Epizoda #66 · 3. listopada 2026.

Manaslu, lavine i evakuacija 1.000 ljudi: planina je rekla ne

Gošća: Antonia Viljac, planinarka i alpinistica, spašavateljica HGSS-a i vlasnica obrta Šibenik Outdoor Adventure, netom vraćena s ekspedicije „She Goes First“ na Manaslu (8.163 m)

Podijeli: Facebook X WhatsApp Viber

O epizodi

Antonia Viljac je planinarka i alpinistica iz Šibenika, spašavateljica HGSS-a i vlasnica obrta Šibenik Outdoor Adventure, koja se upravo vratila s ekspedicije „She Goes First“ na Manaslu (8.163 m). U razgovoru opisuje osam dana treka do baznog kampa, rotacije do 6.600 metara, gužvu na fiksnom užetu, ciklonu koja je zatvorila sezonu, lavine svake tri minute i evakuaciju tisuću ljudi helikopterima. Nakon Himalaje tema ide na Aconcaguu, Matterhorn i Everest koji ne želi, na Alexa Honnolda i Free Solo, na deset godina volontiranja u HGSS-u i potrage za starijima, pa na obrt u kojem visi na tvrđavama, kopa s arheolozima i vodi ture na Dinaru, i na mačke i pse koje udomljava.

  • Bazni kamp veći od Srime: 460 dozvola, pet etaža šatora, glamping i plastična stolica
  • Klijenti koji abzajl prvi put vide u baznom kampu i 45 minuta čekanja na užetu
  • Snijeg u 2:30 ujutro, šerpe otkopavaju šatore i rečenica „spremite obje torbe“
  • Lavine svake tri do četiri minute i helikopteri čim izađe prva zraka sunca
  • Što košta osamtisućnjak: 12.500 eura aranžman, 200 eura lijekova i nijedne civilne cipele
  • Everest: više ljudi u redu nego na Krki za 1. maj, i zašto ga ne želi
  • Matterhorn, krivo doskočena dereza i račun za spašavanje od 8.500 eura
  • Free Solo: „boli me glava od njega“ i zašto je Honnold ipak kategorija za sebe
  • HGSS iznutra: promatranje, dežurni mobitel, potrage za starijima i zašto volonteri ne žele plaću
  • IRATA licenca: čišćenje zidina tvrđava i arheološki iskop cisterne na Sv. Mihovilu

Poglavlja

Transkript

Prikaži cijeli transkript razgovora

Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druge strane medalje". Danas je s nama gospođa Antonia Viljac. Antonia, dobro došla. Dobar dan, i puno hvala na pozivu. Ma nema na čemu, baš mi je, ovaj, već sam te ja dugo htio pozvati, pa sam malo nekako zaboravio na tebe, moram priznati. Ali kad sam te vidio na portalima da si, da si bila na Manaslu i svugdje drugdje, rekao sam: ajde, moram se, moram se ženi javiti kad sam već htio. Pa drago mi je da si došla i drago mi je da smo se upoznale. Da, evo, baš je ovo brzo išao, ovaj dogovor, i odlično smo to sve dogovorili u 2 dana. Joj, volim tako kad je. Tako kad je. Zna tu biti svačega, volim tako ljude koji su bez komplikacija: ajmo bum tras, idemo, hoćeš neće, Bangladeš. Ne volim to, ono, e vidimo se, evo sad ću za 2 mjeseca. Pošalji mi pitanja i tako. E, da, da, za 2 mjeseca ću moći možda, ono, ajme meni, daj, ono. Još dok imam force i dok mi je još ovo sve svježe u glavi, bolje da izbacim iz sebe. Pa evo, možemo krenuti. Znači, išla si u Nepal, Manaslu, kako se to izgovara, je li oni to nekako drukčije? Manaslu. Manaslu, okej. Od tamo, od naše šerpe Manaslu. Eto, znači, upravo sam se vratila sad, prije 4-5 dana, iz Nepala. Trebala sam biti na ekspediciji 42 dana, međutim, vratila sam se 15 dana ranije

jer je planina ove godine odlučila reći ne svima nama koji smo bili, dakle, koji smo pokušali penjati taj Manaslu. To vam je planina visoka 8.163 metra. U principu, bila bih prva Šibenčanka koja je pokušala popeti jedan osamtisućnjak, i to mi je stvarno bila velika čast. I, dakle, išla sam u ime kluba i u ime našeg jednog projekta, regionalnog ženskog, o kojem ću vam malo kasnije pričati.

Dala sam sve od sebe, imala sam vrhunske pripreme koje su trajale 4-5 mjeseci, i nutricionistu, trenera, i, ovaj, fizioterapeuta koji je poslije sanirao sve te napore. Tako da sam se stvarno, stvarno sam se dala cijela u pripreme, i došla sam tamo baš, ono, napucana. Nikad bolje od kad se bavim planinarstvom zadnjih 15 godina, nikad bolje nisam, ovaj. Kad si došla? Došla sam u ponedjeljak, evo. Ne, ne, mislim kad si u Nepal, baš kad si sletila? Znači, sletjela sam 31.08. Aha. I trebala sam se vratiti 12.10. Znači, 42, 3 dana.

Ništa, znači, sletiš u Nepal, dočekaju te ovi tvoji iz agencije, Snowy Horizon je bila konkretno. Prime te kao da si njihov cijeli život, i onda imaš 2 dana, 3 dana, ovisno, za ako nemaš svu opremu da još tamo rentaš ili kupiš. Eto, od prijašnjih ekspedicija imam stvarno sve. Jedino što sam rentala, rentala sam odijelo za uspon, koje inače košta i do 2, 2.5 tisuće eura, to mi je suludo kupovati jer, mislim, imam i za sva odijelo, di ću s njim po buri, ode po Poljani. Tako da sam to jedino iznajmila, ostalo sam sve imala, i eto. I onda smo krenuli, ja mislim 2.09. smo krenuli lagano u brdo i pristup base campu koji traje. Kako to onda izgleda? Znači, osim dobro, sad si došla, tamo se smjestiš negdje, to je sad, pretpostavljam, to se nekako u etapama ide, nije da ono, e idemo mi sad ujutro, jedno jutro, idemo mi na 8.000 metara. Da, evo, samo odmah da rečem, ima i takvih. Znači, imate dosta. Evo, nas je, znači, ove godine bilo 460 dozvola izdano za ovaj vrh, zbog nekih okolnosti, neki su drugi vrhovi zatvoreni. Za Everest će se napokon, neće se moći ići, evo, mene ide na Everest, nego ćeš morati imati neki sedamtisućnjak ili osamtisućnjak. Tako da su ove godine, u stvari, svi pohrlili na Manaslu, jer je on jedan od lakših osamtisućnjaka. Dosta ekipe, stvarno dosta ekipe, dođe helikopterom u base camp.

To je to, iskrcate na 4.800 metara, ili te eventualno iskrca u selu ispod, na 3.600, i u principu njihov put počinje tada. A moja grupa je 8 dana pristupala base campu. Aha, samo 8 dana, samo do base campa? Samo do base campa. Znači, mi smo tu već grabili i kilometre, i visinsku razliku, i visinu. Popeli smo taj jedan prolaz, Larkya La, na 5.100 metara. To su sve, znači, trekovi, to se zovu trekovi, jel', pristup, to su sve trekovi od po minimalno 10-ak kilometara, sa minimalno 1.200 do 1.500 nadmorske visine u danu. Znači, vi, ako ste izgubili malo kondiciju na putu do Nepala, opet je jako brzo dignuto, jer stvarno, eto, tih 8 dana to vam je svaki dan kao da penjete Dinaru iz Mirkovića do vrha. Ti miša. A s koje, s koje onda, ajmo reći, nadmorske visine si krenula prema base campu? Je li to onda na 1.200? Pa tako negdje, oko 2.200 metara. I onda, znači, ideš tako malo na 3.500, pa se spustiš opet na 2.500, pa idući dan se dižeš opet 1.500 metara. A najjači uspon je bio, i najduži, je taj pass koji je na 5.100 metara.

Znači, krenuli smo u 2 ujutro, da bi negdje u zoru bili na tom prijelazu, prijevoju, jer tamo zna, znači, često biti i mećave i snijeg i svašta nešto. I mi smo to stvarno brzo, ja mislim, za 2 i pol sata, da smo se popeli tih 1.500 metara, ne znam koliko kilometara, mislim 6, tako nešto kilometara. I onda ideš po morenama. Znači, 2 sata smo hodali, kao spuštaš se, a u stvari si se spustio 50 metara nadmorske. To nas je onako malo psihički satralo, jer nikako krenuti u spust, moraš se spustiti sa 5.100 na 3.600. Nekako, u stvari, sad kad ovako sumiram, taj dan mi je možda bio najteži. Je li psihički više ovako? Znači, ni visine niti ničega, nego jednostavno, ono, nikad završiti dan. Reci mi, je li, kakve su temperature? Je li to, ono, neka minus 40 ili? Ajoj. Kako to, na što to liči? To vam je doslovno sad, taj period u kojem smo mi došli, van je iz ekstrema u ekstrem. Znači, od kad sam sletjela u Katmandu, još uvijek je trajala ta sezona monsuna, znači, stalno smo u kiši bili. Cijeli trek do base campa s kišobranom u ruci, navlačne gaće ili Gore-Tex jakete. Znači, kiša, kiša, kiša. Eventualno bi nas pustilo sat, dva vremena dnevno, da malo predahnemo od te kiše.

Tako da, ovaj. A temperatura? A temperatura je ugodna. Mislim, u majici hodaš, eventualno majicu na patent pribaciš. Naravno, navečer krene puno nizbrdo, dođe do nekih, znači, na treku nismo se spuštali možda ispod nule, ali već kako smo išli visočije, to već ide do minus 10, do minus 20. Ti miša, da. Pa da. Jel' se onda to sve izmrzne ili? Pa smrzne se, smrznuti se i gojzerice, ako ih ne zaštitiš, i stvore ti se u šatoru oni mali kristalići. I to se ujutro, jedno jutro, sjećam se, ležala sam na 6.300 metara, nešto kapa meni po glavi, ono, u snu. Otapa, otapa se valjda? Da, da, da se otapa led. Tako da, mislim, meni je to sve zanimljivo i ja to baš obožavam, te uvjete ledene. I onda, znači, došli ste u base camp nakon tih, koliko, 8 dana? Da, tako je, znači, 8. dan smo došli u base camp. U stvari, mi smo vam živjeli jedno više od 2 tjedna na visini od Mont Blanca. Znači, Mont Blanc je 4.810 metara. Naš base camp je bio na toj visini. Znači, zamislite da sad živite na Mont Blancu 15, 20 dana. E, to, ono, čuo sam da budu glavobolje, bude svašta. Je. Jesi to osjećala? Evo, ovako, iskreno. Iako nije ti prvi put, pretpostavljam. Je, je, ali znate šta, visinska vam nema u stvari nikakve veze s pripremama, jer

to je skroz nešto drugo. Tijelo ti može reagirati, ne mora. Mene inače, to ja kažem, opali me visinska na 3.500 metara. Ali moram reći, ovaj put, ne znam je li zbog jako dobre aklimatizacije, te postepene od 8 dana, ili sad sam pila taj jedan feritin, što mi je nutricionist objasnio, da je u stvari željezom. Znači, ja sam, ono, krvna slika, sve su to bili pregledi prije, naravno, ipak ideš na 8.000 metara. Imala sam super zalihe željeza, ali feritin mi je bio nizak. A koliko sam shvatila mog nutricionistu, feritin nam služi za zalihe krvnih zrnaca na visini. I ja sam 3-4 mjeseca prije ekspedicije počela piti feritin. I sad ja ne znam je li to doprinijelo. Mene glava zabolila nije niti jedan put. Ha, možda nije odmoglo, ajde. E, znači, evo, ja sam došla, najviše što smo uhvatili na ovoj ekspediciji sad, visina je 6.600 metara, ja ne mogu sebi doći, obično vas krene, to su bolovi ovdje, krene oko očiju, sve to vas sve stisne ovdje, ne možete. Baš bolovi, kao da ste nešto, miks nekih pijanstva, mamurluka, ne mogu vam to opisati, taj osjećaj. Evo, ovaj put, da kucnem, visinska izostala. Kako taj base camp izgleda? To je, mislim, to je samo nakupina šatora gdje su ti šerpe. Je. Jesi do sad išla sa šerpama ili je to, znači, cijelim putem imaš u principu neku stručnu

pratnju? Tako je, znači, cijelim putem vas. S nama je bilo, znači, u mojoj grupi, osim nas 5 cura, bilo je još 15 ljudi, znači, bilo nas je 20. S nama je bilo troje, četvero šerpi koji su se cijelo vrijeme brinili koliko ćemo taj dan hodati, di ćemo spavati, jer vi tamo nemate sustav rezervacija, pa sad vas čeka smještaj u hotelu. To jest, to se tamo u Nepalu kaže lodge, to su kao malo veće kuće di se spava. To govoriš o base campu ili? Znači, na putu do base campa. A, okej. A oni bi trebali, znači, doći prije nas u to selo, pitati ima li smještaja, naručiti nama eventualno večeru, jer nas je puno. A u base campu, to vam je selo moje malo. Evo, ja živim na Srimi, ja mislim da nas ima prijavljenih 900, kao, ljudi kao glasači. Ja sam se zafrkavala da mi je veći base camp nego mjesto di živim. Ove godine, kažem vam, ekstremno je bilo, 460 dozvola, plus šerpe za sve te ljude, plus logistika, znači, kuhari, osoblje, ljudi koji se tu, jel', mislim, vrte po tom base campu. To vam je bilo na etaže, ja mislim da sam izbrojala 4-5 etaža šatora, kupola. Sad sve ovisi od agencije koliko ste vi platili tu ekspediciju, imate kupole staklene, grijanje, ne znam, svašta nešto, luksuz.

