono. Moglo bi se o tome još puno, ali ovaj format svakako je pokrio puno više nego šta neki. Možemo se opet vratiti kad se tu malo još pokrene priča, nadam se u nekom pozitivnom smjeru i tako. Hvala ti na prilici da evo malo objasnimo, ovaj. Nema na čemu. Široj javnosti koju zanimaju naši mali lokalni problemi. Ali danas-sutraće možda oni imati u svojoj zajednici slične probleme. A da, da, problema nikad neće nestati. Na svome otoku ili u svome kvartu ili u svojoj kući. Tako da, to se sve preslikava, opet ponavljam, misli globalno, djeluj lokalno. Isto je i ovo, djeluj lokalno da bi se nešto proširilo globalno.

2:25:03⧉ Eto ga, ljudi, pozdrav svima, do iduće epizode, uživajte,ćao. Bok, bok.