Epizoda #29 · 14. svibnja 2025. · 1 h 37 min

Zoran Kljaić o zatvaranju škole u Sitnom Donjem i svom političkom angažmanu

Gost: Zoran Kljaić, iz Sitnog Donjeg, lokalno politički angažiran

Lokalna politikaZnanost i obrazovanje

Podijeli: Facebook X WhatsApp Viber

O epizodi

Zoran Kljaić priča o tome kako su mještani Sitnog Donjeg rekli "ne" gašenju škole i krenuli u borbu za svoje mjesto. U ovoj epizodi razgovaram sa mještaninom Sitnog Donjeg koji je posljednje dvije godine postao jedno od istaknutih lica lokalnog otpora. Kada je postalo jasno da Grad Šibenik planira zatvoriti njihovu područnu školu, mještani su se organizirali protiv toga i neovisno izašli s konkretnim prijedlozima za poboljšanja u mjestu poput izgradnje nogostupa, i politički se aktivirali.

Poglavlja

Transkript

Prikaži cijeli transkript razgovora

Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druge strane medalje". Danas je s nama gospodin Zoran Kljajić iz Sitnog Donjeg. Zorane, dobrodošao. Hvala ti, Vladimire. Pozdrav tebi i cijenjenim pratiteljicama i pratiteljima tvoga kanala. Evo nas. Ti si se, ti si dio"zloglasne obitelji", kako ja volim reći. Da. Prozivali ste više puta na vijeću i sve. Da. Kako ti kažeš na to, jeste li to jedna obitelj koja sve nešto radi probleme ili u čemu je stvar? Pa, dakle, to je jedna obitelj, ali ne na onakav način na koji je to doživljavao gospodin Burić i njemu podređeni. To je jedna obitelj od 100, 200, 300 ljudi, kako u kojem trenutku, koja je jednostavno ustala i podigla glas za svoje mjesto, za osnovne životne potrebe i za provođenje zakona o tome istome mjestu, od mjesnog odbora do nekakvih drugih, o čemu ćemo kasnije govoriti, je li? Da, znači, čisto za ljude koji nisu toliko pratili, stvar je bila, znači, sad, prije koliko, sad skoro 2 godine, zapravo, kako sam ja uopće saznao, ajmo reći, za vas.

Iskreno da vam kažem, za Sitno Donje nisam ni čuo, ali jesam, naravno. Za Perković, je li? Za Perković, ali možemo i o tome pričati, kako je do toga ispalo. Da. I, ovaj, znači, bila je peticija, u principu, vi ste, što je bila stvar, da ste načuli, da ste. Da, mi smo zapravo načuli kroz jedan lokalni portal nekakve pohvale i hvalospjevi ravnatelja Stipe Komadine, kako su u tijeku zapravo nekakve pripreme i planovi da se izgradi nova školska zgrada u Vrpolju, kapaciteta do 250 učenika,

u koju bi išli djeca iz Vrpolja koja ih pohađa negdje 70-ak, i djeca iz Sitnog Donjega, Područne škole Perković, kojih ima 45. Nama je zapravo to bio pokazatelj da će to još dodatno narušiti, devastirati populacijsku lošu sliku ovog mjesta, koje je u zadnjih samo 10 godina praktički prepolovljeno, što se tiče fondusa djece, gdje smo imali 80 ili 70 djece ili 75, kako u kojim generacijama, a sad smo došli na 40 ili 45. I to je zapravo bila ona kap koja je prelila čašu i otvorila, da tako kažemo, Pandorinu kutiju, da mi se pokrenemo i da stvorimo otpor, ne samo prema zatvaranju škole, nego da nekako i damo i konkretne mjere i prijedloge kako tu školu napuniti, pokušati oživjeti to mjesto, je li? Da, znači, vi ste prvo skupili potpise s pitanjem gradonačelniku Buriću. Da. Što, koji su planovi za Područnu školu Perković jednom kad se otvori? Tako je, dakle. I vi niste nikad tu dobili odgovor? Ne, nikad do današnjega dana, unatoč. Mislim, pitanje je jednostavno, što je tu problem? Vrlo jednostavno pitanje. Dakle, dok je ravnatelj Stipe Komadina u Osnovnoj školi Vrpolje držao prezentaciju tamo

roditeljima, prezentaciju o budućoj školi i nekakvim projekcijama, kako bi ona izgledala i tako dalje, u isto vrijeme kad su roditelji to pitali u Područnoj školi Perković u Sitnom Donjem, bi samo rekao: "Ma, to, od toga nema ništa, to su samo nekakve priče, pitajte osnivača, ne znam ja o tome ništa" i tako dalje. Tako da je već tu, u samome startu, posijana jedna loša energija. Mi smo nakon toga skupili 350 potpisa iz 4 mjesta koja su sestrinska, je li, to je jedna društvena i zemljopisna mikrocijelina od davnina. Ona je tako i omađena s brdima i kotlinama, i infrastruktura je takva unutra da zapravo čini nedjeljivu cjelinu. I pohađaju djeca iz sva 4 mjesta tu istu školu, i ljudi su potpisali 350, što je značajan broj, od ukupno možda 700 stanovnika, 650, to je sad rasprava koji se tu još neki vode na spisku, a žive u Splitu i u Zagrebu. Da, dobro, to je klasika, zbog putnih troškova, ovo, ono. Da, i svega nečega. I, ovaj, mi smo predali tu peticiju u Grad Šibenik, negdje u 8. mjesecu 2023. godine. Nikad na istu nismo dobili nikakav odgovor, evo.

Da. Onda, znači, kad tu, što vas je nagnalo da krenete dalje, znači, baš da krenete na mjesni odbor? Pa, nagla nas je zapravo teška životna situacija, jer je zapravo dobar dio nas je i apolitičan. Mnogi koji su pisali tu, potpisali peticiju, su ljudi koji nisu izašli na izbore 15, 20 godina. Neki jesu izašli, neki glasuju za stranku koja je na vlasti trenutno u državi i u gradu, neki za neke druge, neki su samo simpatizeri, ali to je građanska inicijativa, bez ikakve stranačke obojenosti. I zapravo, došla nam je voda do ušiju, jer smo zapravo shvatili, ako nam zatvore školu, da će i ono nešto malo djece što još imamo, zapravo i njihovi roditelji, skupiti kofere i otići u grad, i da je to kraj toga mjesta. A s druge strane, svjesni smo da to mjesto ima nekakve infrastrukturne kapacitete, ja ću ih sad samo redom pobrojati na brzinu: željeznički kolodvor s 12 kolosijeka, prilaz autoputu 4 km, ulaz na aerodrom Kaštela 25 km, ambulantu, poštu, jaslice, dječji vrtić, školu, trgovinu i još nekakve druge uslužne djelatnosti.

I kada to sagledamo sveukupno, nama je nezamislivo da tako jedno mjesto treba ugasiti, umjesto da bude primjer kako ga s malo volje i gotovo s ništa sredstava pogurati naprijed. Evo, i zato smo išli dalje, je li, prema vijeću mjesnog odbora, Vladimire. Da, da, to je zanimljivo, Sitno Donje i ta mjesta, znam da su, onako, u gradu, nažalost, dosta su predrasude, a, to je neka rupčaga tamo, nema ničeg, ovo, ono, ali nije to baš tako. I osim toga, to je, je li to možda povijesno tako, zato što je ta pruga koja je izgrađena u 19. stoljeću, ne znam ni ja kad, vjerojatno tad, pri početku, koja je, ja mislim, da je dosta digla taj kraj, zapravo, i ekonomski. Naravno. I prilika i svega. Mislim, tad je pruga značila sve. Naravno, naravno. Pa, za takva mišljenja, i inače, nažalost, ja ću to i ovdje reći, iako je to možda nepopularno, je li, mi smo kroz čitavo to srednjovjekovlje i novovjekovlje imali posebno u Šibeniku izraženu tu nekakvu polarnost između mi građani, mi Latinjani, mi obrazovani, i vi van zidina, seljačine i seljaci, nažalost. No, međutim, nakon prosvjetiteljstva, nakon industrijskih revolucija, nakon obrazovanja i nakon pismenosti,

ne bi to više tako stalo. Dakle, vi imate danas gore i obrazovanih ljudi, je li, u raznim područjima, a što se tiče toga mini kozmopolitizma, što bih ja rekao, to je jedna posebna priča. Dakle, austrijske vlasti su 1877. godine izgradile prugu koja je išla iz Ugljenokopina Siverić za Šibenik, s račvanjem u, za Split, je li, i to je, išla je na koncesiju ta željeznička pruga. Nitko je nije od privatnih biznismena u to vrijeme u Austriji htio uzeti u koncesiju, i to je bila jedina pruga u Austrijskom carstvu, tada već Austro-Ugarskoj monarhiji, je li, nakon reformiranja u dvojnu monarhiju, koja je bila pod direktorom uprave države. I sada o tom jednome mini kozmopolitizmu, doduše skromnome, ali za ove prostore ipak donekle značajnome, u to vrijeme su došli djelatnici na tu željezničku postaju raditi iz sjeverne Italije, iz Austrije, neki iz unutrašnjih Hrvatske, tako da imate i u zapisima i brakove, i djeca su se rađala, i od austrijske gospode naslove, razglednice iz tih, tako, je li, imamo čak i grob jedne obitelji talijanske na crkvi. A kasnije, kroz prvu i drugu Jugoslaviju, djelatnici su, tamo su izgrade napravljene dvije, tri

željezničke djelatnice su bili prezimena iz širom države, dakle, i iz Like, i iz Slavonije, i iz Zagorja, dakle, raznih prezimena, i mi smo naviknuti, je li, na donekle otvorenost, mi nismo zatvorena sredina, je li. I apropo toga, i danas zastupamo nekakve ideje o kojima ćemo kasnije doći, što napraviti dalje, je li. Da, znači, da se vratimo na. Na mjesni odbor. Na mjesni odbor, da, to je to. Vijeće mjesnog odbora, da. Može. Znači, ovaj, vi ste, onda su vam u principu opet se skupili potpisi, ali samo iz mjesnog odbora Sitno Donje, to je bilo koliko, isto neki solidan broj potpisa? Značajan, značajan broj, dakle, mjesni odbor Sitno Donje, mada je to malo i neobično, nezgrapno ime, mjesni odbor, pa odmah ljudi sebi u glavi misle da je to nekakav odbor. To su mjesta, mjesni odbor je teritorijalna jedinica, a vijeće mjesnog odbora je upravno tijelo te teritorijalne jedinice, ali tu se često, je li, nekakve radu, ovaj, zablude nehotice, zato što je zakonodavac, po meni, krivo rekao mjesni odbor, trebao je mjesto, je li, bez odbora, jer u odbor vuče nekakav, je li, nekakvo tijelo. I mi smo, naravno, išli na Sitno Donje, mi smo skupili tada, ovaj, u zakonu, odnosno u pravilima o radu vijeća mjesnog odbora Sitnog Donjeg, je stalo,

kao i u drugima, to je po defaultu prepisivano iz generacije u generaciju u smislu, je li, lokalne samouprave i mjesne, nakon toga. Mi smo skupili popriličan broj, negdje gotovo i 50%, dakle, 175 potpisa, 400 ih nemamo na biračkom spisku, dakle, preko 40% stajalo im je u pravilima o radu da moraju sazvati zbor mještana, sa točkama koje mi predlažemo, ukoliko to zatraži, ovaj, 15%. Oni to nisu učinili, niti su ikad znali, niti su ikad vidjeli svoj poslovnik o radu, a naravno. I to misliš, ovi iz vijeća? Naravno, iz grada su ih, je li, to oni mogu povrgavati, oni su ih iz grada 6 mjeseci, je li, napumpavali, davali im podršku da ne sazovu taj isti zbor mještana, tako da smo uz pomoć javnosti, pa i tebe koji si pratio tu tematiku, evo, i ovim putem se ja u ime mještana zahvaljujem, je li, i nekih vijećnika u gradskome vijeću iz raznih oporbenih stranaka, da ih ne imenujem, tim više, jer mi nismo pripadnici niti jedne bili političke stranke u tome trenutku, su se zainteresirali za tu temu, i pod takvim pritiskom smo konačno održali zbor mještana, evo, i sam si bio na njemu gost, je li, imao si priliku.

Jesam, da, da. Da, to je trajalo je, koliko, 4-5 mjeseci, dok, da, ja sam onako, dosta sam pisao o tome, i ovaj, kako kažeš, oporbeni vijećnici, čovječe, nisu se dali, nisu se dali. Da, da. I eto, konačno, i onda, znači, znači, bio sam na zboru, to je sve prošlo vrlo zapravo civilizirano, kulturno, ne znam što su oni točno mislili, da ćete se vi početi, ja mislim, s čokama tamo letjeti. Mislili su da će to biti Hamlet u Brduših Donjoj 2, evo, otprilike tako. Otprilike. Tako, više-manje. I ovaj, da, znači, to je, koliko, jedno 2 sata je trajalo. Da, 2, 2 i pol sata za zahtjevnih 14 točaka, da. Je, dosta je to potrajalo dugo. I kompleksno, da. I u principu, sve se glasalo jednoglasno. Tako je, sve su odluke donesene jednoglasno, osim one jedne, gdje smo. Kontroverzne. Da, gdje je to jedan nekakav twist bio, jedan dobar nekakav ples, je li, po žici, ali evo, sad, kad je minulo vrijeme, mogu nešto reći o njoj, pa ću onda o ovim ostalima ukratko. Dakle, gdje smo mi tražili formulaciju samo raspuštanje vijeća mjesnog odbora Sitnog Donjega, zato što ga po zakonu ne može raspustiti netko drugi, osim gradonačelnika i gradskoga vijeća, a oni to ne žele, iako rade protivzakonito, na to ću se vratiti.