To je već ono glamping, ono. Ma, skoro pa glamping. Mi smo išli skromno, kao i uvijek, i meni je bilo isto lipo i na mojoj plastičnoj stolici. E, tako da, to vam je baš taj base camp. Evo, kažu da se čak skinija rekord Everesta po veličini base campa ove godine. Ma daj, opa. Uf, ogromno. Kako je onda dobro, onda je lagano, kreće pravi uspon. Ovo sve do sad je bilo. Ovo je bio trek. Da, trek, gotovo. I ništa, znači, dobijete svoj mali šator, jedna osoba u tom šatoru. Imate punu visinu, možete se uspraviti na noge, imate, znači, krevet na podu, obložen u neku gumu, jer tamo je stalno ta vlaga i kiša i snijeg. I lipo tu sve svoje stvari izbacate, složite, kako god. I od tu, znači, nakon 2 dana odmora, kreću rotacije i aklimatizacija. Znači, počinje prilagođavanje vašeg tijela na visinu, plus iznosite opremu koja će vam trebati za daljnje kampove i za daljnji uspon. I tako smo mi, u stvari, znalo se već da će vrijeme biti čudno, i malo smo skratili te rotacije. Trebali smo prvo ići na kamp 1, na 5.800, prespavati, vratiti se. Međutim, mi smo to sve nekako preskočili i odmah smo u šusu, u 3 dana, išli na kamp 3, znači

s 4.800 na 6.600. Spava se, znači, prvi dan se ide 1.000 metara nadmorske. Pukotine, užeta, svo ono veselje što se radi. Pa dobro, to i stigneš onda, ako nije samo ono lagani stroll. E, a mislim, to je lipo po snijegu, morate staviti dereze, ukopčate se u konop, jer ima stvarno puno pukotina, krcato. Mislim, Manaslu je poznat po pukotinama i lavinama. Cijelo vrijeme ste ukopčani u konop, ako slučajno propadnete, da ostanete visiti u tom užetu.

Znači, na 5.800 je prvi šator. To već, znači, više nemate te luksuze tih glampinga, nego imate već male kupolaste, zimske šatore, one niskopodne, što se kažu. Ali to je, znači, to fiksno, to uvijek tamo stoji ili? Nije, to vam uvijek dan, dva prije vas odu šerpe, postave. Aha, da, okej, okej. I onda, ovisno o vremenu i prilikama, tako se ti šatori skidaju i stavljaju. Ma, to su oni zimski, baš alpinistički, visokogorski. I ništa, ovaj, spavate tu, idući dan odmah krenete ujutro, nakon "doručka", pod navodnike, krenete. Zašto pod navodnike? A to vam je sve ono juha, noodle soup, sa malo više maništre unutra, jer mora biti ugljikohidrata i tekućina je bitna. Mislim, to su obroci. Jednostavno prihvatite da ćete biti gladni, da nećete imati dovoljno i da ste konstantno u nekom kalorijskom deficitu. Mislim, s obzirom koliko se trošite na toj visini, koliko nadmorske se radi, i da se tijelo konstantno, ono, brani drhtanjem od hladnoće, vi bi trebali unositi, ja mislim, preko 5.000 kalorija dnevno, a unosiš jedva 2.000. Tako da, to je malo zafrkano, ali zato se živi na Snickersu. Aha, znači, onda slatko unosiš. E, Snickersi, čokoladice, i Coca-Cole, čajevi, i to. Ma to su ekstremni napori, ja mislim da je to, ono, baš gadno, ono.

I ništa, znači, onda idete sa kampa 1 na kamp 2, opet vas čekaju ti mali šatori. Onda smo spavali, znači, to je bilo 6.300. Tu vam već ovako malo srce počne lupati, nekontrolirano, koliko god ti pokušavaš duboko disati, umiriti se, ali nema to veze s tim. To nema veze s onim nekim normalnim disanjem. Nije to neka panika, nego jednostavno srce se privikava na visinu i stalno pumpa, pumpa, pumpa. To onako malo. Pa da, zbog manjka kisika. Tako je. To malo ometa san. U stvari, uspiješ odspavati 2-3 sata, ovo ostalo je sve neko bunilo. I onda opet sljedeće jutro smo išli na kamp 3 do 6.600. I to se kaže dotaknuti kamp 3 i nizbrdo opet na 4.800. Tako da, nisu, to su poprilično zahtjevni metri visine. I samo da napomenem, između kampa 1 i kampa 2 je baš penjački dio. To je u stvari na cijelom tom usponu, koliko sam uspjela shvatiti vodiče, najteži. Znači, tih 500 metara penjanja te vertikale u ledu i snijegu. Na blokeru ili žimar, to je jedno speleološko pomagalo za penjanje, uzbrdo po konopu. Penjete se, teško je, imate ruksak od 15 kila na leđima, bez obzira što vam i šerpe nose dio tereta. Tako da, treba biti dosta, dosta dobar fizički i jak i psihički za sve to podnijeti, a pogotovo

ove godine zbog ogromne gužve, zbog tih ljudi. Čekali smo i po 30 do 45 minuta na dijelovima di se penje. Mislim, uspiješ se odmoriti, jel', dođeš malo sebi, uhvatiš zraka, ali naporno je to sve skupa. I čekanje, i onda dosta ljudi ne zna baratati tim nekim tehnikama, onda to traje, pa to svi gledaju, pa onda ti je još gore tom nekom ko penje, jer onda te svi gledaju i tako. A hoćeš reći, ima tu dosta amatera, ajmo reći. Ima dosta klijenata, ne, e. E, na njih mislim, da, da, da. E, znači, evo. Aha, ali zar nemaju onda nekakve osnove prije kako baratati s tim onim grappling i to? Mislim, ja isto ne znam ništa o tome, ali doduše ne idem na takve stvari. Pa to sam baš, e, to sam baš komentirala u klubu, da treba biti dosta hrabar za ići na vrh od 8.000 metara, da se koristi nekakva oprema, a pogotovo abzajl. Abzajl vam je nešto što morate samostalno raditi, znači ukopčavate, kad idete nizbrdo na užetu, ukopčavate nešto, jednu spravu koja se zove reverso ili kruška. Znači, i morate, znači, vi morate u svom tom i visini i bunilu i umoru znati što radite. A nerijetko se događa da ljudi koji idu na takve uspone prvi put se susreću s tim spravama u base campu. To sam već doživjela i prije na nekim ekspedicijama što sam bila okolo po svijetu, tako da,

svaka njima čast, ja se ne bih usudila ići, a da ne znam osnove. Možda oni nisu ni svjesni koliko to, ono, u što se zapravo upuštaju. Pa vjerojatno i to. I sad sam se cijelo ljeto, što se kaže, tresla, ono, čovječe, ideš na 8.000 metara, svi pucaju. A iskusna si, nisi prvi put, jel', ono. E, a prošla sam i tečajeva i škola i nesreća i iskustva po planinama, pa opet mi je, ono, malo u glavi. Da, da, trta je bila, ono. A očito kad ne znaš bolje, možda bolje ne znaš di ideš. Blaženo neznanje, a? E, je.

Dobro, znači, kad je nastupilo problemi zapravo? A problemi, znači, kad smo se vratili s toga kampa. To je sad već na 3-4 dana smo već, e, okej. Znači, sad smo se vratili u base camp i krenulo je, uf, kreću. Kao, dogovor je bio, to, ajmo reći, bio četvrtak, u nedjelju krećemo na summit push, a summit push je izraz za napad na vrh. Znači, to je ono završno. Samo što u ovom slučaju, kad je osamtisućnjak, summit push traje 5 dana. Ti više. Tako je. Znači, inače summit push traje, ne znam, 24 sata, 30 sati, tako oko te, uvijek se to vrti oko 20, 30 sati, a ovdje bi trajao 5 dana. Okej, dogovor u nedjelju. I lagano je krenulo ludilo u base campu. Prognoza, kreće ciklona iz Indije, Bengalski zaljev, bla, bla, s oceana dolazi neko čudovište. Svakakve priče su krenule, lagana nervoza, šerpe su se uskomešale, mi isto, planinari, klijenti, već kako se nazivamo, isto luda kuća, već sto priča, sto varijanti, što ćemo, kad ćemo krenuti, hoćemo dan ranije, pa hvatamo taj prozor 23.9., nećemo, ajmo čekati da prođe, pa ćemo vidjeti što će iza monsuna i ciklone ostati. Znači, ajme. U stvari, krenulo je 5 dana nemira i kalkuliranja.

Međutim, kako se približavao taj datum početka ciklone, meni je postalo sve jasnije, postalo sve jasnije da, čini mi se, da od vrha neće biti ništa. Problem je, kad vam padne friški snijeg, a u najavi je bilo 3 metra snijega, znači minimalno 3 dana mora proći da taj snijeg postane kompaktan s onim slojem prije. A to znam za Alpe, pravila i za ove neke tu vrhove do 4.000-5.000 metara, ali na 8.000 metara, mislim da je to još malo gore. I sad, iz nekog svog iskustva, i kažem vam, i kroz GSS i kroz školovanje u Savezu planinarskom, nekako mi se to činila, ta ideja čekanja tog prozora za uspon, malo

nerealna. I počela sam raditi plan B i plan C, znači, u slučaju da se ne može ići na vrh, možda ćemo završiti trek oko Manaslua, pa barem da prošetamo sve te kilometre oko njega. Znate, ono, počinjete, što ćete, hoćete u Pokharu, to je jedan grad turistički, super za razgledati i tako. Da, da, bar iskoristiš kad već nije išlo. Znači, već su krenuli meni u glavi, eto, iskreno, planovi, što ako ne bude vrha, pa što ćemo. Već malo o restoranima možda razmišljaš. Pa i to isto, hrana, biftek i tako, još tamo te cijene, ajme, ljudi moji, ono, za par eura. Aha, se najedeš fino, da, da. I ništa, eto, ovaj, dogodilo se da je malo uranila snijeg par dana i samo čuješ u 2:30 ujutro, šerpe idu okolo po base campu i otkopavaju naše šatore. A naši šatori su visoki 2 metra, ti, te kao kućice. Da, znači, napadalo je dobro. Znači, već dok nije krenulo ozbiljno, već su nas otkopavali.

I onda mi je to, pogotovo, bilo sve jasno, a pogotovo kad su nam šerpe rekli: "Morat ćete spremiti obe torbe." Znači, išli smo gore sa sve skupa oko 40 kila opreme, mislim, za uspon i robe i dereze i cepini, kacige, svašta. Čim su oni nama rekli: "Spremite obe te transportne," meni je sve bilo jasno, znači, nema povratka. I onda sam ja donijela, ajmo reći, odluku, još nas par iz te grupe, od nas 20, da nećemo se zafrkavati s obzirom na vrijeme, stiže ciklona, novi snijeg, pukotine će biti pokrivene. A onda ih ni ne vidiš, ajme. Užeta će biti pokrivena, znači, sve ono što su, ta organizacija tih šerpi za postavljanje užeta do vrha, sve će to biti zakopano i pokriveno. Znači, nema užeta, mislim, po čemu ćemo se kretati, jel', nije to takav, ovo je komercijalna ekspedicija, nije to alpinistička da sam postavljaš, nego ipak ti netko postavi. I oni su isto već donijeli odluku da neće opet ići postavljati užeta za summit, za vrh, i to je bilo to. Eto. Znači, samo je bilo pitanje dana kako ćemo se evakuirati. U stvari, u 3 dana je trebalo evakuirati 1.000 ljudi s planine. To se mi zafrkavamo da jedino tko je profitirao na ovoj ekspediciji su helikopterske agencije.

Znači, to se šišalo, čim bi prva zraka sunca izašla, helikopteri su dolazili. Ja, malo je možda i panika nastala i ono. Panika je nastala jer se točno već zna otprilike datum kad, mislim, zna se datum kad će krenuti ta ciklona i trebalo je 1.000 ljudi skinuti s planine. Mi smo odabrali jeftiniju verziju. Znači, spustili smo se u to selo Samagaon na 3.600 metara, što je doslovno odmah ispod base campa, za nekih 2 i pol sata, to mislim kad je još nizbrdo to ide. Da, ide to brzo, da. E, i ništa, u tom Samagaonu smo prespavali i čekali ujutro helikopter koji smo po redu bile, ne znam ni ja, to se čeka satima, jer je masu ljudi. I poletjele smo iz tog sela do još jednog sela.

