Pave Čala, voditelj dramske sekcije Udruge umirovljenika Krešimirova grada

0:08⧉ Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druga strana medalje". Danas je sa mnom Pave Čala, gospodin iz grada ovdje. Gospodine Čala, dobar dan. E, dobar dan, dobar dan. Evo, baš mi je drago da smo se našli ovdje. I meni isto. Evo, ovaj, pratim vas ja dosta na Facebooku, vaše te tekstove, onako, dosta se mi, dosta mi se ovako zanimljivi činite. Imate te crtice o Šibeniku, gdje s takvim jednim žarom i to duhom prezentirate, ne znam, nisam to nigdje vidio. Obično su nekako suhoparniji tekstovi, eventualno više nekako, kako bih rekao, povijesno, ajmo reći, faktualni. Ne kažem da vi niste faktualni, nego, nego vi unesete tako jedan duh u to, gdje jednostavno je, većinu tih tekstova je gušt za čitati. Kako vam dolazi to, ta inspiracija za to? Evo, prvo moram reći kako je uopće došlo do toga. Ja sam radio raznorazne poslove i to mi nije bilo ni na kraj pameti, jer sve moje školske zadaćnice, plavo pisane, su bile crveno-plave. Znači, uvijek je to bilo podcrtano, ne valja, ovaj, i onda sam rekao sebi, koliko pisanje... Međutim, kako sam ja ovako ovdje, baš u mojoj kćeri i unucima,

1:22⧉ Edici, pričao tako nekakve dogodovštine, onda mi je kćer rekla: "Ma tata, ne pričaj, piši." I tako sam ja zapravo počeo pisati. A kad ste, kad ste počeli to? Nešto nedavno ili davno još? Pa, ima jedno 3, 3, 3 godine, ne više. A okej, onda kad sam vas ja i otkrio, kad je to krenulo lagano, da, da. Kad sam otišao u mirovinu, onda je to, onda iza toga je došao poziv sa Radio Šibenika da napravim jednu kratku, 15-minutnu emisijicu o tom Šibeniku kako je nekad bio, jel', jel' pre... bilo bi previše više od toga, jel'. Onda smo se dogovorili da ćemo ubaciti još neku pjesmu i tako da, evo, već 111 emisija je bilo. Opa, a to koliko često to snimate? Ovaj, tjedan, da. Tjedan ili? Četiri tjedna. Četiri puta tjedno, a? Nisam znao da je toliko. Da, da, da, super, super. Ide nedjeljom popodne. A kako, kako smislite materijal za svaku epizodu? Ha, pa nije to teško. Zapravo, kad čovjek... A ima, ja sam ovako bio malo živahno dijete, ajmo to tako reći, jel', ali i u neku ruku i samotnjak, jel'.

2:33⧉ Dakle, više sam volio, pardon, više sam volio promatrati nego u nekim stvarima osobno učestvovati. Onda ta zapažanja malo po malo se urežu, a onda kad otvoriš tu, tu kutijicu, onda iz nje to iziđe samo po sebi, jel'. A ove priče, zapravo, onda sam mislio pričati samo o sebi je nije dovoljno. Ajmo sad to ubaciti u neki ambijent grada, nekih drugih događaja i tako, jel'. Nastojim ne pisati previše o drugim ljudima.

3:14⧉ Moja obitelj je tu, mislim na onu davnu obitelj, pokojnu babu, didu, mater. Vi ste vi u gradu ste odrasli, baš u centru. Da, da, u gradu sam odrastao. A zapravo, moji su, odrastao sam u Škopincu, to je tu gore. Ali inače su, moj pradida Luka je bio malo živahan čovjek, pa je onda... E, vi ste bili živahni, pa je to, svi su izgledali živahni kod vas. Ali ne, ali ne, baš pradidovu... Jel', pradida je imao veliko imanje, dakle, bili su veleposjednici, jel'. A onda je, i tu smo imali u centru kuću koja je izgorjela 1925., ali je zapravo dida Luka se tri puta ženio, jel'. Prva mu je žena umrla na porodu, druga žena je nije, kako je to onda bio običaj, jel', nije mogla imati djece, i onda je on nju vratio kućićaći, jel'. A onda se oženio sa mojom prababom Anuškom, koja je već imala jedno dijete prije, i onda je to njemu bila garancija da će i on dobiti. I tako dobio je dva, dva, dva sina i dvi,

4:25⧉ tri... Opa, to je onda dosta bilo djece još. E, onda, međutim, je, kako je on volio ići u lov, pa malo kocka, pa ovo, pa ono, onda je došla filoksera, pa je došlo i onaj problem sa vinom, i tako da je on de facto bankrotirao, jel'. Ali je... Pa šta se onda bavio sa vinom, vinarstvom se dosta bavio. E, i imao je neke ugovore o velikim posjedima gore u Gornjem, odnosno na Danilu, što su bili isto šibenski posjedi, onda su oni to uzimali u najam, jel'. Više takozvani koloni, više ih je bilo u najmu nego što su bili veleposjednici, jel'. Tako i on ima posjede tu u Obli ću, ali je najveći dio imao u najmu. I onda se to kompliciralo, sve to skupa, i on je de facto, kad je umro, onda su došli svi vjerovnici, i onda se pokazalo da je zapravo su, nešto je ostalo u posjedu, jer je po zakonu onda austrijskom, djeca koja su bila maloljetna nisu mogla ostati bez imovine koja im je dovoljna da mogu preživjeti. I tako je to bilo. Tako da je dida moj bio prisiljen vrlo rano početi raditi.

5:39⧉ Ja mislim da ima 12 godina kad je radio na nekoj građevini, pa je sirota pao odozgo, pa noga, pa to krivo zaraslo, tako da je uvijek nekako bio, kako bi se to reklo, crlav, jel'. E, i tako, sad da ne pričam, to je jedna isto ovako zanimljiva priča, cijela ta obiteljska. Onda je brat njegov je, on je uspio njemu, ajmo to tako reći, zaraditi kartu da može ići, onda je se išlo u Južnu Ameriku, više nego u Sjevernu, jel'. I on je došao dolje u Montevideo i... Tu smo sad, početak 20. stoljeća. E, tako, tu negdje. A zar se nije tad i u SAD tadašnji... 20. i mirovalo. A ne, kasnije se išlo u SAD, ali ono je dolje bilo, bila obećana zemlja Južna Amerika. I onda je on radio, i on i jedan prijatelj, odnosno njih trojica, bila je velika državna lutrija i oni su, nakon jedno 6 mjeseci boravka u Južnoj Americi, oni su kupili lutriju i dobili glavni izgoditak. Svaki je dobio po jedno 5.500 američkih dolara i onda se on u biti, nakon godinu dana, vratio u Šibenik kao bogat čovjek.

6:52⧉ Da, da, da. E, tako je, onda su oni od onoga što je ostalo razdijelili i tako. Jesu onda onda uložio tu nešto, šta je napravio s tim novcima? Pa je, on je napravio za sebe kuću, imao je i neko prenoćište tu i tako, i u ono vrijeme se malo bavio i posuđivanjem i tako, to je uglavnom. A on djecu školovao i tako. Ovi su moji ostali u nekim svojim siromašnim okvirima, kako ih je pradida ostavio, jel'. Da, da.

7:23⧉ A meni je brat inače, on je vas spominjao još prije, mislim da vam je na vratima pisalo"Čala Pave", što je nama bilo smiješno, šta je ime iza. Je li to, je li to stvarno tako pisalo, je li se sjećate toga ili? Da vam je prvo prezime... Ne, ne, pa, a moguće. E, ma da, to je bilo smiješno, to"Čala Pave" je bilo. Tako je to, ali spominjao je da je negdje blizu nas, jer smo mi, mi smo prije živjeli u Staroj gradskoj jezgri, da, da ste imali neku radionicu ili šta, šta ste tu radili zapravo? Je, je, ja sam najprije radio sam u Telemu, pa iza Telema sam išao u poštu, a onda iza pošte sam otvorio kafić, i to je trajalo jedno 3 godine, poznati homo volans konobar je funkcionirao. Tu na Staroj pijaci, ali specifičan po tome šta sam ja tu organizirao za ono vrijeme neobično i kazališne predstave i tako da je to bilo. Još u to vrijeme sam bio angažiran u kazalištu, onda kad je to prošlo, onda sam otvorio tu radionicu za popravak uredskih strojeva i fotografskih aparata. Aha, aha, i znači, a kako ste znali to raditi, čisto onako, samouki ili?

8:35⧉ Ne, ne, ne, ne, naučio sam, išao sam u školu. A, išao ste u školu. E, najprije sam išao u metaluršku tehničku, a onda sam iza toga u 2 godine završio, a to sam, obožavao sam taj posao preciznog mehaničara. A da, to isto sam moraš naučiti dosta toga, ne može te škola sve, to je puno iskustva vjerojatno. Pa zapravo, mene je najviše, najviše mi je pomogao moj tetak, jer ja sam pod svaku cijenu htio ići kod njega na, na naukovanje, jel'. A onda me on naučio jednoj vrlo jednostavnoj stvari, ti prvo moraš razumjeti ono šta radiš da bi uopće mogao s tim raditi, a pogotovo to popravljati. Jasno, da. E, i onda mi je to kasnije puno, puno pomoglo, jer nikad nisam strljao u nešto šta nisam razumio jer nisam mogao razumjeti. I uživao sam u tom poslu, moram priznati, baš. A recite mi, kako, danas se dosta govori o problemima Stare gradske jezgre, nema nikog zimi i tako, to jest, doslovno nitko, skoro nitko ne živi, to su, kako se vama to čini, iz vaše perspektive, gdje se sjećate grada? Mislim, ja se nešto sjećam, ja sam sa 6, 7 godina smo se mi preselili obiteljski na Meterize, ali

9:47⧉ isto nekako, ono malo što pamtim, tu je bila vreva ljudi, bilo kad, mislim, u gradu se zapravo živjelo, tu je nekako bilo glavno, i bili su dućani i nekakvi za... Pa evo ovako, to se može. Za svašta, dućani, i sad nema više ništa, jedino ljeti nešto se ovako, ovih sa patkicom, dućani i slični užasi, ovaj. E, to je, to je po meni, jel', jedan proces koji je uobičajen, to nije ništa sad neobično, s obzirom na vrijeme u kome živimo. Da, i to znaju okrivljivati gradsku vlast, što po meni, može ih se za svašta okriviti, ali za ovo, mislim da... Pa to se odvijalo u nekoliko faza, ajmo to tako reći. Prvo, kako je došla nova ova socijalistička izgradnja, ljudi su radili, i onda su dobivali stanove u okolici. Periferija, pod navodnike, zapravo baldekini i slično. A onda malo po malo u gradu se je doseljavala neka sirotinja, ajmo to tako reći, šta je onda promijenilo u velikoj mjeri tu sliku grada. A onda iza toga dolazi prvo robna kuća koja odvlači strašno puno, jer tu na jednom mjestu imaš sve šta bi ti trebalo i šta poželiš, a onda sad u zadnje dolaze veliki robni centri u kojima ti više, s obzirom da koristimo

