Epizoda #2 · 6. listopada 2024. · 1 h 27 min

Franka Ercegović, vlasnica dječjeg vrtića Osmijeh

Gost: Franka Ercegović, vlasnica dječjeg vrtića Osmijeh

PoduzetništvoLokalna politika

Podijeli: Facebook X WhatsApp Viber

O epizodi

U ovoj epizodi gošća je Franka Ercegović, vlasnica dječjeg vrtića Osmijeh. Zadnjh par godina privatni vrtići proživljavaju krizu poslovanja otkad je krenula velika inflacija, povećanje svih cijena nije zaobišlo i ove ustanove. Gradski vrtići imaju zaleđe Grada, tj. poreznog obveznika te su povećane troškove kao npr. nedavno dizanje plaća u državnim službama riješili su preko rebalansa proračuna i dali novca koliko treba.

Transkript

Prikaži cijeli transkript razgovora

dobar dan. Danas smo doveli, to jest doveo sam, Franku Ercegović. Ona je diplomirani ugledatelj djece rane i predškolske dobi, vlasnica dječje vrtić "Osmijeh" koji je osnovan prije 21 godinu, uz pomoć poticaja za žene i mlade. Njena mama se pridružila nekoliko godina nakon otvaranja prvog vrtića, i morala je dati otkaz jer je radila u gradskim, gradskim ustanovama, te su rekli da je u sukobu interesa. Njen vrtić je jedan od, od, jedna od 5 ustanova u Šibeniku koji pruža predškolski odgoj za 160 djece, a svi privatni vjerski vrtići zajedno imaju oko, oko 500 djece ovu pedagošku godinu. Zadnje 2 godine te ustanove proživljavaju određenu krizu: često ih se proziva od strane gradske, gradske vlasti, te im je poslovanje ugroženo. Cijene svega su se strašno digle kroz inflaciju, kao što smo svi svjedoci ovih par godina. Troškovi poslovanja i plaće su se povećali, te su bili prisiljeni dignuti cijene svojih usluga, dok je gradska subvencija u principu ostala ista. Gradske vlasti otvoreno prozivaju vlasnike vrtića da su pohlepni, a u realnosti subvencija je daleko manja nego u gradskim vrtićima po djetetu. Pozvao sam je danas da pa pričamo malo o svemu u detalje i da vidimo drugu stranu medalje. Franka, dobro došla.

Kako si? Dobro vas našla. Evo, dobro sam. Dobro si? Dobro sam. Ne dam se. Ne daš se? Ne dam se. Ne dam. Nego, ovaj, znači, zanima me kako, kako je to, kako je to išlo s tim vrtićem. Sad, u uvodu sam napisao da, da, da si to prije, koliko, 21 godinu? Pa na što je to ličilo, kako si to, kako je to išlo? da, znači, ja, ja kad sam otvorila vrtić imala sam 23 godine, 22.

mislim, bilo je izazovno. Znači, što ja kažem sada, bez brige i pameti, sad 22, 21, 2 godine, s malim djetetom kraj sebe, samohran roditelj, traži posao u struci. Međutim, onda je bilo teško dobiti posao u gradskom vrtiću. I kako mi je u stvari mama bila odgajatelj u gradskim vrtićima, tu je teta Zorana već polako počela, koji mjesec prije nas. A koja je to isto jedna od vlasnica? Tako je, to je gospođa Zorana Ivić, što je vlasnica i osnivačica Žižule. I tako, hoćemo, nećemo, hoćeš li, nećeš li, pa ajde. I postoje tu krediti za mlade, za žene, kamata je dobra.

I tako smo našli prostor, iznajmili prostor, digli kredit. Gdje je bila prva? Na Meterizama. Aha, neki bit će u zgradama tamo negdje. Nije u zgradama, nego u prizemlju, u prizemlju kuće. Znači, to je bio... Ja mislim da znam. To je bila trgovina prije. Jao, da, to je trgovina i osu. Ja sam tamo odrastao, na Meterizama, pa znam, evo, slučajno. Je, znači, to je bila ta. A to si ti bila? Okej, okej, da, da. I, i, znači, kredit nam je uspio pokriti, znači, preuređenje.

Opremu sam opet na drugi kredit dobila. I tako, krenuli smo s jedno 20, 25 djece. Radile smo nas dvije, pa tri. Mislim da je vrtić odmah radio od 6 i pol do 9 sati. Mislim, sjećam se, ono, ja bih u 6 i 15 otvoriš vrtić. Čekaj, ujutro je šta, 15 sati skoro? Ujutro, od, od 6 i pol, jer smo radile u dvije smjene. I sad, kako je, kad smo bile nas dvije zaposlene i nas tri, onda Franka u 6 i kvarat na motor otvori vrtić. U 9, kad završe vrtić, očisti, operi, i ideš kući. I tako iz dana. Iz dana u dan. Iz dana u dan. I, jel mislim, otvorili smo, u stvari, već je bio kraj školske godine i, ono, krenuli smo s jednom grupom djece. Nismo mogli priuštiti onda ni spremačicu, ni drugo. Ona si ti, vjerojatno, hrpu toga radila. A sve. Sve, da. Sve. I ja joj, evo, mislim, zahvalna i dan danas, ovaj, kolegici koja je onda tu bila uz mene. Mislim, danas smo, ostale smo, ostale smo dobro, iako je ona prešla raditi u gradski

vrtić. Aha, prešla je raditi, da. A dobro, da, to je... A kako se, kako se otvori vrtić? Pretpostavljam, ne mogu ja sad doći, evo, imam neki kapital, idem otvoriti vrtić. Koje su nekakve... Što treba za to? Mislim, realno, to se može, ali onda je to vrtić koji je na tržištu. Dobro. Znači, ako ćete vi sad doći i reći: "Evo, ja imam, imam spremne novce, imam prostor, ja ću otvoriti vrtić", nije problem. Samo morate naći nekoga od struke tko će vam biti ravnatelj i, normalno, drugi zaposlenici. Aha, aha. E, no, međutim, mi nismo tako otvarali vrtić. Mi smo otvarali vrtić na način da smo prvo otišli u gradsku upravu i tražili dozvolu od grada hoće li nas uvrstiti u, u mrežu vrtića grada, odnosno hoće li sufinancirati djecu. Jel bez sufinanciranja... A koje je tad bilo isto ustanova, gradskih, kao i danas? Jesu li ih bilo manje, više? Znači, u to doba, gradski vrtići su imali jednu ustanovu. Koja se prije nekoliko godina podijelila na dvije. Maslinu i Smilje. Prije je bila samo, ja mislim, Maslina.

Sad je, kako su prišli određen broj djece i, ono, postoji državni pedagoški standard, onda, znači, ima određen broj djece, broj grupa, koliko je bilo nekako maksimum za, za jednu ustanovu. I tako isto postoji broj, odnosno kriterij za, za otvaranje druge. Tako da je tu Šibenik morao to napraviti, razdijeliti tu svoju jednu ustanovu na dvije. A, ovaj, kako ste, kako je, kako je izgledalo širenje na, na više vrtića? Ajme, širenje, širenje. Ja sam, ne, da tu nije bilo moje mame, ja se ne bih širila. Ona je bila vizionar. Ja sam nekako, ne volim riskirati. Znači, uvijek idem na sigurno. Nema kod mene nekog velikog rizika. Znači, provjeri kad si siguran, ideš na sljedeći korak. A ona je bila baš vizionar, nekako je imala povjerenja u sebe. Doduše, bila je i starija od mene. Ja sam se bojala kredita. Ono, računam, 20 i koja godina, di ću tolike kredite na sebe? Pa da, nije to baš jednostavno. Ali dobro, ali opet, ako na, na firmu uzmeš za poslovanje i to.