Znači, nismo išle za Katmandu, jer je to jako skupa opcija bila, mi smo išle za ovu malo jeftiniju. A zašto je helikopter baš bio potreban? Bio je potreban. Zato što imale smo samo od našeg dana leta, što je bio zadnji, još je bio samo u stvari jedan dan otvoren za helikoptere. Problem je što, mi smo pitale možemo li mi hodati, rekli su nam: "Ne, bilo bi vam dobro jedan dan, već drugi kreću klizišta." I stvarno, ovo selo di smo bili, di smo čekali helikopter, 4 klizišta u jednom danu. Znači, kad smo se mi spuštali u to selo, žene iz, ono, lokalne žene su već dizale stoku, blago, jel', krave, jakove, mule, mazge, već su s njima bježale gore u jedan, iz kanjona, mislim, to je sve kao jedan veliki kanjon di se slivaju te rijeke i te kiše, tako da su one već s njima bježale u planinu. To je stvarno bilo zafrkano, ta evakuacija. Evo, ovaj jedan naš Jakub, ja mislim Poljak, ostaje zarobljen, ostaje zarobljen u tom selu par dana, nije mogao izaći iz sela. Tako da, stvarno, evo, ja se ovako malo to, ono, smijem, više. Da, da, kužim, da. Više, ono, ajme, gospode di sam bila.

Zafrkano je bilo. Znači, jedan base camp zatrpan, na planini je poginulo, nažalost, 5 ljudi od lavina. Da, vidio sam to. Jer jednostavno, na Manasluu je takva konfiguracija terena da sve što padne ide dolje. Ja sam vam čak jednu noć brojala, doslovno svake 3 do 4 minute su bile lavine. Nisam cijelu noć mogla spavati, jer to su takvi udari, kako pada snijeg na te stijene i na već taj stari snijeg, to samo se urušava sve oko tebe. A to obično se čuje kako? Čuje se kada netko bombu baci, dum, prvo nešto pukne i onda krene. I to traje po par minuta ta lavina. Stvarno, stvarno su uvjeti bili. A što je taj bumbić, ono, onaj prvi? Kad pukne. Znači, kad pukne snijeg. To je baš onaj trenutak odvajanja snijega od stijene ili snijega od snijega od leda. A, vidiš, zanimljivo, očekivao bi možda kad prvo ono udari, kad padne, a ne ček, aha, aha. Nije, nije, prvo pukne. Kužim, kužim. A to ima i u Alpama, samo nije ovako, nije ovako. Nisu ovako serijski, aha. Ajme, strašno. Čak sam snimala sam zvukove ima neke ovdje, baš iz horor filma, ono, kao da netko radi vuuuuuuuu cijelo vrijeme. Tako da, ovaj, meni je bilo, evo, zanimljivo sve to skupa proživjeti i doživjeti iz prve ruke i način komercijalne ekspedicije i te lavine i promatrala sam ljude kako se ponašaju u situaciji kad treba odustati.

Točno se vidi razlika između ljudi koji idu samo tamo da bi popeli vrh, koji nisu planinari, i razlika ljudi koji su alpinisti i koji se stvarno bave s ovim, s čim se bavim i ja. To je baš bilo zanimljivo za promatrati te reakcije, tako da ima materijala za priču dosta. A, znači, prošla si ti tamo svašta. Pa, zanimljivo mi je bilo. Bila sam dosta, bila sam, evo, prvi put od kad idem na ove ozbiljnije ekspedicije, prvi put sam bila bez svoga Leonarda, mi skupa penjemo stvarno i, ono, cijeli svijet smo obašli te vrhove. I prvi put da sam išla bez njega i nekako sama sebi sam rekla: "Okej, moraš biti smirena, slušat ćeš sve što ti kaže tvoj vodič." Igrom slučaja, prije 4 godine kad smo penjali ovaj vrh Ama Dablam, s nama je bio Furba, 29 dana je bio s nama i sad isti taj Furba je opet bio sa mnom. Tako da, čovjek od povjerenja, eto, nisam imala Lea, ali sam imala Furbu kojem vjerujem beskrajno. Čekaj, je li Furba ime ili je to? Furba je ime. Aha. Furba Ongdi Sherpa. Znači, oni se svi zovu po danu kad su rođeni. A, okej. I onda imaju taj Šerpa, oni su to kao narod Šerpa. I taj Ongdi, to im je prezime, tako da se zna. Aha, aha. Moj je Furba. I bio je s nama njegov sin, 17 godina, koji se uči za biti vodič.

Znači, obiteljski biznis. Je, obiteljski. Fora, fora. A s kim si išla, je li to sad ovaj She Goes First? Da, evo nas sad. Možemo u to se ubaciti. E, tako je, eto, znači, to je projekt. Što je to, možeš malo opisati? Da. Projekt nazvan She Goes First, znači, Dragan Jaćimović iz agencije iz Srbije, s kojom već godinama idemo na ekspedicije. Otprilike je znao tko je što popeo iz regije, znači, Srbija, Crna Gora, Hrvatska, i tako je okupio tim od 5 žena. Znači, lani su Marija i Marija popele Amu Dablam, ja sam Amu popela 2022., ove dvije, Daliborka i Dušica, su popele Himlung, jedan vrh od 7.100 metara, i to su, ajmo reći, bile ulaznice za ovaj vrh, jer, ono, mislim, još smo popele neke vrhove, Aconcague, Elbruse i tako. Neke sitne. E, sitne. I on je otprilike znao kako dišemo i tako je oformio nas 5.

I upoznale smo, ja sam već s ovom jednom Marijom penjala Elbrus i Aconcagu, a ove druge 3 cure sam upoznala na press konferenciji u Beogradu prije 3 mjeseca, u stvari. Znači, mi se ne znamo, nego nas je taj Dragan okupio i onda smo tako, u stvari, naše prijateljstvo je krenulo sad kad smo se našle na aerodromu u Istanbulu 31.8. Aha, fora. E, tako da. Znači, tako, to onda, mislim, to je neformalno na neki način. Pa, e, znači, okupljene smo da, da, kao da, da pokažemo da i žene mogu i da smo sposobne i da možemo ići na osamtisućnjake. Zar je to bilo sporno? Ha, nije nikad. Ja to uvijek kažem, mislim, žene ipak malo bolje od muških.

E, tako da, ovaj. Ne, znam da ima žena dosta, to me nije to nešto, nije to nešto toliko, ovaj, nije to toliko nešto neobično. Nije, nije, pogotovo u današnje vrijeme kad je sve otvoreno, kad se može školovati i tako da, ovaj, eto, znači, nas 5 skupljene, okupljene i krenula naša avantura kroz projekt She Goes First. Imale smo tako neke sponzore, jer dosta su skupe ovakve ekspedicije. To sam te htio pitati, koliko to košta? Pa, evo, mene, ja sam nakon nešto, nisam još, imam, imam u malom jednom crnoj knjižici troškove, nisam još sve zbrojila. Excelica, ali više je zbrojila, ali otprilike, mislim. Oko 18.000 eura. Znači, sama ekspedicija je. Pa bome, to je, onda što to imaš sponzore ili? Pa, imali smo 3 velika sponzora, koja je našao taj Dragan, oni su pokrili 70, 60, 70% ekspedicije. Znači, sama, sam aranžman je 12.500 eura, plus avionska karta 1.100. Srpski savez je curama platio avionske karte, ja sam sebi sama uzela, jer nisam član Srpskog saveza. I ti sponzori su pokrili dio, većinu od tih 12.500 eura. Aha, slušajte, onda još imate osiguranje putno, osiguranje alpinističko. Lijekova sam samo 200 eura morala uzeti, jer ti nikad ne znaš što te može tamo lupiti.

Imate, ono, uvijek nešto opreme, koliko god misliš da imaš, uvijek nešto traži. Uvijek nešto, da, da. Mislim, i pripreme i treninzi i treneri i nutricionisti, sve to, sve je to, ajmo reći, u toj cijeni od nekih 18.000 eura, ovaj. A slušajte, ne idem van, ne izlazim, ne kupujem, što ja kažem, civilnu robu, civilne cipele. Ja nemam u čemu otići na vjenčanje da me netko pozove. Tako da, što ću, ja sve svoje prihode trošim opet dalje u opremu i planine. Što ću, kad živim za to. Tako da nekako, mislim, nije mi žao niti lipe, naravno. Dobila sam avanturu u životu, opet sam bila u Nepalu, kojeg obožavam. Tako da, ovaj, i bilo je još dvoje Šibenčana, igrom slučaja, kako sam ja ranije završila svoju ekspediciju, jel, potjerala nas je planina, tako sam se družila sa dvoje Šibenčana još tamo. Tako da, super je bilo sve skupa, baš, eto. A super, aj, baš zvuči kao. Ono, bilo je igra živaca, igra opasnosti, helikopteri, evakuacija, lavine, svega. Da, da, da, svega je bilo, samo, samo nije bilo vrha. Samo nije. A dobro, ajde, drugi put. Znači, jedino što mi je žao, malo mi je žao što nisam dobila priliku da probam kako

je to ići s kisikom, jer nisam još nikad koristila kisik. Bili bi ga dobili na 7.000 metara, taman smo vježbali noć prije nego što je taj snijeg pao. Vježbali smo s kisikom i kako ispravno držati cijevi i kako kad se napravi onaj led od 20 centimetara, kako se mora puknuti i takve neke stvari. Kad bradu dobiješ. E, kad bradu od leda dobiješ, da. Bale, ili bolje reći bale. Bale. Tako da, sve to skupa mi je bilo zanimljivo s tim kisikom, ajde da vidim kako će to biti, jer normalno da je bolje kad si na visini a imaš kisik, jer inače si u nekom bunilu dok penješ. Malo mi je, eto, žao samo što nisam dobila priliku da vidim kakva bi bila preko 7.000 metara, ali bože moj, sigurnost je na prvom mjestu. Ma dobro, ajde, a mislim, nisi imala ni izbora, oni su vas pustili. Nismo mi odustali jer mi nismo mogli, nego smo odustali jer je planina rekla: "Ajte lipo, vi kući." Da, da. Tako da ne žalim uopće, eto, samo eto malo ta prilikica da vidim kako bi bilo gore, viš' svačije. Spomenula si Ama Dablam i takvi te vrhovi, malo pričaj šta, gdje si sve ovako bila od, mislim, znam da je popis vjerojatno podulj, ali ovako, što ti prvo padne na pamet, ono. Pa, trudimo se ići svaki. Koji je najviši, ajmo reći, tamo od početka? Najviši mi je Aconcagua. Da si uspjela baš. 6.962, znači nisam još prošla nikad 7.000 metara.

Znači, Aconcagua 6.962, to smo popeli 2019., Leonardo Grubelić, Anka Dujić i ja iz Svetog Mihovila i Željko Bockovac, alpinist iz Makarske. To smo 2019. u čast našem prvom predsjedniku kluba koji je tamo poginuo, 1999., to je bila baš tragedija velika za Šibenik i za planinarstvo. I mi smo htjeli 20 godina ići njemu u čast, pokušati popeti taj vrh i, eto, mi smo uspjeli i išli smo istim stilom kao i oni onda, kad su išli, znači, svoje šatore, svoju hranu, svoj plin. Mi jesmo išli s agencijom, ali smo se izolirali odmah od njih i sve smo sami radili. Tako smo htjeli, eto, malo na teži način, ali smo uspjeli. Onda je bilo, znači, prije toga je bio Elbrus, to je kao službeno najviši vrh Europe, 5.642 metra u Rusiji. To je isto bila avantura, led, snijeg, vraćanje, okretanje, gotovo uspon, pa smo čekali 3 dana u mećavi, isto u šatorima smo odabrali, nismo odabrali spavati u čvrstom objektu, nego opet u našim šatorima.

To smo isto uspješno popeli. Onda, naravno, Mont Blanc, jedan put uspješno, drugi put neuspješno, vrijeme. Grossglockner dva puta, alpinistički Via Normale smjer. Bili smo lani u Ekvadoru, isto na nekim vrhovima, nismo uspjeli popeti Chimborazo jer je bio ogroman vjetar, ali smo došli tako, ekipa je došla do 6.000, kako tko. Što još, Ama Dablam, 6.800 metara u Nepalu, isto ekspedicija duga 30 dana. To je jedan jako tehnički zahtjevni vrh. Ima dosta penjanja, alpinizma, korištenja isto razno razne opreme. To mi je bio najveći izazov u životu i to mi je baš nešto predivno što sam popela. Matterhorn, on je ono must, must climb za sve ljude koji se bave alpinizmom. Čekaj, gdje je onaj Matterhorn, jako mi je poznat. Matterhorn u Švicarskoj, to je ovaj što kaže Toblerone, onaj vrh opasan. E, znam, uvijek zbuni me to ime, nekako zvuči engleski, ali je zapravo da, da. To je jedan, jedan kralj kamena, stijeni div, izoliran, koji stoji iz, pokraj sela Zermatt u Švicarskoj. Mislim, prvi put kad sam ga vidjela prije 5-6 godina, uzbrdala ispod njega, počela sam plakati od strave i užasa lipote, predivno će, znate, ono miks, Isuse Bože, zamisli onog dana ovo penjati.