I, a, kako stoji u zakonu, da su sve odluke koje su donesene na zboru mještana obvezne za vijeće mjesnog odbora, ako, dakle, donesemo odluku o samoraspuštanju, ona bi bila obvezna za njih. I zapravo, kad smo pitali pravnike, ja sam konzultirao pravni fakultet, katedru za upravno pravo u Zagrebu i za upravno pravo u Rijeci, sada više završimo taj dio priče, zapravo bi to moglo proći, ali je bila kriva formulacija, gdje sam ja na početku tebi naglasio ovu distinkciju između vijeća mjesnog odbora i mjesnog odbora. Ja sam tražio, mi smo tražili raspuštanje mjesnog odbora, a trebalo je tražiti raspuštanje vijeća mjesnog odbora. Dakle, ne može se teritorijalna jedinica raspuštati. A, kužim, kužim, da. Dakle, pogrešna je, dakle, jezična imenovanje ili taksativno krivo navedeno, samo zbog toga, evo. I jedino tu nije bilo jednoglasno, gdje je predsjednik toga vijeća bio protiv, ovi članovi bili suzdržani. Svih ostalih. Da, da, čak ni vijeće nije glasalo protiv, to sam uvjeravan od svijeta. To je bilo smiješno, da. Valjda ih je zbunilo ono što se uopće događa. Što se uopće tamo događa, ovaj, sve to vrijeme. I to je još bila predzadnja točka, već su svi bili umorni. Jer naravno da se sa takvom točkom nije moglo ići u startu, da se ne bi odmah ispalo, je li, razlaz i

skandal i tako. Tako da, oni se tu i nisu ni snašli, sve su točke jednoglasno prihvaćene, zato što su u interesu mještana. A naravno, tko će protiv onih stvari reći ne. U interesu tih ljudi koji su u vijeću, je li, i te se točke mogu podijeliti u tri kategorije, tri grupe. Jedna je funkcioniranje javnih ustanova i usluga, dakle, škole, vrtića, ambulante i tako tih stvari, to je tri, četiri točke oko toga, javnih usluga, čistoće i tako dalje. Jedan dio točaka je zapravo, ovaj, nekakvog strategijsko-razvojnoga dijela, u smislu kako poboljšati populaciju, kako podijeliti zemljišta, kako privući obitelji, i strateški, recimo, što su nas proglašavali za luđacima, Mileta nas je kod, u jednom, neću je reklamirati, nije potrebno, u Vodicama, u jednom emisiji proglašavao je malicioznima luđacima koji žele probiti tunel na more, seljaci hoće doći na more i tako dalje, a zapravo je to bilo u planovima 2004. godine, kad smo mi bescjenje, zapravo, na neki način morali dati svoju zemlju, svoju djedovinu, za tako jedan važan državni projekat. I tako da, evo, te su, dakle, točke, dakle, bile takve i po zakonu su članovi vijeća, posebno predsjednik mjesnoga vijeća, morao djelovati, u

svojemu zakonu da mora lobirati. Da, da, i sad mi se pitanje nameće sad za te stvari, nekakvo strateško dosljedanje, šta će tu, ovaj, vijeće mjesnog odbora? Ono je tu da to prenese u grad i da za to lobira, ne da ja tražim novinare, da jasno. Da, da, znam ja odgovor, ali da, da, da, to je. Ne da ja tražim novinare, ne da ja tražim tebe, druge medije, ne da ja idem kod gradonačelnika koji me neće primiti i tako dalje, nego da on ide u grad, da on kaže, znate, vi imate gradskih ovdje parcela, mi imamo zainteresiranih pet obitelji u ovom mjestu koji bi tu gradili kuću, podigli život i dvoje djece, a kako smo tolerantna i otvorena sredina, a i potvrdili smo da smo u stanju primiti 30 obitelji, a imamo i strukturne kapacitete da ih večeras primimo, imamo i vodovod i plinovod i sve ostalo, samo treba nacrtati u računalnom programu gdje staviti pet parcela, gdje pet, gdje pet, gdje pet, gdje pet i gotovo. Ovaj, naravno, vijeće je i puno jednostavnije stvari odbilo tražiti, i ti dopis uputiti ministarstvu da se protivimo zatvaranju škole i tako dalje, je li. I tu smo onda upali u strašan procjep, zapravo, je li. Da, zapravo, i rekao bih, medijska blokada teška.

Osim mene, nije nitko. Nitko, nitko. Jedino su, ajde, ono kad je bio zbor, onako, preko neke stvari su to, onako, malo pisali. Nešto su napravili, da, došle su neke i državne televizijske kuće, ali su se otišle, povukli se neki lokalni mediji, a inače, što reći o medijima, ti si tu, naravno, meritorniji od mene da kažeš, ali ja isto, kao građanin Nove zemlje i ovog ponavljanja, nešto mogu reći, da smo došli jednu, ovaj, zapravo, mediotjeraniju, ja bih to tako nazvao, jedna skovanica, ali jasno je što ona poručuje, da jednostavno nemamo više nezavisnih medija, da su svi u nekakvome PR-u nečijeme, svi su nekako navijački raspoloženi i prema svojim nekakvim favoritima zagovaraju nekakve svoje paradigme, i mnogi novinari, ja ću sad se koncentrirati samo na gradsku razinu, ali tako i na državnoj, dobivaju nagrade od grada Šibenika, a napadaju nas građane, ovaj, neobjektivno pišu, i dobivaju nagradu od čijih novaca, od naših novaca. Malo je tužna, ona ima, ima ona slika gdje sad, da ne spominjemo koji novinar, ovako, Burić, onako, nasmijani Zlatović, predsjednik gradskog vijeća, mu daju onu neku plaketu, mislim, to je. To je smiješno, to je.

Da, ne, ne, to je baš jedno. To je došlo smiješno, da. To je takav bezdan, onako. Evo, ti možeš nešto više reći o tome, više pratiš to, to je. Ma da, u principu, stvar je jako jednostavna, oni dobivaju gradske novce, to jest javne, i to u povećim količinama. Prošle godine, za 2024., grad Šibenik je skoro 300.000 eura sve skupa dao za medije. Da. Što državnih, što gradskih, oko pola je od toga otprilike u gradske, s tim da jedan od njih ima lavovski. Dio kolača, da. Dio kolača koji najviše za njih, i tu je, jednostavno su kompromitirani, po meni. Ne možeš ti, ne možeš ti pisati, niti objektivan biti, ako tu slavina sa parama teče, kako će, šta će oni reći. Da, ali na nama je čitateljima da to prepoznajemo, jer valjda i ti mediji i taj grad misle da smo mi svi nekakve ovce, i da ništa više ne razumijemo, i da ćemo tako nekakve filtrirane, tendiciozne, usmjerene tekstove i članke progutati. Nećemo, nego nećemo to čitati. I ja ovo sad, nije cenzura. Dakle, ako on ima pravo mene, nekog građanina, omalovažavati ili na jedan svoj način prezentirati, ja imam pravo slobode da ga ne čitam i da kažem svojim prijateljima: nemojte ga čitati.

Da, da. On neka dalje piše, neka živi u svome svijetu. Naravno, da. I neka ima svoje čitateljstvo i svoju publiku. Tako da, mislim da je vrijeme da se o tome što više piše i govori, evo, ti si na tome tragu, i samo jedino sa istinom, istinom, istinom u svemu, ne samo u novinarstvu, medijima, sa znanjem, jedino se otvara sve skupa, i jedno je znanje koje će zapravo, kad-tad, dovesti do boljitka. I to nije lokalni fenomen, ovi klasični mediji, znači, novine su davno propale, ajmo reći, portali su ih zamijenili, ali društvene mreže su tu, koliko god nose lošeg, nose i dobrog. Znači, da netko poput mene, znači, nitko i ništa, doslovno, da uopće ima takvu, ajmo reći, moć, da sto ljudi nešto prenosi svoje, to je po meni čudo. Znači, bez nekakvog kapitala, bez ičeg, na neki način konkuriraš medijskim kućama, to je ubitašno. To je smisao tehnologije, napretka znanosti i ovoga hiperprosvjetiteljskoga doba, što bih ja tako rekao, da tako možeš kao pojedinac djelovati, je li, i da, recimo, mi smo danas u situaciji da nam je sve znanje svijeta dostupno, dovoljno da posegnemo u njega, to je ono što je nekad Kant, što je

Kant nekad govorio na neki transcendentalni um, to je nekakav duh, nekakvo sve znanje svijeta koje ne može biti niti u jednoj empirijskoj glavi. Ti sad samo posegneš za bilo čim, znanje ti je na dohvat ruke, i mi izlazimo iz tog klasičnoga doba režisera, novinara, urednika, trustova mozgova koji nam drže predavanje o nečemu i tako dalje, ovo je jedno sasvim drugo vrijeme, je li. Je, jedno prijelazno doba, rekao bih, gdje je promijenila se dosta paradigma u svemu, posebno to da imaš te jedne na vrhu koji ti, ono, popuju, i mi svi sad konzumiramo, tipa, ono, nekad televizija i radio, i sad šta ti kažu, to je to, a sad kad, znači, u sve negativno što nosi, da svaka budala, je li, pod navodnike, može reći svoje, ali to isto ima i pozitivnog, i mislim da se samo kao društvo mora to iznivelirati, kao što je, ne znam, Gutenbergov, ovaj, zatiskanje je sve promijenilo. Jako promijenilo. Jer se do tad si morao ručno prepisivati. Da, ručno prepisivati, da, da, da. I onda tiskanje, ovo je vjerojatno još, znači, gdje je svak dobio glas, to je još jači, ja mislim, valjda 20 puta jači učinak. I tu sad ima i negativnih stvari, jer sad se novinari prave, oni su kao zaštitnici

protiv dezinformacija, čovječe, šta su oni radili i tijekom korone, šta su radili. I meni je zapravo tu, za vrijeme Covida, mi je bilo veliko, ajmo reći, osvješćenje, gdje sam ja, ono, više sam, ajmo reći, volio medije, ali to, kako su, znači, mediji poput Indexa, onako, gdje sam očekivao, gdje da će, kad su bili oni lockdowni, onako, totalna luđaštva, očekivao sam da će barem pitati neko pitanje, ali oni su svi puhali u isti rog, tako su svi bili zaljubljeni u moć i državu, odjedanput su svi etatisti postali. Etatisti, da, da, da, ono. I onako, meni je tu bilo, u, ovo, ovo nije dobro, i onda, i jednom kad mi je ta iluzija pala, i sad kad su stvari se, hvala ti Bože, vratile u normalu, ja ih jednostavno ne mogu više isto gledati, i totalno mi je sve drukčije što se tiče medija, i još sad, na primjer, ovo je bilo veliko iznenađenje kad sam, mislim, ja sam, to su javno dostupni podaci, izvukao to, koliko se plaća, ne znam, lokalne medije, i onda mi ljudi govore, ono, pa, ma je, pa šta, nije valjda da toliko dobiva taj i taj portal, ja kažem, dobiva, mislim, to ti je, ono, javna informacija, pa kaže, zar nisu u konfliktu interesa, ja kažem, jesu, mislim, o tome i pričam,

i to je onako, i sad vidim onako po komentarima na portalima često, a, koliko vas plaća grad, ovo, ovo, mora da su sretni zbog toga. Ne znam, to, širi se lagano to. Hoće, hoće, treba biti uporan, treba vjerovati u ono što radimo, radimo za boljitak, bezinteresni, ne treba nam, meni, ali vjerujem i tebi, niti bolji posao, niti karijera nekakva drugačija, niti nešto, radimo ovo baš iz altruizma, ja radim za svoje mjesto, ali i za druga mjesta, je li, koja su u sličnoj poziciji, i grad Šibenik je u sličnoj poziciji, da ne bi sada mislili da je ovo samo nekakva agenda sa sela, protiv grada, upravo suprotno. Ma nije, nije, ma mislim. Nikad, niti jedna republika, komuna, grad, nisu mogli biti snažni i opstojni ukoliko nisu imali razvijeno, stabilno i solidno zaleđe. Dakle, u gradskim zidinama ne možete opstati, Duračka Republika je morala od cara Dušana kupiti 1333. godine poluotok Pelješac da bi imala penetraciju prema van, treba teritorija, dakle, da bi grad Šibenik egzistirao kao jedna zdrava cjelina, ona mora imati zdravu

okolinu, postavljenu na zdrave noge, od gospodarstva, poljoprivrede, komunikacije, javnih usluga i svega onoga što nam pripada u 21. stoljeću, zapravo. A i ta više, rekao bih, kulturološka i čak i fizička distinkcija između grada i sela više ne postoji od kad je auta, mislim, šta, koliko ti imaš vožnje do sitnog gornjeg grada, 20 minuta. 20 minuta dođem na posao u Šibenik. To je kao u predgrađe nekakvo, u principu. 20 minuta dođem na posao u Šibenik, a u bilo na kupanje dođem za 30. Da, da, tako da. Ako bih htio ići u Žaborić, dođem za 17 minuta na kupanje. Tako da se, znači, i dosta ljudi, kao i ti, radiš u gradu, i ne znam, negdje drugdje, tako da je, automobil je isto promijenio puno toga, gdje prije, ne znam, i prije vlaka, kako si ti mogao doći do Šibenika, to je bio priličan problem, ono, zapravo. Jasno, jasno, da. Ovaj, da, na primjer, jedna, da se opet vratimo na sitno donje. Može, može. Jedna od točaka, na primjer, ja na stranici patim od toga, ti nogostupi nesretni, na primjer, meni je nevjerojatno da, okej, dobro, sad tunel, ovo, ono, sve te neke. Dobro, to su strategijske stvari koje mi možemo lobirati s Pomidjakom. Da, i sve te neke.