Pa mi smo, tu je ona, ona je, valjda su ljudi su prepoznali su tu i viziju i misiju i njenu ideju. I kad smo išli na, kad je, kad smo dogovarali, znači, prostor za, za drugi vrtić, tamo su se radile nove zgrade na području Poliplasta. Onda je ona dogovarala sa vlasnikom zgrada. Odmah se, znači, namjenski se radio, crta se vrtić. Aha, korisno. Znači, nije to bilo da su to bila... Je to onda u GUP-u već bilo ili, ili kako to ide? je, je. Tako da isto kad, znači, kad se crtala zgrada, odmah je namjenski rađen prizemlje, prizemlje zgrade za vrtić.

I ono, meni je to tada sve bilo, ono, strašno. Kako ćemo, kako ćemo? I onda smo 2 godine smo, u stvari, bili u najmu dok nismo vidjeli jel, jesmo uopće u mogućnosti otplaćivati to. ne mi, nego vrtić, jel to može gurati da vraća kredit. I tako, prošlo je 15 godina i plaćanje. Aha, plaćanje. Plaćanje. To je, znači, niste u najmu, to je baš. To je sad, to je sad naše. I sad, naravno, imamo još treći vrtić. A gdje je treći? Treći je u ulici gore Dubravski put, znači, Jurasi, Šibenski Jurasi. I tu imamo još. Aha, tamo, tamo često prolazim biciklom, tamo uvijek vidim dječicu kako se igraju. Je. To je to.

A nešto mi zapravo nije jasno. Prije je bilo, je li prije bio, sad, sad je problem je s kapacitetom, sad. Zato smo nekako, zato smo tu, ovaj, je li prije isto bio taj problem? Sad je zapravo djece manje nego ikad. Je li, je li, ne znam, tipa prije 20, 25, 30 godina isto bilo tako muka, mučenje sa vrtićima ili je manje djece uopće bilo i upisivano i nije bilo takvih problema? Pa gledajte, znači, u to doba otvorili, časne su radile, je, znači, Blažena H-ne, Dječji vrtić Brat Sunce je bio prvi vjerski vrtić u Šibeniku. Onda vam je tu doš, otvorila vrtić Žižula. Znači, Osmijeh pa Sunce. Svi smo, tri privatna vrtića su se u godinu dana otvorila. I, ovaj, tako da se pokri, pokri, pokrili smo, u stvari, pokrili smo djecu koja bi bila nigdje. I evo, 20 godina mi pokrivamo već tu djecu koju, za koju grad ne bi imao kapacitet. Bilo je perioda dok se Ljubica nije otvorila, nova, da

je u privatnom, privatnim vrtićima bilo i po 900 djece, 1000. I mislim da se tu onda počelo se čak padati broj gradskih u, u, u gradskim vrtićima, a u privatnim je broj rastao. Vjerojatno su roditelji prepoznali možda rad, trud, kvalitetu. Je li tad bila isto razlika u cijeni? Razlika je uvijek bila u cijeni, ali nije ovoliko. Nije ovoliko. Ovo je sad prvi put, prvi put da je enormno, enormno velika razlika u cijeni. Evo, ja sam sad uplatnice tek 16. 9. radila, jer nisam mogla. Meni je, meni je teško to prihvatiti. da. I meni je teško roditelju dati toliku uplatnicu, jer znam da građ, mislim, građani grada Šibenika ili općine Bilice jednostavno nemaju. Da, da, da, razumijem. Nemaju. Još netko tko ima dvoje djece, on. Ma da, to je ovaj. Stambeni kredit. A muž i žena imaju po 1000 eura, koliko ja znam. A i to sam, ono, rekao dosta. To je šta ode, ono, dosta četvrtina samo na, na to.

A gdje je sve drugo? Još su ove cijene otišle totalno u nebo i to. Koji je uopće model tog subvencioniranja? Zašto grad išta subvencionira ikome? I gradskim i, i, i tebi. Mislim. I drugim, je li. Tu vam je vrlo jedno, ono, jednostavna je matematika. Znači, privatni vrtić ima dva izvora sufinanciranja. Jedan je roditelj, drugi je jedinica lokalne samouprave ili općina, ovisi kako. A to je ista stvar. Ista stvar, tako je. I sad, grad ne mora ništa. Može, može grad odrediti, ako će donijeti odluku, da će pomagati sa, ne znam, 5% udjela, 10%, 15, 20, 70. Znači, sve je na odluci grada. On po zakonu, u stvari, ne mora ništa.

A sve, sve je svedeno na, kako ja to volim reći, dobru, dobru volju gradske uprave. ne znam, na primjer, ja sad imam primjer Skradina koji je donio odluku da će sufinancirati, znači, djecu u Šibeniku sa 70%će Skradin pokrivati, 30%će pokrivati. Kako misliš, djecu u Šibeniku?

Koja idu u Šibenik. Tako je. Pa imate ljudi, imate obitelji iz Skradina koji rade u Šibeniku. A, pa onda dovezu. Da, i onda. Da, da, da. Znači, ako oni rade do 4 sata, 3 i pol, 4 sata, oni ne stignu fizički doći u Skradin i skupiti svoje dijete iz vrtića. I takvi, takve obitelji, u stvari, dolaze u Šibenik u, u privatni vrtić. Ali ne mogu gradski, pretpostavljam, grad traži prebivalište da je baš Šibenik ili što? Pa prvi, prvi uvjet za, prvi uvjet je, u stvari, prebivalište. Dok, evo, pitao si me isto za gradski vrtić. I on isto, se financira iz dva izvora. Znači, jedan je jedinica lokalne samouprave, drugi je roditelj. Međutim, ako, ako gradski vrtić ima neki nepredviđeni trošak, ako ima bolovanja, ako ima bilo kakvu havariju, on ima grad i za sebe i grad će pokriti taj trošak. Tako je, da, da. A ja jednostavno nemam, nego meni je taj treći, banka hoće li me kreditirati u slučaju neke havarije ili neće.

Da. Ne znam, mi smo imali situacija, na primjer, da je grad jedne godine odlučio, jednostavno nam je dao ugovor na 11 mjeseci. Kao da mi radimo 11 mjeseci i, znači, jedno, ukinuli su sufinanciranje za osmi mjesec. A zašto kao ne idu ta djeca? Mislim, meni je to smiješno. Ovaj, oni nas, dijete ide, djeca su mi išla u gradski i primijetio sam to da, ono, sedmi i osmi, na sve moguće načine te pokušavaju, aj radije nek ne ide ovo. A mislim, meni to isto nije jasno. Tko može, tko i kako može da ne ide mu sad dijete sedmi i osmi? Mislim, shvaćam da su godišnji, da je ovo, ono, ali malo tko sad baš radi u prosvjeti ili ne znam ni ja gdje. Ali prosvjetari rade. Gledajte, ja. Ide sedmi i osmi. Znači, funkcioniranje inače gradskih vrtića i rada tamo, ja jednostavno ne mogu komentirati, jer svaka ustanova ima neki svoj, svoj kućni red, kućna pravila, kurikulum, plan, program, neke svoje vrijednosti. Tako i svaki privatni vrtić, odnosno vjerski, ima neke, ima svoje jednake dodirne točke, a ima i nešto unutra što je, u stvari, različito.