Eto, par godina iza jesmo popeli. Imala sam manju nesreću pri silasku, to jest, jedan od najluđih dana u životu. Spašavao me malo helikopter. Ja, lipa. To je isto bilo zanimljivo. E, ma, u tom abzajlu, mislim, sto puta sam bila u abzajlu, u stijeni, u planini, i samo sam krivo u derezi po mraku doskočila i zarotirala cilo stopalo i puklo. I treba doći heli po mene. Da, da. To je isto bila akcija, eto, da vidim kako je malo biti na. Na drugoj strani, da, da, spašavanja. Pa isto, sve protokoli, to je sve to, mi smo svi, ono, po istim protokolima radimo u Europi. Tako, bilo je tu zanimljivih vrhova, eto, znači, od Južne Amerike, Azije, Rusije, Europe, naravno. Evo, tjedan dana prije polaska u Nepal, popeli smo jedan jako zahtjevan vrh u Alpama, Castor. Nije visok, 4.200 metara, ali se cijelo vrijeme, to mi kažemo na nožu, znači, na stazi širine 30-ak centimetara, u navezu sa još dvije osobe. U čovječe. Cepini su u igri, svašta nešto, tako da, ovaj, ne mora vrh nužno biti visok da bi bio zahtjevniji. Zato uvijek kažem, visina nema veze. Je, da, da. E, i evo, iskreno, da nisam dobila poziv za ovu ekspediciju na proljeće, nisam sigurna bi li za života išla tako na nekih, pokušati popeti osamtisućnjak, jer ima puno zanimljivijih

nižih vrhova. Aha, ali si išla više radi te brojke, onako. Pa išla sam, čisto eto jer sam dobila poziv, jer je većina bila plaćena, ajmo reći, od sponzora. I taj projekt sa She Goes First i tako dalje, da. Da, da puste novce, da to, mislim. A je, stvarno, dosta kad, isto sam rekao, mislio da će biti manje. 400 konjica, oko 18, je, je, izađe to sve skupa. Tako da, kažem vam, kažem, ne znam, nisam sigurna bi li, bi li išla na nešto ovakvo da, eto, nisam dobila ovaj poziv. A bi išla na Mount Everest, to je. Ne. Ne? To već godinama govorim, ne. Mount Everest, zato što mislim da ga je taj high altitude turizam upropastio.

Za nas je prestiž reći da si bio na Everestu. Ima tu iskonskih pravih alpinista, naravno. Mislim da je svakom alpinistu, ko što mu je san popeti Matterhorn, tako mu je san popeti Everest. Normalna stvar, svi bi mi htjeli biti na vrhu svijeta. Ali s obzirom što se zadnjih par godina dešava s tim vrhom, ne bi, ne bi, ne bi, jer. A što, što se dešava? Pa to ja kažem, ajme, ajme, sad ću ispasti grozna, ovisno tko ovo sluša i gleda. Ima više ljudi. Ma neće ovo nitko gledati. Ima više ljudi u redu za popeti Everest nego na fažolu za 1. maj na Krki. To znam da su ogromne gužve. Mislim, vi kad vidite te slike i snimke iz drona i da se čeka satima, to je, nekako se gubi čas. I na Manaslu ove godine, bi isto bilo zafrkano, jer nikad više dozvola nije izdano. Dobro, zatvorena su bila dva susjedna vrha sa strane Kine, pa su svi tih 120, 130 planinara se preselili kod nas, na Manaslu. Zato je bila gužva, ali sad kad sam došla doma i kad razmišljam o toj gužvi na Everestu i tom Manaslu, koliko nas je bilo, mi bi isto čekali satima za vrh. Jer ti kad dobiješ priliku za summit push, to je sve u 2-3 dana. Znači, nema tu da ćemo se sami dogovoriti, aha, ova će agencija 31., mi ćemo 1., vi 2. Da, da, to je sve, ono, idemo.

Vrijeme je, ide se. I zato je sad na Everestu i na ovim sad komercijalnim ekspedicijama, na komercijalnim vrhovima, događaju te ogromne gužve. I Everest, nikad ne reci nikad, nikad ne reci. Mislim, možda dobijem stvarno neki poziv, opet, priliku života, ali dobijem na lotu pa bude nimalo stotinjak tisuća eura viška za Everest, ali. To toliko košta. A prosjek vam je sada oko 70.000 do 100, 120, ovisno. Ali ako je tolika gužva, onda ti bit će treba i veza, praktički. A bome. Nije samo lova, nego ono. Tako da, ne znam, evo, iskreno, sada, a pogotovo što sam sad prošla komercijalnu ekspediciju i vidjela sam kako se ljudi ponašaju, pogotovo kad krene loše.

Da im je važnija, da im je važnija vreća za spavanje jer je pomela lavina na 6.000 metara ili ljudski život od šerpe koji ide po tu tvoju vreću za spavanje. Nisam sigurna, nisam sigurna. Ići ću ja okolo po planinama, ići ću na svjetske vrhove, ali nisam sigurna baš na ovakav način. Mislim, zna to biti i opasno na Mount Everestu, dosta ljudi je tamo poginulo. Ostaneš. Ne, jednostavno. Da, da, i ono, ima onaj poznati Green Boots guy, guys, ali ne samo moj. Da, da, orijentiri. To su orijentiri, jer grozno su. Strava, ono, mislim, naprosto. Nema te ko spustiti. Da, helikoptera. Helikopter je preko 6.000, teško da može let. I valjda je fizički prezahtjevno. Je, je, fizički je zahtjevno. I slušajte. I nije jedini, ima ih, ono, ohoho. Nikad ne znate što će vas lupit. Evo, sad je isto jedna žena iz Singapura na Manaslu, sve je bilo okej, sve je bilo u redu, na silasku sa 6.600, i eto, samo pala, mrtva. A bit će srce izdano, ko zna šta je. E, što je bilo. Tako da nikad ne znaš, mislim, što se može dogoditi. Imate, znači, podjelu na subjektivne i objektivne opasnosti. Na objektivne, to su one naše, znači, bože, subjektivne, znači, visinska bolest, nije dobra pripremljenost, lijekove neke pijete, imate neke alergije, to

vas može omesti dosta. A objektivne su, evo, lavine, pukotine, kiša, snijeg, ciklone, ne možete na to utjecati. Da, da, nešto se dogodi i to je ono. Da. Znači, Mount Everest za sad ništa. Ne. Evo, mi dogodine imamo plan, trebali smo ići ove godine u lipnju, ali ćemo ići dogodine, moj Leo i ja, penjati Alpamayo. To isto nije visoka planina, 5-6 tisuća metara, ali je malo zahtjevniji tehnički. Znači, rađe eto tako nešto, malo se poigrati u planini sa spravama, sa sidrištima, s penjanjem, nego, ovaj, čekati u redu. Jesi u SAD-u bila šta? Ništa. Ajme, to mi je san. To mi je san. Šta je tamo, ako privlači? Aj, tamo bi htjela ići i taj, dobro, aj, tamo bi, iskreno, rađe išla promatrati vukove. Ko nije, nek pročita knjigu Mudrost vukova, zaljubit ćete se beskrajno u vukove i u cijeli taj koncept njihov. Eto, ovaj, htjela bi otići tamo, više ne bi htjela ići u nikakve New Yorke i Los Angelese. A mogu zamisliti da bi ti neku poštenu planinu kojih ima tamo. E, ja bi rađe išla u kanjone, u planine, oni isto imaju vrhunska skijališta i vrhunske kanjone, mislim, znate sve iz emisije, ono, ono kad gledaš emisiju o Americi, ne možeš sebi

doći, koliko je to predivna država, bože, kontinenta, a uopće ne ideš za tim jer ti uvijek serviraju gradove. Ma je, ma tamo ima stvarno svačega. Ima sve. Tako da, ne, nije još baš u bliskoj budućnosti, ali bi htjela bi. Sad još bi htjela ovako ove neke, tako Južnu Ameriku i Himalaje dok mogu, dok sam još ovako malo mlađa, a onda poslije. Čekaj, koji je tamo najviši vrh i nije nešto impresivno? U SAD-u? U SAD-u vam je, ajmo reći, na Aljasci Denali, 6.200, ja mislim. Pa dobro, htio bi malo. To mi je čak u planu, eto, on kao on, taj vrh, znači ne ono turizam i kanjoni i to, nego on mi je,

htjela bi ga stvarno popeti, više nego Everest i takve neke, jer tamo moraš sve sam. Iskrcate helikopter na ledenjaku i ti danima pristupaš base campu na skijama dok vučeš snježna nosila, svoj plin, svoje šatore, svoju hranu, svoju opremu, znači sam, sam svoju opremu na skijama. To mi je onako, htjela bi testirati. Ti voliš baš sebe, ali onako. I tamo zna biti, e, do minus 40 zna biti i tako. Ajme meni. To bi, to bi možda, eto, za 2-3 godine htjela probati. Probati, naravno. S obzirom na stanje u svijetu, u planinama, tko zna više hoćemo moći uopće ići po ekspedicijama. A dobro, nemoj biti tako pesimistična. Ajme. Mi smo sve krivi. Mi smo ovo napravili. Evo, pa Alpe su tope, nema ledenjaka. Ledenjaci, kako sam često stvarno tamo, svako ljeto idemo, vidiš da nema ledenjaka ispod Mont Blanca, ispod Grossglocknera, nestaje, nestaje sve. A ovaj, ti se baviš se još i penjanjem, onako, alpinizmom, to jest. E, ma, mislim, da, penjanje je proizašlo iz alpinizma, čisto da se drži forma. Znači, bavim se alpinizmom, 2017. godine smo završili alpinističku školu u Mosoru u Splitu.

Od tad se bavimo alpinizmom. Evo, moj Leo je upravo u procesu školovanja za zimski alpinizam i kad to, još ima popeti miks, slap, led, stijena, kad se to obavi, onda će moći polagati za, baš za značku za alpinistu. To je baš ono, kruna svega, bavljenja svim ovim našim visokogorstvom, alpinizmom. Ja sam još uvijek na ljetnom alpinizmu, ali evo, postoji ta škola na nivou Hrvatske, zimska, pa možda dogodine, možda dogodine upišem. To je baš to ledno penjanje, zimsko penjanje. A ono kad. Znači, dva, dvije bajle, mi to kažemo, dva cepina, dereze, led i penjanje. To je onako, ovaj, poprilično zanimljivo. Zanimljivo je, jel? A isto imaš one, one kuke koje u. Imamo, imamo klinove, ove snježne klinove i postavljamo. E, vidio sam to, a, pa na YouTube-u sam. Je, je, to je cijela znanost. Ja ovako, ja volim taj alpinizam, onako, ja gledam Magnusa Midtbøa, gledam Honnolda i tako, ali više se, ja sam više, ja sam stvarno ziceraš čovjek, ja to volim gledati. Više, fascinantno mi je, stvarno, onako mi je, divno mi stvari izgleda, ovaj. Ma jednom kad uđeš u to, gotovo je. Žao mi je što nema u gradu nekakav climbing gym, to bi, to bi volio. Pa nema, trebali smo je dobiti po ovom jednom, ne znam, pratili ste možda kroz medije. Jesam. Onako, koga je zanimalo, trebali smo dobiti kroz projekt nešto, EU mladi, ja mislim.

E, tamo u Vojarna, tamo. Tamo gdje je sad naš klub, trebali smo dobiti veliku dvoranu za penjanje, baš visoku, ja mislim, i pod, i više od 20 metara, što bi bio wow. Jer svugdje u Europi, evo, idem kod sestre par puta godišnje u Strasbourgu, Francusku, u Strasbourgu, ti ne znaš u koju ćeš dvoranu prije. Moj nećak, evo, sad je slavio tamo rođendan, baš u penjačkoj dvorani, znači djeca, stariji, mlađi, ljudi sa, možda koji imaju neke posebne potrebe, fizičke i to, to, divota je to penjanje. I žao mi je što, što nemamo pravu sportsku, penjačku dvoranu. Naš klub ima mali boulder, ima i SPK Teton, mali boulderić, to je ono dvoransko, kao, penjanje bez. E, znam što je boulder, da, da. Kad padaš na strunjaču, to je isto super, ali baš nam fali ta jedna lipa stina za penjanje, s obzirom da, da se u Šibeniku stvarno imamo tri planinarska kluba, jedan sportsko-penjački, jaki smo na svim poljima, baš mi je, eto, žao. A čekaj, je li onda to propalo? A po zadnjim informacijama, što znam iz medija, ne znam ni ja baš puno, ono, je li, da je, nema. Ajoj, a šteta, baš. A šteta. A možda se može negdje drugdje, mislim, a bar danas možemo potezati sredstva, još dok ovo možemo iz Europske unije. Misliš da to ne bi preživjelo da neko komercijalno otvori? A zafrkano je to u Šibeniku. Znate kako to, ono, krene bum, onda bude popularno par mjeseci, onda sve stane naglo.

Sad ne znam koliko bi jedan poduzetnik, mislim, i meni je sto puta palo na pamet, jer se bavim svim tim, ajme meni, ja moram otvoriti neku stijenu. Kako ćeš to, kad ovo je mali grad, brzo se ljudi izguštaju. Jedino, ono, kroz neke sustavne treninge da je sve stane. Mislim, možda ne mora biti nešto gigantsko sad, golemo, nego ono. Jer uvijek je bolje kad, jel, kad, mislim, ako je grad mislio urediti tu dvoranu, pa ti eventualno staviš neku nižu cijenu, pristupačnu ili besplatnu, ovisi o fondovima. A može se, može se. To mi onako izgleda i dobra vježba za, za mišiće, za koordinaciju, za sve. Pogotovo za dicu. Evo, meni nećak, kažem vam, ima 6 godina, ide barem jedan put tjedno na to penjanje. Super. Mislim da ima u Splitu, ako se ne varam. Ima u Splitu, moja pokćerka ide 2-3 puta tjedno po 2 sata, to je vrhunski trening za cijelo tijelo. Kako tamo, jel ima netko da ti to pokaže? Sad kad bi ja prvi put išao tamo. Tako je. To vam je isto kao trening atletike, plivanja, bilo čega. Znači, imaš, ima vas 15, recimo, u grupi, plaćaš mjesečnu članarinu, imaš svog trenera i svaki put se radi nešto drugačije. Nije nužno samo penjanje, to je i tehnike, i rastezanje, i hvatovi, i načini. To je baš zanimljivo. I tu treba imati snage i masu, mislim.

