Epizoda #48 · 1. travnja 2026. · 1 h 21 min

Oriana Kunčić: Kazalište, strah i šibenska duša

Gost: Oriana Kunčić, dramska pedagoginja u šibenskom kazalištu

Kultura i glazbaZnanost i obrazovanjeLokalna politika

Podijeli: Facebook X WhatsApp Viber

O epizodi

Oriana Kunčić glumica je ansambla i voditeljica Dramskog studija Ivana Jelić pri HNK Šibenik. U ovoj epizodi razgovaramo o tome što zapravo znači biti dramska pedagoginja, zašto je Šibenik grad koji diše kazalište, i kako je izgledalo raditi probe po gimnazijama i glazbenim školama dok je kazalište bilo zatvoreno. Oriana dijeli priču o premijeri "Djece raja" u bivšoj vojarni pred 550 gledatelja na kiši, o svojoj kandidaturi za ravnateljicu kazališta i viziji suvremenog, subverzivnog teatra za mlade.

Poglavlja

Transkript

Prikaži cijeli transkript razgovora

Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druge strane medalje". Danas je s nama gospođa Orijana Kunčić. Vi ste trenutno... ti si trenutno... E, vidiš, sad se ja zeznem. Taman smo pričali prije, ovaj, kako ćemo to, ti ili vi. Ovaj, dramska pedagoginja u kazalištu, imaš cijeli niz, onako, u karijeri zanimljivih točaka koje bih volio ovako s tobom danas proći, pa evo. Dobar dan, Orijana. Kak- kakvo je stanje? Dobro je, malo je ovo nešto čudno vrijeme za ovo doba godine, tako da... Je li? Ne sviđa ti se vrijeme? Zašto? A nije. A znaš kakvi smo mi u Šibeniku: kad je vruće, onda imaš... Nikad ne valja. Vruće je, a normalno. Tako da... To ja znam, ono, ljudi mi znaju, ovaj: "Ajme meni, bura je, hladno je." "Ajme meni, jugo je, ne valja." "Ajme meni, pa liti, onako, predivan dan za kupanje." "Ajme meni, malo puše, nije mi baš za plažu." Ajde, molim te, aj kaži. E, je, je, tu smo stvarno. Ono, nikad, nikad, ovaj... Nikad, nikad ne valja. Nikad dogodi. Hvala na pozivu, dobro sam, i...

i eto. Možemo... Možete mi objasniti, to jest nama, što zapravo znači dramska pedagoginja? Pa ja sam prvo glumica ansambla, ovaj, HNK u Šibeniku. Zahvaljujući gospodinu, ovaj, Zlatoviću, koji je pokrenuo, dakle, profesionalizaciju HNK, tako da sam nekako imala tu čast da budem među prvim, ovaj, glumcima koje su tu zaposleni i koje je gospodin Dragan Zlatović, ondašnji ravnatelj teatra, pozvao.

I onda sam u međuvremenu... naprosto me provociralo. Mislim da je to bilo vrijeme kada je Maja Trlaja bila ravnateljica. Ja sam neko vrijeme odbijala, čisto iz nekih privatnih razloga, ovaj, voditi dramsku, i onda sam pristala. I nekako sam u međuvremenu, i pored, dakle, same glume, preuzela kompletno vođenje dramskog studija Ivana Jelić. Inače je to u svim teatrima, u principu, onako, vrlo, vrlo slobodno. To nije neka obaveza glumaca, jel, to rade glumci koji žele i tako. Međutim, moram reći da sam se tu nekako našla neki mir i neko ispunjenje upravo kroz rad u dramskom studiju. A što još u kazalištu? Kakve još dužnosti obavljaš, obnašaš? Pa ja sam član ansambla. Aha, okej. Znači, što to znači? To je, znači, baš ti... Pa gledajte, voditelj dramskog... voditelj dramskog studija ili dramski pedagog, dakle, u principu, u kazalištima ne postoji kao zanimanje. To je samo neka dobrovoljna, ovaj, dobrovoljni odabir nas kolega tko,

tko to želi ili tko ima vremena i tako dalje. Tako da, negdje, ja sam prvenstveno, da, ovaj, glumica HNK u Šibeniku. Sad se... kazalište se sad otvorilo, ima par mjeseci. Koliko dugo nije radilo baš na, na lokaciji? Jedno godinu dana, tako nešto? Mi smo jedno godinu dana, da, imali, ovaj... A što ste radili kroz to vrijeme? Jeste išli na... Pa ja sam... U druge gradove ili, mislim... Ne, mislim, ja sam radila svaki dan, jel. Imali smo, ovaj, naše probe dramskog studija, sada je to već veliki broj djece. Bili smo dislocirani i stvarno moram iskoristiti neku priliku da se zahvalim, ovaj, gimnaziji koja nam je ustupila prostor gdje su bile probe, Šibenskoj glazbi, u kojoj smo isto tako imali, imali probe nekad dramskog studija iz kojeg je... onda Galerija Matija, ona nam je... tako da smo stalno negdje, negdje šetali, ovaj, po gradu, jel, imali probe na raznim mjestima, tako da, ono, nisam ne radila godinu dana. Da, ma nisam to ni mislio, da. Nije da se... Ne, ne, ne mislim da se tu pravdam kao: "A, mi smo neradnici." Ne, ne, nego...

Da, radili smo jako, jako puno i zapravo je iz svega toga izašla predstava koja je, eto, sad i na repertoaru, "Djeca raja", koja je onako vrlo, vrlo, vrlo bitna po meni, vrlo dokumentarna, vrlo, vrlo važna. To je baš produkcija Kazališta šibenskog, ili? To je produkcija dramskog studija, da. A, okej, okej. Da, i naravno, i samim tim, jel, i našeg kazališta, jer mi smo neodvojivi dio kuće, tako se bar ja osjećam. Kako... koliko u Šibeniku uopće ima kazališne publike? Je li to onako scena koja je nekako jaka, ili onako je pola-polu prazno ili nije, nije mi to baš očigledno? Jer ja vidim kad su neke premijere i to, kad tamo prolazim, ono, to su redovi, znači, interesa nekakvog ima, ali čisto kako iz tvoje perspektive to izgleda? Jesi zadovoljna koliko se na kraju ljudi odazovu na, na vaše predstave ili ove koji dolaze? Pa ja moram iskreno reći da ja, na primjer, za razliku od nekih naših kolega u Zadru... mislim, Šibenik je uvijek bio, ja to stalno pričam kad mi se postavi u javnom prostoru, ovaj, ovakvo i slično pitanje.

Šibenik je uvijek imao tu neku strašno, strašno ljubav, ljubav prema, dakle, tom teatru. I išli vi ili ne išli, dakle, mi ga svi u ovom gradu beskonačno, dakle, volimo. Mislim da je Šibenik jednako tako uvijek imao veliki broj, stvarno, intelektualaca. Ja pamtim u djetinjstvu, to je bilo ono što bi se reklo, jel, i što bi mojćaća rekao: "Iman veštic za sprovode i za teatar." Dakle, ta, ta neka kultura. Onda ja, ovaj, sad kad gledam, na primjer, objave, ovaj, od mog barbamate dragog, jel, kad gledate samo repertoare i sve ono što se radilo, dakle, u Šibeniku šezdesetih, sedamdesetih, pa čak i četrdesetpete, i tako dalje, ta i ta neka uzajamna ljubav u ovom gradu prema teatru je, je ogromna. I mislim da mi imamo, imamo publike.

E, sad, koliko je sad trenutno, ovaj, nikad, nikad zapravo našim ljudima nije dosta, nije dosta teatra. Sad je, naravno, na nama koji smo u kući da budemo odgovorni prema onome što toj istoj publici. Ne možemo samo računati na njihovu ljubav, jel, beskonačno, nego, dakle, moramo ponuditi i relevantan sadržaj. Da, da, zanimljivo je to što kažeš, jer uvijek je nekako ja, današnja kultura, ne znam, sve tradicionalne vrijednosti su nikakve, nitko ne ide u kazališta, takve stvari, a to onda baš i nije baš istina. To apsolutno nije istina. Ja moram reći, recimo, slučaj, stvarno, kad smo mi zbog kazališta koje je bilo zatvoreno i kad smo tu "Djecu raja" napravili, ja sam u jednom trenutku shvatila da je to rad od godinu dana i rad te djece i moj uzajamni i tako dalje, vrlo težak, vrlo intenzivan i vrlo bitan u konačnici. Ja mislim da je ono što je važno je govoriti, dakle, o kulturi kao, kao, kao bitnom faktoru, kao nečemu što produhovljava, što nije samo, dakle, gol proizvod iz kojeg ćemo mi pričati o tome koliko smo zaradili, nego, nego ipak ima neku višu, višu,

višu, ovaj, funkciju za mene, jel, tako doživljavam teatar. I onda sam ja u jednom trenutku shvatila da će mi ta neka djeca otići na akademiju i da nećemo moći imati premijeru. I tu su, tu smo stvarno u dva ili tri dana našli prostor, am, u ambijentu. Dakle, tu su mi stvarno na poziv, ovaj, i kolege iz tehnike, jer to je ogroman projekt, dakle, u bivšoj vojarni, ovaj, gdje je bio Teraneo. Aha, aha, to je na otvorenom onda. Da, da, na otvorenom. To je ogroman prostor, jer pazite, to je bilo stan, pazi, to je bilo stan i pani, jel, ako ne izađem, propada. Djeca idu studirati, to je ono, onaj usud šibenski, jel, rasulo se svud po svitu, ono, otići će, taman ih, jel, dovedeš na neki, na neki level i oni moraju ići. I u tri dana je stvarno, ono, tko god, ja sam zvala i, ovaj, gradonačelnika Miletu, svi su, Icu Živkovića i tako dalje, svi su uletili, dogodi se premijera, jel, i, ovaj, naša tehnika je bila neviđena, sve je to bilo genijalno. Pada kiša. Naravno.

Naravno. Što bi se drugo dogodilo? Ja ovako stojim i gledam, ono, i mislim se: "Je li moguće?" Ali ono, sad ću se ubiti. Znaš ono, djeca govore... Grozno, da. Stvarno je strah. A što je to, sedmi mjesec, šesti, koji? Nije, deveti. Aha, deveti. A cijelo vrijeme je bila tolika vrućina i toliko je bilo strašno. I sad ovako stojim, nikad neću zaboraviti, ona slika tamo i dalmare, i kao ono, znaš, kao da je stvarno sam Bog stavio onaj, onaj zastor. Zastor. Znaš, pala je do ove granice, ali tamo ne.