Ali ako ja kažem roditelju: "Nemojte mi, ono, ajde, nemojte liti." A kako da ja liti dam plaću? Jer meni ljudi, kad su na godišnjem odmoru, moraju imati. Da, naravno, da, da. Plaću. Dapače. Mislim, meni je draže da ja imam djece u vrtiću nego da. A mislim, to je i po ugovoru, najnormalnijem ugovoru o radu. Mislim. A mislim, mislim. Plaćeni su godišnji. Radimo, radimo, živimo u Šibeniku, okrenuti smo turizmu.

Da. Pa sad vi gledajte koliko. A je, da, da, to. Mi znamo liti imati, ne znam, sedmi, sedmi mjesec po 100 djece u vrtiću, znači dežura nam jedan. Osmi padne nam možda 90-ak, što opet nije malen broj. Da, da, je. S tim da se još ljeti traži, znam, znamo do 9 i pol navečer ostati. Ako, ako, znači, ljekarne rade ljeti do 9, onda ostaneš pola sata duže.

A zašto su zapravo, kad su, kad su, kad si, kad si prvi put, ne samo ti, nego, nego i druge ustanove digle cijene i zašto? Znam da je prije 2 godine bilo isto nešto ste se sa pregovarali sa gradskom upravom, mislim da je bila 2022., ako se ne varam. I onda je došlo do nekakvog dogovora. Ovako, ja ću, možda ti toliko dugo ne pratiš, ne pratiš vrtiće.

i nismo mi, nismo toliko nešto ni izlazili iz, nismo izlazili u medije. Mi bi obično, recimo, prije, dok je, dok je bio pročelnik, odnosno dogradonačelnik Paško Rakić, imali smo relativno okej komunikaciju. Znači, mi bi njemu, on, već je isto i gradska uprava je znala kad mi dođemo i tražimo sastanak da smo stvarno došli, ono, do granice da jednostavno financijski ne ide. Znači, došli bi, rekli bi, znači, ili od sljedeće godine ćemo ili morati povisiti. Onda su bile kune za 40, 50, 80, sad karikiram, kuna. Ajmo naći neku sredinu da nit ne opteretimo roditelje i da grad, znači, da nađemo neki model da budu zadovoljni roditelji, a opet da ne padne sve na grad. I to je tako onako klapalo iz, iz godine u godinu.

Ovaj, i onda smo imali stvarno sreće šta je Europa, otvorila je natječaje. Znači, to su bili prvi natječaji gdje su se mogli prijaviti za poboljšanje, u stvari, kvalitete ustanova, privatni vrtići. Aha, to se baš nešto mijenjalo. I to, to nas je, u stvari, jedno 5, 5 godina držalo da, znači, 5 godina mi nismo dizali cijenu roditeljima, nismo od grada potraživali 5 godina ništa. Mislim, ja sad govorim u ime svog vrtića. Nisu svi privatni bili u obe faze projekta, ni vjerski. Neki su bili, neki nisu bili. I, znači, sad šta kažem, kažem u svoje ime da je stvarno 5 godina nismo razbivali glavu ni moramo li poskupiti, ni ne, nit smo, kažem, i svi programi ovi šta su, šta su tada uvedeni od sportskog programa, dramskog, engleskog, to je sve bilo u cijeni vrtića. Imali su i obuku neplivača, išli smo i na bazen. Međutim, kako je, kad smo došli, ono, u fazu da, ne znam, nama je projekt završio

lani u desetom mjesecu. Znači, mi smo počeli godinu prije već upozoravati da, jer smo znali da preko noći ne može se, da se preko noći treba i, treba i gradu reći ranije, znači da i oni mogu staviti u plan. Hoće, jel, jel možemo računati to, jel roditelji mogu računati. Nekako smo uvijek na vrijeme išli s tim. Nikad to nije bilo, ono, kako, kako se predstavlja u medijima. Daj novce, nama treba ovoliko, daj, daj, daj, daj. I šta mi kažemo, daj. Nama sve to tako, ali. Da, da. Ono, šakoni kaponi ide iz gradske blagajne. Kako to da su, kako to da su stali s tim projektima? Zašto? A potrošila su se sredstva. Aha, aha. E, potrošila su se. To onda bila je država bila nekako tu posrednik ili ste direktno aplicirali na neke europske institucije? Država je bila je, bila je država. Država je bila posrednik. E sad, šta se, šta se desilo te godine kad smo mi krenuli, u stvari, za, sa upozoravanjem

na poskupljenje vrtića, odnosno šta će, šta će se desiti kad završi projekt. onda je tu gradska uprava odlučila napraviti, rekla je: "Ajmo napraviti analizu poslovanja." I to je bila koja godina? To je ta, ja mislim, 22. Aha, to je 22. Dobro. I okej, ništa, mi smo dali. Ja kad govorim mi, mislim na vrtić moj, ali i svi drugi, znači i vjerski i privatni. Mi smo dali naše bilance, onda su oni malo provjeravali bilance, konto kartice, ovo, ono, vamo, namo. Ja tek sad učim o tome. Silom prilika, ovako svaku godinu nauči nešto novo. Ovaj, i onda je, u stvari, gradska uprava utvrdila da uistinu, znači, sve ove godine dok je bio projekt, da je, da nije bilo projekta, da mi ne bi opstajali. Odnosno, da su, ako je meni bila, ako je sufinanciranje prije bilo 900 kuna, meni su povećali na 200 eura. Sad koliko je, 900 tisuća na. Da, e. Znači, skoro duplo je grad Šibenik uštedio, ne

poveć... s tim šta mi nismo tražili povećanje dok smo imali sredstva iz projekta. To je ono šta nitko, nitko nije prezentirao. Sve, sve je u medije plasirano. Mi smo povećali, da, da je nama povećano, da smo mi ovakvi, da smo mi onakvi dobitaši, profiteri ili ne znam šta. Ali nikad nije rečeno da je nakon te analize, u stvari, utvrđeno. Sad, dječji vrtić Osmijeh daje 900 kuna u ono doba. Bilo sufinancirano svaki mjesec 5 godina iz, iz fonda. Znači, nismo, nismo tražili ni grad, nismo tražili ni roditelje. I sad kad je, kad je fond prestao, znači, nama je grad povisio sufinanciranje.

S tim da su oni napravili izračun po tablici 21. I mi smo 22., ja mislim, potpisali ugovor i ja sam se nekako. Jel ta, jel taj ugovor ima nekakav krajnji rok ili je? Ima do 2027. godine. A do 2027., okej. Znači, 5 godina. Kako bi rekla, ja sam, ja sam teški naiv... ono, tko me zna, ja sam naivac, klasa optimista. Ono, netko kaže, čak mi govore da sam mazohista postala. Ali uvijek kad krećem tako, u suradnju s nekim, uvijek polazim od sebe. I mislim da smo u tom trenutku da je čak negdje bilo rečeno: "Ajmo probati s ovim modelom. Ako ne bude, sići ćemo za stol, razgovaratćemo." I to stvarno ne ide. Taj model jednostavno nije održiv. Već nakon godinu dana se vidjelo da taj model nije održiv. Jer ako sam ja, kad si ti meni uzela bilancu iz 2021. godine, neki trošak imala, u 2022. godini možda nisam imala neki, ali sam imala neki drugi veći. Da. I tu, znači, nije bilo nikakve, nikakvo ažuriranje, nego je bilauračunata stopa

inflacije koja je 4%. Sad, evo, sad ti meni reci, jel ti smatraš da je od 2022. do danas. Ma, više od 4%. Ali državni zavod za statistiku je rekao 4%, 4%. Ma da, ne znam ja kako oni to računaju. A ne znam ni ja, ali ono. Mislim, stvar je u tome što je ta inflacija neugodnost za. To je, to je, to je prošle. Za institucije i, a i to je sve nastalo zbog Covida i zbog tiskanja triljuna eura onako. I to je, između ostalog, ono, uzrokovalo. Je, ali moja, kako bi rekla, ja, ja jednostavno, moje, moja glava ne razmišlja. Ma shvaćam, shvaćam. To tebe se ne tiče. Samo kažem, to je jedna od razloga onako. I sad imam dojam da sve te agencije nekako, u principu, su one krive za to. Nisu građani tiskali novac, nego. Pa nisu. To je nekako ono. I još se sjećam kad je bilo ono tamo 2021. Ovaj, dobro, nije Hrvatska, nije u tom globalnom ništa posebno, ali bilo je, ovaj, neki stručnjaci su dolazili. A ma to, to što mi tiskamo triljune, ma to neće to izazvati inflaciju, ne daj Bože. A to je ono najosnovnije moguće.