11:01⧉ automobil, da smo se razmazili, da kofon iza samoposluge u auto i kući, jel', tko će više nositi iz, sad iz neke gradske jezgre na baldekin, 4 kofe pune. Da, da, nema šanse. Dakle, to je jedan proces koji nije samo kod nas, nego i svud. E, pa svi mediteranski gradovi s takvim starim jezgrama. Meni se čini da je tu automobil najviše kumova koji je postao, svak ga ima, tako reći, i gdje ćeš ti s njim tu, kad se živi negdje centru. A pogotovo još ranije, jel', i onda kako je gradio u jednoj fazi i osvaja te prostore, kao recimo veliki parking koji je bio na Staroj pijaci, odjedanput se pretvorio u jedan trg, koji veliki trg, koji ni danas nije zaživio, baš onako kako je bilo cijepano. Nažalost, lijepo je to, to je negdje 2008. se izgradilo, da, da, da. Sve to izgleda lijepo i krasno, ali tu treba doći. Danas se dolazi, nažalost, jedino osobnim prevozom. Da, da. Iako sad, ovaj autobusni, kako su sad nabavili te nove autobuse i konačno su napravili dobro, recimo,

12:13⧉ ja se veselim da moj unuk i općenito njegova generacija, on ima 13 godina, koristi taj autobus svakodnevno. Pa i meni sin od 10 godina, tipa trening i to, ide lijepo, zna kad ima, da, da, to. Doveze ga lijepo, jer mi smo na Virićima i to je onako super stvar. A nama prije, ne znam koliko godina, uopće pomisao sjesti u autobus lokalni, to je bilo kao da te netko treba ubiti bosim nožima da bi ti to. Kako mislite, ono nešto davno prije ili sad? Pa dobro, prije 20-ak godina, isto je to bio, prvo nisi znao kad će doći, pa hoće li doći. Pa dobro, ne znam baš, ja sam u 90-ima pa sve do 2010., 15. sam išao dosta tim, a to bili su oni kornati tursi nekakvi ti mali prijevoznici, išao sam u školu, mislim, svo školovanje sam ja išao s tim autobusima, bili su oni precizni, sad za prije toga, ne znam. Ne, dobro, ali. Nego, sad prije ovih autobusa su, sad postalo jako, jako neregularno i to znam, jedan put sam, znači, prije ovih gradskih šta su došli, idem ja kući na vidike, ajde, nisam tim busom išao 100 godina, odem na pijacu, znači, bio je neki utorak popodne, nešto, oko 2 popodne, i gledam onaj raspored, i tek ide idući za 2 i po sata ili

13:27⧉ nešto, a daj, jel' me ti zezaš, šta je ovo, mislim, ma onda sam lijepo pješke i šta ću sad, ono, mislim, ja sam u snazi pa mogu, ali nekako, ako imaš neke bagaje ili ako si malo stariji ili nešto teže hodaš, nije ti smiješno, mislim, tako, ali ovi su sad autobusi dosta dobri još. Dobri, dobri. Na primjer, za vidike ima više linija koje možeš i tako, može se dosta, ovaj. A za sada doći u grad, evo recimo, to je Riva, ajmo tako reći, jel', sad tu je neka senzacija, neki temeljni fenomen koji privlači tu ljude, jel', znači, sjesti, piti kavu i tako dalje, čak i ovi gornji đir, kako mi znamo reći, jer nekad je zimi se šetalo na Poljani. Da. To je bilo ono, kad bi bilo ovako buraka i sada, onda bi se to šetanje premjestilo u Kalelargu, od kazališta pa recimo dolje do kavane Medulić i to je onda natiskalo se sve, a onda kad bi opet bilo malo toplije, onda je tu bila Poljana aktualna, a čim bi završila škola, gotovo, na Poljani više nema nikoga, svi na Rivu. I onda je bila Riva, sad govorim o vremenu šetanja, kad smo se gledali i tako, danas, kad smo se dogovarali u 7 kod okrugle trafike, to je bio orijentir,

14:41⧉ to je bio svjetionik, jel'. A se možda sjećate kad je Poljana postala parkiralište? Je li to negdje u 80-ima? Nije. Ili ranije čak još? Parkiralište na Poljani je počelo negdje tamo 69., 70. Znači dosta rano. Ali mislim da je netko mi je rekao da je bilo sezonski, tipa ljeti kad je bilo više. Ne, ne, ne, ništa na Poljani. Evo ovako, ako ćemo. Mislim, kao zbog turista, da, da bi to otvorili, a onda zimi bi se nije moglo parkirati, je li to točno? Pa ja mislim da ja to, ja se ne sjećam toga tako, jel', ali. Dobro, ali. E, recimo da je, a nije ni bilo toliko automobila u gradu. A da, puno je manje bilo, potpuno neusporedivo. Bilo je puno automobila u gradu i recimo već tamo 70-ih godina, jel', bilo je moguće parkirati gdje god ti padne na pamet. Tako da su sve te okolo ulice, dolje uz poštu, niz poštu, čak su se parkirali i u park na Rivi, recimo ono unutra. Tamo su, ja imam neke fotografije sebe kao malog i tamo vidim kod Svetog Frane su, čovječe, naparkirani. Isto, kod Svetog Frane.

15:52⧉ Ispred škole, sve. Da, da, da, čekaj, sad. Dakle, to zavlačilo su se, a nekad je, nije bilo niti automobil po obitelji, jel', a sad ima u prosjeku dva po obitelji, jel', nekad je. Je, da, da. E, tako, i onda sad ta koncentracija tih vozila je malo, a onda isto pojavio se Solaris, pa onda tko je god mogao išao s tim autom u Solaris i tako, onda se malo po malo to, to gubilo, bar onako, to ja tako vidim, jel'. Da, da, i to, a to, to kako ste sad spomenuli, to parkiranje, gdje god se sjeti, imam dojam da je i danas je to dosta ostalo nekako i tako, gledam te stare fotografije, stvarno su posvuda parkirani, ali danas je to postalo nemoguće, znači, toliko je tih auta i sve nekako, svi trotoari su načičkani i to, ja sam dosta na to šizio, tipa sa djetetom hodaš i ti ne možeš proći trotoarom. Ne možeš proći, da. Prvo je parkirano, moraš izlaziti na cestu, a ono, nije mi to baš simpatično, ali sad s ovim kamerama i to nekako. Dovedeno. Gradonačelnik je to i ovaj, i dogradonačelnik su to stalno govorili, kao dovest će to u red, dovest će, i stvarno moram priznati, dobrim dijelom jesu, ali nažalost, tek se moralo tako drakonski

17:07⧉ s tim kaznama i to da se tu nešto pomakne sad. A još jedna važna stvar je tu, iako ne bi čovjek vjerovao da je u vrijeme, recimo prije desetak godina, po nekom brojenju, ali uvijek se broji taj promet da bi se znalo šta kako, jel', 600 autobusa je prolazilo kroz grad, dakle, autobus u grad, iz grada, lokalni, ovi koji su išli međugradski, pa turistički ljeti pogotovo, 600 autobusa, i sad kad je napravljena ta tehnološka cesta, tamo definitivno, onda je tih 600 autobusa, osim ovih lokalnih, automatski potpuno izbačeno iz grada. I to je odmah, jer tamo autobusi, recimo ja znam kad bi ono bilo 3 sata popodne, onda je s autobusnog kolodvora, a bio je red autobusa do doma zdravlja. Da, da, je, je, bilo je dosta tih autobusa. E, i onda su oni stvarali velike probleme, pa oni dolaze, jedan put je se desilo da je kiša padala, i autobus jedan, ja mislim Autotransa riječkog,

18:17⧉ je počeo kočiti od vrha Pazara i završio je dolje u onoj šarnoj pekari u Izloge, Udrija, jer jednostavno nije mogao se zaustaviti, ono kako je sve bilo. A možda je gume, ko zna kako je i šta znam, da, da, da, hoće to. Tako da je, a onda sad kako su ti autobusi izbačeni iz grada, odmah je to, jer svaki autobus je tri mala vozila. Da, da, da. Jer ako ih ima 600, onda ti u jednom danu tu imaš ogromnu količinu automobila kojih više u biti nema. Da, da. E, da, dobro da više ne prolaze kroz grad, to je baš dobra stvar, ta tehnološka. Pa tu i tamo neki se zaleti, nekad i zaluta neki šleper, ali u principu toga više nema. Pogotovo sad sa kamerama. Prije su se oni znali švercati, ovi međugradski, nema, pa neće ići okolo, nego. E, znam, neki su. Kroz grad. E, ali sad su rijetki, jer svakome dolazi kazna. Mislite da i to hvataju? Da, da, da. Kako ne, kako ne. Isto jedna od ovako stvari što je, što je danas kritika, ajmo reći, da više nema, što smo rekli, nema ljudi po gradu i to, ali na primjer kad se gledaju stare slike, ne znam, ono, bi došao Tito ili ne znam ni ja šta, to je bilo more

19:31⧉ ljudi i to, danas, ja mislim da, da ne znam tko dođe, da, da, šta, šta mislite, je li to možda neka stvar da je manje bilo nekakve, ajmo reći, zabave, nije bilo TV-a toliko i to, onda bi ljudi na svaku glupost ili izlazili i to, ili se jednostavno više živjelo tako vani, pogotovo ako je lijepo vrijeme i. A ovako moramo to razjasniti zapravo, jel', danas druženje ide puno drugačije nego u naše vrijeme, mi smo nostalgični pa nam se čini da je to važno. Recimo, danas ti imaš mobitel, imaš sve druge moguće, moguće sprave sa kojima se ti dogovoriš, vidiš, tako da ti nemaš potrebe dolaziti na jedno mjesto di će svi doći. Da, da. Recimo, Poljana je služila, to mi smo se uvijek zezali, ali je uvijek svaki u svom điru se šetao. Šta, staleži kao ili. Kao. Gotovo tako. Tako je bilo i prije rata, dolje uz rub gradske kavane su bile kućne pomoćnice, ali one su bile od 4 do 6 u torku i četvrtku, onda u sredini bi bili momci i gospoda, a ovi gori bi se onda natiskali cure i momci, jer tu je bilo važno

20:45⧉ da nekoga vidiš, jer to je bilo jedino mjesto di si ti mogao nekog slobodno gledati. Ali ako si ti išao u crkvu ili bilo di drugo, onda nikad nisi mogao ići sam. Uvijek je morala ići s tobom sestra ili si išao s materom, s čačom, ne govorim tu na muške, muški su uvijek imali tu neku slobodu, ali šta ti je sloboda bez ženskih. A je, istina. E, i onda te ženske su zapravo bile. A zašto smiju ženske ono po Poljani šetati, nisam shvatio. A onda imaš taj jednu fazu kad ti možeš po Poljani šetati, njih dvije pod ruku, šotobraco, kako mi kažemo, i onda se možeš slobodno gledati, kortežavati, pričati, jel', a kasnije kako je vrijeme prolazilo, tako je se to i malo drugačije, i ta odnosi su se malo promijenili, pa više nije to bilo tako zatvoreno, pa onda još pogotovo sjećam se kad su cure počele izlaziti u mini suknjama, to je bilo. Revolucija. E, revolucija u pravom smislu, a onda je došla još uz sve to da je onaj rub Poljane ispod onih brista, recimo to tako, počeli su i mlađi ljudi se pojavljivati s automobilima, jel', da li je to, šta,

22:00⧉ pokojni Bare sa svojim Minijem ili Bubrić, Sane Vuletin svudac, on je imao Renault 8 dok je to bio ono auto iz snova, e, tako, Ante Šupuki, pa ispred onog njegovog kafića koji je on radio jedno 10 godina, 10 godina, i mi smo visili tu kod njega, jel' trebalo pridržati dasku, jel' trebalo ispilati, jel' trebalo nešto napraviti, svi smo mu bili na usluzi i svi ispred onog kafića gdje je banka sada, jel', ona nekakva koja je već, tako da je onda to sad to postalo malo opet drugačije, sad isto nismo više toliko šetali nego smo bili na istom mjestu, tu smo se po nekim nekim interesima, recimo mi koji smo vozili utrke, voljeli utrke, mi smo bili skoncentrirani tu oko Ante, a ona drugo popodne bi ubili u nekom kafiću, i obično je to bilo od 11 do 2 na Poljani, neka masovnost, recimo to tamo. U sred dana? E, u sred dana, jer je gore bila medicinska škola.

23:12⧉ A kako ako je škola i posao i to, očekivao bi više što vikendom biti. Ne, ne, ne, to je bilo svakodnevno. Kako je obično zadnji sat, ajmo to tako reći, 6, u ono vrijeme bija u 1 i 5. Možda i ovisi o dijelu godine, ako je ljeto, možda i dulje onda se šetkalo. Uvijek je prvo one cure iz medicinske, pa je nasuprot u ovoj Matijaćevoj palači, nazovimo je tako, tu je bila ekonomska škola, glavno cure, a onda bi horda iz gimnazije se spustila i tako, i onda bi to nekako sve od podne i po do 2, sve bi vrvilo od mladih ljudi, a onda odjedanput ništa, kao da je bomba pala. Aha, a dobro, ići u kući, ručati. A da, znači to je ta mlađarija najviše. Najviše, najviše. Najviše mlađarija. E, onda je navečer se mijenja situacija. A, smjena dolazi. E, mi mlađi, ajmo, najmlađi smo onda u tom gornjem điru, u srednjem điru su ovi koji rade, koji su, znaš, koji bi se trebali ženiti, udavati, oni su u tom nekom srednjem điru, a onaj donji je bio samo za prolazak,

24:27⧉ oni koji idu u trgovinu. A, koji prolaze, da, da, da, sve se znalo. A je li parkiranje uništilo to šetkanje? Nije, nije, nije, nije. A kako kad ne možeš. U naše vrijeme ne, ali to smo zaobilazili. A, dobro, dobro. A, sigurno, a nije toliko lipo kad je među auta nekako. Dobro, ali. Malo je uništilo to koncepciju. Sjećam se da je to. Niste vi to doživljavali uopće. A slušaj, imaš tamo, gledaš neku curu, onda staneš, pa gledaš, gledaš, eno je i gotovo, svi automobili, sve to pada u vodu. E, sve to pada u vodu. Što vi uopće kažete na Novu Poljanu koja je onako kao kontroverzna, meni osobno odlična, ali evo šta vi mislite. Pa ja bih to ovako rekao.

25:13⧉ Svaka, baš sam jučer napisao jednu priču o tome. Kad je 55. godine napravljen modni magazin, to je onaj dućan na ovdje. A, Kalelarga dolje. Kalelarga. Dakle, oni su u podrumu jedne kuće na stupove napravili jedan prolaz u kojemu su stavili izloge koji su u tom, ajmo to tako reći, ne zatvorenom prostoru, nego izlozi u otvorenom prostoru. A, dobro, ali odijeljene staklom. E, a i odijeljene. Ja znam te izloge, to kao mali kad bi sa mamom prolazio tu, zimi bi bio onako snijeg, to je meni bio toliki gušt za gledati, to ne znam jer drže tu tradiciju danas, ali to je baš bilo toplo. Da, najljepše od svega je bilo, ima jedna pozicija kad staneš i onda ovako mašeš nogom i rukom, onda sa odsjajem od izloga izgleda kao da letiš.

26:11⧉ To su već insajderske. E, a i zašto sad to govorim? Zato što su to Maroti i Tome Relja napravili po uzoru, ne znam, negdje su oni to vidjeli, vjerojatno, ali nebitno. Tu su bili, bila ta svjetla vani s jedne i sa one strane tog dućana i zvučnici. Ja zvučnika se ne sjećam. E, tu su, ali dobro, to je ti, ti si mlad, jel? A i ti zvučnici su, stalno je bila neka glazba na tom. A sad više ne, nema sad zvučnika. Pa nema zvučnika, vidim da je. Doduše, možda je bilo kad sam ja bio mali, kraj 80-ih, 90-ih, možda to tad i je. I kad je ta nobutarija napravljena, dakle sitnica. Znači, to je bila novost u gradu, ajmo reći. To je bila ne novost u gradu, to je opet. A što je bila novost, koncept takvog izloga ili. Koncept, općenito koncept, tako je. Takvog dućana. Svi su ljudi navikli, imaš dućan, uđeš unutra, znaš ono, dobar dan, ovdje je polica, ovdje je ovo, ti izađeš, zatvoriš vrata, dobar dan, a ovdje dođeš u neki predprostor koji je između ostalog i nekako uobličen drugačije, koji ima neke obline, pa ti zvučnici, ta svitla, tako da je to došla

27:25⧉ rasprava kad je to bilo otvoreno i do komiteta, mislim, šta ovi ljudi rade, jesu oni poludili, na šta ovo sliči uopće, jel? Dakle, ništa se to nije promijenilo do ove Poljane, a koga je prihvatio, onaj kome je to bilo namijenjeno, trgovi, kupci, jeli, kupci su, osim toga je tamo neki šef koji je, ako bi ja sposoban pronaći to sve zajedno, tu robu koja je bila tamo u tom modnom magazinu, isto je i sa Poljanom, ista situacija, mi nostalgičari patimo za nečim šta više ne može funkcionirati, a djeca, moji unuci. A njima će to biti normalno. Uživaju, oni tamo uživaju. Meni isto djeca vole. Oni su tamo. A volim i ja doduše, ali. Oni su tamo sebe našli. E sad, o nekim estetskim kriterijima, e to moramo raspravljati, tu nikad kraja. Da, za one kosine famozne se lome koplja, to je čak onako i fora napravljeno s onim skalama, onako to, to djeca vole, onako vidim da dosta tu ide. Pa mislim da je i dijelom, sad to i ne prati, dijelom i ta garaža pomaže, a i mogla bi još više pomoći za oživljavanje te gradske

28:37⧉ jezgre. A, to je bila nada, ne znam je li to baš uspjelo. A možda ne zato što je ta cijena parkiranja, onda to uvijek ljudi misle da je to, ne znam šta. Pa i nije, šta, 66 centi zimi, pa to stvarno nije puno. Nije to, ja se nadam da će to, da će to i oživjeti kao takvo. Jer, prva ideja kad je Ante Šupuk došao za gradonačelnika, njegova ideja je bila da se, gdje je ulaz u knjižnicu, da se to dolje potkopa pa se tu napravi još nekoliko dućana, a sama knjižnica, odnosno dom, se pretvori u jednu malu robnu kuću u centru grada koje bi onda privlačilo ljude i tako dalje. Međutim, prevladala je ta ideja da tamo bude knjižnica. Mislim, meni osobno drago, ali je u smislu neke masovnosti, u smislu je grad izgubio, jel? Jer ti sad imaš jednu ustanovu koja se cilja na to. Ali ako ne bi mogli konkurirati nekom Dolmare ili nečem takvom. Tako je, e, tako da je to. Ta knjižnica je odlična, to je stvarno pun pogodak. Međutim, još jedna stvar koju moram ja ovdje napomenuti, Ante Šupuk kao

29:50⧉ gradonačelnik, on je tako bio jedan osoban čovjek i danas je. Kad je on bio gradonačelnik? To su 90.? To odmah negdje neposredno poslije rata. Jel on ima rodbinske veze s onim Šupukom? Ne, ne, on ne. To me uvijek zanimalo ovako, nema, jel? Ne, ne, nema, nema. To su drugi Šupuci, to su njih uglavnom više nema. Zadnji je bio Leo i stari Ante Šupuk, koji je inače se bavio fotografijom i imao je jednu lajku.

30:28⧉ On je završio strojarstvo, dakle tamo kad mu je čača ima tu hidrocentralu na Krki, onda bi on stalno dolazio kod mene sa tim aparatima. Ja imam čak i neke njegove fotografije, mislim da je bio dobar, ima izvrsno oko, i onda je on meni ispričao da je čača pitao njega kad je diplomirao šta ćeš da ti kupim, a onda on kaže bila je lajka, a bila je balila, to ti je oni mali automobilčić koji mi zovemo Topolino danas, jel oni Fiat.

31:02⧉ I ista je cijena bila, dakle tog Fiata i lajke, on je kupio lajku. I taj cijeli život je imao tu lajku, imao je on kasnije i Nikone i ne znam šta, jeli, ali, dakle to je jedan dio. Da, to je ruski, ja mislim, proizvođač, ili lajka ta. Ne, ne, ne, to je njemačka. A njemačka, je, da, da, da. Njemačka, oni doduše ima, oni Zorki i Kijevi, ono, to su kopije te lajke, ali prava lajka je i optika njihova i danas je. Je, je, ma to je, da, da, to je. To je isti koncern zapravo bio, jel? I danas, recimo, ti dobro očuvani, ako imaju nekog poznatijeg, recimo to tako, vlasnika ili nekog, prije par godina je jedna prodana za 250.000 eura. Dakle, taj aparat iz 25. Danas neupotrebljiv, mislim neupotrebljiv, upotrebljiv. Da, ali to je više neki kolekcionarski. E, kolekcionarski.

32:03⧉ Što vi mislite o ovim konzervatorima, konzervatorskim smjernicama, tipa evo sad konkretno hotel Krka dolje, šta, sad to su ovi neki bili Poljaci preuzeli, ne znam, nemaju novaca, ovo ono, što mislite o tome da se ništa ne smije srušiti? To meni ovako osobno ide malo na živce, jer nekako grad onda stagnira. Naravno da nećemo, ne znam, katedralu rušiti, ali neka takva zgradurina koja, imam dojam da su Šibenčani dosta više ne žele nikakvu promjenu.

32:33⧉ A što vi mislite o tome? Dakle, ovako. To okej ili nije, ili nešto između? Moramo ipak malo pogledati, malo širu sliku, ajmo to tako reći. Da, hotel Krka je proglašen za neki općin dobrom ili kako li već, zaštićenim spomenikom, i šta se onda dešava? Ti imaš zgradu koja je građena kao hotel prije 100 godina, u kojemu je sve naopako napravljeno, jel? Dakle. Mislite po nekim modernim standardima, ili? Prema sam. Prvo su jako visoki plafoni, drugo imaš na jednome katu samo jedan WC, kupatilo, i sve je to moglo funkcionirati do prije 20 godina. Sad to više ne može funkcionirati. Da, to bi danas više hostel bio. Tako. E, i onda je svi ovi koji su do sad htjeli investirati u taj hotel su htjeli zapravo kako se to radi, zadržati osnovnu fasadu u svim gabaritima kako je, ali od nekih modernih materijala, a unutra napraviti novu kuću. E, onda to ima smisla, tu su onda, jer tamo su zidovi 60-70

33:45⧉ centimetara, pa skale, pa sve, e, a ovi hoće da se to zadrži u tom obliku u kakvom sad. I jednostavno to je neupotrebljivo. Da, da, to je neka pad pozicija, nastane i koće tu sad, koliko bi se tu trebalo milijardi uložiti da. Pitanje je veliko, da li je to kulturno dobro tako. Da, da li je to toliko vrijedno. Važno da mora biti zadržano u izvornom stanju. Jer imamo sad situaciju koliko zadnjih desetljeća, to je ruina, to mislim. To je ništa, užasno. Znam neke ljude koji su tamo radili, još ovo prije šta, kad je bila firma, mislim, to je, ajme majko, tamo na jednom katu, ja mislim, lučka uprava, ali to je sve, deruta. Ne, bilo je nekoliko odvjetnika i to, jel? Dakle, i sad ti tamo u tom prostoru obnoviti to, to je ogroman novac, jer je to i zaštićeno,

34:43⧉ zaštićena, ne znam točno kako je taj naziv, to nije jezgra, ali je u svakom slučaju pod zaštitom konzervatora, i ti sad napraviti unutra hotel, jednu ogromnu zgradurinu u kojoj ćeš moći staviti 30 soba. A investicija je strašno velika, jer je to spomenik i ima točno šta, kako moraš napraviti. Tako da ko god uđe tamo. A neće niko ući. Ako se to nešto ne promijeni, neće se. Ili neki mutljak koji tu ko zna što će htjeti, ako išta. Jel tamo ispred onaj hotel Zlatni, kako ga mi zovemo. Onaj Bellevue, onaj. E, dakle, to je bilo skladište od Makale, dakle jedan. Znači to se smjelo srušiti. Poduzetnik iz Zlarina, on bio suvlasnik dok je to bilo ovih

35:33⧉ ugljenokopa u Siveriću, u Dubravicama i tako, on je bio bogati trgovac, onda je bomba pala, pa je ta njegova zgrada koja je samo ostao jedan od tri dijela. Onda je u nekim tamo 60-im godinama neko se sitio napraviti onu zgradu, jel? Dakle, ono je kao investira TLM za svoje i tako. I sad je ostala samo jedna trećina one zgrade koje kad pogledaš je ništa. Možda da je ostala cijela zgrada pa još bi je zaštitio. E sad, ona nije ostala zaštićena i ti si na njezinom mjestu mogao napraviti i dignuti potpuno novi moderni hotel sa svim onim što to danas jedan hotel treba biti. I sad to je apsurd. Ti sad u onom manjem hotelu zapravo imaš kapacitet koji je možda čak za jednu trećinu jači od onog što bi bilo u tom hotelu koji je duplo veći, jel? Da, da. Teško je to sad. A može li se tu malo naći neki kompromis, tipa da se sruši sa,

36:44⧉ ili skava se skroz taj hotel Krka, ali da se napravi nova zgrada da izvana izgleda potpuno isto kao stara? Šta mislite na takvu ideju? Evo, ja se sjećam. Ja se sjećam u ono vrijeme kad smo hodočastili u Trst. Onda su oni u Trstu renovirali, ajmo to tako nazvati, svoj Teatro Fenice, jel? Oni su zapravo napravili vrlo jednostavno. Oni su zadržali dvije fasade, one koje su bitne, koje su povijesno važne sa nekom arhitekturom i sa ne znam čim, a ono iza su napravili kazalište potpuno novo. I onda to tako i hotel Krku, ja mislim da nju treba ponoviti i izvani, ali sa modernim materijalima unutra napraviti novu zgradu i gotovo. Da, da.

37:37⧉ Jedino tako. Jer tu sad treba, ako ćeš i napraviti tu hotel, sa ne znam koliko bi unutra moglo biti 50-80 soba, a di su automobili? Di ćemo s njima? A da, to je uvijek problem. E, a ovakvog i šta su oni napravili, iako ovaj hotel isto ima dvije etaže ispod, pa je to izolirano hidro, ovaj novi mali hotel. A jel ima parking dolje? Nisam znao. Nema parking, ali ima neke druge dolje su mu više manje. A, prostorije nekakve, mislim. E, e, e, nisam znao. E, e, e, onda to je isto bio veliki problem, jel tu već na metar i pol je voda? E, tako je i ideja da se ispred hotela Jadran, još je tu Dejan isto ima ideju, ima i postoji nacrti za to, za jednu etažu, na dvije etaže parkiralište. To isto treba napraviti jednu teču unutra, nepropusnu, a to je onda opet. A koće napraviti novaca za to? 10.000 košta, Isuse Bože. A onda su uspostavili, šta ja znam, da to gradsko zemljište nije od

38:52⧉ rivijere i tako, da oni imaju tu milijun stvari koje. Kako je izgledalo kad se, ovaj, kad se grad počeo širiti na Baldekin i tamo i vidike i sve o Križ i to, meni je smiješno, gledam ove iz one grupe iz Šibenika, jako zna biti super fotografija, tipa ispred onih, opa, ispred onih zgrada nekakav magarac vezan, kako se zove, i ne znam kako se gradi sa ona cesta, mislim, ja, meni je apsolutno fascinantno gledati te slike, čisto, ovaj, ali ono što hoću reći mi je isto smiješno, ostalo je da je to strašno daleko, tipa Baldekin, ajme to. Je, to je na kraju svijeta. A kakav je bio odnos prema tim kvartovima? Pa evo ovako, grad se širio, ajmo to tako reći, postepeno, postepeno. Prvo je i konfiguracija, ono gdje je sad sportska dvorana, to je potpuno drugačije. Tu je bila jedna uzbrdica, pa se onda išlo, tamo je bila kuća od Grubišića, ja mislim, ona je bila jedno 5-6 metara, ako ne i 10, ispod ceste, u nekoj depresiji. A onda se to počelo širiti iza bolnice, iza

40:07⧉ bolnice, dakle to bi bilo istočno, jeli, istočno od bolnice, i tu su one kuće koje su sa dvije fasade od kamena napravljene. Onda je tu željeznica napravila svoju zgradu, pa je Telem napravio svoje četiri zgrade, i onda ima jedan tamo ansambl oko onog crvenog nebodera. Recimo, po meni onaj crveni neboder, nisam ja sad stručnjak, jeli, ali ono je najbolja kuća koju imamo u gradu, jeli, to je jedan splitski arhitekt napravio, to smo mi zvali neboder, to je bila kuća sa sedam katova, ona je doista projektirana kako se to u to vrijeme radilo svugdje u Evropi, jeli. A što to govorite, zgradi stambeno ili? Stambeno zgrada, još uvijek je tamo crveni, takozvani, ne onaj crveni neboder gdje imamo plavi i crveni, nego iza toga ima jedna savršena, to treba pogledati. A onda je ispred, doli, ispred je Vitić, jeli, dakle Vitić koji je

41:08⧉ po mnogima i u onoj literaturi koja je bila dostupna, taj dom je na, to je jedna od najboljih interpolacija u staro novo, jeli. On je sa tim krovom koji nisu znali hoće li on stajati sa tim, ono u prvo vrijeme tek primjenom tog prenapregnutog betona i tako, dakle to, pa hotel Jadran, mi zaboravljamo, evo baš sam danas to nešto o tome, pa ćemo se vratiti na, tamo gdje je sada zgrada općine, tu je bila, tu je trebala biti stambena zgrada. I ta stambena zgrada je bila gotovo završena. Onda je došao Rončević, jedan od onda onih važnih, i rekao, pa ne može ovdje biti stambena zgrada, kome ćemo mi ovdje dati stanove, ovdje ćemo mi napraviti općinu. I onda ti je srušeno sve osim osnovne konstrukcije, i tu je napravljena zgrada općine kakva je sada. Nasuprot nje je Vitić napravio ovu, hotel Jadran. I on je hotel Jadran obojio u različite boje, svaka ploha je bila obojena

42:20⧉ drugačije, to je njemu, po njegovom je bio. Mislim da su i grilje bile u nekim šarenim bojama i svašta. Sve je bilo u bojama, sve je bilo u drugim bojama, jer on je rekao, to su boje grada. I onda najbolje da se to uklopi, jedna moderna građevina je da ona bude jedna slika grada, jedna šema, kako bi je ja nazvao, te slike grada. Sad su ono napravili, ništa, smeđe bilo, to tako, to je užas. Ali ona zgrada koju je on napravio, dakle to su radili arhitekti, ono se vidi šta su radili arhitekti. Onda imamo, dolazimo do tih zgrada koje su ispred tog crvenog nebodera, ne od ona dva, plavi i crveni, imamo zgrade koje isto tako radio Vitić. Dakle, to je Vitić. Evo mi je došlo toga stvarno u Šibeniku. E, ali Vitić je bio arhitekt koji je, njega su Japanci, recimo, uzimali te njegove nacrte, pa recimo tamo ona izlazi iz onih zgrada sa onim poluokruglim betonskim nastrešnicama koje stoje

43:32⧉ na stupovima i tako, to je sve, mislim, nije to bila neka, možda je, ali ne ona neka konfekcijska arhitektura, ko što je to na Šubićevcu, pa gdje je vojska radila onu istu zgradu, pa malo ovako, malo ovako, malo ovako, jeli, sve ista je. E, i onda je, dakle, taj dio je po meni najlipši dio od te nove moderne gradnje. Ima Vitić svoju ulicu u gradu? Ne baš. Ja mislim da nema. Zašto, jer je nepodoban to nekom? Pa nije, pa nepodoban, a šta ja znam, ne mogu, možda ima, možda ima, ali ja mislim da, ja mislim da nema. Ja mislim da nema. Da, da, ali pričali smo o kvartovima, kako je to izgledalo kad se grad širio, mislim, šta su ljudi mislili o tome, je li bila nekakva želja, na primjer, ljudi odavle, e, da mi imati stan, ne znam, u crvenom neboderu ili plavom ili tim zgradama? A moramo razumjeti sljedeće, da smo mi u Škopincu, u našoj kućici koja je bila mala, jedna potleučica, recimo to tako, je,

44:45⧉ smo se kupali u, mene su kupali u Lušijači. Šta je to, kao kajim neki ili? To je ono gdje se roba pere, oni drveni. A, ok, ok. E, i onda metne mene unutra i struži, proliva, jeli, to je tako. Pa dobro, i nas su tako u nekakvom isto lavoru ili nečem, ko je vrag imao tuš. E, ali, s druge strane, kupatila je u gradu bilo vrlo malo. I sad, prve te zgrade koje su nastale imale su kupatila sa bojlerima, onda koji su bili na drva, i tako dalje. Sad se to dobiva jedan komfor koji je ovdje nisu mogli nikako dobiti, jeli. I onda kako god je ko mogao, on je selio tamo i to je bilo zapravo blagodat, ko da ti je neko lutriju da kad si ti dobio svoj stan od 60 kvadrata. A kako je to išlo, kako bi to dobio preko, preko firme gdje si radio te, mislim, društvene. Pa. Malo ko je vjerojatno imao baš novaca za kupiti tek tako, ne znam jesu krediti postojali uopće u ovakvom obliku. Rijetki su se, pardon, rijetko su se stanovi kupovali. Kupovali su se stanovi samo tamo gdje je bio vlasnik od prije.

45:59⧉ A ovo je sve bila društvena stanogradnja. Znači, bili su fondovi i ti bi u poduzeću si imao fond za izgradnju, jeli. Kasnije u drugoj fazi si ti mogao učestvovati s nekim svojim novcima da bi dobio neki prioritet u dobivanju tog stana. A onda su bile liste. Te liste su se radile prema zaslugama, prema. Možda kao obitelj. Poslu, prema, e. Koliko članova obitelji i tako, da, da, da, to je. Ma tamo na Bualama, one stare zgrade su dvije nastale tako da su one bile namijenjene za inženjere koji su dolazili u Telem, jer Telem je 55. otvoren, dakle 10 godina nakon rata. A ona zgrada gdje je sad Arsenov, ona je isto bila namijenjena za, tamo su stanovi manji, ali za one inženjere važne koji su bili važni u Telemu, da oni tu mogu stati privremeno dok se, kasnije se to naravno sve promijenilo, ali je, postojali su neki kriteriji, ovisi kako koje poduzeće. I sad se može naći još ovako istražujući kako je neko dobio

47:15⧉ na ovaj ili onaj način, politički podoban, to ti je već značilo da imaš. To je valjda u partiji trebalo biti šta. E, da imaš veće šanse da ćeš dobiti taj stan, tako da je to, a onda je taj priliv ljudi sa sela je. Ali bio problem, ok, sad se ti preseliš na Baldekin, onda nije tad bilo tamo, ne znam, trgovina, išta si morao u grad ići po sve u principu. Pa prva ozbiljna trgovina na Baldekinu je bila, uvijek je bilo ovih malih trgovina. Recimo, tu je bila iza, jedna iza sportske dvorane, i onda je otvoreno u tom, kako mi ono zovemo, ležeći neboder. Gdje je sad teretana, mislite, ona je. E, teretana i sad ova studentska menza, tu je otvorena samoposluga, to je bila. To je onda bila golema u to doba. Imala je važnost, kišta dalmare ima danas, jeli. Bila je smiješna jedna situacija, tamo sam ja prije trenirao baš u tom Orcinusu i tamo sam bio na ulazu i jedan stariji ovako gospodin dolazi, ovako zagledava unutra, kao, kaže on, nisam bio u Šibeniku kao desetljećima, evo kao, ne znam, tu je nešto me put naveo, kao, išao je vidjeti taj dućan, valjda je tu, kao da je tu negdje živio, valjda poslom, bog te pita, šta, onako se gleda, onako,

48:30⧉ valjda čovjek nakon puno godina je došao u Šibenik, izčuđava se, kao, gdje je dućan. Gdje je dućan. Šta je teretana, šta se događa. Da, još je bila ona kuća dole, šta je bila u onoj rupi pokraj. Aha, eto, oni ne znaju, da, da, da. Tako, onda i recimo taj neboder koji je napravljen tako da je u njemu puno stanova, jeli, tako, ono je jedna zgrada koja je danas sa tim liftom jednim koji ide gore-dolje na koliko 14 katova, koliko ima, to je, ne možeš pješke, ne možeš liftom, jeli, ali onda je to bila, sjećam se, jedan put su i nekog jadnog magarca u taj lift ukrcali. A, zašto magarca u lift. E, ha, to mora znati, jeli, e, onda ti je, recimo, ima, to je bila prva zgrada koja je imala jednu cijevi na svakom katu otvor, a dole su bile kante. E, to je legenda, to je bilo, to se brzo, to mi se začipalo. To je izbacilo unutra, to je izbacilo, začepilo se, pa. To je, ja mislim. Ovdje otvori, ono mu se kanta ispred njega, i tako, mislim, svašta je tu bilo, svašta. To je ovako zanimljivo, kad se sad, ne znam, s 14.

49:41⧉ kata baci nešto, koliko to brzine dobije, to, ko bomba, se razvali sve, zanimljivo, da. Tako smo i odrastali sa tim novim zgradama i tim novotarijama. Da, da, da. Dobro, znači, znači, u principu se grad sve više na tu bandu se razvijao, na ovu drugu je bila Crnica Njivica, ali to su bile više privatne kuće, i tu se valjda gradilo i kupovalo zemljište i to. Onih nekoliko kuća, gdje su semafori, sad prema onom novom trgovskom centru, ono su kuće koje su još Francuzi, kad je TEF tek napravljen, to su isto bile kuće za radnike, zaposlenike, jeli, a onda kako je TEF zapošljavao strašno puno radnika, to je bilo. A to su tisuća nekakvih. Tisuća ljudi, jeli, onda je bilo zgodno da tu svak napravi sebi kuću, i onda je tu počela, to su bila dva tipska projekta koja se u planu su se radila, jedan sa nekim balkonom po cijeloj dužini kuće, jedan koji ima samo jedan manji balkon i jedan prozor, i to su bile relativno male kuće, i to je onda se lako, ajmo to tako reći, moglo dobiti, dobivao

50:55⧉ si umjesto stana neki kredit za, i onda se to. A, mi izgradili kuću, da, da. E, i onda se to napravilo, tako je nastala, tako su nastale i Meterica, ona, kako smo ga mi zvali, divlje naselje. Aha, onaj stari dio, da. E, e, onda se to tako širilo po onoj padini onoga brda i do onih kuća gdje je sada, gdje su one plodine, jeli. Ovaj, da, da, onda su, krajem 80-ih su zgrade počele, ja mislim, tamo se gradilo. Mislim, ja moram reći, kad je u pitanju ta gradnja, Ivanović koji je napravio gori na Lozovcu prvu elektrolizu, jeli, dakle, Šibenik se i razvija industrijski zahvaljujući struji, dakle, jeli, prvo zaćelamitu, kako smo mi to zvali, to umjetno gnojivo je se radilo, ali bez struje se to nije moglo raditi, a onda s druge strane, kad je došao. Pa za elektrolizu treba brdo struje. E, ne, pa ne samo za elektrolizu, za sve one struje. Dakle, Šibenik je, neko vrijeme je to bio ugljen, ali to je trajalo ne tako dugo vremena, a onda je došao ovaj drugi dio, struja, sa strujom,

52:08⧉ jeli, i ta struja je zapravo industrijski Šibenik digla na neku veliku razinu, ali kako je ta potrošnja te struje rasla, tako je i to postajao sve veći i veći problem, recimo, to ovi mlađi, vi to ni ne možete znati, ali bila je kriza kada nije bilo struje, i onda su u Telemu bili namontirali. A to koji je to period, kad je to, 60-te, 50-te? A, to je već bilo, ja sam se oženio, ja mislim, od 80-te, 82. godine, ono kad su počele u biti krize u cijeloj Jugoslaviji. A, energena to, da. E, i onda su tamo imali jednu posebnu, su napravili jedan

52:56⧉ malo naselje, bi mogli to tako nazvati, sa ovim agregatima, veliki agregati koji su onda oskrbljivali struju, onda bismo mi, recimo. A šta, na dizel, na šta je to? E, na dizel, na dizel, a mi smo onda u gradu imali smo redukcije, dakle, imali smo struju od, recimo, naveče, od popodne od 7, pa je bilo struje do 11. To valjda da svitla možeš imati. E, a onda odjednom da skuvaš ručak, a od 11 do tih 5 popodne ili 7 popodne nije bilo struje, i tako iz dana u dan, nije to, to je trajalo dosta dugo, trajalo, ali ovo sam htio reći za Ivanovića, kako je, slično je to i na Lozovcu, kako je on napravio tu tvornicu prvu, elektrolizu i tu preradu aluminija, onda je on tamo i ono naselje šta je sad na ulazu u Nacionalni park, to su isto zgrade koje je napravio Ivanović za svoje važnije inženjere i ne znam koga, a za ove, jer isto tamo nisi mogao ići na svaki dan kući odozgo negdje iza Skradina, jeli, nego si

54:07⧉ išao jedan put sedmično, pa si bio dva dana kući, a onda je on tamo napravio posebne zgrade, danas su tamo one sačuvane za neženje, za ove, dakle, cijelo naselje je zapravo živlo, on je napravio tamo i ono igralište, sportski centar i tako, da ti ljudi u toku tjedna tu mogu živjeti, a onda dođe vrijeme kad ide kući dva dana i tri, tako. Da, da, da. E, tako je bilo i ovdje, a to naselje opet ovdje je isto bilo orijentirano prema Telemu, a interesantno ono šta danas nemamo, u to vrijeme smo imali. Ja sam da je Ražine više bile za Telem nekako naselje. E, a Ražine su. Ili je povijesno ipak to bilo selo. Ražine su bile povezane sa Šibenikom vlakom. Da, naravno. Svako jutro je išao vlak, ja mislim u 5, 5 i 10, 5 i 15, jer su u 6 radilo, jeli, išao je sa željezničkog kolodvora, onda bi on stao tamo gdje je sada Kaufland, jeli, onda bi pokupio dio ljudi i u Ražine, i tako i nazad, pa nekoliko smjena, toliko puta je taj

55:18⧉ vlak išao vamo-tamo. I naravno naprijed za Perković, za Zagreb i to je sve. Ovi jutarnji vlakovi su bili uglavnom za radnike Telema, to je isto bilo čudo, ja se sjećam kad sam ja, ja sam bio njihov stipendist, kad bi ujutro mi išli u tih 6 sati raditi, i to ovako ti ne izgleda, ali kad dođeš tamo na stanicu u Ražine, bog te vidi, a kad izađeš iz lokomotive, hiljade ljudi ulaze u tvornicu. Je, ma skroz druga vremena, meni su pričali ljudi da bi to pustio autobusi, ovaj, gdje nije bila željeznica, to deseci, deseci tih buseva, pa tamo je još uvijek kod Telema smiješno, ovaj, gdje je onaj Gaksad i to, stoje puste stanice, ima ih valjda 20, i još na nekim mjestima ima neke stare oronule table gdje pišu Nelsonković, ne znam, nekakvi, ali čovječe, to danas malo smiješno izgleda, zašto je to služilo, onako, ali baš onako. I još oni crveni lokalni autobusi, FAP-ovi, bez amortizera, na onim tvrdim federima, s takvim drvenim stolicama.

56:31⧉ Drvenjare, da, tako zvane, da. Tako su i nicala ta naselja koja su gravitirala onda tim važnim industrijskim. I šta onda, zadnje u ovom smjeru prema tamo, onda su Vidici zadnji, ovaj. Vidici su ogroman projekt. Vidici su nastali, ja bih rekao po uzoru na Split 3, taj Split 3 je tako isto bio neki fenomen u to vrijeme sa svim tim, on ima garažu i danas ima dole od 300 automobila i tako dalje, pa ti neki oblici koji idu visoko i neki novi standardi za te kuće i tako, tako da je to su Vidici počeli negdje 80-ih i onda je to prestalo. E, moja zgrada je iz 84., tako nešto, još je među novijima. Novijima, je. To znači kraj 70-ih je valjda krenulo. Da. Ovaj, i tu je ista stvar je bilo, to je isto za i za Telem i za tako ono. Isto, isto, to je išlo sve iz tih fondova za stanogradnju. Da. Dakle, sve je to išlo iz nekog fonda za stanogradnju.

57:42⧉ E, to je smiješno, ne znam, i u mojoj zgradi i u onim drugima imate situaciju da, ne znam, sama gospođa već malo starija, ima stančinu ono tipa od 90 kvadrata, ali ono, kad je to bilo aktualno, tu su bila djeca i to, sad su svi odselili, tako da, ali se i izmjenjuje se dosta, mi smo prije 3-4 godine kupili, i tako mlade obitelji tu dolaze, tako da vrši se nekakva smjena, smjena stanovnika. Dobro, danas čak i na Vidicima su i moderni stanovi. Pa jesu, jesu, da. Ne, meni su Vidici super, ja sam, znači, odrastao sam prvih 6-7 godina u Stari Gradskoj jezgri, pa Meterice i sad Vidici, ja sam baš zadovoljan, onako, i za djecu je dobro i ima, vidi se da je nekakav, nekakav plan je tu bio, između zgrada dosta nekih pješačkih puteva, stabala, onako, lijepo je, lijepo je stvarno, i onda su ovi, ona robna kuća, kad je isto to, bit će 80. izgrađeno, to se isto sjećam kao mali, dok smo živjeli tu, bi išli tamo u šopinge, tako, tako je bilo tu, nekih pustih dućana i svega, ovaj, nego, volio bih znati malo više o ovoj, vašoj ovoj udrugi, zapravo što je to sa ovim umirovljenicima

58:56⧉ vašim i predstavama i to, to je ovako zanimljiva priča, to sam na Facebooku neke dijelove ovako pohvatao, pa ako se možete pohvaliti malo. Pa evo ovako, u nekom evropskom projektu ove udruge umirovljenika Krešimirovog grada, oni su dobili neke novce od Evropske unije i preuredili su te prostorije i napravili su nekoliko tih projekata za revitalizaciju i za inkluziju starih ljudi i tako dalje, jeli, tako da je u tom, u evropskom projektu bila je i neka likovna sekcija, dramska, pa su bili neki sportovi, od svega toga je ostala zapravo ta dramska, slikarice isto rade i slikaju unutra, ima neki pikado koji nažalost se slabo koristi, a dnevno tamo dolaze igrati šah, malo se na karte i tako. A šta su to, neke prostorije, ono, ništa? Prostorije su uređene, prostorije su dobre. Mislim, koliko tu ima prostora, to? Pa ima jedna velika prostorija, recimo, to da je ona jedno 8 metara za 6 metara, jeli, dakle, to ima 6-7,

1:00:11⧉ desetak, kad se može stolova sa stolicama, tako da tu ima prostora za vježbanje, za raditi, za neki domjenak, sastanak ili bilo šta, ali mi taj prostor koristimo za vježbanje, jeli, dakle, u okviru tog, tog evropskog projekta je i počela jedna Sineva, ova Jurković, ona je to počela prva, i onda sam se ja nekako uključio u to, pomažući Sinevi koliko mogu i znam, međutim, ona se kasnije povukla, a ja sam nastavio dalje raditi sa tom, sa tom dramskom družinom, jeli, iako dosta je ljudi otpalo, ali je i dosta došlo novih, i mi smo, evo, sad u prošloj godini napravili dvije predstave, dvije premijere, jednu smo imali u kazalištu, a drugu smo imali u Arsenon domu, sad,

1:01:12⧉ one su opet zanimljive, možda po načinu kako su nastale, jeli, ja sam htio napraviti neku dramsku radionicu s njima, koliko stare pase možeš naučiti novim trikovima, jeli, ali u svakom slučaju, onda sam zaključio da oni baš nemaju strpljenja da bi sad radili neke dramske vježbice i tako dalje, onda sam odlučio napraviti predstavu tako da svak od njih dođe sa nekom idejom šta bi htio glumiti, onda to razradimo, i onda smo napravili predstavu "A šta sad?", jeli, a napravili smo je kao audiciju na koju dolaze oni svak sa nekim svojim idejama i tako, predstava je prilično duhovita i vrlo je izazvala, mogu reći, oduševljenje u kazalištu kad smo igrali, sad ćemo je dalje, pripremamo se za. A sad kazalište nije u funkciji trenutno, jel? A kazalište nije u funkciji, trenutno računamo negdje početkom iduće godine da ćemo igrati u Arsenovom domu jednu predstavu, onda idemo vjerojatno u Drniš, u Knin i tako. Opa, to je vrlo ambiciozno, znači. Koliko vas ima aktivnih članova?

1:02:24⧉ Ima 12, 12 glumaca, sad smo je, zadnji put smo se dogovorili kako ćemo to organizaciono napraviti, jer danas ne možeš ništa bez novaca, jeli, onda moramo stvoriti neki, otvorit ćemo vjerojatno neki svoj žiro račun, pa ćemo onda. Pa možda donacije i nekakve stvari. Pa malo neke donacije, pa ćemo svaku predstavu pokušati nešto malo naplatiti, bar za pokriti troškove i tako, jeli, i onda stvoriti neki fond iz koga nešto možemo napraviti. A li kod vas ima nekog kazališnog iskustva od prije ili jeste svi zeleni što se toga tiče? Pa dobro, svi oni, ajde, idemo početi od mene, jeli, dakle, ja imam jedno 20 i 30 godina intenzivnog igranja u kazalištu. Opa, dobro, to je, zvuči dobro. E, tako, to je sve mene zabavljalo na neki način, ima tu i neko. Jeste bili baš, znači, dio predstava, glumac ili? Pa dobro, eto, izdvojit ćemo samo "Mačka Džingis Kana", jeli, koji je odigran jedno 80 puta, ja sam bio glavni glumac u tome, jeli, čak je

1:03:38⧉ snimljen film "Mačak Džingis Kan", Anto Marti, pokojni ga je režirao, kao mjuzikl, to je mjuzikl. Dobro, znači ukratko imate gomilu iskustva. Pa imam dovoljno iskustva, uvijek sam ja tu pokazivao neku volju i želju i više za znati više o kazalištu nego učestvovati u tim predstavama, to je meni isto ovako malo bila tlaka, učiti tekst, to sam mrzio više od ičega. Da, da, da. Tako, onda uvijek smo se zezali, pola šaka. To mi nikad nije bilo jasno kako to, kako to ide, kako naučiš tako sad neku predstavetinu ogromnu od dva sata, dva čina, tri, ne znam koliko. E, evo, kako to izgleda, evo sad ovako da vas pitam. Jednu, igrali smo jednu predstavu, Pero Mijoć je režirao, a Duško Mitrović i ja smo igrali "Emigrante" od Mrožeka, tada je to bila aktualna predstava, ovi što su odlazili u Pećalbu i tako, on je napisao odličnu predstavu, sad to je jedan intelektualac i jedan obični fizički radnik, oni žive oba dva negdje u egzilu, u nekom gradu u Evropi, u nekim nemogućim uvjetima i tako dalje, dakle, to su dva glumca, predstava traje sat i pol, i mislim, to je predstava u

1:04:53⧉ kojoj sam se ja namučio oko tog teksta, ali ono kad ne voliš, ne voliš, uglavnom nas dva smo igrali tu predstavu, ja mislim osam puta sve skupa, čak smo i na nekom festivalu bili s tom predstavom, zapravo u kazalištu je to jedan proces, prvo se odabere neki tekst, onda se čita da vidiš da li ti paše neko po ulozi, za ulogu koju tražiš, i onda od tih čitajućih proba u kojima ti u stvari prvo gradiš lik na osnovu njegovog govora, dakle, da to se bude logično izgovoreno, da bude onako kako ti vidiš u konačnoj realizaciji tu predstavu, govorim sad kao režiser, jeli, i onda tako čitajući tu predstavu jedno 30 puta, ponavljajući i tako dalje, malo pomalo ti to ulazi u uho. Ulazi u uho, aha. E, a onda dolazi neka faza kad to se treba intenzivirati i onda ti je lako, ajmo to reći, naučiti napamet, jeli. Da, da, ali ima i ta institucija šaptača, jel to. Pa da, to su više. Koliko je to, to je više onako mi filmski uvijek bilo, jel to su stvarno bili šaptači ili?

1:06:04⧉ Pa stvarno šaptači, šaptači. Valjda je samo fora da ti kaže, ako malo zapneš, on vidi i kaže ti dvije, tri riječi, kako to funkcionira. Tako je, šaptač prisutan u tom stvaranju od samog početka, dakle, kad se počne čitati, šaptač je uvijek tu. A i kad se vježba, okej. I zanimljivo je to da tu uvijek nekako na istom mjestu ili zapneš ili ne znaš ili zaboraviš, uvijek se to dešava nekako na istim mjestima, jel ima, neki tekst je pisan onako tečno, da je logično, pa onda ti to možeš, a onda imaš neku egzibiciju koja te svaki put dovede u neku stramputicu, jeli, a onda šaptač mora, to je osoba koja mora imati osjećaj, on cijelo vrijeme prati tekst i trebalo, ne trebalo. On valjda ima ispred sebe. Ispred sebe, da, naravno, tekst ispred sebe i pravi šaptač uvijek to podcrta,

1:07:08⧉ di ti. A gdje uvijek kiksaš, gdje je šansa da ćeš zeznuti. Kako ćeš, e, jesi li to dobro napravio ili nisi dobro napravio, i onda je on uvijek unaprijed, to je tajna dobrog šaptača, bez obzira, di god ti dođe ono usred predstave da kažeš, ma muči više, e, e, ali šaptač već unaprijed, dakle, ja sad trebam reći, danas je sunčan dan, još nisam ni izgovorio, a ona već piše o tamo danas, i ja ti znaš, e reko, vragu ti, danas je to znan, reci tamo. Valjda već po grimasama vidi kad ćeš, ili bar misli tako, da, da. E, tako da je dobar šaptač je pola predstave. Ako, naravno, ako su predstave duge, ako ima puno likova, jel, čak nama u ovim emigrantima, to nije bilo tako strašno, jer to je dijalog, jel, pa se uvijek jedan govoriš, pa jedan drugi, jedan drugi, pa možeš nešto i preskočiti, e, a inače kad je puno likova, onda je to veliki problem, ti jednostavno zaboraviš, kad smo kod tog kazališta, u foajeu kazališta smo igrali jednu predstavu nas troje, od toga je jedan svira na klaviru, glumio Šopena,

1:08:22⧉ ova je ženska bila George Sandova, a ja sam bio Gžmala, njegov najbolji prijatelj u Parizu, e, i sada, ta Sandova cijelo vrijeme govori, a tu je Šopen, Šopen prisutan samo kao glazbena ilustracija, ma odlično je svira klavir, bio je onda, ja mislim, četvrti srednje u Šibeniku, odličan pijanista, i sad, a ja sam u cijeloj toj predstavi koja je de facto bila monolog ove naše Anđe, i ja sam tu dva, tri puta trebao nešto ubaciti po jednu rečenicu, a kako smo igrali gore u foajeu, iznad onih ulaznih vrata, gore u toj, tako je onako moran prostor, ja sam gledao dolje tko šeta po Kalelargiji, ima li koga, nema li koga, i sad u jednom trenutku ja vidim da je nastala jedna neugodna tišina, ja kažem, vidi opet tekst, zaboravila. Kad ono ja nisam izgovorio svoj tekst, i on poslije kad smo došli u slačionu, skoro mi oči nije izvadila, jer sam joj upropastio predstavu, ja nemam pojma, vidi

1:09:35⧉ šta sad treba reći, tako je to, kazalište je jedna čudesna stvar. I ovaj, a da, da se vratimo na udrugu, znači, imate, znači, svoje produkcije, kako koristite neke postojeće predstave, rekli ste da svak svoje nešto iznese, što bi onda. To je bilo u ovoj predstavi. Jel vi to onda povežete nekako, tko na kraju napiše predstavu? Pa dobro, na kraju ja to sve povežem, ja na kraju te njihove tekstove prilagodim onome kako ja vidim, i tako je to ispalo na kraju dobro. I koliko vremenski traje, na primjer, ta predstava što ste? A šta sad? Ova predstava što smo igrali u kazalištu, skoro sat vremena. U komadu ili u činovima ili kako se to? Ne, ne, u komadu. A u komadu, kad je tako kratko, valjda. U komadu, tu se pojavljuju tako likovi, šta znam, ima jedna baba koja hoće uključiti se u snimanje filma, jer da je vide unuci, jer oni samo gledaju telefon, nju ne vide, onda smo tu ubacili jednu, ona recitira od Vesne Parun, kako ima neki vlak, sve vidi naopako, tako da je zgodno, jer i oni kao njezini unuci sve to vide naopako, jer ona bi htjela

1:10:49⧉ da oni malo gacaju po blatu, oni bi htjeli da oni skaču po stablima, a oni uzeli njezin telefon i idu joj nove, kako ona kaže, antiplikacije instalirati, ona ne da. Ne daje, di ćeš ti meni, pokvarit ćeš mi telefon, kako ću ja zvat doktora, e, tako smo to napravili. Aha, aha, kužim, kužim. E, tako to napravili s njom, vrlo je to duhovito, onda ima jedna, ona je posebno ovako, za ove naše prilike, ona je došla jer je greškom

1:11:25⧉ potpalila vatru sa vlajna, jel, sa ovim bakalarom koji je kupila nevista, i sad nevista ide kuvat bakalar, nema bakalara, ona pita, jel to ona cijepka, šta je ona bacila, ova poludila, e, sad ona ide iz Krkovića, jel, ta Krković tamo, ide iz Krkovića autobusom u Šibenik, nosi teču da u Karitas, odnosno u Pučkoj kužini, uzme jednu teču bakalara, i sad ona upada tu sa svojim bakalarom, uopće nemam pojma di je, niti producent shvaća šta ona hoće i tako, uglavnom, i ima tu još likova, napravili smo Romea i Juliju, koji smo, to su njih dvoje, muž i žena, oni su to smislili, kako, on je Kapulica, ona je, kako ono, jel, iz gore, iz Koprna, pa je njima ne daju, pa oni tu imaju neku sličnost, onda smo to napravili kao predstava u predstavi, jel, ima, oni donose neki paravan, i onda iza tog paravana, ona gore na

1:12:37⧉ balkonu, on dolje, i tako. Kako se snađete s rekvizitima, svjetlima i to, jel to od kazališta imate ili nešto svoje izradite, kako to platite, jel se to sve pod tim projektom vodi, pa nekako provlačite kroz to? Ne, ovako, to moram naglasiti, Šibensko kazalište je gradska. Znam, da. Gradska je i predstava u kojoj ravnatelj prijavi to, recimo da mi hoćemo igrati tu predstavu, i onda grad odobri i pokriva kazalištu sve troškove za tu našu predstavu, a mi ulaznice dijelimo besplatno. Okej. A ako mi hoćemo te ulaznice prodavati, onda moramo platiti sve ono što je potrebno kazalištu za to, jel, dakle, ja sam nastojan raditi predstave koje nemaju puno kulisa, koje nisu zahtjevne što se tiče nekog drags koda, jel, nego da to bude iz nekog života i da onda to bude najjednostavnije, tako i ova šta sad ima jedan stol i

1:13:49⧉ dva praktikabla gdje ovi stoje, jer ulaze u kazalište, tu neka audicija, tu nema ničega. Da, da, da. A ova druga predstava koju smo prije možda mjesec dana i manje napravili u Arsenovom domu, e, ona je već nešto drugo, dakle, postoji. Kako se ona zove? Zove se Repatica. Što to znači? Pa Repatica je radnja, se dešava negdje početkom stoljeća prije Prvog svjetskog rata, kad se pojavila ona Helijeva kometa, i onda ovi to vide na svoj način, a onda jedan se opije pa zaspe, a to ne znamo do zadnjega trena, i onda oni vide, a on je stari momak, pijančina, pa onda. Pardon, je li to vaša? Ne, ne, to je Serđo Mijoć napisao. A, okej, okej. To je Serđo Mijoć napisao, to je radimo po tekstu. Kužim, kužim. Po tekstu, tu nema nikakvih improvizacija, nema, to treba napraviti kako treba, i onda je u tom. Je li to tehnički zahtjevno? Pa to je drugačije, drugačije, jer ovo je lakše, kad svak gradi svoj lik,

1:15:01⧉ pa ti to možeš, ali ovdje imaš zadani. Da, imaš zadano, da, drugačije. Zadan lik, i sad tu moraš, ako je, ti moraš napraviti njih na pozornici da su oni ono što je autor tog teksta htio napraviti, a ne samo da budu fizički takvi, nego moraju biti i glasovno, karakterno, a ti u kazalištu taj karakter jedino kroz glas i tu riječ, rečenicu možeš napraviti, jel, tako da je to malo drugačije, malo drugačije, ali zapravo zašto je važna ta predstava, postoji jedan evropski projekt, koliko god mi tu suverenisti protiv te Evropske unije nešto uvijek grintamo, dakle, postoji jedan projekt uključivanja nas, kako se oni, kako se zovemo mi, Srebreni, uključivanja u taj društveni život, i sad je, već smo dva puta bili prošle godine u Zadru, i to je bila jedna priprema, a ove godine projekt traje pet godina, i sad ćemo mi zapravo u ta dva boravka u Zadru, po dva, tri dana, tamo smo i boravili

1:16:15⧉ cijelo to vrijeme, učili smo na neki način i mi i mlađi, kako pristupiti, kako približiti, kako nekoga nagovoriti da učestvuje, nekoga izvući iz kuće, i tako dalje, jel, dakle, svaka ekipa, a mi smo ekipa Šibenika, ima osam ljudi, osam, dvanaest ljudi, od toga četiri smo mi zrele dobi, četiri su gimnazijalci, dakle, mladi ljudi, a četiri su ovi afirmirani srednje dobi, jel, to su uglavnom ove nama cure iz

1:16:57⧉ Arsenovog, iz tvornice, ove tvrđava kulture, oni učestvuju u tom projektu i. To je od Jasnice ili? Nisam shvatio, koji iz tvrđave? Iz ove, ove, ustanove kulture, kako se oni zovu? E, tvrđava, da, da, da. E, e, e, ova naša Šibenka i trokut, onaj, šta je, njihove cure isto u tom učestvuju, e sad, sljedeće godine bi to trebalo biti, sad već korak naprijed, a to znači da moramo, mi u Šibenikućemo dobiti konkretne zadatke, jer sad smo već naučeni kako bi to u osnovi trebalo raditi, i onda će nama svi ovi doći u goste, a tu je uključen Zadar, Biograd na Moru, Pag,

1:17:50⧉ Slunj, ne, jer Slunj, Duga Resa, Karlovac, Drniš, i ne znam tko još ima, nekoga sam preskočio, nema veze, jel, ali sad ćemo mi u tom. To znači kolaboracija će biti neka. E, i mi ćemo sad u Šibeniku dobiti posebne zadatke, za to ćemo se pripremiti, i onda ćemo kao domaćini. Tko organizira sve vas, sve te podružnice, nazovimo ih? To je jedna udruga u Zagrebu. A, okej, okej. E, dakle, isto jedna od tih udruga, i onda smo tu predstavu u Šibeniku mi napravili tako da ona je veza, dakle, suradnja mladih i starih, imamo tu predstavu koja je u, ne znam, nekome dobu, igraju je sve umirovljenici, imamo čak i jednu žensku koja glumi muškog, i tako, to je dobro, a onda smo tu djecu, nazovimo ih to tako, jer to su moji unuci, jel,

1:18:58⧉ njih smo uvukli kao glazbu, dakle, u kazalištu nije uobičajeno, to je više za film, da ti imaš neku glazbu koja cijelo vrijeme prati, a nije mjuzikl, jel, cijelo vrijeme prati, pa onda smo njima dali slobodu da oni to sami naprave, postoje neki efekti koje treba izvesti, i glazba koja cijelo vrijeme to na neki način prati, i tako, onda su se njih četvoro tu našli, jedan dečko koji svira kontrabas, violina, cura, ova klavijature, i bubanj, i onda su oni napravili zapravo tu predstavu za tu glazbu, a kako je Arsenov dom, ono tamo svjetlo, to možeš raditi šta god hoćeš, nismo posebno radili kulise, nego smo svjetlom odvojili prostore, dakle, kad je tu nešto se dešava, onda je tu dan, a ovamo je mrak, i obrnuto. Aha, se tako odvoji, da. Tako da, i opet. To su ti neki jednostavni trikovi, onako znaju biti efektni.

1:20:09⧉ E, uvijek isto, ja izbjegavam te neke velike scenografije i kosimografije, jer sad ti da bi. Pa dobro, nemate vjerojatno ni sredstva za ne znam šta, ko šta zna napraviti. Ideš raditi sad striktno scenografiju iz početka prošloga stoljeća, a onda diš stić ili oblačenje, onda imaš nešto stilski šta je tu približno, i dakle, onda je u sklopu te evropske akcije, ajmo to tako reći, prva koja bi bila ta inkluzija u nekoj cijelosti, a to su mladi i stari, je ta predstava, oni su tu bili neki predstavnici tih udruga i svega toga ovdje u Šibeniku, oni bliže kojima je bilo lako doći, tako da je to sve skupa bilo dobro, izvrsno, izvrsno, predstava isto primljena vrlo, vrlo dobro, glumci malo pristrašeni, ali dobri. Dobro, naučit će se, to je, nemate još puno, koliko onda imate zapravo izvedbi, samo te dvije ili? Ne, ne, ne, imamo dvije predstave, ali. Aha, koliko ste puta sve skupa? Dvije predstave, pa koliko god budemo mogli. Ne, ne, koliko ste do sad imali izvedbi? Ne, ne, samo po jednu, samo po jednu. Aha, okej, znači dvije su. Premijeru, dvije premijere smo imali, jer to je bilo u nekom relativno kratkom vremenu, jel, e sad,

1:21:25⧉ iduće godine idemo. I znači zadovoljni ste kako je ispalo. E, idemo je trošiti, odnosno prikazivati gdje god budemo mogli, ako bude. Jel isto imate šaptače? Nema šaptača. Nema šaptača, nema šaptača. A, dobro je. Ali to, ali to, ali znaš šta, vidjelo se to, dobro, mislim, u kazalištu obično glumci znaju kad je netko pogriješio, a ja kao redatelj onda vidim na živcima, reci, brate, e, ali onda ima tih. Ali publika i ne skuži, bit će. Pauzica koji onda se ne može sititi, tako su dole u tom Arsenovom domu. Da, nije to lako. E, malo strah, malo, malo njih je bilo, ima, Leon Lučev ima tu isto dole negdje u Arsenovom domu neku edukaciju, ne znam kako bi ja to nazvao, to se on više zabavlja, ali njima to dobro dođe, jer on je ipak autoritet, znaš, ono, Leon Lučev, onda on radi s njima, ima neke u sklopu te tvrđave kulture, oni to nešto malo sitno plate, ali tako da su onda oni. Da, da. Sebi važni, jer imaju važnog učitelja. A šta biste rekli, jel ova, ova moderna doba, jel postoji neki interes za kazalište,

1:22:39⧉ ne samo za vama, nego, nego općenito, kako je ovaj. Pa postoji, postoji, postoji, pogotovo ako je Mukti, ali, jel. Aha, bude to puno, jel vam došlo dosta ljudi kad ste. U kazalištu, u kazalištu kad smo bili, jednostavno je bilo uvrijeđenih, znaš, kojima nismo kartu dali. Znači bio je full house, ono, puno sve. Galerija puna, lože pune. Je li to zato što je džabe ili je ljude zanimalo ili je. Pa dobro, ljude zanima, vjerojatno da je neka simbolična cijena i došli bi, ali zato mi izbjegavamo to naplaćivati. Pa dobro, da, ako još ako je tako. Bolje da dođu ljudi nego da mi sad tu dobiješ 100 eura. A i bolje da, da se netko gradi, jel.

1:23:27⧉ E, baš, kako bi rekao, reputacija, imidž i to, pa onda ima vremena za naplaćivati. A i ova predstava što je bila prije mene, ta prva, koju je režirala Sineva, ona je isto odigrana jednom, 18 puta. Aha, pa nije loše, da, da. Ali ona je drugačije koncipirana, to je onako jedna nostalgična verzija nekog, pa malo pjevanje, pa malo ono momak i cura, sve bi to bilo negdje možda prije 150, 200 godina, u nošnjama, onda ona opet posebne emocije budi, jel, tako da je, a ovo su već predstave. A kako prolaze ove komercijalne predstave, šta, šta tu dođu, to bude ljudi ili. U kazalištu? Da, da, ima, pa kako ne. A je, znam da tu bude. Ima čak i, ima čak i pretplate, ja mislim, po dvije. A mislim, mene je malo sram priznati, jako dugo nisam bio na nekoj predstavi, možda, mislim da sam gledao zadnje veliko Gatsbyja u Zagrebu još, i bilo mi je odlično to, stvarno jako dobra predstava je, super stvar, ali. A, znači. Morat ću, morat ću ženu odvesti, nema, nema druge. Odvest ćeš je na našu predstavu. Hoću, hoću, obavezno. Ali nije to ni tako jednostavno, danas da ići u kazalište, nekad

1:24:40⧉ je to bio, ako recimo to, važan dio, jer ti sad tu imaš neku toaletu, ti si imaš neku. E, to je. Pa onda ispred kazališta, pa onda čekaš da isprid, onda su to sve neki ljudi, prijatelji. Pa da je pauza poslije. E, pauza poslije. Sve to ima svoje, da, da. Sad ima to neki svoj šarm sve skupa, jel. Da, da. Ali i to se moraš pripremiti, kući još dvije ure, ženske moraju se oprati, znaš, ono, ja stojim ispred kazališta. A dobro, mi muški malo se. Čekaj, ovo je ženo, pa de, ona je u zadnji čas, već sam živce izgubio, radi tebe. E, ali to je tako, to je kazalište ima jednu svoju ljepotu i taj neki, onda tu i ljudi, kako smo mi umirovljenici, onda oni imaju dicu, unuke, znaš, onda svi oni tu dođu u kazalište gledat babu, didu.

1:25:34⧉ Da, da. E, to. Naravno, ništa, obavezno kad ću ići, ovaj, vas pogledat kad bude. Morat ćeš, morat ćeš. I Šibenik ima dobar ansambl, ima odličan ansambl, a između ostaloga ima i izvanrednu školu glume, recimo to tako. Evo, iz, u zadnje dvije ili tri godine, akademiju kazališnu je iz Šibenika upisalo dvoje u Mostaru, u Sarajevu, pardon, dvoje u, ovaj, u Osijeku, mali je upisan najprije u Zagrebu, sad se prebaci, ali u Zagrebu će vjerojatno radi Prokića to propasti, upisaju u Sarajevu režiju, mala je napisala, upisala ova Ilička u Zagrebu produkciju u sklopu akademije, i tako da ima, ima tu, ima tu, moja unuka išla u Sarajevo na prijemni, pa nije, nije uspjela.

1:26:41⧉ Radi Oriana Kunčić, ona je tu profesionalna glumica u kazalištu, pomagala joj, odnosno radila paralelno s njom, i ova mala Klarićka, međutim ona je. Ova Franka. Franka, da, ona je rodila, pa je sad na porodiljnom, i tako, uglavnom je radi to Oriana, Oriana to radi, ja bih rekao, izvrsno, naprosto, moje obe unuke su u tom ansamblu, ovaj je sad već u Splitu na studiju, ova šta je pokušala u Sarajevu, ona će se sad,će se tokom zime opet i dalje pripremat, ja mislim da sa Orianom kad dođe u Šibenik, ove su cure upisale, mali Maro, kako je, onaj, on je upisao u Sarajevu, i ova Janja, Janja je isto u Sarajevu upisala, a veće dvoje studiraju u Osijeku, dakle, to je sve iz iste grupe. Da, da, shvaćam, ja. To je ista grupa, to su one cure koje su tu neke tri godine, neke četiri, neke pet, ali je Oriana to radi savršeno, naprosto

1:27:52⧉ savršeno. Ništa, gospodine Čala, hvala vam puno na vremenu, ali prije nego prekinemo, ta vaša udruga, koliko shvaćam, svi su tu dobrodošli, ne, nije samo umirovljenici, može mlado, staro, srednje, samo je to dobro, ovaj. Ne, ne, dobro, tko god dođe, evo. Kako vas mogu naći, kako se točno zovete, jel ima na Facebooku, jel ima, kako da ljudi dođu do vas. Kako se zove udruga, e, udruga se zove Udruga umirovljenika Krešimirova grada, može doći tko god hoće i da pače, dobro je doša, dobro je doša, ovi koji su članovi udruge tamo plaćaju neku članarinu, a onda ovi koji nisu umirovljenici, oni plaćaju pola te umirovljeničke članarine, eto, tek tako simbolično da, da. Uvijek ima tu troškova, to je to. E, na taj način, e, budu dio toga. Ili u principu upišu se u udrugu. Da, da, da, upiše se u udrugu, onda, a osim toga udruga i organizira, recimo, putovanja, i ono, sa autobusima, i to isto dosta ljudi ide, iznenadili bi se kako, tu

1:29:05⧉ je Bosna je uvijek interesantna, Slovenija naša ovdje, e, onda u autobus i uživaš. Eto, ništa, hvala vam puno na gostovanju, baš mi je bilo zadovoljstvo pričati s vama, jako, jako lijepe priče, i to, to sa tom predstavom, baš, baš, to je s predstavama, baš je, baš je dobro, i želim vam što više uspjeha i što manje šaptanja, i tako to, ovaj, tako pozivam sve da, kad, kad bude, da, da dođu obavezno, a to se onda treba unaprijed i ako je to tako popularno, onda je teško i doći do karte, jel. Vrlo, vrlo teško, moram priznati. A možeš ja imat vezu, ajde sad, za ovaj put. Sad, sad ti je, da, ne, gotovo je, nema to. Ja ću se vama javiti, pa bar za mene i ženu. Ali od svega najvažnije je ipak reći da svi koji učestvuju u tome zapravo uživaju. Naravno. To je najbitnije. Da, da, je, vidi, to je, nije, nije posao, to je, to je, očito je gušt. Nije sada, nećemo mi do brodve, ali uživanje u stvaranju i uživanje u igri. Ma neka, potpuno razumijem privlačnost u tome, to je, to je super stvar. Eto ga, hvala vam puno. Hvala. Pozdrav svima, do iduće epizode, čao.

1:30:17⧉ Bok, bok.