I sad smo se počeli zezati ja na početku:"Šta je Šibenik?" Ja govorim: "Neće nitko doći, bez obzira što je stao." To su kolone bile. To je 550 i više ljudi došlo. To je toliko bilo dirljivo. Djeca su zaplakala, samo su govorila: "Okej, kako ćemo, koliko je ovo ljudi, koliko..." Tako da, da, to je jedan... Znači, nisi ni očekivala da će toliko ih i doći. Upravo to. To je moj odgovor na ovo što me pitaš. Šta je Šibenik? Je, ja to stalno govorim, veli, zapravo veličanstven, samo mu trebamo ponuditi. Kako je u ostatku Hrvatske situacija? Tipa, Zagreb ih ima dosta, je li se... Zagreb ima jako puno. Da, Zagreb. Ili se gase ili su nekako pred propadanjem ili je to nekako živa ta scena, ono, i predstava i... Jako je, jako je živa. Evo, nedavno sam baš i neko istraživanje, ovaj, zagrebačkih teatara, ovaj, pročitala. Sve više zapravo, zapravo publike ima. Sad ovo što su nešto pričali, ovaj, kolege iz Zadra, mislim da tamo nekad zna biti onako manje, imaju, nemaju i tako. Mislim, splitska publika, ja jako često odem, ovaj, u Split jer me njihove, ovaj, produkcije provociraju, tako da, ono, sve što mi se čini zanimljivom da moram pogledati,

jel, da moram biti u toku, nekako odem, ovaj, u Split pa pogledam. Oni isto manje više imaju, ovaj, dosta dobru publiku. Joj, i Šibensko kazalište je zapravo malo i specifično. To smo, dotakli smo se toga prije, ajde, izgrađeno 1800 i neke, jel tako? Jesam to dobro upamtio? Da, da. Ali da nije bilo, nije bio gradski projekt, nego su se skupile građani, neki broj imućnijih obitelji i to su u principu izgradili od svojih sredstava, jel tako? Da, pa to se referira i na ono što sam ti maloprije pokušala reći. Taj Šibenik je uvijek nekako bio mali, ali velik. Zanimljivo, jako. Da, da, je interesantno. Vrlo, vrlo zapravo interesantno. Mi smo uvijek brojčano bili mali, ali smo zapravo uvijek imali nekako velike ljude i ja to često u javnosti volim reći, taj neki moj omiljeni citat: "Današnje stanje nauke ne dolazi, ovaj, ne potječe iz kulturno znanog Splita, nego, nego i još znanijeg Dubrovnika, nego tamo gdje teče najluđa i najvruća krv iz Šibenika i šibeničke okolice." Jer, pazite, taj dijapazon zapravo velikih ljudi koji su potekli iz ovog grada je ogroman, jel.

Mi i dalje imamo, ako ćemo samo u segmentu kulture, dvije najveće karijere danas, međunarodne, da ih tako nazovem, su Maksim Mrvica, jel, i Goran Višnjić i tako dalje. O Leonu Lučevu da ne govorim, samo ovim nama. Krenula sam od nazad, pa da se ne, ne, ne vraćamo u povijest. I tu je Šibenik bio da fenomen zapravo, jer je građani su, dakle, zahtijevali da se napravi teatar kao, kao hram, dakle, kulture, obrazovanja i, i, i sinonim, dakle, nečeg što je i dan danas nekako, po meni, bi trebao biti taj neki svjetionik progresivnosti, jel. Da, da, jako, jako je lijep iznutra.

Prekrasan. Ne, nažalost, sad me malo i sram reći, ne, ne idem baš prečesto, ali kad odem, to baš je onako i ono gore one freska i ono, mislim, baš. Vidi, mi smo, mi smo napravljeni po uzoru na La Fenice, jel, venecijanski teatar koji sam imala, sam nažalost, ovaj, u tom periodu sam živjela u Veneciji kad je La Fenice izgorio, tako da mislim da je negdje, ovaj, šibenski teatar zapravo jedini original kad malo bolje pogledamo. Aha, znači to je direktni bio utjecaj. Replika je, tako, to je direktni utjecaj La Fenice. Ma zanimljiva je ta, fascinantna je ta povijest zapravo Šibenika. Ima još jedan kuriozitet povijesni. To stalno govorim da ću istražiti, pa nikako uhvatiti vremena, ali recimo u Šibeniku su teatar zapravo započele časne. Ma da. Da, što je bio ogroman fenomen, jer je u ostatku Europe u to vrijeme, su, to znamo, jel, u Shakespeareovom teatru Globu, žene nisu mogle igrati, dakle, muškarci su igrali apsolutno sve role, žene još nisu smjele u ta doba na scenu. U Šibeniku prvo časne zapravo počinju teatar, navodno u stanu,

pa poslije, i onda od Vatikana dolazi depeša o zabrani, dakle. Pa mislio sam da ćeš reći da, da dozvoljavaju službeno. Ne, ne, ne, sad su. To je pak bilo to doba, dolazi depeša o zabrani. Mislim da je između, dakle, tih početaka kada su časne to počele, ovaj, i, i, i tog kad je to zaustavljeno je prošlo skoro 150 godina do izgradnje. Dakle, velika je rupa u tom teatarskom životu, ali da, žene časne, to je, to je onako baš isto fenomen. I onda je taj sam kazalište nekako nastavak toga na neki način ili je to odvojeni bio, bila inicijativa? Mislim da je bila odvojena. Ne, ne, ne, ovo je, ovo su poslije naprosto građani, jel. Mi smo u to vrijeme očito, dakle, pratili i bili vrlo progresivni kao grad. Znamo i isto tako da smo među prvima dobili struju i tako dalje i tako dalje. Dakle, vrlo jedan moderan, progresivan grad. Ne znam što nam se u međuvremenu dogodilo, ali dobro.

A je, Šibenik ima baš bujnu povijest. Nećemo. Ne, ta povijest je da, vrlo inovativna, uvijek bila vrlo suvremena. A što misliš za struju, kako smo dobili prvi struju? Zar nije, zar nismo mi grad u kojem je javna rasvjeta bila među prvim, jel tako? E, ovako, to je, to je malo. A to je diskutabilno. Nije diskutabilno, nego je krivo se propagira informacija. Znači, što se u tome nismo imali prvi ipak na, na javnu rasvjetu na struju, nego smo imali prvi javnu rasvjetu na izmjeničnu struju. Eto, to je sad. E, sad nemoj, sad ja ne znam razliku moram reći. E, ali mislim, razlika je u tome što su i Pariz i London i ovi svi imali jedno, ja sam to jedanput gledao jedno 30, 40 godina prije Šibenika na struju. Znači, ali još uvijek je bilo impresivno i, i bili smo ispred svog vremena, ali nismo baš prvi i na, na struju imali javnu rasvjetu. Eto, samo je, samo je to. A ta, to je došlo, to je sa, sa Jaruge je išla, išla ta struja tamo sa ovih slapova i to su napravili su, znači, ovu, ajde, hidrocentralu što je bilo isto, šta je to bio početak dvadesetog stoljeća ili kad već. Možda čak i prije, ovaj, u nekakvoj, sad je bila šta, Kraljevina Jugoslavija, to mora da

je bilo isto poduhvat IPO, ovaj, to uopće. To uopće tako. U toj divljini. To u toj divljini. Tako, jedno, jedno tehnološko čudo. Znači, nije, nije da ja ono minimiziram to, samo eto, ipak nismo prvi imali javnu rasvjetu na struju, ali još uvijek je svejedno impresivno i dosta rano u nekakvim svjetskim pogledima smo imali. Tako da to, Šibenik je i po tome, ovaj, dobar. Da se vratimo na kazalište. Da, da, otišli smo. Ti si, nema veze, ovaj, prijavila si se za, za ravnateljicu. Odmah idemo sad u. Pa dobro, mislim, možemo. Zezam se. Da, da. Kako to izgleda, kakva je tvoja vizija vođenja, šta bi ti, ne znam, drukčije? Mislim, koje, kakav je tvoj plan? A, pitaš me za program? Pa da. Da, ja ne mogu reći ni sad, ovaj, od kolege Jakova vidjela novi, ovaj, program. Moj je, da, ja sam se javila na natječaj, kao, mogao se javiti, ja mislim, bilo tko, ovaj, tko je ispunjavao uvjete. To je prvi put da si se prijavila? Ne, ne, ne. Ja sam se javila prvi put, me gospodin Županović je onda bio, ovaj,

gradonačelnik Pozora. Ja sam se onda zahvalila jer sam tek došla i tako dalje, da to sad ne pričam. I onda sam se negdje, kako su jedan za drugim natječaji u to vrijeme nekako propadali, onda sam se javila na taj zadnji, mislim da smo bile onda Nera Gojanović i ja, ovaj, u konkurenciji i odabrali su, ovaj, onda Neru Gojanović. I sad sam se javila zato što je nekako u to vrijeme kad sam se zahvalila, sam stvarno nadobudno vjerovala da ravnatelj ipak treba imati nekog i puno više i, i, i životnog i profesionalnog iskustva. Meni se činilo to u to vrijeme kao di ću ja tek. I na kraju krajeva, tek sam se vratila i neki obiteljski problemi i tako dalje.

I mislila sam da nisam tu nekako dovoljno, ovaj, spremna za sve to. A sad sam se javila da to je bio jedan sastanak u kazalištu, nekim stvarima, da sad ne govorim prljavo rublje ili nikakvo rublje. Ne, ma ni ne zanima me to. Samo me zanima tvoja vizija. Ovaj, niti je tu nečega, dakle, bilo. Naprosto sam zaključila da mislim da je bio nekako presudan, ovaj, intervju koji sam slučajno pročitala sa, ovaj, da je gradonačelnik odlučio dati novi prostor Centra za mlade kazalištu, jel. Aha, ono na. Tako je, koji je tek, tako je, u gradnji. E, u smislu da kazalište vodi, jer naime unutar, unutar Centra za mlade tu će biti još, ovaj, jako puno korisnika. I meni se to onako negdje u glavi otvorila ta mogućnost. Ono, oduvijek sam imala tu neku viziju, ovaj, da napravimo neki, ja to zovem pod navodnike ZKM, odnosno jednu verziju, dakle, vrlo, vrlo otvorenog, vrlo suvremenog, vrlo subverzivnog, dakle, modernog teatra. Pogotovo zato što jako puno djece iz dramskog studija unazad, ne znam, tri godine,

devet mladih ljudi otišlo je na Akademiju, uspješni, jako uspješni su studenti na raznim akademijama od Sarajeva, Osijeka i tako, ono, baš vrhunski profesori. Mi se često javljaju jer smo vrlo bliski prijatelji, tako da nekako taj neki prostor, jer ovo što smo počeli pričati o našoj kući, naprosto tu treba poštivati, tu, ja bih to nazvala u nekim našim mikro okvirima, taj, taj neki zapravo nacionalni, kako bih rekla, dosta, ne mogu reći niti konzervativniji, ali ti ipak u toj kazališnoj kući moraš poštivati da imaš sve profile, jel tako, ipak neku zadatost, ipak neki, da to nazovem, kao što ne možemo bilo što postaviti, jel, u HNK Zagreb. Dakle, tako da negdje taj centar, centar sam vidjela kao neku mogućnost, jel, u kojoj, u kojoj mogu zapravo nekako sve svoje teatarske vizije zajedno sa ovom, nazovimo je starom kućom, jel, ovaj, ostvariti i otvoriti neki prostor svim tim mladim ljudima koji će se,

nadam se, vratiti jer je vrijeme da se naši, ovaj, ljudi koji kad odu studirati vraćaju. Jer, eto, to je, to je negdje bio moj motiv unutar mene i ja sam samo poslala, poslala zapravo program, a sve dalje je. Kako je, koliko je ta pozicija, mislim, u, u nekako u narodu je ono mišljenje u narodu, mislim, ako što se misli se, eto, ono, čisto politički, da to uopće nema nekakva iskustvo ni rad, da nema nikakve veze s tim. Što misliš, je li to tako ili ipak za kazalište bar je malo drukčije? Pa gledajte, ne mogu sad reći. Ja sam tako tu u toj nekoj poziciji, ja sam se naprosto javila jer i, i, i dalje nekako vjerujem, ne mogu reći sad više ciljeve, niti da tu sad nešto budem patetik, patetična, ali u neki, dakle, moral. Ja se nadam da mi živimo nekako i u sredini, u društvu u kojem će netko sjesti, pročitati program i u kojem stvar ne može biti, ovaj, unaprijed dogovorena, pa nek, ovaj, pobijedi bolji, jel. Nadam se da živimo u takvom.