Kad ubacuješ u sustav toliki novac, kad ga izmišljaju preko noći, naravno da sve poskupljuje. To, to se mora dogoditi. I šta se dogodilo? Naravno da se dogodilo ono što su mnogi upozoravali i tako. To je jedan fijasko, sveopći. Dobro, mislim, sad zastranjujem malo u temu, ali. Ali ne, mislim, to je, to je realnost. To je realnost, da. I sad ako. To je realnost. Ako su oni bazirani na 21., to je, mislim. I onda se izračuna inflatorni postotak za 22. koji smo, znači, mi smo u 2023. morali raditi po inflatornom postotku 2022. Sad u 2024. bi trebali raditi po inflatornom postotku od 2023. koji je 1%. Doduše, još nismo dobili aneks ugovora, nit znamo koliki je inflatorni postotak. A s druge strane, sad ovo povećanje koje je išlo, išlo je isključivo, znači, za plaće odgajatelja. Ja kad sam, inače, kad se radi, znači, kad ideš izračunati ekonomsku cijenu vrtića, to je jednostavna formula. Ide to, to, to i to, puta, toliko mjeseci, podijeljeno sa tolikim brojem djece i dobiješ ekonomsku cijenu. Nije to znanstvena fantastika.

Da, da. Točno šta je u državnom pedagoškom standardu. Množiš, dijeliš i dobiješ broj. Vrlo jednostavno. A jesi ti, jesi ti morala dizati te plaće ili je to. Nisam, mislim, zakonski nisam morala, ali moralno jesam. Da. Prvenstveno jer, mislim, ljudi koji rade, moji, moji odgajatelji, pa ja mislim da njih 80, 70% šta radi kod mene radi već od 15 do 18, 19 godina.

mislim da s jedne strane ne, ne mogu, ne mogu kažnjavati nekoga. Mislim, ne mogu pristati na to da je on kažnjen zato šta radi u privatnom vrtiću. Pa jasno. Ja to ne, ne mogu. Ja mogu, ja mogu na sebi uštediti. Ja ću raditi jedan, dva, tri posla, ali ja to ljudima ne mogu raditi. Jer da nema njih, ne mogu ja sama to. Da, da, jasno. Znači, ja mogu pokriti jedan, dva odgajatelja, ali. Koliko imaš zaposlenika zapravo? Sad imam 28 zaposlenika, ali ja ne mogu raditi za njih 28. Jer da nema njih, nema mene. Džaba meni sva ljubav prema poslu, prema vrtiću, prema djeci kad. Da. A, a trenutno je i nestašica. Stvarno fali odgajatelja na nivou cijele Hrvatske. Sad se, sad ide se u, ono, u programe prekvalifikacije učitelja razredne nastave u, u odgajatelje. I mislim, ja samo mogu reći hvala ljudima koji su, znači, u trećem mjesecu njihovi kolege u gradskim vrtićima su dobili povećanje plaće, a moji su, eto, strpljivo su čekali sad da deveti mjesec prođe

i, znači, oni će sad 15.10. vidjeti svoju plaću. Da, da. A, a da, skupo je, skupo je ikakvo poslovanje. Nemam, ja nemam osobnog iskustva s tim, a znam, znam da to sve košta. Baš je jedan prijatelj je, tipa, jednog je, jednog je vlasnika vrtića, davno je to bilo. A šta ti, šta ti naplaćuješ kavu, ne znam, 2 eura u centru. Šta, evo sad on mudruje, ono, evo, ne znam, tu voda je komadić centa, napamet govorim, struja, vamo, tamo. I sad mu ovaj čak, čak imao i volje objašnjavam mu, pa da, ali čekaj, mislim, ja tu najam imam, ja tu ovo, ono. To neko, ljudi ne, kao da ne shvaćaju na neki način. To sve jako pojednostavne šta. I sad, koliko sad košta po djetetu? 259, ako se ne varam, tako nešto. U mom vrtiću je 259, ali opet nije, to je cijena za roditelja. S tim da kad pogledate, imate puno braće i sestara, njima je 200, 220. Aha, popust. Imate djecu, djecu koja su na 4 sata, djecu s poteškoćama koja imaju

isto 40% umanjen, umanjeno. Treće dijete umanjeno, ljeto umanjeno, bolest umanjeno. Znači, opet ta cijena. Varira dosta. Tako je. Znači, nikad ja ne mogu uzeti sad 259 eura puta toliko i toliko djece, to je prihod. Nije to prihod. Da, znači, imaš, imaš jako puno nekakvih troškova. Nije, nisu samo plaće i, pa tu su vjerojatno. Plaće jesu, jesu većina. Mislim, ja ne mogu imati neke skrivene troškove.

Ne, ne. Pa da, znam, znam, ali hoću reći, znači, ono, neto, a gdje je sad bruto 1, bruto 2. Bruto 2. A gdje su svi, svi mogući, nekakva šuma, regulacija, svega živog što, što. A kontrola vode, a kontrola hrane. Da, da, i onda. A testi, pusti. Struja je skupa za, za, to, to hrpa ljudi ne zna, ali struja, koliko ja znam, za poslovne subjekte je dosta skuplja nego ovo šta po kućama plaćamo, jel tako? Je, ne samo struja, nego i. E, sve, znači. Je li to ono, tipa, 5 puta, ne znam. Od struje, od komunalija, čistoće. Aha, sve je skuplje. Prekrasno. Da, da, to se uvijek je, ono. Sve, sve, sve, sve. U Hrvatskoj još to nekako, ono, poduzetnik je skoro ko, ko, ko psovka nekakva dođe. Ne, ne znam zašto je to tako. I uvijek se nekako, ono, a ko što i gradska vlast, onako, uvijek nekako, ono, a oni su poduzetnici, kao. A mislim, da.

Ko da vi ne radite za novce i za, mislim, ne, ne kužim. Znate šta ću vam reći, da sam opet ja, vi, ti, mi, oni. Kako god hoćeš. Ovaj, da sam ja poduzetnik, ne bih se ja bavila ovim poslom. Onda bi otvorila restoran, kafić. Pa da, ima, ima i drugih stvari, da. A je. Ovo je ipak, mislim, odgovornost je velika. To su djeca, sustav je živ, stalno se dešavaju. Netko će se, kako bi rekla.

Da, da, da. Baš ono, velika, velika je odgovornost. Pa je, da, gomilu djece i sad to je onako. I sad. Svi su mi osjetljivi, a koliko djece, to je onako. Pa jasno. Mogu zamisliti da je to dosta stresno. I sad zamislite, u, u, u svemu tome, znači, imam predivne ljude koji, mislim, stvarno smo jedan, kao obitelj. Znači, ako, ako smo mi tu 15, 17 godina, mi dnevno provedemo više, više vremena budnog stanja na poslu nego kući sa svojom obitelji. I naš vrtić uistinu diše kao jedna velika obitelj. Znamo, stvarno, ono.