Za 30 godina, 30 godina, nema veze. Da, da, sve te neke poluapstraktne stvari. Ali podijeliti 50 parcela nije apstraktno. Da, da, je, istina. Evo, tu su i podijelimo i doći će nam 50 obitelji i bit ćemo živi. Ali sad nešto tipa, sali jedan nogostup, ne, znači, evo, ja imam snimke na vijeću gdje Burić kaže: "Ne, nećemo graditi trotoar koji jedna obitelj." Tako je. Šta će, šta ti pričaš, što ti pričaš? Tu smo doživjeli vrijeđanje u dvije, tri sjednice gradskoga vijeća, naravno, imaš ti, svi mi drugi imamo snimke sa tih sjednica, dakle, snimaju se, sjednice se prate i točno se vidi u kojoj minuti što govori, od one prve sjednice što se tiče moga mjesta, nas gore, gdje mu jedan vijećnik govori kako se neulaže ništa u to mjesto i tako dalje, onda on govori: "Nađite vi nekakve realne zahtjeve" i tako dalje, to je u deveti mjesec 2023. godine, nekakve realne zahtjeve, vi skupite potpise, mještani, nema problema da mi to ne ispoštujemo, učinimo se, oni nemoj doći sa glupostima, sa nekakvim putovima koji vode do vinograda i sa nekakvom svjetiljkom, a svi ti glupi putovi koji vode do vinograda su napravljeni njegovim

ljudima, uvjetno rečeno, njegovim, istoj stranačkoj pripadnosti zadnjih 30 godina, može uvijek doći sa mnom ili s nekim drugim da vidimo ti putevi gdje vode, kod koga vode, čiji su i da su u ništa. To je, nakon toga, kada vijećnici ponovo nešto pitaju za nogostup koji ti navodiš, je li, kad pitaju zašto, pa jel mogu barem pokupiti smeće, jer plaćamo čistoću kao i ostali, nešto se skromno bave, gore ljudi turizmom, on počinje ad hominem, počinje, jer su to oni ljudi koji pišu predstavke. A kad dođe ad hominem, tu znaš da je kraj. Došao je, dakle, kad mu se spomene sitno donje, on se zacrveni. I sad će on reći: "Jesam psiholog?" Da, psiholog, ne treba biti psiholog. Vidim kad je jabuka zrela, kad nije zrela. Dakle, pocrveni. Posebno kad ga ovaj Ivan Slavica, kad ga pita za sitno donje, to je para na uši. Jako pocrveni, pa počne malo trtljati s jezikom, je li, a laže, evo, ja sam u dva, tri, moram reći da laže, u dva, tri navrata, ja sam decidirano napisao u kojim minutima, na kojem odgovoru je što lagao, i moram koristiti taj pojam lagati, to je naš staroslavenski pojam, lač, od slaganja i tako dalje, i sad se prozivam ja ili netko drugi, kada kaže da netko laže, a ne proziva se onoga tko laže,

to je suludo, nego ne govori istinu, probne balone, spinovi, to pokazuje razinu naše destrukcije, našeg duha i etike. Nije ukrao, nego se je snašao. Nije ratni zločin, ako se vodi takva politika. Nije osnovana sumnja za kriminal. Naš frajer popelja, ekipa 500 miliona, ono, eura, kuna, ne znam čega, 100, 200, afera, kao da je vidio mene i susjeda, ovaj, stana, da ja izlazim, pa imao nekakvu aferu. Znači, mi smo sa našim, zapravo, jezikom pokazali u kakvu smo ušli destrukciju, moralnu i društvenu, je li. Dakle, ono, krađa više, šta nisi se snašao, što ću ti ja, ono.

Tako da, a naravno, to mu je dozvolio i cijenjeni gospodin Zlatović, da on ima takav ekskluzivitet, je li, da on može ići ad hominem i vrijeđati, a drugima oduzima riječ. A njemu ne oduzima riječ. Dakle, on može reći, je li to ona obitelj što piše predstavke, dozvoljeno je pisati predstavke, dozvoljeno je pisati dopise i tako, ništa nije protivzakonito, tako da je tu, umjesto da je amortizirao čitavu situaciju, da nas je primio na razgovor, da je rekao: "Evo, napravit ćemo to i to, napravili smo dječje igralište, napravit ćemo kad budemo mogli dio nogostupa ili nečega, vidjet ćemo, znate, i druga mjesta trebaju nekako to amortizirati," oni su išli na. Došli su i išli na Đono, on i gospodin Mileta, koji onda nakon toga vadi mobitel, je li, pa kaže da je to predstavka, pa nismo mi budale i ovce, ono. Dakle, iz pozicije moći vrijeđati, iz pozicije moći na gradskome vijeću, prvi čovjek izvršne lokalne vlasti, Burić, i drugi, Mileta, vrijeđa građane, je li, to je dno demokracije.

To je nešto što bi u zrelim demokracijama ljudi podnijeli ostavku, a ne kao oni sada, kandidirati se ponovo za gradonačelnika i zamjenika gradonačelnika. To je katastrofa, to je dno dna ovoga društva, kakvi su to ljudi, ali kapilarne su potrebne promjene, po meni, zašto? Ne može revolucija, ne može, ne može reforma, ne može sječa glava, ne može, mi moramo krenuti kapilarno da to treba trajati 20 godina, ali nikad nije kasno, da smo krenuli prije 20 godina, već bi bili gotovi. Dakle, mi iz vrtića moramo doći. Kada dođe mali Mileta u vrtić, slikovito da kažem, kada uzme zeku da se igra, i ne da nikome drugome, da ne ostane kod njega zeko, jer će on plakati ako mu ga druga djeca uzmu, ili loptu, ili. Dakle, mi trebamo s tetama iz vrtića ga naučiti ljude, društvenoj odgovornosti, i da nema nikakve posebne situacije ili posebne pozicije, je li, da ti nisi pod ničemu poseban, ti hoćeš loptu i tvoja lopta ostalih deset neka, ono, plače za tom loptom, je li. Tvoj nije grad, tvoji nisu zakoni, oni su se odmetnili, oni su uzeli vlast u svoje ruke, oni su uprava, ne mogu oni nikakva biti vlast, vlast pripada nama, nigdje se mi nismo niti jednom zakonu odrekli vlasti, oni

su samo uprava koje mi biramo, dajemo im mandat. Da, sad su oni zaboravili na to. A zaboravili su zato što su i dugo godina u tome. Je, jako dugo to već, 12 godina, to je. Da, reci reci, naravno. Ja se sjećam njih u početku, dosta su drukčiji bili, nije to tako, nisu bili ovako arogantni, bar se meni čini, šta ja znam. Naravno, e, vremenom se pretvoriš u nešto, postaje ti normalno. Ali ja mislim da to, valjda se svakom dogodi, da. Da. Posebno kad si tako, što kažeš, na poziciji moći, gdje ti svi onda i, e, povlađuju ti, nekako svi cici mici nešto žele od tebe, ja mislim da ti pogubiš tu. Ali onda, onda, onda, onda ono žive u šumi od crvene kapice, zapravo, sve slušaš ljude koji nisu iskreni, koji tebi kažu: "E, fin si, lijep si, obučen je, jako si pametan" i to sve skupa, i nemaš dovoljno kritičke energije, je li, ili kritične da, da to, ono, procesuiraš, da shvatiš da to nije tako. A druga je stvar, što nam zakonodavac nije stavio cenzus, i da ne možeš preko dva mandata biti na izvršnoj poziciji uprave. Kao predsjednički, ono. E, da, to je onako, dva mandata bi trebalo biti dovoljno. Dva mandata i živjeli i doviđenja, dva mandata je sasvim dovoljno, sve ostalo je generiranje

nekakvo i nešto što nužnošću vodi u nekakvu nedemokraciju. Da, kako za predsjednika države ima dva mandata, a beskoristan je, ko fikus je u principu. Tako je, da. Ne, ne, nema nikakve baš moći osim, ajde, dobro, nije samo osim vojska i to, ali ništa tako. Da, da. I dobro, znači, išli su Đonom prema vama, zašto? E, to je. To jest, zašto ne nogostup, zašto ne ništa, sve je ne, ne, ne, ne. Da, to je, to je, to je odgovor na to pitanje je nemoguće, ja ga ne mogu dati, ne mogu razumjeti zašto je to tako, ovaj, da mogu, možda bi lakše to sve skupa pojmio, da li su dobili informacije od članova vijeća, da li od nekih drugih ljudi iz grada i tako dalje, nekakve insajderske, nemoj to ovako, oni su ovakvi, onako, to odustat će, neće, zašto su išli tako Đonom, zašto su se pobojali da će i druga mjesta to tražiti, a zapravo mnoge se stvari tu, više stvari nisu ni dobre volje, nego stvari zakona. Dakle, zakonodavac je ostavio nama alate da ih mi koristimo i kao građani, i Europska unija je konvencijama nas natjerala, a dobili smo nekakve paske prije dvije godine, od

te iste Europske unije na taj dio, implementacija zakona o pristupu informacije, tu je bilo čak i opiranja, Plenković je čak i htio ga nešto suspendirati, pa nije uspio. Što se tiče vijeća mjesnih odbora i ove neposredne demokracije, ona je takva da vijeća, mada to nije u praksi, pogotovo u ruralnim područjima, moraju objavljivati financijsko izvješće, ali nema veze koliko sitni su to novci, moraju zapisnika sa sjednica, moraju plan od četiri godine rada, što će raditi, morali bi objaviti što traže od grada, kako grad odgovara, pa da se mi na to odnosimo, je li, ako grad non-stop kaže: "Ne može, ne može, ne može, ne može," pa dođu izbori, ja kažem isto: "Ne može," okružit će nekoga drugoga, vrlo jednostavno, dakle, njima ne paše ta transparentnost. Dakle, ja sad dođem u grad kod gospodina Galića, pravnika, razgovarati, i to mu sve kažem, a on kaže: "Ne mogu vjerovati da mi tako pravnik odgovara, koji uči djecu na veleučilištu, upravne neke predmete drži." Kaže meni, ja mu kažem: "Pa vijeće mjesnog odbora je pravna osoba, i na njega se onda odnosi sve što piše o zakonu o informacijama, o transparentnosti, o izvješćima." Je, kaže, ali evo, ja poznajem čovjeka koji je pisao taj zakon, i on mi je rekao da on nije na to mislio, da

nije mislio na vijeće mjesnog odbora, mislim, kakvo objašnjenje, dakle, oni su. A to je vrtićko objašnjenje, ne znam šta reći na to. Mislim, to je, to je, to je. Zaboravio. Da, i oni su zapravo došli. To je svi mislio, je li. Da, dva, tri puta smo, tri puta smo imali sastanak sa gospodinom Jurićom, pročelnikom za komadna djela, gospodinom Vatrom Galićem, pročelnikom tajništva grada, kao nekakvi glavni pravnik u gradskoj upravi, uvijek smo se vrtili tu oko ničega, kao mačci oko vruće kaše, a na ovom posljednjem uopće nije bio ni konstruktivan sastanak, ništa, praktički. Na što su ličili ti sastanci zapravo? Koliko ste ih imali, dva? Tri. Tri, aha. Tri, je li, nešto u početku obećavajuće, ono, doći ćemo mi gore to pogledati, Jurić je, vidjet ćemo šta možemo, je li, nekako to. To je bilo prije zbora, taj prvi. Tako je, to je prije, prije zbora, onda, ovaj, mi sve vrijeme da, kako ovi neće da održe zbor, mi upiremo sada na vijeće mjesnog odbora da ih treba smijeniti, učestalo krše pravilnik svoj, krše odluke grada, krše statut grada, krše zakon o lokalnoj samoupravi i tako dalje, ovaj, nikako neće izvršiti nadzor, na kraju, pošto je tu, je li, su,

zapravo, otišlo je to u tenzije kakve nismo niti mi imali namjeru u početku. A mora, čini se, sa politikom petljaš, to je brzo dođe do toga. Da, to je otišlo u nekakve takve razine da je na zadnjem sastanku zapravo to, kad, sukus toga sastanka je zapravo sljedeći, ono, nije tako izrekao Brečanov, ali implikacija je toga, je li, što nam vi možete, mi smo vlast i. Da, ko te šiša. Ko te šiša, otprilike, više manje, evo, da. Vi ste, tražili ste i drugi zbor. Jesmo. Koji su, znači, u, kad je to bilo, prije godinu dana, u trećem mjesecu. Tako je. 2024. su malo promijenili taj za. Tako je. Možeš malo reći o tome. Može, može, naravno. Šta se tu mijenjalo i. Baš dobro da si me to pitao, da. Eh, onda su oni, ovaj, u toj. To je bila neka vrsta odgovora na to vaše. Da, to, da, gdje su oni rekli da će napraviti web stranicu, nisu napravili web stranicu, ali smo mi prihvatili, je li, pod web stranicu, je li, rubriku za mjesne odbore i vijeća. Ali tamo nema ništa. Nema ništa, samo stavili imena i prezimena, nema tamo ničega oko što treba biti sadržajno. To je bilo i prije, je li. Tako, nema ničega sadržajnog, značajnog, što bi trebalo biti od ovoga svega što sam maloprije navodio.

A, ovaj, a onda su, s obzirom da su se nekakva počela već medijski i tako dalje, nekakve tektonske pukotine događati u lokalnoj njima upravi i, u, je li, Kaprije bilo, Kaprije, pa. Kaprije, da, da. Pa onda. Zaton Raslinarstvo. Zaton i tako gore, sitno Perković i taj bazen, onda su oni išli doraditi, s obzirom da je u statutu članku, mislim, da se ne bi uhvatio za riječ, ali mislim da je članak 30, 33, gdje su oni rekli u statutu grada Šibenika da će oni podrobnije odrediti način sazivanja zbora mještana i tako dalje, odgovorili su s tim, prezentirali su na sjednici gradskog vijeća u trećem mjesecu 2024. godine, tri mjeseca nakon zbora mještana, kako oni sada unaprjeđuju mjesnu samoupravu, direktnu demokraciju, i da više neće biti 15% potrebno potpisa za sazivanje zbora mještana, nego samo 5. Međutim, oni su kroz medije, kroz vijeće, lagali, ponovo neću upotrijebiti niti jednu drugu riječ, ponovo ću reći, lagali, grubo, lagali su javnosti, vijećnike, prezentirali su, imaju snimke sa te sjednice vijeća, da su unaprijedili, ali su napravili ovakvu formulaciju, ja ću je sada u ovome značajnom

dijelu pokušati citirati, mislim da ću uspjeti u značajnom dijelu, gdje ovako stoji, da kada 5% mještana određenoga mjesnoga odbora podnese zahtjev za zborom mještana, da je vijeće mjesnog odbora dužno razmotriti prijedlog, zahvatiti sjednicu, dužno razmotriti taj prijedlog i donijeti, ovo je sad važan ovaj dio, i donijeti odluku o sazivanju zbora mještana. Eh, sada, na prvu, donijeti odluku o sazivanju zbora mještana, ono, donijeti odluku o sazivanju zbora mještana, zazvat ćemo 15.8. zbor mještana, to je jedna varijanta. Međutim. Druga je hoće li ili neće. Tako je, a druga je donijeti odluku o sazivanju zbora mještana, a ta odluka, odluka o sazivanju zbora mještana može biti pozitivna, da će sazvati zbor mještana, može biti negativna. Kad smo mi došli s drugim potpisom, sedam dana je Jurić to držao u ladici, deset, jer ovi naši nisu to htjeli primiti gore, sedam dana je to držao, deset, da bi ovi u međuvremenu preko Galića, oni nisu u stanju sada nikakve pravne formulacije napraviti, da bi oni preko Galića preformulirali pravila o radu vijeća mjesnog odbora sitnog dolje, da

ne bi bilo po starome da mora biti sazvan zbor mještana na 15%. Kad su to napravili, onda im je ovaj ovo uručio. I onda su ovi nama odgovorili bahato, onako, i što si ti napisao naprasito, da nema nikakvoga zbora mještana, a kad smo mi onda išli reagirati, onda je nama Galić, onako, pravna glava, stvarno mi je žao da mi moja djeca i moji učenici ne idu kod njega studirati pravo, kaže, pa znate, nigdje ne piše da oni moraju sazvati, ali su prezentirali sasvim drugačije, i opet su lagali, evo, nažalost, i tako, toliko o unapređenju mjesne uprave, išli smo i na sud u Split, je li, i tamo nismo htjeli dalje, ono, jer se sad ulazi se u ovaj izborni proces, pokušat ćemo na drugačiji način, je li, doći do njih, kad nisu oni došli i primili nas k sebi, na naše. Možda nije bila fora da su vam vratili kao tuži se grad u Šibeniku, tim istima koji. Da. A mi smo, mi smo, mi smo tužili vijeće mjesnog odbora. Aha, okej, a onda su oni na grad vratili. A onda su oni. Kao, žali se gradu, sam to dobro skužio.

Slično. Oni su zapravo, sud, upravni sud je u Splitu donio rješenje na koje se mi nismo žalili, mogli smo, ali smo procijenili da je žalbeni postupak i sve to skupa duže će trajati nego izlazak u aktualne izbore. I da možda postoji jedan drugi način kako doći do njih i kako ovo što ja tebi sada govorim, da ga pitam, ja da ga pitam u gradskom vijeću zašto mi laže i zašto je napravio to i to. Dakle, jedan drugi način, gdje su oni rekli da ta odluka, ovaj, nije javno, da nije javno pravni akt, nego nekakav drugačiji, da to oni smatraju, taj, samo sudsko tijelo u Splitu da smatra da to ne podliježe tome, ali to samo smatra tu, možda neko drugo ne smatra, nismo htjeli ulaziti u takvu trakavicu, je li. I znači, onda si se ti tu u principu odlučio sa nezavisnom listom Stipe Petrina ići kao drugi na listi za izbore za gradsko vijeće. Tako je, dakle, bez. Ti si u principu kao nezavisni. Tako je, ja sam nezavisni. Nisi se priključio formalno. Niti jednoj političkoj stranci, nisam nikad član nikakve političke stranke i kao nezavisni sam i to sam rekao i na Radio Šibeniku, na ovoj lokalnoj razini posebno, a i na državnoj, bespotrebna ideologija, sa tim, samo s nama manipuliraju, vrijeme

ideologija je vrijeme 19. stoljeća, vrijeme 20. stoljeća, a vidjeli smo kako smo prošli u 19. i 20. stoljeću, ideologije su dovele i do dva svjetska rata, do preko 70 milijona poginulih i tako dalje, ako ćemo mi sutra ujutro podizati djecu, ako ćemo podizati grad Šibenik, ako ćemo graditi Poljanu, ako ćemo graditi otoke, ako ćemo saditi masline, ako ćemo pošumiti ono što je požareno, ako nećemo pitati jedne druge koje smo ideologije prije toga posla, u što vjerujemo, u što ne vjerujemo, nego ćemo raditi taj posao. Kad mi dođemo kod liječnika, mi samo kažemo liječniku, molim vas, pomozite mi, napravite mi operaciju, pomozite mi. Niko od nas ne kaže liječniku, znate, gospodine liječnike, jeste vi ateista, jeste teista, jeste lijevi, jeste desni. Ajmo malo prvo o takvim stvarima. Znate, ako ste desničar, nemojte stavljati ruke na mene, nemojte, molim vas, ako ste desničar, ono, ili ako ste ljevičar, nemojte, ili tako dalje. Dakle, ideologije koriste oni koji nemaju ništa realno za ponuditi, ništa sadržajno, vraćaju se u prošlost, pričaju o partizanima, ustašama, četnicima od prije 40, od 70 godina, 100 skoro. Dakle, oni koji nemaju ništa konkretno za sutra, oni se uhvate ideologije i mlate praznu slamu.

Ideologija je samo jedna nadopuna koja, nakon što smo mi obavili posao danas, nakon što smo pobrali masline, navečer uz jelo, uz piće, možemo, to je već nekako intimnije upoznavanje, razgovarati o ideologiji. Tako da, ovaj, bez ideologije, nekako, čini mi se, ova lista, prvo mi se sviđa što je nezavisna, što se uopće tako zove, mislim da ima, koliko god će svatko sad reći nekakav kritičar, oponent, naravno, da je tu Stipe Petrina, ono, figura prima, i da se ništa ne može bez njega, ali nemamo, stvarno, evo, ja ne osjećam do sada nikakav ideološki pritisak, da ne moram naginjati na ovu ili na onu ideologiju, i ovaj. Dobro, ali oni jesu formalno politička stranka, nisu nezavisni u tom smislu. Da, da, da, tako da, evo, ja sam se na to odlučio zapravo zato što sam kroz taj dogovor zapravo vidio mogućnost da zastupam ove ideje koje zastupaju neki građani, dakle, ja imam puno poznanika, prijatelja u Šibeniku, ja nisam samo skoncentriran, ja radim u Šibeniku, završio sam srednju školu u Šibeniku. A gravitiraš tu. Studirao sam s ljudima iz Šibenika i tu sam, tako da, ima nas dosta koji smo dionici nekakvih razmišljanja, mojih, tvojih

i ne znam kakvih, evo, i pokušat ću na taj način djelovati u gradskom vijeću, evo. Kakav je, znači, trebao bi ući, mislim, drugo mjesto, prošli saziv je NLSP imao 4 komada, a vidjet ćemo kako će. Kako će sad, što će birači odlučiti, da. A šta misliš, jel ima šanse da se promijeni izvršna vlast ili šta bi ti rekao? Jako je to teško prognozirati. Znam, i nezahvalno je, ali eto. Nezahvalno, ali evo, ja ću, može, može, jedna analiza, nekako, empirizam u društvenim znanostima je jako dobra stvar, dakle, brojenje ljudi,

brojenje njihovih navika i tako dalje, mislim, sad neću reći nekakav postotak, to je bez veze, dakle, idemo empirijski. Zadnji put su sa nekakvih 6000, ajmo reći 6600 glasova dobili izvršnu vlast, evo, 6600, ovaj, ako pogledamo koliko dugo godina su u upravi, namjerno više neću, valjda ću pogriješiti spominjati riječ vlast, koliko je kroz tu hobotnicu zaposleno ljudi, a i vratit ću se na zapošljavanje, njihovih članova obitelji, njihovih simpatizera i članova stranke, i do ovih najsitnijih po mjestima koji su zaposleni negdje, a svejedno bi bili zaposleni, jer bi taj posao netko morao raditi jer sad rade na palci, jako je teško to pobijediti, jedan je jedini način, po meni, a to je podizanje izlaznosti sa 40% na 50% minimalno ili 60%. Ukoliko ostanemo u gabaritima izlaznosti onakve kakva je bila prije 4 godine, mislim da izvršna, ili da izvršna vlast neće promijeniti, ili, ili da zapravo opozicijske snage budu razumnije, kvalitetnije, pametnije,

sudbiju svoj ego i djeluju zajednički. Dakle, to su dva uvjeta po kojima se može promijeniti izvršna vlast. Dakle, koalicija zdrava, je li, bez onog moram biti ja, moram biti ja, moram biti ja, za opće dobro nema ja, to, ili podizanje izlaznosti. Teško ćemo podići izlaznost, dakle, jedino ako koalicija bude udružena tu, a ovo je vama stabilno biračko tijelo. Da, da, ali zna se dogoditi za prošle lokalne izbore se tako za županiju dogodilo, jednostavno je, nekako iskra je skočila u bure baruta i eksplodirala, ja se sjećam, po prvi put u životu sam po kafićima, nešto su o Jeli ću pričali, onako, o politici, čovječe, bože, i to nikad nisam čuo baš da tako se, s nekim entuzijazmom se, i mislim da je čak u prvom krugu, da je gospodin Jelić imao nešto više glasova od pauka, to je bilo čudesno, mislim, tko je to očekivao, vrag crni. I onda u drugom krugu, to su mi pričali ljudi, da je HDZ upregnuo i onog zadnjeg prašinara, to je bila panika teška i ništa nije pomoglo, ne znam sad. Izgubili su spektakularno, tipa 60% je Jelić dobio, ne nešto u tom stilu, ne znam, u svakom slučaju ogroman.

Dok je za grad je sve bilo neko dosadno, ali nije bila toliko elektrificirana situacija, sad su, sad su za, i gradski i županijski će sad biti zanimljivi, gradski, zato što su razbjesnili su, evo vas, zaton, Raslinu, Otoke, na Zlarinu se nešto događa, i tako. To je dovoljno da izgube, pardon, 800 glasova da izgube izbore, samo u tih par nekakvih ruralnih mjesta. Onda su ove, kamere su poljuti, razljutili, tako, ovaj, mislim, to je bilo smiješno, kaj je to bilo 2023. na jesen, kad je počela ona rijeka, rijeka Kazni, ne znam, nekakve desetke tisuća, ne znam koji je to broj. To strašno sa kamerama, ono, možda nisam i gledao ili jesam, ali ne nedavno, nego prije godinu ili dvije dana, nisam u potpunosti siguran, tako da si ne želim pregristi jezik, ali čini mi se, ako se nije promijenilo, a ti me ispravi, ili neki pratitelji sutra koji će ovo pogledati, neka isprave, da je nekako, mi se čini, stalo da je zaustavljanje do 3 minute bilo, a zaustavljanje je opet na mjestima gdje nije znak zabranjenog zaustavljanja, dakle gdje nije nogostup za prolaz, gdje nisi na pola kolnika i tako dalje, a oni su prve

kazne naplaćivali na jednu minutu i na jednu sekundu. Ja sam čuo neke glasine da sad toleriraju do 3 minute, ali ne znam, i ne znam je li to istina. Znači, gospodin Mileta, kad je par puta javno istupao oko toga, spominjao je minutu, kao, da, ono, ajde, kao, začepe oči, ali sad, ja sam čuo to da se priča da je 3 minute, ali nemam nikakvu tu službenu informaciju. Gledajte, ja bih, možda je minuta, ali čini mi se da je 3 minute, nisam siguran, dakle, to je druga stvar, oni parcijalno tumače zakone, dakle, oni tumače i drže se zakona kao kad Mileta kaže kao da je svetu kravu uzeo, to je sve po zakonu, onda je sveta krava. Kad vi i ja građanin dođemo po zakonu i kažemo, vidite, tako je, valjda je po zakonu, ništa. Da, da, ništa. To je, dakle, jedan veliki problem, dakle, gdje ja njemu kažem, pazite, po zakonu, vijeće mjesnog odbora mora, to je to, po zakonu, Burić ga treba smijeniti ako ga krši, ništa. Ti po zakonu meni pošalješ parkiranje, ja ga po zakonu moram platiti, dakle, parcijalno korištenje zakona, to je, to je. Ali, ali to je već sumnjivo, znači, onaj znak gdje je onaj prekriženo, to znači nema zaustavljanja ni parkiranja, znači, niti sekunde zapravo ne bi smio, već što ti oni tu minutu ti dozvoljavaju, zapravo i oni krše onda. Tako je, tako je. Mislim, ako ćemo već gledati tako.

Naravno, naravno, to je, to je nešto, a druga stvar, ajmo biti fer, ajmo biti jednostavni, ajmo biti transparentni, jeste nam nabili kamere, je li, jesmo izgubili privatnost, je li, naravno, treba tražiti od policije procjenu sigurnosti na ulici, što bi značilo gašenje dijela kamera, ili ne naplaćivati kazne, nego koristiti ih i dalje za kriminal, za i tako dalje, što znači to u sigurnosnom smislu, što znači financijskom i tako dalje, ali ako uhvatimo se ovog financijskog aspekta, dajte vi te novce koje dobijete od kazni, ako ćete vi to dati za nezbrinutu djecu, sve te novce, ako ćete dati za neki starački dom, ako ćete dati u humanitarne svrhe, ja ću napraviti sam 5 kazni mjesečno i dat ću 100 eura, na primjer, je li, kada bi vi znali u što te ide novci, dakle, ti si sad uzeo 300.000 eura i u što su ušli te novci. A, bog te pita. U što su otišli, u PR, za medije. E, pa valjda, da, da, da.

Mislim, je li, u rupe proračunske koje ne sumnjam da imaju. Ali dok nije bilo tih kazni, isto je grad živio, isto su postale rupe proračunske, dakle, ako već ideš sa palicom i batinom, ja ću lakše prihvatiti ako sad ti s tim novcima kupiš djeci radne bilježnice u Šibeniku, na primjer, je li, tako da, pretjerali su, pretjerali su, pretjerali su i pretjerali su, evo. Da, zapravo je skandalozno je što su, što su ljudi znali dobiti, znači, bilo je sa odmakom vremenskim, ti nisi ni znao da je to toliko strogo i sad ne znam, neko je dobio 20 kazni i ono u par dana, ej, čovječe, šta radiš, mislim, pa, pa, ne mogu vjerovati u doba današnje informatizacije i čuda da nisi mogao, ok, poslat ću ti jednu, slušaj, plati sad, koliko, 15-30 eura, i ja mislim da bi to mnogima bilo jasno, ok, on nije vrag šalu. Tako je, da, naravno. Jer mislim, te kamere su isto dvosjekli mač, meni je, na primjer, tamo gdje ja živim, su ovi nogostupi, opet moja bolna točka, su bili krcati autima, nisu htjeli tjerati ih, ovo, ono, sad bome, sad stoje kamere i sad je to čisto ko suza, znači, to, ima to nekih svojih. Ne, nije apsolutno negativno, nije apsolutno negativno, teško je naći apsolutno pozitivno. To je jedna od tih stvari u životu koja ima svoje pluseve i svoje minuse. Naravno, naravno, teško je naći apsolutno pozitivno i negativno, ali su pretjerali, dakle,

trebali su prvo ljude upozoravati, pa ih navikli na taj sustav, pa im tako dalje. A da, ili tako, jednu tu kaznu, ok, to svak može platiti, ali kad ti dobiješ 20. Sačekati, sačekati namjerno, je li, da se nakupi kazni, pa ih onda poslati 30. Ali ja mislim da to čak nije bilo maliciozno, nego, nego, jer šta je, stvar je logistike, znači, ako ti sad isproduciraš, ne znam, napamet, govorim 6000 kazni u dva tjedna ili koliko već, to je ozbiljan broj papira, mislim, to su, oni su, to nisu oni mogli printati više, to su oni slali u Apisu u Zagrebu, jedan put sam računao, to su, nekakvi bezvezni izračuni, ne znam, ono, 10 tona kazni su oni morali poštom poslati, znači, tu je biznis onda i za poštu i za sve živo, tako da mislim da je više to stvar neke relativne inkompetencije, da, kako to uopće izorganizirati, kako to sve poslati, i onda su to u nekim takvim, ono, kako bi rekao, u više komada, i onda, ono, dođe ih 30 komada za prekršaj koji si napravio unutar, na primjer, mjesec dana, ali mislim, bez veze sve skupa, to su trebali drukčije, definitivno su, nagazili su đonom, sad, to je bilo prije dvije godine, ljudi brzo zaboravljaju, opraštaju, sad su se svi navikli više-manje na te kamere, i šta sad, hoće li ih kazniti

za to na izborima ili neće? Pa možda i hoće, imam zapamtio to. Možda jednim malim dijelom, više će možda za spalionicu ili za ove. E, za spalionicu i za ove, ovakve, ovaj, ovaj, nepravednu distribuciju sredstava na ruralna područja, gradska, ovaj, blještavila grada i ne znam, sulude nekakve ideje, monti-pajtonovske žičare koje vode na mjesec ili negdje. Joj, šta mi idu na živce s tim sad, onaj dvojni berem, na primjer, Mileta se hvali, evo, sad ćemo dvojni berem, kao, konzervatori su rekli da je sve to ko iz 15. stoljeća, ovo na struju, ko što se i tad, je li, koristilo, ali nikad ne spominje da Dolac plavi svaki trend. Da. I da tamo, ono, ljudima su štete ogromne, to neko ništa, nema veze, samo da mi žičare i taj vječni, taj turizam, blještavilo, tvrđava nekako, a tamo zaleđe, ne znam, propada doslovno. Ali, nažalost, i mnogi moji prijatelji, poznanici kažu kroz razgovore na kavici, na telefon i tako dalje, da je turizam ovaj koji je sada u Šibeniku do jedne određene mjere, da ih već počinje gušiti, je li, on postaje prevelika masa ljudi, preskupin je parking, ovo, ono, iseljava se ljudi iz

središta grada, zapravo dolazimo u takav turizam, ne samo u Šibeniku, ali i u Šibeniku, tako i u Zadru, tako i u Splitu, tako i u našoj domovini, dolazimo u turizam u kojem jedan dio ljudi, građana, možda čak i većina, nisu sa njim zadovoljni, jer postaje opterećenje za način života, preizgrađenost, prenapuhanost, prenapuhane cijene, i od parkinga do posluge, usluge, jela, nekretnina i svega ostalog. Pa je, da, ima to svojih negativnih strana. Da, tako da, to je jedno krupno pitanje koje će izaći možda na vidjelo, možda ne, sad kroz godinu i dvije dana, ali kroz 10 godina, kao što je izašlo u Španjolskoj, nekim drugim državama će izaći na vidjelo gdje je. Pa mislim i Split već dobrim dijelom, samo kad vidiš, to, to, dosta se to promijenilo. To se promijenilo, tako da, taj turizam je isto dvosjekli mač, je li, gdje. Ali ima i tako singularni fokus na njega, da mi već, počinje mi se gaditi, iskreno, evo sad taj, dobro, sad taj primjerni, primjer, banalni primjer Dolca, ali bilo šta tako, daj čovječe, jel moraš sad nekakve milijune eura za eskalator, zašto,

zašto sve mora biti tako megalomanski, zar se nije moglo, nema ništa protiv da se dvojni bedem uredi, dapače, pa daj nekakve skale, neki par plaketa, mora sve biti u milijunima eura, nekakva ono za ove vlogere izvana, da se sad snima, ma mislim, i još, posebno te, ajde još taj dvojni bedem, ali posebno te žičare, ja ne znam jel to stvarno, jel to oni stvarno misle napraviti ili, ili šta. Gle, Vladimire, sad to što ti govoriš, ne samo žičare, nego i svašta nešto, naša uprava je skliznula u vlast, i to zadnjih 20-ak godina već, a i mi smo već iz tih feudalističkih vremena, iz srednjovjekovlja, novovjekovlja, navikli da je to nekakva vlast, i da su oni vlasnici mog života, moje imovine, mojih misli, pošto smo sada otišli u devijaciju, dakle značajan otklon od pravih interesa građana, mi moramo intervenirati sa direktnom referendumskom demokracijom, a to znači sljedeće, svaka uprava koja dođe u poziciju uprave bi trebala kroz konzultacije, a i zna već, ali kroz konzultiranje sa javnošću, na jednome papiru, ne 15 referenduma, na jednome papiru postaviti 6 temeljnih

referendumskih pitanja, kada građani grada Šibenika, pričamo o njemu, tako i za Split i Dubrovnik, odluče da neće graditi spalionicu, onda ta uprava ne može lobirati za nju i tražiti i lobirati i tražiti za nju, naravno da grad može upirati za spalionicu, da Plenković može doći Buriću i reći, slušajte, neće Daruvar spalionicu, neće Zagreb, neće Slavonski Brod, što je vama, ljudi, netko mora, je li, mi ćemo vama za to napraviti bolnicu ili nešto, dakle, to je druga stvar, kada viša upravna cjelina stišće nižu, ali ti kao naš predstavnik, mi ti zadajemo strategijske gabarite između kojih ti ne možeš djelovati van njih, dakle, nećemo prenapučenu obalu, nećemo, nećemo spalionicu smeća, nećeš ti za nju lobirati, nekad će ti je nametati Plenković ili neka viša vlast, ali je suludo da ti lobiraš i tražiš nešto za što je bilo građana tako, koga ti predstavljaš, nas ili sebe, dakle, mi trebamo sa referendumskom direktnom demokracijom to odrediti, što ćemo sa tim batiželama, je li, što kaže Petković, kako on ono kaže. Batiđele. Batiđele, je li, to treba odrediti stanovnici grada Šibenika. Pa da, i to im je nešto megalomanski, naći investitora koji će sve iz nule napraviti, umjesto da

nekakav organski rast, ajmo malo po malo, napravi jednu ulicu. Pa pitajmo građane, pitajmo građane, želite li park i dvije fontane i dva lokala i sa psima se šetati, ili želimo, mislim, napraviti ono u Dubaju hotel, pitaj građane, pa ćeš vidjeti, to je, grad pripada građanima, grad ne pripada nikakvoj političkoj eliti, nikakvoj oligarhiji, niti ekonomskoj, niti vjerskoj, niti političkoj, on pripada gradu, grad pripada građanima grada Šibenika, i grad Šibenik, pričamo o njemu, bi bio ništa bez svojih ljudi i građana, je li, to je, dakle, mi moramo napraviti referendum, uprava, za batižele, za spalionicu, za to na razini grada, hoćemo li još vjetrenjača naslađivati ili nećemo, kakvi su benefiti od toga, kakve mi imamo koristi od toga, kakve imamo koristi ako nekakav pogon se napravi u kojem će raditi nepalci ili ne znam koji drugi ljudi, na stranu, nema ni ja protiv nikoga ništa, dakle, sve nacije su jednake u ugli, ali da mi nemamo svoje radne snage, ako će nama doći 5000 stranih radnika raditi, je li, slati plaću preko oceana, što država uprihodjuje od toga, pune se novci na račun neke multinacionalne kompanije, mi smo dali svoj zrak, svoje resurse, svoj željeznički promet, svoj autoput, što smo mi, ništa.

Da, da. Kakve imamo mi koristi kao država od toga, nikakve, dakle, vrlo jednostavno, 7-8 pitanja postavimo na referendum, građani se odrede, oni i dalje imaju prostora, bilo koja uprava vrtit se unutar, ali ne možeš izlaziti iz toga, evo, trebali bi intervenirati sa tom nekakvom, nekakvom tom direktnom demokracijom referendumskom, evo, malo to u ratu korekcije, je li, nekakve, je li. Da, da. Evo. Reci mi, u, to ti se dosta, dosta ti se u Slobodnoj Dalmaciji, negdje ti se malo, malo se nabijalo na nos da si sa Ledenkom išao u ove, u upravno vijeće, šta ono, županijski cesta, pa evo. Drago mi je da to pitaš. Da, da to, to malo pokrijemo. Može da, da o tom porazgovaramo, naravno, evo ovako. Znači, jesi li uhljeb ili nisi? Može nešto o uhljebu, može, nisam, nisam uhljeb i borit ću se uvijek protiv uhljeba. Dobro. Dakle, i svoj posao koji sam dobio, nisam dobio preko ni kustodij, ni političkih veza, ni stranački, nego sam iskoristio prednost pri zapošljavanju, jer sam civilni invalid, imam civilni invaliditet, je li, kad sam ja to tražio 2010. godine, mene su u svim institucijama u Šibeniku gledali ovako, raširenih očiju, što ovaj hoće, nitko nije znao za taj zakon, kamo da ga primjenjuju.

Ma da. Ne, niti na Centru za socijalnu skrb, niti. To je bilo nešto novo tad ili? Nije, to je bilo 2002. godine, po jednoj konvenciji osobe s invaliditetom, imaju prednost pri zapošljavanju, to je prva skupina, druga su hrvatski branitelji, treća su osobe koje su izgubile posao u javno-državnoj službi, gdje je skrivljeno, pa su tehnološki visak, i četvrto su osobe koje su iz nacionalne manjine u broju, postotku, koliko je prisutna nacionalna manjina, dakle, ako građana, sugrađana naših srpske nacionalnosti u Šibeniku ima 6%, u svakoj javnoj ustanovi oni imaju prednost pri zapošljavanju do 6%, dakle, u gimnaziji, ako imate 70 djelatnika, 6% je 3,5, je li, 3, dakle, 3 se mogu pozvati, ne moraju koristiti to, mogu se koristiti prednost pri zapošljavanju, tako o tome mome zapošljavanju, kasnije su i te prednosti zapravo, pogotovo među žalost zbog branitelja, su zapravo ih prevarili, oni su uvelili kao objektivne kriterije u zapošljavanje, vratit ću se ja na Ledenka, nisam ja zaposlen, to je samo dobar uvod meni, ovaj, kasnije su napravili full nekakve objektivne kriterije, takve da na kraju nekakav individualni razgovor, je li, poništava sve radove koje je netko objavio, sve ocjene,

sve škole, dakle, dolazi se na nekakvu diskreciju, onu prosudbu, 3-4 ona čovjeka koji to ispitivaju i propitivaju, toliko o uhljebničarstvu, naknada u vijeću za županijske ceste je 132 eura i 75 centi. To je bruto ili je neto? Neto, na račun 132 eura i 75 centi, ovaj. Ljudi bit će mislili da je to 700 eura nešto. 132 eura i 75. A to je onih 1000 kuna nekadašnjih, neko vrlo okruglo. Da. E sada, dakle, kako smo mi krenuli sa ovom inicijativom o kojoj smo pričali i tako dalje, nešto se i kroz tvoj kanal i nešto su i mediji i tako dalje, mnoge su opozicione političke stranke, to bi bilo zanimljivo, pa sjetimo se, je li, i gospodin Restović je sazivao tiskovnu konferenciju, Baranović su nešto govorili o tome zboru i mi smo se zahvalili, više što nismo politička niti jedna stranka, a da netko, nekome tko nije njegova stranka, tko je čisto građanin, ide, je li, zato što je ovo tematika koja se ne tiče niti jedne političke stranke, tiče se ljudi, građana i zakona i provedbe zakona u praksi, je li, nakon toga zbora mještana i svega toga skupa, gospodin Ledenko je preko jednog mog prijatelja kontaktirao

me i rekao je da bi napravio prilog na željezničkoj stanici, i mi smo gore došli, on je govorio o povezivanju željeznice, rekonstrukciji, ja sam o depopulaciji mjesta, nisam član Mosta, nit sam ikad bio, niti jesam, nit sam u tom trenutku, je li, nisam ni sad pripadnik formalno, niti jedne stranke nalaze se na listi nezavisnosti Stipe Petrine, to je neosporno, i tamo su čak i u publici bili i ljudi koji jesu članovi Mosta, a i neki koji su nisu članovi Mosta i koji, za koje ja znam da glasaju za druge političke stranke i tako dalje, tako da, evo, namjera je zapravo bila sljedeća, ja sam htio vidjeti kako funkcionira naša lokalna politika, nikakva moć, nikakav novac, 132 eura i ništa, ovaj, gdje je zapravo bio natječaj za ravnatelja, čovjek koji se htio kandidirati za ravnatelja, protikandidat tadašnjem ravnatelju i sadašnjem VD ravnatelju, koji je 17 godina ravnatelj županijskih cesta, 17 godina, ponavljam, 17 godina, je član bio vijeća toga, i on se morao dati ostavku da se može kandidirati uopće, i igrom slučaja je ili u strukturi Mosta ili simpatizer Mosta i tako dalje, i onda je meni moj prijatelj Ledenko predložio da hoću

li ja ući u to vijeće i da se uđe u proces glasovanja, i meni je bilo objašnjeno da je tu većinom, čini ova većina u županijskoj skupštini, SDP, Jelić, Petrina i Ledenko. I Ledenko, da. Pet je članova vijeća, po nekakvom mome shvaćanju, možda griješim,

predstavnik radnika, razumijem te strukture, ja sam dugo godina predstavnik radnika u poduzećima ili firmama gdje radim i tako dalje, i sindikata i ovoga i onoga, ajmo reći da naginje ili će glasovati za HDZ, u redu, dakle, kad zbrojimo ove ostale, trebalo bi biti 4-1. Da, da. Trebalo bi biti 4-1, i to se meni činio opet dobar nekakav ples, čisto jedan izazov, dakle, ovima koji nas ponižavaju, koji nas vrijeđaju, ništa se ne može tu krucijelno primijeniti, ono, čisto, evo, vidite kako smo vam sad tu, došli tu među vas i tako dalje, evo, i sad sam tu i ja, i sad ćemo mi vama promijeniti ravnatelja, jer znaš kako je završilo prvo glasovanje za izbor ravnatelja, 2-2.

a gdje je bio peti, suzdržan, šta? Peti je bio suzdržan. Okej. Peti je bio suzdržan, 2-2. znači neće to ići tako lako. Ja prvo nisam mogao doći sebi, znaš ono, kao, idemo negdje na frontu, imamo padobrance, imamo ateljeru, imamo sve, na kraju nemamo nikoga, ono. Da, da, da. Nemamo nikoga, 2-2 je bilo, nakon toga, mora se provesti natječaj za VD ravnatelja, i više nije bilo 2-2, nego 3-2, da bude VD onaj koji je ravnatelj, i da se čeka novo miješanje karata u županijskoj skupštini, dakle, iz situacije 4-1, koju je trebao izgubiti HDZ, dođemo na. Da, da, da. 3-2, a što se tiče rada u samom tome vijeću, evo, i neki je da je gospođa Ferić pročitala, neki su mi to, ovaj, proslijedili, jedan dio članaka u kojem ona govori kako nije ništa različit HDZ od ovih drugih stranaka, da svi tu bešetare oko toga svega toga skupa, u tome kadroviranju upravna vijeća i tako dalje, i u zapošljavanju, ali ja ću nešto reći, još ću se vratiti, završilo je taj dio zapošljavanja u javnim državnim službama i u vezi toga, i

onda je, naravno, nije mogla odoliti da ne spomene mene, sad treba malo mene isto gricnuti, je li, pa je rekla, tako je spomenula i Zavod za javno zdravstvo, pa je spomenula, to je onda rekla i tako vam je u skupštini županijskoga, županijskih cesta, došao je gospodin Zoran Kljajić, koji je povjesničar. Povjesničar. Koji nema, ono, veze s tim, kao da se rimske ceste renoviraju i tako te stvari, a koja ne razumije da je upravno vijeće u županijskim cestama bilo koje druge, najmanje se bavi konstrukcijom ceste, to su ekonomski problemi, financijska izvješća, radno pravo. U principu kontrola te firme. Puno, puno toga, i što se tiče mene, ja sam joj rekao prvo, dakle, me krivo titulirala, ja svoju titulu nikad ne izražavam, nije mi to potrebno, ona mi je samo smetnja, ona mi je samo prepreka da komuniciram s ljudima, a sam njoj napisao da je kriva titulacija, krivo prezime, i u posredništvu. Jer uporno te sa ovim J stavljaju. Da. Onda sam joj rekao da je srednja škola, ovaj, jedno sasvim drugog smjera, nije društvenoga, nego ono, informatičko-matematičkoga, matematički tehničar i tako dalje, jedna sasvim druga, je li, gard, i onda sam joj rekao na kraju da, ovaj, baš mi je drago da je potekla to pitanje, stručnost

ili nestručnost, da ću ja sada zatražiti od svih javnih ustanova i poduzeća, gradskih i županijskih, sastav imena i prezimena svih članova vijeća i njihove kvalifikacije stručne, a što se tiče moga rada, o tome već postoje zapisnici, ja sam odmah tražio da se snimaju zapisnici, dakle, odmah da se stavi na stol, tražio sam. Ali nije se to ništa. To se nije radilo, to je ušlo, tražio sam ovo što i za mjesni odbor vrijedi, vijeće mjesnog odbora, da u vezi javnosti rada, pošto je to pravna osoba, je li, da se primjenjuje zakon što mora, a ne da tamo stoji još iz 2001. godine DBD, da ravnatelj odlučuje hoće dati kakav podatak ili neće, ne možete odlučivati, to je, vi kad upadnete u zakon, članak 5 o informacijama, on vas dalje vodi, jednostavno, s tim bypassom, zapravo, premosnicom ulazite u javnost rada i ne treba vam više ništa, to sam zatražio, postoje zapisnici, zatražio sam povećanje plaća svim djelatnicima županijskih cesta, jer su svi visoko obrazovani, ih je 8 ili 9, ovi ostali menadžiraju drugi, zapravo, bageri, firme, oni, ili projektanti, ili ekonomisti, ili tako dalje, zatražio sam povećanje plaća, da bi se barem podigle za 200-300 eura plaća, da se uskladi s eurom i sa inflacijom, tražio

sam povećanje naknade članovima upravnoga vijeća, kad ja odem, a otiću za 20 dana, kad ja odem, zato što je u nekim drugim upravama puno veća naknada, a isto su županijske, je li, tako da, evo, ja nisam tu proslijedio bez veze i tako dalje. Je li bilo išta od toga usvojeno osim snimanja? Osim snimanja je, ovo su išle u izmjene statuta i sad je to u procesu nekakvome, tako da, nažalost, ne znam što će biti realizirano, ali evo, ja sam tu djelovao, mislim, časno i pošteno, i bez ikakvog uhljebičarenja, ajmo tako reći, tako da nisam uhljeb, nisam član Mosta, i nisam prevario Most, niti je on prevario mene, ja bih prevario Most da sam digao ruku za ovoga ravnatelja, staroga, što je napravio ovaj iz koalicije, dakle, nisam nikoga prevario, nisam u nikakvim razgovorima bio s Mostom, da ja ulaskom u vijeće, ja nemam samostalnost, nemam slobodu, i da neću politički djelovati, ili se priključiti bilo kojoj stranci, tako da je to vrlo čisto, transparentno, i ja sam i danas i sada jako dobro u odnosu sa gospodinom Ivicom Ledenkom, možda budemo i surađivali jednog dana, nikad

se ne zna, kako će se karte izmiješati u županiji, u gradu i tako dalje, evo, tako da, Mostove ne rušimo, nego ih gradimo, zapravo. Ti si na listi u županijskoj skupštini, jel tako, ali dosta visokom mjestu. Tako je, dosta visoko, da, da, to je, evo, tako, to je, teško je danas, i popuniti te liste, zapravo bi manje stranke koje nemaju toliku operativu, a mislim, znamo da nećeš imati 21, zašto je uopće i cenzus da moraš predati 21 za grad ili sa 31, predaš 7 ljudi, pa, što će ti 11, mislim. Ha, ima mi nekog smisla da, kao, ako sve osvojiš, to je sad na tebi. Ako hoćeš. Ma da, naravno da nećeš, ali dobro, nekih. A ne možeš sve osvojiti, dakle, ako netko predaje 8, on ide na to da neće, da neće osvojiti sve, bit će sretan s tih 8, pa ko ne kriv što je izgubio 15. Ali mislim, u situacijama u Bilicama, što je nama tu ispred nosa, u 2021. nije bilo nikakve opozicije u općini. Da. To mi je ova gospođa Anita Jakšić, imao sam je u emisiji, pa smo baš o tome pričali, znači, oni su 2021. su tek prvi put, jadničci, su dobili nekakvu opoziciju, znači, jer prije je to bilo ono, ne znam, valjda se nisu ni pojavljivali. Da, da. Možeš misliti koje je to bilo baškarenje, da kažem tu riječ, ono, možeš raditi što hoćeš,

a joj, sad imaš, dobro, još uvijek su, nisu imali većinu oporba, ali je sigurno bio šok malo, oj, meni sad mi se mota tu nekakav SDP, nekakav Domovinski pokret, ovaj, i već Aleta Caru i tako, ovaj, hoću reći, i već, mislim, čuo sam na vijestima da je 4-5 općina već u principu, su ovi stari, novi su isti, jer nema nikog drugog, tako da su izbori formalnost, izađe dvoje nekih ljudi, nešto zaokruže i to je tako. Da, da, izbori na Pustom otoku. Da, da, da, komedija, komedija. Ako te smijem prekinuti, još bih samo htio reći u vezi ovoga zapošljavanja i tako dalje, da sad tu ne bude, evo, ja sad uskrsnuo iz mrtvih i počeo nešto govoriti, dakle, ja sam u vrijeme kada je gospodin Ivo Josipović, mislim da je čak bio i isti dan objavljen je članak u Slobodnoj Dalmaciji, a on je, njegova inauguracija je negdje bila 2000. i pobozi mi, ti ćeš čak i bolje od mene, sad mandate trebamo vrtiti unatrag, Milanovića 5 godina, Kolindu 5. Deseta onda. Tako je, negdje deseta. Mislim da je deseta. Tako je, Vladimir. Deveta na desetu. Tako je. I tad mi je Slobodna Dalmacija namjerno tad članak objavila u toj guguli i tome, ono, veselju inauguracije, tako da nije nekakav odjek bio, a članak je baš bio o

tome zapošljavanju u javnim državnim službama, je li, gdje je u članku 44 ustava, ako se nešto nije sad promijenilo, AB, kad se nešto nadograđuje i tako dalje, tad je bio to članak 44, zapošljavanje u javnim službama stoji otprilike ovako, otprilike citat, je li, ali. Značinski je gotovo identičan. Kaže da svi građani Republike Hrvatske pod istim uvjetima mogu biti zaposleni i obnašati javne službe. Pod istim uvjetima. E sada, ako nemate razrađene kriterije, onda ti isti uvjeti su destruirani sa političkim vezama, kumstvenim, obiteljskim, raznoraznim, podložničkim ili zapovjednim odnosima. Ja sam im predlagao, ne samo u školstvu, nego svugdje, u bolnici, za medicinsku sestru, za poštara i tako dalje, dok se još je bilo ljudi u državi, dok je još je bilo za zaposliti čistačicu na sud, to su se povlačile velike veze. Ja, ja znam, točno. Mogu nisam meni govoriti da nije tako, ali je tako, je tako. Je, je, to je istina. Ako je, e sad ne treba povlačiti, zato što sada možeš izaći iz zatvora, samo te, ono, obuću ti poštarsku uniformu i samo kažeš vozi poštu, ono. Je, sretni su da itko dođe. Tako je.

Dakle, prosjek ocjena, ali ne trebamo žuriti, nije lijepa naša samo za odlikaša, dakle, prosjek ocjena u srednjoj školi i fakultetu, zašto mi ocjenjujemo izvrsnost kad to na kraju ništa ne znači, dakle, u istome košu onaj koji ima 2-0, koji je išao u večernju školu kao neki, i onaj koji ima 5-0, namjerno sam stavio, je li, ono, limese, krajnje granice, naravno, ali ne bude samo ocjena, je li, dalje, predlagao sam socijalni status, ako ima netko troje djece, se to boduje, a ako netko čeka pet godina, da se to bode s nekim bodovima, uglavnom, da se napravi nekakva civilizacijski prihvatljiva jednadžba na civilizacijski prihvatljivim vrijednostima, dakle, na znanju, na objavljenim radovima, na nekakvim ili čekanjima i tako dalje, naravno, da ovaj koji je imao 5-0, namjerno sam opet u ograničenim vrijednostima, on će dobiti posao prije od onoga koji ima 2-0, naravno, ali i ovaj koji ima 2-0, on će za tri godine stići ovoga koji ima 5-0, jer će dobiti tu bodove, pa će on za pet godina biti u tome segmentu poravnat, naravno, bit će nekakvi drugi odgovori, i to sam poslao, i mislim da je bila Jadranka Kosor tamo unutra, i ministar Jovanović, da je bio prosvjetni i direktor Sipović, naravno, njihove

službe, odgovor je od svih bio kvalitetan prijedlog, razmislit ćemo o tome, i na tome je ostalo. Naravno, s tim potezom mi siječemo zapravo manipulaciju. Ravnatelji sretni, nema više telefona. Što mislite, kako nekom ravnatelju u nekoj ustanovi, kad ga 20 ljudi nazove na telefon i kaže zaposli mi ovoga. Je, je, kako to. A on može jednoga. Koji su to pritisci, ono, nagovaranja, prijetnje, ne sumnjam da je bilo svega. I onda, kad se javi neki natječaj, evo sada reći ću, u Šibenskoj bolnici, je li, nema više ravnatelja, nema više stranke, nema tate, nema strike, postoji tablica, zna se sada tko je prvi u skijanju u Republici Hrvatskoj po bodu, bodova, nekako me, je li, i tko će nas ići predstavljati, ja bih htio ići na skijanje predstavljati Hrvatsku, ali ja ne znam skijati, ono, ali preko veze možda, tamo na zovu, neke tamo u savezu, neka ide Kljajić na skijanje, tako i ovo, zna se tko je prvi danas tenisač svijeta, zna se tko je prvi, i njemu se daje posao, hoće li ga on prihvatiti, neće, to je druga stvar, ali tu se gubi moć, i to neće napraviti, dakle, ali ajmo sad dalje, ovo što mi radimo u Sitnom Doljem, u Perkoviću ili nekim drugim mjestima, to trebaju raditi ljudi u gradu i u Saboru, mi trebamo tražiti od naših zastupnika,

koga oni predstavljaju, nas, oni su naši poslanici, mi smo njih poslali tamo, mi trebamo od njih tražiti da takav zakon izglasuju, ne da oni hoćemo nećemo, neka izglasuju takav zakon, pa da onda dijete zna zašto uči, zašto postiže ocjene, što će učiti kad će onaj tamo, zato što mu onaj njegov, nekakav, je li, u stranci, ili nekakav susjed ili kum, ima vezu i neće učiti ništa i dobit će posao, ovaj jadan tamo uči, genijalac, i neće dobiti posao, je li, to je u vezi uhljebičarstva i tih stvari, evo. Kako komentiraš ove prosvjede prosvjetara i to, šta, gdje ti tu stojiš, što se tiče tih štrajkova i to, to je onako u javnosti ima. Negativno. Ha, i nije negativno, rekao bih da je polarizirajuće. A polarizirajuće je zato što je. A mislim, sve je danas polarizirajuće, ali eto. Zašto, zato što ljudi u ovoj državi jako teško žive, imaju jako loš standard, jako su nezadovoljni i počeli su gristi jedni druge nepotrebno, umjesto da grizu one koji su im to omogućili i stavili u takvu situaciju, i zbog toga je to tako, tako da jedan radnik ili radnica koja radi, neću imati niti jedan lanac i tako dalje, u nekom dućanu koja ima 900 eura plaću ili 1000, ona je grize i ljuta je na profesora koji ima

plaću 1500 eura, bez dodataka, bez olakšica i tako dalje, i koji ima ljeto slobodno i tako te stvari, je li, umjesto da je ljuta na svog poslodavca, na svoju državu i to sve skupa, zašto nema ona 1500 i dvije, i zašto ja nemam 2500 i tako dalje, dakle, to je jedna stvar gdje mi počinjemo u ovome zvjernjaku gločati jedni druge, jer smo nezadovoljni, šangrizavi, imamo jako loš životni standard, a vamo se prosvjetare opet s druge strane percipira kao ljude koji, evo, ne rade, koji imaju ljeto slobodno i tako dalje, je to sve tako stoji, ali ti ljudi se trebaju pripremati za nastavu, vi odgovarate za tu djecu, vi kad vodite djecu na ekskurziju i tako dalje, to su, tako dalje, u svakom slučaju, država je dozvolila 103 braniteljskih udruga, a trebala bi biti samo jedna, svi su branitelji Republike Hrvatske, plus popularizam. A dobro, ajde, udruge, može svatko otvoriti. Ne, tako i sindikate, ali, ali državi paše, poslodavcima paše rasjepkana, po meni, scena, vi imate sad 2-3 sindikata, 4, više ne znam ni ja koliko ih ima, jedni su, je li, dok imate 3-4 vlada, onda može. Mislim, najkoherentnija kritika je, znači, za prosvjede i štrajkove, koja shvaćam,

što je prije godinu dana je Plenković i vama, ali svima je digao, ono, dosta. Tako je. I to, tko će to platiti, to je ono što ljudi nekako ne razumiju, znači, kad vlada tako, Plenković se probudi jedno jutro, ajmo svima dignuti plaće jer su izbori, ok, super, ono, i meni isto drago da ti imaš plaću koliko god, mislim, ali, ali, ali, tko će to i kako financirati. Tako je. I tu se onda država dalje zadužuje, vamo-tamo, i onda to lijepo svi plaćamo kroz inflaciju, i onda, ne znam, ono su bili bojkoti trgovina, a sad petkom nećemo kupovati, neće to ništa riješiti. Neće, naravno. Mislim, jer ovaj, jer ti, jer kao, kapitalisti su, ne znam, gramzivi i to, ali već su tu koliko, 20 godina, 30, pa kako do sad nisu, nego su se sad sjetili odjednom povisivati cijene, to je jedan proces koji tako, i mislim da su nas dosta, i EU fondovi su nas ti zeznuli, kako, evo, evo, kako u gradu Šibeniku, to, svi ti nekakvi ogromni projekti, a, 10 milijuna eura za ovo, 15 za ovo, 8 za ovo, ok, ali ne kaže nikad onaj dio da Šibenik treba 10% od toga platiti, to su, to su isto. Tih 10 na 10, 10 na 10. 10% od poprilično novaca, još uvijek poprilično novaca za jadni i skromni budžet

grada Šibenika, tako da je to, mislim da je, mislim da se ne ljuti, mislim, bar ja to tako shvaćam, mislim da se ne ljute ljudi na vas što imate plaću kakvu imate, nego što se to, znači, percipira se da, iako ste dobili već, ajmo reći, neku povišicu, sad još i još i još traže i uvijek popuste, pa sad. Dakle, da, svaka skupina prirodno štiti svoje interese, to što u prosvjeti ima jako puno ljudi zaposlenih, što oni mogu doći pred Plenkovića i riknuti vatru 70.000 ljudi, to je takva datost, to je tako, naravno. Da, da, da, organizirali su se i ovi svaki put popuste i to je ono, mislim. Dalje, s druge strane, ti ljudi, kao i ovi drugi, imaju male plaće u ovoj državi, dakle, sad vi vidite kad ima netko plaću 1500 eura, kako će on preživjeti mjesec danas, kad podijelimo 1500 s 30, to je 50 eura, ako ima još jednog člana obitelji, dakle, uzmimo jednog još člana obitelji, vi trebate od 30 eura staviti sve dnevno, dakle, svaka stavka košta, točno se zna koliko se lipa dnevno košta, ili centi, kuba na autu, koliko košta ulje dnevno na autu, koliko košta amortizacija prozora,

televizora, ne znam sad sve opreme, sad kada bi mi to stavili, danas je popularno umjetnu inteligenciju, mi bi došli, da to ne može stati u 50 eura, četkica za zube, toliko mikrona paste. Tako dalje, dakle, plaće su jako loše, inflacija je jako velika, i što, šta kaže sada premijer Plenković, ja sam podigao plaću, je, ali su cijene toliko porasle da. Ali porasle su zato jer je podigao, svi su odjedanput dobili kupovnu moć veću i onda se to prelije u sve drugo. Naravno, ali prelije se opet zbog toga što mi nemamo vlastitu proizvodnju, samo smo se bazirali na tercijarne djelatnosti, na uslužne. Da, je, gospodarstvo nam je malo tromo i rekao bih da smo opterećeni pustnim regulacijama, Hrvatska je jedna od najgorih zemalja u Evropi za otvoriti biznis. Tako je. Još smo mi koliko-toliko dobri, ali ne znam, za bilo što veće, ako neku investicije, e, moraš ili nekog podmititi ili su šuma nekih regulacija koje niko ne može, ono, meni ljudi pričaju koji imaju, ne znam, ugostiteljski prostor, toliko toga ima, ti nikad ne možeš biti skroz, znači, ti više moraš brinuti kakve ćeš papire ispuniti,

jer ti sve stoji na zidu, umjesto da radiš svoj posao, znači, država bi trebala maksimalno, ono, opteretiti ljude, ok, naravno, plaćat ćeš porez, nije meni problem, ja sam u privatnom sektoru, nije meni problem i dati porez i tebi za plaću i za sve to, ali kad vidim kako se to rasprčkava i kako je na kraju, ne daš, i porez na dohodak je ogroman. Jako, jako, da. Sve, takav jedan kupus svega, to stvarno bi trebalo kao Elon Musk, ono, nekakvo rezanje tih pustih agencija i tih propisa, jer to je ono, to je taj paradoks, stalno se koti nekakvo novo, ajmo izglasati ovo, ajmo izglasati ono, a nikad se nešto staro ne miče, ja mislim da su još uvijek one kovid bedastoće, još uvijek to negdje vidim tu i tamo stoji, znači, vjerojatno i to moraš imati. Za svaki slučaj. Za svaki slučaj. Da ne bi došao kovid 2, je li, kovid 3. Da, ja se isto sa tobom slažem u tome dijelu, ali bazično je što mi nemamo industrijsku proizvodnju i tehnološku proizvodnju i mi ne možemo sve pokriti, sve svoje zahtjeve, imamo vrlo staru naciju, jako je puno, dakle, kompleksna je to materija, jako je puno ljudi izašlo

iz domovine. Koliko vam mislim da je medijan u Hrvatskoj 46,47, znači, ja sam još mlad. Da, tako da puno imamo parametara koji nas opterećuju, depopulaciju, je li, i sve to skupa veže i ovaj loš životni standard i posebno uvođenje eura u trenutku kad ga nije trebalo uvesti, u trenutku inflacije velike i tako dalje, to je dodatno. A to je, ja bih rekao da je to nekakav peh, to je. To je ha. Uvijek se peh dogodi, znaš, ono nekako gdje će grom nego u koprivu ili u nesreću, dakle, ono kad si već slab i kad nemaš radne snage, kad nemaš razvijenu industriju. A dočekajte da si mi uveo euro i kune bi isto bile skočile, tako da. Pa vjerojatno. E, mislim, vjerojatno. Vjerojatno, je li, vjerojatno, da. I reci mi još za kraj, da li bi se kroz rad u gradskom vijeću, da li bi se koncentrirao samo na mjesta van Šibenika ili bi. Ne, ne. Ili bi nekako zajedništvo, znači da smo, da su problemi i ovo, da li ti se neko može obratiti s problemom u Šibeniku iako. Može, može, a nema veze, dakle, ja nisam nikakav teritorijalni predstavnik, dakle, ja nisam sad.

Da, ti si u vijeću grada Šibenika. Tako je, u vijeću grada Šibenika, ja nisam predstavnik ono Wyominga, ne znam, tamo u Sjedinjenim Američkim Državama, teritorijalni, nego ja sam građanin grada Šibenika, živim gore gdje živim, ali ja sam građanin, to su moji prijatelji i moji ljudi i oni koji su u gradskim zidinama i oni koji su na granici s Bosnom u Šibenskoj županiji, na primjer, je li, gore u Kijevu i Ciglanima i tako dalje, dakle, ne dijelim na to da sam ja sad nekakav misionar ruralnih krajeva, a da nisam gradski, zapravo, imamo iste potrebe jedni i drugi, a to da budemo, da osjetimo transparentnost, pravednost, je li, zadovoljstvo, nekakvu ekologiju i tako dalje, imamo jednaku potrebu za tim nekakvim fundamentalnim životnim vrijednostima i mi koji živimo na selu i oni koji žive u gradu, imamo iste životne potrebe, iste strahove, iste nade. To smo rekli, to se izniveliralo više-manje, samo ovisi koliko ćeš se voziti do doma. Ne, baš suprotno, ne doživljavam sebe kao nekakvog predstavnika nekakvih ruralnih krajeva i, je li, ne bih sebe tako doživljavao, nit se doživljavam kao takav.

Misliš da će biti šta god glasova više na račun tebe za opciju broj 6 ili koji je ono za. Ja vjerujem, dakle, ja sam optimista, dakle, ja bih sad bio nekako lažno skroman ili ne bih vjerovao u ovo što radim, nešto vjerujem, meni je žao inače, ne sad da radi mene kao mene, je li, da ne bi bilo sad da sam ja nekakav ego triper i tako dalje, i zašto nije na po čitavoj vertikali u izbornim zakonima to do razine ove lokalne, da imamo preferencijalne glasove, dakle, ako imamo listu za gradsko vijeće grada Šibenika, nezavisnu listu Stipe Petrovića, nezavisnu ili HDZ-a ili SDP-a, ime i prezime i broj, pa će netko zaokružiti nekoga koji je na broju 19, što ima veze? Pa da, bilo bi. Ništa se tu ne bi promijenilo. Da, da, zašto nema preferencijalnih glasova. Nema kvalitetnog, a ja mogu sada prednijevati zašto nema, dakle, misliti, sanjati zašto nema, gube stranačke strukture i stranačka oligarhija moć selekcije, dakle, ovako netko kad tebe stavi na treće mjesto,

on te je tu stavio. Da. Da. Ti njemu na neki način polažeš račune i nekako, htio ti to ili ne, budimo iskreni. Da, i možete možda ucjenjivati to, ali ako si ti ime i da si na 18. mjestu. Onda su te stavili ljudi. Dakle, pitanje je u kojoj mjeri mi možemo demokratizirati sastavljanje lista, da ih ne sastavlja nekakvo vijeće mudraca u nekoj stranci, i pa se onda još tu između sebe, je li, spore i posvadađaju i tako, a druga razina, još demokratskija bi od te bila, da članovi određene stranke formiraju listu, to bi bila ona apsolutna demokracija u stranačkom sustavu, e onda ne može nekakav trust mudraca u nekakvoj stožernoj stranci donijeti odluku tko će biti prvi, drugi, treći, četvrti za sabor ili čak i za gradsko vijeće, ovisi kako gdje, je li, dakle, preferencijalno do 21, a u nekoj drugoj fazi za par godina ili deset, kad budemo zreli za to, da samo članstvo formira svoju listu, e onda bi to bilo to, onda bi bilo ovako je to, je li, još uvijek, je li, nekakva oligarhija unutar stranke selektor, je li, to.

Da, da, ja mislim da. Tako da evo, ja vjerujem da ću nešto dobiti glasova, je li, a vjerujem da i gospodin Petrna me ne bi ni stavio na to mjesto, je li, i drugi iz te, dakle, nije on tu jedini, dakle, mi smo i o programu razgovarali da prihvate nekakve moje točke, ali se i slažemo u dobrom dijelu nekakvih programskih točaka, bez da smo se konzultirali zapravo, to je dobro, je li, to je jako, ne bi mogao funkcionirati da se ne slažemo, da se na priori, je li, i tako dalje, dakle, oni su pretpostavili, a i ja u to vjerujem, da ću valjda dobiti nekakav glas, ono, da će ta lista dobiti koji glas više, nego da ja na njoj nisam, evo. Pa to će biti zanimljivo vidjeti, baš za vaše mjesto, ajde da vidimo sad, nakon toliko. Točno, nakon toliko gluposti što su radili, ajmo vidjeti hoće li pasti. Točno, navijanje. Ja mislim da hoće, ali nadam se. Da, ali navijanje je jedna jako nezgodna stvar, ta navijokracija, je li, gdje slijepo ti navijaš za svoju stranku, je li, to je. Je, to je čudno. To su ljudi koji nemaju apsolutno ništa od toga i to je kao nogometna momčad, nećeš sad, ne znam. Ja slijepo navijam za nogometnu momčad, a ona došla večeras mi doma, sve mi porazbijala, ono,

sve mi po kući napravila nered, i ja sutra opet uredno navijam za njih, to je problem navijokracije, da bi broj jedan, mala izlaznost broj dva, i broj tri je, dakle, ovakvo formiranje izbornih lista i samih onih koji će biti naši predstavnici, jer to su predstavnici nas građana, a na ovakav način ispada da su to predstavnici stranačke oligarhije, a ne nas građana. Da, da.

Ništa, Zorane, želim ti. Ma znaš koje je konkretno pitanje, ovako o prebijezima, evo, o prebijezima, ja ta pitanja volim. A, o prebijezima, hvala. E, da te podsjetim, evo. Da, da. Pa da, to se jako negativno se gleda u javnosti, tipa, on je bio u ovoj stranci, onda u onoj, onoj, pa. Da. Meni to, ja sam to, par puta sam pisao o tome, pa to mi ne znači nužno loše, na primjer, ako ti sad dođeš u neku enormnu stranku poput HDZ-a, gdje ti skužiš ono, ej, čovječe, ja ovdje ne mogu ništa. Ne mogu baš se voditi ništa, ide bi ono. Da, da, milimetar, onda odeš negdje drugdje. Tako je. Gdje ti se možda isto učini okej, pa onda opet i tu, i onda, na primjer, treći ili četvrti put, nisam siguran da je to loše, šta ti misliš? Ja isto mislim da nije nužno loše, bitno je kakav je čovjek, da je pošten, da je radišan, da je pravedan, da ne laže i da ne manipulira svoje birače, u biračima je. Znam, ali ljudi a priori to osuđuju kao nešto negativno, ali to je valjda ono da se vraćamo na ono što si rekao, navijačko. Tako je, ali. Nemaš ti šta, više ne navijati za kajkadiju. Recimo, ja bih zabranio zakonom, da sad ako ja uđem u gradsko vijeće na toj listi, da imam komoditet da prijeđem u drugu stranku,

ja bih to zabranio, jer ja nisam dobio birački legitimitet od svojih birača, drugo bi bilo da sam ja njih pitao i u programu rekao, znate, jel vi mene podržavate, iako ću ja sutra pretrčati HDZ-u, SDP-u, bilo kome, samo za nekakvu, znaš. Pa zašto bi to zabranio, ali ti si kao sa imenom i prezimenom si dobio povjerenje birača, baš zato da budeš neovisan. Je, a dobio sam sa imenom i prezimenom u određenoj formaciji, u određenom klubu. Znam, ali tvoje ime je tu bilo. Naravno. Jer ja bih htio da, ako sam te izabrao, da si, ako smo svojih uvjerenja i to, a ne da slijepo se držiš jedne stranke. Dobro, to je druga strana, ali ovaj nama često dolazi ova negativna strana, gdje sad, ne znam, birači su glasovali za nekoga, ali nisu imali pojma da će taj pretrčati ne znam kome. Da, da, isti trend nakon izbora. Nakon trenda, i dignut će tamo ruku i držat će većinu, ovoj nekakvoj stranci koja je bila pozicijska, na taj dio više mislim. Da, da, da, kužim. Dakle, ono, sada da, evo, konkretno, sada morat ću imenovati, dakle, ja sam sada na nezavisnoj listi Stipe Petrine, sutra uđem u vijeće, HDZ me zove na telefon, trebaju im tri mandata, hoćeš ti biti, dat ćemo ti to, to, to i to, i ja tamo pretrčim, pa nisu ti ljudi glasovali i dali meni mandat da ja njima pretrčim tamo.

Znači, ako bude trebalo, nećeš HDZ-u dati ruku. Ne, decidirano ne. Da, da. E, vidiš, to si me dobro podsjetio, to ih sviju pitam, tebe sam skoro zaboravio. Zato sam te i podsjetio, da ti kažem ne. Da ti kažeš, da mi kažeš ne. A šta ako ti ponude, evo, sad ćemo ti napraviti nogostup neki. Neka ponude što god hoće. Sa zlatom optočen. Ja ću ih prevariti. Šalim se, neće mi to ponuditi, je li. Znam, neće ništa. To je, oni su se tu, ušli su u jednu, jedan kapric, što bi mi rekli ovdje u Dalmaciji, je li, doživjeli su to kao nekakvo dociranje seljaka i što će nama netko govoriti, tumačiti i tako dalje, i tu su se malo preigrali, evo, ništa drugo. I kako se taj cijeli tvoj politički angažman, šta ti se čini od svega toga, je li. Pa meni je ovo s druge strane, koliko ja to nekako, ono, gledam i to je meni jedno živo iskustvo, to je za mene jedan, ono, fenomenologija, nekakva fenomenologija u kojoj ja dobivam nekakve spoznaje o društvu koje nisam imao prilike do sad vidjeti, je li, nekako moja je struka dosta bliska tome i tako dalje, ja sam društvenjak, je li, po gardu, tako da je to vrlo specifično, recimo, kao što moj kolega Marko Vučetić u Zadru tako prezentira i kaže da je to njemu zanimljivo, kako je malo ušao, bio u saboru, pa ušao

u predsjednik vijeća gradskog u Zadru, da je on to malo i znanstveno, malo gleda fenomenološki to sve skupa što se tu događa, jedno neobično iskustvo i ako izađem iz ovoga za godinu, dvije, tri dana, neću požaliti, drago mi je da sam to vidio, kakav je to svijet, što se tu može, što se tu ne može, nekakvu, moja će teorija biti donekle nekakvim praktičnim iskustvom, ovaj, potkrijepljena. Pa ja mislim da ćeš kroz politiku ćeš produbiti znanje kako stvari stvarno funkcioniraju. Tako sam i ja kad sam se s ovim svojim, pod navodnike, počeo baviti, isto, znači, stranicu sam pokrenuo više iz nekakvih komunalnih, onako, pobuda, ne znam, parkiranje na nogostupu i takve stvari, i onda sam brzo skužio da moraš zapravo u politiku početi, ne, dobro, ja ne sudjelujem aktivno, ali više na neki način ili prozivati ili, ono. Da, da, da, da. Na već neki način i onda tu ti onako neke stvari budu malo jasnije i kako ljudi funkcioniraju, tako da, mislim, mislim da ćeš ti još sad kad uđeš u vijeće, mislim da ćeš se ti nagledati svega i naslušati i onako, pa. Vjerojatno, ali evo, ja se radujem, meni je to prirodni habitus, doći među 30 ljudi, to je meni ono, moj habitus, meni je to taman, ono, scenografija na koju sam ja navikao, kad izađem

na nekakvu piru i pozornicu, treba 20, 30, doduše mlađih ljudi, je li, i tako da, vjerujem da ću se svega nagledati i naslušati i tako, ali evo, ja što sam malo ovo, koperfildovski, sada sudjelovao koperfildovski, namjerno, u gradskome vijeću, na način da bi gledao snimke, je li, znači, kroz zidove bi ušao unutra, nemam pravo glasa, ali gledam i mogu replicirati kroz javne medije, to je jedan novi momenat, je li, ovaj, pa se ne mogu načuditi da su slučajno naočale tu gore ovako na glavi, da se tu dođe, tako dalje, tu nekako bi trebalo prvo barem odijevanje nekakvo staviti, jer ako se ne može na sud ili negdje doći, je li, u ne znam, neprimjerenoj odjeći, mislim, gledam tako ljude koji nekako neprilično jakni, ne mora to biti Armani ni Versace i tako dalje, ali ono, nekako malonero dođe, sunčane naočale ovako na vrh glave stoje i pipla po mobitelu, prvo to. Je, svi su na mobitelu. Ma mislim, prvo to, odmah ukinuti. Mobitele tamo, ono, sa strane, vrvar, kao malo djeci. Da, da, da, a mislim da to liči, prvo da nekakav dojam, oni moraju se biti svjesni da to gledaju. Je, to su važne se tu rasprave vode. A važne, ne važne, ali mislim, takva je to slika o sebi, mislim, odijelo čini. Posebno sad što javnost to vidi, prije to nije nikom ni bilo.

Naravno, odijelo čini ili čini ili ne čini čovjeka. Naravno, prije u srednjem vijeku, gradsko vijeće kad bi se sastalo, Zlatović oni na latinskome jeziku mogu ispričati što su god htjeli. Onda poslati jednoga van da kažu pučanima da su pričali o sadnji krumpira. A zapravo su ko zna šta. Tako je, to je bilo tada, jer više nije tako. Danas može građanin, ima alata, ako ima htijenja, interesa, izdaja, da im sudjeluje na tom gradskom vijeću. On ne može dignuti ruku, dakle može gledati sjednicu. To jest, može jednom svake četiri godine za lokalne izbore. Ali na ovaj način može sudjelovati, dakle ja mogu gledati sjednicu gradskoga vijeća, ja mogu sve ovo vidjeti, ja mogu vidjeti da Zlatović tamo nekome oduzima riječ, a drugome pusti da vrijeđa. Znači, ja sam unutra, preko kamere, ja sam prošao kroz zid zapravo. I sutra da mogu kod tebe bilo kojem mediju objaviti nešto tamo što je ovaj rekao, što je lagao, što nije, dakle, promijenila su se vremena, oni se moraju adaptirati na promijenjena vremena zapravo, je li, da to više nije zatvorena, je li, nekakva, ono, konklava u kojoj oni sad tu nešto, je li, naočale ne gore, mobitel ne ispred sebe, primjereno odijevanje, to je za početak. Sad su se promijenile dosta i to sad dok se to svugdje skuže da su se dogodile promjene,

ne znam, mislim da ako. Vrijeme čini svoje promjene, ne znam, nekada je sjednica gradskog vijeća bila u početku gledana jako malo, ali pokazalo se vremenom da počinje rast. Zapravo interes javnosti je taj koji daje na dobro, je li, dok je javnost zainteresirana za nešto, nešto će komentirati, nešto će kritizirati, nešto će predložiti, povećava se uključivost javnosti, a to je onda dobar rezultat i za demokratske procese.

Dobro, imaš još koju temu ili da zaključimo? Mislim da bi bilo dobro zaključiti da je poprilično dugo ovo trajalo i evo. Dobro, neka je, to je okej. Pozdravljam tebe i naše, ovaj, sugrađanke i sugrađane koji prate tvoj kanal, koji je, pa ja bih rekao, rijedak otok nezavisnog medija u ovoj mediotiraniji u Šibeniku i okolici ako ćemo u lokalnoj razini. Da, da, pa eto, hvala ti puno. Molim lijepo, hvala tebi još jednom. Ništa, nastavit ću ja s ovim raditi, pa gdje odvede, šta ja znam, ovako, za sad mi se sviđa. Tako je. Ništa, sretno ti želim sad na izborima za par dana i naravno za Sitno Donje koje nastavljam pratiti i dalje i nadam se da će biti pozitivnih nekakvih vijesti. Hoće, mora biti, upornost mora roditi plodom. Eto ga, ljudi, pozdrav svima, do iduće epizode,ćao.

Slične epizode