Epizoda #12 · 9. siječnja 2025. · 1 h 27 min
Ivan Jurković, glazbenik, poljoprivrednik, sportaš, ekonomist i još mnogo toga
Ivan Jurković PoduzetništvoKultura i glazba 2025Gost: Ivan Jurković, glazbenik, poljoprivrednik, sportaš, ekonomist
O epizodi
Ivan Jurković je prilično svestran čovjek. Pričali smo o poljoprivredi i njegovom OPG-u, sportu, EU fondovima i raznim drugim temama.
Poglavlja
Transkript
Prikaži cijeli transkript razgovora
Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druga strana medalje". Danas je s nama gospodin Ivan Jurković, moj dugogodišnji prijatelj. Čovjek je stvarno renesansni čovjek, boćar, glazbenik, što još? Ekonomist. Ekonomist. Otac. Otac, tako sve, ovaj, pjevač bio u Klapi, sada u muzičkom duu i svašta. Šta je tebi najdraže od tih tvojih sposobnosti, možda? Da, još smo tu, dobro veče svima prije svega. Zaboravili smo možda poljoprivredu. Aha, poljoprivreda, tako je, ima svoj OPG, ima svoje ulje i svoje... šta još proizvodiš? Pa evo, sada imamo farmu kokoša, znači, osim ulja. Aha, i kokoše ste uzeli, cool. Da, da, kokoše. Imamo povrtne kulture, su sada uz maslinarstvo postale praktički gotovo jednako profitabilne, jednako zastupljene u našem OPG-u. Ja sam nekako mislio da je uvijek, to jest, tako sam čuo, da je zapravo dosta nezahvalno se baviti zemljom. Je li to istina, u smislu da je dosta posla i s jako malo zarade zapravo? I kako je tvoje viđenje stvari? Je li se može živjeti od toga full time ili je to više ovako neka, ono, što bi zvali side hustle ovih
dana? Da, dobro pitanje. Znači, mislim da je prije nekih 10-15 godina još bilo uvriježeno mišljenje da poljoprivreda je stvar prošlosti, da se svi okreću nekome gradu, jel', da svi idu iz sela u grad. Međutim, dolazi ipak takvo vrijeme opet nazad da dosta mladih ljudi, evo, u zadnje vrijeme odlazi bar preko vikenda na selo i počinju lagano se baviti poljoprivredom. Maslinarstvom prije svega, nekako je to ono najviše catchy, jel', maslinu je lako obrađivati, relativno lako, puno lakše nego, recimo, vinograd. I maslina će dati, jel', što se kaže, svejedno, radi li ne radi, naravno da će manje ili više kako radite, ali vinograd stvarno treba biti non-stop, praktički u njemu i biti poluprofesionalan u tome. Da, masline, koliko shvaćam, i ne zahtijevaju puno, ajmo reći, posla. Mislim, zahtijeva sve posao, ali da nije toliko zahtjevno.
Da, zahtijeva manje od vinograda, ali zahtijeva posla, znači, tu nije samo branje, vi morate napraviti organizaciju cijelog procesa toga branja, znači, ljudi, znači, mehanizacija, znači, gledati vremensku prognozu, znači, dogovoriti uljaru. Recimo, mi smo u ekološkoj proizvodnji i jednostavno ne možemo bilo kojoj uljari obraditi masline jer ne možemo dobiti eko certifikat ako smo obradili ulje u uljari koja nema, koja nije ekološka, jel'. A šta to znači? Pa, budući da smo u tom ekološkom sustavu, postoje jasna pravila di se osim, šta, ne smijete tretirati nedozvoljenim sredstvima ili sredstvima koje nemaju eko certifikat. Između ostalog, da bi dobili na kraju na etiketi, na boci ulja svom, šta znam, čemu težite, a to je taj certifikat, na kraju da piše onaj eko znak, onaj listić sa bijelim zvjezdicama. Vi morate, između ostalog, i preraditi ulje u ekološkoj uljari. Sad, mi smo, da sad ne reklamiram, uljare u Vodicama i u Skradinu, to su uljare
u kojima obrađujemo zadnjih godina, otkad smo u tom ekološkom sustavu, obrađujemo ulje i zadovoljni smo. Pazite. Dobro, ali koja je razlika ekološke uljare i neekološke? A slušajte, sad su to propisi razni, da ne ulazimo ovamo reći da je neka glavna... Pa ne, mislim da je nešto ono osnovnije. Ajmo, najbanalnije je šta se nakon svake makine čisti. A, kužim, tako da ovo od prošlog ne bude tih nečistoća i to. Tako je, tako je, znači neke higijenske razlike i certifikati određeni. Sad to je, evo, spisak tih raznih stvari koje ekološka uljara mora zadovoljiti da bi se zvala ekološka. A jesi siguran da nije ovo, da se vratim na što se mladi vraćaju na selo, imam dojam da je tu dosta napredak automobila, ono, da je sada, bježali su u grad, ali ti sad šta, kad odeš na bilo kakvo selo, šta, tebi treba 5 minuta autom, 10, nekih pola sata, opet imaš, imam dojam da imaš najbolja od oba svijeta, imaš selo, imaš, znači, svoje polje vamo-tamo, a opet imaš jako zgodno za doći do grada. Možda je to nekako više razlog povratka na selo nego, bar se tako meni čini, da je to. Automobil je zapravo uvelike promijenio i život, znam tamo na selu,
dakle, moja supruga, to je Ravni Kotar i to je bilo ono, poljoprivrede, ma su, pogotovo prije rata, to se ono, ali to je sad sve drukčije. Hrpa njih radi po gradovima, ne znam, Biograd, Benkovac, vamo-tamo, i svi imaju auto i naprosto, ono, žive tamo, a zapravo žive, skoro da žive gradski život, samo na selu. Je li misliš da je to isto dio tajne zašto se ljudi vraćaju, ajmo reći, na selo? Svakako, jedan od razloga, svakako. Mislim da to je neusporedivo u odnosu na razdoblje prije 30-40 godina, di većina ljudi, ne da nije imala auto, nego je išla, ne znam, karom ili... Da, da, ma mislim. Ili nekim drugim prijevozom. Ili nisu išli nigdje, ne znam, ili jako rijetko, ili ne znam. Ili, recimo, ta mehanizacija, znači, sada dođete sa traktorom koji ima sve priključke, odradite sve, odete nazad, a to se prije radilo, mislim, ono, mehanizacija je napredovala, ljudima je dostupnije sve, znači, sada je traktor, dođe neki dobar polovni, neku smiješnu cifru za neke pojmove prijašnje. Ja se sjećam da su naši stari, kad bi uzeli Agriju, to je stari poznati multikultivator,
da je to bilo ono, vau, uzeo si Agriju, jel', a sad je to banalno, ono, jel', svaki ima Agriju, svaki ima, praktički, tko se ozbiljnije bavi poljoprivredom, neki traktor na 4 kola sa raznim priključcima. Znači, sve je dostupnije, sve je lakše. Svakako, evo, ja mogu reći iz svog iskustva. Može i neki materijali, kako se stvari rade i to, isto je, nije... Pa sve je dostupnije. Da, da, da. Znači, od interneta pa nadalje, ono. Tako je, tako je. Pa i ja sam, mislim, nisam završio agronomski fakultet, niti sam do neke 30. godine, jesam ja cijeli život sa oceniša u masline, ali nisam imao neko određeno tehničko, teoretsko znanje o cijelom tom procesu. To sam učio zadnjih godina, praktički, literaturu raznu čita, gleda videa na YouTubeu, razne stručnjake, ljude koji rade s menom na mom poslu, koji su bili voljni dati savjet, koji su iskusniji u tome, na kraju krajeva, i članovi obitelji, tako da je, znači, to je sve dostupnije, znači, puno je lakše nego šta je bilo prije. E sad, tu si rekao u vezi toga konkretno auta, budući
da imam auto na struju, isplativo mi je praviti 15-20 kilometara, nije meni ni polje toliko blizu. Znači, ja sam na Brodarici, a polje je u Morinskim zaljevima, na 3-4 različita mjesta su moje parcele, di obrađujem maslinike i povrtnjake, i gdje je farma kokoša, i tu treba potrošiti 20 minuta, to je makadam, da biste došli tamo. Znači, svaki dan morate potrošiti samo 20 minuta, 30, da dođete. Onda imate i faze di oblačenje robe za polje, i tako da sve to uzima vremena, jel'. I naravno, sam posao, ono, kako ti to sam radiš, kako to, princip? Pa, pomognu mi članovi obitelji, ne mogu reći da sve sam radim. Kad je branje, to je ozbiljna organizacija, tu dolazi pomoći i punac i punica, praktički oni mi postaju... A branje čega, misliš, maslina? Branje maslina, tako je, jednostavno je nemoguće teoretski sam ubrati. A koliko ti imaš toga, tih stabala? Mislim, to je neke desetine, stotine, koja je situacija? Otac je sadio masline u 90-ima, većinu maslina, nekoliko ih je bilo, možda 20,
posađeno od strane pradida i... Samo malo približi. Da, pradida i dida, vice. Ali otac je većinu maslina zasadio, kad se vadio vinograd, jer dida više nije mogao raditi u polju, došao je neke godine, otac nije imao vremena, i onda se odlučili su da se prebacuju na maslinarstvo kao glavna djelatnost, glavna kultura maslina, i jednostavno, on je sadio praktički svake godine po jednu turu novih stabala. Toga je, na kraju krajeva, kad smo zbrojili, bilo na 6 parcela 250 maslina. To je ogromna količina. Ozbiljan broj. Tako je. Koliko vam treba da to... Mislim, vjerojatno nije svih 250 sad živo. Tako je. E sad, tih 250, one su bile dobre, i budući da je otac sadio 4 puta 4, šta je gusto za sadašnje pojmove. Šta znači 4 puta 4? Znači da je svaka 4 metra različita. A, okej. Da, to je, recimo, 16 kvadrata po maslini, a pravilo bi trebalo biti, mislim, pravilo svak drugačije govori, ali... Dobro, šta kaže struka, ajmo reći. Struka kaže sada, moderna struka, maslinarstvo, kaže minimalno 50 kvadrata
jedna maslina. Znači, 7 puta 7, plus stablo, jel', unutra bi trebalo biti, i onda sam se ja odlučio da vadim svako drugo stablo. Međutim, to je jako teško, budući da su oni u plodoredu sađeni, ako idete svako drugo, ostat će vam opet u sredini stablo koje je 4 metra od drugog. Znači, išao sam na cik-cak, izvadilo se nekih stotinjak komada, nešto se presadilo, nešto se poklonilo ili prodalo, i tako smo sada na nekih, ajmo reći, 150 stabala, a i tih 150 stabala, većina njih je obrezano toliko da, bila je drastična rezidba, jer je bilo pregusto. Jednostavno su se, nakon 15-20 godina, stabla su toliko narasla i
počela bujati da su dodirivala jedna drugu i morali smo napraviti... Čekaj, ali to zvuči dobro, da, mislim, ja sam laik totalno, ali to zvuči dobro da je gusto, ili onda nekako jedne druge... One kad su guste, onda jedna drugoj smetaju, podložnije su bolestima, da ti sad ne rečem, kad smo vadili u sredini maslinu koja dodiruje sa strane ove dvije, da je ona jednostavno između druge su napravile, ne oval kao stablo, nego zid, jedna drugu dodiruje, jedna drugu smetaju, i to je sve bilo, to su sve bile ili žuti listovi na granama ili suhe grane bez listova, a kamoli plodova. Znači, one su nakon nekog vremena, kad su bile u nekom svom zenitu, šta se tiče razine, da su dovoljno daleko jedna od druge, kad su počele prilaziti jedna drugoj, su počele smetati, one su bile jednostavno za vađenje, i to je zadnjih 10 godina. A reci mi, na što liči, zanima me, kako izvadiš ogromno stablo masline koje onako već 30 godina tu raste i veliko je? Neka ozbiljna mehanizacija ili? Tu se vraćamo na ovu priču od početka, znači, tu je mehanizacija
odrađuje svoje, to bi bilo nemoguće u tom obujmu odraditi prije 50-60 godina, ali to odrađuje bager, bagerist dolazi sa bagerom i vadi, da li na način sa konopom ili direktno sa žlicom, jel', kako koji. A uspije s tim, čak i već. Uspije, uspije u meštri koji su to radili, koji imaju iskustva. Je li on nešto prvo zareže ili ga sa korijenjem vadi? Pa prije svega, da, prije svega moraš pripremiti maslinu, znači ošišati grane, ostaviti na tri grane po jednu veću grančicu sa listovima, da bi ona mogla obavljati fotosintezu, da ne umre pri sađivanju. Ako ostaviš cijelu masu stabla, cijelu lisnu masu, stablo će uginuti jer korijen je dolje sasječen i on ne može više, ostaje premali korijen na preveliku krošnju. I on odumire i većina takvih maslina neće doživjeti drugu godinu nakon presađivanja. Znači, mora se pripremiti stablo, nakon toga dolazi, za vrijeme najčešće nakon kiše kad je mekše tlo, dolazi bager, naravno da i on gleda da ne bude baš blato, neku povoljnu situaciju, i on radi da li
najprije zagrebe na 2-3 mjesta, pukne korijen pa izvadi, ili ovisi o veličini masline, ovisi o veličini bagera. Pa to ovisi valjda i meštar, zna već kako se radi. Tako je, da, i to je posao jednostavno koji ja sam odrađivao, tu organizaciju toga svega i pripremu stabla, a samo vađenje odrađiva bager, bageristi, to je to. A da, to ti treba oprema. Tako je, to jednostavno, mislim da bi 10 ljudi radilo jedan dan jednu maslinu vadilo i pitanje šta bilo, kad vi kad izvadite maslinu iz zemlje, ona ima preko pol tone, tonu, to je nevjerojatna veličina. Da, da, sigurno. I šta si onda, šta ste onda radili, to se, šta si rekao, to se da prodati ili? Pa da, dio smo prodali, a dio smo presadili,
bilo je i par pozicija koje su bile neiskorištene, koje je stric Siniša također ustupio mi, ovim putem ja isto zahvaljujem, nisam ga ja ni pitan, jednostavno mi je, kad je vidio da imam volje i da volim ići u polje i da sam se uhvatio toga ozbiljno, onda mi je rekao, Ivane. A to je baš lijepo, odlično. Tako je, rijetka priča da ti stric nešto dade bez da ga pitaš i bez ikakvog povrata da traži nešto za nazad. Tako da, na tu jednu ledinu sam zasadio dosta njih, prisadio, one su blizu i to mi je pomoglo, a drugo se prodalo ili poklonilo. Ima par prijatelja kojima sam poklonio, a nešto se prodalo, recimo u Istru i tako. I šta je ovo što si maslina, šta si spomenuo, si kokoše. Tako je, imamo farmicu kokoša, sad se tu broj varira od 20 do 45, držimo se toga da ne prilazimo 50, jer je to zakonska regulativa, preko 50 morate nekim drugim uvjetima, težim morate zadovoljavati, pa smo rekli da, pa i nije nam to potreba.
A šta je to, više za jaja i meso ili šta? Ne, ovo su nesilice, one su isključivo za jaja. Znači, ja ne bih mogao i niti sam nikad u životu zaklao beštiju, jednostavno gledam kako mi sin trči za njima, igra se s njima u naramku i nosi, i jednostavno ne bih mogao. Znači, nisam klasični poljoprivrednik, jer s te strane nisam nikad, to ne bih mogao napraviti, i zbog toga čisto za... Kako je sad, je li preko zime ili ne su sad ili je sad malo pauza? Pa, mnogi susjedi koji imaju farme,
s njima sam u svakodnevnoj komunikaciji, moraš biti radi dosta stvari i moraš biti u dobrom odnosu, pa tako razmjenjujemo ta iskustva, dosta njih ima problem sa nesenjem sada, međutim mislim da su moje koke sad na nekih 70% nesenja, znači da svaka nosi preskoči treći dan, nesenje treći, četvrti dan, što je odlično za ovo razdoblje gdje nema sunca i gdje je hladnije.
Ali, tu su dva faktora, prvi faktor pozitivan šta je meni, da su one u idealnom, idealno su stare, one su sa 6-7 mjeseci, one su sada u punome sjaju šta se kaže, šta se toga tiče, tek treba doći prvo mitarenje, a druga stvar, uzeo sam solarna svjetla i mislim da su im jako pomogla, jer malo im je produžilo ipak taj dan, šta im je jako bitno da one stvore
svjetlo u svakoj... A to nije za grijanje, to je čisto samo svjetlo ili? Pa da, i za grijanje, ali i za svjetlo, znači jedan i drugi faktor. Da, da. I šta, znači samo na to dvoje se sad baziraš ili? Da, treća stvar je povrtlarstvo, povrtlarstvo, znači prije svega govorimo sve o ekološkom, znači tretiranje, ne smije se uzeti ništa iz polja apoteke, nikakav insekticid, pesticid, nikakav preparat koji nema eko certifikat, i šta sam ja onda dosjetio, ja se ne dosjetio, nego sam i čitao i osluškivao sa strane šta neki pametni ljudi rade, mislim pametni ne kažem da su glupi oni koji to ne rade, nego jednostavno su počeli raditi svoje, i ja sam shvatio da zašto ne bi ja tako radio, isto prirodno, prvo start svega je bio da radimo hranu i sve šta radimo, da radimo za svoju djecu i za obitelj, i nećeš sebe prije svega trovati, a onda naravno nećeš ni nekog drugog, i onda nam je bilo najvažnije da to bude sve
ekološki, da zadovoljavamo i kriterije, kasnije je lakše i prodati, naravno ekološki certifikat nosi tu težinu, lakše prodaje, bolje formiranja cijene, ali on bi bio puno skuplji da ja ne radim svoja gnojiva i svoje zaštite, znači da sad ne ulazimo u detalje zaštite, ali recimo većina njih je doslovno besplatna, znači kišnica, znači pepel od sagorjenog drveta, od maslinovih grana, onda kopriva sa livade, doslovno iz maslinika, maslačak i tako te biljke od kojih se rade pripravci, to su slabiji pripravci naravno od onih kupljenih u poljoapoteci, ali sa više tretiranja oni postižu naravno ne uspjeh kao kemijski dodani pripravci, ali suzbiju određeni postotak štetnika, a i vrhunsko su gnojivo kad radite gnojivo, tako da, a sve je to
praktički muhti, u stvari zahtijeva samo vaše vrijeme, tako da, tu sam, ima dosta stvarno pripravaka i oni se svi u različito vrijeme daju i ovise o kvaliteti, trenutnom stanju tla, o analizi, o vremenu u kojem se tretira, u kojem se gnjoji određeno, sve to ima svoje neke parametre, znači najprije dajete dušik, pa fosfor, pa kalij, sve u svoje vrijeme, zaštita je svaka u svoje vrijeme, imate napade muha u 3-4 generacije, sve ima svoje i kada i treba se pratiti prognoza, znači ono jednostavno, to je jedan mali posao sam za se. Mislim da je pre zategnuto ovo, možda ti to malo zeza.
Nismo se dotakli još povrtlarstva, to sam rekao, znači sva sjemena su ekološka, netretirana ničim i analizom nekom dosadašnjih pokušaja i dosadašnjih sorti, evo recimo od 22. sam zasadio 13 vrsti pomidora, 3 vrste paprika, 5 vrsti kumpira, probavao sam, znači išao sam u neku
analizu šta bi u budućnosti moglo biti najbolje, obzirom na tlo, obzirom na vrijeme koje je sada puno drugačije nego što je bilo kad su naši stari sadili određene kulture, znači sada je temperatura liti zna biti 10 dana preko 40 stupnjeva, da ne govorim u kotlini na suncu, to su nenormalni ekstremi, a tamo vode nema, znači mi nemamo vode, 21. stoljeće nemamo tamo vode, jer prostorni plan je takav ili pravilnici su takvi, to je jednostavno tako loše uređeno i pomireni smo s time da moramo se sami snalaziti kako god.
Pa šta radiš za vodu onda? Evo ovako, što se tiče vode, imamo tri načina na koji dolazimo do vode. Najvažniji način za ljetne mjeseci kad je stvarno ono nema ni padalina ni ničega, onda uzimamo vodu od naših prijatelja OPG Kjara, Tereza i Bore, koji nam daju iz svoje praktički bušotine dol ponornicu, znači vodu koja je... A super. Da.
To je stvarno ono što smo rekli, neke stvari ne bi mogle bez pomoći drugih, ja se svakim putem zahvaljujem tim ljudima koji izađu u susret, mi smo svi jedni za drugoga bi napravili, tako da nije to sad... Druga je opcija što se tiče vode, 3-4 maštela koja postavimo da hvataju kišnicu, međutim tu ovisite kad će kišnica, naravno liti kad najviše trebate vode, nje najmanje ima i najmanje i nema kiše, i onda šta onda, onda ideš kod Tereze napuniti vodu ili treća solucija jednostavno doneseš iz kuće. Pa koće donijeti sad? Da, to je to. E sad, tko će donijeti? Iz kuće se nosi ili prokuvana voda s kojom se folijarno polijeva
kultura, to je znači ono prskanje, hranjenje preko lista, tako da se ne mora donijeti puno. A ne treba puno. Tako je, drugačije razaljevanje u korijen zahtijeva 10 puta više vlage nego prskanje po listu, pa onda ajmo reći da iskoristimo tu taj dio da ili recimo kad idemo kokošama dati piti, nema vode ljeti, onda šta ćeš za 10 litara ići sad kod Tereze ili u bačvi nemaš vode, onda doneseš jednostavno iz kuće i to je to.
Htio sam te pitati kako s tim OPG-om, kako ti to na kraju prodaješ ljudima, kako je to što se tiče majke države izregulirano da ti sad bez fiskalizacije, bez ičega... Pa zapravo pretpostavljam da nemaš fiskalizacije. To je ovako, znači za svaki prodanu bocu ulja, neću reći litru, ne prodajem u litrama, nego u manjim pakovanjima, a za svaku bocu ja i za prodanu količinu ulja ja moram ispisati bok papir. I praktički sve je to vidljivo, na kraju krajeva dobijete i poticaj za prodano ulje, znači određenu količinu ima proizvedete, ne znam, 400-500 litara i sve je vidljivo, znači ne morate prići neke granice koje nemate, ali one koje ste prodali morate evidentirati i što se tiče te strane sve je okej. Recimo vi ne smijete, počeo sam ti govoriti, vi to nije dobro. Ti slobodno. Znači ne smiješ napraviti marmeladu i nju prodavati, od recimo smokve. To je glupost, ali tako je, kako jednostavno je propis. Čekaj, stvar marmelade ili stvar da nemaš smokve? Stvar je toga da je to prerađevina.
A, okej, nešto kupati. Znači tako je, ti kupati. Ubičak klijentski uvjeti. Tako je, tako je, ti ne smiješ to i možeš prodati plod paprike, pomidore, boba, a ne smiješ i možeš prodati smokvu, ali ne možeš prodati marmeladu od smokve ili džem od pomidora ili nešto treće prerađeno neko. Da, a ulje možeš zato što si preradio u uljari, jeli koja ima papire da smije preraditi maslinu kao plod i imaš sad točno da ti napamet ne bi nešto zaboravio, znači moraš napraviti analizu ulja, moraš imati objekt za skladištenje i koji sad još dokument da sad ne zaboravim. Znači sve je to registrirano na godišnjoj bazi, znači svako novo ulje mora ići na analizu da bi uopće ga mogao prodavati legalno. Reci mi sad, koliko se dugo baviš s tim sve skupa? Evo ovako, 2003. je dječača otvorio još. Dobro, ali mislim kad si ti baš nekako počeo. Ajmo, ajmo. To je relativno nedavno. Ajmo se vratiti u sadnju, dok je otac sadio masline, nisam znao ništa o maslinama, ali već prvo branje sam pomogao i
pomagao čači i u gnjojidbi i kasnije u branju i svako branje nije moglo proći bez mene. Ali ajmo reći da ozbiljnim maslinarstvom, ozbiljnim se ozbiljnim, govorimo o ozbiljnom maslinarstvu, ajmo reći ovaj moment koji sada dajem u maslinarstvu je počeo onog momenta kad je otac počeo gubiti snagu, volju za tim. A, pa si onda ti malo to preuzeo. Tako je, a da ne govorim nakon njegove smrti je to jednostavno palo sve na mene i ili ostavi sve ili preuzmi sve i ti si tu sad. E, najviše te pitam što bi poručio ljudima koji možda imaju nekakvu zemlju ili misle kupiti, kako krenuti u to sve, što bi volio da ti je neko rekao kad si počinjao da ono što si naučio na težak način, neki možda ovako savjet, nešto što ti prvo pada na pamet. I sad smo, evo, ja radim na EU fondovima, pa mogu reći dosta ljudi koji nemaju polje, mislu, ja bi polje pa da malo izvučeni poticaja i to, ili poduzetnika koji ide u poduzetništvo pa ja bi uzeo lovu,
a nema ideju. Znači, prije bi savjetovao da razmisliš u čemu si dobar, šta je tvoja želja, šta ti možeš, koje su tvoje mogućnosti, koje je to tvoje vrijeme. Znači, ako uzimaš pasa za kućnog ljubimca, da li ti imaš vremena za svaki dan njega šetati, izvoditi vani, da nekakav u kući, ta priča. E sad, sve je u svoje vrijeme, znači ti možeš danas biti spreman za to, trajati to godinama, nakon nekog vremena jednostavno se izdovoljiš i dolazi do, tako da trebaš biti za tako nešto, za takav neki pothvat, znači moraš potrošiti svoje vrijeme i novac i energiju i sve skupa, koji bi savjet dao, teško je, teško je reći, znači po meni najvažnije je volja, znači da si ti nešto sebi zacrta kao cilj i onda težiš ostvarenje. Pa sam da rezultati ne dolaze brzo i puno je tu grešaka i učenja. Tako je, a da ne govorimo, poljoprivreda je gora od utakmice, sve je ono apsolutno neizvjesno, ti možeš napraviti sve i opet ne uspije. I opet ne uspije, znači ono, evo, vratimo se na 13 vrsti pomidora, od tih 13 vrsti dvije su uspjele, od drugih kultura grašak, kumpir, bob,
ditelina, luk, kapula, šta god je bilo, nije osim boba pokazalo se dobrim i onda sam išao u analizu zašto je bob dobar, zašto ovo, zašto ono, došao sam do zaključka da je bob dobar zato što je lužnato tlo, zato što je bob zahvalna je kultura i tlo je bogato kalijem i bob podnosi sol, a ono je, Morijski zaljev je pun soli, ali je to blizu mora i jednostavno on ima utjecaj. Da, da, sigurno.
Znači, sad mi je bob. Predam rad i. Da, sad mi je bob najvažniji ove godine, zato očekujem puno od njega, ajme njemu ako me razočara. Reci mi, ti si prije sa bočanjem se dosta bavio, bio si nekakav i prvak, ako se ne varam i to, pa kako taj sport, ja više neko povezujem sa vrlo drobastim ljudima, da ne kažem nešto gore, koji te onako po zogovima nabacuju, mada toga više u gradu i nema, ima jedino tamo na Križu i ne znam ima li još koji zog i gdje, ali hoću reći, kad sam gledao neke videe kako ti to igraš, to je onako dosta zapravo dinamičan sport, ima tu trčanja, ima tu svega, pa jel se tu nekako razlikuje ovo šta ekipa igra po zogovima ili i prava stvar ili što? Da, prije svega volim kad neko na ovaj način postavi pitanje u vezi bočanja, dosta ljudi ne zna da bočanje ima u stvari balote, šta mi zovemo u Dalmaciji, u Šibeniku, ima 3-4 verzije i vrste,
podvrste toga, ima rafa bočanje, ima boče volo ovaj koji ja igram, ima petanke, one male, čak i carling nastao praktički od, koja je olimpijska disciplina u Zimskim olimpijskim igrama, je nastao od pravila bočanja, teoretski, to je bočanje na ledu, samo nema udarca iz zraka. To je onaj curling, misliš? Curling, da, carling, da. I sada, ja se bavim boče volo, je li to vrstom koja ima opet 5-6 disciplina različitih, ima krug, ima precizno, ima brzinsko, ima štafeta, par, trojka, klasično valjanje, izbijanje.
E sad, ne treba vriđati nikoga, niti omalovažavati, bočanje je zahtjevan sport, njega praktički ono kao skijaški skok, kad si ga prvi put izveo, je li naš ili si talent, ili znaš pogoditi, ili imaš ravnu ruku, ili nemaš, pa ćeš vrlo, vrlo teško s puno, puno rada doći do neke razine. Bočanje je zahtjevan sport, pogotovo izbijanje, a da ne govorim trčanje uz izbijanje. Jesi ti još aktivan zapravo? Ja sam aktivan, trenutno igram za bočarski klub Primošten, ali obzirom na ove sve aktivnosti o kojima pričamo, i ćemo pričati, ja stignem vrlo malo tu pomoći klubu, jer sam u klubu i kao tajnik, u funkciji tajnika i u funkciji nekog igrača koji je bitan zbog svoje, glupo reći, kvalitete, ipak sam nešto u tom bočanju i postiglao. Ah, ti uživaš se u tome. Tako je, i jednostavno tu sam da im pomognem kad mogu. I više je to sad na nekoj prijateljskoj, društvenoj osnovi nego na nekoj poluprofesionalnoj na kojoj sam bio prije. A da se dotaknem o tome, znači ja sam 2003.
bio prva Hrvatske u brzinskom izbijanju, 2015. pobjednik Kupa Hrvatske, to su mi neki najdraži uspjesi. Bio sam tri puta na pripremama reprezentacije i moja odlika je bila baš ta brzina. Ja nisam nikad bio najprecizniji, niti najbolji bočar, niti najbolji valjač, ja sam bio najbrži u trčanju. Ajmo reći, u brzinskom izbijanju sam prvi izbacio 50 u Hrvatskoj, ako oni koji se bave u bočanju znaju o čemu se radi, prvi koji je 51 izbacio. Znači, moja vrlina bila brzina i upravo zbog toga, kad mi neko kaže, a ti treniraš, igraš si bočanje, igraš bočanje, ti nisi sportaš, ovo ono, i onda dođu na neki triatlon u kojemu ja trčim, pa se dogodi da ih malo ostavim, onda se čudu. A u stvari nije čudo, jednostavno to je atletska disciplina, ja sam imao 69 kili na metar 93. Možda je to taj stereotip što sam vam spomenuo sa zogovima, gdje igraju možda neku tu drugu varijantu gdje nema tih atletskih dijelova. Sumnjam da oni likovi baš puno trče. Ne mislim vrijeđati nikog, nego jednostavno vidim skroz nešto drugo igraju nego što si ti. Tako je, problem bočanja je što je vrlo malo mladih, pogotovo sad u zadnje vrijeme, Šibeniku,
praktički od mene pokojnog Marka Matića, sad nekoga ne umanjujem da se ne sitim, ali nema mladih talenata, nada, pogotovo u brzinskom izbijanju. Znači, nema mladih, to je problem, onda ljudi vidu stare ljude, taj sport jednostavno poprimi oblik, ne znam, rekreacijskog. Da, nekako kao da je na rubu izumiranja. Tako je, i to je sfera, ima 4-5 podvrsta istog sporta, samo isto je, samo se drugačije baca, drugačija kugla, onda je to teško i ja osobno kažem, uvijek negledljivo je gledati utakmicu dugo traje. Znači, imaš prvi đir klasičnih disciplina, bila je prije u Uru i po sad je u Ura i kvarat, pa je onda neko čišćenje terena, pa onda idu tehničke discipline, u Uru vremena brzinsko štafetno izbijanje, precizno, i onda ide opet druga tura tih klasičnih disciplina, koje su jako spore, i onda i te boče su sve iste boje, iste željezne su. Baš mali zaljubljenik. Tako je, imaš 4 zoga, znači praktički nekome ko bi tija to gledat, a da nije apsolutni fanatik i željan toga, je jako teško ući u taj sport. I što onda to 4 sata traje sve skupa?
Ne 4 sata, nego utakmica traje, dođeš na zagrijavanje u 2 sata, utakmica počinje u 3, prve discipline su gotove u 4 i po do 4:45, pa onda tehničke do 5 i po, ti u 6 počinješ, zadnje discipline završavaju u 7 i po u najboljem slučaju, prvoligaška utakmica završava oko 7 i po, znači to je 4 i po ure čiste utakmice u par različitih. To je stvarno brutalno. Nisam imao pojma da to toliko traje. I onda računaj skupa s putem, skupa sa ručavanjem, nešto popiješ na putu, pojedeš, moraš, dolazak na zagrijavanje, utakmica, večera nakon, pa ti si da ideš do Splita izgubio cijeli dan. Cijeli dan, da. Da, jednostavno ja to više ne mogu. Ali to je, ali ima uopće, je li to iko gleda, mislim, ili je to više samo nekako međuklupski, onako ko... Dođe ljudi, dođe ljudi koji to, evo recimo Zimska liga sada u našoj dvorani Brbiljskih knezova u Mandalini, ona je prema Zablaću, je li ona cesta, znači u tu dvoranu dođe na dnevnoj bazi preko 100-150 ljudi, to je krcato. Znači ljudi tu tako ubiju svoje vrijeme, pogotovo zimi kad se nema šta i nema di.
Ne, pa to je odlično. Odlično, da, super. Ko bi rekao, evo. I šteta da se mladi ne uključuju više, meni je toga žao, ja sam recimo... A ništa, imaš sina s tim, probaj. Pa moj sin, da, moj sin, premalo, znači bočanju moj, nama je bočanje obiteljska tradicija, dida Vice osnivač bočarskog saveza. Pa tako si ti valjda došao, da nije vraga bi igrao bočanje. Da, ja sam u ovoj sobi koja je drugačije izgledala prije 35 godina, bacao balote ovdje po podu, bila mi je teška, nisam se mogao digniti sada. Moj Nino već 5 godina ima, već je drži u ruci, baca je skoro iz zraka, znači ono, i voli to, jednostavno to je u krvi. Tata je, otac moj je bio isto vrstan bočar, uspješan, i valjda to u nama, ali ja bi osobno volio da Nino nekim drugim sportom se ipak bavi. A šta bi ti volio za njega? Pa osobno, mislim da sam i ja najveći talent bio za sport tenis. Tenis, a? E, sjećam se, ti si igrao to, ali nisi, jesi trenirao ikad ili je to... Trenirao sam, trenirao sam u, bio je rat. Znaš šta, evo baš da ti ispričam, ja sam isto trenirao tenis, vjerovao ili ne, ne znam, ko
zna koliko, ali to je isto bila 90. i neka, druga, treća, to su bili ono napadi. Sjećam se, zadnji trening, bili smo tamo na Šubićevcu i čovječe, počeo je napad, sirene vamo-tamo, to je bila ono, trener nas je tamo, jedno od onih zgrada tamo, blizu one škole i tako, i to mi je, ja mislim, bio zadnji, sad, možda više nije bilo... Možda bi postao geografičar. Možda, da, da, da. Mislim, bilo mi je fora, ali nekako kasnije više nisam, tako da, eto, čak sam i ja trenirao tenis, jesi ti isto sličnu neku priču imaš? Slična priča, slična priča, međutim tu je bilo malo i ono što se, opet se vraćamo na ono što si dobro povezao, to mobilnost koja tada nije bila razvijena toliko i ako je gorivo bilo puno jeftinije. Da, manje ljudi imalo auto. Manje ljudi imalo auto, teže su ceste bile, ja sam živao u Zablaću, zimi doći iz Zablaća na trening na Šubićevac, u ratno vrijeme, ocu, za vrijeme Marende, bilo nemoguća misija. Da, da, da, kužim. To je jednostavno bilo vrlo teško, ja ne bi njega krivio isključivo,
jednostavno tu je stjecaj okolnosti, nije se imalo ni novaca, tenis je skup sport, iako je trener rekao da bi se u mene isplatilo ulagati, ali jednostavno nisu to vremena kao sada za to. Eto, moj sin će valjda imati svu moju podršku koju ja nisam mogao imati, a šta će on odabrati, da li će išta odabrati. Evo, o njemu je i dida i ujak su odbojkaši, možda se na odbojku bacim, bit će visok vjerojatno i onda ko to zna. Ma ko to zna šta je. Mislim da je najvažnije djeci neke svoje fiksacije ne gurati, nego pogurati ga šta on hoće. Evo, meni mali na primjer voli jako karate, nije on ništa specijalno tu nešto dobar, ali ja vidim da on s guštom ide, tamo imate neke prijatelje i nekako mu jednostavno fora i tu se našao, bar za sad. Da, on je. Tako da, ja isto nije mi to bilo u peti da će baš to izabrati od svega, ali drago mi je da ide i neko su dobri ljudi tamo i treneri i tako. Je, također i meni Nino isto trenira karate i isto bi pohvalio, jako je zadovoljan. Svačega u kojem je klubu?
Karate 1066. A, pa da, to je taj, aha, znači upisao si. Da, jako je sretan i zadovoljan nakon svakog treninga. Zoričića ili kod koga je? Pa mislim da se mijenjaju tamo. Ali ono tamo kod stare pošte? Tako je, tako je. Jer meni su ovog mog prebacili u Miminac sad. Aha. To je tri sata tjedno, ono po uru i po, to je onako već pošten trening. Je, je. Koji bit će 45 za sad još. Da. I onda mi nakon treninga karata idemo malo u bočarsku dvoranu, pa on tamo malo. Ili gleda ili uzima balote, još je mali, još je mali. Šta bude on tija, ja ću dati sve da mu to omogućim na sad. To je sve u Božjim rukama. Da, da, da. I ovaj, znači balote su, to je... Pa neki stand-by praktički. Stand-by je. Ozbiljno bočanje, pa i ja sam već u godinama, ne mogu ja trčati što sam mogao prije. Ja sam prije bez treninga, ono, trčašta, sad ne mogu da treniram, ne znam, svaki dan tri sata. A ko je ono isposlovao tamo kod rasadnika na vidicima, onaj, onaj petanke? E, to su petanke. To je jedan put. Tako je, to je bočarski savez Šibensko-Kninske županije i petanke su pod tim
savezom, dakle, ali mislim da je to gospodin Lambaša ili tako nešto, da su oni isposlovali to i mislim da je to okej, čak lipo tamo je i vidjeti da se nešto događa. Osobno ja nisam nikad te petanke igrao, nit me zanimaju. Čak su sad nedavno, tamo su se ono bili srušili i na novo su, znači imaju full nov teren za igru. Da, neka, neka, lipo je vidjeti da se ljudi rekreiraju, jer po Francuskoj, Italiji, kad bi bio na putu i bi vidio da se tako nešto odvija, a i čudio bi se kako u nas je samo ovo, jel moje bočanje, jel bakelitnim ili željeznim balotama, a nikako s tim malim, pa ono, to je došlo, evo, konačno i u Hrvatsku, malo u većem formatu. A šta se tiče petanki, ja to nisam nikad igrao, nit me privlačilo, i nikad ne bi vjerojatno igrao bočanje, ovo klasične igre da nije bilo trčanja. Mene je samo trčanje privuklo. A, da, da, kužim. U bočanje, da. Inače se ja s time ne bi bavio. Reci mi kako je prošla sezona, ovaj, svirki i to sad, Božić,
Nova godina, to je bila ludnica ili šta? Paper U akustični duo. Da. Ili Klapa Brodarica. S kime ćemo prvo krenuti? Ajmo sa Paper U, on ipak, znači ja i Filip, pa bilo je preko 100 nastupa. Šta, u prošloj godini? Cijelo 24, to je preko 100 nastupa, da. U 23. Pa to je svaki treći dan. Pa doslovno, to je žestoko. To je bilo ono stvarno lito, to je ono što sam govorio,
jednostavno dođe ti, uzmi sve ili ostavi sve. I onda padneš pod utjecaj želje, ipak si za to i vježba i to ti je neka i satisfakcija, na kraju voliš pjevati, da ne voliš, nema te love koja bi te natjerala da pjevaš, ne znam, tri dana zaredom, ideš s Hvara na Dugi otoku, dan za dan, četvrti dan. To te malo povuče valjda i ta publika i to je svejedno, dinamika onako koja je ono. Da, recimo kad smo kod publike, opet bi izdvojio tu, evo, u zadnje vrijeme, u Kninu, pub Knin, Kristijan Piplica, gazda, da sad konkretno ne reklamiram puno, ali mjesto je vrhunsko, primljen je. Ha reklamiraj, zašto ne, šta. Da, jednostavno se osjećamo kao doma i kad smo lošije raspoloženi da dademo više, jer jednostavno nas oni povuču, isto tako i Flag pub u Splitu, to su ono naši stvarno, ono, i vrhunski su i gazde i konobari, jednostavno je ono ljubav obostrana, isto pohvalio bi ovdje naše ljude s kojima uvijek surađujemo, s kojima nikad nismo imali problema, koji su jako korektni, recimo
Tome iz Vintage-a, Gak Slaven, da ne bi sad nekoga zaboravio, Škugor pub na 022 i tako, ima par mjesta gdje smo stvarno dobra suradnja i tu smo često, a ovo drugo imamo stvarno, recimo na Hvaru, liti, 14 puta smo išli na Hvar 2024., 4 puta na Dugi otok. Čekaj, na što liči ta vaša putovanja s električnim autom, jel to... Pa šta reći. Jel to onako patnja ili, ko što kažu, ili... Je, patnja je, patnja je, znači jedan dan si na Dugom otoku, dođeš prazne baterije i ideš isti dan, sutra ujutro moraš ići za Hvar, jednostavno moraš moliti Boga da na punionici određenoj nema nikoga i da ćeš to dovesti bar do 80% jer nećeš doći do Splita. Vrlo jednostavno. Ne, ne, banalno. Znači... A kakva je opće mreža po Dalmaciji, tih punionica, na što to liči?
Mislim da je... Još uvijek nije regulirano zakonom, ti ne možeš kupiti struju, nego si na milost nemilost tih besplatnih... Pa mislim da je to... Je li se to promijenilo konačno? Pa niko ne brani sada nikome da napravi punionicu sebi, ako može ispred kuće ili stana, mislim da to, ako može provući kabel, ako ima mogućnosti, da mu se to ne brani, trofaznu struju, da se malo brže puni, ali to su sve smiješne brzine. Ne, ali ja mislim da je baš u tome problem šta ne postoji regulativa, da ti prodaješ električnu energiju, a da nisi u HEP ili ne znam ja šta. U tome, koliko ja shvaćam, to mi je neko pričao tako... Da, ali možeš za svoje potrebe... Duga stvar za svoje potrebe, nego sad ti si na Hvaru, ne znaš nikog... Da.
Ja imam opciju na svome autu da mogu se prištekati na kućnu utičnicu. I koliko to traje punjenje? Pa to traje 11 sati. Tako da je to, ono, opcija je, ali nužno zlo, to nam se dogodilo jedan put kad smo se vraćali iz Splita za Božić, jer smo se tribali, na pola puta smo shvatili da smo nešto zaboravili, pa smo se vratili, i onda smo potrošili puno baterije i nismo se mogli vratiti nazad u Šibenik, i onda je bio, znači, Božić, tri ujutro, a ti moliš po kaštelama da ti neko dade struju... Pucaš po vratima, može struje malo... I onda nas jedna pumpa odbila, pekara nas odbila, treća ne radi, Božić je, i onda smo na jednoj zadnjoj pumpi koja je uopće mogla, bili smo, malo se, ono, malo nekih desetak, petnaest minuta digli, čisto da možemo pokušati doći do kuće, i došli smo zadnji... Niste uspjeli, ja. E, tako da ima anegdota s tim autom, koliko god je to, to je bilo sve krasno i lijepo, energetski učinkovito, ne troši ništa, efikasno, ekonomično, bit će punionica, struja je muhti, većina je punionica bila tada muhti, znači, 2020.,
2021., si u Kauflanda, u Lidla, punjači. Pa je li sad to muhti? Sad se sve naplaćuje. A, naplaćuje se, a, pa ipak onda... Nema više džabe. E, pa to te pitam. Mi u stare babe. Znači, bila je fora da doslovno ne može Kaufland prodavati, znači, sad su to razriješili, ok, to te pitam, da, da, da, kužim. Ne, tako je, Kaufland je to preko vjerojatno nekog opet distributera koji je to, mislim, ne znam kako je to regulirano. Jer to informaciju što imam je dosta stara sad već, znači, promijenilo se. Ne znam kako su oni to regulirali, ali... Ali prije bilo je besplatno, to se ja sjećam, ti si mi govorio da je džabe. Tako je, mi smo napravili prvih 50-60.000 kilometara, potrošivši 200-300 kuna.
Ali sad je došlo da se na autoputu praktički puniš skoro kao da točiš gorivo. I još si... Ja to s tom nekom imam dojam da nije slučajno. Da, sad je, znači, lipo je to bilo, lipa priča, 2020., 2021., a sad je to već malo... Ali uspiješ puniti kući? Kući, ja sam u stanu i to je jako teško, znači, izvući kabel, moraš ostati otvoren prozor, kabel mora imati 50 metara, na drugoj strani parking, to je ono, jako teško, znači, prolaziti auta preko kabela, ono, ne znam, tako. E, da, da, ma nije to baš neka sreća. Da. I griješ kuću, ono, a otvoren ti prozor, znači, ono, nema smisla. Nema, nema smisla, da.
Tako da, ono, to je lipo bilo dok je trajalo, sad više ne traje, sad je postala malo patnja, ali eto, vidit ćemo šta nam vrijeme donosi, možda se nešto popravi, možda, ne znam. Čak i te brze punionice, prodaju se kao brze, naplaćuju ti struju kao brzu, a puno ti upola. A koliko treba ti tvoj auto da se napuni? Pa, moj auto je 36 kilovata, znači, a punjenje je prosječno 20-25 kilovata, on dođe do 80% za nekih 40 minuta na brzoj punionici, i onda tih 20 zadnjih posto puni uru i pol. Aha, aha, to je, to znam da je 80. Znači, ako hoćeš do 80,ćeš biti za 40 minuta gotovi, s tim možeš manipulirati, recimo, do Drniša, do Napola Splita i tako, do Dugopolja i nazad na autoput, teško. Je, još je problem s električnim autima što su najneefikasniji na autocesti. Tako je. Po gradu je on zapravo ludilo. On je, da. Ima regenerativno kočenje i onda je to, ono, možeš, po gradu možeš dosta ići. Tako je, neki na meni. Sve je to zapravo obrnuto nego klasično auto što se tiče otvorene ceste i gradska
vožnja. Tako je, meni. I ne trošiš kočnice i tako, nemaš ulja, nemaš izmjena, nemaš... Je, i jednostavnije. Neki su plusevi, da, ima dosta minusa koje, ono, jednostavno, sve teže prihvaćaš i nosiš se s time. Jel bi sad opet kupio drugo električno ili bi išao na klasik? Ovako, da me neko pita, ja sam sad u fazi da će nam trebati uskoro drugo auto i ono će biti na benzin. Sad samo je pitanje da li ćemo prodati ovo električno za drugo ili ćemo ostaviti ovo. Znači, jedno ćemo imati, plan je da imamo jedno električno i jedno auto s kojim možeš ići.
Da ne ovisiš. Da ne ovisiš, da. Ovo je da malo štedi, da je po gradu, da je odvesti dicu do vrtića i do škole u budućnosti ili na trening i tako, a ozbiljniji auto... Da, da, da. Za otići do Zagreba, Splita, Zagreba ili na Hvar. Počeli smo u glazbi, završili smo na punionici, ali jednostavno je povezano i tako. E, a šta se tiče same glazbe, znači, tu smo rekli da ćemo povećati
cijenu u odnosu na 23., a smanjiti broj nastupa, na kraju smo, jesmo uspjeli dignuti cijenu i svi su je digli, ali smo digli broj nastupa, ono, jednostavno to ide eksponencijalno. A dobro, ajde, znači da ste popularni, to nije to loše, šta. Pa ja bi, ne bi to nazvao popularnošću. Mislim, popularno, ono, nekako. E, jednostavno smo dosegli sada neku granicu gdje smo mi... Renome, ipak imate i ono... Renome, ali granica nekad gdje smo mi, gdje nemaš dalje puno sada. Znači, to je to šta ćeš u ovoj, na ovoj razini ne možeš, znači, moramo nešto novo, drugačije napraviti u bliskoj budućnosti ako mislimo izaći iz ovih okvira. Ili možda nešto autorski ili nešto. Nešto, imamo u pripremi tako, obradit ćemo jednu poznatu pismu uskoro i napraviti spot, to je sigurno, a naša pisma bi isto mogla, ajde da o tome kad budem drugi put gost. Dobro. Pa kad budemo imali goluba, da onda s njime i gugućemo. Da, da, da. Reci mi, ti si prije bio i u velikoj klapi, kako je, šta u kontaktu s njima, kako je ta priča zapravo počela i završila? Da, nije završila, znači, Klapa Brodarica je još uvijek aktivna.
A jel? Da, i 1.6.2025., znači, ove godine, za pet mjeseci ćemo navršiti 20 godina postojanja, odnosno utkajali. Pa jesi ti aktivan član? Ja sam aktivan član, hvala Bogu, mi se još držimo skupa, mi smo sad ekipa gdje smo jedan drugome kumovi i tako dalje, na vjenčanjima, djeci i to, jednostavno to je praktički postala obitelj više nego pjevanje, nego neki... Mi smo imali u 2024. jedan, dva, tri, tri nastupa, mala loža standardno, Sponđula, Krapanj, Gak, kod Slavena i tu i tamo svake godine ili svake dvije se ode u Luksemburg, znači, oni nas zovu, organizira se jedan ili dva nastupa. Šta je to, desetak godišnje? Ma ne, ne, ne, mi smo na neka tri, četiri nastupa godišnje. Ali postojimo, znači, nije se dogodila niti jedna godina da nije bilo nastupa. Od osnutka. Mijenjala se postava od originalne postave koja je 2005. se u Stoličlašce, kaže, od originalne postave, ostali smo ja, Nikola Sunka i Gasper Bataljaku i Veljko Beader.
U međuvremenu je tu došao Jere koji praktički većinu sola je na ovim svim CD-ima i šansonama otpjevao i tu su bili ostali Frane, pokojni Kalauz je bio zadnji koji više nema s nama. Dosta godina smo bili nas šest i onda je Frane, šta se dogodilo, i jednostavno ipak smo odlučili da ćemo mi nastaviti dalje kao klapa, jednostavno smo mi preduboko smo u tome da bi sada se rasformirali ili ne nastavili to. Sve je to postalo, kao što kažem, više obiteljsko druženje, pa uz to se nađeš, dogovoriš tu i tamo neki nastup da te dođu dica, biti žene, obitelj. Da, da, pa fora je to. Da, fora je i lipo kad ima desetak, koliko ono, klapi. Koliko nas ima? Znači, sad nas ima pet. A, samo pet? Znam da vas je bilo dosta. Tako je, bilo nas je u jednom momentu osam, devet, tu su razni članovi prošli, Ivan Jaram, evo da ne bi sad nekoga...
Kako uopće ugovoriš toliko ljudi, nekakve vježbe i to? Pa to je bio tada problem, mi više praktički ne vježbamo, mi smo, ne možemo, znači Jere živi u Splitu, ja i Gapi smo u Šibeniku, a Veljko i Nikola su u Luksemburgu, mi ne možemo raditi, znači nemamo proba, mi radimo, kad se nađemo, pripremimo se za nastup, taj koji imamo, svoj repertoar odradimo, tako je. Znamo se 20 godina, stvarno ono, imaš praktički samo dogovoriti repertoar, intonacije, sve se zna na pamet kod nas. Tako da smo mi ušaltana jedna ekipa koja je praktički, mi imamo 10 šansonjera, nagrada, bili smo na Omiškom festivalu u finalu dvaput,
pobjednici na bolu debitanata, bilo je lipih dana, bilo je lipih dana i nagrada i pivali smo s Mišom Kovačem na Polju 2007. pri 35.000 ljudi i u Ciboni za kornatsku tragediju, za pomoć i humanitarno i tako i u Pulskoj areni sa Mišom, znači pivali smo s Mišom Kovačem, sa Mericetinim Stedipom, s Palatom, to su iskustva koja ne možeš mjeriti sa novcem niti ići sličnije. I kad je zamrlo, ajmo reći, mislim, zvučari zvuči kao da ste imali dosta dobar ono...
Sve je počelo padati kad su ti ključni članovi otišli, počeli odlaziti, znači nisu oni odmah otišli, otišli je Nikola najprije u Zagreb, Split, pa Zagreb, Veljko je dosta vremena bio tu, bilo je tu ono, je tu, nije, pa bi se došlo, dođe se naliti, nalito smo svi tu ipak, pa se može, ali ajmo reći da je to počelo tamo 2014., 2015., odlaskom njih je to bilo postalo realno da ćemo teško opstati na način onaj koji smo tada imali i šta smo bili, ali bili smo u nekom rangu klape koja je imala i cijenu i nastupe i bila je zvana i bila je slušana na radiju i tako, bilo je sve. Čekaj, nastupali ste i u Šibeniku kad bude u osmom mjesecu. Tako je, šansoni, imamo 10 šansonjera, to su prve tri nagrade dobijaju šansonjeri, imamo 10 šansonjera, jedan od najuspješnijih klapa što se toga tiče. Pa to je stvarno... E, lipo je to se uvijek s time pohvaliti, ali to je jednostavno, život te odvede drugim putem i tako je jednostavno.
Nekako mi se čini kao da su klape malo doživjele nekakav pad popularnosti, mislim to čini, mislim ne pratim, ali kao da je prije više bilo u javnom prostoru klapa ovo, klapa ono, sad neko ne čujem za jednu, jel se tu nešto dogodilo ili neka promjena generacija, mlađi više toliko to ne pivaju ili šta? Pa ovako, ima tu dosta faktora, znači sve ima svoje vrijeme ekspanzije, usijanja i onda konsolidacije i opadanja ili šta već. Dobro, ali klape postoje jako dugo. Jasno, jasno, bilo je ono vrijeme kad smo mi krenuli, to je bila klapa Teuta koja je bila ono vrh,
mi smo nastavili isto slično vrijeme kao Bunari, kao ne znam, klapa u Grebaštici, neke druge klape poslije nas, u jednom momentu je bilo da si na audiciji za Omiški festival, ne možeš proći audiciju u Šibeniku koliko je bilo klapa, koliko je bilo to ozbiljno i razvijeno, i onda je to počelo jednostavno dolazi do neke zasičenja, da li je to zasičenje, da li je to demotivacija, po meni dosta tu ima faktor održivosti, znači klapa je teško održiva, moraš plaćati voditelja, moraš plaćati monture, moraš plaćati put, odlaziš na smotru koja ti ne može dati toliko novaca da bi pokrio svoje troškove, plaća se dosta iz svog džepa i onda je tu financijski odmah prvi faktor, znači to stvarno moraš voditi i ono
duboko da bi dugo opstao isključivo kao klapa i klapski pjevač, to je jednostavno te dovede do nekog zasičenja ili situacija vanjska ili ti sam, a neki su krenuli, evo pogotovo ti tenori su kao pjevači krenuli solo karijere ili neko je duet, neko je trio, ovo sad se pogotovo nakon korone vidimo da kapići i restorani ne zovu više klape nego zovu duete, trio, a ako želu dernek zovu harmoniku ili bend, a nema klape nigdje, a prije smo mi kao klapa bili zvanično. A jel to se znači promijenilo? A znaš zašto se promijenilo? Pa evo, ne možemo naći kad imamo potražnju nekog tržišta ili neki tehnički razlozi ili šta. Da li je tu sad utjecalo to šta su ljudi iz klapa uvidjeli da im je isplativije pivati u duu, triu ili solo ili su krenuli nekim drugim vodama ili su se jednostavno zasitili toga ili je to jednostavno postalo
ugostiteljima i onima koji zovu klape jednostavno neisplativo, imate platiti puno više novaca da biste doveli 5-6 ljudi, minimalno 5-6 ljudi koliko je u klapi, znači 5-6-7-8, neke klape imaju 10, znači treba 10 ljudi zbrinuti, nahraniti, platiti da im se isplati doći da to treba platiti, tako je, treba platiti razglase, to je organizacija, znači to je ja kad to gledam s druge strane i same klape, ljudi mogu možda godinu, dvije dana izdržati neke stvari raditi, nakon toga dolazi do tog zasičenja, dolaze nove obveze, novi motivi, nove stvari. Ajde znaš kakvi su ljudi, ljudi se posvađaju, neko se stvari raspadnu. Dolaze ljudski odnosi, dolaze djeca, dolazi obitelj, dolaze poslovi drugi u drugi semestar. Da, nemaš ti vremena sad. E to, tako je, jednostavno. I u probe puste i to sve. Sklop mnogih okolnosti je tu, ali po meni je baš ono što se kaže čavao da zabila korona.
Nakon korone prvo što je bilo, nisi mogao zvati velik broj ljudi, sve je to jednostavno palo, stišalo se i evo nije se vratilo. Da, je, korona je puno stvari poremetila na neki način i neki novi su i trendovi i navike i sve tako. Mislim, vratilo se sve više manje, ajmo reći kako je bilo, ali tako neke stvari i neočekivane su totalno zapravo drukčije. Ajmo povući paralelu, prije 15 godina su bili ne znam klapa Teuta, svugdje klapa Brodarica, svugdje Bunari, svugdje poslije sebe niko jeli šta je nastao i tako, kancona, bam balum bam, to su svi bili ono bonaca, prije toga da ne govorim stare klape Maslina bonaca, to su bili ono, to je u rangu ne znam. Čekaj, to su šibenske klape ili? Šibenske klape. Ima je sad jedna zapravo da je aktivna baš. Pa ne znam, mislim da Maslina nije aktivna više niti ne znam je li bonaca, da ne bi sad krivo nešto rekao. Da, da, kužim, kužim. Ali čim ne možeš ovako odmah reći znači da nije dobro. Da, da, klapa more je aktivna. E, to su njih 4-5, znači stara ekipa, mislim stara ekipa ne da se uvridu nego su
ono dugo skupa i stvarno su dragi i imaju energiju, još uvijek imaju energiju. Super, super. Je, stvarno ono, guštih je doći poslušati. Mislim, to klapsko pjevanje je malo i neobično je onako, specifično je baš, je puno tih glasova, jel i vokala, onako se to nekako uz, ako svačam relativno minimalno instrumentata, više neko ono akapeli, mislim. Je, pa klapa bi trebala biti bez instrumentata, samo što jednostavno te goni da imaš pratnju, prvo gitara, mandolina, aj to koje idu, sve druge je malo teže. Da, da. Jer ono ipak je bend je bend, a klapa je klapa. I sad stavi se u poziciju da slušaš na izlasku van i akapela pjevanje od 9 naveče do ure, pa ne bi to mogao. Jednostavno ne možeš. Treba biti realan.
Tako da, eto, to je to, mi smo aktivni još uvijek, znači nismo prestali i nećemo, znači to će ostati dok je nas vjerojatno. Jednostavno, mi smo, evo, meni je Nikola kum, Veljku je Jere, ono, jednostavno, mi smo se prebliski postali da bi to nestalo. Ti si nešto spominjao kad smo bili u poljoprivredi oko EU fondova, subvencija i to, jeli, htio sam te pitati jel se tu može nešto za nekog ko bi išao raditi u to, da se potica i to, jel to postoji još? Da, pa postoji, naravno, mislim da je mjere za ruralni razvoj su najizdašnije praktički i vrlo česte, ali su uvjeti, evo, ja sam savjetnik za poduzetnike, između ostalog i poljoprivrednik je poduzetnik svoje vrste, i jednostavno su svi ti natječaji, po mom mišljenju, jako loše koncipirani, pogotovo za Dalmatinca, poljoprivrednika.
A šta tu spada, recimo, ekonomska veličina, dadu ti uvjet ili 3000 eura ili 10000 eura ekonomske veličine, to je ekonomska veličina, je koeficijent. Znači ekonomska veličina. Tako je, to je, prvo dosta ljudi ne zna šta je ekonomska veličina. Da, pripučujem, šta je to? Tako je, to je, zove se obrazac EVPG, kalkulator ekonomske veličine, koji je skup, ima tu, znači, koeficijent za masline, koeficijent za vinograd, koeficijent za kokoš po grlu, ovcu, nasad, ovisi povrće je li pod staklenikom i tako dalje. Svaki nasad i svako grlo ima svoj koeficijent i on se množi sa brojem grla ili kvadraturom nasada. Znači, ako imate 1000 kvadrata maslinika, ne znači da imate 1000 eura ekonomske veličine, nego imate 700 eura ili koliko je hektar maslinika puta 0,1 hektar 1000 kvadrata, dobijate taj iznos ekonomske veličine, pa on ispada, ne znam, evo, recimo, ugrubo izračunat moj ekonomski
rezultat, ekonomska veličina je 3000 eura, a imam 15000 kvadrata pod maslinama. Tako da, znači, nije 15000 kvadrata, ono 3 eura kvadrat kad kupuješ zemlju, nego je to koeficijent, koeficijent, određeni koeficijent je povrtnjak, ima drugi koeficijent, malo veći od masline, maslina ima svoj koeficijent i trava ima svoje livada, e to je ekonomska veličina. E sad, šta je tu problem? Ja koji imam 15000 kvadrata pod OPG-om, imam samo 3000 eura ekonomske veličine, a izašao je natječaj, recimo, nedavno, kojemu je minimalno 10000 ekonomska veličina. Aha, da napisao nisi. Jednostavno, 99% naših poljoprivrednika je neprihvatljivo po uvjetima natječaja, odmah od starta. Da ne govorim da je natječaj sam po sebi, dok ga i napraviš i sve to odradiš, je opet natječaj gdje dobijaš po određenim bodovima. Pa da, onda u principu za neke veće igrače, a ne ovako za male ljude. Pa tako nešto. Da, da, kužim. Opet tu nema za malog nešto kruha, osim, evo, recimo, po meni je dobar županijski poticaj, šta ima svake godine, županija daje određeni postotak za opremu,
šta se kupilo, i manjim gospodarstvima, tu se nešto može dobiti subvencija, ali to su sve manji iznosi, ali jesu, lipo je da se dobije bar nešto, ali loše je da su mjere ruralnog razvoja tako formirane da su jednostavno dalmatinski poljoprivrednici zakinuti dosta. Šta ovo sad županija nešto, kako se ono zove, ajmo lokalno ili kako ono, ne si to upratio.
Nešto kao okrupnjivanje svih ovih proizvođača u županiji, pa kao pod jednu... Da, želja okrupniti sve maslinare, da se izađe lakše na tržište, međutim teško je, kod nas je to, dosta mi volimo solirati, šta će meni neko govoriti, kako ću ja igrati, a to je, treba neke stvari, po meni, krenuti od sebe, mijenjati sebe, da bi postali globalno neko i nešto, recimo, tu smo, evo, dotaknimo se, ja se uvijek dotaknem tog nekog fenomena pršut, neko kaže istarski pršut, drniški pršut, dalmatinski pršut, tu smo se izgubili kao boćanje u disciplinama. Znači, ono, jednostavno, gubiš identitet i s time i manje vrijediš, ako, jednostavno smo možda trebali drugačije to formirati, možda nisam u pravu, moje mišljenje je tako. Da, da. A kako je stanje sad sa tim EU fondovima, to nešto sam čuo da to brzo prestaje ili se smanjuje dosta? Pa da, ova omotnica do 27. je takva kakva je, kasnije je pitanje šta će biti.
A kako je to onda, znači godišnje ima neko alocirano koliko se može aplicirati? Pa ima programsko razdoblje, ono konkurentnost kohezija od 2014. do 2020., pa od 2020. do 2027. Pitanje je šta će biti nakon toga, jer mi kohezija EU je izjednačavanje nejednakosti. A kakva su iskustva drugih zemalja koja su prošla te? Tipa Slovenije i to koja je puno dulje u... Mislim da statistički da je Poljska najbolje profitirala od tih EU fondova. Evo ćeš što se dogodi kad prođe ta omotnica.
Pa to zavisi od države do države, nema tu pravila. Mislim da je nama ipak s jedne strane EU donijela prosperitet, ipak smo se odvojili od susjeda koji nisu u EU, donijela nam je taj kroz putovanja, olakšala se putovanja, olakšala se zapošljavanje u... Možemo mi govoriti o odljevu mozgova naših, ali činjenica da nismo imali radne uvjete, nismo imali visoke plaće, ljudi pametni i kvalificirani i sposobni su počeli odlaziti. I olakšan im je odlazak, i sad se oni vraćaju pomalo, neki se vraćaju, neki ne, neki dođu ovdje ljeti, potrošu novac, mislim sve to opet je neka, po meni, dobra stvar za neki razvoj budući. Naravno, trebalo bi težiti tome da se vrate ljudi, jer demografski smo katastrofa. A dobro, svi su, mislim, cijela Europa je starački dom, nešto mi... Je, stari kontinent, što se kaže. Da, da, mislim, koliko ono u Hrvatskoj, mislim da je medijan 46-47 godina, znači ja i ti smo mladi.
Je, mi smo mladi. Užasno. Pa da, mladi poljoprivrednik se smatra do 41. godine. Aha. Da, prije je bilo do 30. Ono, mislim da je to od države do države, šta će biti nakon ovog programskog razdoblja, program kohezije nas svrstava u slabije razvijene, s tim smo dobivali bolje uvjete i veće cifre, sad ćemo biti, ne znam, niko. Meni je to malo ovako zabrinjavajuće, čini mi se kao da se ništa ne može više bez EU fondova, ne znam, ono, evo sad ovu, ne znam, aglomeracija u nas, mislim, sjajan projekt, ali to valjda ne bi nikad, znači popravak tih kanalizacija i što su uvela konačno kanalizaciju, ne znam, na Brodarici, to gdje nije bilo, i još su dosta toga, ali šta će biti s takvim stvarima, ono, strah me da više nikad ništa se neće raditi tako ozbiljnije, jer nema više EU para, jer su smanjeni ili nešto. Da, ali možda smo ipak naučili školu sada.
Po meni, ja uvijek spominjem taj primjer banalni pokazni tvrđava naših, koje su bile ruglo neodržavane, i sad su došli, došao je evropski novac, obnova se sufinancirala, super, odjedanput je to isplativo, odjedanput dolazi milijun izvođača na Mikovila. Aha, ima malo problem s tim, nije isplativo, grad da preko milijun eura godišnje na... Jasno. Tvrđave su bile stvarno sjajna priča, u početku je bila jedna tvrđava, oni su zapravo zarađivali na godišnjoj bazi, ni lipe nije dolazilo od gradskog proračuna. E, ali onda je došla druga tvrđava, treća tvrđava, Sveti Nikola, pa Koraljni centar, pa onaj nekakav brod, i sad, mislim, ima, to su sve javni podaci, mislim da tipa milijun i 300 tisuća ili nešto tako, eura, kapne, tako, ono, mislim, tako, ne znam koliko je to isplativo. Jasno je, recimo, da jedna šetnica se teško može isplatiti financijski, ali vrijedi kao šetnica, ova kanal Svetog Ante. Je, znam, ali jednom si je izgradio i ne plaćaš milijun eura svake godine.
Jasno, jasno. Dobra je stvar da se nešto dogodilo, da se nešto sufinanciralo. Po meni je problem prvo zašto se zapostavilo, zašto je sve bilo ruglo, i zašto se nije napravilo bez tih fondova prije toga, zašto se nije neki ekonomist dosjetio nekih stvari da bi se moglo, pa jedna po jedna, na kraju krajeva. Najveći problem zašto smo mi to zapustili, dolazimo sad do raznih drugih, ulazimo u druge teme, ono, ne znam. Pa dobro, to je okej, šta. Da, ono. Pa mislim, pa to je stoljećima postoji, ko ih je zapustio, mi ili ovi prije, ili tri generacije prije, pet generacija, ne znam, kom ne možeš, mislim da ne možeš uprijeti prst, evo, ti si, ono, pa to je, niko od nas to nije izgradio, to već dugo tu stoji, ono. Je, je, samo, eto, činjenica da se ipak nešto uredilo, eto, a sad... Pa je, je, mislim, istina, to je još SDP-ova vlast je počela, tamo 2012., onda su ovi Burići ekipa su preuzeli i to je to, mislim, okej, oni to vode, vidim ja, ima to svoj marketing, to je onako, svi hvale, Dragulj
Jadrana, ovo ono, ali evo, ja sam taj luđak kojima smeta što je bilo samodostatno, nekako, nisu se javni novci trošili na to, e, sad, nekako su ih povećali, i pusta zapošljavanja, ne znam ni ja šta, e, sad milijun i više, i to će samo rasti, sve raste, pa će valjda tako i to rasti, to mi je onako nekako bedasto, i onda na kraju, znači, utapaš javni novac, i na kraju su karte za te turbo skupe, gdje nekako, ono, ja nemam para doslovno za to, za te neke izvođače, imena, ono, čovječe, gledam,
gledam cijenu karte, ma ajde, čovječe, ono, idem ja na pivo negdje, ono. Jasno, ali opet, bude li skupa karta, nećeš doći ti, neću doći ja, neće doći Mate. A to će stranci koji tu dođu. Ah, dok ima svoju publiku,će sve u poduzetništvu, u ekonomiji, sve... Da, da, i možda ja to gledam, ono, prerigidno, onda sad, koliko se zbog noćenja i to, onako, komplicirana je tu priča, ali eto. Održivost ne trpi neuspjeh, znači, ako nije održivo nešto, ako nema love... Osim ako je javna ustanova, onda... Pa da, i to do neke mjere gdje se, ne znam, zaštićuje neka prirodna vrijednost koja nema cijenu, pa se mora zaštititi, ali ono, ne znam, jednostavno, katedralu moraš štititi, moraš je, ne znam, renovirati, moraš paziti i tako, to se mora. A to se valjda crkva brine. Da, dobro, okej, ali govorim primjer, znači, jednostavno se mora, neke stvari se moraju, neke se ne moraju. Tako da, ono, ne mora biti taj koncept, ako je neisplativ, treći, prvi, drugi, treći, ova Priović, šta je bila u Areni, da ona nije isplativ u Areni, ne bi imala pet koncerata. Mislim, možemo mi voliti, ne voliti tu muziku, ali činjenica da je ona napunila nešto šta ne bi neki
naši eminentni, puno bolji pjevači, njih pet skupa. A da, da, je, mislim. E, znači. Ja sam isto prvi put čuo za nju kad je to bilo i... Tako je. I ono, utipkam u YouTube da čujem, čovječe, to svaki video ima, puste milijune pregleda, znači, očito je van je mog nekog mjehurića, ono, zašto ti znaš i svjestan si, ali ono, nije ona ispala odnikle, tako da to. Tako je. Tako je, ima svoju publiku, a sad, nama je isto ono neko čudno, ko dolazi u Šibenik pivat, ali to je usred sezone, to ima, neko je ipak valjda napravio analizu da bi to trebalo polučiti uspjeh, valjda je to tako, a sad... Nešto su kritizirali ovog Bjondija za novu godinu. A ja sam bio na svome nastupu. A, pa ne znaš. Ja sam bio na svome nastupu, ali nisam puno ni očekivao od toga, to je zvijezda, on neće, on, mislim,
da su došli Guns N' Roses ili Gypsy Kingsi, koje ja obožavam, nisu više Gypsy Kingsi, oni šta su bili. A, normalno. Ne može to biti ono šta mi slušamo na YouTube-u prije 30 godina, to je prošlo vrijeme. A mislim da kao kritika je da on nije za novu godinu, a šta znam. Nema veze, ako on ima publiku, ako je došlo, ne znam, 200-300 Talijana radi njega, ako je bilo opet puno, je li bilo puno, ne znam.
Čuo sam negdje kao ono da Talijani za tog Bjondija kažu da nije on sad nešto specijalno tamo popularan, to je kao ono u nas Zlatko Pejaković. Pa, evo, da, možda je on to u Italiji, ja obožavam talijanski pjevača, Albana, Irominu Power, dobro, ona ne piva više, on je još bio aktivan, mislim da je došao na šansonu našu, pa nije bila neka senzacija, a to je meni najbolji pjevač. Ili recimo, Toto Kotunjo, pokojni. E, umro je nedavno. E, da, ili Ana Oksa. Znači, došla je Ana Oksa, govori na tvrđavu, ne znam je li bila ispunjena tvrđava, ali Ana Oksa je došla koja je ono legenda, meni, ali nekima nije, većini nije, gleda se znači šta publika traži, a sad, znači, jedan je Mišo, a jedan je, ne znam, Žak Houdek. Sad ne govorim, ne želim nekoga poniziti, ali jednostavno, ako ima svoju publiku i određenu i količinu ljudi iza sebe i auru, što se kaže, neko ima jednostavno taj, izađe na binu i ima energiju, a neko
nema. Znaš šta smo, ovaj, bio mi je mali kod brata u Zagrebu i, nećeš vjerovati, znaš to opet na neki način dolazi natrag, mislim dolazi natrag, ne u tolikoj mjeri kao prije, nego igraonice, znači ono, se sjećaš Meka u gradu, koliko smo i ti tamo išli, to je bilo strašno, to je kao neki drugi život sad izgleda. To je treći, meni treći. Slušaj ovako, baš sam vidio Krešu šta je radio u Meka.
A, sjećam se, da, da. Neki dan, da, na, na, na, na, na, na, na, na, na, na, isti čovjek ostaje isti, znači isti smješak i ista faca, isto sve, znači doslovno je zaledio se vrijeme i on je ostao isti. I lijepo smo se ispričali, smijali, on se mene sitija i vjerojatno bi se i tebe sitija, i to su bila jedna lijepa vremena gdje si iz škole trčao raditi nešto zdravo, nisi išao ni drogirati, ni lupati, ni tući, ni ne znam šta, nego se igralo, igralo se skupa, je to bila igrica, opet si skupa bio, opet je bila konverzacija. Socijalizacija i to nekako. A onda je došlo Wi-Fi, modemi. Modemi, internet. E, to je došlo, da si mogao sve od kuće i onda... Je, bilo je tih igraonica, dosta i nekakvih kvartovskih i to, ovaj... Bila je ona doli kod turističke škole, u prolazu onom kod robne kuće, bio je onaj... E, hokus pokus. Hokus pokus, jao, jao. Ja sam više nekako o Meki imao... Onda je bio Z. E, Z. Z kod nasuprot Poljane, tamouličica ona, bilo je, e. Dobro, ali tamo više su bili biljari i takve stvari. Igraonica te vrste, pikado, biljari i to, ali je, ajmo reći. I oni su nešto pokušali, nešto Nintendo, ovo, ono, pa nije baš išlo. Je, ja, to je valjda nekako bio, bio je valjda kraj toga svega.
Ali evo, kažem, znači, nešto se, kako se ono zove, ili Friendly Fire, ili nešto tako, znači, baš ono, PC, imaš lokalnu mrežu i onda se pegla se. Samo mislim da je više, opet je drukčije neko svak svoje, tad su bile te igraonice, da sad ti imaš 8 kompjutera i ne znam, Counter Strike ili Half-Life ili šta već, i to si igrao dok sad, ne znam, se spojiš na Minecraft, na neki server i opet si, nisi sam, nego ne igraš s tim ljudima, tako da opet je malo drukčije, ali evo, zanimljivo mi je da to uopće može postojati. Ja sam mislio da je to završena priča i više nikad, ono, u takvom obliku, ali eto, ovaj... Pa ne znam, neke stvari se možda počnu vraćati na, što se kaže, tvorničke postavke, jer jednostavno u nekim stvarima smo ušli preduboko u preloše. E sad, opet je to, ja i ti govorimo, nama je preloše, ali evo, ja govorim osobno, meni ova muzika, muzika, glazba danas, ja nemam pojma o ovim, nikome novom, uopće mi ne ide. A dobro, ne pratiš, mislim. I ne pratim i ne ulazim i taj, ja to čuješ na radiju, znači, ali ne uđe ti u, nema, nema,
nije mi keči, jednostavno sam ostao u 80-ima, 90-ima, što se tiče glazbe. A možda si ti tu prerigiran, ja vidim hrpu nove glazbe koja se mi sviđa i pogledam sa šazamom što je i uvijek su često nove neke stvari. Jasno, jednostavno sam po tom pitanju... Tipa, ono, ne znam, Dua Lipa, tako, pa to su baš onako vrlo kvalitetni glazbenici, nije to za baciti. To su produkcije, produkcije kvalitetne. Nije svaka sad hita, ali onako, hrpa tih nekih novih, ono... Ja bi tu ipak stavio apostrof pod glazbenike, ne možemo uspoređivati, ne znam, David Bowiea, George Michaela, Freddie Mercurya, sad Dua Lipa i ne znam, Billie Eilish i tako dalje. Možda je Dua Lipa loš primjer, ali sigurno ima i... Dobro je, širen i tako, ne, mislim, ono što je meni bitno u glazbi, se već dogodilo. Sad, da li će se nešto dogoditi u budućnosti, pa me, ono, što se kaže, izuti iz cipela pitanje, mislim, teško. A ma hoće, more, mislim, samo mi ne pratimo to na takav način i mislim da je greška je, toliko je te muzike da ovo što je mainstream je nekako bezveze. Mislim da je prije mainstream, koje je možda bilo manje i manje se i probilo, sad ti...
Ma je je. I na primjer jedan Guns N' Roses, kako bi rekao, malo je bilo tih izvođača do kojih bi uopće čuo. Sad ti imaš YouTube gdje ono možeš od tih Guns N' Rosesa do, ne znam, ono, nekih indijskih, onako, imaš sve, ono, u principu. Imaš izbora više nego ikad, to je potpuno bolesno koliko imaš. Tad si ono imao, dobio bi kazetu Guns N' Roses i šta si imao drugo, radio, pa boga da će biti nešto što ti se sviđa, mislim. Je. Skroz je nekako drukčije, ono. Pazi, ja kad gledam glazbu, valjda je to sad postala profesionalna deformacija, ja gledam šta je glazbenik odradio uživo. Da li je glazba na matricu, da li on pjeva na matricu, da li ima back vokale uživo, da li je nasnimljen pa sebi lovi tercu, da li je, ne znam, koliko gitara je tu, koliko bubnjeva, koliko ljudi.
I vidim dosta tu, ono, ne znam, playback me i to, jednostavno ne mogu to, kad čujem, da sad ne govorim, neki par pjevača, skupo sam platio ulaz, a dobio sam playback, ne mogu to. Ne možeš. Ne mogu, znaš, prve tri, četiri pjesme je došao odradio pošteno i onda je ubacio playback i onda gledam sebe, mislim, ne mogu se ja miriti sa nekim koji ima dva, tri albuma iza sebe, ali pošteno odrađujem svoj posao. Možda ćeš i ti playback za... E, ne. Za pet, šest godina. Ne, kad bude trebao playback, onda me neće biti na nastupu. Jednostavno ne, to nije... Ma zezam se. E, zato tu sam rigorozan, a vidim da je to masovno, jednostavno, sada, ako ljudi hoće easy money i to je to. Ne. Ništa, Ivane, hvala ti puno na razgovoru, jel ti se taj OPG može naći negdje, nekakav Instač, Facebook ili nešto, jel malo dijeliš?
To bi ti možda bila dobra ideja, onako, day in the life, ovaj... Ovako? Poljoprivrednika i... Što se tiče reklame same, na lokalnom... Kako se zoveš? OPG Jurković? OPG Jurković, da. Nismo htjeli mijenjati odlaskom oca, ime, jednostavno, neka ostane obitelj, Jurković, mi smo Jurkovići i to je to. Ali imamo na Instagramu nekih 300-400 followera, ali imamo na Faceu skoro 2000. A, pa dobro, to je već...
I imamo na Googleu od nekih 50 ocjena, sve su petice, jedna je da jedinicu, jer nije mogao naći farmu, nije mogao naći i onda je bio ljut, pa da jedinicu, nije ni kušao ulje, ni vidio farmu, ni ništa, jednostavno. I da je jedinicu i jednostavno meni stoji... Čekaj, ti znači tu i znaš i provoditi ljude, ono, da... Tako je, ljude, koje jednostavno pokažeš im čime se baviš, bude to. Pa to je fora, da, da, da. Je, lipo je to. I šta sad, šta sad prodaješ, jel imaš ulja, jel imaš... Sad će biti taj... Triba mi ulja zapravo, pa da te usput i pitam. Ulja, da, ulja ima, ali još ga nisam službeno flaširao. A, okej, kako to, pa kad je bila berba? Bila je berba i sad ću napraviti drugu filtraciju i nakon toga ide flaširanje. U čemu to držiš sad, u nekim buretima? To su inox bačve, svaka berba mi je zasebno u svakoj inox bačvi i onda kad ide flaširanje, nastojim to napraviti u što manje vremena da se... Pa treba poštovati standarde temperature, vlage, svjetlosti,
dotok kisika, smanjiti na ono minimum stvari, po određenoj temperaturi raditi pretakanje, filtraciju, to je... Zahtijeva dosta toga, znači možeš cijeli proces u poljoprivredi napraviti dobro, ako si loše skladištio, a sve si bacio u vodu. Kužim, kužim. Tako da to sve skupa sada ide kroz prvi mjesec flaširanje i što se tiče tržišta, znači meni, ja imam tržište... Imaš veće standardne neke kupce, pa to... Imaš standardne kupce, pa to prodaješ relativno lako, da. Tako je, ali ovaj, sad se puno uzdam u taj Bob, koji počeo sam s Bobom, radi, ono, pokuse sam radio sa svim kulturama, ali na kraju je Bob se pokazao kao najbolji i još je vrlo dobar kao zelena gnojidba za maslinu kojoj fali dušika, a on proizvodi ostaje za sobom dušik u tlu i tu mi je ono win-win situacija što se tiče toga i još ga ne moram niti puno održavati, dosta je izdržljiv, par puta sa svojim preparatima ga zaštitim i to je to. I sada bit ćemo, ja sam dosta, da sad ne govorim koliko očekujem, jer nije to, poljoprivrednik pravi nikad ne govori... Nije trenutak.
To ćeš mi reći kad završimo snimanje. Je, je, nikad ne znaš, tako sam, ono, ne valja sebe za jezik ugristi, tako da vidit ćemo, nadamo se dobrome, sve smo napravili da bude dobro, a šta bude, šta bude. Dobre, Ivane, hvala ti puno, baš je bilo zanimljivo, si malo podijelio svoju priču, tako, pa eto. Ljudi, pozdrav svima, do iduće epizode,ćao.Ćao, do snimanja pisme.
U ovog.
Slične epizode
#59
DSM #59 · 30. srpnja 2026.
Posvojili troje djece, a proces nije noćna mora
Mateja Šeneta Skračić
#22
DSM #22 · 3. travnja 2025.
Marko Petković, odvjetnik, gradski vijećnik: "Buriću je vrijeme za penziju!"
Marko Petković
#37
DSM #37 · 8. prosinca 2025.
O košarci sa Sašom Ćirić: Šibenka je još uvijek jako poznat klub na Balkanu!
Saša Ćirić