Ja nisam dio politike u tom nekom smislu. Spadam u onaj odgoj iz familije kad bi čača rekao da nije slučajno u politiku ili ono iz Velog Mista: "Ono neću politiku, u moju butigu." U butigu, da. Da, u njoj se bavim, čitam kao građanin, jer, dakle, pogotovo netko tko se bavi našim pozivom. Naravno da moram biti upućena, ali to je, to je sve.

Tako da ne znam što bih rekla. Mene su dosta ljudi nakon svega što se događalo, iako čak i na dnevnoj bazi, ovaj, zaustavljalo, pa moraš otići, pa moraš lobirati, pa moraš, mislim, znaš, ja ne znam kako se to radi. Ja najiskrenije kažem, mislim, lobiranje je, dakle, su naši životi, naši programi, naša djela. Mislim, ne znam. Da, da, to lobira za tebe, to ima, ima smisla. Ispričavam se, to bi, dakle, trebalo biti nekako to. I uostalom, duboko vjerujem da živim još uvijek u gradu u kojem ne postoje naši i vaši, jel, nego da živimo onako, ono što bi Arsene rekao, ovaj, klub neliječenih Šibenčana, jer svi smo mi ovdje negdje naši, jel tako? Pa da, da. To je ono u što ja duboko vjerujem. I vjerujem da postoje, dakle, ljudi koji će znati što žele, jel, od teatra. I tko to vijeće zapravo odlučuje, to vijeće od kazališta? Tko donosi na kraju odluku? Mi imamo Zakon o kazalištima. Mislim da su glavne ingerencije direktno gradonačelnika, ali nemojte me uzeti potpuno.

Da. Kazališno vijeće je tu po pitanju toga netko tko predlaže, ali to vam je isto kao što ja sam sindikalni povjerenik u kazalištu. Dakle, kod zapošljavanja ti moraš tražiti mišljenje sindikata, ali zapravo te to obavezuje i tako dalje i tako dalje. Da ne ulazim u te zakone, ali zapravo je to ingerencija isključivo od, neko zadnje vrijeme, koliko znam, od gradonačelnika. Da, da, zanimljivo, nisam to znao. Još možemo provjeriti, nisam sad zagledala, ali apsolutno je promijenjen taj zakon, ovaj, Zakon o kazalištu. Prije se išlo i na Gradsko vijeće i tako. Mislim da ne, sad su to ingerencije, ovaj, isključivo osnivača, jel. A reci mi, koje su nekakve dužnosti i zadaće zapravo ravnatelja takve institucije?

Pa gledajte, zapravo po meni, pozicija vrhunskog, ja moram reći da je meni to onako uvijek bilo, dajte mi da sam na sceni, jel, ali zapravo je jednostavna, jednostavna. Mi smo, mi smo po meni kazalište koje imamo, dakle, nekako osigurana sredstva i naš grad nas stvarno podržava onoliko koliko su, dakle, mogućnosti i okviri našeg grada. Na nama je da izvučemo maksimum od onog što imamo i, dakle, toj istoj publici šibenskoj pružimo, dakle, naj, naj, najbolje. Naravno da u ovakvim institucijama kao što je i naša kuća koja ima ogroman povijesni dignitet. Dakle, nije bitno da li kakve predstave, samo radimo da ih, dakle, odradimo, nego da imamo punu svijest i punu, dakle, odgovornost o estetici, kazališnoj estetici, jer mene zanima samo isključivo, isključivo to. Dakle, koje predstave, kakve predstave, što nudimo publici, koja nam je odgovornost i tako dalje i tako dalje. Znači, to, to je onda ravnatelj više odlučuje.

To su pozicije ravnatelja, a zapravo funkcija ravnatelja po meni je bila, bi bila vrlo, vrlo jednostavna. Kad ti odabereš što bolji tim ljudi, što veći, veće stručnjake oko sebe, onda je tebi sve to zapravo bi ti trebalo biti svejedno, jel tako? I to je ono što mene danas buni uopće kod ljudi koji vode institucije. Oni su stalno nekog tko nešto zna bolje. Zašto? Pa mislim, tebi je bolje. A da, da. Tebi nije bolje. Imalo bi smisla. Ako imaš tim, jel tako? Vrlo je jednostavno, jel, ako ti imaš tim ljudi, ovaj, vrhunskih, nemaš, dakle, politički, što znači politički podoban? Kome ja mogu biti politički podobna? Mislim, mogu biti samo činjenici. Ako uzmem Shakespearea, da, da, da, dakle, ga moram, jel tako? Mislim, kome sam ja tu podobna? Možda je tu nekakva nesigurnost u pitanju. Ako je i netko zna na neki način da je bezvezan ili je došao, nikog sad ne okrivljujem direktno, nego politički nekako. I sad kad imaš nekakve ono top stručnjake koji te deklasiraju u svakom pogledu, onda ono, ali to je glupost. Ne znam, naravno da je glupo. Ja mislim da iz tog razloga mi svi, ne, ne samo, ne govorim sad uopće o kazalištu, nego, dakle, o tom mentalnom sklopu. Da, da, shvaćam. Palanke, jel, koga ću se bojati?

Zašto bih se bojala? Kome trebam podilaziti? Mislim, ne razumijem. Da, da, kamo sreće da su ti svi odlični. Apsolutno. Svi genijalni. Jer ako su svi oko mene odlični, ako sam ja u tom trenutku ravnatelj, ako su oni bolji od mene, pa Bože, ja sam uspješan ravnatelj, valjda, jel, ili tko god. Tako da meni taj neki mentalni sklop koji se nekako mijenja u Šibeniku. Ja sam dosta iznenađena činjenicom da sam se javila iz tih nekih svojih motiva i da se dogodilo što se dogodilo. Ovaj, to sve znamo svi, jel, u javnosti i da onda me ljudi stalno sreću po gradu, veliki broj ljudi, neki ljudi s kojima nikad nisam razgovarala, neki bliski i tako dalje. I onda kažu:"Znaš, ja sam uz tebe." Hvala ti puno na tome. Zašto šapćeš?

Zašto šapćeš? A ljudi se ovdje užasno boje. Čega? Ja ne znam, ne znam. To nije meni važno. To mi je neki moj privatni, ono, poraz. Znaš što je Šibenik? Čovječe, ponosni. Mislim, ne razumijem čega. Znači, šapću ti na ulici. Šapću mi na ulici. Da bi netko čuo, vidio slučajno. Kako? Sad ću te, znaš, kao imaš sad hrabro. Ja? Pa ja sam najplašljivija koliko god ne izgleda tako, jer stvarno osjetljivo i plašljivo biće. Ja kažem:"Zašto sam hrabra?" Ne razumijem o čemu se zapravo radi i zašto mi šapćete. Ja ne želim živjeti u gradu u kojem ne znam. Da, da, opet ti šapću podršku. Niti smatram, dakle, da sam ja ono što napravila. Mislim, tako da, tako neke čudne zapravo. Nisam znala da će to, ovaj, proizvesti toliki konstelaciju. Ne bih se javila. A valjda se, valjda si malo prodrmala tu nešto. Ne znam baš. Šta? Aha, šta? Valjda nisu očekivali jer, ono, valjda u nas je postalo normalno. Imaš jednog kandidata i bok, sve, sve je jasno. Da li to nije zdravo? A nije. Znači, to govori o nekom, nečemu što tu, mislim. Na primjer, dosta sam, ovaj, pisao sam malo i o ovome turističkoj zajednici, Dino

Karadžole i to. Nemam ja ništa protiv čovjeka, ali meni je baš porazno da. Ispričavam se. Za, za, za jedno turističko mjesto. Tako smo nekako jaki, hvalimo se, Dragulj Jadrana, ovo, ono. Kako nitko nije se niti, niti pokušao prijaviti? Ne znam, ja to ne razumijem. Pa gledajte, ja kad sam sjedila u kazalištu, kad, kad sam sjedila u kazališnom vijeću, kad se odlučivalo da, mislim, prvi put, ne znam koja je to godina bila za mandat, ovaj, gradonačelnika Ante Županovića, bilo je, ja mislim, osam prijava. Osam prijava? Bio je Jasen Boku, bio je Torjanac, bila je Senka Bulić, bila tako, Sandro Demjan, ne mogu se sad više sjetiti. A što se dogodilo? Zašto to? Već vidim da je tu i za turističku zajednicu 2010. je bilo, ne znam, 11 prijava. Znači, tu se nešto, nešto se tu događa. Nešto se tu događa, da. Ne mogu to imenovati što se događa. Da li to ide u sad neku našu tu samoautocenzuru, da to nazovem, samih građana? Jer mislim, čega se bojiš?

Pa mislim, ne razumijem. Čisto sumnjam da naš gradonačelnik, gospodin Željko Burić ili ne znam, Dane Milete, ide u gradu pa se sad trebaš bojati hoće li te on čuti za koga ne da. Ma ne vjerujem ni ja da je to. Naravno, sad karikiram. Potpuno karikiram. To su, mislim, civilizirani ljudi. Možemo se slagati, ne slagati i tako dalje, jel. Ali ta samo neka cenzura ljudi koja meni nikad, nikad neće biti jasna. Nije mi, nije mi šibenski identitet. Naprosto mi nije ono. Možda je to više neka situacija. Ne znam koji strah se tu dogodio. Ako se ti tu sad busaš, onda će te možda negativno gledati. Ali sve je postalo tako u svim manje-više institucijama i to ja mislim da je jako, jako problematično na nekom, dakle, drugom nivou. Jer mi onda više nemamo kritičku masu. Mi ne progovaramo više o ničemu jer će meni netko zamjeriti jer ću ja ostati bez posla. Zašto? Ne razumijem. Dakle, mi onda stvarno ne živimo u nekoj demokraciji, ne živimo. I mislim da tu onda dolazimo do, do, jel, sredine koja nije zapravo progresivna. Tako je, slažem se. Apsolutno, što je vrlo, vrlo, dakle, opasno.