Da, da, pa je, pa to si. E, i sad, mislim da i, i, i u svemu tome, nakon toliko, toliko toga šta smo prošli zajedno, ja ne mogu riskirati. Ja, ja, na primjer, jel sam bolesna, jel je nešto da sam ja spriječena doći na posao, ja sam mirna jer ja znam da su meni djeca u sigurnim rukama. Da, da, da. A kad su tebi novi ljudi, kad ti dolaze mladi zaposlenici, ja onda baš i ne mogu. Ono, dođem kući. Znaš šta se događa. A nije mi, ne, nije, ne znaš šta se događa, nego ipak moraš steći ti povjerenja u to mlado, u mlado čeljade koje ti dođe, koje ti dođe raditi. I sad ti njemu ostaviš tu djecu i. Da, da, shvaćam. Mislim da su meni stvarno zaposlenici velika vrijednost i ne, ne mogu, jednostavno ne mogu riskirati.

Ne mogu riskirati. I ono, baš mi je teško kad bilo tko ode od mene, ali. Ali eto, da se sprijateljiš s ljudima i to je. Pa je. Mi smo, imali smo dosta, dosta zaposlenika zadnjih godina iz Benkovca, iz Skradina, iz Drniša. Evo, Nikola je kod nas, otišao je iz vrtića Osmijeh nakon 17 godina. Znači, tetak Nikola, ovaj, sad dobivam isto ravnatelja. Ono, teško ti je jer smo kao obitelj, opet s druge strane, drago mi je. A drago je, da, nekako. Drago mi je jer je sad on bliže kući. Kad ja gledam, taj čovjek je proveo na cesti 17 godina. Koliko je vremena proveo na cesti? 5 dana u tjednu. Gledam kolegice koje su isto radile kod mene iz Benkovca. Predivne, predivne su gospođe bile. Ali jednostavno ti u Šibeniku više nisi mogao naći odgajatelja.

Da, da, shvaćam. Jer svak će izabrati ići tamo di će raditi za veću plaću, di će raditi sa manjom grupom djece, di će manje raditi. Da, da. A reci mi, dogradonačelnik Milerta često u, svaki put u istupima spominje tu nekakvu presudu nekakvog suda koji je, ono, je li. Međunarodni, ne, ne. Međunarodni sud za ljudska prava. E, da, da, da, tako nešto. Zašto to svaki put spominje? To mu je kao velika, ono, s time vas hoće poklopiti. E, oni su rekli, ne znam, 2000 i koje.

da, presuda je done- čak presuda je donesena. Mislim, tko je koga tužio, šta, o čemu se tu radi? Presuda je donesena 2021. godine. Dobro. Ali se odnosi na period, znači, 93. do 95. Kakve to ima veze s ičim? A to je u to doba, nije čak ni, ni, nit se zvao zakon o predškolskom odgoju, nit je postojao državni pedagoški standard, nit su postojali ovi osnovni, zakoni, dokumenti koji sad, stvore, odnosno su na snazi u, u Republici Hrvatskoj. To je još bilo doba Jugoslavije, u doba, kako se zvalo, tada je bio na snazi zakon, joj, sad sam izgubila sam riječ, o human.

Ne mogu. Dobro, ne, ne, ne. Totalno je drugi, drugi, drugi. Ali zašto su, zašto su uopće. Pa zato, zašto. Presuđivali o tome i. Pa, to je isto bio privatni vrtić. Ja ne znam, sad vjerojatno onda nisu, oni nisu išli, možda nije bila procedura, da se mora ići u, da ideš u grad, da ti se, da se uvrsti u mrežu ustanova, jer to, toga onda nije bilo. Znači, to je ono šta si ti rekla na početku. Evo, sad ja imam kapital, ja ću sad otvoriti vrtić. Ja sam sad otvorila vrtić i kad sam ja otvorila, sad ja hoću da meni grad sufinancira. A prijatelju, ne ide to tako. Znači, mora postojati neki red i redoslijed, neki koraci kojim se ti, ti ide. Taj vrtić je to, to je bilo davno. Em šta je bilo davno, em šta nije uopće bilo zakona koji je sada na snazi. Sad da mi idemo ispočetka to ganjati, ja ne znam baš bi li takva bila presuda. Da, da. A mislim, i opet, kad pogledate, pogledaš da je to bilo, znači, 93. do 95., donešeno 2021. I sad kad bi se mi išli suditi, kad bi mi dobili tu presudu?

Tamo negdje, pred penziju. Da, da. Mislim, ja ne znam zašto sad to, sad ono zvuči, pogledajte, evo, na znanje. A to je nešto šta može reći, to je talking point koji se ne srami upotrijebiti. Najlakše je reći, evo, pogledajte, donešena je presuda. Daj malo pročitaj. Ono, to je samo izvučeno nešto iz konteksta, kao šta je izvučeno iz konteksta. I koji je ono sukus te presude što je?

Kao da privatni vrtići rade za dobit. Tako nešto on spominje. Pa nije, e, to je opet sad malo iz konteksta gdje je u stvari, odnosno rečeno da, taj vrtić koji je tražio, sufinanciranje da ga nije dobio. Aha, okej. E, da, da, da. A ne ono, vi se. Dobro. No comment. Bolje ne govoriti ništa. Neću. A reci mi, gradski vrtići, kako se oni razlikuju, na primjer, u poslovanju i eventualno pedagoškim standardima i to, prema, prema tvom vrtiću i od, od ostalih

ustanova? Gledajte. Ima li kakve zapravo realne razlike? Osim zaleđa. Osim zaleđa. Osim zaleđa ne bi trebalo biti, jer stvarno svi podliježemo istim, istim zakonima, svi podliježemo jednakom državnom pedagoškom standardu. sad, neki vrtić, kako bi rekla, ima svoj godišnji plan i program koji je, to je nešto šta svaka ustanova donosi za sebe, godišnji plan i program i kurikulum. I tu se vidi, znači, sad neke razlike što se tiče kvalitete. A sad. Kako su oni prošli s tim povećanjem plaća? Koliko ja shvaćam, donijeli su lijepo rebalans proračuna kad je to bilo i gotova priča, jel tako? Pa evo, ja isto pokušavam naći nekog sponzora za rebalans, ali nisam ga našla. Ništa, morat ćeš ući u politiku, nema druge.

Jesi o takvom čemu razmišljala? pa čak pomalo i jesam. Evo, sad mi, sad mi mlađa, mlađa kćer završava srednju školu. Znači, imam dvije cure koje će do godine biti na fakultetu. Imam vremena, slobodna sam i tko zna. A kolika je zapravo subvencija onda na kraju po, po djetetu? Je li svi privatni isto imaju? Nema, nemaju, nemaju svi isto. Nemaju svi isto. Znači, svi imamo po onom izračunu. A, po izračunu, da. Iz 2021. godine. A kako su oni to izračunali? Dali ste im uvid u bilance? Bilance, tako je. Dali smo im, ono, sve smo im dali. A jesu tu, ne znam, se uzimali u obzir nekakvi krediti ili što su oni zapravo tu? Pa ne, normalno, kredit ne ide u izračun ekonomske cijene.

Da, pa ne znam, pitam. Ne ide, ne ide. Aha, aha. Zato kažem, znači, postoji formula za izračun ekonomske cijene. To je, znači, bruto plaća i materijalna prava zaposlenika, nabava sitnog materijala, didaktika, komunalije, režije, prehrana. I sad kad to sve zbrojiš, dobiješ držav, državni pedagoški standard po kojem, po čemu se, po čemu se i izračunava ekonomska cijena. Međutim, ovaj, naš isto gradonačelnik je rekao: "Nema problema, kao, grad će platiti sve šta je, šta spada u državni pedagoški standard." U redu. Ali ako si ti meni plaće izračunao 2021., a povećanje plaća ne ulazi u statistiku, taj infla, taj, kad se računa inflatorni postotak, onda se ne gledaju plaće, nego se gledaju samo, ajmo reći, namirnice ili život. I ajde ti priznaj plaće i stavi to u tu računicu. Pa neće biti tako. Mislim, nikad mi nismo ni došli u, svaki, svaki korak koji je išao prema gradskoj upravi išao je ranije, išao je promišljeno.

Mislim, prije upisnog roka mi smo, ja uvijek, ja mi, mi, mi. Znači, poslan je mail za sastankom, za razgovorom, ajmo svi za stol, ajmo se dogovoriti, ajmo vidjeti. Znači, ne možemo, želimo dignuti plaće. opcija je ili grad ili roditelj ili pola-pola. Odgovora nije bilo, nego je točno dan prije upisa, nakon već pet, šest mailova poslanih, bi izašla, izašlo u medije.

čini mi se, iskaz, jel ono iskaz interesa, mi ćemo upisati svu djecu. Aha, da. Pa jesu na kraju upisali sve što, što su mogli? Pa ne znam. Nešto sam, nešto sam pratio sjednice vijeća, to je na kraju, ako se ne varam, možda sam u krivu, da je to na kraju 20 djece više što ih negdje uspjeli nagurati jer su i oni isto. A nije to 20 djece više, to je jedno stotinjak djece ipak. Je li, ipak? Je, 20 ih je možda, 20-ak ostalo neupisano. Ali kako, ali gdje su ih, gdje su ih smjestili ako prije kao nije bilo mjesta? Kako sad to? Jer su oni odbijali. Možda su proširili malo sobe, to ja ne znam. Aha, da, da. Pa jel ono pozvao gradonačelnik na, na, na sjednici da se ide u obilazak? Jedno jutro ovdje, drugo jutro može. Da nije to bio facelift, da je to. Da, da. A šta su zapravo, samo jedan jedini vrtić su napravili? To jest gdje. Ma, ma nek rade vrtiće, neka rade i moraju raditi, jer po meni vrtići kao šta su Ciciban, Vjeverica, Radost, Veseljko, ne znam ni ja kako se zovu, ne znam ovaj dio. Ja sam iz centra grada i radim gore na Šubićevcu, pa sam više upoznata s vrtićima gore

nego ovima na, u, šta ide prema Vidicima. Napravi, nek se napravi vrtić, nek djeca budu u lijepim novim vrtićima, da se makne iz stanova, da. Da, da. Da svima na, da, da imaju, kako bi rekla, kvalitetne uvjete za rast i razvoj. I da, još jedna stvar, to sam ono, već smo spominjali pohlepu i to, i koja je sad na kraju realno tvoja dobit? Ja sam te tu vidio da si došao u, da si došla u BMW sedmici, pa ne znam. A nije. Šalim se, šalim se. Nije, mislim. BMW sedmica mi je u garaži. A, u garaži. Njega vozim samo kad idem ovako na izlete van Šibenika, a ovdje po gradu ipak vozim ovaj. Da, ono Spark neki šta. Nije. Ne? Volkswagen up. Opa, da, to je već fino, da. Je. Znači, ma dobro, ne, ne zanima me cifra sad detaljno, nego čisto to je, pretpostavljam, jel uopće vadiš dobit ili je samo osim plaća ili. Ne, ne, nikad. Znači, nikad iz vrtića. Evo, otkad postoji vrtić, nikad dobit nije vađena iz vrtića. Pazi, vrtić ako ima prihode i ima rashode, on mora imati neku dobit. Ali ta dobit nikad nije podiz-a, dignuta niti isplaćivana, nego ona se kasnijeulaže

se. Da,ulaže se na. Popravi, napravi, tako je, promijeni nešto, poboljšaj uvjete. Otišle su pločice, vlaga je, ajmo, mislim, ono. Da, da, svi ti objekti tu, stalno treba nešto. Mislim, pa, pa klime, pa, pa ovo, pa ono. Ako. E, a moj brat ti je ovaj, ne znam šta da rećem. Znači, ti kažeš klime. A on je ono katica za sve, on je naučio. Kaže, smišljam malo anegdota, ovaj, ovog lita. Trebalo je, ajde, kupili smo novu klimu, montirana je klima i sad kako su opet neki drugi radovi, treba klimu pribaciti. I sad on zove sad taj servis, ono gdje kupio firmu i montira.

Pribacivanje klime, opet Kinova montaža. A on lijepo YouTube, ta-ra-ra-ra, i bome pribacio je sam klimu. A da, da, to je bilo dosta teško. I tako, drži, ne daj. Ima tu, ima se tu šta raditi, ali možda se. A ima, mislim, kad ja pogledam, mi sami, evo, vrtić. Ne želim sad ono da to nekako zvuči, nit želim nikoga. Ja znam da su javni radovi inače skupi, ali recimo u periodu kad se, kad je, kad je Ljubica se širila, u tom periodu smo mi radili rekonstrukciju Jurasa.

Sad ja ne znam, mi nama je, digli smo kredit od četiri i pol, tako nešto milijuna kuna. Znači, četiri i pol milijuna kuna. Kupio si teren, napravio si veliku rekonstrukciju, opremio si vrtić u kojem, može biti 80 djece. A koliko je za Ljubicu trebalo, na primjer, za identičan kapacitet djece? Puno više, to hoćeš reći.

To je problem javnih radova što. A dobro, sve, sve ja to razumijem. I zato kažem, mi nismo, mi, mi jesmo roditelju skupi. Da. Ali u konačnici, mi smo gradu jeftiniji. Da, da. Mi smo, mi smo grad i to je paradoks svega. To je, ali to je protekstvo javnih radova što je uvijek, uvijek to, kako je li, ne daje, daje grad novce, uvijek odu neke cijene gore. Nije to samo stvar u Šibeniku, to je, to je svugdje tako. A dobro, sve to stoji, ali meni, kako bi rekla, 20, 20 godina radiš ovaj posao. Daješ se od jutra do sutra, daješ se, radiš s dušom, radiš sa srcem.

smatram da radim dobru stvar, smatram da radim dobro, smatram da radim ispravno. Ne smatram da radim krivo. Moj, sigurno ima ni ja pogrešaka koje napravim, ali ono nekako kad gledam u globalu, mislim da radim dobru stvar. ne sad dobru stvar za mene, za odgajatelje. Mislim, u 20 godina je meni kroz vrtić jedno tri, tri, četiri tisuće djece izašlo. Ta djeca sad već imaju svoju djecu. Oni meni do, do, ono. Da, da. Dolaze mi upisati svoju, svoju djecu. I zato nekako teško mi je, teško mi je odustati. Najlakše bi bilo u ovakvim situacijama, na primjer, odustati i pomiriti se s tim da si možda gradu.

Da, ne znam. Da, da. Ne znam, ono, mi stalno od njih tražimo, svaki sastanak je bio: "Pa daj, recite nam ono viziju, viziju grada. Jesmo tu poželjni ili nismo?" Ako smo poželjni, radit ćemo. Ako nismo poželjni, okej, ajde, napravit ćemo nek, ono, neki backup, nešto. Da, da. A je, je, je, poželjni ste i onda ono, bolje da mi trisku daš, eto. Da, da. Da si mi dao, ono, da si mi dao trisku i rekao ono: "Poželjan si, partneri smo." Da, da. Kakva su iskustva ostalih vrtića i jeste li vi svi nekako komunicirate zajedno i jeste složni nekako za, za i u, kako bi rekao, kad idete prema gradskoj vlasti ili. Pa jesmo, mislim, mi smo svi u istim problemima. I privatni i vjerski vrtići, mi smo svi u istim problemima. Zašto uopće to, to sam primijetio, uvijek se, koja je razlika privatnog i vjerskog vrtića? Zar nije to ista stvar? Što to vjerski znači? Mislim, osim onog očiglednog. Dobro, oni imaju pojačani, tako je. Malo, malo više rade. Oni, znači, u svom planu i programu, u svom kurikulumu imaju.

Vjeronauk i takve stvari. Tako je. E, tako je. Ali osim toga, jel ima ikakvih pedagoških razlika od roditeljskih? Ne, nema. Nema, nema. Nema. Dobro, oni se mogu možda pomoći nekim donacijama. Uostalom, mislim, sestra Anita i sestra Rahela su, samo se postavi pitanje i pitaj ih se na koji način, kako, kako vi možete, kako ovi ne mogu. Da, da.

Sad je dogradonačelnik Mileta je nedavno nekakav video izbacio na, na svom Facebooku. A, vidjela sam, vidjela sam. To se, to se širilo dosta, ovaj, pa hvali se. Evo sad, znači, šta smo rekli, petstotinjak djece je u privatnim, ajmo reći da, ajmo reći da otprilike toliko fali. I sad se hvalio se s nekakve dva dnevna boravka od po 20 djece. Mislim, što to uopće znači, to dnevni boravak? Jel to sad znači da je povećao kapacitet za 40 ili, ili što znači? Pa slušaj, ako, mislim, to može, može, može svakako značiti. Može značiti na način da će opet iz, iz dogodine opet biti iskaz interesa, pa ćemo još 40 koji iskažu interes upisati tu. Možda će neki neadekvatni prostor zatvoriti pa prebaciti tu 40 djece. To je opet sad stvar, stvar vizije gradske uprave u kom smjeru oni vide razvoj svojih vrtića. Znači, ako ćeš ti napraviti tri nova vrtića, ti možeš u tri nova vrtića

izmjestiti djecu iz neadekvatnih prostora da budu u adekvatnim prostorima, u novim prostorima i da posluju i privatni vrtići. A možeš, znači, napraviti tri godine zaredom iskaz interesa pa jednostavno ostaviti djecu šta su u neadekvatnim, nek i dalje idu tamo i po iskazu interesa upisati djecu iz privatnih i vjerskih u, u nove prostore i to je to. Da, da. Sad. Često se spominje taj DPS, ovaj, državni, što je to, državni pedagoški standard? Je li to onda nekakav, kako bi rekao, skup? Pravila, tako. Pravila i tako. Tako je. A sad si spomenula si neadekvatne uvjete. Kako to da mogu biti u neadekvatnim uvjetima? A kad god se donosi novi zakon, on stupa na snagu, znači, donošenjem, jel tako? Misliš za nove. Tako je. Aha, ali. Tako je. A ovo sve šta je tako, šta je. E, to nema retroaktivnog. Tako da, ovaj, sad u tim prostorima sad ne

bi mogao više otvoriti vrtić, ali dok on traje, dok dur, dur, ono šta kažu. Da, da, da. Znam, meni je mali išao jednu godinu u, ovaj, jedan od tih vrtića. Mislim, odgajateljice su bile super, stvarno. Divne su žene bile. Ništa tu nije bilo problema. Ali isto to je onako jedan stančić sa ono gdje bi trebao parket. Ajme, majko, na šta liči. I baš je to, ne znam, možda puno ljudi nije ni svjesno ko ide sad, ne znam, djeca im idu na vidike ili nešto. Da ima i takvih koji stvarno, ono, izgledaju, mislim, okej su tu prozori i to je sve nekako, ima klimu i to, ali to stvarno je malo klaustrofobično i onako, tu bude dosta djece i to.

A šta bi ja rekla, pa zar nije gradonačelnik rekao da je, da nije napravljen facelift, nego da je sve uređeno? A da, eto, valjda te nije. Ja da sam, ovaj, ja da sam, ja da sam roditelj, ovaj, ja bi prihvatila taj njegov poziv pa bi otišla, ovaj, u onaj šetajući takozvani kolegij. Hodajući, ja mislim da je to. Hodajući, šetajući. E, ja. Znaš što toga nema više? To je bila čak i dobra fora. Koje su to, ne znam, 2015., 14., tako? Davno. To je davno. Sad su izlazili među narod. Ne znam bi se sad. Usudili. Usudili više to, ne znam, nekako. Stvarno su dugo su već na vlasti i to. Imam dojam da to promijeni čovjeka i onako.

Ne znam. Bili su prije susretljiviji i to, promijenili su se dosta. Pa ja, ja samo mogu reći po nekom, ono, mome, mome, ne znam, prošli smo mi tu garnitura i od, čini mi se, Županovića, Nede Klarić, Burića. Kako se još ono zvali to sad? To je bio ja. Nisam toliko pratio tad, bio sam mali. E, to je. Nisam toliko. Bilo je ono perioda kad se, kad, kad se subvencija uplaćivala svaki drugi mjesec. Ono. Ma svašta se događalo. Svašta je tu bilo. Tako da, ono, ovaj, ali dobro, evo, ne mogu reći. U zadnje vrijeme se stvarno na vrijeme se isplaćuje. Osim tog kiksa kad je bilo 11 mjeseci. Ali dobro, preživjeli smo. Netko je digao kredit za dati plaće. Netko je te godine jednostavno smanjio broj radnika preko lita. Ali mislim, smatram da Šibenik ima, ima, ima mladih, elokventnih ljudi.

Pa evo, ja, ja bi tebe. Evo ga, evo ga. Nema nikog iza mene, od mene. Ono, da, da miješava, da se nekako, ono, ne umreže. Ono, pusti sad HDZ, pusti SDP, pusti ono. Ma ništa od toga. Pusti to, ono. Daj, ajmo, ajmo ljudi, ajmo, ajmo stvarati neke nezavisne. Nezavisne liste, jedine. Nezavisne liste. Pa ajmo pokriti s jednom nezavisnom listom, odgoj i obrazovanje. Ajmo, ajmo pokriti kulturu sa nezavisnom. Ajmo, svaka nezavisna lista da po-ono, ekspert uzmi za, za područje, nađi pet, šest, deset, petnaest ljudi koji su u tvome, eksperti. I ako se, ako, ako ima, ako se tako umreži, po meni, to je sad neko moje, ono, razmišlja naglas. Sad je sad jao, šta ja kažem, ono, optimist, vizionar, mislim, ono, uvijek može, ono, može drugačije, može bolje. Ovaj, i da se tako napravi nekih nezavisnih listi, eksperti za svako područje i onda ajmo, ajmo raditi za dobrobit ovog grada. Da, da, pa je, bilo je dosta u nekim gradovima manjim i općinama i tako su,

tako bi se pojavilo se netko tim ljudi. Mislim, pojavio. Oni su uvijek tu i onako, pomeli bi na izborima i to se. Ja nisam, kako bi rekla, meni, meni politika nikad nije bila u fokusu. Mogu reći da sam baš, ono, politična. odgajana sam tako da izlazim na izbore. Znači, ono, u obitelji. A ja volim izaći uvijek. U obitelji. Ja da nisam imala, nisam imala roditelje koji kad je glasanje, 18 godina, nema, nećeš, idemo glasati.

Da, da. Jednostavno tako, tako sam, tako sam odgajana. Ali ne znam, smatram da, da se može puno, puno bolje i da imamo, da Šibenik ima kapacitet za to. A mislim, ni, ne smatram se više mladom, ali tužna sam šta, evo, ja sam, ja sam rođena na Gorici, odrasla sam na Gorici i ja ne volim više ići u grad. Ne volim, ne volim ići u grad. Zašto, kako misliš? Jednostavno, meni je politika, gradska uprava, vlast, HDZ, toliko mi je, posao mi ovisi o politici. Znači. Da. Ovisimo jedno o drugome. I onda toliko mi je više, ono, ti sliku, zgaditi pojam tvog grada.

ne znam, ono, evo, kažem ti, imam, imam dvije, imam dvije kćeri koje će do godine će obje biti na fakultetu. Ja, ja ne želim da se oni vrate ovdje. Pa zašto ne? Nije, mislim, nije Šibenik toliko loš. Ja sam isto u Zagrebu sam živio u dva navrata. Uvijek me netko vukao natrag. Ne znam. Nije sve ni u politici to sad. Pa znam. Ja se sad tim bavim, pod navodnike, i tu se pjenim i svašta govorim, ali opet, nekako grad nije loš toliko. Ali meni je, znaš šta je sad najgore? Meni je valjda toliko više ima na verziju da je meni asocijacija Šibenik, gradska uprava. Ja kad idem. Shvaćam, ne, previše si. Ja kad idem u grad, meni je u grad, ja ulazim u centar grada, idem u gradsku upravu i to je to. I znam. Da, da, da, već, već na, na sekiranje, na, na imati posla s takvim ljudima uopće. Je, je i ono, baš je ono baš sad zaobilazim. Sad živim u Grebaštici i onda ga zaobilazim ovako, znaš, u širokom luku. Ne vozim kroz grad, nego idem okolo. Pa i brže, ajde.

Ovaj, a nešto, nešto je gradonačelnik se bio hvalio da vjerski vrtići nisu dizali cijene. Kako to? Je li to, je li to uopće istina? Znaš li što o tome? Nisam, nisam dugo, nisam dugo razgovarala ni sa sestrom Anitom ni sa sestrom Rahelom. Tako da ne mogu, ne mogu reći sad, ono, ne, neku ažuriranu informaciju nemam. Zadnji put kad smo pričali, bilo je možda, možda u proljeće, isto ono bilo kao kako ćemo. Teško je. Znam da mi je čak i sestra Anita rekla da njima samostani iz drugih gradova pomažu isplatiti plaću. Ovaj. Jesu oni dizali odgajateljicama? Je li imaš informacije? Pa mislim da jesu. Mislim da jesu. Ali opet, oni kad tad moraju njihov samostan vratiti taj dug. Ono, ja imam, ja ću kredit uzeti na banci, a ne znam točno kako, na koji način to funkcionira. Nešto malo jesam upoznata, ali sad da nešto kažem, vjerojatno ću reći krivo. Pa ne, ne, ne bi tila, ono, šta, šta ne znam. A je li ima gradova koji gdje su tu famoznu subvenciju da, da je jednaka i za

privatne ustanove i za, i za gradske? Pa ima, ima. Split ili Pula ili tako neki gradovi? Pa mislim čak Split, pa i Zagreb. Da. Nisam sigurna za Pulu. Mislim, Bjelovar. A mislim, po meni bi to bilo jedino pošteno. Mislim da je čak ima, i mislim sad isto i Velika Gorica je, ono, besplatan je vrtić Velika Gorica. Umag je davno besplatan.

Sinj. I sve to. Ja vjerujem da je, da je moguće. Ne znam, ni nemam uvida u gradsku blagajnu, ali ono kad čuješ. Ah, gradska blagajna. Ma ne, uopće ne mogu. Na svašta voli trošiti. Ne želim, ono, ja imam svoju blagajnu i ne želim uopće gledati. Da, da, ma jasno. E, ono šta imaš, s tim se pokriješ. Da, da, ono, da imam više, dala bi, dala bi odgojiteljima više. Mislim da nikad, otkad god radimo, uvijek, uvijek smo nekako zakidali, zakidali smo plaće. Nikad nismo zaki, mislim, zakidali. Uvijek na štetu zaposlenika se išlo, nikad se nije išlo na štetu djeteta. Znači, ti, ti kao privatnik, kao vlasnik i ravnatelj privatnog vrtića, ja ne mogu dopustiti da u vrtiću nema, ne znam, tempera, papira, škarica, plastelina, materijala, da su srušene pločice, da je opasan, da je, ne znam, vodokotlić ne valja.

To nema tu čekanja. Kad se vodokotlić pokvari, nema tu čekanja sad pet dana. Ako će meni pet dana voda teći, ja ću. E, mislim, to se odmah. Odmah se rješava. Odmah se rješava. Tu, tu smo mi možda u odnosu na, na gradske vrtiće, mi smo malo brži sustav. Jer znaš da ako ja pustim vodu da mi teče pet, petnaest dana. To će se pojaviti na, na cijeni. Tako je. A možda u nekim tako većim, većim sustavima je malo, malo je tromije to.

Da, baš smiješno da si spomenula te kotliće tu. Kad ti kotlić pušta, to se ne čini puno, ali to kad se u 24 sata ovaj koliko tu kubika ode, to ne bi čovjek rekao. Skupi se, skupi se. Šteta. Ali meni isto, ajme opet, ono, ajde, anegdota. Znači, imaš jaslice same za sebe. Imaš, ne znam, deset, petnaest, dvadeset, ovisi jedna, dvije grupe. I sad uvijek tu jaslice su mi uvijek bile u najmu. I uvijek je tu sad mjerilo je li odvojeno, nije li. Ali evo, nađe se prilika. Znači, tu su jaslice, tu je dvadeset djece, tu se troši ono brdo vode. Ali u stvari jasličari nose pelene.

A da, da. Koliko mogu ja reći. I sad kad gledaš, ono, potrošiš, ono. I sad ako si u zgradi, sad se tu gleda, znači, po, po članu, po članu, ajmo reći, kućanstva se po glavi plaća, plaća voda, jel tako? Da, da. E, i sad ti imaš dvadeset jasličara, a manje vode potrošiš realno nego neka možda troje ili četveročlana obitelj. Pa sigurno, da. Još ih i ne kupate tamo.

Ali dobro, mislim, to je malo percepcija ljudi. Ono, sad ti si privatnik i onda ajmo. Ma općenito, jako to nekako. Ima se love, ima se ono. Udri, udri. E, e. Da, da, to je tako. Ne znam, ne znam kako je došlo do toga jer je to još iz prošlog sustava nekakva takva percepcija ili. Ne znam, jednostavno to je čudno. Ne znam.

A je li imate šta u vrtiću djece s nekim poteškoćama, ne znam, autizam, to jest spektar i to kako? Imamo. Kako to izgleda? Mislim da ne, ne mislim, nego znam da nema niti jedne generacije, nema niti jedne grupe u kojoj nije uključeno dijete s poteškoćama. Bilo, imali smo isto i djecu koja nisu, nisu mogli hodati. Pa sam, sam, nema asistenta. Neće grad platiti asistenta. Dobro, nema ni u gradskom vrtiću asistenta. Meni je dijete tako sa poteškoćama, nije preveliko. Nema trećeg odgajatelja. Ajoj, a to, mislim da ne. Nešto su govorili kao da hoće, pa onda da neće, ali ukratko ne. