Nikola Duper

0:08⧉ Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druge strane medalje". Danas je s nama gospodin Nikola Duper, dokumentarist, snimatelj, režiser, svašta. Gospodine Nikola, dobrodošli. Hvala lijepa što ste me pozvali. Ovako, moram priznati, nisam čuo za vas, znao za vas. Neki dan me Kristijan mi se javio, kao da ulazimo u tu, kako se zove, film dokumentarni, o ovako jednom aktivističkom podvigu, ajmo tako to nazvati, stanovnika Ilovika na, tamo kod Lošinja, jedan mali otočić. Vi ste redatelj, i rekao mi je da ćete vi biti, ja kažem, ovako, potpuno naslijepo, samo sam pogledao, ono, otprilike mrvicu o čemu se radi. Rekao mi je: "Možeš, jel', me možeš staviti u kontakt sa čovjekom, pa da snimimo nešto", jer ja baš, aktivističke teme su mi baš napete, pa. Bliske. Bliske, da, da. Pa evo, ovaj, kako ste, hoćete malo opisati što se dogodilo na tom otoku, kako ste vi uopće saznali za tu priču, i što vas je nagnalo da snimate, na koncu, film o tome. Ja sam poznavao, iz drugih razloga, gospodina Arsena Mujagića, koji je čovjek koji je poduzetnik, koji živi na Malom Lošinju. I onda me on, tako pitao bi li bio zainteresiran ispričati

1:23⧉ tu priču, pošto je, je li, to mi je posao, a onda isto tako on zna da sam i ja isto tako cijeli svoj život u nekakvim aktivističkim pričama. I ja, da budem iskren, tada nisam baš poznavao tu priču. I ja sam rekao: "Da, naravno, zanima me, to su teme koje ja volim." I jednom, pri povratku iz Zagreba, smo se supruga i ja svratili do Ilovika, tamo sam upoznao Ladislava Radoslavića, njegovu suprugu, i još neke druge ljude, i oni su mi opisali detaljno što se dogodilo, dobio sam cijelu kronologiju, i vidio sam da je to fantastična priča, divna priča koja inspirira. Dakle, jedan uspješni poduhvat, aktivistički, i tako je to počelo. Oni su mi dali sve te njihove materijale, jer oni su, srećom, sve snimali, tako da ima, jako, jako puno je bilo kvalitetnog materijala. A do tad niste uopće znali za taj slučaj i što se događa? Ja isto, na primjer, nisam imao pojma da se to događa. Čuo sam površno. A, jeste, ne, ja niti to, baš, evo, baš sam bio tabula rasa, ono, što se događa. Ali nisam znao detalje. Da, da, da. Nažalost, kod nas u Hrvatskoj previše je tih tužnih priča, tako da je, mislim, čovjeku.

2:34⧉ Istina, da. Teško pratiti baš sve što se događa, je li. I tako sam pokupio te materijale, ovaj, Ladislav mi je sve to detaljno objasnio, i onda sam sljedeće ljeto, to je bilo negdje, ja mislim, u travnju sam tada prvi put došao na Ilovik, snimio sam već prve stvari, naročito sa dronom, jer je tada, onako, u travnju, kad je lijepo vrijeme, baš je onako lijepo, vidljivost je dobra, nije problem. Je, predivne su snimke sa dronom, znao sam to cijeniti, da, odlično. Baš lijepo izgledaju. I onda, to ljeto sam došao nekih tjedan dana, i onda sam počeo raditi, ovaj, intervjue sa raznim ljudima, zato što sam želio taj jedan pristup da nema naratora u filmu, dakle, narator je samo na početku, koji uvodi u radnju, a nakon toga su svi protagonisti, dakle, ljudi sa otoka koji govore o tome što se dogodilo. To sam napravio iz nekoliko razloga. Prvo, ja osobno volim takav pristup, iako on u dokumentarnom filmu nije baš jako popularan. To se onako pogrdno zove "talking heads", je li, kao glave koje govore, je li. Međutim, to je meni u dokumentaristici jako vrijedno, jer mislim da svaki drugi način naracije, kad imate, dakle, narator, napisani tekst, je li, a mi možemo napisati što god hoćemo, je li. Međutim, meni su svjedočanstva dragocjena.

3:46⧉ Ja volim svjedočanstva živih ljudi koji pričaju što se njima dogodilo, kako su se oni osjetili, što su napravili, i tako dalje. A drugi razlog je bio zato što je postojala nekakva priča, što se u filmu u jednom trenutku i spominje, kada gradonačelnica Malog Lošinja kaže da je to samo neka politička, je li, igra. Da, da, klasika, ono, da se odbaci odmah, kao, to, oni nešto politiziraju, uvijek ista fora. Da, uvijek ista fora, naravno. I, dakle, tvrdilo se da je to zapravo politička priča Ladislava Radoslavića i Arsena Mujagića. I onda sam rekao: "Dobro, pošto ja ipak te ljude ne poznam, ja ne znam, ja nisam mislio da je tako, ali sam rekao da bi ja pokazao, ako to zaista nije tako, je li, onda najbolji je pristup da dobar dio otoka govori o toj priči." Tako da, zapravo, u filmu govori negdje između 25 i 30 posto ljudi s otoka. Možemo reći skoro pa cijeli otok govori o filmu. I, kao što ste vidjeli, je li, sinoć na projekciji, oni unisono, svi govore istu priču. Dakle, nema nikakvog odstupanja. Ja nisam zaista nikoga cenzurirao u ničemu. Nije bilo jedne riječi koja je bila, kako bih to rekao, kontradiktorna.

4:57⧉ I samo sam posložio tu njihovu priču tako da se dobije jedna, jedna. Kontinuitet, nekako. Jedan kontinuitet toga. I, ne znam, znate, ono, kada radite taj posao, zapravo ni sami ne znate kako će to završiti. A onda, kada završi taj film, pošto ste cijelo vrijeme uključeni u to, dakle, ja sve radim zapravo sam, ja snimam, režiram, montiram, je li, a onda kada si osobno uključen u proces montaže, dakle, kada nema uloge redatelja i montažera, ti zapravo u početku uopće nemaš utisak kakav je to film, je li on dobar ili nije. Dakle, ti si to odradio onako kako ti struka nalaže, ali si toliko u tome da si nekako, na neki način si previše uključen u to da bi mogao dati nekakvu, realnu, objektivnu prosudbu, je li. Dakle, moraš pričekati jedno tri, četiri dana, pustiti film da malo odleži, i onda ga pogledaš nakon tri, četiri dana, i tek tada dobiješ osjećaj je li to dobro, je li dinamika dobra, je li ritam dobar, i tako. I onda imam jednoga prijatelja iz Dubrovnika koji inače na Šipanu vodi jednu divnu aktivnost, to je, mala škola filma Šipan.

6:09⧉ Tamo svako ljeto, već preko 20 godina, dolaze djeca odsukud, i u desetak dana, čini mi se, da to traje, uče kako se radi film, je li. I taj moj prijatelj, Miro Bronzić, on je meni uvijek najbolji test, zato što ima, naravno, puno iskustva, i iskren je, neće mi nikada lagati, nego uvijek mi kaže ono što misli, i onda ja njega pozovem da pogleda taj film, i kada Miro kaže da je to dobro, onda ja znam da to nije loše, sigurno. Da, da, bio je zanimljiv film. U početku mi je malo bilo, malo je bilo kaotično, onako, kao što ste rekli, kreće s naracijom, malo dron, vamo, tamo. Međutim, onda, što kažete, krenuli su talking heads, i malo mi je bilo ono, uf, tko tu koga, ono, što se događa, ali jednom kad se uđe u priču i što se tu, ono, zbilo, nekako upoznaš malo te, na neki način, ono, te ljude i to. Možete ispričati, za ljude koji ne znaju, priča, ono, čemu, što se tu dogodilo zapravo? Pa dogodilo se zapravo da negdje, to je, ja mislim, počinje negdje već 19., je li, onda se to aktualizira 20., dolazi do njih ta vijest da na toj maloj uvalici, dakle, ta uvalica koja se zove Mrtvaška, ona se nalazi na samom jugu otoka Lošinja, a

7:24⧉ preko puta te uvalice, na neku milju, milja, milja i pol otprilike, se nalazi taj mali otočić Ilovik, je li, na kome živi stotinjak ljudi. Oni su, dakle, kada se polagao optički kabel dolje prema Dalmaciji, taj optički kabel je išao preko, preko Mrtvaške, i onda morem dalje, i tako na Ilovik, pa onda opet morem dalje, i tom prilikom je napravljen taj put, te serpentine koje vode do te uvale, je li. Znači, put nije postojao do tada. Put nije postojao. A, to je zanimljivo, to nisam nekako iz filma shvatio. Da, da, ima u jednom trenutku kada se govori točno kada ova gospođa misli da su pobjegli. A valjda nisam ubrao, okej, da, da. Puno je, puno je informacija. Da, da, da, je, istina. I, ovaj, i tada je, tada su, taj put došao do te rive, do te uvalice, gdje je već postojao taj austrougarski mulić, je li, i. I ima zanimljiva priča zašto se zove Mrtvaška. Tako je, tako je. Možete to, to mi onako. Jer su mrtve s otoka Ilovika su vozili na, na. Dok nije bilo groblja, da. Dok nije bilo groblja na, na Svetom Petru, koji je manji otočić, blizu Ilovika, može se, tako rekuć, preplivati do, do Svetoga Petra. I onda su oni vodili ljude na pokop u Veli Lošinj, je li, i onda, dakle, išli sa barkom

8:36⧉ u Mrtvačku, ili Mrtvašku, i onda pješke tom kozjom stazom sve gore do, do Malog, do Velog Lošinja, i tamo se zakapali ljudi, zato se zove Mrtvaška. I, dakle, kada je došao taj put do Mrtvaške, tada je bilo moguće uspostaviti tu liniju 311, koja ima samo milju, milju i pol od Ilovika i do Lošinja, i zatim cestom još desetak, petnaest minuta, i vi ste u Malom Lošinju. Prije toga ta linija je išla vanjskom, vanjskom obalom Malog Lošinja, odnosno Lošinja, i to je bilo nekih, otprilike, 80, 90 minuta. U, da, da, to je dosta. Barkom, a osim toga, to je pučinski dio, dakle, bilo je problematično. Da, to su uvjeti, ajme majko, da. Da, da, zimi. Zimi,

9:22⧉ I što se dogodilo? Dakle, u toj Mrtvaškoj, je li, htjeli su napraviti ogromnu luku. To je bio jedan mega projekt kojeg nitko nije razumio kome to zapravo služi, jer nema smisla da tu dolazi, za koga tu dolazi zapravo ta linija, jer opet. Da, da, kao da će kruzeri dolaziti neki. Pa ali opet gdje, pa gdje će onda? Opet treba, da, mislim, ono, zaista nije bilo, ali dobro, odlučilo se da to treba tu napraviti. I Ilovčani nisu bili kontra toga, mislim, nisu sad to ljudi koji analiziraju svrsishodnost projekata i tako dalje, to su ljudi koji žive, je li. Međutim, bile su dvije stvari problematične. Da bi se taj projekt napravio, trebalo je srušiti taj mulić, i onda bi se ta komunikacija koju su oni imali zaustavila prema njima na dvije godine, a znate kako kod nas je to bilo. Poznato, kad bi to bilo gotovo, da. Da, jasno. I trebala se uspostaviti ponovo ta stara linija koja je išla pučinskim dijelom Lošinja, koja je, dakle, 80, 90 minuta vožnje, što njima nije bilo apsolutno prihvatljivo, je li. A osim toga je, oni su saznali da je riva, ta nova riva, trebala biti visoka dva metra, što baš nema nekakvog smisla. Recimo, ja sam pitao jednog moga prijatelja, bivšeg školskog kolegu, koji je lučki kapetan, baš,

10:35⧉ ja sam ga pitao, pa govorim: "Oprosti, reci mi ti, ti si lučki kapetan, kome služi riva od, ja mislim da sad služi nečemu, je li, kome služi riva visine dva metra, odnosno to i do 20, do 2,20, zavisno od, je li, plime oseke i tako?" A on mi je vrlo eksplicitno odgovorio. On je rekao: "Samo idiotu koji je nacrtao, nikome drugome to ne služi, je li." Tako da, i to je bilo dosta onako nejasno. To biće jedino neki veliki brod može tu zapravo stati, mislim. Ali ne može ni Jadrolinija. A da. Da, jer pazite, ako je, ako je riva preniska, vi uvijek možete spustiti. Da, pasarelu ili nešto, da. E, ali ako je riva previsoka, ne možete iz barke se penjati. Jer, jer barka se, barka se ljulja. Nije to baš tako, ali pogotovo starijim ljudima, je li. I naravno, to je isto njima bilo neprihvatljivo, jer su shvatili da jednoga dana, kada ta riva bude gotova, oni opet nju neće moći koristiti. Da, možda bi istrpili te dvije godine, ali onda. Možda nekako, ali onda opet. Da, da, da. Ali opet, na kraju, ako dobiju nešto što im je neupotrebljivo, koja je onda poanta, da. I onda su oni imali samo dva zahtjeva. Oni su rekli: "Dobro, vi to gradite, u međuvremenu nama dopustite da mi možemo i dalje funkcionirati, da možemo komunicirati sa, sa Malim, sa Lošinjem, i dalje, naravno, rijekom i gdje treba ići, je li." I, kako to kod nas često biva, je li, mi nismo baš, odnosno ti ljudi koji su, koji vode

11:49⧉ Hrvatsku, uvjetno rečeno, nisu baš skloni razumijevanju i kompromisima, i naravno, ne, ne može. Pa onda su oni rekli: "Pa dobro, pa ćete nam spustiti barem jedan mali dio rive, 10, 15 metara, da mi možemo i dalje." Ne može ni to. I onda kada ne može, znate, kada je takva jedna akcija. Da, išli su čizmom odmah na njih. Čizmom su išli na njih. Nema tu kompromisa, nema ništa. Kad su deseci milijuna kuna bili u igri. Da, i onda su. Strogost. Onda je reakcija bila isto tako snažna. Dakle, nakon prvih tih pregovora, koji su trajali jako dugo vremena, tada su počele prave akcije. Dakle, ljudi su se doslovce tijelima postavili i branili taj mulić, da ga, da ga ipak ne sruše i da zadrže život na Iloviku, jer otkad se pojavila ta linija 311, dakle, koja omogućuje tu jednostavnu komunikaciju s otokom i, i sa Zagrebom, na koncu konca, jer ako vi možete za deset minuta biti na Lošinju, vi ste već, imate samo jedan trajekt, je li, na, koji ide na Cres, i onda imate, ovaj, odnosno sa Cresa na Krk. Da, Cres i Lošinj su spojeni mostom. Da, a onda Krk imate most i vi ste i u Zagrebu ako treba. A ako vi trebate se tamo topiti 80, 90 minuta i mjesec dana, vjerojatno godišnje,

13:01⧉ ne biti u stanju da uopće komunicirate, tada se otok počne iseljavati. Da, pa oni su se, ovako je težak život na otocima, pogotovo s takvim uvjetima. Oni su nakon te linije 311, broj djece na Iloviku sa jednoga djeteta se povećao na tisuću, na deset. Dakle, tisuću posto je bilo povećanja djece. Otok je oživio, počele su se vraćati mlade obitelji. Da, da, je, super. Mladi su počeli sanjati o tome da ostanu na tom voljenom otoku na kome su se rodili, gdje su njihovi preci. Dakle, jedna divna priča koja bi zapravo trebala biti model za sve druge otoke, a oni su od toga napravili kontra model. Dakle, oni su dobili novce, ono što je najveći paradoks. Dakle, mi dobivamo novce od, od Europske unije da poboljšamo uvjete života na otocima, a ti se novci koriste da se ljudi iseli s otoka.

13:49⧉ Da, da, smiješno. I onda je, kako je to onda završilo, znači, u filmu je prikazano da tu, tu je dosta eskalirala situacija, jer ovi. Da. Powers that be, nisu to samo tako dali da ono, jer. Jasno, pa bilo je tu jako, jako ružnih situacija. Dakle, njima je bila ključna stvar da oni, te automobile koji su bili parkirani na tom predjelu oko toga mulića, njima je bio cilj, naravno, da te automobile maknu, tako da mogu uspostaviti gradilište. Međutim, oni se nisu dali, nisu to dopuštali. Pokušali su dva puta s paucima, međutim, oni bi te automobile parkirali jako blizu jedan drugoga, vezali bi ih s lancima, s konopcima, tako da, da, da pauk ne može izvući, ovaj. Onda su uspostavili straže, noćne straže, je li, od, od Nerezina pa sve do, do Mrtvaške, da vide kada se nešto događa, tako da bi oni znali kad pauci dolaze na. Da, da, to je danas uz današnju tehnologiju mobitela i sve, već su znali kad bi na trajektu ušli pauci. Imali su kamere montirane okolo, imali su stražare, stražarili su, tako da je to bilo zaista vrlo, vrlo intenzivno. A s druge strane ste imali zaštitare, imali ste policiju, dakle, sve je bilo protiv njih. Da, da, je. Interventna policija je dolazila. Mislim, to je bilo zaista.

14:59⧉ Je, napeta situacija, jako. Pa to je potresno gledati, kada vidite, a s druge strane vidite te bakice od 70, 80 godina koje tamo dolaze sa svojom djecom, sa unucima, čuvati tu Mrtvašku. Dakle, čuvaju doslovce golu egzistenciju. To je stvarno onako dirljivo gledati, i potresno je isto tako vidjeti tu jednu razinu bahatosti koja se provodi nad tim ljudima od strane zaštitara, policije i tako dalje. To je baš onako ružno, jer mislim da nitko od stvaranja ove države nije baš priželjkivao tako nešto. Mislim, ja na neki način, mislim, razumijem i njih, oni su isto između čekića i nakovnjaka. Oni privatno i podržavaju mještane, ali opet, sad nekakav policajac, njemu šef kaže: "Ajde tamo ih rastjeraj." A što da on sad tu napravi? Tako da je tu je malo jedna, jedna situacija onako gdje u principu nema pobjednika nekako. Pa da, ne mislim ja sad konkretno na policajca čovjeka, nego mislim na policiju. E, ma znam, znam, nego tu je institucija. Da, da, sustav, ali opet. Kako to institucija, kako institucija može stati na, na stranu nekog investitora, pa bez obzira bio on Ministarstvo ili, ili Županijska lučka uprava. Da. A ne na stranu ljudi koji brane svoj život. Pa da, da, pa mislim. Nije baš prihvatljivo, je li. Odnosno, trebala je biti nekakva komunikacija sa ljudima, nije bila.

16:11⧉ I što je rekao jedan baš u filmu, kaže: "Nikada nama nije bio problem taj projekt, nama je bila problem suradnja u tom projektu." Dakle, zašto nisu s nama razgovarali? Želimo to raditi, dragi ljudi, dogodit će se to i to. Koji su vaši problemi? Hoće li vas to na neki način oštetiti? Kako možemo izaći u susret tim vašim problemima, tim vašim traženjima? I to se moglo napraviti. Pa bilo je dovoljno napraviti ponton, pazite. Pa pontone danas ima svatko, svatko tko iznajmljuje neki jet ski, pa napravi ponton desetak metara. Da, da, to nije ni skupo, niti je cijena, ali ništa. Pa nije to ni skupo. Je li tako? Da. Dakle, moglo se napraviti nešto. Međutim, to je ono što je meni apsolutno neprihvatljivo i, i, i neshvatljivo, je da mora postojati jedna takva razina bahatosti i, i nasilja. Ja to zaista ne mogu prihvatiti. I zato sam ponosan što sam taj film napravio i što sam to prikazao, jer mislim da će to služiti kao primjer i drugim ljudima. Dakle, da se mogu boriti, da mogu pobijediti, a isto tako da se upozore ovi koji to provode da ne mogu to raditi.

17:11⧉ Da, i onda je, znači, epilog je, bilo je ono na, na kraju incidenti sa, sa policijom, priveli su ih njih desetak, petnaest. Da. Zapravo mi je čudno da nisu i prije došli sa hrpom policajaca i pohapsili ih. Ipak, onda je bila u, i u sustavu je bilo neko razumijevanje, čini mi se, za. Nije bilo razumijevanja, nego su oni mislili da će to uspjeti napraviti, je li. A pošto nisu nikako uspijevali napraviti na taj nekakav nasilnički način, onda je to na kraju eskaliralo sa hapšenjem. Dakle, hapšenje. A hoću reći, to nešto šačica, bakica i to, i djece, mogli su oni njih pospremiti da su stvarno htjeli, ali opet nisu htjeli ići toliko džonom na. Pa išli su, išli su džonom. Pazite, vi kada, recimo, dovedete tamo pauke koji dolaze iz Varaždina, koji između ostaloga čak nemaju ni koncesiju da mogu tamo raditi. Dakle, i djelovanje tih pauka je bilo. Pa čak i to ilegalno. Protuzakonito, dakle, i to je čak bilo ilegalno.

18:04⧉ Onda to nisu uspjeli, pa su onda nakon toga pokušali napraviti, ne pokušali, napravili su bili kavez oko cijelog, oko cijelog mulića. Pazite, oni rade kavez oko mulića. Mislim, to morate. Da, da, sam ne mogu isticati. Morate vidjeti taj film, da, to je, to je nevjerojatno. Zašto? Da bi ljudima spriječili da se mogu iskrcati na mulić. A okolo su stijene, sjeke su okolo, nemaš se gdje iskrcati, je li. Dakle, to je, to je bila druga stvar. Pa su onda pokušali spriječiti djecu da mogu ići u školu. Dakle, ove srednjoškolce koji su išli u Mali Lošinj, ja mislim, u srednju školu ili ne znam gdje, nije bitno. Dakle, oni pokušavaju djecu spriječiti da mogu ići u školu. Jer ako djeca ne mogu ići u školu, tada će se i te mlade obitelji iseliti s otoka, otići će negdje na dvije, tri, četiri godine i vjerojatno se više nikada ne vratiti, je li. Onda su riješili problem. Onda će ovi stari nekako popustiti, jer mladi su bili, naravno, veći problem nego stariji ljudi, je li. Pa onda kada ni to nisu uspjeli, onda ide opet. Dakle, oni su stalno eskalirali i svaki put su to eskalirali na potpuno neprihvatljiv način. Nije da su oni pokušali tri, četiri puta na legalan i prihvatljiv način, nego jednostavno, pošto nisu uspjeli u tim njihovim početnim nasiljima koji su mislili da će biti dovoljna, onda su pristupili ovom zadnjem.

19:14⧉ Dakle, idemo ih baš ono maknuti u policijsku stanicu i onda ćemo srušiti taj mulić i onda je priča gotova. Onda, onda oni se moraju predati jer nema više. Da, nema više, nema se više što braniti. Ne, ne, nije, nije, ono, kad se pogleda dobro film, nije nikada postojao niti jedan onako ljudski, pristojan i kompromisan način dogovora s tim ljudima. Ne, ne, bilo mi je smiješno kako je bio župan ili ko Primorsko-goranske županije kao pred novinarima govorio: "A kao, oni su otočani su napali policiju, ovo, ono." Ali, ali mislim, to je tako smiješno. Dosta tih političara kao da živi u prošlosti. Ono, čovječe, ej, svak danas ima mobitel, čovječe, i sve se snimilo i to je dospjelo onda na, na medije i to gdje prikazuje istinu. Ali kako samo bezočno onako, ma, ma, oni su to napali, onako čisto, bilo što će blebnuti samo da, da ih okalja. I onda kad je došlo do, do medija prave snimke i to, onda su u principu odustali i to je. Da, da, kad je to došlo. Još su, još su, još su, mislim, još su izrušili su ono oko mulića sa, sa bagerom, čisto kao ono. Da ne mogu doći s automobilima. Finalno, onako čisto. Da, da, da učine luku da zapravo neprimjenjivom, je li. Da, da. To i dan danas postoji tako, to se nekako malo, ljudi su tu sami nekako malo sretni da mogu

20:29⧉ parkirati automobile. Ali tu baš vidite to jedno besprizorno nasilje koje se vrši nad ljudima. I ono što je isto tako dosta bilo zanimljivo i jedan od razloga zašto se ovaj film baš i ne prikazuje toliko koliko bi se mogao prikazati, je ta sprega politike, znate. Vi imate, dakle, HDZ, vlada i ministarstvo, imate SDP u županiji, dakle Komadina, i imate opet HDZ u. A da, tako je, županija, da, da, pod SDP-om je tad bila županija, sad možda i nije, ali. Da, i, i, i tada nije bilo nikakvih tu, oni su savršeno funkcionirali. Nevjerojatno. Da, da, kako su svi nekako se. Da, da, svi unisono su bili u tom projektu. Složili se kad treba gaziti ljude. Da, i onda nije čudo što ljudi kažu: "Svi su oni isti," je li. Je, je. Jer nažalost, na takvim ekstremnim situacijama se pokaže upravo to da su oni pod navodnicima svi isti. Koliko je sad prošlo par godina u principu od tog finalnog odustajanja i šta je to sad? Da, 22. Razrovano sve. Dakle, službeno drugi. Četiri godine. Drugi, evo, uskoro će biti drugi desetoga, je li, drugi listopada će biti točno četiri godine da je se zaključno se znalo da je, da je projekt propao.

21:38⧉ I linija se uvela natrag kako je i bila. Vratila se linija 311, tako i to je bilo znak da su Ilovčani pobijedili, ali nije bilo potrebno. Da. Nije bilo potrebno da se to dogodi. Dakle, samo su dva smiješna zahtjeva bila od strane tih nesretnih ljudi koja su se mogla, na koji su se mogli udovoljiti bez ikakvih. Da, da, u par dana ili neka pomoćno mulo ili ponton, još lakše, što to se kasnije i makne. Jasno, sve je riješeno, sve je riješeno. Jer, ovaj, onako po filmu mi nije baš bilo baš jasno, izgledalo mi kao da je sve makadam do dolje, ali sam gledao baš danas na ovom, na Street Viewu, zapravo je asfaltirano je, možda zadnjih pedeset metara je, je makadam i nekakve kamenčine, ali da, da, to znači baš je. Asfalt je dolje, to je onako vrlo jedna, išao sam ja tom cestom više puta, to je zapravo jednosmjerna cesta, mislim, po širini. Da, ma, a to je napravljeno za kamione da mogu proći za taj projekt i to je to. Da, da, i tada su to poslije ljudi koristili i tu bi cestu trebalo malo obnoviti. Zapravo, postojao je, isto što se u filmu kaže, postojao je projekt negdje, ja mislim, iz 2005. godine, po kojemu je tu taj mulić i tu lučicu trebalo malo urediti, napraviti jedan mali lukobran, jednu malu rivu i tu cestu urediti.

22:49⧉ I za taj projekt je čak izdana i građevinska dozvola. Međutim, nikada se nije realizirao taj projekt. I onda još jedna dodatna, vrlo kontroverzna stvar. Dakle, za ovu novu luku koja je ogromna, koja je puno veća od one za koju je postojala građevinska dozvola, oni su se temeljili upravo na toj građevinskoj dozvoli. Aha. A osim toga, u urbanističkom planu isto tako ne postoji, ne postoji pretpostavka za realizaciju tako velike luke. Tako da je tu bilo jako, jako puno nekakvih, pa ne znam je li to ilegalno ili je kontra, ili je kontra, ovaj, nekih pravila, ali u svakom slučaju ništa tu nije bilo čisto. Uvijek se, svi ti projekti, onako koliko ja vidim, ovako, uvijek moraju biti neko megalomanski. Ništa se ne može napraviti, ajmo, evo, ne znam, sad imamo taj Ilovik sa sto ljudi, što njima zapravo treba? I onda, okej, sad će ti oni reći, možda malo veće mulo, možda urediti pristupnu cestu i to se, ne znam, riješi u pet milijuna kuna, tadašnji šta. A imate Kaprije. E, pa da, da, pa doći ćemo i do toga, ali. Imate tri rampe za, za, za trajekt na Kom, na Kapriju gdje nema auta. Napravili su parking, a nema auta. Mislim. Da, da, komedija. Tako, ono, znači, za, za puno manji novac se moglo sasvim lijepo nešto, nešto urediti

24:05⧉ i bi bili zadovoljni i posjetitelji Ilovika i ti ljudi tamo i sve, ali ne, moralo se, koliko, ono, sto metara nekakve rive, ogromne, gigantske, nekako nepotrebno sve, mislim, ko da. Za nikoga. Za nikoga. I onda se to prikazuje kao neki projekt za naše studente, za naše koji će sad ići studirati Zadar. Pa za Boga Isusa, ja sam išao sa katamaranom Zadar-Ilovik. Šta će mi mrtvaški, pa već dolazi u Ilovik. Katamaran. Da, da, već ima, da. Je li tako? Ima, koji vozi do Pule, je li tako? I koji vozi svim, po svim otocima, ide u Mali Lošinje i tako dalje. U čemu je problem? Dakle, već sve imamo. Studenti već idu u Zadar. Dakle, ne treba im ta riva da bi išli u Zadar. A jeste pratili oko Kaprija sad, kako ste spomenuli, jeste. Nisam previše pratio, nego Kristijan me upoznao sa tom situacijom, tako da on je bio na ovoj projekciji, na, kako se zove, na, ajme, na Zlarinu. Kad je bila projekcija na Zlarinu, pa sad tad sam se malo bolje upoznao, a sinoć opet govori o tome, tako da sam još se malo bolje upoznao. I eto, baš kažu da bi, ovaj, bilo dobro da se napravi film i o Kaprijama. Pa ćemo vidjeti hoće li se i to realizirati, da malo podcrtamo sve te što vi sami govorite, te nelogičnosti

25:17⧉ našeg, našeg sustava koji to izgleda kao da, ne kao da je, zapravo jest tako, da mi imamo na raspolaganju te ogromne novce koji dolaze iz Europe i onda samo tražimo kako ćemo mi spucati te novce negdje. Da, da, što, što veće, što. Da, da, ono, nema veze treba li, ne treba li, je li to dobro ili je to štetno, nije bitno, ajde samo da se radi, da se okreće para i tako dalje. Tako da su zapravo mnogi ljudi iz Maloga Lošinja bili ljuti na Ilovčane, jer njima je bilo u interesu da se tu nešto radi. Pazite, kad se radi tako veliki projekt, tu, tu, dakle, cirkulira velika količina ljudi. Gospodarski onda. Restorani i spavanje, onda se asfaltira se. Da, da, da, to bi ipak malo dalo neko vansezonski sadržaj Malom Lošinju, međutim, ne može to biti po cijenu života sto ljudi na Iloviku. To nije korektno. Da, da, i onda za koga bi to i koristilo na kraju, ovako. Da, da. Ovaj, a na Kapriju je bila malo drukčija situacija. Oni su taj, taj gigantski gat napravili koji je nekakvih skoro kilometar od starog, ali ipak je drukčije, nisu, nisu rušili stari koji je sasvim lijepo u upotrebi i to, ovaj, ja sam na, na Kapriju sam bio dosta puta i to je isto malo je ridikulozno.

26:27⧉ Imaš, imate taj ogromni gat, stvarno kao da ono prekooceanski brod bi mogao na njega pristati, ali ne znam, nema, nema kako treba pristupne ceste do, do, do mjesta. I bez ostaloga, da. Ovaj, ima jedno malo, kako se zove, to je uz, uz plažu, mislim, jedan, jedan asfaltić nekakav, jadnik, mislim, ne može tu prolaziti, jer ne znam, prolaze, tu vam dolaze ovi od komunalnih, ono, za smeće i za takve stvari. I sad, kad bi, kad bi trebali tuda ići, praktički uz kupače, uz, uz, uz ljude, to na jedvite jade kamion prođe. Baš je Kristijan je snima, još prije meni je slao te snimke, ovaj, gdje onako taj kamion, znači, skoro potpuno zauzme taj, taj komadić te ceste i na šta to liči. Mislim, to su puste tone, hoće to i propasti, mislim, nije, nije predviđeno. I onda je bilo kao grad Šibenik je, naravno, kad, kad je taj projekt išao, oni će izgraditi pristupnu cestu, sve će oni napraviti, sve će oni riješiti, ma nisu pomakli prstom, ništa nisu napravili. I onda je, i onda su i oni isto tako ušli u taj bunt, jer kad se to izgradilo, znači, izgradio se taj gigantski gat koji, ono, nema nikakve infrastrukture, ništa nije napravljeno u principu.

27:38⧉ I onda su isto nešto slično kao ovi iz Ilovika radili, tamo su te prosvjede radili i to, ali eto, uspjeli su na kraju nekakav kompromis da dva dana tjednu ide na taj novi i ove ostatka, ne znam ni ja kako, na, na stari i tako, ali to je isto jedno polovično rješenje i tako, ne znam, ne znam što će. Pa ne znam, mi smo puni tih, da, da su to dva primjera nekakva, pa da, pa da, ovaj, pa da kažem, pa dobro, ajde, znaš, sad pogriješili su ta dva puta, pa nemojte se sad stalno buniti, ništa vam ne valja i tako dalje. Međutim, stalno je tako. Recimo, imali ste u Dubrovnik slučaj, Dubrovniku slučaj Golfa na Srđu, je li, koji je trebao biti strašan sadržaj. E, mislio sam vas baš pitati o tome. Da, tu će sad dolaziti svjetski bogataši, igrat će se golf i tako dalje. Međutim, kao što je često slučaj, ako ne i uvijek, to je bila zapravo samo krinka za jedan ogromni nekretninski posao. Dakle, tu su prije svega bili vile i apartmani i tako dalje, a golf je bio zapravo krinka. Osim toga, mi svi koji smo rođeni, je li, u Dalmaciji, na jugu dole, Dubrovnik i tako dalje, pa mi svi znamo da ovdje ljeti gori sve. Kako ćeš ti tu travu održavati? Pa ovdje izgori i korov, a kamoli zelena trava. Ovdje kamen gori, puca.

28:48⧉ Ko će to, kako, šta? Kako to? Dakle, to bi bile ogromne količine vode, tu bi bile ogromne količine ovih pesticida i tako dalje. To se opet sve slijeva, pošto je krški teren, to se slijeva u te podzemne vode koje na kraju mi pijemo i tako dalje. Dakle, projekt je sam po sebi bio besmislen. Međutim, on se gurao kao projekt od državnog interesa, je li. Da, da, za golf staze, mislim, svašta. I onda je to, to je naravno, bunt je naravno i opravdano, bio ogroman bunt i na kraju je to propalo. Sada imate, recimo, dole u Cavtatu imate taj projekt marine i nekakvog hotela gdje su oni, zamislite, pazite, oni su na plaži od osamdeset pet metara. Imate jednu prekrasnu plažu, ja sam se tamo kupao kao dijete, jer moja majka je rođena tristo metara od te plaže, je li. I zove se Čista luka, već vam to sve sugerira. Lijep je naziv, baš nekako smiruje već. To je stvarno predivno. A osim toga, pazite, Cavtat sve skupa, on nema, ja mislim, sve skupa dvjesto pedeset metara plaže. Sve skupa. Aha. I oni će sada na mjestu tih osamdeset četiri, osamdeset četiri točno metara, baš sam mjerio sad preko satelita, oni su htjeli tu napraviti, žele napraviti, oni su sad dobili svi lokacijsku dozvolu.

30:01⧉ Tu ide, dakle, riva i bazen. Sad pazite, vi napravite bazen na plaži. To vam je isto kao da. A kako mislite bazen? Kao ono. Bazen. Zato što je bazen. Bazen, bazen. Bazen, bazen. Ma jer znaju zvati bazen ono kad ograde u principu s nečim. Bazen za kupanje. Aha, baš ono olimpijski. Olimp, nije će biti olimpijski, ali bazen za kupanje na plaži. I onda sam jednom u tekstu napisao to. Ali bio bi punjen morem onda. A ne znam čime ga punili, ja nemam pojma, možda sa pivom, nemam, mislim, znaš, više ne može. Jer u Biogradu ima tako jedan bazen, ali on je odmah do mora, pa on, ali puni se morem i tako to može neka zaokružena priča. A što će puniti s morem kad je već more, mislim, znaš ono, pa skoči u more jedan, čovječe. Da, da. Mislim. A možda za, za vaterpolo i šta znam, ali. Pa mi vaterpolo igramo u moru. Da. I ovaj, ja sam u jednom tekstu napisao da je to isto kao da neki planinski, ovaj, izvor zacementirate i stavite u frižider sa bočicama vode. To je otprilike to. Da, da, da. Pa napij se sa izvora, ne treba ti bočica vode, jer. I sad, pošto to zakonski nije dopušteno, dakle, da vi možete graditi na, na ovaj, na plaži i u, u, na javnom pomorskom dobru, e, onda je bio, javna rasprava je bila u Cavtatu. I sad pazite arhitekta, što arhitekt kaže.

31:13⧉ On kaže, pošto je ta plaža u obuhvatu marine, ona ne može postojati. predivno. Dakle, dakle, ti uzmeš plažu, napraviš projekt marine oko plaže i onda zabetoniraš plažu zato što nije predviđeno da plaža postoji u okviru marine. Vjerojatno je bilo izglasano ko zna kad, da je to sa dekretom marina i onda je kao plaža je ilegalna, valjda u tom. Ali pazite, to znači da onda sad mi možemo, recimo, ne znam, staviti u okvir marine tvrđavu Lovrijenac u Dubrovniku i pošto nije predviđeno da tvrđave mogu biti u okviru marine, onda ćemo srušiti tvrđavu Lovrijenac, na primjer. Da, da, je. Ako ćemo tako razgovarati. Ali onda opet ta priča u Cavtatu, što se događa? Dakle, oni će tu plažu potarasati, napravit će bazen na plaži, bit će tu neki hotelčići, naravno, je li, bit će, ovaj, marina, ali oni već sada prodavaju vile i apartmane. Dakle, to je poanta cijeloga toga. Dakle, opet je nekretninski, nekretninski posao u principu pod velom turističkog razvoja, jer oni su sad rekli, na primjer, da će zbog tog ilega, ilegalnog sidrenja po Župskoj uvali, je li, to je uvala južno od Dubrovnika, deset kilometara od Cavtata pa do Župe Dubrovačke, tamo Kupara i tako dalje, je li.

32:26⧉ E, sad je veliki problem jer tamo se sad ilegalno sidre jahte. Deset godišnje, otprilike, je li. E, a onda to sidrenje jako negativno djeluje na posidoniju i oni uništavaju posidoniju. To je strašan problem. I sad će ta marina, oni će sad spasiti posidoniju. Međutim, oni ne vode računa da posidonije ispod trideset pet metara, četrdeset nema. A tamo gdje se te jahte sidre, to vam je sve četrdeset, četrdeset pet, pedeset metara, gdje su dosta velike dubine u. Da, to je. Nema posidonije. A oni će izgradnjom te, te marine uništiti nekoliko hektara posidonije. Dakle, oni da bi zaštitili posidoniju koje nema, oni će uništiti dva hektara posidonije. Tako, po tome vidite koliko je sve to skupa potpuno suludo. Međutim, to je ono što se nama u Republici Hrvatskoj događa. Pogledajte ovaj data centar koji se treba ugraditi u Hrvatskoj, koji bi trošio struje koliko cijeli grad Zagreb. A mi govorimo o energetskoj učinkovitosti, mi govorimo o potrebi štednje i tako dalje, mi govorimo o potrebi smanjivanja CO2 i tako dalje, svih tih paranoja, a onda ćemo napraviti data centar koji troši struje koliko grad Zagreb.

33:39⧉ Pa Isuse Bože, je li itko razmišlja o ovoj zemlji? I onda vidiš zapravo da to vjerojatno dolazi sa neke druge razine koja čak nije na razini Vlade Republike Hrvatske, koji na takav način žele postići ne znam ni ja što. Ma da, to su nekakvi lobiji, ja mislim, koje ono uopće. Pa i ta farma pilića isto tako, opet ista priča koja se trebala raditi. Dakle, sve to što gledamo oko nas izgleda kao da netko radi da uništi ovu zemlju, a ne da prosperira. Ali opet, s druge strane, opet s druge strane, bar moj dojam, nekako u hrvatskoj javnosti, apsolutno svaki se projekt zapravo dočekuje na nož. Evo, sad je baš blizu Kaprija i Žirja, tu naši otoci, isto je trebala biti nekakva uzgoj tune i ne sad neki mega uzgoj, nego nešto, ono, neka količina. E, ne, to, to i Kristijan je bio u tome, apsolutno ne. Pa sad i ta farma pilića. Mislim, ne znam, okej, to je, ogromni su bili projekti za, za taj pilić, ali opet nekako ono, malo mi je to i blesavo. Na primjer, dosta se bunimo kao ništa se ne proizvodi u Hrvatskoj, ajme, meni iz Sjevernog mora uvozimo tunu i onda kad netko i hoće na kraju u Jadranskom moru nešto raditi, e, ne, odmah su problemi. Tako da, kako, kako to dvoje pomiriti nekako?

34:50⧉ Pa ja mislim da to nije tako teško pomiriti. Dakle, stvar je sljedeća. Ako trebamo napraviti farmu pilića, je li tako, zašto to mora biti farma pilića koja proizvodi piliće za pola Europe? Zašto mi ne napravimo sto OPG-ova koji će raditi na, na, na biološki način te piliće koji će lokalno zadovoljavati tu potrebu, umjesto da imamo tu, te ogromne farme koje su ogroman problem opet zbog zagađivanja. Pazite, sve što vi radite, to ima nekakav utjecaj na prirodu kod nas, je li tako? Da, naravno, ima. Dakle, zašto mora biti tako? Zašto se ne stimulira ljude da oni to rade? Zašto ja, recimo, ne mogu imati farmu pilića koja će, ne znam, biti dovoljna za Župu Dubrovačku i Konavle? Ali ja mislim da se, ja mislim da se i stimulira, pa puste po subvencije su za. Pa ne stimulira se, vi znate kakvi su odnosi. Za zapad se ništa ne radi. Jel' vi znate da kao OPG ne možete ispeći kruh? Da, je. I kako se to stimulira? Jel' vi, recimo, znate da sad, koja je sada hajka na privatne iznajmljivače? Znam, da. Jel' tako? A zašto je hajka na privatne iznajmljivače? Zato da bi se velike hotelske kuće. Tako je. Što više proširili i osvojili cijeli teritorij. Je li tako? Pa naravno da su ljudi kontra, zato što svaki projekt koji se prezentira, on je zapravo protiv nas. Reći ću vam dodatnu stvar.

36:01⧉ Turizam. Zašto je nastao turizam nakon Drugog svjetskog rata? Pa nastao je zato da bi se stvorila radna mjesta, je li tako? Ali dobro, zar nije bilo turizma i u Austro-Ugarskoj, dolazili su tu. Ma nije. Čitao sam, u Šibeniku su dolazili su iz Venecije i šta ja znam. Pa dobro, ali nije to bio turizam. Dobro, nije bio masovni, ali nije, nije. Moj djed je i dalje bio ribar. Da. Je li? Nije on, nije se zaposlio u. Da, da, da, nije rentier posao. Mislim, postojao je turizam kao aktivnost, međutim, on nije bio na razini neke industrije. Više je, više je niša bila. Tako je. Dakle, turizam je stvoren da bi naši domaći ljudi imali gdje raditi, da bi imali posla. Je li, je li to smisao? Jest. E sad. Da. E sad, samo mi odgovorite na jednu stvar. Recimo, ja, postotak stranih radnika u hotelima u mom kraju dole vam je između dvadeset i četrdeset posto stranih radnika. Što to znači? To znači da nam ne treba više hotela.

36:49⧉ Jer, jer, je li poanta napraviti hotel u kome će raditi samo Nepalci i Filipinci? Mislim da je poanta da nitko od domaćih ne želi raditi to više. Pa nije, nego nemate toliko ljudi. I nema ljudi, i ovi koji ima, a ne žele. Ali, ali dobro, ali ako ne žele, pa, pa valjda je to do nas. Valjda se to radi zbog nas. Inače, zbog čega se rade ti hoteli i sva ta struktura? Je li mi to značimo nešto u tome kao narod? Da, da. Razumijete, što se, evo, dat ću vam jednu zanimljivu anegdotu.

37:18⧉ Ne znam je li bilo na Hvaru ili na Braču. Negdje iza Domovinskog rata je došao neki Talijan, poduzetnik, je li, i kupio je čak već jedan dosta veliki teren i on je došao kod načelnika tamo i kaže:"Znate, ja bih htio tu napraviti jedan lijepi hotel." I načelnik je njemu rekao: "Pa znate," kaže,"hvala vam lijepa, je li, imate, ovaj, divne namjere, međutim, to ne bi bilo dobro za ovu našu zajednicu." Kaže on: "Kako ne bi bilo dobro?" Pa kaže:"Znate, vi bi tu doveli, mi nemamo radne snage za to. Vi bi doveli drugu radnu snagu, a automatski to nama znači. Moramo povećati kapacitete u vrtiću, u školi, infrastruktura, tako da su naši troškovi kao općina puno veći od onoga što bi bili ti benefiti." Druga stvar, kada govorim o ovim današnjim hotelima, znate kako funkcioniraju današnji hoteli veliki, hotelske kuće. Dakle, oni rade svoj posao, krajem godine oni vide

38:11⧉ jesu li u prevelikom plusu, i ako su u plusu, onda njihove sestrinske firme, koje su uglavnom u nekim poreznim oazama i tako dalje, njima naštancaju računa tako da oni dođu otprilike negdje na nulu. Što to znači? Nema PDV-a, nema poreza na prihod, na dobit, je li tako? I što nam ostaje? Ostaju nam nekakve komunalne naknade, ostaje nam doprinos na plaće. Trideset, četrdeset posto tih plaća zapravo ne ostaje ovdje, ide negdje drugdje, na Filipine ili nemam ja ništa protiv imigranata. Ja sam bio imigracija u Italiji skoro trideset godina, nemam ja ništa protiv, ali postoje stvari koje mi možemo podnijeti i koje ne možemo podnijeti kao zajednica. U redu? I dakle, što nam ostaje? Komunalna pristojba, doprinosi na plaći i kanalizacijski ispusti. To je ono što ostaje ovoj zajednici. Dobro, i plaće ljudima ipak, hajde, netko valjda i živi od toga. Pa to vam sada kažem da trideset posto tih plaća ide van. Dobro, ali sedamdeset posto ostaje. Dobro, ali, ali ako imamo trideset posto hotela manje, onda ostaje sve. Ali imate drugi problem isto tako. Svi ti hoteli, oni u lokalu ne troše ništa. Njima hrana dolazi izvana, na primjer. U redu? Zatim, svaka aktivnost koja se događa u krugu hotela, to ništa nije u

39:25⧉ lokalu, u lokalnoj ekonomiji. Dok s druge strane privatni apartmani, on je izgradio apartman u lokalu sa domaćim meštrima, sa domaćim materijalom, odnosno ono što je kupio tu u lokalu. Njegovi gosti troše, oni će doći u vaš kafić, u vaše restorane. Vi iz hotela neće. Je, istina, tamo su, tamo imaju sve. Oni stvaraju lokalnu ekonomiju. Rast svake ekonomije, poanta je da novac kruži lokalno. To hoteli ne postižu. Međutim, danas se radi na tome da se malog čovjeka de facto spriječi bilo kakva mogućnost da on nešto radi ovdje, nego da će nam sve držati strane kompanije, kao što se događa. I mislim da je tu, mislim da je tu i politički jedan pragmatični razlog. Ako imate, znači, vlada se lako dogovori sa tri korporacije hotelske te, evo, sad ćete vi tu izgraditi sve, s njima se sve lako dogovori, ali kad vi imate desetke tisuća malih iznajmljivača koji su u principu neovisni i neovisno o državi, imaju svoj kruh, ja mislim da je to politički u principu opasno za. Ali što se vi imate dogovarati? Ja imam, recimo, apartman, ja nemam, zapravo ništa, ja ne branim svoje interese, ja ne, ništa ne, da odmah bude jasno, ja ništa ne iznajmljujem. Ma ni ja, da, da, da. Ja ne branim svoje male kućice, ja ništa. Dakle, ja se, turizam uopće nije moj posao.

40:36⧉ Međutim, razmišljam, što se vi imate dogovarati sa iznajmljivačima? Pa da, to i govorim, znači. Plaćaju poreze. Mislim da se njima ne sviđa što je toliko puno neovisnih ljudi. A to je druga stvar. E, pa o tome pričam. Znači, zato ja mislim da je nekakvo guranje prema hotelima gdje se ti sa par korporacija lijepo se oni sve na, na garaži. Samo će biti radna snaga. Tako je. Za tisuće eura mjesečno. A sada Marko Janko i ne znam tko tko iznajmljuje i preko Bookinga ili ne znam kako god da goste dovode, oni su neovisni, čovječe. Oni, možda će nešto, možda će oni sutra i lokalnog ovog nešto i tražiti. Imat će hrabrosti reći: "Ej, ne znam, nisi mi napravio cestu, nisi komunalno nešto." A netko tko je jako ovisan o državnom poslu i to, taj će mučati. Znači, ako, ako dopustiš da se previše razmašu privatni iznajmljivači ili bilo koji privatni poduzetnici, to je, ja mislim, nijednoj vladi se to ne sviđa. To je moje neko razmišljanje. Ja sad ne znam, ono. Međutim, to razmahivanje se zapravo zove demokracija. Je, pa da, da, ali to. To razmahivanje. Oni na vlasti ne vole demokraciju. E, ali to razmahivanje je razlog zašto su ljudi ginuli, recimo, devedesetih godina u ratu, da ne bi opet imali nekakav jugoslavenski scenarij, je li, nego da bi živjeli u zemlji koja je demokratska. Međutim, sada ovo što se događa u Hrvatskoj, Hrvatska današnja je najveći generator jugonostalgije,

41:51⧉ svih onih koji se sjećaju kako je tada izgledalo. Jer pazite, ja već govorim, ja sam pobjegao iz Jugoslavije osamdeset sedme godine. U redu, pobjegao sam, doslovce, jer sam, htjeli su mi napraviti nekakvu svinjariju, opet neki lokalni moćnici, politički i tako dalje. Da, da, uvijek isto, valjda. Uvijek isto. Ja sam to uspio riješiti. To sam digao na razinu, Večernji list je o tome pisao, digao sam to na razinu skandala na razini Jugoslavije. Međutim, znao sam da tu meni više nema posla, je li, i onda sam, tek sam dobio dijete, moja supruga je bila Talijanka, otišao sam u Italiju. Dakle, pobjegao sam iz Jugoslavije. Nikada u nitko u mojoj obitelji sa majčine i očeve strane nije bio u Savezu komunista. Dakle, nisam dio te priče. Međutim, danas, ja kažem, u Jugoslaviji je bilo bolje, ne zato što je bilo dobro, nego zato što je danas gore.

42:36⧉ Misliš da nije? Je, sad ću vam, a ne, ne, sad ću vam reći zašto je gore. Sad ću vam reći. Jer vi ste u Jugoslaviji imali ustavno pravno jasno položen, posložene pravila. To je tako. Imali ste Komunističku stranku, imali ste poslije ovaj, Socijalističku ili kako se to zvalo, je li, i vi ste znali što možete, što ne možete. Malo je netko čupnuo ovamo, čupnuo onamo, nitko nije ukrao ni hotel ni tvornicu. Ljudi su imali posao, teško je bilo izgubiti posao. Na kraju godine ste imali K15, je li, vi ste mladi, pa se možda toga ne sjećate. Ne, ne, to je prije mog vremena, da. E, vi ste bili suvlasnik hotela, znate. I na kraju godine, ako je hotel. Ma dobro, ali jesi stvarno u realnosti bio suvlasnik ičeg, mislim. Kako ne? Ma. Pa ne, ne, ne, ne, nije to ma. Ne, ne, ne. Sumnjam da je tad mali čovjek imao. Ne, ne, ne, ne. Više moći nego sad. Ne, ne, ne, griješite. Kućica je imala manje. Ne, griješite, imali više moći. Imali ste radničke savjete. Dakle, vi ste odlučivali o sudbini hotela. Imali ste skupove u kojima se diskutiralo o političkim odlukama. Imali ste više nego danas, pazite. I što se događalo? Vi ste na kraju godine imali takozvani K15. Dakle, vi ste primali plaću, a na kraju godine, ako je hotel, recimo u našem slučaju ovdje na Jadranu, je li, ako je dobro poslovao i ostvario nekakvu dobit, to se onda dijelilo na dioničare hotela, odnosno

43:48⧉ radnike. Tako je to funkcioniralo. Sada svi ti isti hoteli, iste tvornice, tvornice su uništene. Pazite, više ne proizvodimo gotovo pa ništa. Hoteli su nam opljačkani. Ali evo, i ne može se. Kad netko i hoće tvornicu, odmah se digne buna i tako dalje. To je onako, malo komplicirana je to malo priča. Nije uopće komplicirana priča, zato što sve ovo što se predlaže kao nekakva aktivnost, to nisu aktivnosti koje su prihvatljive. Jer vi, vi dobro znate da kada radite bilo koju aktivnost, morate napraviti studiju utjecaja na okoliš. Da, ali ni tvornice u socijalizmu nisu bile banje. Pa bio je tu TEF i TLM, pa to je bilo od limuzine i svega. Mislim, nije da je to ono. Jest, jest, ali barem smo sami sebi zagađivali. A sada nama dolaze ljudi izvana koji će zagađivati i koji će eksploatirati ovu zemlju. Nama sada dolazi otpad, toksični, iz Italije, ne znam odakle, da bi nam zatrovao onu zadnju vrijednost koja nam ostane u zemlji, a to su vode. Je li nama jasno koliko je voda danas bitna? Danas je voda vrijedi više od nafte. A mi smo i to uspjeli, uspjeli uništiti. U ime čega? E, ovo sa Gospićem je baš onako skandalozno. Je li to isto po vama neka investicija koju bi trebali podržati? A kada govorimo o uzgoju ribe, nije problematičan uzgoj ribe. Problematično je kako se ta riba hrani. To je problem. Sa tom hranom se u more ubacuju antibiotici, zato što ribe žive u kavezima, može doći do ozljeđivanja,

45:03⧉ njih treba prevenirati. Isto kao sa pilićima, ista stvar. Zašto piliće nije dobro jesti umjesto kokoši? Zato što su pune tih raznih dodataka, antibiotika i tako dalje. I onda vi shvatite sa pedeset, šezdeset godina da ste otporni na antibiotike. Kaže:"Za Boga Isuse, nisam nikad u životu popio antibiotik." I jesi, prijatelju, kroz kokoš si popio antibiotik i kroz meso koje jedeš, koje je kancerogeno i tako dalje. Dakle, je li to rješenje? Ili je rješenje, na primjer, evo u Cavtatu, mi smo sad kontra toga, vi ste kontra svega. Nisam. Ali zašto vlasnici te zemlje, na primjer u Cavtatu, ako mi već želimo nekakav napredak, pa zašto mi tim vlasnicima onda ne damo građevinsku dozvolu, pa neka on napravi vilu i neka on proda vilu? Pa neka domaći ljudi zarade. Zašto mi moramo biti stalno eksploatirani? U tome je problem. Mi smo stalno eksploatirani. I kada smo mi protiv eksploatacije koja se nama plasira kao nekakav napredak, kao nekakve investicije i tako dalje, onda smo mi kontra. Pa nismo, mi smo kontra eksploatacije. Ova se zemlja eksploatira.

46:01⧉ Građane Republike Hrvatske se pokušava svesti na konzumente i radnike u tim korporacijama. I to normalnom čovjeku, inteligentnom čovjeku, jednostavno nije prihvatljivo. Ali dobro, onda opet na kraju se svodi da, da nema ništa od ničeg. Mislim, koja, koja je onda alternativa zapravo? Pa alternativa je da. Jer bilo kakav biznis je na kraju eksploatacija pod navodnike. Nije, ne, kad otvorite kafić, nije eksploatacija. Mislim. Kako nije, pa mislim, sad se tu konoba radi za plaću, a dobit dobiva vlasnik, je li, mislim, kako nije eksploatacija? Mislim, guram u ekstrem, shvaćam što vi želite reći, ali mislim da je bilo koji biznis, bilo koja tvornica, bilo što što napravite, privatnik kad napravi, to jest privatna investicija, ona je eksploatacija, znači za, za dobit vlasnika, a vi će raditi, radnici će raditi za plaću za koju se dogovorite, zar ne? Ponovit ću. Dakle, ovako, mi danas, evo, recimo, uzmimo primjer Župe Dubrovačke, je li tako? Vi imate hotel Sheraton, imate hotel Astareu, hotel Mline. Sad ću govoriti samo o Župi Dubrovačkoj. Dakle, imate zapravo tri hotela. U redu?

47:07⧉ U tim hotelima sada radi između dvadeset i trideset posto strane radne snage. Što to znači? To znači da nama ne treba više hotela, zato što domaća radna snaga ne može. Da, ne može to podnijeti. Ne može to pokriti. Radi se u Kuparima. Novi hotel Pelegrin, Novi hotel Kupari i Novi hotel Goričina i hotel Grand, četiri hotela. Hotel Plat, pet hotela. Dakle, mi ćemo, za razliku od vas, dobiti još pet hotela. Tko će raditi u tim hotelima? Pa da, uvozit će, uvozit će stranu. Uvozit će radnu snagu. Odlično. Gdje će ta radna snaga ići? U vrtić? Njihova djeca, oni moraju tu živjeti. Mi moramo, mi sada imamo problem sa kapacitetom vrtića. Mi ćemo morati udvostručiti vrtiće. Škola, osnovna škola Župa Dubrovačka sada ima problem sa kapacitetima. Gdje će ta druga djeca ići? Ma da, ma shvaćam, da. U redu? Osim toga, vi imate isto tako jedan priliv stranih ljudi koji dolaze u jedan ambijent od osam tisuća ljudi. Ja nisam apsolutno protiv da tamo doseli ni Nepalac ni Filipinac, ali neka ih dođe deset, petnaest, pedeset, stotinu. Ali ako ih dođe dvije tisuće, to je onda atak na domaće stanovništvo.

48:18⧉ Zašto? Jer oni se počinju organizirati već tada u svoje grupacije. Da, da, ne asimiliraju se. Ne asimiliraju se unutra, jer ih je previše da bi se asimilirali, razumijete? I sad imate konflikt sa domaćim stanovništvom. Da. Možda dolazi i neka druga religija koja je naša. Ja sam za svaku, ja sam zapravo protiv svake religije, da se odmah razumijemo. Tako da nemam s tim nikakvih problema. Aha, sve su vam iste, je li. Ma nisu mi iste, nego ne volim religije. Shvaćam, shvaćam. E, dobro, ja volim duhovnost na neki drugi način, ali to je sad druga tema. Dakle, mi stvaramo problem domaćem stanovništvu. Da, da, jasno. E, to je eksploatacija. Dakle, dolaze strane korporacije, grade hotel na mojoj obali gdje sam se ja rodio, od koje ja nemam apsolutno nikakve koristi, imam svu štetu. E, to je eksploatacija. Nije eksploatacija kada vi otvorite kafić pa platite konobara tisuću eura. Pa neka on otvori kafić. Neka mu otac založi kuću pa neka otvori kafić. Korporacije su druga stvar, to je onako. Razumijete? Nije to eksploatacija. Eksploatacija nije kada ste vi poduzetnik, a ja nisam. To nije eksploatacija. Vi ste spremni riskirati vaše. Da, svoje kapitalsko. I investirati da bi nešto. A ja nisam. Ja volim biti zaposlenjak, je li, ja volim raditi za nekog. Dobro, jedno i drugo je legitimno. I onda subota i nedjelja, prst u uho, je li, to je legitimno. I dakle, ja nisam eksploatiran. Eksploatacija je kada se nešto gradi na nekom teritoriju što tom teritoriju nije potrebno.

49:31⧉ To je eksploatacija. Kada mi nemamo nikakve koristi od tih hotela. Evo, recimo, drugi primjer. U mojoj mladosti je bio karneval, Župski karneval, čuveni satirični karneval i tako dalje. I mi smo uvijek imali zabavu u hotelu. Zima je, nema tamo nikoga, veliki su restorani, bila bi tamo muzika, bila bi lijepa zabava i sve je to bilo fino, kulturno i tako dalje. Mi sada više ne možemo dobiti taj prostor. Baš sam razgovarao sa direktorom prije, negdje u proljeće. Ali isto neki, tko je vlasnik, isto nešto strano skroz. Nije, nego su Istrani, ova, kako se zove, je li, ajme meni, sad se ne mogu sjetiti. Nije bitno. Neka grupacija odavle. Istarska je. Ja kažem ovom čovjeku, pa kaže, pa, pa vi ovdje radite, mi tu živimo. Je li vi stvarno smatrate da smo mi svaki neki Indijanci, domorodci, da ćemo mi vama uprljati vaš hotel? Je li vama ispod časti primiti ove ljude domaće tu da dođu napraviti tu jednu, jednu, ovaj. A zašto ne da? Pa zato što ne da gazda. I gotovo. Mislim, je li to se podrazumijeva da je besplatno, pa zato, ili, ili što? Pa nije bitno, ali pazite, i da je besplatno, pa ti opet, ono što ja kažem. Da, da, ti si dio te zajednice, neće ništa biti. Ti si dio te zajednice, moraš funkcionirati. A to je nekako i donekle i reklama na neki način, malo, malo je onako.

50:44⧉ Pa ne treba njima reklama, ali mislim, to je jedan ljudski način. A, ma je, e pa, reklama u smislu, evo, dio smo, ne, nek, mislim da to ipak bi ljudima značilo. I onda meni direktor kaže, pa što bi vi bez ovih hotela? Pa kaže, pa mi se preporodili. Pa kaže on, kako to mislite? Pa ja lijepo govorim, ja znam da sad nemamo nikakve koristi. Nema ni PDV-a, nema ni poreza na, na, na prihod, nama ništa ne ostaje. Dvadeset, trideset posto radne snage dolazi izvana. Vi sad, vi nas samo eksploatirate i ništa drugo. Dakle, mi bez vas bi se preporodili, bilo bi nam divno. Kao što je prije isto tako bilo divno, jer nije bio jedan takav agresivni turizam kao što je sada. Tada su gosti cirkulirali. Sada više ne cirkuliraju. Oni su, dobar dio njih je sa onom narukvicom, je li. Da, da, da, je, je. I oni uzmu nekakav kredit vani, došli s tim kreditom tu i ne daj Bože da negdje potroše pet eura jer će bankrotirati. E, ovdje ima isto, sad se to zove Amadria, tu blizu, blizu Šibenika. Možda znate za njih, isto ima tri velika hotela, puste one nekakve bungalove, kako to zovu, neke kamp kućice gdje direktno u principu zadiru u marketinški prostor, ovaj, nema, kako bih rekao, u prostor privatnim iznajmljivačima. I to je isto tako, to je sve opasano, opasano žicom.

51:55⧉ Rezervati. Tu, tu rezervati. Ja, ja onako vozim biciklu. Jedan put sam imao svađu sa, sa ovim, sa, sa zaštitarom tamo. Znači, bio je, ne znam, prvi mjesec, ne znam ni ja kad je bilo, volim se voziti. I htio sam, znači, došao sam tamo do te ograde i u Solaris i sad se može se, kraj obale, ima ono riva, je li, provozati se. E, tu je sad problem nastao, on meni tu nešto ne da. Mislim, čovječe, ono. Ne može. E, i ti znam da ne može. Ali na Pomorsko dobro. Tako je, ali nije, nije bila ograda, nije bila rampa. Znači, ja sam prošao. Ali ne smije biti ograda. Pa da, da, da, ne smije. Ja, ja, ja liku govorim, a čovječe, ono, mislim da, da ja tu ne smijem ući, ja ne bih mogao proći fizički. Trebate zvati policiju odmah. Ma dobro, nisam se sad htio, onako, bila je već, bila je malo napeta situacija. Ej, čovječe, ti meni ne daš, ono, sad tu provozam, šta ću ja sad tu napraviti? Mislim, šta, hoću odnijeti hotel u džepu? Mislim, ne, ne, ne razumijem, ono, u čemu je problem? Jedan lik sa biciklom, mislim, što, što, što, ono, u čemu je stvar? I to je onako. To je to o čemu mi govorimo. I očito je to be, bez neke pravne osnove, bez, bez ičega, tu oni nešto zabranjuju, ono, mislim, užas. Tako da. To je to zapravo o čemu mi danas govorimo. Da, da, e, tako je. I onda, i isto što kažete, kad gost dođe u taj Solaris, sumnjam da on puno vidi Šibenika.

53:09⧉ To ako dođe do Šibenika, ne znam, to možda. Ali znate što je zapravo najveći apsurd? Najveći apsurd što zapravo naš turizam, odnosno općenito turizam, ja sam, recimo, kao što sam rekao, živio u Italiji dvadeset sedam godina, pa znam kako turisti razmišljaju. Dakle, oni Italijani koji su nekada kod nas dolazili, sad ih više nemamo, jer je ovdje skuplje nego u Italiji. Zapravo, kvalitetni turizam, između ostaloga, traži upravo kontakt sa domaćim ljudima. Jer turista, on želi vidjeti kako vi razmišljate, što vi jedete, što vi pijete, kako vi živite, popričati s vama. To je turistički sadržaj. On želi čuti vaše priče iz vaše povijesti, što se tu događalo. Hvala Bogu, imamo bogatu povijest, je li. Naša, naša, ova, svaka bolja birtija je starija od američke države, zapravo, je li. I, ovaj, i, i to je ono što mi zapravo tim gostima uskraćujemo. Mi njih dovodimo u jedan sterilni prostor koji bi mogao biti na Jadranu, mogao bi biti na, na Pacifiku, na, na, na, na bilo kojem mjestu na svijetu, je li tako. To je malo više sve isto. Razlika je možda što nema monsuna, što možda nema tajfuna i tako dalje, nego je bura i široko. Ali zapravo, on uopće nema pojma gdje je i on će se vratiti doma bez da zna uopće gdje je bio.

54:22⧉ Samo zna gdje je spavao, kako je spavao, kako je jeo, kako se kupao i to je to. Je li to turizam? Pa to nije turizam. Pazite, turizam, ja sam baš prije jedno dvanaestak, trinaest godina sam malo studirao moderne tendencije u turizmu, je li, me zanimalo zbog moga posla, htio sam raditi neke dokumentarne filmove i tako dalje, što sam poslije i napravio, ali to je druga tema. I onda sam istraživao koje su tendencije modernog turizma. Znate li koje su tendencije modernog turizma? A, okrupnjivanje, da pogodim, ne? Ne, potpuno obrnuto. Dakle, stvaranje emocionalne povezanosti turiste sa odredištem. To su tendencije modernog turizma. A to znači da turista kada dolazi negdje. A čekaj, a to zvuči dobro, mislim. Pa naravno da zvuči dobro. To znači kada du, recimo, evo konkretno, kada turista dođe u Dubrovnik, da on čuje priču o Marojici Kabogi, o Cvijeti Zuzorić, o Marinu Getaldiću, o Držiću o Gunduliću i tako dalje, a ne Game of Thrones. Mi njima prodajemo Igre prijestolja. Pazite, što nije uopće loše da se mi razumijemo. Neka, neka i to, ali neka to bude dodatni sadržaj. A tko danas, evo vi nemate, recimo, pojma o priča o Marojici Kabogi, a niste vi krivi. Krivi smo mi što to ne znamo pričati.

55:34⧉ E, to je ta devastacija turizma o kojoj ja govorim. Mi ne stvaramo zanimljive sadržaje. Jer u čemu je tu poanta? Zašto se na tome radi? Vrlo je logično. Jer ako vi imate, ako ono što vi nudite je more, nekakvo more, nekakva plaža, nekakva ležaljka, nekakav suncobran, nekakav krevet i nekakav pjat sa hranom, je li, a to nude i Turci, nude i Grci, nudi. Da, da, to nije ništa posebno. Nudi Španjolska, nudi Italija, Italija, nudi, nudi Portugal, Francuska, je li tako? I onda je sad pitanje koliko košta. Euro više, euro manje. Ali kada on čuje priču o Dubrovniku, na primjer, ili o Šibeniku i tako dalje, on kaže, u, ja želim ići tamo. To, to mjesto me ne zanima, to mi je baš super. I to je prvi momenat. A drugi momenat, kada se on vrati doma, svaki čovjek želi pokazati svojim prijateljima da je on najbolje potrošio svoje novce. Je li tako? Da. To mi volimo, je li tako? Ili se razgovaralo nekad sa starim barkarijolima, je li. Ovaj ima Volvo, onaj ima, ne znam, Yanmara i tako dalje. Koji je najbolji motor? Ovaj što ima Volvo je Volvo najbolji motor i tako dalje. Hvala Bogu, da. Ja se sjećam tih priča kad sam bio dijete sa barkarijolima, je li. I ovaj, i tako isto sa turistima. On kad se vrati doma, on sad prijateljima želi pokazati da je on najbolje potrošio pare. I sad on vama postaje promocija. To je najbolja promocija.

56:44⧉ Dakle, čovjek koji je tu bio, vratio se doma i kaže, tamo je super. A vi ste mu dali materijale. Da, to je onaj word of mouth, to je strašno, strašno važno. Tako je. Na YouTubeu, pogledaj ovu priču, pogledaj ovu priču, pogledaj ovu priču. Više nego neke kampanje. Tako je. A to nisu rezervati. U kojem si ti rezervatu bio? Pa kaže, ne zna točno u kojoj je to zemlji bilo, ali baš je bilo super. Bila je masa hrane, dobro smo spavali. Da, da, super bazeni, ne znam što. Da, ali gdje si ti bio? Pa isto kaže, ne znam gdje sam bio, ali ono, super je rezervat, znaš ono.

57:14⧉ Je, je. Ma da, da, jedan prijatelj mi je bio pričao isto tako, u Egipat je išao i tako isto neki resort, i onda sam ga pitao, ono, dobro, a, i sad mi isto, ono, opisivao je, što kažete, hrana ovakva, onakva, dobro, jesi bio u jednom egipatskom gradu i što, a, kao, a ne možeš, kao, opasno je vamo. Mislim, ne znam, možda je, možda je i istina to što kaže, dok mi bar nemamo taj problem. Nemamo taj problem sigurno. Ali opet, mi isto mi je nekako blesavo da dođem sad u Egipat, pa da baš, da budem samo šta u resortu, pa kao da to mogu bilo gdje, čovječe. Mogu, mogu tu u Solaris otići onda, tako, mislim, ono. Pa to je to. Uštediti pare, mislim, ne znam, ono. Mi nemamo piramide, ali imamo tvrđavu Svetog Mihovila. Imamo Dubrovnik, imamo Split, imamo Dioklecijana, imamo prekrasnu povijest. Baš ste spomenuli tvrđavu, neki isto tako kritiziraju da preko ljeta su sve, da se jako slabo nekakva domaća, kako se zove, ili muzika ili tradicija, to sve su nekakve isto slavne zvijezde zapadnjačke, isto. Ja nemam ništa protiv sad da bude, ja ni ne znam ta imena, ne pratim ni, neko mi nije me briga, ali isto onako, gledam taj popis, sve nekakve bijelosvjetski, ono, imena, ulaznica, ne znam, pedeset eura i više, to, to nekako, tu domaći tu ne mogu ni, ni priuštiti zapravo.

58:28⧉ A ta tvrđava potroši, ne znam, evo, čisto ovako, ne znam, milijune eura godišnje se ulupa javnog novca u to. I onda isto se onako, da se pitam za što. Sad gradonačelnik kaže, a, to je Šibenik stavilo na mapu, la, la, la, la. Mislim, ne znam, je li je, jer ipak smo mi dio Hrvatske koja je u zadnjih dvadeset godina se vrti po top deset listama i nekako smo na toj obali i to. Nisam ja baš siguran da je tvrđava i ti neki koncerti tamo, da, da je zato Šibenik poznati. Pa mislim, mi smo grad skoro tisućljeće star, mislim, s hrpom tradicije i to. Nemoj mi govoriti da je sad nekakvi koncerti tu, da su nas stavili na mapu. Zna se za Šibenik. Čujte, na mapama ima jako puno mjesta. E, je li tako? Dakle, mapa nije baš toliko ograničena. Dakle, vi možete staviti na mapu sve to što ste napravili, ali zadržite taj dio nekako lokalnog identiteta. Jer mi izgleda kao da stalno patimo od, od kompleksa manje vrijednosti. Da, da, moramo se dokazivati nekako. Što veće ime, što veće, ono, veće. Ne, ne, ne samo se dokazivati, nego mi ćemo, recimo, uložiti ogromne napore da dokažemo da, na primjer, sad uzimam primjer koji mi pada na pamet. Mi ćemo uložiti ogromne napore da dokažemo da kralj Tomislav uopće nije postojao.

59:37⧉ Pa čekaj, čovječe, koje ti probleme imaš sad, sa sobom? Pa je li postojao kralj Artur? Vjerojatno nije. Ali Englezi ne ulažu ogromne napore da dokažu da nije postojao. Mislim, zašto ne bi postojao? Pa super je priča. Ja sam bio tamo, Glastonbury, gdje je navodno njegov grob. Zna se da nije, ali piše grob kralja Artura i mi smo tamo bili, bilo je simpatično. Pa gdje su bili Kameloti, pa gdje je ova gore, kako se zove ta neka tvrđavica, gore kula, pa smo i gore išli. Sve je to nekakav sadržaj. I sad ti se ne pitaš je li on stvarno postojao i sad ti saznaš da netko ti je rekao nije postojao i sad se ti snervaš i pođeš, ča, kao, je li, vrag vas odnio i vas i kralja Artura, nego uživaš, nešto pojedeš u restoranu, obiđeš ta mjesta i lijepo ti je, je li. Ali mi ćemo uložiti ogromne napore da dokažemo da nije postojao kralj Tomislav i po mogućnosti sve ovo drugo da nije postojao i da zapravo i mi ne postojimo. Tako se izgleda ponašamo. Pa za Boga Isusa, budimo ponosni s onim što jesmo, s onim što imamo, a to nije malo. Kad pogledamo samu povijest Dubrovnika, pa to je jedna prekrasna, fascinantna povijest sa kojom se trebamo ponositi. Mi smo sve to bacili. Mi smo izgubili dubrovačku diplomaciju, tu nekakvu kulturu, tu nekakvu tradiciju, tu nekakav način ponašanja.

1:00:48⧉ Sve smo to prodali. Zašto? Da bi grad pretvorili u jedan veliki apartman sa od dvije do pet zvjezdica. Mislite da je to nekakva moderniji fenomen ili, mislim, dugo je, dugo je prošlo otkad je Dubrovnik izgubio, je li, baš taj status grada, grada države još. Pa znate, ljudi su. Imam dojam da je taj. Nije, nije stvar u Dubrovčan. Pada od, pada od dugo, ne sad zadnjih deset godina. Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne. Nije, nije tu stvar u Dubrovčaninu, to je stvar u čovjeku. Pazite, čovjek je jedno predatorsko biće. Općenito, ne Hrvati, općenito čovjek. Dakle, čovjek pokušava priskrbiti sebi što više, što više, što više, više. I to nema kraja. I onda on nađe, nađe načina kako to može postići i on apsolutno ne bira, ne bira način kako to odraditi. I to se tako dogodilo. Vidjelo se da taj turizam može donijeti velike pare, kako može donijeti. I mi ćemo sve žrtvovati samo da i dalje na takav način eksploatiramo taj teritorij oko sebe. Ne razmišljamo dugoročno, ne razmišljamo kako razvijati turizam, u kom smjeru ga razvijati, razvijati, odnosno mi ga razbijamo, razbijati, da, to razmišljamo.

1:01:54⧉ Nama se turizam događa. Dakle, mi. To stoji, da. Da, mi se u turizmu ponašamo otprilike kao kad bukne požar. Mi smo vatrogasci, mi gasimo, je li. I, i tako, naravno, to ne vodi nigdje. A mi stalno sanjamo o nekom ekskluzivnom turizmu, je li. A na kraju godine, što radimo? Brojimo, brojim noćenja i broj ljudi koji su nas posjetili. Pa nije u tome poanta. Poanta je da brojiš koliko si para uzeo. Jer ako ti možeš uzeti toliko para sa pola ljudi, e pa to je pravi turizam. Ne zato što mi sad želimo biti neka ekskluziva, nego zato što, evo, uzmimo recimo grad Dubrovnik. Grad Dubrovnik, isto kao vaš stan, ima određeni kapacitet. Dakle, on objektivno može primiti određeni broj ljudi. I sad, ako mi želimo ograničiti taj broj ljudi na jednu prihvatljivu razinu koju mi možemo primiti, isto kao što vi u vaš apartman ne možete primiti pedeset ljudi, nego pet ljudi. Dakle, vi primate pet ljudi. Tako bi isto gradovi znali koja je to mjera koju mi možemo odraditi, a da to nije neprihvatljivo. A mi to ne radimo. Tamo se natrpa ljudi ljeti da ti se život zgadi. I sad ti ljudi koji su došli vidjeti taj divni Dubrovnik, što su oni vidjeli? Vidjeli su da se ne može živjeti unutra, ne može se ni disati. A to onda nije turizam. A to znači da se nama turizam događa. Dakle, mi ga ne planiramo, nego tko dođe, dobro je došao, pa nekako ćemo se snaći.

1:03:07⧉ Da, zanimljiv je Dubrovnik. Bio sam samo jedan put u životu, ovaj, prije par godina kad se otvorio Pelješki most i onda bio brat kod mene, ovaj, u posjeti, inače živi u Zagrebu. Ajmo, kao s tvojom djecom, ajmo đir baciti do, do Dubrovnika, čisto da vidimo taj most i tako, onako. Isto je, mislim da je bio, kako je to bilo, negdje ljeto 2022., tako nešto. Tad još nije bilo one, nisu još one ceste bile kako treba, pa se kroz Ston prolazilo, bilo, bilo je ludilo. I tako isto, znači, naravno, prošli smo taj, taj centar. Ovako čisto govorim svoje neke impresije. Stvarno je onako, divan je grad. Vidim, vidim tu jednu, jednu povijest, jednu, jednu, onako, da je to bilo stvarno nešto vau, ali isto tako, koliko je sve i komercijalizirano, i zbilja gomile i gomile ljudi. To je bilo auto, bile drame ostaviti. Uopće ne znam kako tu lokalci žive. Valjda nitko ne živi na kraju u starom gradu, nego, ne znam, po kvartovima. Žive, žive, ali ide se prema tome da ne živi nitko. Da. To vam je, Dubrovnik je doživio istu sudbinu kao Venecija. Vrlo slično. A to je da se stanovništvo prepolovilo u ta dva grada u dva momenta. Prvi, za vrijeme kuge. Kuga je prepolovila stanovništvo Venecije i prepolovila Dubrovnik.

1:04:19⧉ Turizam je prepolovio Veneciju i Dubrovnik. Tako da imamo izvrsnu analogiju, nažalost. Pričajte, molim vas, o Italiji i tako, to, to bi, znači, otišli ste'87. Kako, kako vam je izgledao život tamo? Sad više niste u Italiji, živite u Hrvatskoj, u župi. Da, da. Ako sam to dobro shvatio, mislim. Je. Kako je to izgledalo, tako, te prve godine, s čim ste se bavili? Tad ste bili mlad čovjek. Da. Bili ste već vjenčani. Da, da. Imao sam nepunih, odnosno punih 26 godina.'87. sam otišao. Došao sam tamo, moja supruga je, imali smo malo dijete, rodio se u osmom mjesecu, mi smo došli u jedanaestom, i tamo, dakle, dijete tri mjeseca. Ja nisam znao talijanski. Ja sam znao, ono, buongiorno i ciao, to je bilo otprilike to. I. Io sono. Da, da. Ma niko, ne. I to, to bi i to, da, da, da. To je već bio, to je već bio malo veća razina. I, i ništa, ja sam došao tamo, žena je nastavila raditi, ona je radila jednu butiku muške mode. I, a ja sam čuvao dijete doma. Međutim, pošto je moja, ta prva supruga bila jako, jako dobar prodavač, ona je meni na nekoj maloj lokalnoj televiziji, ona je mene prodala da sam ja strašan stručnjak, da to ja rasturam i tako dalje. I, i ništa, meni je to bilo strašno neugodno.

1:05:32⧉ I ja sam došao tamo i, i sad ja, naravno, što ćeš drugo nego mudro šuti, je li. A ionako niste mogli govoriti, pa. Da, jasno. Ja sam onako, ono, mudro klimao glavom. Da, da, je, je. Ja, ja, ja se sjećam, ja doslovce nisam razlikovao što je ona konzola za montažu, a što je video mikser. Aha, Ni, nisam, nisam to, ali šuti i dobro je. Međutim, pozitivna stvar je bila što oni ne znaju engleski, Talijani. I dan danas oni šepaju sa bilo kojim stranim jezikom, pa tako i engleskim. I, naravno, imali su za sve te uređaje uputstva na engleskom, koji ne znaju čitati. I onda sam ja rekao, na nekakav način uspio, je li, objasniti mogu li ja to uzeti. Oni rekli, samo uzmi, to ionako nitko ne čita. I pošto sam ja jako, jako uporan. Ali engleski ste znali, valjda. Da, da, jasno. Ja sam za mjesec dana za njih bio Marsovac. Ja sam znao. Proučili ste dokumentaciju, da, da, da. Naravno, proučili smo dokumentaciju. Nije sad to neka. A to je predviđeno da se može koristiti. Ma naravno, da. Samo treba provjeriti. I tako je počela ta moja karijera. I moram reći da su Talijani prema meni bili izvanredni. Talijani su jako dobar i gostoljubiv narod i jako dobro prihvaćaju strane ljude, pod uvjetom da ti strani ljudi prihvate njihov jezik, njihove običaje, kako,

1:06:47⧉ kako se živi. Naravno, aha, to je istina. I oblači i tako dalje. Dakle, tim što je nekakva elementarna pristojnost nalaže da ti ipak, kada dođeš u jednu sredinu, da ne iskačeš. Ponašaj se, ako, mislim, ako ti je bolje doma, pa vrati se doma. Što ćeš sad ti njima filozofirati kako je super u Jugi ili, ili u Hrvatskoj? Ajde onda doma, pa tamo pričaj. Da, da, baš je. A ako si u Italiji, onda nauči to. Ja sam to lijepo napravio. Ja sam se lijepo integrirao i napravio sam jednu dobru karijeru. Ja sam bio poslije i snimatelj i montažer. Bio sam čak tehnički direktor jedne velike televizije u Italiji, jedne od najvećih privatnih televizija. Jer sam bio strašno uporan. Dakle, to je, to je, nije bio samo moj posao. To je moja ljubav. Ja sam otišao u Italiju da postanem snimatelj, a postao sam puno više od toga. Imam prekrasna, stvarno iskustva. Mene su ljudi stvarno gledali kao, kao brata, a naročito za vrijeme Domovinskog rata. To je posebno. Dakle, talijanska politika prema Hrvatskoj je bila odvratna. Međutim, ljudi, njihova solidarnost s nama je bila prekrasna. Sjećam se jedne samo prilike, skupljala se humanitarna pomoć i tako dalje, je li. Rade se izložbe fotografija, konferencije. Ja sam pokušavao, je li, izvještavati što se zaista u Hrvatskoj dolazi.

1:08:01⧉ Dolazili su mi poznati ljudi iz Hrvatske. Bio je pokojni Tonko Maroević, bio je pokojni Petar Selem, Ezio Mestrovich, direktor izdavačke kuće Edit u Rijeci. Jer je, naravno, jako bitno bilo da Talijani, talijanska manjina u Hrvatskoj, da se pozitivno izjasni o, o Hrvatskoj državi i o tom cijelom procesu. Bio je tadašnji predsjednik Sabora Mihanović, zaboravio sam mu ime, Mihanović se zvao, da. I tako dalje. Bila je jedna baš jako dobra aktivnost. Ja sam surađivao usko sa Ministarstvom za iseljeništvo. I sjećam se, jednom prilikom smo izvalili jednu malu radio stanicu blizu Padove.

1:08:43⧉ I taj čovjek je bio vrlo konkretan. Nikola, reci nam što se događa u Hrvatskoj. Ja sam rekao, više sam išao na tu humanitarnu, je li, jer naravno, ne mogu oni sad vojno nama pomoći, je li, ti ljudi, je li. Onda sam išao na tu humanitarnu dimenziju toga i on je rekao: "Dobro, kako mi možemo pomoći?" Ja sam rekao: "Hrana. Hrana je bitna." On kaže: "Ljudi, jeste li čuli? Idemo." Evo, ja sad sam se naježio. To je bilo tako dirljivo. Ja sam danima gledao te ljude kako donose kesice sa hranom, jer dolaze tamo češće kod njih. I mi smo skupili pet tona hrane. A kako ste to onda prebacili u? Pa imao sam sve organizirano. Kamion do Rijeke. Dakle, prvi kamion su mi ukrali.

1:09:27⧉ Ne u Italiji. Prvi su kamion ukrali. To je bio kamion pun voćnih sokova, dugotrajnoga mlijeka i čokoladnoga mlijeka od Parmalata. To je bila ogromna industrija talijanska. Oni su mi dali pun kamion toga. Ja sam to želio prebaciti do Dubrovnika, međutim, negdje je to zapelo, recimo. Dobro. Onda sam malo se opametio, pa sam onda našao dva kapetana pomorska u Rijeci, lučka kapetana. Jedan je baš bio iz blizine Dubrovnika. I onda bi ja to sa kamionom prebacio u njihovo skladište, a oni bi onda to iz skladišta prebacili na brod. A u Dubrovniku je čekao to moj dragi rođak Miše Galjuf, koji bi onda taj materijal primio. I onda bi on meni poslao specifikaciju svega što je primio, tako da sam ja znao što je ušlo u kamion, što je izišlo u Dubrovniku. I čak što ja nisam, naravno, tražio nikada, ja sam znao točno kojoj obitelji je što otišlo. On je meni sve to pisao. To je bilo izvanredno. Ali tada, kažem vam, kada su ti Talijani jedan takav, jedan takav odnos humani prema nama, sjećam se da sam tada rekao, to je bilo negdje'92. godine, ja sam rekao: "Od danas ću se ja smatrati pola Hrvatom, pola Talijanom." Oni su mene toliko osvojili, toliko su me...

1:10:38⧉ Sjećam se jedanput, jedna gospođa me zvala da je ona skupila neke odjeće. Ajme, nemoj me odjeće, majko moja. Toga je bilo previše, je li. Ali dobro, što ćeš sad reći ženi? Da, da, da. Ne treba. Nego, hvala, gospođo, puno vam hvala. I sad dođem u taj njezin stan. Ja to u životu nisam vidio. U tom stanu je bio prostor samo gdje može nešto pojesti i spavati. Sve drugo su bile kutije do plafona. Cijeli kamion je bio toga. Šta, sa odjećom? Da, ali to nije bila rabljena odjeća. To je sve bila nova odjeća. Ona je išla od prodavaonice do prodavaonice i njih molila: "Imaju na skladištu nešto što im smeta." I onda su oni njoj davali tu odjeću. Ona je dolazila doma, slagala, stavljala ono protiv moljaca, kako se to. Tako da je to sve bilo kao da je iz prodavaonice izišlo. Tako da, kažem, to iskustvo je bilo fantastično. A onda profesionalno isto. Ja sam, pošto sam ja jako, jako uporan i jako sam posvećen svome poslu, bez ikakve škole sam postao tehnički direktor televizije. Zato što sam ja spavao, radio i učio. Gdje ste uopće u Italiji živjeli, mislim? Padovi. Aha, Padovi. Blizu Padove. To je pet kilometara od centra, jedna mala općina. A dobro, Ebića. Bio sam prve dvije godine Belluno, to je jedan mali gradić gore. To je glavni grad jedne provincije, regije Veneto, koji, a ta provincija već graniči s Austrijom.

1:11:52⧉ Tako, dakle, baš ono, sjever-sjever, u Dolomitima. Koliko vam je trebalo vremena da talijanski jezik baš savladate? Šest mjeseci. Pa dobro, to je ništa. Ništa. Da, da, super. Da, da. Inače, tamo sam saznao jednu zanimljivu stvar koju ja nisam znao, a to je da Talijani nas, općenito Slavene, smatraju da smo mi izuzetno talentirani za jezike. Da jako brzo učimo i dobro učimo jezike. To nisam znao, ali eto, pokazalo se da je tako. Pa da, ne znam je li to ima veze s mozgom. S obzirom koliko su oni netalentirani, mi smo, mi smo čudo. A dobro, doduše, drukčije je kad si u jakoj kulturi gdje u principu ne ideš. Da, pa ti ne treba neki drugi. Kao, ne znam, Njemačka, jel' tako? Šta njih briga ono za, za neke strane jezike. Eventualno engleski donekle, germanski vamo-tamo. A da ne govorim nekav SAD i ono, mislim. Apsolutno. Ali naš jezik je ipak lijep. Ja ga volim. Ne, ma ni ja ne volim. Rado ga govorim. Je, je. Ovaj, i onda, dobro, što ste onda još tako u Italiji? Bili ste onda faca tako na, na televiziji, ovaj. Pa ima, ja sam. Kad ste počeli sa režiranjem i takve stvari baš. Pa režiranje, znate, to, to vam, dakle, u Italiji je organizacija toga posla drukčija nego ovdje kod nas. Kod nas je ovdje sve to prilično formalizirano.

1:13:03⧉ Dakle, ti moraš imati stručnu spremu, je li. Što si, što ti je stručna sprema? To je prvo pitanje. Da, da, kao da je to nužno. Da. Pokazatelj. Pa mislim, nije to uopće loše. Nije loše, ne, ne. E, ali imate, recimo. Ništa protiv obrazovanja. Tako, ali meni, recimo, 27 godina u Italiji, a rekao sam, radi, radio sam, bio sam zaposlen, dakle, kao snimatelj, kao montažer, i to postprodukcija. Dakle, to je taj najsloženiji. Imate montažu onu televizijsku, dnevnik i tako dalje, priloge. To je ona elementarna montaža, dosta jednostavna. A imate postprodukciju, to je ona gdje se rade dokumentarni filmovi, filmovi, specijalni efekti i tako dalje. Ajme, ma da, to je komplikacija, ono, da. E, ja sam to radio. I kasnije sam bio tehnički direktor televizije, što pretpostavlja jedno tehničko znanje zaista izuzetno visoke razine. Mene nikada nitko nije pitao za stručnu spremu. Nikada. U 27 godina. Njih je samo zanimalo. Ali imate reference i ono. Da, reference znam, ne znam, želim, ne želim, i to je to. Ali vi kada radite tamo, na televiziji, je li, nema radnoga vremena. Da, da, to vjerujem, je. Subota, nedjelja. Je li to bila nekakva lokalna televizija, nacionalna, kakva? Da, prvo je bila jedna mala, mala televizija, gradska, tako rekuć, televizija.

1:14:15⧉ Kasnije je to bila jedna televizija koja je pokrivala, zapravo, cijeli sjeveroistok Italije. Dakle, Friuli, Friuli Venezia Giulia, Veneto, Trentino Alto Adige, jedan dio Emilia Romagna. Dakle, to je, to je bila jedna od šest najvećih regionalnih televizija u Italiji, a bilo ih je oko šest stotina. Bilo je negdje oko 30 zaposlenih ljudi. Tako, a onda uz to, što se dogodilo, negdje tamo 2000. godine sam došao u jedno društvo, pošto su mene misterije uvijek zanimale. Ali dobro, sad, trebali bi napraviti drugi podcast o tome. Ja vam mogu govoriti o tome deset dana. Proći ćemo i to.

1:14:55⧉ Upratio sam i to. To čekam za kraj. Pričat ćemo o tim zabavnim stvarima. Može, može, ako podcast nije ograničen. Nije. A ništa, ljudi, ovako, uzmite godišnji odmor pa nas slušajte. Ljudi to gledaju u segmentima, samo. Dobro, dobro. Samo vi, dajmo mi. E, i uzmite slobodni dan bar. Ovaj, da, ja sam uvijek bio kao dijete zainteresiran za te misterije. Sjećam se, bio je neki časopis, ja mislim da se zvao Focus, nisam siguran. I to je moj otac čitao. I tu je tako bilo neki o vanzemaljcima, NLO i tako dalje. Ja sam to gutao. To je meni... A onda sam isto tako bio zainteresiran za sve ono što su neke misterije, sve to, neki duhovi navodno pojavljivali i tako dalje. Sve je to mene strahovito privlačilo. I onda sam negdje 2000. godine u Italiji upoznao jednoga čovjeka koji će kasnije postati moj veliki prijatelj, Fabio, koji nažalost je preminuo mlad prije pet, šest godina. I, a on je isto tako bio u tome, je li. I jednoga dana on dolazi u moj studio. Ja sam počeo privatno raditi'99. godine. Dolazi u moj studio i donosi mi neke fotografije. Ja gledam, što je ovo? Kaže: "To su krugovi u žitu." Što su krugovi u žitu? I on to, i sad je počela tu priča, je li.

1:16:08⧉ I onda smo počeli obilaziti te neke raznorazne udruge, male, je li, tih ufologa, kako se to zove. I, i tako je počelo to druženje. I onda u tim druženjima ja, recimo, saznam, jedan čovjek meni kaže: "A znaš li ti tko je Nikola Tesla?" Naravno da znam, jer to su nas u školi naučili. I taj čovjek meni počne pričati o Nikoli Tesli ono što ja i ne znam, je li. Ono, fascinacija totalna. Ja shvatim da postoji ogroman interes za Nikolom Teslom u Italiji, u tim krugovima, je li.

1:16:40⧉ I naravno, i mene to ponuka, jer znaš, kad si u školi, Nikola Tesla, ova izmjenična struja i tako dalje i tako dalje, je li. Ali to je tlaka nama u školi. Šta nas briga za Nikolu Teslu i za izmjeničnu struju, uglavnom, je li. Međutim. Da, da, bio je fascinantan čovjek, onako. Da, to sam ja poslije sve, da, da, da. I onda sam počeo kupovati knjige. Pogotovo u Engleskoj sam kupio jako puno knjiga o njegovim patentima, o njegovom životu i tako dalje i tako dalje. I naučio sam strašno puno o Nikoli Tesli jer sam shvatio da postoji taj jedan interes. I onda sam počeo držati i predavanja o Nikoli Tesli na jedan znanstveno popularan način, pošto ja nisam fizičar da bi ja to mogao objasniti u stručnom smislu, ali sam to dosta dobro radio na jedan, onako, prihvatljiv način običnim ljudima. I onda sam počeo ići u Englesku, posjećivati ta polja sa tim krugovima u žitu. To su neki geometrijski oblici koji se pojavljuju u tim, uglavnom žitnim poljima, kao i u drugim, ali uglavnom u žitnim poljima. Naučio sam puno o tome, upoznao sam jako puno ljudi, počeli su me pozivati, ja držim predavanja o tome. Tako da sam obišao sad cijelu Italiju, doslovce od, od juga gore do sjevera. Držao sam predavanja u Švicarskoj, u ovom talijanskom dijelu.

1:17:51⧉ U Engleskoj sam održao, pa ne znam, barem četiri, pet predavanja. Upoznao jako puno ljudi iz toga miljea, tih misterija, ufologa, američkih, talijanskih. U Švicarskoj isto tako jedan dio, u Engleskoj. I to je bio jedan, jedan prekrasan dio mog života, zaista, gdje ta putovanja, ta druženja sa tim ljudima, bilo je jako stimulativno. I ono što je zapravo bilo najinteresantnije, za mene barem, je kada su bile te konferencije gdje je bilo više tih predavača. Ja sam bio jedan od njih. Onda bi, naravno, bi se sreli na večeri prije toga ili na večeri iza toga. Uvijek bi to ostali dan-dva, ako nije bilo baš blizu, blizu, je li, blizu Padove. I onda je bilo zanimljivo, ti su ljudi govorili o raznim fenomenima. Netko je govorio, ne znam, o tradiciji američkih Indijanaca, je li, pa na primjer o njihovoj duhovnosti, kako su oni funkcionirali. Pa je netko govorio o ufologiji, netko je govorio o krugovima u žitu, netko je govorio o nekim drugim fenomenima i tako dalje. Ali primijetio sam da svi mi smo imali nekakav sličan zaključak što to zapravo na neki način u suštini znači, što to za nas predstavlja.

1:19:03⧉ I tako da ta druženja sa tim ljudima su bila izuzetno, izuzetno zanimljiva i onako, baš te obogate kao, kao čovjeka. Da, zanimljiva je ta tema NLO-a, UFO-a, kako god hoćete to zvati. Mislim, ja sam isto, tu sam nekako, ajmo reći, skeptičan, ali opet, mislim, tu je više stvari. Znači, ja sam, prvo, tu moramo ići, to je već lagano, na neki način vjerska stvar, tipa, prvo pitanje: ima li života drugdje u svemiru? Pa ja vjerujem da ima, ali trenutno nema dokaza, ajmo reći, ne znamo. Jer mislim, ali opet, svemir je toliko nekako, ja dosta astronomiju pratim, baš sam tu nekako, ono, načitan, mislim, laički sve, ono, ali to su tolika ogromna prostranstva da se to uopće ne može se, naš mozak to ne može pojmiti. Pojmiti. Jednostavno, ono, i samo jedna svjetlosna godina je, ono, strašna udaljenost. A ono, svemir je možda i beskonačan, možda nije. To, to toliko ima, ne znam, trilijuni tih galaksija, trilijuni, trilijuni planeta i svega. I sad, ali te udaljenosti su toliko besmisleno velike, teško je zamisliti kako bi itko tu i na koji način i što točno došao.

1:20:15⧉ I sad, tako da, ali ima, ima i tih raznih teorija da su, da je netko UFO, ti sightings i to, da su počeli nakon Drugog svjetskog rata, to jest kad su prvi ovi testovi sa nuklearnim bombama krenuli, i da je to, tako jedna od tih, ajmo reći, teza, da nas je to stavilo na, na kozmički radar. Aha, vidi, ovi tu nešto, znači, cijepaju atom. Da, to je jedna, jedna od priča. Jedna od, pa evo, što vi mislite o svemu tome? Da li stvarno alieni dolaze i tako, ono, mislim. Ja ću vam biti vrlo iskren ovako. Rado bih popričao o tome. Ajmo nešto odmah definirati. Dakle, kažete da je svemir star nekih 13, 14 milijardi godina, je li tako? Otprilike, od, navodno tog Big Banga, navodno, je li. Dakle, 13, 14 milijardi godina. Koliko je naša znanost stara? Ah, par stotina. Ajmo krenuti od Leonarda, je li tako? Dakle, Leonardo je negdje 15. stoljeće, dakle 500 godina znanosti, je li tako? U redu. Dakle, to je prva činjenica. Stavite sada 500 godina u relaciju sa 13 milijardi godina. Da, da, to je smiješno. Da. Ajmo sad ovako. Ovaj mobitel, je li tako? Prije 100 godina, da smo mi dvojica komunicirali na

1:21:29⧉ ovakav način, kako bi nas gledali? Prije 100 godina. U redu. Danas, 99,90% ljudi nema pojma kako mobilni telefon funkcionira. Tako je, magija je. Odnosno, kako se to sve događa. A pogotovo bi tad bila magija. U redu. Dakle, ajmo odmah na početku ovoga reći, reći jednu ključnu stvar. Mi nemamo mrtvoga pojma o ničemu. Pa, da. O ničemu. Mi imamo neke pretpostavke. Naša znanost, vi to jako dobro znate, se temelji na stalnoj sumnji. Dakle, naša znanost napreduje, je li tako? A to znači da se ona konstantno mijenja. Ona negira ono što je bilo jučer. Pa evo, recimo, uzmite, ne znam, sad, prije 30, 40 godina, jaja su opasna, ne treba ih previše jesti. E, baš sam to htio reći, upravo ta jaja. E, a sad su super. Biljno ulje, zakon. Ne daj Bože, ovaj, mast, maslo i, o maslinovom ulju se nije govorilo, ali mast i maslo. Danas će vam svaki nutricionista i liječnik reći: ova svinjska mast, maslo, zakon. Biljno ulje izbjegavaj.

1:22:40⧉ Samo čekam da i maslinovo ulje postane loše. Tako. Dakle, mi nemamo mrtve veze o ničemu. Dakle, počnimo naš razgovor o tome, je li. Međutim, sad tu postoji, naravno, puno naših osobnih doživljaja, razmišljanja i nekih zaključaka koji mogu biti zanimljivi ljudima. Ali nećete ništa pametno naučiti, da se odmah pomirite s tim. Dakle, ovako, što se tiče vanzemaljaca, vi ste rekli ne postoje dokazi. Ne postoje prihvatljivi dokazi. U redu? Što to znači? To, recimo, znači da. Ne, mislio sam ne koji su došli tu, nego na nekoj drugoj planeti da postoje. Dobro, ali ako su došli tu, onda postoje na drugoj planeti. Mislim, ono. A, pa ne znam. Nisu došli odnikud. Jer mislim, onda možemo, ono, možda su iz druge dimenzije, možda uopće nisu iz ovog svemira. Dobro, ali mislim. Tu sad ima raznih levela, je li, ono. To se zove vanzemaljski život. Da, da. Dakle, život koji je negdje izvan zemaljske kugle. Jer mislim, ono, jer ja onako, kad razmišljam o tome, ne znam, evo, zamislimo nekog puža. Da. Taj puž, on živi u nekom svom svijetu, ima neke svoje, on, on nas ne percipira, on naše aute ne percipira na takav način. Možda je vanzemaljski život isto tako, smo mi taj puž nekom drugom

1:23:51⧉ biću koji nas, ne znam ni ja, iz koje dimenzije i kako uopće promatra. Vidi nas, ono, kao totalne neke debile, a mi njega, ono, možda je doslovno tu sad, ali doslovno ga ne vidimo i ne možemo ga vidjeti niti ga možemo spoznati, tako da. Mi smo gori od puževa. Da, da, da. Tako da. Puževi se ne ubijaju međusobno. Tako da, ono, ja, ako i nekakav drugi život i dođe tu, ja mislim da ga mi ne bi mogli ni vidjeti koliko su iznad nas i koliko je to. Pa. Da li bi uopće imali nekakve brodove koji su doplovili sad kroz, kroz svemir i, ono, čisto ovako, što mislite o tome. E, ima, o, Bože moj, otvorili ste mi sad, ovaj. Ne, ne, ja želim pričati o tome, definitivno. Mojih, mojih iskustava i mojih, i mojih nekakvih spoznaja, uvjetno rečeno. Dakle, ovako. Ima jedna zanimljiva anegdota koja govori, ja ne znam je li ona istinita, ja nisam siguran, nisam provjeravao je li istinita, međutim jako dobro objašnjava ono što želim reći. Kažu da kada je Kolumbo došao na obale Amerike, je li, odnosno vjerojatno neke otočje tamo prije, je li, obale Amerike, on je usidrio ove

1:25:02⧉ tri broda, je li, Nina, Pinta i Santa Maria, čini mi se zvala, je li. I, i onda su oni sa ovim čamcima, naravno, je li, došli do te plaže. I na toj plaži su ih dočekali neki domoroci. Među tim domorocima je bio nekakav vrač. Ti vračevi su bili oni ljudi koji su bili malo napredniji, je li, od ovih drugih. I sad taj vrač na neki način komunicira sa bijelim čovjekom i, i kaže mu da njegovi, ti društvo, je li, tih domorodaca pita kako je bijeli čovjek došao preko velike vode sa tako malim čamcem, s tako malom barkom, je li. I sad ovima nije jasno, jer brodovi su tu, na možda 100 metara, je li. Ali oni na kraju shvate da brod tih dimenzija toliko izlazi iz njihovoga svjesnoga da ih oni ne vide.

1:25:58⧉ Njihov mozak to filtrira. I oni vide samo čamac. I kada je on tom vraču objasnio da to nije samo čamac, nego da postoji jako veliki čamac i da je taj jako veliki čamac tamo, i kada je ovaj njima objasnio koncept da može postojati jako veliki čamac, onda oni počnu vidjeti taj veliki čamac. Dakle, naš mozak, on djeluje ne samo kao jedan centar za upijanje podataka, elaboraciju podataka, izvlačenje nekih, uglavnom, pogrešnih zaključaka i misli, kao što i mi danas radimo, je li. On je, on je i filter. Dakle, on nas štiti od svega onoga što bi u nama moglo prouzročiti neki šok. U redu? Dakle, može se dogoditi da dođe nešto što je nama neprihvatljivo i mi to nećemo vidjeti. Može doći u nekoj frekvenciji koja nije vidljiva. Mi znamo da postoje, dakle, svjetlo, na primjer, i zvuk, to su frekvencije, je li tako? Dakle, frekvencija zvuka je negdje od 50, 60, zavisno od vašega uha, pa negdje do 20, 25 tisuća herca. Odnosno, herci su, je li, vibracija u sekundi, je li. Da. Koliko? Ako je 50 herca, to je 50 vibracija u sekundi. Tako je, da. Isto tako, svjetlo je isto frekvencija.

1:27:09⧉ Dakle, vi imate. Ali elektromagnetskog polja, a ne. Ali frekvencije. Da, da, zvuk je vibracija. Vibracija, vibracija zraka. Ne, ne, svjetlo je isto vibracija, samo što je puno, puno veća vibracija. Tako onda imate vi infracrveno, dakle, to je ispod crvenog, ispod crvene boje, ispod tog aspekta, mi ne vidimo. Ne vidimo, tako je. Ultraljubičasto, dakle, to je spektar od crvenoga do ljubičastoga. Infracrveno ne vidimo. Zapravo, ono što mi vidimo je tolišno mali, mali. To je mali spektar. Potpuno mali, mali. Ultraljubičasto je ta frekvencija iznad ljubičastog koju mi opet ne vidimo. Dakle, mi možemo imati nešto u toj, u tom spektru koji mi jednostavno ne vidimo zato što nismo tako projektirani da to vidimo. Isto tako može biti zvuk kojeg, znate, psi čuju neke jako visoke. Da, da, jasno. Frekvencija mi ih, recimo, ne čujemo. A i kako starimo, sve manje čujemo. I što je jako dobro, da. I da što manje i da čujemo i da vidimo, to je super. To je isto filter jako dobar da nas, da nas spasi, je li. Tako da, već ta percepcija sa naše strane je ona jako ograničena, je li. Zatim, isto tako je ograničeno mogućnost našega shvaćanja. Rekao sam, mi danas ne znamo kako funkcioniraju mobilni telefoni. To ljudi ne znaju. To je ogromna većina ljudi nema pojma. I sad, kako mi možemo, a, a to je tehnologija stara koliko? Pa recimo, ajde da je Nikola Tesla govorio o nečemu što se danas može, što se može danas prikazati

1:28:23⧉ kao internet, je li. Niko, to je bio njegov projekt. Njegov projekt nije bio samo energetski. Njegov projekt je bio prijenos riječi, zvuka i slike na udaljenost. Da, tako je. Dakle, ono što je danas zapravo internet. Dakle, govorimo o nekih stotinjak godina. Dakle, tehnološki. E sad, kako mi možemo, objasnite mi, uopće pojmiti nekakvu civilizaciju koja bi s nama možda čak i željela funkcionirati, a recimo ona ima tehnologiju staru 5 milijardi godina. Kako? Kako oni s nama mogu? Pa mi smo na razini ameba. Doslovce. Pa da, to sam i rekao, da. Da. Dakle, to je prva stvar koju moramo prihvatiti. Zatim, idemo sad na nešto što je možda zanimljivije ljudima. Kada govorimo o dokazima, vi imate jednu priču, to je jako fascinantna priča, koja je jedna od najzanimljivijih možda.

1:29:10⧉ Dakle, ovako. U Americi je bio taj navodni incident Roswell. To je bilo 47., ja mislim. Ne, kraj 40-ih, ako se ne varam. 47., ja mislim, bio taj incident u Roswellu gdje se navodno srušio neki leteći tanjur, je li. I o tome se pisalo i tako dalje. To je poslije postao, kao što je to običaj, meteorološki balon i tako dalje. Da, da. To je uglavnom taj, ti meteorološki balon. Ja nikad nisam u životu vidio jednog, vidio sam nekoliko UFO-a, ali meteorološki balon nisam nikad. Tako da su oni meni puno nevjerojatniji od, od NLO-a. I što se dogodilo? I dobro, to je prošlo kako je prošlo. Medijska pompa, ovo, ono, objašnjenja i tako dalje. I sad, imate jednoga čovjeka, umro je prije više godina, on se zvao pukovnik Corso. Dakle, očito talijanskog porijekla.

1:30:02⧉ Dakle, oficir američke vojske. I on je te 47. godine, inače, Drugi svjetski rat je bio u Italiji baš kao, kao ovaj američki vojnik. I 47. godine je on bio oficir u nekom mjestu, u nekoj vojnoj bazi, gdje su jednoga dana, to on svjedoči u knjizi koju je napisao, koja se zove Dan poslije Roswella. I taj čovjek, dakle, pukovnik američke vojske, tada već u mirovini, on tumači kako je jednoga dana došla jedna kolona nekih vozila i oni su trebali u toj vojnoj bazi prespavati. On je bio oficir i bio je, to veče stražu je držao, je li, on obilazio tu vojnu bazu. I u jednom trenutku vidi jednoga vojnika koji izlazi iz jednog hangara. I on mu kaže: "Alo, šta radiš tu?" Znaš, ono, znaš da ne možeš biti tu. "Oprosti, oprosti, oprosti," kaže,"ali uđi unutra, pogledaj, to je totalno ludo." I dobro, znaš, on ode, on uđe unutra i vidi da je na jednom od tih kamiona je ova, ona tenda, kako se zove ona, je li. Cerada. Cerada. I odškrinuta je, uđe unutra i vidi, sad ne mogu se sjetiti točno, zaboravio sam, dva

1:31:12⧉ ili tri mala lijesa koji su možda, ne znam, metar, metar i 20, je li. I u tim lijesovima su oni klasični, oni sivi mali, je li, tako sa onim velikim očima, sa velikom glavom, tako, ta mrtva tijela, je li. I on je sad tu, naravno, ostao u šoku, je li. Ali dobro, šta, šta ćeš sad? Vojnik si. Nema tu sad, znaš, sad ću ja zvati novine pa ću ja fotografirati. Da, da, da. Vojnik si, je li. Dobro, ništa, to je prošlo tako. I on je imao dosta uspješnu karijeru i on postaje u jednom trenutku pukovnik, čini mi se, i dolazi u Pentagon raditi, je li, to mu je posao. I dospijeva na jednu dosta visoku razinu, tako da, recimo, u toj, u toj vertikali od predsjednika Sjedinjenih Američkih Država pa do njega ima možda dvoje, troje ljudi, njemu nadređenih, je li. I jednoga dana zove njega njegov nadređeni, i Philip se zvao, Philip Corso. I kaže: "Philip, imam za tebe zadatak. Imamo," kaže,"tu neke..." E sad, to je bitno jako razlikovati. Kada oni kažu alien, alien materials ili tako nešto, to ne znači, alien na engleskom ne znači vanzemaljski. To znači strano. Strano, da.

1:32:23⧉ Alien, dakle, može značiti kinesko ili rusko, je li. I on njemu kaže da tu ima i neke materijale koji su stranoga porijekla, je li. I da je njegov zadatak da on to istraži, da pokuša on shvatiti što je to i da se poveže sa industrijama, sa vojnim industrijama, industrijama koje rade za, za američku vojsku i da pokuša te već prema intuitivno da pokuša rasporediti tim ljudima da nešto od toga naprave, retro inženjerije i tako dalje. I dobro, to su bila neka dva kao ormara. I sad on kaže: "Prva stvar koja mi je bila jako čudna, da su oni te ormare odnijeli u moj ured, vojnici, a ja ništa nisam potpisao." A kaže: "Vi ste u Pentagonu doslovce, kada vam daju olovku, doslovce, daju vam olovku, ima papir, toga i toga dana, tu i tu, Philip Corso primio olovku, od toga i toga, potpis." A vojska je poznata po teškoj birokraciji. Tako je. Dakle, ono. Sve birokracija. Nema papir, ne izlazi bez potpisa i bez specifikacije i tako zaduženja i tako. Kaže: "Oni meni nose dva ormara puna nekih stvari tamo bez ičega." Kaže: "To je već bilo jako čudno." Ali dobro. Vojnik. Da, da, da. Razumijem. Koja god da si razina, ne pitaš. Vozi, da, tako. I kaže: "Ja otvaram te ormare i nalazim neke predmete koji su, ono, ludilo.

1:33:37⧉ Mislim, nemam pojma što je to." I ja sam to nekako sa tim industrijama surađujući, je li, od toga su zapravo, od tih materijala, ako se dobro sjećam, su nastala, ona platna za, za astronaute koja su posebna, neke čvrstoće, a lagani su i tako dalje. Noćni vizori, čini mi se. I čak, sad se ne mogu sjetiti, slagat ću vas, ali čak se špekulira da su tranzistori povezani sa tim otkrićima, jer navodno, navodno, sad će neki elektroinženjeri će me ismijati, ali tako sam ja čuo, da je u tom istraživanju te naše elektronike da je bio neki nagli skok. Dakle, nije bio razvoj baš onako linearno, nego je bio neki skok. Ali dobro, ali sa tehnologijom često bude skokova. Da. Dakle, to je svjedočanstvo Philipa Corsa, dakle, koji je vojnik. E sad, vi meni recite, pukovnik američke vojske u mirovini, kakvu on potrebu ima da ispriča to? Ima dobru mirovinu. A, ne znam. Normalno živi i tako dalje. Međutim, to nije sve. Negdje 2000. godine je jedan liječnik, američki, zove se Steven Greer, je napravio jedan projekt kojeg je nazvao Disclosure Project, je li, dakle, projekt razotkrivanja. Razotkrivanja, da. I što je on napravio?

1:34:47⧉ On je okupio, čini mi se, negdje oko 200, da vas ne slažem, ne sjećam se, ili 400, ali dobro, 200 je sasvim dovoljno, nećemo pretjerivati, takozvanih izvanrednih svjedoka. Tko su bili ti izvanredni svjedoci? To su bili, dakle, Filip Corso, dakle, vojnici, oficiri, piloti, i tako dalje. Zašto su oni tako bitni? Zato što u opisu njihovoga posla je da svaku godinu ili svako određeno nekoliko vremena oni moraju biti podvrgnuti psihofizičkim testovima, je li. Dakle, taj čovjek, ako on ima 30, 40 godina, ono, sve je super, nije, dakle, lud, što bi mi rekli, je li, kolokvijalno, potpuno je zdrav, pa onda se pretpostavlja i to što govori da isto tako, je li, je vjerojatno istina, je li. I oni su napravili jednu konferenciju za tisak 2000. godine. To imam još uvijek doma na nekoj kazeti. Vjerojatno možda čak postoji na internetu, potražite Disclosure Project 2000. godine. Oni su to napravili u Washingtonu, u jednom centru gdje se obično rade te konferencije i tako dalje, pod zakletvom. E sad, ovdje na Balkanu zakletva je dosta smiješna stvar, je li.

1:36:00⧉ Ono, majke mi, je li, nisam majke mi, je li. E, u Americi to nije baš tako. Dakle, vi kada u Americi radite nekakav, ovaj, nešto govorite pod zakletvom, to je kod njih jako, jako ozbiljno. To mislite na sudu ili? Općenito. Aha. Općenito. Dobro. Da, da. To je ono, kada vi stavite ruku na Bibliju i kažete, je li, ono, to, to je jako ozbiljna stvar u Americi. S tim se ne treba šaliti. I dakle, on je skupio te svjedoke koji su svjedočili nevjerojatne stvari. Odnosno, što su svjedočili? Oni su svjedočili njihova direktna iskustva sa nekim stvarima koje ne mogu objasniti. Recimo, bio je jedan, sjećam se, Clifford Stone. On je bio narednik američke vojske i on je bio zadužen upravo za te situacije, on i njegova ekipa. Kada se dogodi tako pad nekoga, neke letjelice za koju se znalo da nije helikopter ili avion, je li, onda, to je bio njihov zadatak. On je samo to radio cijeli svoj život. I on je, recimo, svjedočio, ima to na, na, na videu, je li, u, u, kada su prikupljali tijela tih vanzemaljaca, odnosno tih bića koja očito nisu sa Zemlje, jer ne sliče na ništa što na Zemlji postoji, je li. Od hrčka pa do čovjeka, ništa ne sliči, medvjed nije, ništa tako. Odnosno, sliče baš na ono kako ih oni prikazuju.

1:37:13⧉ To su ona mala bića, siva, sa velikim glavama, sa onim očima i tako dalje, je li. I kaže, čak je jednoga vidio koji je ostao živ u tome i kaže, on je primijetio sam da je jako preplašen, nije znao što da radi. Ja kaže, nisam imao hrabrosti da pucam u njega. I on je jednostavno nestao, pobjegao je, je li. I to dok čovjek to priča, to je jako jedna, jako jedna emotivni trenutak. Dakle, taj čovjek doslovce plače. I on, on kaže da je njemu život, takoreći, uništen, jer on kaže da je cijeli svoj život živio sa tom strašnom tajnom i ja to nisam smio nikome ispričati. Ja nisam imao prijatelja, ja to mojoj supruzi nisam mogao ispričati. Međutim, ja smatram da američki narod ima pravo da to zna. I zato sada, je li, kada je u mirovini, on to želi ispričati. Tako da imate gomile, gomile, gomile, pod navodnicima, dokaznog materijala od ljudi koji su apsolutno pouzdani. To nije jedan čovjek, dva čovjeka, to su stotine ljudi koji su to izjavili. Međutim. A bili su ovi kongresni hearingi nekakvi. Tako je, tako je. To je sad zadnjih par godina, ono. A onda imate opet puno, puno ozbiljnije priče od toga, jer opet, sve ovo što se danas događa, opet, nemojmo biti naivni. Ovo što je sada Trump najavio, objavljivanje tih podataka, to sad malo pomalo izlazi,

1:38:28⧉ izlaze ti videi, izlaze neki materijali, je li. Oni su, oni čak Amerikanci imaju dan, nakon određenog, to je taj Freedom of. Information? Freedom of Information, da, nakon, ne znam, 30, 40 godina se moraju objaviti svi ti dokumenti. Međutim, ti se dokumenti objave tako da vi, recimo, imate ovaj ovako ovdje papir, je li. E, crno je praktički sve. I onda vam ostane ono pitanja, ostane. Ili ono, što znamo o gostu. I onda ovo sve drugo je onako crno da se ne vidi ništa. Tako da, to je Freedom of Information. Dakle, da su oni to sad lijepo zacrnili, pa je tako to i danas. E sad. E, ridikulozno, ono. Ne, malo, malo, malo je to smiješno, ali dobro, to je tako, je li. I sad danas opet, nemojmo biti naivni, jer sve ovo što se događa, to je opet dio jednoga široga projekta, širega projekta, je li. Dakle, oni će to otkrivati na način koji to odgovara vladama. Jer problem, zašto se ta, to pitanje vanzemaljaca zapravo toliko ridikuliziralo, je li. Jer vi ste kroz tu ridikulizaciju zapravo to onda sveli na nešto zabavno, na nešto smiješno, na nešto onako malo šašavo i tako dalje. To je, to je bilo smišljeno.

1:39:39⧉ I ono kao, aha, vanzemaljci, znaš, ono, aha, ti si vidio vanzemaljce, ti si vidio NLO, znaš, kao, ono, dobro, znaš, ono, preskočio terapiju jutros, pa nešto malo tako, pa baljezga i tako dalje. Međutim, stvar je jako ozbiljna iz, iz više razloga. Dakle, prvi razlog je, političke prirode, odnosno sociološke prirode. Jer, recimo, mi imamo nekakvu strukturu, je li, koja je, imate državu, imate, ne znam, zajednicu država, kao što su, ne znam, Njemačka, Švedska, Sjedinjene Američke Države, zato se zovu Sjedinjene Američke Države, je li. Da, da, a Europska unija. Imate Europsku uniju i tako dalje. Dakle, onda imate države, je li, pa onda imate, ne znam, županije, pa imate općine, pa i tako dalje. Dakle, imamo nekakvu strukturu i ljudi su u toj strukturi su se oni nekako posložili, oni znaju tko su referentne točke i tako dalje. E sad, zamislite, pogotovo danas, u ovoj situaciji jednog generalnog nezadovoljstva, koji nije samo u Hrvatskoj, nažalost, nego i u cijeloj Europi, u cijelome svijetu, vidite ovo ludilo u kojem živimo. Više nitko ne zna, mi, mi, mi bismo sad ratovali sa Rusima i tako dalje, je li. Naoružavamo se, jer su Rusi strašno opasni. S jedne strane nisu u stanju osvojiti Ukrajinu, ali će napasti Europu, pa će nas onda posvojiti, pa se mi sad moramo naoružati, pa onda će oni nas 30.

1:40:49⧉ godine. Dobro, ali uvijek je tu strah nuklearnog rata. Pa dobro, ali to je sad to, od toga te ne treba biti strah jer nećeš ništa primijetiti. To je ono, trenutak i doviđenja, je li, nema više. I sad, je li, mi se sad naoružavamo, jer oni će sad nas pričekati dok se mi naoružamo. Mislim, je li nama jasno u kome mi ludilu živimo, je li. Dobro. I sad zamislite, u ovom trenutku se sad pojavi neka civilizacija i sada ljudi kažu: "Ne, ne, ne, vi ste totalni luđaci, Kaja Kallas, Ursula von der Leyen i tako dalje, vi ste totalni luđaci. Oni su naša referentna točka." E, to je onda već problem. Tu onda postaju neredi, tu postaju onda, je li, možda građanski ratovi i tako dalje. Dakle, to je prvi aspekt opasnosti jedne, jedne takve situacije. I zato to treba ridikulizirati. Drugi, druga opasnost je tehnološke prirode. Evo, vi recimo zamislite da ta neka civilizacija, ili da smo mi, zahvaljujući padu neke te letjelice, došli u posjed neke tehnologije koja nam daje bezgran, beskonačnu energiju.

1:41:50⧉ Opet se ruši cijeli sustav. A da, to bi bilo lijepo, ali. Bilo bi lijepo, ali ruši se cijeli sustav kojega mi imamo. Pazite, vi sad odjedanput imate čovjeka koji, sad govorim gluposti, ali govorim nešto što je potencijalno moguće. Čovjeka koji ima svoju energiju, ti mu uopće ne trebaš kao država. Sa tom energijom može imati vodu, može imati hranu, može imati što god hoće. I što ćemo sad? Da, da, grijanje, hlađenje, sve. Sve imaš. Dakle, tebi više država ne treba. Mi sad postajemo, vraćamo se na, na one jedinke, je li tako, u početku, koji će se boriti u malim zajednicama protiv druge zajednice, stvarati opet nekakve, je li. Dakle, ruši se zapravo cijeli sustav. Tako da to nije baš naivna priča. Zašto se to događa? Ali opet, meni se uvijek postavlja pitanje, znači, pretpostavka broj jedan, da bi takva bića bila, što se slažemo, puno, kako bih rekao, superiornija nama i tehnološki i svakako. Kako to, kako to da onda te jadne vlade mogu uopće to držati tajnima, ako oni stvarno dolaze na Zemlju, mislim. Pa zato što se očito oni ne manifestiraju nikada na način koji bi bio onako baš svima apsolutno jasan. Mislim, ali ako su tu letjelice i ta tijela i to, onda, ono što jesu u nekoj našoj

1:43:00⧉ sferi. Da, ali opet je to na razini koja se može pokriti, je li, koja je moguće pokriti. Međutim, isto tako treba reći, ja to često, ja volim onako biti, ovaj, malo sarkastičan, je li, ironičan, zato što, eto, tako je, takva je stvarnost oko mene. Ja volim reći da temeljni dokaz da postoji inteligencija u svemiru je upravo to što nas nikada nisu kontaktirali. Da. To je znak visoke inteligencije. Pazite, pa pazite, ajmo sad ovako. Da sad vi dođete na neku tamo planetu i nađete tamo nekakvu vrstu koji, ono, pokušavaju priskrbiti sebi što im treba i što im ne treba, a najviše što im ne treba, koji će se zbog toga pobiti, koji će zbog toga ubiti na milijune drugih tih jedinki, bi li vi njih kontaktirali? I još imaju opasnu tehnologiju sa nuklearnim. Da, bi li vi njih kontaktirali? Pa ne bi ih kontaktirali. To je neka grupa luđaka dole koji se tuku među sobom odavna, od, ne znam, ovih, krenimo samo od, od sve, sve te inkvizicije pa do danas, do ovih ratova i tako dalje. Pa to nije normalno. Mislim, mi smo se rodili, rodili u tome, pa nam je to nekako, ono, to smo, kako bih rekao, na neki način,

1:44:16⧉ integrirali u sebe, jer tako je, tako su nas naučili. Ali kad vi to gledate sa odmakom, sa strane, pa to uopće nije normalno. Mi smo bolesna vrsta. Pazite, zašto bi nas netko kontaktirao? Da nam kaže što? Da nas nauči što? Da nam daju koju tehnologiju? Pa pobit ćemo i njih. I koja je uopće, kako bih rekao, koja je trenutna teza, teorija, kako god to hoćete nazvati, kako onda prevaljuju te udaljenosti? Kako, koja je vrsta to tehnologije uopće da, da bi iz, ili iz ove galaksije ili neke druge došli? Kako, kako to? Pa recimo, pitanje je, zapravo, baš sam neki dan čitao, nisam uspio pročitati članak, bio je jedan jako zanimljiv članak gdje se tvrdi da brzina svjetlosti zapravo uopće nije brzina.

1:44:59⧉ Tada to postaje nešto drugo, je li. Dakle, postoje te neke špekulacije o tom nekom, savijanju prostora, je li, kada dođe do tih brzina. Tako da zapravo to više nije ta udaljenost, jer se mijenjaju se neke, neke, ovaj. Mislite, kako se približava brzini svjetlosti? Jer ima ta fora, ako vi idete jako bli- blizu brzine svjetlosti, ne, ne znam sad, 5000 svjetlosnih godina, vaša osobna perspektiva je da to prođete u godinu dana, je li. Tako je. E, na, na to, ono. Upravo se o tome radi. Međutim. Ali nikad ne, ne premašiš brzinu svjetlosti. Da, da, ali se mijenjaju. Da, ali, ali ovom nekom tko gleda sa Zemlje, njemu je prošlo 5000 tih, koliko već. Tako je, tako je. Tako da ti, ti kad si se vratio, već je prošlo 20 generacija. Da, zapravo je, ono, one way je nekako put. Da, vratiš se luk i strijela dole, je li. U međuvremenu su se pobili svi. Da, da, da, pobili su se. Tako da, to se vjerojatno i dogodilo u prošlosti, pretpostavljam, je li. Da je netko tako krenuo, pa se vratio, pa našao kameno doba, je li. Sve ove budale su se pobile dole. Mi opet idemo prema tome, zapravo, danas. Mi to danas živimo, je li. Cijela ova situacija, ova eskalacija, je li. I, ovaj, e sad, sad tu imate dva aspekta. Dakle, kada govorimo o ufologiji, odnosno kada govorimo o toj, o tom nekakvom razmišljanju o,

1:46:10⧉ o vanzemaljskom životu, imate dva aspekta. Imate ljude koji su prije svega posvećeni tom tehnološkom dijelu, je li. Oni su tome posvećeni. I oni, naravno, ne mogu razumjeti apsolutno ništa. Apsolutno ništa. Ono što smo maloprije rekli, jer mi imamo otprilike 500 godina nekakve znanosti, ako krenemo od, od Leonarda, i nemamo pojma o ničemu. Mi ne razumijemo današnju tehnologiju. Pa čovjek ne zna kako automobil funkcionira. Ajde, pitaj sad prosječnog čovjeka kako funkcionira automobil. Pa nema mrtve veze. On zna da okrene ključ, upali se, krene i to je to, je li. Zna kako se pali i gasi. Brzine eventualno.

1:46:44⧉ a imate druge ljude koji su više fokusirani na nekakvu duhovnu razinu. Dakle, što to znači na duhovnoj razini? Jer, postoje isto tako pretpostavke, odnosno postoje kontakti koji su se događali u prošlosti sa tim vanzemaljskim civilizacijama. Postoji, recimo, jedna priča u Italiji koja se zove, oni su to nazvali Amicizia, odnosno prijateljstvo, je li, gdje su, negdje 56. godine je došla jedna grupa vanzemaljaca tu na Zemlju, koji su bili u kontaktu sa ljudima nekih 40 godina.

1:47:23⧉ Ja sam bio u kontaktu, još uvijek sam povremeno u kontaktu sa jednim od tih ljudi. To su, to je jako veliki broj ljudi koji su bili u direktnom kontaktu sa tim vanzemaljcima, nazovimo ih tako, je li. Ali oni su propagirali prije svega više jedan napredak koji bi bio duhovne i filozofske prirode, a ne toliko tehnološke. Oni su smatrali da tehnologija nije toliko bitna, je li. I onda su oni govorili da, da su oni jedna federacija, a oni koji žele pripadati toj federaciji, oni moraju prakticirati ljubav. Jako zanimljivo.

1:48:07⧉ ima jako, jako puno analogija sa Isusom Kristom, je li. E sad, nemojte me krivo shvatiti, već sam rekao da ja ne volim, ovaj, ne volim religije. Dakle, nisam sad neki katolički fanatik koji će vam prodavati priču o Isusu Kristu. Međutim, Isus Krist donosi jednu priču koja je bitno različita od Staroga zavjeta, je li. Dakle, mi imamo Stari zavjet, imamo Novi zavjet, i sad tu imamo, je li, jer nas uče da je jedan Bog, je li tako. Odnosno Sveto Trojstvo, Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, je li. Međutim, Bog je jedan, je li. A imate Stari zavjet i Novi zavjet koji onako, djeluje kao neki Bog koji ima neki bipolarni poremećaj, je li. Jer u Starom zavjetu, ono, ubij i potaracaj, oko za oko, zub za zub i tako dalje. To je nešto drugo, je li. A u Novi zavjet sad imate Isusa koji, je li, propagira ljubav, toleranciju, okreni drugi. Oprosti to. Oprostiti i tako dalje. Imate jedan bitan razlog. E sad, ova priča služi, jako, jako puno sliči na tu priču o Isusu Kristu, zapravo, je li. Dakle, ta ljubav koju mi zapravo, kad malo bolje pogledate, ako pitate ljude što je to ljubav, pa sto ljudi će vam dati vjerojatno sto različitih odgovora. Tako da mi zapravo nismo još uvijek dobro, riješili sami sa sobom što to znači ljubav. Je li to ljubav muškarca i žene? Je li to ljubav prema ocu, prema majci?

1:49:18⧉ Je li to ljubav prema ribanju ili prema, ne znam čemu, prema nogometu i tako dalje. Imamo raznih forma ljubavi, ljubavi, i uglavnom te ljubavi loše završavaju, tako da imamo i nekakav otpor prema tim ljubavima, je li. Međutim, kod njih ljubav funkcionira na, na, na jako konkretnom, konkretnoj razini. Kod njih je, tako kako oni kažu, ljubav je kao, recimo, nama zrak, odnosno kisik, je li, kojega mi primamo iz zraka. Oni bez toga ne mogu funkcionirati, ne mogu živjeti. Dakle, u odsutnosti ljubavi oni umiru, doslovce, je li. I to su, dakle, jedna federacija gdje imate ljude na raznim, ovim, razinama tehnološkoga razvoja, raznih dimenzija, od malih bića koji su velika 30, 40 centimetara, do energetskih bića koji izgledaju ono kao u Star Treku, znaš, ono, tako, pa do divova od 6 metara, recimo. Taj moj poznanik je, recimo, vidio jednoga takvoga diva od nekih 6 metara otprilike, je li, i imao je nekih 12 susreta sa tim vanzemaljcima u svom, u svom životu u periodu od nekih 20 godina. A prisustvovao je osobno, otprilike, napravio je nekakvu procjenu otprilike

1:50:28⧉ na 250 čudesnih događanja. To su uglavnom bila materijaliziranja i dematerijaliziranja, je li. Kako to da je on baš tako? Pa zato što on je bio tu u ekipi, bio je u toj ekipi tih ljudi koji su kontaktirali sa tim, sa tim bićima. I ta je priča inače jako poznata u, naravno, u cijeloj Italiji, čak i u svijetu se zna poprilično o njoj. Neću ulaziti u druge detalje zato što je me taj čovjek zamolio da više o tome ne govorim, jer je trebala izaći jedna knjiga koju je on napisao. Ja sam to pročitao, imam taj tekst. To je, to je jedna od najljepših knjiga što sam u životu pročitao. I ako ne vjerujete u vanzemaljce, to je izvanredna knjiga, prekrasna knjiga, izuzetno poučna, pozitivna, koja daje jedan jasan smjer i tako dalje. Međutim, očito je ili je on primio neke prijetnje i tako dalje, pretpostavljam da jest. Zamolio me je u jednom trenutku da više o tome ne govorim, tako da, evo, sad sam samo površno, onako, malo zagrebao površinu. Ali priča je, priča je puno dublja i puno smišljenija, zato što ako mi idemo gledati prema vanzemaljcima u tehnološkom smislu, tu nećemo nigdje doći, jer ne možemo. Tehnologija ipak mora pratiti nekakav svoj slijed, a prije svega treba doći u ruke ljudima koji sa njom

1:51:42⧉ mogu baratati na jedan odgovoran način. Jer mi svaku tehnologiju prije svega smo iskoristili da se pobijemo u što većem broju. Tako da mi nismo spremni za nekakvu vrhunsku tehnologiju. E, ali recimo, ako govorimo o nekoj drugoj evoluciji koja je više neke, recimo to tako, duhovne prirode, tada onda ima kroz taj duhovni razvoj čovjeka, tada imamo šansu da dođemo na jednu razinu postojanja gdje ćemo znati koristiti i tehnologiju. Odnosno, ne da bi se pobili, nego da bi bolje živjeli, da bi bolje surađivali, da bi stvorili bolji svijet i tako dalje i tako dalje. Sve ono što radimo danas obrnuto, što vidimo, nažalost, i u Republici Hrvatskoj. Jeste vi imali kakvih baš tako direktnih iskustava sa. Pa jesam, imao sam. S navodnim vanzemaljcima. Da, imao sam dva, dva zanimljiva iskustva. Nije to bilo nešto dramatično, nisam vidio ta živa bića vanzemaljska. Sjećam se jedanput, bio sam mladić, baš dole, zima je bila, to je između Dubrovnika i Zračne luke, Župa Dubrovačka, Mlini. I sjećam se, onako, bila bura je bila, možda negdje kasnije navečer, između 11, možda ponoći, nemam pojma. Ja sam negdje išao, ali negdje odnekud se vraćao, nemam pojma, ne sjećam se.

1:52:54⧉ I vidio sam jedno svjetlo koje je dolazilo iz pravca zapada. Dakle, išlo je točno onom trasom kojom avioni idu prema Zračnoj luci, je li. Mi stalno vidimo te avione koji dolaze iz pravca Dubrovnika, je li, odnosno sjevera, sjeverozapada, i idu dole prema Zračnoj luci. I ja sam imao, naravno, dresirano oko o brzini tih svjetala, jer ih stalno, svaki dan ih gledam. Da, da, da. I onda znaš, taj avion uvijek ide određenom brzinom, ili helikopteri, i tako dalje. Međutim, to svjetlo je bilo, nije ono bilo klasično avionsko svjetlo gdje je onako pulsirajuće, imate zeleno, crveno i tako dalje, je li, nego je bilo baš onako jako bijelo, jedna bijela točka koja je išla puno, puno većom brzinom. Puno većom. Ja sad ovako gledam tu, to bijelo svjetlo, vidim ovako brzo, brzo, brzo, brzo, brzo, brzo, i dolazi otprilike na razinu ispred mene, otprilike, recimo, prema toj uvali, i pod 90 stupnjeva, bez stajanja ili usmjeravanja, skreće i prolazi meni po više glave i ide iza brda negdje gore prema Hercegovini, je li tako. Dakle, to je, to je jedna od karakteristika kada se kaže, kada vidiš nešto tako, to znači da, da si vidio. A koliko je iznad tla bilo to? Jeste uspjeli? Pa ne znam, to je možda bilo iznad tla možda kilometar, dva. Dakle, nije bilo jako, jako visoko.

1:54:06⧉ E, to je neidentificirani leteći objekt. Da, da. To prvo moramo znati. Kada mi kažemo neidentificirani leteći. Ne znači nužno da su vanzemaljci. Tako. To ne znači vanzemaljski leteći objekt. To znači objekt kojega mi ne možemo identificirati. Zašto ga ne možemo identificirati? Zato što čovjekove letjelice koje mi imamo, one ne mogu pri punoj brzini napraviti okret 90 stupnjeva. Mi nemamo tu tehnologiju. U redu? I zato se takva, takva svjedočanstva i takve epizode se smatraju da si vidio nešto što je neidentificirano. Ne možemo reći ni da je avion, ni da je satelit, ni da je helikopter ili dron danas, je li tako. To je bio prvi slučaj. Drugi slučaj je bio u Italiji. Bila je ta ekipa tih simpatičnih luđaka zajedno sa mnom, je li, koji su se bavili sa tom, ovaj, je li, imali smo taj zajednički interes. I onda smo jednom otišli na te brežuljke kod Padove, zovu se Colli Euganei, to su čuvene terme tamo, je li, to su ovi vulkanski brežuljci. Tamo su Abano Terme, Montegrotto Terme, tamo dolaze ljudi iz cijeloga svijeta, je li. I, ali ti brežuljci su jako, jako lijepi gore i mala je ta svjetlosna zagađenost.

1:55:18⧉ I mi smo išli gore tako da se malo družimo. Tu je bio jedan čak pukovnik talijanske avijacije, isto tako dosta istaknuti, takozvani ufolog, u mirovini, naravno, je li, jer oni to ne mogu dok, dok su operativni. Roberto Dotz, bio je taj moj prijatelj Fabio, još nekoliko ljudi, ne mogu se sjetiti. Išli smo, ono, znaš, što kažu Amerikanci, sky watching, gledanje neba, je li. I, i tu smo mi donijeli nekakve naše aparature i tako dalje. Ono, djeca, igramo se, je li.

1:55:47⧉ I u jednom trenutku smo vidjeli, bila je onako vedra, vedra je noć bila, i vidjeli smo jedno onako svjetlo, znaš. I sad gledamo, nije neka zvijezda, nije neka planeta, stoji onako mirno. I u jednom trenutku kao da je ogromnom brzinom došlo prema nama. Ogromnom brzinom. Sad mi gledamo, ono, vidjeli smo da ide baš prema nama, je li. Ali opet je to svijetla točka.

1:56:17⧉ Nije toliko blizu da vidiš neke konture. I sad mi smo onako u čudu gledali, gledali, gledali. I onda, kao što se to često događa, opet, je li, je opet nevjerojatnom, ogromnom brzinom odletjela u nekom pravcu. Ali ono, to je bilo, ono, djelić sekunde je ona prešla, ja ne znam koliko prostora. I mi smo tu ostali, naravno, totalno šokirani u tome, je li, ali eto, doživjeli smo i to. Pa i eto, sigurno zanimljivo iskustvo ovako gdje, gdje ono stvarno nema, nema nekog objašnjenja. Neobjašnjivo, recimo. Objašnjenja, da. Da, da, da. Ovaj, recite mi, jeste pratili šta Grahama Hancocka i njegove radove? Nisam. Nije, nije to, nije to bio toliko moj, ovaj, iako sam, recimo, osobno sam upoznao Roberta Bauvala, recimo. On je isto bio onako, on je tu alternativnu egiptologiju je on jako. E, poznat je. Da, da, da. Ajde, a gdje ste ga upoznali? On je baš. U Veroni. Imali smo predavanje zajedno. On je, on je, napravili smo jedan zanimljivi, ovaj, jednu kombinaciju. Bilo je nas dvoje predavača. On je predavao o toj alternativnoj, je li, egiptologiji, a ja sam govorio o tim krugovima u žitu, je li, kojima se bavio.

1:57:27⧉ I bilo je jako, jako zanimljivo, baš. I što vi kažete na, na cijelu, mislim, koliko ste upoznati sa tom, tom, ovako, iz. Slabo. Turbo fascinantna. Mislim, općenito, ne samo o Starom Egiptu, nego i o mnogim drugim stvarima gdje, gdje je, ovaj, nekakva je hipoteza da, da smo mi civilizacija s amnezijom, da je, da nisu prve civilizacije bile, ne znam, Babilon i to, nego da je puno prije, ali da je, znači, bio je prije, što ima znanstvenih dokaza, prije 12, 13 tisuća godina su izgleda, ovaj, ogromni meteori udarili zemlju gdje su, posebno gore u ovu sjevernu, ovu kapu, i gdje su praktički po cijeloj planeti su bile ogromne poplave. Znači, znači, te kamenčine užarene na, na led su sletile, je li, kozmičkim brzinama. Što će se drugo dogoditi nego i da, da odatle potiču i mnogi ti mitovi, kako se zove, i kršćanski, ovakvih, onakvih, tih poplava i to. I sad, to je sad jedan ovako prilično, preteško mi je to sad ovako u par crta, kako se zove, objasniti, ali meni je ovako jedna zanimljiva tema. Da. Gdje je onako jedna, jedna, mislim, što, što nekako ima, na neki način ima smisla,

1:58:39⧉ jer ovako, ovaj, moderni ljudi u ovakvom nekakvom obliku i mozga i to, znači, isto mainstream znanost kaže 200, 300 tisuća godina, znači, sa ovakvom inteligencijom i to. I ono, da baš se ništa, da smo baš svi tucali kamenja sve te stotine tisuća godina, ne znam. Mislim, baš ovako interesantno. I, na primjer, za te, za te piramide, pogotovo gdje je ono da nisu bile izgrađene 4000 godina prije nove ere, nego, nego puno prije. I, mislim, uopće su, same te piramide su fascinantne, su to kamenčine, kako su to, to stavili, ovaj, i da uopće niti nema baš nekih pravih dokaza, bar, bar ove naj, najpoznatije, da su stvarno bile grobnice, nego to su sad, sad su se to razmahale razne teorije, ono. Da. Što je tu bilo. I općenito ima hrpa tih megalitskih, kako se zove, nalazišta fascinantnih i tako, ono. Je, je. Ja sam to uvijek onako pratio, pokušavao sam se, iako ja imam sklonost da onako malo, ovaj, da idem preširoko u nekim stvarima, ali recimo u to nikada nisam ulazio, nego

1:59:51⧉ sam tako promatrao malo, čitao, slušao. Imate sad, recimo, isto jako zanimljiv slučaj, pa evo neka ljudi pogledaju ako ih to zanima. To je jedan, on je znanstvenik, jedan talijanski, zove se Corrado Malanga. Corrado, dakle sa C, C-O-R-R-A-D-O, Malanga. On je, recimo, sad sa jednim, on je inače kemičar, to mu je baš struka, ali cijeli svoj život se opet bavi misterijama raznoraznim i tako dalje. I on je sad sa jednim prijateljem koji je baš, mislim da je on vaš kolega, informatičar i tako dalje. Napravili su jedan, je li to sa sonarima, nemam pojma, oni su svakako istraživali to podzemlje ispod piramida. A da, to je poznato, da, znam ja to kako je. E, e, e. Tako, oni su tu došli do jako, jako zanimljivih spoznaja o tim strukturama koje postoje dole, dole ispod. Ali ne bih o tome, jer Corrado se inače upoznao, on je bio jedan od tih predavača koje bih ja sretao, na raznoraznim tim lokacijama, tako da je jedan od ljudi koje poznajem, ali površno, ono, mislim, upoznali smo se, drago mi je, drago mi je i tako dalje, nismo neki prijatelji, ali, tako da o tome ne bih govorio, ali da. E, isto, isto ih ridikuliziraju i kao to je sve. Pa uvijek, pa uvijek, to je standard. Ma pazite, naša civilizacija je, ono, ono što mene, smeta

2:01:05⧉ osobno, mi nastupamo uvijek arogantno. Tako isto znanstvenici, dakle. Da, zapravo, znanstveni, ono što sam htio reći, nisam uspio vam prije reći, ono što meni smeta, znanstvenost je postala užasno. Veliki. Dogmatski je postala. Tako je, ona je dogmatizirana. I ti, ali bilo je, znači, ajde da se nikad nije pobila. Na primjer, bilo je za, u SAD-u je bilo, kako se zove, gdje je jedan tako arheolog je imao dugo, hipotezu, znači, da, da nisu prvi ljudi došli, ne znam, kad god da je ono prije 5, 6 tisuća godina, nego puno, puno, puno prije. I, ovaj, i isto su ga tako izvrgavali jer, ma nisu htjeli niti pričati o tome. I onda je to tek prošlo dosta, dosta godina gdje se konačno došlo do nekakvih, neko je valjda, ono, kako takve stvari idu, kad, kad pomru ovi stariji, i onda nekako, nekakve novije ideje i uopće dopuste da se. Tako je. Provode nekakva prava istraživanja. A, je, pa ipak je bio u pravu svo to vrijeme i zapravo su došli prije, ne znam, napamet govorim, prije 15 tisuća godina. Da. Znači, a može puno prije, tko zna, ono, znači. Da, pa to imate, recimo, jako zanimljivo. Tako da ne treba unaprijed. Ne. Pa ovako, ja se jedanput, pošto sam, ja ne znam, tako su mi se karte

2:02:17⧉ posložile, pa sam u toj Italiji upoznao jako puno ljudi i bio sam na jedan ili na drugi način uvijek uključen tu, je li, nekako, je li. I onda sam jedanput preko opet jednoga prijatelja Talijana došao u taj, to je Politehnički fakultet u, Torinu. Oni su istraživali jednu jako, jako zanimljivu stvar. Oni su istraživali, piezonuklearne procese. Što znači piezonuklearne? Dakle, to su procesi koji se događaju pod velikim pritiscima. U redu? I sad, oni su istraživali jer oni su smatrali da bi se, pod određenom, određenim pritiskom, u redu, u određenom vremenu, jer taj pritisak, naravno, on se može događati sporo, je li tako, a može se dogoditi ovako, je li. I sad, oni su istraživali te varijable jer su smatrali da, da bi se u tom slučaju mogao pokrenuti nuklearni proces nuklearne, fuzije. Dakle, ne fisije, nego fuzije. Znam, spajanje, da. Tako, spajanje. Dakle, ne razdvajanje, ne razbijanje atoma, nego, dakle, vi pretvarate materiju, jednu materiju u drugu na takav način, je li.

2:03:28⧉ Jer mijenjate odnos protona i, i neutrona. Neutrona, da. U jezgri atoma. I, i tom prilikom sam upoznao jednog fizičara, zaboravio sam mu ime, nažalost, ali tada sam čuo da je to jedan od najvećih talijanskih fizičara. I on me zamolio da mu pomognem sa nekom njegovom prezentacijom koja je bila neki PowerPoint ili tako dalje. I tako smo imali priliku da malo tako proćakulamo, je li. I, i onda sam gledao tu njegovu prezentaciju.

2:03:56⧉ Najsnažnija izjava u toj je bila, bila sljedeća: "Sve vas, sve nas navodi na razmišljanje da bi tome moglo biti tako." To je jedan od najvećih talijanskih fizičara. E, to je znanost koja je meni prihvatljiva, koja je meni zanimljiva. Dakle, on je došao do nekih zaključaka, ali on ne kaže: "To je to, to je egzaktno, to je zakon" i tako. Ne, on kaže: "Sve nas navodi na razmišljanje da bi tome moglo biti tako." Tako bi i trebalo biti, mislim. Tako bi trebalo biti. E, tako da, ovaj. Jer, mislim, ja, ja razumijem i drugu stranu u smislu, ako sad, kao što ste rekli, sto ljudi, sto čudi, sto teorija. Ne možeš baš svaku glupost jednako razmatrati, ali onako, za baš, za kod tih drevnih civilizacija ima hrpa različitih indicija i sa onim Younger Dryas periodom, to sad mogu gledatelji malo o tome i s tim meteorima i to. Znači, hrpa nekakvih, ne samo lupetanja totalnih, znači, ima tu nešto. Meni je glupo, mi je da se to sve kod totalne gluposti odbaci. Pa čekaj malo, mislim, ono, hrpa je tako. Ima razlog za to, znate. Ima razlog za to, zato što vi kada ste znanstvenik, kada imate neki institut, imate neko sveučilište

2:05:09⧉ i tako dalje, je li, vi, vama trebaju financije. Da. A vi, da bi dobili te financije, vi morate predstaviti nekakav projekt. Da bi opravdali te financije, taj projekt je trebao nešto pokazati, dokazati, je li tako. I sad, šta ćete vi reći? Moglo bi biti ovako, a moglo bi biti onako. A ovaj sad više nemate više pare, je li. Dakle, oni moraju na nekakav način reći: "Je, napravili smo veliko otkriće, to je to, to je to" i tako dalje. Tako da, eto, treba i njih nesretnike razumjeti, nije ni njima baš lako. Ja sam jedanput, poznavao sam jednoga, holandskog, odnosno nizozemskog fizičara.

2:05:46⧉ isto smo se upoznali u tom ambijentu misterija i tako dalje. I mene je zanimala ta, ta, kako bih rekao, znanstvena zajednica, je li. I onda je on meni rekao, on je bio jako kritičan prema svemu tome, onda je on meni rekao, kaže, kaže: "Pazi, Nikola, ovako, da se mi nešto razumijemo. Znanstveni radovi sa jednim dijelom, jednim dijelom počivaju na dobroj vjeri." Kaže: "Kako to misliš?" Pa kaže: "Vrlo jednostavno. Ti, kaže, kad pitaš, pišeš jedno znanstveno djelo koje želiš objaviti, je li tako, neki znanstveni rad, pardon, ti citiraš u tom znanstvenom radu cijeli niz drugih znanstvenih radova koji su polučili određene rezultate. Međutim, ti nemaš fizički vremena da ponoviš sve te eksperimente. Nemaš ni vremena, a nemaš ni, ni strukturu, jer to su opet neke druge aparature, neke druge. Dakle, ti u dobroj vjeri, ti uzimaš to zdravo za gotovo. A možda nije tako. Možda se tvoj znanstveni rad temelji, ako si ti citirao drugih 15 istraživanja, možda ih je tri bilo pogrešno. I možda bi upravo ta tri, koja su pogrešna, ili jedan, zapravo potpuno invalidiraju sve ono što si ti napisao. Tako da, znanost je, naravno, dobra, ona treba ići naprijed, mi moramo imati poštovanje prema tim ljudima.

2:07:01⧉ Međutim, bilo bi puno bolje da su ti ljudi malo, da su malo otvoreniji, da su malo širi, onda bi se moglo doći do drugih spoznaja. Dakle, sjećam se jedanput, radio sam jedan dokumentarni materijal za, to se zove Istituto Nazionale di Fisica Nucleare, dakle, to je Nacionalni institut za nuklearnu fiziku. U redu? Dakle, oni u Italiji imaju pet sjedišta, glavnih sjedišta. Jedan je Lecce, dole na jugu, drugi je Padova, Pisa, zaboravio, nije bitno, pet. Dobro, okej. I sad, ja sam išao tamo, snimao, i naravno, sa tim fizičarima razgovarao. Pođe se na ručak, pođe se na večeru, ja sam tamo i spavao. Obišao sam cijelu Italiju, je li.

2:07:45⧉ I onda, kako sam ja jako znatiželjan, je li, i kako me zanimaju misterije, ja sam onda njih molio da oni meni objasne kako funkcionira ono što mi uzimamo zdravo za gotovo. Dakle, kako funkcionira materija? Što je to materija? Kako to funkcionira? Pa dobro, to je pit, nije baš lako pitanje. E, i onda sam na kraju zaključio da način kako funkcionira materija, odnosno ono što mi znamo za sada o funkcioniranju materije, da je to zapravo veći misterij i od ufologije i u krugovom žitu i, i Egipta i svega ostaloga. I taj meni fizičar kaže sljedeće. Kaže ovako: "Ajde, kaže, zamislimo, kaže, ti znaš da atom ima jezgru, je li, i ima oblak elektrona koji, koji orbitira u eliptičnoj putanji, je li tako, oko. Jezgra se sastoji od protona i neutrona. Zavisno od broja protona i neutrona, to je ovaj ili onaj element." Element, da. Od helija, koji je najjednostavniji, pa do ovih teških, je li, uranija i tako dalje. Vodika. Vodik, pardon, vod, od vodika pa dalje, je li, a ovi takozvani ti teški, je li, elementi, oni su zapravo, zašto su oni, zašto su oni, radioaktivni? Zato što su, jako je velika gustoća i oni su nestabilni. Nestabilni, pa onda, da, da. I zato oni, je li.

2:08:56⧉ A jedna gore ima hrpa izotopa. Izotopa, tako. Tako komplicirano. Dakle, to je to, je li. I sad on meni kaže: "Ajde, kaže, idemo sad uzeti jedan atom. On ima svoju jezgru i sad kaže:"Zamisli da je ta jezgra velika otprilike metar promjera." Kaže:"Što ti misliš, ti elektroni koji kruže, na kojoj su oni udaljenosti?" A jedno 50 kilometara. Između 10 i 12. A dobro, otprilike se, e, znam da je to. 10, 12 kilometara. A mislim, većina materije je zapravo prazan prostor. Tako je. E, sad on meni kaže: "Dobro, sad smo riješili atom. Ajmo, kaže, sad idemo na molekule." E, kaže: "Molekula, dakle, je li, toliko i toliko atoma." Spoj elementa. Kaže: "Vidio si one crteže, imaš lopticu, pa imaš ono nekakvu, je li." Neka šipkica, nešto. Šipkica i sad su ovi drugi na njoj. Pa kaže: "Nije tako. Kaže, ako uzmeš atom koji je takav kakav jest, sam po sebi je problematičan, je li." I sad kaže: "Njega stavimo da je on velika lopta, nogometna lopta, je li, stavi ga na centar nogometnog igrališta." E, kaže: "Sljedeći atom je tek negdje u gledalištu tamo." E, kaže: "Dakle, mi imamo ogromne prostore, prazne prostore između, i mi zapravo, kaže, ti kada diraš, na primjer, ovaj stol, je li." Da, ne diraš direktno ništa. Ne, ne, kaže: "Ti ne diraš stol.

2:10:07⧉ Tu dolazi do sudara oblaka elektrona tvoje kože, koji, dakle, koji čine tvoju kožu, sa oblakom elektrona koji čine ovaj." A zapravo se odbija se jedno od drugo. Oblak elektrona. Taj elektromagnetski, ono. Tako je. A doživljaj čvrstoće je dat samo ogromnom brzinom kojom elektroni se vrte. To je ono kada gledate helikopter, je li. Kada se okreće, vi ne vidite elise, vidite kao disk. Da. Je li tako? Ali kada se ugase te, kad, kad ugasi motor, onda vi vidite dvije ili četiri elise. To je to. Dakle, isto tako funkcionira. Dakle, funkcioniranje materije je ogromni misterij. Jer materija zapravo ne postoji. Ili, kao što je govorio Einstein, kaže:"Zavisno od načina na koji promatramo, čestice mogu biti čestice ili valovi." A to znači da je zapravo čvrsta materija da je to solidificirana energija. I to je misterij svih misterija. Kada to prihvatimo. E je jednako mc na kvadrat, je ono. Onda je sve moguće. Da, da.

2:11:11⧉ Evo, možda za kraj da se, prošli smo stvarno raznih zanimljivih tema. Što je vam idući projekt, što se tiče režiranja, gdje vas ljudi ovako mogu pratiti, što možemo očekivati? Da. Pa dobro, kad upišete moje ime na, na, na nekoj tražilici, izaći će vam sve. Ima čak i broj cipela, ja mislim. Lako ćete me naći. pa sljedeći, sada, mislim, sada, već to godinama radim, moji projekti su više tako emotivne prirode.

2:11:44⧉ nisu baš komercijalni. Zato vozim staru Škodu Fabiju. Pa tako i treba. Je, je, ali sam sretan. I, ovaj. Ja isto imam staro auto i ne bih ga mijenjao. Da. To su tako skupe igračke postale da, ono, uopće nije, nije ni smiješno. A i napojiti ih nije lako više. I to isto. Da, da, da. dakle, drugi projekt je isto emocionalne prirode. Naime, ja sam negdje početkom osamdesetih upoznao našeg pisca, velikog pisca Feđu Šehovića iz Dubrovnika, koji je napisao gomilu dobrih komedija, romana, povijesnih romana i tako dalje. Iako je on bio od mene dosta stariji, on je stariji bio od moga oca. Postali smo dobri prijatelji, je li. Ja sam glumio u toj nekakvoj amaterskoj družini, pa onda kasnije on je mene stimulirao da malo režiram, pa sam režirao jednu kazališnu predstavu. Međutim, ja sam'87. otišao u Italiju i tako taj moj kazališna, mala karijera amaterska se prekinula, ali sa Feđom sam ostao prijatelj. I uvijek kad bi došao, je li, u Dubrovnik, uvijek je bila, kod Feđe je bila postava, tako pričali smo o svemu, o teatru, o književnosti, o, o životu, o filozofijama i tako dalje. I on je već bio teško bolestan, umro je u dubokoj starosti, imao je 95

2:13:00⧉ godina. On je bio tridesetog godišta. I počeo sam snimati intervjue o njemu, jer bih htio napraviti dokumentarni film o Feđi Šehoviću jer je imao zaista jedan fascinantan život, na više načina. Tako da sad sam došao do nekih, ja mislim, već dvadesetak intervjua, a nedostaje mi još možda dva, tri. I onda ću malo po malo početi opet slagati i napraviti nekakav film u spomen tom mom dragom prijatelju, našem velikom piscu. Pa to zvuči stvarno, stvarno zanimljivo. Pa mislim da će biti zanimljivo. A sad. Gdje se ovaj, film može gledati, kako je počela pobuna na mom otoku? Pa ovako, za sada. Kako to uopće u Hrvatskoj zapravo ide? Da. Pa ovako, to je krenulo onako dosta spontano, jer ja nisam baš dobar promotor samoga sebe. Nekako ne volim ono:"Usta moja, hvalite me", je li.

2:13:48⧉ Pa dobro, zato vaš rad govori za vas. Ma da, da, na neki način, ali zapravo to je krenulo nekakvim putem kad je vaša draga sugrađanka Jordanka Grubač, kad je ona vidjela taj film, njoj se to toliko svidjelo da je onda ona, ja uvijek kažem: "Ti si moj menadžer, ti, ti najviše me promoviraš." Tada su to, zaredale su se te, te projekcije. Tako da za sada nije vidljiv na, na YouTubeu. E, baš sam, probao sam naći, ali. Je, ne, ne, ne. Nisam našao. Okej. Nije zato što želimo da se iscrpe prvo te kino prikazivanja, ili privatna prikazivanja, kao što je recimo bilo u Azimutu sinoć, je li, dakle, nije kino, ali jedna lijepa klupska atmosfera.

2:14:30⧉ A onda možda, možda se dogodi da neka televizija bude željela otkupiti prava, ne znam. Nije baš politički jako simpatičan taj film. E, da, ne znam baš koliko će se to svidjeti. E, udara malo po cijelom spektru, od lijevoga do desnoga, tako da nije baš jako, ovaj, komercijalan, recimo to tako. A onda kad se iscrpe ta, ta prikazivanja i možda neki festival još, ako me pozovu, ne znam, vidjet ćemo. Onda će biti, naravno, slobodno na YouTubeu, moći ćete ga gledati potpuno besplatno, kao i svi moji filmovi koje sam ja napravio, to je uvijek,

2:15:03⧉ Pa sviđa mi se to, bar ajde, ono, u početku malo nešto, onda, onda kasnije da se da u public domain, to je to. Ma ja, pa poanta je da to ljudi gledaju, je li. Da, da, da, je, što će se to sad skrivati, ono. Prava, autorska prava, e, i šta sad. Da, da. Smiješno, ali dobro. Je, to mi je malo šteta za dosta hrvatskog filma. Ti praktički ni nemaš neki legalan baš način, kakav, sad ne znam, neki film, kako ćeš ga, nema ga na YouTubeu, nema ga po ovim, eventualno HRT i to, ako, ako imaš sreće. Ali onako, hrpa toga je zapravo negledljivo. Di ćeš to gledati, mislim. Pa znate, to, to pitanje autorskih prava, ja sam se isto tako, onako, marginalno time bavio, zato što to na nekakav način se reflektira na moj posao. To je jedna, jedna vrlo delikatna tema. Dakle, s jedne strane, naravno da taj moj posao ga treba na određeni način zaštititi, recimo, kao što ga ja sada štitim u ovom, u ovom periodu, da bi privukao tu nekakvu publiku u kino ili možda na neki festival i tako dalje, ili da bi se emitiralo na televiziji. Međutim, kada se to iscrpi, ja mislim da nema nikakvog više rezona, da ja sad to tretiram kao nekakvo moje autorsko pravo i ne možeš ti to pogledati ako ne platiš.

2:16:16⧉ Pa ja sam možda tu nešto, je li, bio sam plaćen da to nešto odradim, ne baš spektakularno, ali recimo, je li. A i onda kasnije, mislim, kako da ja to unovčim na koncu konca? Ja to uvijek ljudima kažem: "Ako uspijete, ja kažem ovako, štitit ćemo i autorska prava. Prodajte slobodno moje filmove, imate samo jednu obavezu: objasnite mi kako ste vi to, kako ste to napravili, zaraditi na tome, jer ja to ne znam." Pa me morate onda naučiti, je li. Ja to nisam u 40 godina iskustva uspio, uspio shvatiti kako se to radi. Tako da mi se sviđa taj, taj način da se to ipak podijeli, dakle, da je kultura nekako da slobodno, da slobodno kruži, je li. Da, da. Dobro, znači, očekujemo Feđu i dalje. Je li imate neki, imate neki baš onako što vam je oduvijek, kako bih rekao, strast napraviti neku temu, neki film, neki dokumentarni? Pa ja volim, ja bi, recimo, volio bih sigurno o Kaprijama snimiti film. To je isto jako, jako dobra priča. To bih volio snimiti. Međutim, gdje je tu problem? Problem je, to su aktivističke priče. Dakle, to su obični ljudi, je li. Oni nisu neka struktura koja ima neke financije. A ja od toga živim. Da, da, shvaćam. Ja ne mogu doći na Kaprije i biti 10, 15 dana, raditi intervjue, snimati.

2:17:26⧉ Ja moram živjeti. Dakle, ja moram mjesečno sebi priskrbiti, ne da kupim novi automobil, nego da mogu, je li. Da, da, da. Živjeti, funkcionirati, plaćati račune kao i svi drugi ljudi, a to tražiti od tih volontera, to je meni čak i ne, znate kako je to, neugodno je. Da, da, jasno. Je li, vi da, ne znam, proizvodite pomodore, kukumare, tikvice, balančane, je li, i sad prodavate narodu, ali nije to 10.000 eura. To je, ne znam, 5 eura, 10 eura, 20 eura, pa ajde. Je li, ima nade, možda neki crowdfunding, je li to baš u nas ne bi išlo? Pa ne znam. Ja ne znam koliko smo mi spremni za taj crowdfunding, odnosno da, da, da ljudi svojim nekim malim dobrotvornim, je li. Da financiraju. Da to financiraju. Jer mislim, ako i ne treba sad za takav nekakav projekt, i ne bi trebali sad neki milijuni, nije to sad produkcija, ono. Pa nisu milijuni, nisu to. Mislim, jasno mi je da vi morate od nečeg živjeti. To su vam za jedan dokumentarni film, to su vam proporcije od 10 do 20.000 eura. Pa dobro, možda bi se to i dalo, šta. Pa mislim, ako. Možda bi bilo vrijedno. Nije to. Testirati na neki način. E, nije to toliko puno kada vi to podijelite na 500 ljudi. Da, da. Onda to nije strašno. Svako, ono, platiš skoro kao, pa ono, kartu za, za, za kino i kokice.

2:18:39⧉ Da, da, da, je, je. Pa 500 ljudi, pa se skupi, pa se to odradi. A sad, to će se možda biti moguće onoga trenutka ako jednoga dana ja postanem toliko poznat, pa onda mi kažu:"U, za Dupera odmah, evo 10 eura, odmah ja to plaćam." Da, da, da, shvaćam, shvaćam. Da, ali inače neće to baš biti lako. I trebala bi se stvoriti ta nekakva mreža gdje će onda to ljudi propagirati, taj, tu poveznicu na neki Patreon ili neke od tih servisa, je li. Da, da, je. Jer vani je dosta to popularno, ali opet, vani su deseci, stotine milijuna, a nekakvo tržište je puno veće. Šta će neka Hrvatska? I sad, priča o Kapriju je zanimljiva, ali ono, tko će sad stvarno dati novac za to? To je. Da, mi, mi nemamo još tu nekakvu vrstu kulture. I pogotovo ne aktivističke. Te aktivističke kulture, je li. Ali eto, ja mislim da se to ipak koliko-toliko malo i upravo kroz ove projekcije, kroz ove nastupe, ove diskusije koje se događaju nakon, recimo, sinoć je diskusija trajala duže nego film. Sat i pol vremena je tridesetak ljudi bilo tamo u sali koji su slušali, postavljali pitanja, diskutirali. E, nažalost, morao sam ići, nisam mogao gledati, ali. Da, da, bilo je jako, jako dobro. Vjerujem da. Baš ono, ono, doslovce smo Jordanka je, koja je, koja je moderirala, doslovce smo mi morali prekinuti,

2:19:52⧉ jer ono, rekli smo: "Alo, ljudi, ovo je." Da, da, jer već je kasno, ajmo spavati. Ovo je duže nego misa za sv. Mihovila, mislim, znaš, ono, baš je ispalo onako malo. Nama je više bilo neugodno, ono, ljudi, jer smo naporni, dosta više bilo, je li. Kao ono, pametni su, ali malo, malo su ga ugušili, je li. Tako da ima, vidi, vidi se da ima interesa. Pa možda se, ako se stvori ta neka. Pa vidjelo, možda probat, šta ja znam, pa onda ako ne ide. Pa evo, idemo probati. I ovaj vaš podcast je nekakav, ovaj, medij, tako da možemo i na takav način. Stvara se ta neka ekipa koja bi možda gurala tako nešto, pa probat ne košta ništa. Je, je, mislim, podcasti su ovako i općenito ta tehnologija društvenih mreža gdje, gdje ja potpuni neki anonimus, a evo, vidite i sami s čim, par kamera i to. Ne znam, imam sad na Facebooku imam 23.000 pratitelja. Pa to nije. Ili su to mali broj? Ne, ne, to je u Hrvatskoj jako puno. Meni uopće nije jasno kako i zašto, ali eto, isto sam onako dovodio sam razne goste gdje smo razne nekakve teme, ne znam, neki klipovi bi bili viralni i dobio bi po 2.000 followera, onako. Kako, zašto, šta ja znam. Ali ono, u svakom slučaju, čini mi se, to mi je signal da ima, ima potrebe na neki način i to se ono. Pa ja vam to mogu, kao čovjek iz struke, mogu vam objasniti zašto je to tako, ako možda naše gledatelje zanima.

2:21:05⧉ Dakle, stvar je zapravo vrlo jednostavna. Dakle, podcasti nisu ništa drugo nego neformalne televizijske emisije. Da. To je to. To je to, da. Zašto su one toliko uspješne, ti podcasti? Pa zato što ljudi nemaju više povjerenja u, u, u medije. Pa ja prvi, da. Tako je. Nemamo povjerenje u medije jer oni su uvjetovani ili marketinški ili politički. A to znači da sve ono što izlazi pred ljude, to je na određeni način filtrirano ili ljudi sumnjaju da je filtrirano. Vi ste sa vašim podcastom sigurno autentični. Dakle, vi zastupate neke vaše ideje sa kojima se ja mogu slagati ili ne slagati. Da, da, je. I obrnuto. Međutim, vi ste iskreni. I to se ljudima sviđa. Ljudi vole vidjeti taj jedan autentični, nefiltrirani stav prema određenim temama. I to je to. I meni je cilj, onako, evo, mislim, ja i vi se nismo slagali oko nekih stvari, eksploatacije, ne eksploatacije, ali meni je super, znači, da se ne, ne posvadimo, da nije to namnoženo. Ma ja. Idemo pričat, razgovor. Pa šta bude, mislim, evo. Ja isto volim konfrontaciju. E, to je dobro. Znate kako je netko rekao, kaže: "Tamo gdje je dvoje koji isto misle, jedan je viška." Ima nešto i u tome. Bravo, svaka čast.

2:22:06⧉ Ništa, gospodine Nikola, bilo mi je veliko zadovoljstvo. Stvarno ste ovako čovjek, raznih interesa i to. Drago mi je da smo uspjeli ovo ovako u kratko vrijeme organizirati i, ovaj, eto, hvala vam što ste došli. Hvala vama na pozivu. Eto, ja moje vrijeme trošim na takav način. Nisam navijač, ne pratim sportove. Ni ja, da. Pošto sam oženjen i žene više nisu, je li, ovaj, u domeni interesa. Tako da, eto, ne pijem, ne pušim, pa onda, eto, bavim se svim tim stvarima da ispunim svoje vrijeme. Evo, ništa, ljudi, zapratite Nikolu i njegove daljnje radove, pa evo, subscribeajte, lajkajte, odradite sve što treba, što, što volim reći, ovaj, do iduće epizode. Eto ga. Pozdrav. Pozdrav, hvala.