I onda se vraćam na tu tezu Šibenika kao nekog tko je, jel, dakle, ima ozbiljne intelektualce od gospodina Zenića pa dalje, da ne nabrajamo svu povijest našeg grada koji su progovarali. Mi se sad kao nešto bojimo. Čega se bojimo? Zašto bih se ja trebala bojati ako ja na levelu, dakle, svoje struke i znanja, jer ja se ne mišljam u kirurgiju, niti mi to pada na pamet, niti ću se ikad usuditi reći kirurgu što da radi. Ali ako, dakle, pričamo o funkcioniranju teatra ili o umjetnosti, tu već nešto mogu reći. I zašto ću se zamjeriti nekome? I to je vrlo negdje neka nezdrava postavka stvari koja nas zapravo dovodi u neki status quo. Ti nemaš kritičnu intelektualnu masu koja o nekim temama

progovara. Da, da, kao da smo izgubili malo to u javnom prostoru da se kritizira. Polemizira. Da se polemizira. Ali zdravo polemizira. Da, da, jedan diskurs da bude. Sad ćete pljuvanje nekakvo bezvezno. Recimo, ako je po pitanju teatra, što je mene fasciniralo kada je gospodin, ovaj, strašno sam volila tog hrvatskog intelektualca i teatarskog maga, tako u svim aspektima, Vjerana Zup, koji je rekao:"Znate, mi smo živjeli u vremenima u kojima je nama bila civilizacijska potreba diskutirati." Znači, oni bi odigrali predstavu. Vjeran Zup je, dakle, znate, znaš, možda nebitno, samo malo da kažem o njemu osnova itd. Poslije je bio, ovaj, dugogodišnji, ovaj, dekan Zagrebačke akademije, veliki, veliki intelektualac. Kaže: "Civilizacijska potreba nam je bila razgovarati." Ja kad sam došla u to kazalište kao dijete, ti ljudi koji su onda nosili to kazalište od Šjor Drage Putnikovića, od mala sam bila, oni jesu pošibenski, ono, od Barba

Mate Mogulina, od Brešana i ljudi s kojima sam u ono doba imala sreću, ovaj, rasti, jel, i osjetiti taj neki duh. Oni su urlali, oni su vikali, oni, znaš, ono, naš onaj temperament, ali su pričali. Oni su razgovarali, oni su raspravljali o predstavama. Mi to više nitko ne radi, ne samo u teatru, nego nigdje. Da, da, kako se to izgubilo. I to je strašno. I to je zapravo strašno jer nisam ja najpametnija na svijetu, ali zajedno u nekoj polemici, jel tako, možemo negdje. Da, da, je. Do nekih, ovaj, zajedničkih, jel, mišljenja, rješenja i tako dalje doći kao društvo zajedno. Možda je jedan od problema što je jako puno ljudi iselilo. Ja bih rekao da je to dosta mladih ljudi i oni koji su onako probitačniji, koji su ambiciozniji, koji će ti reći u facu. Mislim, sad malo možda karikiram, ali su jednostavno otišli u Irsku, Njemačku, Francusku. Pa mi smo se, pa uvijek je ta brojka sa Šibenikom bila sporna, da se razumijemo. Ja sam nedavno isto nešto čitala. Nakon Drugog svjetskog rata toliko malo je ljudi ostalo jer su, dakle. Ne mislim samo na Šibenik, nego općenito Hrvatska sad.

Ne, ja mislim da smo se mi tu negdje, što je vrlo, vrlo problematično, ja to zovem jednom kolektivnom depresijom. Ja mislim da smo se mi svi, oprostite, malo sam prehladna. Tu mislim da to nije zdravo, da smo se mi negdje kao društvo, ovaj, zapravo pomirili, da. Nema promjena, nema ništa. Da, da, i to nije dobro. To nije dobro za niti jedno društvo, ne za naše, nego naprosto nije dobro jer tako ne napredujemo.

I kad će biti ta odluka onda za, za ravnatelja? To ne znaš još. Pa ne znam. Ja sam taj program predala. Dogodilo se na prvom natječaju što se dogodilo. U to neću ulaziti koliko je to zakonski. To je odgovornost kazališnog vijeća, na čemu, apropo, ovaj. Da, evo, čisto za. Na temelju čega je, dakle, poništio natječaj. Čisto za gledatelje da znaju. Znači, trenutni ravnatelj Jakov Bilić je rekao da je kao ova koverta mu je bila pokidana kad je od, od aplikacije, to jest od, od molbe na, u samom kazalištu. To je i policija i pošta su to demantirali. To jest, rekli su da nije i eto, i onda se, i onda je vijeće odlučilo u principu ponoviti natječaj, jel tako? Da, to. Da je kao kompromitirana koverta i da je to, mislim. Da, ali onda još nije bilo policijskog izvješća, ali ne bih sad, mislim. Ne, ne, ma čisto da znaju ljudi o čemu pričamo. Da može institucije, ovaj, raditi svoj posao. Ono, ja nisam dobila nikakvo službeno, ovaj, objašnjenje zašto je natječaj poništen.

Na temelju čega, jel, je poništen natječaj, tako da, ali mislim, to, to su naprosto ingerencije nekog drugog, jel, da, da to utvrđuje koliko je to zakonski ili ne. S tim se stvarno ne želim baviti. Ja sam se nakon svega toga mislila da li da se javim drugi put. Moram iskreno reći da su, ovo, javi se i tiže. U gradu i nagovori bili dosta, ovaj, zanimljivi, tako da, da, i na kraju krajeva, stvarno. A već kad si već prvi put, onda ajde, to sad treba izgurati. Da, ne mogu baš pristati. A ništa, želim ti puno sreće u svakom slučaju. Hvala ti. Ovaj, kod kazališta mi je još zanimljivo što sam htio popričati. U zadnje vrijeme je dosta ovih stand-up komičara počelo dolaziti. Kako je došlo do te? To mi je onako malo možda neobično za kazalište. Ne kažem da je loše, dapače, išao sam dosta puta na. Pa gledaj, ja ću najotvorenije kakva jesam. Ja se s tim apsolutno ne slažem. Ja nemam ništa protiv toga. Čak štoviše, meni je to nekakav, ono, odličan žanr, ali ja naprosto smatram da mu nije mjesto u kazalištu. I mi smo zapravo jedini grad di je to moguće.

I to su nekih, neki po meni od razloga di se ja i, ovaj, moj kolega i ravnatelj ne slažemo jer, ono, ne mislim da možemo baš sve platiti. Ne mislim da treba. I to je nekako ključ po meni. A zašto ti se ne sviđa to? Zato što je stand-up u svim gradovima ili u nekakvim salama ili u kafićima ili u pubovima ili je u. Pa dobro, ali kažeš uvijek da je Šibenik progresivan. Zašto je to nužno loše? Meni to baš dobro, ali dobro. Da je u teatru. Pa da. Pa ja mislim da je tu ipak malo neki veći sadržaj. Pa dobro, ali nećeš sad zbog stand-upa otkazivati predstave. Ne, ali znaš. Nego ono, kad, kad ima slobodan dan i to, zašto ne iskoristiti prostor. Može, može, ali toga je bilo dosta. Znaš što, to je nekako dosta klizno. Znaš, ja nisam elitist kulturni. Malo i možda jesam. Mrvicu možda. Mrvicu možda jesam. Dobro, nagledala sam se svega, tako da su nekako moji kriteriji takvi kakvi jesu, jel. Znam filmove koje ću voljeti, znam redatelje, znam knjige, autore koje želim čitati i to je individualna stvar.

Ali ja mislim da kad si ti rođen u Šibeniku, da se ponovim, kad si nekako imaš kazalište koje imaš, kada imaš budžet koji imaš zagarantiran od grada, onda nekakav nivo odgovornosti koji sadržaj nudimo, po meni, mora postojati, jel tako? Šta ja ne umanjujem vrijednost stand-upa, ako me razumiješ. Ali naprosto. Okej, smatraš da to nije mjesto u kazalištu i to. Da, da.

A, a ne znam je li ti okej kad, jedanput sam bio na, bila je. Ne govorim ja sad samo o stand-upu, govorim, dakle, općenito. Znaš, ti si imao u Veneciji, to je neka opasnost, znaš, ovih vremena u kojima mi živimo, sve možeš daj, daj da zaradim jer ti netko plaća za najam prostora. Ali tu kazališta moramo sačuvati od, od, od tog, te vrste konzumerizma. Ajde, ne brini, jedanput sam bio, bio je Vlatko Stefanovski i još netko na gitaru. Pa to je krasno. Pa naravno. Ali to je davno bilo, jel tako? Naravno. Imali smo mi tu, Bože, divnih koncerata, bila je sada njih milijun. Ne mislim, zašto ti je to okej? Ipak to nije. Zato što je to umjetnost u smislu muzike, pa ti je to u redu. Tako je, ali je umjetnost. Pa mislim, i ovo je umjetnost. Isto je nekako. Stand-up. Pa da. Zato što ipak je specifično. Znači, ti dođeš pred, pred rulju. Nisam baš sigurna. Zato što ima, ima, ima taj odnos sa publikom. Ima, ima neku energiju, ovaj. Ne omalovažavam. E, znam, znam. Ma čisto. Apsolutno. Govorim onako iz svoje neke perspektive. Znaš, postoje naprosto neki, neki sadržaji koji negdje, negdje,

ovaj, ne, ja ti govorim preko stand-upa o nečemu drugom. Okej, neka ga bude, ali ne može biti jako dominantan, dakle, na, na sceni teatra jer je nama okej, jer, jer kad uvodiš na taj način komercijalno iznajmljuju teatre. To se događalo u Italiji, ja sam tamo svjedočila, jel, u La Feniciji. I onda ti se odjedanput dođe da bogati Arap zaželi se u sred teatra vinčati jer on može to platiti. E, to je ta neka granica kome shvaćaš. Da, da, shvaćam, shvaćam. Da, da, da. Nije samo dovoljno, aha, ponudio sam ogroman novac i onda. Mislim da stand-up komičari nude ogroman novac. Sad ti kažem, ne govorim uopće. Da, da, da. Preko samog, dakle, stand-upa. Ma shvaćam, da, da. Nego o tome da, da se o nekom dignitetu ipak. A jel bi ti bilo okej da ih je manje? Ne znam, da je jednom. Ma meni je. Dva mjeseca ili, ili smatraš da je bilo ih je previše u smislu da je svaki tren. Ne, ja sam samo sad primijetila zadnje vrijeme da ih je, ono, kao dosta. Dosta. I u redu. Mi, mi smo grad koji, recimo, kad bude postajao taj centar za mlade, sigurno će biti, dakle,

genijalno da budu tamo. Dakle, imat ćemo prostor. Kod nas je u gradu problem što mi prostora nemamo, jel. I onda se sve svodi na kazalište. Da, da, shvaćam. Imamo kuću Arsen koja je prekrasna, ali je naprosto za neke sadržaje premala, jel. Da, možda bi se i tamo dalo jer bi ti bilo okej tamo da je stand-up komedija u Arsenu. Pa bi, pa bi. Ma mislim, to je meni okej. To je možda čak i, u pravu si, to je možda čak i primjerenije mjesto zapravo za to. Mislim, isto stane dosta ljudi. Dobro, netko u kazalištu, ali. Pa imaš i Azimut, imaš i Banj, imaš i svašta. Mislim, nekakva je u kazalištu, ja sam ti htjela reći drugu stvar. Ono što je vrlo opasno i čemu se može kliznuti.

Ja stvarno imam problem s kašljem. Ma dobro, nema problema. Je upravo to da ne možemo sve zato što nam je netko platio. Da, da, shvaćam. Znači, to, to ti ide na živce malo, da. Nije da mi ide na živce. Granica kad kultura počne ganjati samo rebalanse. Zezam se, ali to tako zovem. Dakle, na taj način. Ne kažem da mi moramo biti trošak, ali mi imamo odgovornost jer nas, dakle, građani ovog grada financiraju, jel tako? Da. I mi im tu moramo nuditi najbolje. Moramo im nuditi najbolje. Što ti misliš, stanje kulturnih davanja iz, iz javnog novca? To mi je jedna od, od, od češćih tema. Onako se, dosta se daje na nekakvom, mislim, meni je jasno sad da ne može se sve prepustiti tržištu, tipa, ne znam, šibenska gradska glazba.

Ne, nikad neće tržište iznjedriti tako nešto. Slična je stvar možda i s kazalištem, ali isto se, isto je tu. Ovako se iz godine u godinu se dosta, dosta povećava i meni je malo smiješno. Na primjer, kad se gleda proračun, nekakva komunalna ulaganja su često niža od ukupnih kulturnih. A grad Šibenik nije samo Šibenik. To su, ima i hrpa ovih sela i prigradskih mjesta gdje tamo, ono, neulažu apsolutno nikad ništa. To, to je. Pa kakvo je tvoje mišljenje? Je li previše? Suprotno od tvog. Ne, pa dobro, mislim. Meni je premalo. Ja ću ti reći da. Pretpostavio sam da je premalo, ali evo, čisto da počistimo. Da, ja ću ti reći da, mislim, stanje i, i, i, i, dakle, razvoj jednog društva gledaš prema ulaganjima u kulturu i obrazovanje. A zar ne misliš da se tu onda stvori nepoželjni element u smislu da, da se, evo, osim od, od prevara pa nadalje, znači gdje i nešto nisko kvalitetno totalno se isto tu gura na scenu. E, pa to je ono što. Tako, pa to je. Gdje se onda isto daju novci i u principu se bacaju bezveze. To je ono o čemu smo maloprije preko, ovaj, nesretnog stand-upa sam ti pokušala, dakle, objasniti. Dobro, ali stand-up platiš ulaznicu, mislim. Ne, ne, ne, nego ti hoću reći da ti imaš, imaš, dakle, sredstva.

Onda moraš maksimalno, dakle, to, to neko povjerenje, jel, i sredstva koja dobivaš od, od građana zapravo. Opravdati. Ovaj, opravdati. A čime opravdavaš? Ako pričamo tržišno-ekonomski, mislim, ajmo govoriti o proizvodu. Šta je proizvod naš kazalištu? Ne sadimo zelje, mislim, jel, ne krumpire, nego predstava. Da, jasno. Dakle, ta predstava mora biti apsolutno vrhunski proizvod. Vrlo, vrlo je, ovaj, jednostavno da i ja jednom pričam onako o nekim ekonomskim. Da, da, nisu samo kulturna davanja u kazalište, nego gomile toga. Znači. Pa gledaj, mislim, ja, ja stvarno, ja sam, ono, do s kraja sebe nekako kulturnjak, tako da meni nikad u našim društvima nije dosta novca. Ali ja bih se tu negdje složila s tobom. Da, onda kažeš, aha,ulažemo di, di, kako to vraćate? E, to je po meni taj neki problem. Recimo, ja kao građanin, mislim, sam jako ponosna da moj, moj grad,

dakle, ima, ima ovaj, te neke kulturne institucije koje su meni, kad dođem u Zagreb, u Split, kažu: "Ima, blagovan se." Mislim, znaš, ono, koncerti i tako dalje. Ali to nas čini gradom. To nas apsolutno čini gradom u pravom, pravom smislu, smislu riječi. Inače smo šta? Mislim, ja kad izađem iz kazališta svaku noć sa djecom nakon dramske, ja i pandangane, ja se tako zezam. Dakle, mi nemamo sadržaja. Ako mi još i uzmemo i ono malo sadržaja, ovaj, i to još kvalitetnog sadržaja kao što rade tvrđave ili ako kad ugasiš godinu dana, ono kazalište nije radilo, pa to je, to je da se pripadneš. Dakle, ja mislim da, da tu, tih po meni ulaganja u kulturu nikad, nikad, nikad dosta. Misliš da se ne bi, što da, ne znam, grad udvostruči? Misliš da ne bi tu bilo nekakvih onda makinacija i problema? Jer uvijek je, uvijek je problematičan je taj javni novac. Uvijek on, mislim, javni novac, novac općenito, ali čim se ubacuje tako novac u nešto, pogotovo ako nema baš nekakvih rigoroznih kontrola i tu se.

Ne, nego ako nema ovih diskusija kao što ih vodimo svi mi, ti i ja i tako dalje, onda naravno, jel, onda kad vidimo sebe. Pa da, zato sam te to i pitao, mislim, znao sam ja šta će biti tvoj odgovor, ali baš sam htio da čujem. Onda mi svodimo sebe, dakle, na institucije koje žive i koje su mrtve. Mislim, ljudi koji negdje se zaposle i rade tamo do penzije i potpuno ga boli đon radi li se, ne radi li se i tako dalje. E, to je neki problem šta onda naše institucije po meni čini nekako same, same sebi svrha. Same sebi svrha, da. Kao da, mislim, šta sad, zašto mi dajemo, jel? To je ono što se pita, ne znam koliko ljudi u gradu, šta ćeš ti sad, jel? Muzeja, nećeš ti sad kazalištu, što mi dajemo toliko novaca. Znaš kakav je naš svijet. Ali mislim, nije, ali to je na kraju krajeva i na nama koji radimo u tim institucijama da, jel imamo punu odgovornost apsolutno prema, prema javnosti koja na kraju krajeva ima pravo znati. Da, da ima. Pa treba. Ima pravo i pitati, ono. I ima pravo i pitati. Pa nije to ničije vlasništvo. Mislim, na kraju krajeva, kad živimo u kući, jel dijeliš kućanstvo pa se nešto dogovoriš. Dakle, naravno da imam, imam pravo znati jer to je opće dobro.

Da. A hoćemo se malo maknuti van Šibenika? Zanima me čuti tvoje obrazovanje. Ti si vani si studirala u Veneciji. Samo zaboravio sam, jel Venecija? Je, kao Foscari u Veneciji, ali to odmah da kažem, nisam završila, nego sam otišla u Sarajevo. Aha, dobro. Tako sam prekinula. Živjela sam negdje četiri godine u Veneciji i tamo sam bila na tom Storia dello Spettacolo se to zove. I onda nekako to je bilo vrijeme negdje devedeset i sedma kad je na našim prostorima nekako se sve počelo smirivati. Ja sam shvatila da je fakultet u Veneciji preteoretski.

I to ljeto sam slomila nogu, otišla u Zagreb na prijemni. Tamo me nisu primili i, ovaj, odem u Sarajevo i tamo sam prošla. I mislim da je to bila jedna od najljepših odluka u mom životu. Kako je bilo u Sarajevu? To Sarajevo, znaš, to sam nedavno pričala sa, ovaj, djecom jer su me nešto pitali na dramskoj i tako. Odakle meni ta neka, da ne zvučim patetično, to nekako dublje poimanje, znaš, tog kazališta i tog poziva kojim se mi, mi bavimo. I ja to stvarno zovem poziv. Uopće sad ne govorim ono naš misionarski ili ono apsolutno, nego stvarno je. Mogu to razumjeti, da. Znaš, ono, sve je to kao što me baba naučila Zorka, kad uđeš u crkvu i u kazalište, onda ono, znaš, spustiš glas. E, tako, tako nekako gledam, gledam na to. Ali sam nedavno shvatila vrijeme u kojem sam ja došla, znaš, to je bila devedeset i sedma i ljudi su iz Sarajeva izašli tek friško iz rata. I to je bila jedna neviđena katarza. To je jedno, to je tolika jedna potreba za ljubavlju bila. To je nekako toliko, tako nevjerojatna jedna energija da je zapravo

sam ja tamo zaražena s tom dubinskom etikom od Stanislavskog koja je baza naše profesije. Ti naprosto moraš biti etičan. Uđeš, kaže ti Stanislavski, kaže ko moja baba Zorka, ona je bila pametna, ono tiho u crkvu i u kazalište. A Stanislavski tvrdi da moraš toliko biti moralan i toliko moraš čist biti, doslovno da skineš postole da bi uopće ušao u jedno kazalište. Tako da negdje toliko duboku ljubav sam ja zapravo tamo u tom Sarajevu

stekla jer oni su, taj sarajevski ratni život, jel, je bio fascinantan. To je fenomen. Od Suzan Sontag koja je tamo radila, ovaj, u očekivanju Godota pa nadalje, tih velikih ljudi, na kraju krajeva, s kojima sam, od kojih sam učila na toj akademiji, pored, ne znam, Izeta Hajdarhodžića ili Barba Ive Brešane i sličnih. Tako da naprosto su tu neku ljubav duboko, duboko usadili, tu neku. Ja znam te priče svojih profesora, oni bi igrali predstavu za predstavu i to besplatno. Oni bi igrali po pet do šest predstava. Jednom su, kaže, šest smo ih odigrali i onda smo izašli vani. Šest u tjedan ili? Ne, jedno za drugo. U jednoj noći, šta? U jednoj noći, jer su ljudi dolazili pod granatama i oni nisu imali srca reći ljudima. Aha, reći da je gotovo, da. Da je gotovo, nego su igrali i nisu pitali za novce. To je tolika ljubav bila zapravo prema, prema teatru. Kad si ti znala da, da želiš biti u tom svijetu tako kazališta i glume i svega? Pa i to sam nekoliko puta, ovaj, ali evo i tebi ću ponoviti. Mene kuma moja, Uranka, jel, bila marička, odvela za ruku.

Radili su ni u moru mire, ni u ljubavi vire, ovaj, u istom tom našem prekrasnom kazalištu. Ja sam onu kumu gledala, gledala, to je bilo s četiri godine i više čini mi se da nikad nisam ni izašla. Onda sam otišla na balet kod tete Sokole, dvanaest godina, pa onda isto tako se odgajala kao ova moja djeca danas u dramskom studiju, u našem kazalištu. I to je nekako bilo, bilo to. Negdje kad je došlo vrijeme kad se, ovaj, moj Goran spremao, odnosno kad ga je Barba Pero Miot spremao, ja sam tu dobila neki, rekla bih, moja mater kasni pubertet i bilo mi je strašno, ono, sramežljiva sam bila, nisam izašla na prijemni, ovaj, odmah. I onda su te nekih par godina, jel, i onda sam otišla u Sarajevo i to je to. Ali zapravo, uhm, pa ne znam, ne mogu više nekako zamisliti život, ovaj, čini mi se od najmanjih, najranijih doba. Uvijek je neka umjetnost, tamo ona naša ulica je uvijek neka umjetnost bila. Na neki čudan, ono, Fellinijevski način, da to tako kažem. Varoš je specifična, jel.

Kako si završila na, na žiriju Berlinalea? Da, pa mene Haavits onda, dakle, predložio, a i onda je to izazvalo veliko iznenađenje da je Berlinale, ovaj, zapravo, jel, odabrao, odabrao mene. Ja sam onda već imala, ovaj, dosta nagrada, jako puno filmova u, u glavnoj konkurenciji, ovaj, na kojima sam radila, kao što je Grbavica koja je dobila Zlatnog medvjeda, Oluja, Storm od Hansa Christiana Schmidta i tako. Bilo je dosta godina zaredom kad sam bila, ovaj, dio Berlinalea i onda su valjda pored cijelog CV-a odabrali, odabrali mene. Moram reći da je to stvarno bila posebna čast. Ja vjerujem da je. Baš posebna. Jedno priznanje je samo takvo da, da. Je, je. A gdje si još, jesi još šta van Hrvatske negdje možda radila što se tiče filma ili kazališta? Pa ja sam. Ili samo hrvatskog uglavnom? Da, ja sam taj period u Veneciji bila dio, dio jedne kazališne, isto tako trupe i plesne. Talijanski znaš, znači.

Talijanski, tako je. Talijanski, ovaj, znam je. Nekad mi se čini da neke stvari lakše kažem na talijanskom. Ja vjerujem, bit će ti onako i u glavi ga često. Zato što ga, e, pivam ga non-stop, ono, kako slušam glazbu, pa mi je onda ono na talijanskom obožavano, Celentana pa nadalje, jel. Evo, neki dan nam je umro i Gino Paoli, ono, jel, sa Pored i Mare, sa Pored i Sale i tako dalje. To nije Arsen od piva i tako, tu puno je tu nekih, ovaj, emocija. Tako da, da, radila sam i u Sarajevu jako puno na, ne znam, engleske produkcije, njemačke produkcije, talijanske i tako. Bilo je tu dosta zanimljivo. Kakav je bio? Ti si na, za Grbavice, bila si na kastingu ili si još nešto? Ja sam bila casting direktor, poslije sam bila asistent režije. Aha. Tako da sam bila i na setu, a zapravo u to vrijeme, to je friško nakon manje više, ovaj, nakon, ovaj, što sam diplomirala. Jer svaki film radite dugo. Recimo, Grbavica je tri godine bila predprodukcija prije nego što smo ušli u samo snimanje. Vidiš, taj film nisam pogledao. Nisam, ovaj, čuo sam za njega, ali.

Pogledaj, to jako, jako puno smo, Jasmina, ja radila. Njoj je to isto bio prvi film. Znaš šta, tako smo brzo, oprosti što prekidam, tako smo brzo dogovorili ovaj intervju, podcast, da htio sam pogledati, ali nisam stigao jučer jer malo mi je bio rođendan, ovo, ono, sve je nekako ludilo. A, sitan mu rođendan, ne. Pa ću, ali baš ću pogledati. To je 2006. film, jel? Je, je. I to je strašno. Mislim, Jasmina je tako meni i prišla zapravo. Ja sam imala taj diplomski ispit na sličnu temu i onda je rekla: "Ja imam taj scenarij, da li bi radila sa mnom?" I tako da smo nekako godinu i dana, ali to je strašno iskustvo. To su bili razgovori sa ženama, ovaj, koje su sve to prošle u, u ratu. I tako jedno, jedno jako, jako, jako specifično, ovaj, iskustvo i zapravo strašno teško, ali oplemenjujuće, jel.

I ja sam godinu dana radila sam kompletan cast i glumce i, i to mi je divno. To je na kraju dobio Leon i to su bile te neke prve izmjene da je netko iz Hrvatske u bosanskom filmu i tako dalje. Pomicali smo mi te, te. Granice malo. Te granice i to je zapravo najljepše u našem poslu, kad pomičeš granice, kad razbijaš predrasude. To je, to je nekako umjetnost. Leon je dobio tu, ovaj, ulogu i prekrasno nam je bilo raditi, jel. Ja sam našla i tu Lunu moju na, ovaj, negdje godinu dana sam snimala djecu po sarajevskim školama. Preko tri i pol tisuće djece sam snimila dok nisam došla do jedne. Da, zapravo tvoj posao je baš dosta kompleksan i težak i možda jedan od najvažnijih za film, a mislim i za ove druge predstave. U smislu, znači, gdje je, kako naći glumca ili glumicu koji će utjeloviti taj lik koji scenarij zahtijeva i koji redatelj hoće i ti na kraju hoćeš. Kako izgleda taj proces da uopće nađeš, onda proces audicije i

sve to, i onda, i onda proces na kraju odluke? Jel se odlučuješ onda samo ti kao casting direktor ili to moraš sa režiserom? Ne, ne, ne, ne. Casting direktor je zapravo prvi i najuži tim redatelja. Isto i, i, i nekako ja, na primjer, Jasmina ili ja kad bi radili, ili recimo Bobo Jelčić i ja, to su toliko divni procesi bili. Mi smo preko godinu dana radili svaki casting i strašno smo htjeli. Nemam taj kliše, ono, aha, njega znam, njega znam, njega ne znam, taj, a te neke predrasude, jel. Nego smo nekako bili otvoreni i onda bi pozvali što veći broj ljudi za koje mislimo da su adekvatni za određenu ulogu i onda ti se ti krugovi sužavaju. To je onako jako delikatan proces. To vjerojatno i traje dosta dugo. Da, skoro godinu. Ja i Bobo smo znali do detalja razgovarati zašto nam je možda bolja ova nijansa karaktera ovog glumca, zašto bi spojili, ne znam, Snježu Sinovčić sa, ne znam, tko je najbolji partner ili onda, shvaćaš, to je toliko, to je toliko delikatno, ono, kao kad slažeš one puzzle, ali one najsitnije, jel. Tako da, ali je, ali je zapravo prekrasan.

Apsolutno je prekrasan. I naravno, u konačnici uvijek je, ovaj, kad ti imaš zrele ljude, jel, koji, jer je to autorski tim, onda naravno da ta kreativnost dođe zajednički, jel, iz tog nekog rada redatelja i, i, ovaj, casting direktora, kao što naravno u, u, redatelj isto tako, jel, ima svoj tim od scenografa, kostimografa, DOP-a. On kaže šta ti, šta on želi. Ti kad si vrhunski u svom poslu, onda je tvoje da što prije dođeš do toga. I zapravo se onda u tom nekom autorskom zajedničkom radu dođe do konačno umjetničkog djela takvog kakav je u svim segmentima, jel. Hoćeš raditi što na, na filmovima ili imaš nekakve ambicije za to se vratiti u taj svijet ili? Pa ja se nikad iz tog svijeta nisam. Mislim, izašla baš, aha. Ne, ne. Kad si zadnji put radila na nekom filmu?

Pa nedavno. Sad, koliko je to nedavno? Kod mene je sad nekih dana, mislim, pet, šest mjeseci. Opa, dobro, to je dosta nedavno. Da, ja sam neki period kako sam jako se toj svojoj djeci posvetila, onda to mi je nekako bilo užasno važno zbog njih, zbog svega što smo radili. I onda sam jako puno tih filmskih projekata, ovaj, odbila jer su oni iziskivali da ja odem iz Šibenika na taj određeni period. Onda bi ja njima znala reći: "Ne mogu ovo, ono, ne mogu djecu ostaviti dramska i to." Sad je nedavno me jedan kolega isto tako nešto pozvao komu sad kažeš da ne možeš ostaviti djecu, ja ću. Da, da, poludit će. Tako da, da, iz tih, iz tih nekih razloga, ali mislim se sad sve više vratiti. Sad imam, ovaj, tri scenarija ponuđena na kojima, ono, moram odlučiti hoću li raditi, neću li raditi i hoću li naći vrijeme. Tako da mislim da ću se polako nekako vraćati sve više, ovaj. Transiciju, filmu. Da. Filmu van Šibenika, jel. Aha, dobro. Ne znam jesu u Šibeniku i snima ikad išta. Pa je, zadnje je bila serija Bijeli put, ovaj, koja se snimala u gradu. To je. Jesi možda imala veze s onim "Ne gledaj mi u pijacu"?

Nešto smo Hana i ja, počele to zajedno casting, ali onda ja, ovaj, sam izašla i tako. Nismo se tu baš nešto, sam ja isto neke obaveze imala. Tako da ne, nisam baš pretjerano. To je bio dosta dobar film, stvarno, ovaj. Mislim, bio je dosta razvikan u smislu, dobre su bile recenzije i to. I, međutim, propustio mi je kad je bio u kinima i to, ali sam uspio ne, pa sam kući naprosto pogledao i baš mi je nekako je, tako je atmosferičan i mračan dosta i težak film. Je, je, on ti. Da. Meni je bio dobar dosta. I onako, i naravno te šibenske scene, ono, to uvijek ti je gušt vidjeti, mislim. Je, ali nekako sam najmanje vidjela Šibenika tu. Ali dobro, nije to ni na taj način bitno. Ma da, da, je, to je više jedna obiteljska priča i drama i to. Nisam baš toliko fascinirana. Jel? Ne, ne, ne. Malo mi je tu sporiji, ali da ne ulazimo sad u analizu. Dobro, ali dobro, specifičan je film. Mislim da je to jako pitanje, ono, nekako ukusa, tako da o tome sad možemo. Ma da, da. Da. Ali je prekrasno da je sniman i Hana je divna i korijeni su naši i tako dalje, da u svakom slučaju, ono, baš, baš podržavam. Jesi pogledala "Svadbu"?