To se sve postepeno gradi. Znači, ja isto, kad sam došla u penjanje, ja nisam mogla ništa, umireš tamo, na trepavicama, a onda, kako penješ, tako ti se diže. Da, da, jel možeš sad zgibove raditi? Možeš valjda. Pa mogu sad kad sam išla u teretanu 5 mjeseci, mogu, ali, ali nisam inače taj tip. Pa dobro, šta, ma mislim, ali ja mislim da i moraš, i nekako. Treba, treba. Ako misliš se s tim baviti, malo i sa strane, nekako. Sa strane, malo trčati i voziti biciklu i ići do teretane i penjati se, eto, taj boulder, indoor climb i to, tako.

Ovaj, koje, koje imaš, ne znam da ima one težine, kako ono idu, V nešto. A to je lj, lj, ljestvica. E, ljestvica, ovaj. E, to je, znači, tipa. Znaš šta, znaš šta si ti uglavnom kad u prirodu ideš? A ja ovaj se najljepše. Kad u, kad penjem sportsko penjanje, znači to su smjerovi do 35 metara, sad već 40. Najugodnije se osjećam u 4C, 5A, 5B, ne volim priko toga, jer volim, ili u alpinizmu, to je opet neka skroz malo drugačija ljestvica, s rimskim brojevima. Najugodnije se osjećam u četvorkama i peticama, tradicionalno penjanje, znači ne ono zaspitano s onim spitovima pa sam stavljaš, pa stavljaš karabinere, nego tradicionalni alpinizam je kad sam postavljaš međuosiguranja. Znači, imamo frendove, čokove, klinove, te naše čekiće, i onda zabijaš te sve sprave, provlačiš uže, radiš međuosiguranja. Čekaj, kako misliš zabijaš, zar, mislim. Znači, imaš klin i imaš kladivo, i imaš pukotinu u stijeni. A, i onda je tu zakačiš. I onda ti staviš taj klin ili taj frend koji se rastvara kao kišobran pa se stisne. E, da, da, onda kad, da, da. Eto, znači, to najviše volimo, taj tradicionalni alpinizam. U stvari, iza tebe ne, e, iza tebe ne ostaje ništa, jer prvi postavlja sve. Kužim, kužim. A drugi penjač čisti. Čisti i da, i onda se penjete prema gore.

I sve i ti si kada niko nikad ne vidi. I samo da fora, ako ovaj, ako ili ti ili partner, ne daj Bože, padne, ono, onda, onda ti protutežu držiš i moliš Boga da ta. Ti si na sidrištu, znači ti si. Da ti mališni uhvate, ono. E, da drži. Ti si na svom sidrištu, ako, ako osiguravaš penjača prvog, ti si na svom sidrištu, on gore penje i ja, recimo, on padne. Ti, tebe će on vjerojatno potegnuti, povući, ali ti ostaješ ukopčan u svom sidrištu. Kužim, da. To se zove pupak. Staviš taj pupak, ti si ukopčan, mislim, možeš tu, ne daj Bože, svašta se događa u alpinizmu, ali dobro je, mislim, ja mislim da je opasnije sjesti u auto i voziti do Splita, pogotovo ljeti, kad je gužva, nego ići u neki smjer koji proučavaš danima, tjednima, proučavaš vrijeme, smjer kretanja, koji ćeš koristiti međuosiguranja, tako da, može se koliko-toliko, naravno, ne možeš protiv prirode, je li, ali dobar je alpinizam. Reci mi koja je razlika između toga, ne znam, 4, 4C, 5C i tako dalje. To vam je, znači, ovisno, znači, nisam sportski penjač, više se bavim alpinizmom, ali ovo što malo znam iz školica, to vam sve ovisi o hvatovima, na primjer, što je bolji hvat, što je bolji. Aha, što imaš uhvat lijepo. To je manja ocjena. A, super.

Ako ti možeš gurniti nogu u rupicu ili u neko izbočenje, to je niža ocjena. Što je, što, što ono što se kaže, što kliziš na prstu, tako se ocjena diže. A, u tome je stvar. E, i tako ovi naši sportski penjači, recimo iz Tetona, oni stvarno, stvarno su aktivni, super penju, puno penju, naravno, oni sebi dižu, dižu te ocjene. Ono, ne znam, dođu do 8A, to se slavi, naravno, jer, mislim, doći do takve neke teške ocjene, to vam je godine i godine. Da, da, da. Penjanja i vježbe i, zato više volim alpinizam, jer tu duže traje, imaš neke police, možeš odmoriti, možeš stati, napraviti sidrište, sjesti u pojas, što se kaže. Mislim, svaka budala svoje veselje. Da, da. Volim i s njim. A reci mi, ako, ako bi ja ikad skupio hrabrosti, kako bi mi preporučila da to, krenem u to? Prvo bi ti preporučila da dođeš u, u, u planinarsko društvo, znači HPK Sveti Mihovil, to je jedno od tri društva, imamo najstarije. Čekaj, jesu još uvijek tamo kraj, kraj narančaste? A nismo više na Banju. Aha, nismo na Banji. Sad smo, tu gdje je državni arhiv, prebacilo nas je, jer smo ipak, znači, trenutno. Mislim da su oni prodali tu kuću. A, ide na, ide na prodaju. A, ide na prodaju. E, zato smo morali seliti. Da, da, shvaćam. I ništa, dobili smo zamjenski prostor, stvarno vrhunski prostor, ogroman, imamo mjesta napokon

za, za sva naša oružarstva, za sve konope, za sve kacige, i mali taj boulder. Znači, dođete lijepo u planinarsko društvo, imate tri, imate Stribor, to je relativno novo društvo, više orijentirano za djecu i mlade. Imate Kamenar, oni su prvo društvo u Šibeniku, mislim da su, koliko smo sad slavili, 180, ajme, grozna sam, malo zaboravim te brojeve, znači, Kamenar i mi Mihovilci koji smo u stvari potekli iz Kamenara prije 31 godinu. Mi smo onako išarani, imate mladoga i staroga, imamo, jedni od najjačih smo u speleologiji u Hrvatskoj, stvarno imamo super ekipu, Aida, Teo, Ana, to je vrhunska ekipa špiljara, imamo sada, znači, alpinista, penjača, bavimo se zaštitom prirode, imamo opće planinarske škole, speleo škole, male škole za djecu, tako da, stvarno smo, baš smo dobri. Trenutno smo najveća sportska udruga u županiji, ima nas 360. E, pa dobro. Znači, ako maknemo navijačke skupine kao skupine, mi smo najveća sportska udruga u županiji. Da, da, super. Što je stvarno super za grad, na jedan metar nadmorske visine, da nas ima 360 i stvarno smo aktivni.

I idemo, evo, sad su upravo, ja, jako moje dobre prijateljice, kolegice planinarke, Anka Dujić i Antonia Jadrijević, jučer su popele Toubkal, najviši vrh Maroka, tako da, stvarno, ono, evo, ja sam se vratila iz Nepala, bili smo u Alpama, sad ekipa ide u 11. mjesecu na ekspediciju Ojos del Salado, u Čile, na 6.8. Znam, znam da se ide tamo na, ko dan i noć ima, na trafici, ono, pa ne znam, to još uvijek ima, to sam znao često gledati, ovaj. To smo nešto malo sad promijenili, sad smo stavili fiksno, kao, samo da, da postojimo. Znači, stvarno, evo, znači, grad s mora je toliko aktivan, idemo po cijelom svijetu, po gorima, velegorjima, super je. Zato što. Ali vi organizirate i ono i nekako ovako, što je više za, za raju, ono, za planinarenje, nešto ono što malo gojzice i ne sad neke takve brutale, ono. Pa da, evo, imamo sad, znači, evo, obično na jesen dođe najviše ljudi, ono, iza ljeta, je li, baš imamo sad opet dosta, baš priljev članova novih. Sad vam kreću izleti, ovi lijepi, normalni, hodački, Biokovo, Velebit, jesen, lišće, Dinara, znači, sad idu, sad idu ovi lijepi normalni izleti.

Idemo, idemo često u Bosnu i Hercegovinu na planine, i ljeti i zimi. Tako da uvijek nešto može naći za sebe. Imamo i izlete prilagođene djeci, izlete lakše, teže, uvijek mi napišemo napomenu, je li, jel teško ili lagano, tako da ljudi znaju na što se prijavljuju. Evo, preporuke, stvarno, meni je planinarenje promijenilo život. Kad si krenula s tim? Pa prije 15, 16 godina, još dok sam studirala u Zagrebu, i onda sam se vratila ovdje u Šibenik i tu je krenulo sve. I stvarno mijenja život nabolje. U planinarenju nema godina, nema novaca, nema tko je bogat, nema tko je doktor znanosti, tko je, ne znam, prodavač, nebitno. Znači, svi smo jednaki. Bit, naglasak je na šali, na uživanju, na hrani, na planini. Nema svađa, nema prepirki, zaborave se svi problemi, ovi svakodnevni. U stvari, cilj je doći u planinu i uživati. I maknuti se od svakodnevnice, stresa, danas smo svi pod nekim stresom, posao, djeca, ovo, ono. Stvarno, evo, ekipa je dobra, imamo super predavanja, škole, ekipa je, ono, blekasta, jer to je to, bit je bit. E, znam neke od tamo.

Tako da, evo, preporuka svima za planinarenje, stvarno, evo, imate tri kluba i sportsko-penjački jedan. Jel ima nekako, mislim, koliko se sjećam, tamo na starom mjestu imali ste svako toliko da se svi skupi, mislim, tko može, je li. Je, je, četvrtkom. Aha, četvrtkom. Četvrtkom su nam sastanci, sad još uvijek u 8, kad se promijeni sat su u 7. Dođu nam i mlado i staro, tu, znači, popije se piće, priča se. Jel se to može uletjeti ako i nisi član i ako. Pa naravno, ako si radoznali. E, ma dobro, e. Da vidiš kako to funkcionira, kako mi funkcioniramo. Dođeš, popiješ piće s nama, pitaš što te zanima, uglavnom ljudi se učlane. I tako krenu, ovaj, krenu dalje po školama. Ne moraš, mislim, ne moraš ti ići u školu. Možeš ti samo biti planinar bez ikakve škole, ali ja uvijek preporučam svima opću planinarsku školu, jer, evo, znači, ja sam svoju završila prije 13, 14 godina, ja sam s tim ljudima ko sestra ostala. Stvarno, nas 7, 8 što smo ostali u klubu, mi smo prijatelji, idemo po vjenčanjima jedni drugima, ono, idemo skupa i privatno se družimo, tako da, sklopiš super ekipu, prijatelje. Opća planinarska škola ti služi za neka osnovna znanja, nije naporno, nije teško, a opet dobiješ puno. Da, da, super. Nego, htio sam te pitati, je li, voliš Alexa Honnolda, jel bi ikad radila free solo?

Boli me glava od njega. Ako ćemo, možeš možda samo opisati šta, šta je to za ove koji ne znaju, koji je to nivo luđaštva, čisto onako, da. Evo, možete pogledati, ja mislim, na Netflixu ima njegov film, kako je popeo El Capitan u Americi bez osiguranja, znači, bez užeta, čovjek je solirao, koliko, ono, nekoliko stotina metara, 700, 800 metara, solirao bez užeta. Mislim da je 900 metara. 900 čak, da, da, da, tako je. On je mjesecima, godinama vježbao s užetom. Da, da, da, nije on to jedno jutro idem ja, ono. Znači, vježbao je točno svaki pokret, je memorirao čovjek u glavi, sad ću tu staviti lijevu ruku, desni prst, okrenuti nogu u stranu i ne znam šta, i onda je, kad je sve to naučio napamet, ajmo to tako reći, je išao solirati, znači, 900 metara stijene, i njegovi prijatelji s kojima inače penje, koji su režiseri, snimatelji, su to sve pratili. I sad zamislite šta je sam ovaj rekao kamerman tamo u tom dokumentarcu. Da, zamisli da se nešto dogodi. Ti njega snimaš i u stvari očekuješ da će pasti. Da, to je jedna greška, smrt, ono, jednostavno. Koliko sam ja puta, 100 puta sam pala u konop. Da, da, da. Mislim, padneš, hvala Bogu, sklizneš, kamen ti se odlomi, vrati te nazad, ali ostaneš u konopu. A ovo, znači, milimetar ne možeš, ne smiješ promašiti, tebe nema, ti si mrtav čovjek.

Ali dobro, on je, od njega su testirali, on nema u mozgu onaj dio za strah i za opasnosti, uopće nema. Tako da, eto, s te strane ga razumijem. E, sad, nedavno je onaj Taipei prešao. Popeo ovaj. Eto, Singapur, je li dio, ono. E, onu zgradu. E, ali dobro, a zgrada je. Dobro, to je već neprirodni objekt. Da, da, ali to, i on sam, ovi ozbiljniji ti klajmeri, baš sam gledao na YouTubeu, kao, ono, ali tu je, to je jedno, za takvog lika je to, ono, ništa, znači. Ništa, njemu je to. Ima lijepe hvatove, to, mislim, taj neće pasti. To sad, da ja idem, pao bi, ali on neće. Ma, kao u svakom sportu, imate tih ekstremnih, par se ističe, ekstremnih penjača, ali hvala, neka, neka vi, ja volim lijepo svoje sve, sigurnost s konopom.

Da, da, mislim, on je, on je godinama je to vježbao, to su, znači, to za ljude koji ne znaju, baš mogu i staviti čisto sliku u video, znači, to vam je jedna ovako, golet, jedna, jedna kamenčina, ogromna, skoro kilometar visoka. Tako je, s tim. I taj manijak ode na to i popne se bez ičega. I s prstima, nešto. Da, da, s prstima. Tako kombinira i on se popne. Da, da, i sad ima ono, bio onaj kao, kako to zovu, crux, kao, ono, kao. E, puka. Ne, ne, ne, kao najgori dio, naj, najteži. Najteži. Gdje je onaj nekakav karate kick je trebao napraviti. Nešto izvrnute noge. E, gdje je ono, gdje je, i to se vidi u filmu, hrpu puta je tu i pao, mislim, sa konopom, jel, sa, sa partnerima i to. I tako, ono, godinama je on to, jedne godine je htio ići i nije. Pa vrijeme nešto bi nije. Čak i, mislim, ili vrijeme ili jednostavno on. Nije bio spreman. Onako psihički, okej, ne, ne, nije, nije trenutak. Ali ne samo free solira, on svašta nije. Ma svašta. Ali dobro, sad se malo promijenio, ima, sad ima dvije kćerkice. E, ha, dobro, dobro. Tako da sad malo više priča. Samo žena ne da. E, sad malo više priča o, o šta je radio nego šta, šta je. Ili ide na neko manje, manje sulude. Stvarno, mislim, kad imaš djecu, mislim, normalna stvar da ti se promijeni sve u glavi. Ti više nisi sam za se, ipak moraš brinuti. Tako da i on se malo, ajo.

On je pričao jedanput, gledao sam dosta tih njegovih intervjua i to, kao da je, negdje se tako bio uspio, free solo, i sad, i kao ono, da je bio neki, zafrkano je nešto bilo, kako se zove, jedva je uspio, vamo-tamo, i kao ono, praktički se bojao da će, da će pasti u nekom trenutku, i ajde, i uspije se on domaći konačno gore, i kaže ono gore, ali gore je nekakav poznati, ono, gdje ljudi s obiteljima, nešto. E, izletište. I on, i on tako, iz ničega se pojavi tamo, među, među, ono, civile. Je. Ajmo ih nazvati tako. I kao neko, neko, i skine one cipele i ide on hajkati lagano, kao, šta, a kao, ovaj nema ni cipele, ko neki praktički klošar. Je. Izgleda, on se smije, kao. Kao ono, popea. Da, da, popea luđački, ovaj. To, to su ti pojedinci, a pogotovo kad imaš i sponzore za sebe jake i to, znaš, znate. Da, on je to, biznis je. E, događa se onako u zadnje vrijeme da ljudi i u skijanju, bordanju, alpinizmu i to, baš, nažalost, radi sponzora i očekivanja, uspjeha, tih nekih ludih, zamišljenih ciljeva, ne znam kako da to nazovem, na kraju, puno se i gine. Sve to nosi svoje.

Znači, free solo ne preporučam. Bože. Jedino ako je more ispod vas, pa dva metra iz mora po stijeni, to je gušt, onda malo penješ, pa se baciš. Aha, baciš se. U more, to da, ali ovo, nemojte. Partner, škola, znanje, iskustvo, ljudi moji, to treba malo se pomučiti, ali zato bolje. Bio je ovoga, Magnus Midtbø je bio, odveo, išli su, u Las Vegasu su bili, i kao, ovaj, Magnus se javio ovome, ajde, Alexu, kao, hoćemo šta god snimiti, vamo-tamo, ali čak i nije htio, jer Magnus nije od free sola, i ovaj mu kao, ono, kaže njemu Alex, kao, pa hoćemo mi nešto, kao, free solo odraditi, ajoj, a vamo-tamo, i nije rekao partnerici. E, ne. Magnus, curi da, da ide na to, valjda se, ne, ali išli su na neki, kao, lagan, lagani pod navodnik, i dobro, ovaj je elitni klajmer, ne, mislim, može on to, ali i onda, ha, i sad ja to gledam, to kao lakše, ti miša, isto mi je onako. Ne, ne. Ha, ono, mislim, pad je dolje ogroman, je, ali onako, imalo je lijepe hvatove, ni, nije ono. Ma super. Neka ono. Evo, baš danas idem, sad nakon ovog podcasta, idem na skup alpinista u Brela, to je već preko 10 godina, i dolazi jedan alpinist, Silvo Karo, koji je, ono,

zlatno doba, 70., 80., 90., i taman, i napisao je knjigu na slovenskom, kupili smo je, potpisao nam se, isto na skupu alpinista prije 4-5 godina, međutim, sad došlo hrvatsko izdanje i taman sam je pročitala u base campu. Zove se "Alpinist: Rock and Roll on the Wall". I ja jedva čekam sad doći opet večeras kod njega, da mi potpiše i hrvatsko izdanje, jer to su pravi hardcore, old school alpinisti i penjači, to, to je grizlo zubima stijenu. Tako da, više možda, eto, ta, cijenim, mislim, cijenim, cijenim ja Alexa Honnolda, to je ipak njegov, ta, ta njegova ludost, kao šta svak ima svoju, što sam već rekla. Ma da, da, on je kategorija za sebe. Ali nekako, e, ja sam više ovo, ovaj, alpinizam, pogotovo taj old school, tradicionalni. Ovo što su Stipe Božić i ekipa radili, isto, Slovenci u 70-im, 80-im, to su te zlatne generacije. Tako da, ima i sada isto, ima, hvala Bogu, mladih, mladih alpinista, ali nekako uvijek, ono, diviš se njima. Da, da, jeste. Te stare generacije, koji su bili prvi u svemu, i šta su sve napravili, nemoguće. S onom opremom, s onakvim konopima, s onakvim gojzericama, Bože. Svaka im čast. Da, da, jer mislim, stvar je kod Alexa, što on 99.9% svojih, tih penjanja, sve je to s

opremom i osiguranjem, nije da stalno to, ono. Ma naravno, nije da stalno soli. Samo, mislim, čovjek je stvarno, ono, elitni, elitni, valjda, ono. Najbolji na svijetu, valjda, ono, mislim. Adam Ondra, i on, mislim da su, ono, dva najjača penjača. Da, da. Šta ovo, šta ja pratim sportsko penjanje. Njemu je fora, ono, kad vidiš mu onako, ovaj, prste su mu, a ovako debeli mu stoje. Je, to su mišići, pa je, pa imate posebne vježbe, penjači imaju, imam i ja kući isto, kad mi je dosadno, stišće. Imate krugove, rastezalice, stiskalice, da se jačaju ove, ovi mišići i prsti. Onda on zgibove radi na, to je, to je ovo ličnije, onako, sa dva prsta, ja ne mogu. Ja sam na dasku, kao. Ja ne mogu ni jedan, ono, treba, kamoli to, ovaj. Luđaci. Manijak, manijak, totalni, stvarno. Ovaj, ti si član i HGSS-a. Jesam. To smo, to smo se dotakli, smo se bili prije, kako to izgleda. Eto, znači, ove godine sam napunila 10 godina članstva u HGSS-u, to je stvarno iznimna čast. To znači da te netko prepoznao, znači, netko te prepoznao da si dobar u onome čime se, s čim se baviš, znači, visokogorstvo, planinarstvo, speleo škole, alpinističke škole.

Eto, znači, mene je pozvalo 2016., onda prvo dođeš na promatranje, to se zove, taj, taj proces se zove promatranje, da vidiš ti, je li tebi to paše, i da vide ti gorski spašavatelji i već članovi stanice, da vide jesi li ti za to. Nerijetko se dogodi, naravno, da dođe netko na promatranje i sam kaže, nisam ja ipak osoba za to, i to je to, doviđenja, i, a većina nas ostane. Nije, nije lako, zahtjevno je, školovanje je dugo, mi smo svi volonteri, to uvijek naglašavam, jer ljudi uvijek znaju me pitati kolika ti je plaća. Da, da, ja, to je poznato. Mi plaće nemamo, u HGSS-u nas ima oko 1200 u Hrvatskoj, mi smo volonteri, s tim da, danas, zbog zakona o udrugama, koji je stvarno, ogroman je opseg posla voditi udrugu, znači, imamo zaposlene administratore, imam, znači, svaka stanica ima svog administratora, to je to što je na plaći. A ovo drugo, znači, mi smo svi volonteri i odazivamo se na akcije kako bude, evo, ovo ljeto nam se stvarno zaredalo, nikad više akcija. Tu na našem području. Potraga, tako, znači, mi smo podijeljeni na, na, na županije, znači, naša stanica Šibenik ima podružnicu,

imamo, znači, Knin, Drniš, Šibenik, i ti, dakle, kad dobiješ poziv za potragu, ideš, poziv za akciju, imali smo ove godine dosta na Dinari spašavanja, imali smo dosta potraga, što za strancima, što za lokalcima, tako da baš nam je ovo ljeto bilo. Jesi ti onda nekako tu na, na dežurstvu ili je to, ono, kad god te zovu, piči? Ne, znači, mi funkcioniramo tako da imamo, znači, dežurni mobitel, mijenjamo se svakih 7 dana, je netko drugi dežuran, primiš poziv od centra 112 ili nekim drugim kanalima, i, recimo, kreće potraga, stavi se u grupu ljudi, nestala je osoba na području, ne znam, Drniša, molim sve koje mogu da izađu što prije, znači, tako mi funkcioniramo, i stvarno, evo, naravno, ovisi ljudi, jesu li taj tren na poslu, i nećeš sada, ne znam, ako si u Karlovcu, jeli, voziti. Da, da, da. Znači, ovisi o raspoloživosti ljudi, taj tren, tako se izlazi, mijenjamo se, a ovisno koliko potraga traje, mijenjamo se. Onda ne moraju možda svi ni nužno ni izaći, ono, ako im mogu. Znači, ovisi. Jer kako se to dogovorite, va. E, ma to, znači. I procijenite koliko treba ljudi. Evo, recimo, ako je sad, ne znam, izgubio se netko na Dinari, neće ići cijela stanica po njih, ići će

dvoje, troje ljudi, koji će pronaći te izgubljene i vratiti ih na sigurno. Sad sve ovisi, ili ako je, ne daj Bože, akcija iz, spašavanja iz stijene, to već zahtijeva i puno ljudstva i opreme, tako da sve ovisi, ovisi, ali evo, mi nekako ovdje u našoj županiji najviše potrage imamo, sa starijim stanovništvom. A kako to, kako to izgleda, kako najčešći poziv izgleda, kako se izgube, jel to čisto, mislim, nije se, nije se problem, ne, ne, ne, ne, mislim, ne mislim na to, nego, ajmo reći, netko tko je išao u šetnju ili planinarenje, jer se, mislim, nije se problem izgubiti. To je najmanji problem. To stvarno. Pa ja prolazim i izgubim se sto puta, dok idem u šetnju, onako zvirkam. Da, da, to, to je onako, mislim da tu ne treba ljude ni puno, kako se zove, ni, ni rugati se. Ništa, ništa. To ono. Nema. Tko se ruga tome, nije nikad bio na nikakvoj planini. To je tako. Nisam ni ja puno bio, ali znam da je ono jako lako. Nema tu ruganja. Posebno danas je sad lakše, ajde, imaš ove GPS-ove i čuda i to, i onda kako to izgleda, kako se onda izgube, je li, čisto iznemognu pa. Pa tako je, evo, kao što vidimo svake godine po vijestima, jer je to uvijek zanimljivo, na Biokovu, u čemu ljudi, šta je problem, ljudi, ljudi sjede

u Makarskoj, Brelima, tamo, na Makarskoj rivijeri, i gledaju gore vrhove. I vjerojatno vide, kažu, a vidi blizu, i krenu, ali stvarno, ljeti, evo, opet, ove godine, barem 6, 7, 8 akcija, neadekvatna odjeća, obuća, sa jako malo vode, i problem su te, te baterije na mobitelima koje danas, koliko god su mobiteli skupi, dobri, baterija iscuri. Da, da, da, brzo to krepa, da, da. Znači, nađete se u problemu da, da ljudi su u stvari najviše dezorijentirani od žeđi, od gladi i od vrućine. I naravno da, da ideš po njih, mislim, moraš te ljude spustiti na sigurno, dati im šta im treba. Ali ako, ako, ne znam, ako im istekne mobitel, kako onda, tko vas onda uopće obavijesti, prijatelji, obitelji, tko. E, tako je, znači, nažalost, ako se dogodi da je netko izgubljen, na Dinari, Biokovu, Velebitu, nebitno, uvijek, pa valjda su nekome javili, znači, uvijek nazovu, ne znam, muž mi se nije vratio, a prošlo je 8 sati, tako, sve ovisi, kažem vam, sve ovisi, ali većinom ljudi, većinom mi njima objasnimo kako, eventualno, poslati svoju lokaciju, da uđu u karte, stavu, ono, da ih nađe točka, pa stisnu dugo prstom. Aha, pin onaj, da. Stave se koordinate, vi nama pročitate koordinate, mi dođemo po vas.

To je najlakši oblik. Da, to je zakon, da, da, kad. Znači, pošalji mi svoju. GPS i vozi, vi ćete naći to, va. To je riješeno odmah. Pa imali smo tako mi par akcija, doslovno da, ono, da vidim di si na karti, aha, blizu si makadama, digni se, ne znam, 200 metara lijevo od sebe, i izađe čovjek na put i. Da, da, tu ga skupiš. Skupiš ga s autom i to je to. Tako, kažem vam, sve ovisi. Imamo stvarno tako benignih, brzih, brzih rješenja, a nekad stvarno se dogodi da. Kako se, kako se financirate zapravo? Pa financiramo. Ima tu i automobila, ima tu opreme, svega, mislim. Opreme, mislim, moramo imati, je li. 100 donacija, je to država, je to kombinacija svega. Tako je, to je država, da, da, kombinacija lokalne jedinice samouprave, znači, općine, gradovi, županija, i naravno, na nivou države, imamo taj krovni HGSS, je li, koji onda, ovisno o potrebama, se spušta dalje na stanice, financijska sredstva. Evo, mi smo baš prije 2-3 godine završili s kućom, s uređenjem kuće, što nam je grad dao korištenje. E, znam, da, da. Tako mi smo. Jeste zadovoljni s tim kako to izgleda? Pa jesmo, napokon imamo svoje gnijezdo. Aha. Napokon imamo. A gdje ste do tad bili? A bili smo u sklopu planinarskog kluba na Banju. A, okej. Znači, isto smo imali gore na katu, malo oružarstvo, sve je to bilo, ono, mislim,

to je stara kuća, porušena. Ma je, ono je baš, ajme, majko. Bože me sačuvaj, miševi, tako da smo, ovaj, napokon dobili tu kuću, predivnu. A gdje je, gdje je sad, Šubićevac, gdje je ono? Rokići, stara pošta. A, Rokići. Predivna je kuća, lijepo uređena, imamo napokon sva vozila na jednom mjestu, svu opremu na jednom mjestu, imamo mjesto za sastanke, administratorica ima ured, lijepo gospodski. Hvala svima koji su se tu, koji su tu dali svoj doprinos, jer evo, to puno znači za jednu službu poput nas, da imamo na jednom mjestu sve, sve potrebno što nam treba. Što bi, kad bi mogla ispuniti neke želje, šta bi HGSS-u ovako trebalo, osim novaca, kojih vjerujem nema nikad dovoljno, tipa, ono, gdje, gdje šteka, gdje, ne možda vašom krivicom, nego šta bi vam se moglo, kako bi vam se moglo pomoći još? Pa možda, jedino malo da, mi, mi smo sad u sustavu civilne zaštite, znači, isto kad su poplave, potresi, kad su veće katastrofe, mi se isto kroz gorsku školujemo i za spašavanje sa divljih voda, i, znači, psi, to je, to je, to je, mislim, psi su jedni od najvažnijih, i za potrese i ruševine. Gledajte, mi u principu, sve ono s čim se bavimo, imamo. Sad, stvarno smo došli u fazu da, da imamo i za opremu, i za vozila, i prostore.

Prepoznatljivi smo u Hrvatskoj i šire, kad su zahtjevne međunarodne akcije, recimo speleo spašavanja, idu Hrvati, znači, jako su cijenjeni. Zadnje dvije velike nesreće u jamama su Hrvati baš ogroman doprinos dali. I u speleo ronjenju smo jaki, to, tako da, ovaj, u principu, je, je, meni je okej da smo volonteri, da nismo plaćeni, jer čim dođe novac, čim dođu plaće, to, mislim da se mijenja onda kompletno sve.

Gledajte, ovo, kad sam ja imala nesreću u Švicarskoj, mene je, mene je spašavanje izašlo 8.500 eura, samo što ja plaćam svake godine osiguranje alpinističko, i, znači, sve je pokriveno. Znači, oni su se naplatili, oni, znači, njima je doktor na plaći, helikopter se plaća po minuti leta, mi, mi smo sve, mi smo svi besplatni, je li. Ja bi da tako ostane. Evo, moje neko mišljenje, ako mogu reći kao član HGSS-a, bolje da se primaju ljudi sposobni, ljudi koji znaju šta rade, iz ovog svijeta, alpinizma, planinarstva, skijanja, vodiči pasa, medicina. Uvijek nam fali medicine. Za nas se kaže da smo produžena ruka na neurbanom području, je li, kao za prvu pomoć. Imamo te licence, imamo stalno vježbe prve pomoći, moramo biti stvarno dobro utrenirani, poznavati opremu, da bi bili u stanju ljude spasiti iz jame, stijene, snijega i svih ovih uvjeta. Da, da. A je, to je stvarno plemenito nekako. Plemenito je, je, i zato je čast. I vjerujem da je, da je ispunjavaju će sad kad nekom tako pomogneš, u principu, za besplatno, pod navodnike, je li, da, da, da. Ma nema ništa, kad nekog nađeš ili kad je akcija uspješno završena, stvarno. A znači, onda se, to sam vidio, to onako po portalima uvijek kad nekog tako HGSS spasi, a treba

im naplaćivati ovo, ono, šta misliš o tome, misliš. Mislim, gledajte, spašavamo mi, što ja kažem, i sami sebe, i naše planinare, i mene je spašavalo, i Lea spašavalo. Mislim, može se bilo kome dogoditi nesreća, upasti u, u duboki snijeg, zavrnuti nogu. Znači, mi spašavamo i ljude koji su obučeni, i koji su prošli škole, i alpiniste, i speleologe, i planinare, nema tu pravila, nema pravila. Samo što je normalno, ljeti malo pojačano, ali dolaze turisti, pa eto, idu na te Dinare i Biokovo, bez vode, ali. Uvijek će vam odjeknuti vijest da je netko išao u šlapama na Biokovo, nego da smo spasili planinara na Velebitu u snijegu. Mislim, to je tako. Da, da, je, je, te šlape i japanke. E, tih šlapa je najmanje. To je par posto. Jel, ipak. Ne, ne, ispada kao da svi, svi debili, ono, koji. Zato što odjekne. Da, da, da. Je, malo je šokantno, ono, mislim, a dobro, to. To ima svugdje, evo. Ne razmišljaju ljudi, ne znam. Ja sam već 15 godina na godišnjem odmoru, pod navodnike, na planinama u Crnoj Gori, na Prokletijama i Durmitoru, pa ljudi, ljudi penju Bobotov kuk od 2.000 i koliko, 400, 500 metara u špagericama. Znači, nije to sad samo da je na Biokovu, toga ima svugdje. Tako da, to, to vam je isto Dolomiti, Alpe, imate te trekove gdje ljudi

idu u krpenim patikama. To, zato što je prevelik je udar, prevelik je broj ljudi, i normalna stvar da neće svaki ići u gojzericama, ma ne zna, ne razumije. Da, da, jednostavno neki postotak to podcijeni, šta ima veze, prošetat ćemo se do tamo, a to je onako. Kao u svakom sportu, kao u svakom hobiju, ima svega. Da, da, to je ozbiljan uspon i put i sve, ono, treba se organizirati. Pričaj mi o svom Šibenik Outdoor Adventure-u. Aha, imam tu moju firmicu već skoro 8 godina. Pa eto, iako sam po struci diplomirana ekonomistica, trebala bi, znači, ili raditi ili u nekoj banci ili, ne znam. Teško mi je tebe zamisliti u banci, ono, dobar dan, dobar dan. Pokušala sam, imala sam čak 2-3 posla uredska. Oho. U marketingu i office manager i svašta nešto, ali sve je to meni bilo kao da mi netko drži ovdje ruke i ovako me lagano guši. Šta, nije ti se svidio ured, a? I ja lagano, kao ona biljka bez vode, lagano umirem. I onda sam, u stvari, sa zadnjeg radnog mjesta dala sam otkaz prije polaska na Aconcaguu 2019. Mora da su ti mama i tata bili sretni. Jesu, presretni su. Pogotovo s idejom da ću otvoriti obrt za pustolovni turizam, visinske radove, arheološke radove.

To su baš lijepi ženski poslovi. I ništa, kad sam se vratila, znači. Jadni roditelji, a? E, 2020. otvorila obrt, znači. O, to ti je dobra godina bila za. Je, taman prije korone. I koronu sam preživjela baš zato što sam se bavila outdoorom. To, ja vam ne mogu opisati, znači, dok su se firme raspadale, propadale, zatvarale, ja sam, znači, imala ponudu tada turu u kanjon Čikole, Via Ferrata, dvoje ljudi, troje ljudi, taman što se kaže za spizu, par ljudi tjedno, i preživjela koronu. Znači, jer onako smo svi bili u kućama, nismo mogli ni trošiti, ni ne znam šta. Tako da. Da sad nije dugo se, nije se smjelo niti vas pa. Ništa. Ne, ne, ne, ma dobro, zatvoreni, nego čak ni vani nisu. I to je isto nešto bila, mislim, na 5, 4, 5, ovaj, uspjela sam se snaći, baš zato što sam se bavila tim nekim ludim poslovima gdje nisam bila među ljudima, uspjela sam preživjeti. I evo sad, znači, sad ću, evo, slavila sam sad 7 godina firme. U stvari, outdoor, kao outdoor, nažalost, u našoj županiji, još uvijek smo mi nacionalni park Krka i more.

Stvarno sam, znači, 7 godina se trudim prezentirati i približiti gostima da postoji i nešto drugo, i ferata, i penjanje, i Dinara, i staze koje nisu zahtjevne, i šetnice, i svašta nešto, ali jednostavno, možda, ne znam, struktura gostiju nije ista, recimo, kao u Makarskoj ili u Starigradu, gdje baš, ili u Omišu, gdje baš ciljano dođu penjati, rafting, outdoor, baš cijeli taj sportsko-penjački i to. Tako da sam se više dala u visinske radove, znači, imam licencu za radove na visini, to je ta IRATA, međunarodna licenca. Osposobljena sam, znači, za rad na tvornicama, postrojenjima, tim visinskim, mislim, ludim poslovima, i radim arheološke radove. A, zanimljivo. To mi je baš zanimljivo, eto, žao mi je što nisam s 19, 18, 19 godina bila malo pametnija pa ne upisala ekonomiju. Arheologija mi se sviđa, ali eto, radim je, znači, uz arheologe, moj obrtić radi te poslove kopanja. Pogotovo kad su tereni malo opasniji, zahtjevniji, neke litice, polu-špilje, kosine, onda zovu nas. Evo, sad smo, lani smo proveli 2 mjeseca, kopali smo cisternu na Svetom Mihovilu, nitko

nikad nije takao dno. Od, ono, zadnjih, ne znam koliko stotina godina, mi smo dotakli dno. Znači, iskopali smo iznutra svih ovih razdoblja kroz povijest. Onda kopamo dosta i na Nečven, Trošenj i tako te neke tvrđave, zanimljive. Aha, tvrđave, da. Kakvom su stanju one? Pa to, mislim, to treba, zato mi istražujemo arheološki da bi se konzerviralo. Evo, sad se lagano Nečven, taman smo skinuli prije par, prije ljeta skele, dosta se zidova konzerviralo, očuvano je. Tako da, dobro je, mislim, sve je to skupo, to su sve skup, znamo, i za Svetog Nikolu i za sve ove naše tvrđave, to su milijarde u pitanju za obnovu, ali dobro je. Kultura je naša dobra. I šta ovako onda, evo, za gledatelje, šta nudiš ovako? Pa znači. Za nas smrtnike, ono. Za smrtnike, pa, znači, ja vam najviše radim i po pozivu. Ljudi mi, klijent mi reče svoje želje, svoju, svoje stanje, šta bi htio vidjeti. Onda mi tako imamo, znači, off-road vozila. Hoćete li ići, recimo, na Dinaru, možete odabrati turu od 6 sati, a možete odabrati turu od sat i pol, jer će vas džip izvući do sedla ispod vrha. Znači, sve ovisi vam od, imali smo taj kanjon Čikole, tu turu smo prije nudili, Via Ferrata,

sportsko penjanje u Paklenici, to je isto super, to radimo sa studentima i mladima. Pokrenuli smo od prošle, od sad od proljeća, dječje kampove. Moram vam reći da je to pun pogodak, zato što svi znamo kako djeca danas uglavnom na mobitelu, je li, i nisu, ne provode svoje vrijeme u prirodi. Pokazalo se pun pogodak. Bili smo s djecom 5 dana u prirodi, u Eko kampusu Puljane, u Nacionalnom parku Krka, radionice, igre, povjerenja, igre nekakve. Ma, nismo televiziju upalili, eto. Super. Tako da, znači, kampovi, visinski poslovi, stabla, litice, jame, špilje, svašta. A da organiziraš ono kao šta, ima oni Highlander turovi, više dana. A ne, ne, ne. Znači, nisam se nikad dala u te višednevne. Naravno, ako, tipa, sa studentima ili s nekim grupama, prespavamo mi u nekom domu na Dinari ili nešto, 2 dana, nije problem, ali nisam nikad išla u smjeru da sad, ne znam, vodim 7 dana u Crnu Goru. To ću otići ja za svoj gušt, kao, kao vodič u klubu, volonter vodič, to ću, da. Ali već organizirati za ljude koje ja ne poznam, 7 dana, ima drugih

agencija za to. Ja sam više ovako lokalno, znači, Dinara, Promina, Svilaja, nebitno, Biokovo, Velebit, Vransko jezero, jer mi se Leo bavi ornitologijom, znači, promatranjem ptica, tako da stvarno nudimo zanimljive ture, ali sve je to za manje grupe i ne višednevne. Znači, može se, može se, ali. Da, nije ti primarno. I koliko tako ljudi povedeš onda? Pa bude, iako kako sam se, ne znam, malo mi je čudna ova godina bila zbog cijele ove ekspedicije, malo sam smanjila taj, taj posao outdoor, ali u principu dogodi mi se da više radim za druge agencije iz drugih gradova, jer oni su više orijentirani na takav turizam. Na primjer, dosta radimo za kolegu iz Makarske, jer oni su tako pred i post sezonu podredili grupama iz Amerike, Australije, Engleske. Njima dolaze autobusne ture i mi s njima šetamo, ne idemo nužno na vrhove Biokova, ali šetamo tako neke ture na Biokovu, oko Solina, otoci, Hvar, Brač. Tako da na kraju više radim okolo, za druge. A ja se ovdje trudim prezentirati naše, ali šta ćeš, kad ovisi sve o strukturi gostiju i koliko god se trudimo taj outdoor prezentirati, naša županija je, ja ne mogu biti, mislim,

prebogata je zelenilom, planinama, kanjonima, ali jednostavno ne znam, nadam se da ćemo se malo ozbiljnije uhvatiti prezentacije tog outdoora, pogotovo pred i post sezone, jer vidjeli smo ovo lito, da smo koliko, 40 dana u komadu imali između 38 i 42 stupnja. Ajme, ovo ljeto baš je bilo vruće. Baš je bilo vruće. Znači, ja ne mogu s ljudima doslovno 2 mjeseca u, kad je, kad je, kad je bum turistički, ja ljude ne mogu nigdje voditi jer ću morati ih spašavati. Mislim, jel, doslovno. Tako da, nažalost, sezona mi više ne igra. Znači. Pa zar ne možeš ljeti nešto, možda neka planina, nešto? Ajme, vruće. Naše planine su vam niske da bi se gubila temperatura. da, da. Jer, evo, tipa, kad idemo na Prokletije, 2.500 metara, vi već čim uhvatite 2.000 metara, lagano tempera, hladni vjetar, ledeno van je, već morate jaketu, perjanu, svašta nešto, jer Dolomiti ili Alpe, ali u Hrvatskoj su planine do 1.000, znači, Dinara je najviša, 1.831 metar, vi još niste u onoj fazi i zoni gdje vam se lagano prži, Dinara prži liti. Ja znam ići, ovo ljeto nisam, a znam otići, idem iz Obrovca, volim biciklirati, pa odem Majstorskom cestom gore na Mali Alan i onda se spustim dolje Sveti Rok i tako, to cijeli

dan. Ali hoću reći, onda obično stanem na Malom Alanu, pa pojesti nešto, jer je onako, jer to je onako tipa 25 kilometara, samo uzbrdica, stvarno ti već bude ono, ajme, meni dosta svega, i onda gore onako mi bude mi malo prohladno već. Znači, usred ljeta dolje. Pa je Velebit, hoće Velebit, bude, mi smo. I sad ne znam na Mali Alan, ja mislim, nije niti 1.000. Nije, on je tako negdje oko 800, 900 metara. Ma naravno, ovisi sve o području. Znači, Biokovo prži, Dinara prži. A, okej, kužim, znači ovisi. Velebit je srednji, srednji već. Gdje? E, mi smo ljeti. Ovo je valjda Lika, pa onda, to jest, taman granica. E, Miša se. Ali mi vani isto znamo ljeti otići, sedmi, osmi mjesec, Gorski kotar, Sjeverni Velebit, bude. Evo, ja sam sad baš vodila klub, Premužićeva staza, isto navečer bi tribala jaketica, usred lita. Znači, sve opet ovisi, jel šuma, jel golet, jel kamen. Ali ne, onaj spasonosni kao turizam planinski, ipak treba ići. A, treba na češće. Ipak treba ići. Da, da, da. Visočije. A kakav je Biokovo ovako, za, za, za biciklom, gdje se to da. Biciklom? Doći gore? Mislim, jel ima neki. Ima. Jel to asfalt ili je. Ima asfalta, dosta, jer gori su sad popularne ove ture na Skywalk. Znači, ide se autobusima, ide se kombijima. Ima gori, znači, kad se dignete na tu visinu Skywalka, ajmo reći, na negdje 1.000 metara, tu

imate sustav cesta, asfaltiranih, makadama, ima, može se. Na Svetog Juru, biciklom znam da ljudi idu. Može se, može se. Ne, to mi je, to mi je dugo želja, pa nikako to. E, ali izbjegavati ljeto. Jel? Možda sad čak negdje otići. Sad, sad. Sad bi mi, sad zvuči bolje, da, da, da. Ne znam bi to stigao u 1 dan, a možda i bih, autom do dolje i to odraditi. Pa je, ali može se uvijek negdje gori. Sad ima stvarno domova, ima taj privatni dom, ima planinarskih domova, kuća, može se stvarno prespavati gori, tako da nema straha za ako se triba ostati 2 dana više. Super je Biokovo, pogotovo zimi, kad bura udari, uf, života. I šta, koje imaš sad, imaš neke aktivnosti sad ovih dana? Pa evo, znači, trenutno u, sad sam se u svoj klub, ja svoj klub obožavam, planinarski. Trenutno, evo, znači, naš klub izdaje časopis Helop, jedan put godišnje, čiji sam ja urednik već 12 ili 13 godina. Znači, sad me čeka mjesec, mjesec i pol dana tog časopisa iz izrade, to bude oko 200 strana. Trenutno je također. O čemu pišete ovako? A, znači, pišemo dogodovštine naše, evo. Aha, okej.

Sad će se cure vratiti iz Maroka, pa će napisati tekst o Maroku, usponu, ja ću Manaslu, škola opća planinarska, pa onda pišu dojmove učenici. A, super, baš lijepo. Ova naša putovanja, pa čak, evo, sad su bili isto prijatelji na Islandu, nisu ono, sad ne znam, neki hardcore hike, ali su sama spoznaja da netko bio na Islandu u prirodi, i to isto piše se. To je baš jedan zanimljiv časopis, i dobili smo i nagradu od saveza kao, kao za odličan časopis. U klubu je trenutno, u tijeku je zimska škola, to jest visokogorska, znači, to sad nas čekaju još pukotine i neki izleti, pa onda ispit, pa onda sad ide i proslava kluba, godišnja u 12. mjesecu, monografija izlazi za 30 godina kluba. Tako da, u principu, ako ne radim za svoju firmu, oko kluba sam. Još sam član uprave i svašta nešto, tako da stvarno sam angažirana, involvirana. Da, ti si skroz u tom svijetu. A to je mene, to je mene sve. Mislim, planine, općenito sve oko toga, tako da ima dosta posla, mislim, posla pod navodnike u klubu i eto, čeka me u jesen radna. Radna jesen. E, radna jesen i eto. Morat ću to otići u te nove prostorije da vidim, ovaj.

Je, super je. Navratit ću. I super je za penjuckat djeci, imamo te strunjače i taj boulder, super je za penjanje, za dicu. Reci mi, baviš se još i udomljavaš pse, kako to izgleda? Jesi sa nekom udrugom ili. A, znači, nisam konkretno s nikim, nisam s nikim, nego ja se nazivam privremena mama. Znači, ili dođe dojava, ili me već udruge otprilike znaju da ono pomažem i te neke osobe iz tih udruga, ili ja nađem sama, jer nažalost ima na sve strane odbačenih pasjića i mačaka. Ništa, skupim s ceste, ako je bolesno, veterinari, liječenje, bude kod mene 2, 3 tjedna, koliko treba, i onda tražim novi dom. I da kucnem, super mi je, u roku od 2 tjedna uglavnom se udomim. O, kako to? Mislim, rekao bih da je to problematično. Problematično je, užasno. Jadne udruge se bore i sa troškovima i sa kapacitetima. Ljudi ne razumiju da udruga nije isto što i azil. Znači, svi su to, sve su to volonteri koji uzimaju u svoju kuću te beštije bolesne i odbačene i ne znam. Tako da, ovaj, ima tako ljudi stvarno dobrih, predobrih, koji

će i svoj novac i vrijeme dati za te životinje. Ja se trudim napisati lijepu priču, jer to su uglavnom i ružne priče, odbačeno u smeću, bolesno, ovako, onako, onda napišeš malo neku tužnu priču, malo se to zamoliš da se šera i eto, udomi se. Stvarno mi, evo, sad sam uspjela, taman prije Nepala 3 mačića, braću i sestre, udomiti u istu kuću. A i mačke isto. A mačke, u stvari, primarno, problem s pasima je šta ne, šta je prvi kad bi došao, osta bi.

Na pase sam baš slaba. A, okej, da. Imam svog pasa, živi s mojim roditeljima, jer ne može živjeti s nama, realno, puste mačke po kući, oko kuće. Njega sam isto našla u šumi, odbačenoga. Ja mislim da kad bi uzela, jer pas je ipak, ne znam, vežeš se. S mačkama sam se naučila, znam da ću ih, da kad ozdrave, da moraju ići. A pas je već, ja mislim da bi prvi ostao. A, toga se ti bojiš, da. Toga me strah. Tako da, uglavnom, eto, 95% su mi mačke.

I ljudi, eto, koliko, ako stignete, ako imate volje i vremena, nije to nikakav problem, ušemite se i na to hranjenje, i na lijekove, i na sve. Tako da, lipo je, plemenito je isto to pomaganje beštijama, jer oni su stvarno nezaštićeni, i još uvijek kod nas svijest je niska i o kastraciji, tako da. A šta, misliš da je dobro forsirati kastraciju tako? Jer to mi onako, to sam često vidio, tako po nekim forumima i to, da se strašno se forsira kastracija, ali zašto se često radi i radi kontrole populacije ili. Evo, gledajte. Jer mislim, nije li i to na neki način neprirodno i. Pa je. A mislim, ali slušajte, s obzirom na da jedna mačka može imati do 3 okota godišnje, i nek ima po 5 mladih, to vam je već. Stvarno 3 okota godišnje. Pa mogu. Ozbiljno. I sve ranije. Znači, ja vam već znam odvesti mačku na kastraciju sa 6 mjeseci i veterinar me zove i kaže: "Već je gravidna." Znači, i one već sa 6, 7 mjeseci su spolno zrele i to su ogromni problemi, jer onda na sve strane, kad krene, sad kad krene, sad će za mjesec dana krenuti dojave, kontejneri, smeće na cesti, u kutiji, u kesi, zavezani. Kad dođem u Amsterdam, kad dođem u Strasbourg i tako neke gradove po Europi, vi nemate uličnih

mački i pasa. Baš zbog kastracije, prevencija. Jel? Ja se slažem, ako nije pas za prodaju, mislim, grozno mi je i to isto, ja sam isto imala pasa, retrivera, kupljenog iz legla, jel, uzgoja. Ja mislim da triba ove uličare, što se kaže, tribalo bi stvarno kastrirati, jer to onda radi problem svima, i zajednici, i gradu, jer to je trošak, i ljudima je trošak koji se brinu u udrugama, mislim, sve to je ogroman, evo, vidjeli smo sad ovo sa AS Ekom, ove skandale i to, koliko novca ide. Sve se to može spriječiti. Samo šta, kod nas, kažem vam, to dolazi sporije. Za razliku od Njemačke, evo, mi čak, ja sam dosta pasa štenaca udomila u Njemačku, jer u Njemačkoj dobiješ poticaj od grada ili države za udomiti životinju. A kako, kako to odvezeš tamo? Pa ništa, uvijek se nađe. Sjedneš u auto ili. Znači, doslovno se ili preko interneta traže prijevoz, molim prijevoz, ili na vlak, ili nekako dođu, onda mi šalju slike, joj, to je predivno, ono, nakon par mjeseci kako su se udomaćili i to. Tako da, dosta, dosta pasa, pogotovo crnih, ide za Njemačku.

Dobro, Antonia, bilo je super. Ovaj, gdje ti se može pratiti tebe i tvoje dogodovštine ovako? Gdje si aktivna, Facebook, Insta, šta? Pa najviše, što smo maloprije pričali, naša generacija je još uvijek Facebook generacija, znači, ima svoj. Facebook je od 40 plus. To, to, to, e, ima, ima svoje profile, ono, Antonia Viljac, iman i od firme, Šibenik Outdoor Adventure, i to Instagram i Face, to je tako. Danas je, nažalost, sve u toj vidljivosti, ako nisi vidljiv, nećeš se prodati pod navodnike, pogotovo mi koji živimo od uslužnih djelatnosti, da prodajemo svoje usluge, moraš biti vidljiv, moraš biti prisutan, networking, sve te moderne ključne riječi i to, tako da, ovaj, u stvari, najbolja reklama je usmena reklama, a onda ovo dalje će te pokazati, kao i ja kroz planinarstvo i ovo s čim se bavim, pokazuje ono što na terenu radiš, ne samo šuplje priče. Ja se nadam da ja imam dobre priče, jer već 15 godina se bavim s ovim i stvarno istinski, iskonski volim ovo s čim se bavim. Vidim to, vidim, vidim. I vođenje i volontiranje i angažman u klubu i ljude, i kad te netko nešto pita, ti mu možeš odgovoriti, savjetovati, to je baš, eto, meni predivno.

Eto, ništa, hvala ti, hvala ti lijepa. Zapratite Antoniju, možete i mene ako hoćete. Dijelit ćemo se. Da, da, lajkajte, odradite sve što treba. Eto ga, ljudi, pozdrav. Pozdrav.

Slične epizode

🎵 Glazba: "Funkorama", Kevin MacLeod (incompetech.com), CC BY 4.0