Ne. Nisi? To ne usudiš se ili misliš da je loš ili zašto ga nisi pogledala? Ne, ali ako ti ja sad kažem zašto nisam pogledala, onda će još ako se to spoji s ovim mojim stavom od stand-upa, ispast ću stalno, stvarno je elitista, znaš, ono. Nisam, nisam ti ja baš od tog žanra. Meni je prekrasno da se to dogodilo. Meni je prekrasno da ljudi idu i tako dalje i tako dalje. Ja volim, što bi rekao moj profesor iz glume, i o vama, samo da je pat. Volim malo, ovaj, kako bi ti rekla, sadržaj kad izađem da moram promisliti. Pa dobro, mislim, ima, ponekad je dobro i nasmijan izaći, šta sad. Ne kažem da ne, pa bre šta nije. Mislim, ili onda ne voliš, znači, žanr komedije ili općenito ni jednu komediju ne gledaš? Ne volim komediju samo da bi bila komedija, znaš. Prešan je pisao genijalnu komediju, najbolji ikad odavde, jel. To je, mislim, ti kad pogledaš Hamleta u Mrduši donjoj, jel, ti umireš od smijeha, ali to je bilo. Da, da, da. Znaš, ozbiljnih podtekstova i tako dalje. A reci mi, jesi pogledala, to sam u Arsena baš s frendom jednim i ženom pogledao "Južina".

Da. E, to je dobar. To je dobar film. Jesi pogledala? Da, da. Ja sam ti sad zadnje vrijeme, ono, znaš, puno više gledam, ovaj, vratila sam se strašno europskoj kinematografiji. Jako, ono, nešto stalno, ono, Talijane. Sad sam ovog zadnjeg Sorrentina odgledala, Gracija, koji je, ono, fascinantan i tako. Tako da sam ti uglavnom, ovaj, slabije sad gledam, znaš, ono, filmove s naših prostora. Ta "Južina" je čak debitantski bio film, ako se ne varam. Zaboravio sam kako se zove redatelj, moram priznati da sam zaboravio, ali reci, ovaj, da. Mene je, recimo, "Fume o morte" oduševio, ne znam jesi pogledao. Obavezno pogledaj. Ovaj, taj od "Južine" je rekao da će, ne znam, bit će još jedan "Burin" i možda još neki, onako, isto po vjetrovima, ovaj. Ona "Tramuntana" treća, šta? Moguće, da, da, ne znam, ovaj, ali mislim, kod, kod te "Južine" mi je tako, fora je, uhm, taj dalmatinski neki štih, splitski. Meni je to toliki bio užitak dok sam gledao, od, od načina kako govore taj, taj dijalekt i oni, oni. Je, to mi je prekrasno. Znaš, ja često odem, spomenula sam ti to u Splitu i zapravo kako su otvorili Akademiju u Splitu, oni su naprosto, ovaj, sad već stasale su neke ozbiljne

generacije i koje ostaju u gradu. I to je prekrasno. Znaš, tih mladih ljudi koje, ono, tipa Stipe Radoje, Jelaske, Zeko koji je tu igra i tako dalje. Baš, baš su prekrasni i toliko mi je. Ja znam kad sam prvi put, ovaj, kao casting direktor nešto tražila, gledala, ovaj, radila jedan film i nisam znala, recimo, Stipu Radoju. I onda mi je bilo, ali znam da sam došla, ovaj, Emiru kući kao: "Jao, napokon Boris Dvornik", ono, znaš. Znaš da imaš tu autentičnost potpunu jednu u karakteru, u svemu i to mi je, to je u "Južini" zapravo prekrasno. Je, je, tako je. Baš je u tom smislu. To je taj identitet. I nekako, bar meni osobno, svaka scena je bila na mjestu. Ni jednom trenutku mi film nije bio dosadan. Tako je bio nekako zanimljiv. Samo i, i, i ono što ja najviše ne volim kod filmova, mrzim kad su predvidljivi, kad nekako. Na ravni. Onako, ono, prvih pet minuta, ono, okej, znaš otprilike kako će ići radnja, a ovo je nekako, ono, do kraja nemaš pojma šta, šta će se dogoditi. Je, je. I tako je bilo dosta tih komičnih dijelova, tipa, ono, pri kraju, ako se sjećaš, na

početku filma, onaj, onaj stariji gangster, ono, jesi donio pištolj, pokaže, ovaj neki mladi, sav se trese s ovim nekim nožem, kaže, ovaj mu stariji kaže: "Jel ti to nož od materine kužine?" Ovo, ono. I onda sad na kraju filma, kad je došlo, ovaj, frka, ovaj ozbiljni s pištoljem, prvi je crtu napravio, ovaj. Naravno, to ti je uvijek drago. Bože, ovi kao naši junačine, ono, bježi Jelenko, što se kaže, oni pobjegnu. Tako da, hrpa tih nekih detalja u filmu i dijalozi i tako. Je, je. Tako su prirodni bili, dobri, ono, super. Baš, baš dobro. Jedva čekam. Je, strašno, strašno, ono, baš, ovaj, taj Split i sad iznjedri baš super glumce. Ja se nadam kad ovi naši klinci se vrate s Akademije, to će, Šibenikće isto imati tu, tu neku svoju novu energiju i to je prekrasno. Šta još ima od hrvatskog filma? Jesi? Kakva je, kakva je scena?

Jesi radio na nekim zanimljivim projektima, to jest filmovima? Je, ja sad radim, još nisam počela, nadam se da neće redatelj to vidjeti. Radim, ovaj, casting za jedan kratki, kratki igrani, vrlo zanimljiv. Dobro, znaš, Hrvatska ima jako dobar HAVC, kao našu, jel, instituciju koja, za razliku od, ne znam, i Bosne i Hercegovine i Srbije, di se ti stvarno filmađije strašno, ovaj, muče. Tako da je tu negdje naš film ipak, ipak daleko najbolji, jel, mirniji smo i u financiranju. Svako toliko imaš te natječaje, mogućnosti otvaranja i tako da. Jako je, mislim, zafrkano je, znaš, za film kad se vratiš u Šibenik, jel. E, da. Da. Dobro, meni je bila uvijek neka druga pozicija, ono, jel. Znaš kako je s nama ženama, imaš dvoje djece kući i onda, znaš, film je dug i tako dalje. Ja više nisam mogla i ni na setove, jel. Tako da sam tu negdje, ali, ovaj, mislim da se stalno radi, radi se kvalitetno.

Svako toliko izađe nešto, nešto zanimljivo. Nedavno sam isto bila u žiriju, ovaj, koja je revije hrvatskog filma, koja je bila u Kući umjetnosti Arsen. Ja sam bila član žirija. Moram reći da sam baš uživala. Znaš, jako su mi zanimljivi bili ti kratki filmovi, šta studentski, šta amaterski i tako dalje. Tako da, da. Je, zato bi ti jako zanimljivih stvari. Stvarno sam uživala. Znaš, ja sam, ono, apsolutno okej. Naravno da kao član žirija moraš sve odgledati, ali baš sam onako, u jednom momentu sam skroz zaboravila, ono, da sam član žirija, nego sam baš, ono, kao gledala, jel. Tako da, eto, i volim jako, obožavam to, znaš, ne znam jel ti to konzumiraš, da to tako kažem. Pa te naše prekrasne večeri, ovaj, liti. To jedva čekam srijedom, uvijek na, na Fortici. A ne na noćnoj. E, ne odeš. O, pa to je najlipše kino. Je, znam, znam da ima, ali da, da. To je najlipše kino na svijetu i moram reći da. To na Barone misliš ili? Dobro, ja sorry, govorim kibavo. E, okej, okej. Da, da, da. Je, pa nisam ni ja znao da se zove Barone do prije par godina. A je, ma ja i dalje govorim u Đenka. Đenko je od babe Đenka, ne postoji, ima 60 godina. Znaš kako je to.

Pa čak i znam di je Đenko. Eto. Jer sam živio sam. Ja i dalje govorim ono kod Đenka. Nekoć sam živio u Staroj gradskoj jezgri i tako znam di je Đenko, jel, nema Đenke već dugo, dugo, dugo. Nekako mi je ostalo, znaš. Ali mislim da dosta nas još govori po tim starim nazivima. Starim nazivima, je, je. E, pa zato što mi nekako je duh, šta ja znam. Ko je, ovaj, jedan put sam bio s nekim dogovarao tako iz, iz grada, kaže: "Aj, naći ćemo se tamo kod arkade." Ja kažem: "E, sad baš imaš, onaj, onaj je bio salon za, to jest, za šišanje." Ja kažem: "Sad sasvim slučajno znam di je arkada, kad je arkada." A ja:"Znaš što mi je još luđe, ajmo se naći ko amigosa." Pa znaš.

Da, da. Pa to je. I tako, znaš, kad je bio amigosa, e tako. A di je, di je bio, ovaj, slavni Upitnik? To, to mi je misterij zapravo. To je prije mog vremena, naravno, ali. Ne znaš di je bio Upitnik. Pa ne znam, to je, ja mislim, zatvoreno možda kad sam se ja rodio, već i prije tako. Da, ja, ja znam. Ne znam, ne znam stvarno. Znaš ono kad ideš, onak, kako se ona zove, tamo je živjela, ovaj, malo niže, jel, i živi sad teta Zoraida, barbaveča Baranović. Znači, ideš, ona, uska, uska, uska ulica, ima nivo gore, jel se ona zove Lisijani, nije, to je ona gore poviše. I, i onda ćeš izaći na Svetog Franu. Aha, ta ulica je caoker. I ona mala, mala, željezna, ovako, vrat. Čekaj, di su one vječne skele, tamo nekakve stoje. Da. Okej, okej, aha, aha. I imaš jedna mala željezna. A tamo negdje, okej. Tamo je bila. Bar je tako i meni ostalo u sjećanju, baba je govorila. Da, da, da. I onda mi je rekla: "Nemoj, čerce, tamo je tom ulicom, tamo je Upitnik." Onda bi joj moj češer rekao: "Pa ajde, kaže, majko, muči ima 40 godina da više nije tamo." Aha, da, da, da. I govorila: "Tamo je Upitnik." I tako te neke, ovaj, šibenske škerce, da.

Ali ja sam, znaš, kad si spominjao taj Upitnik, onda kad sam radila tu jednu malu ulogicu koju najviše volim, zapravo, ne znam zašto jako mala, u Ledi Krležinoj, od Svrtana, igrali smo to u našem kazalištu, onda ta završava, jel, sa originalu sa noćnom damom, jel. I onda smo jednu noć, nakon probe, sam ja Svrtanu pričala o, ovaj, Upitniku i o našoj čuvenoj Nadi Burenci, jel. I onda se Svrtan, ovaj, toliko oduševio i zapravo sam po, i dozvolio mi da promijenim, ovaj, Krležu. I onda sam ja zapravo tu, tu ulogu napravila i posvetila Nadi Burenci, di ona kaže: "Kog, eh." To su te neke minijature šibenske. I volim to kad nekako ubacim. Da, da, pa naravno, to je baš fora. Da, to su baš minijature. Šta se tebi čini, je li film izgubio na, kao, forma, tako umjetnička, na važnosti, na, da, jer to, to sam onako, danas se mogu čuti te kritike da, ne znam,

i streaming servisi, puno toga ima. Ne znam, kao, bili su Oskari nedavno, nitko to nije obadavao pol posto. Misliš da se, znači, svijet filma mijenja? Pa mijenja se i film, i film, i svijet filma, i, i svijet kazališta, pa i na kraju krajeva i svijet novinarstva. Ja ti nekako sama za sebe to stalno analiziram, znaš. Mislim da smo mi tu sami sebi negdje svi podmetnuli nogu. Mi smo se ubili u podilaženju, zapravo, publici, jel, kao stalno neke sadržaje. Mi smo zapravo odmakli od, od samih sebe i tu, tu je publika rekla ne. Ako me shvaćaš, to ću reći. Shvaćam, da. Mi smo počeli sami sebe komercijalizirati. Znaš, ti kad kazališti oduzmeš, dakle, onu svrhu koja je od pamtivijeka. Nije to od mene, ni od tebe, niti, niti će ikad biti, nego je ona datovana. Da, to je jako stara stvar, e. Tako je. To je od antičke Grčke. Dakle, tko smo mi da na taj način, jel, danas baratamo? I kada to svedemo na puku zabavu, jel, i na puku komercijalnu,

sad ti opet repliciram na to pitanje, mi smo zapravo svoju vlastitu svrhu, ovaj, poništili. A zašto bi bio? To ti je kao novina. Ako ti izgubiš dignitet novinarski u potpunoj, dakle, u, u svim, kako bih to rekla, jel, zakonitostima ove svrhe, ako te svatko može kupiti kao stav, ako ganjaš lajkove, a ne ono. Ali to se dogodilo. A to se dogodilo. I to se dogodilo i mislim da onda mi u svemu, dakle, gubimo. Mislim, to je, na primjer, meni problematično jako lako za kulturu. Ona, dosta se gradskog i javnog novca iskrcava ovim novinarima, to jest medijskim tim kućama. I to je, ja mislim, teška propast, jer, ajde, kultura ima jednu ulogu, ali nekakav novinar bi trebao imati ulogu, znači, objektivnog izvještavanja, kritike. To, to se potpuno izgubilo. Tako je. To ovi, ovi naši lokalni više ne rade jednostavno. Gle, mi, ali mi sami, upravo o tome pričamo, mi sami sebi kao društvo onda radimo medvjeđu uslugu. Znaš, ja, ja pamtim ona vremena, bar su mi tako starije kolege pričale, o tome smo maloprije

i, i, i isto tako nešto se dotakli. Znaš, ti si prije čekao Slobodnu Dalmaciju da, ovaj, pokojniku Trajcev, jel tako, ovaj, napiše kritiku teatra i to su se tresli. Da, da, da, što će biti. Ravnate. Da, da, kuži me. Ali vrlo ozbiljno. Razumijem, da. I nitko nije, znaš, tom čovjeku, on tiš, poslao ti si protiv mene. Ne, nego si se zamislio. Da, da, ako je loše. E, to ti je nešto i značilo možda. Naravno. Znaš, mi sad imamo, znači, vraćamo se na ono, ovaj, u svemu. Znaš, taj, aj, nemoj se zamiriti. Mislim, šta vam je? I na kraju krajeva, mislim, šta bi ja nekome zamirila? Ja se mogu složiti ili ne složiti, ali da bi mu se zamirila, da bi mu se osvećivala, jer on šta, kao je rekao da mu se moja predstava ne sviđa. Ne razumijem. Da, da, je. Tu smo mi, dakle, negdje.

Je, malo se pogubilo se, malo. Nazadovalo. Takve nezdrave rasprave, diskusije, a ne da se sad na nože, čim se nešto ne složimo. Jer nije kritika negativna. Da. Pogotovo, jel, mislim, dakle, i ako je negativna, nije negativna. Znaš, tebe je kod Trajcev uvijek učio. On te kritizira, da, ali je to bilo konstruktivno. Ako ja tebi kažem, to ti je kao u prijateljstvu, po meni. Meni su ti stvari vrlo jednostavne u životu. Pa ja, mislim, meni moj muž nikad nije rekao da je ono nešto dobro zato što sam ja u toj predstavi, nego mi je rekao ono šta misli. Nije odgledao predstavu i rekao: "Ajme, dušo, famozna si." Da, divno. A misli, divno, krasno. A misli da mu je vrlo dobro. Pa ja bih ga ostavila drugi dan da tako funkcionira. Pa nisam ja glupa. Da, da. Mislim, ono, daj mi reci šta misliš, molim te. Okej, ne moramo se složiti, imamo polemike. On voli jedan žanr, ja drugi i tako dalje. Kod nas su tu u kući, ovaj, vrlo, dakle, žučnje raste. Živo, znači, jako. Neka, neka. Ne, mislim, nismo kod ničeg, dakle, složili, jel. Ali je tako. Znaš, mi stalno nešto kao nekome podilazimo. Zašto? Mislim, ne razumijem. I ne znači da te ne volim. Ako ti kažem: "Gledaj, ja mislim da nije to baš dobro ili mi je odlično."

Ali zašto mi je odlično? Da, da, shvaćam. Eto. Evo još možda jedne teme koje se nismo, ovaj, dječji festival, jel ima ove godine kakvih? Jesu tu već razrađen, mislim, pretpostavljam je, za dva mjeseca je. Kako će izgledati ove godine, jel ima kakvih novosti? To ne znam, nemam nikakav. Ne, ne, ili imaš ti, zapravo, imaš ti ikakvog kontakta s tim? Ne. Nemaš? Ne, nemam. Da, nemam.

Tko to onda uopće organizira? To je od kazališta? Imamo tri kolegice, mislim, i dalje, ono, Maja Trlaja i Ivana, i tako ima, ovaj, ured MDF-a, ali mi ostali kolege, što je dosta čudno, recimo, kad je, to mi je, na primjer, žao, jer mislim da ta neka naša iskustva bi nekako dobro došla, ali ne, nemam nikakav, ovaj. Nemaš kontakt s tim? Nemam kontakt, da, zadnje vrijeme. To mi je stvarno žao, negdje, ovaj, dugo godina nismo imali, dakle, svoju predstavu, a čini mi se da imamo jako puno, ovaj, djece koja je mogla otvarati. Kvalitetne su predstave i tako, tako dalje. Ali to su neke stvari koje sam stavila u program da bi promijenila. Aha, da, da, da, znači to bi. To je, da, to je dio, ovaj, ove konstruktivne kritike od maloprije. Da, da.

Dobro, Oriana, hvala ti na, na ugodnom razgovoru. Mislim da smo, prošli smo sve. Valjda. Sve teme, valjda. Svašta bi mogli, da. Svašta bi mogli. Ne znam, hoćeš ti možda, imaš o čemu bi ti voljela pričati? Ne, ma mogu, nemam pojma. Ne znam, evo, čisto ovako mi palo na pamet, ako ti nešto. Ne, ne, ono da sad kao nešto po- ne, nemam. Mislim, svašta bi ja mogla pričati, ali nemam. A vjerujem da si puna anegdota i to. Je, je, je, puno, puno je toga, da. Možda za kraj, evo. Da, pozvala bih te da dođeš i pogledaš. Što? Djecu raja. može. To je taj projekt dramskog studija. E, pa možemo to. Ajde, što, što je sad na, na repertoaru trenutno, osim u kazalištu? Hoće biti kakvih predstava dobrih? Mislim, ono, šta, šta se sprema? Pa, sad je bila premijera Grintala, to je radio profesionalni ansambl, a sad imamo ponovno sedmi, četvrtak će se igrati Djeca raja. To je taj autorski projekt naše dice, jel, koje se bave vrlo ozbiljnim temama i vrlo, vrlo ozbiljno progovaraju. I mislim. A kad kažeš dice, šta znači to? Pa to je dramski studio, to su. Ne mislim dica, jel to tinejdžeri ili? Ne, dobro, ja ih svi zovem dica.

Aha, ili ono, 30 godina imaju. Ne, ne, ne, nemaju 18, sad su već. A, okej, okej, dobro, to jesu valjda. Ali to je tu negdje, jel. Da. Ali su ono kao pravi mali glumci, tako da bi ti bilo stvarno dobro. Propituju društvo, propituju agresiju kod mladih, odnosno zašto dolazi do te agresije. Jutros sam čitala, znaš, često nas pitaju kao: "Pa jel mogla nešto lakše, jel mogla neka komedija?" I onda sam ja mislim, da, dobro je, ali kad ti njima otvoriš prostor da oni progovaraju o nečemu što ih tište, to je njihov problem. Znaš, jutros čitam na Indexu, znaš, pomladila se ona dica u Sinju. E, vidio sam to nešto, da. Jesi vidio? Guši se kad takve stvari vidi. Ma užas. Ali o tome treba progovoriti.

Znaš, o tome naprosto kao društvo moramo progovoriti. I to je. A mislim, progovara se dosta oko tog navijačkog nasilja i to, pa opet. Nije to više samo, znaš, to navijačko nasilje, jer to se naprosto kod njih širi i po školama. Znaš, širi se i njihov odnos takav, jel, prema profesorima. Ali za to smo mi odgovorni. Tako da, eto, pozivam te na Djecu raja. Šta si rekla, sedmi četvrtog? Sedmi četvrtog. I onako kažeš da nisi dugo bila u kazalištu, teatar je prekrasan. Da, da, da. Ajde, otići ću. Najljepši na svijetu, ono. Ma je, je, pa stvarno. Freska. Sad, jel se iznutra išta mijenjalo, zapravo, realno? Ne, nije ono što. Valjda ova energetska obnova, to. I ne smije se mijenjati, jel. Dobro, znači šta se zapravo? Stolarija se mijenjala i ovaj gore krov i tako sve. Je, je. I onda iznutra nešto više neke tehničke naravi, žice i to. Je, eto. Jel ti mene imaš još šta pitati? Pa mislim da je, da je to to. Aj, rekla si da imaš ti dalje svojih obveza. Imam dramsku, tako. E, ajmo mi ovako. Jesmo ovo već sedam i po? Je, je. Kako brzo. E, ja znam, to mi se sviđa. Znači da je. Zeslo na to, je, je. Ajme, šta ću. Ugodan je razgovor. Kad evo, pitaju me ljudi kao koliko ćemo pričati, a ja kažem šta znam.

Koliko nas ide? Ja kažem od ure do tri ure, pa vidjet ćemo sad. E, ali stvarno je. Je, pa jedan od, i svi mi kažu da, da brzo prođe i eto. Je. Ništa, Oriana, želim ti. Dobro, ja tebi isto želim da se, ovaj, nekako boriš. Ajme. Mislim, borim se na svoj način. Neka, super. Ja volim kad propituješ, ne moram se uopće nikad, ali nekad i da složiti. Ali mi je. Da, malo nešto da, nešto ne. E, nešto da, nešto ne, ali. Okej, okej. Dakle. Ne, ja ni ne očekujem da svi su ono sve, ma to ništa. Pa mislim. Ništa, želim ti puno sreće da, za, za to, za taj natječaj i to. To je neka sad viša sila. E, ma znam, ali okej, eto, lijepo je reći. Hvala ti. Hvala. Ništa, nema na čemu, pa evo, do nekog drugog puta. Ljudi, pozdrav svima,ćao.

Slične epizode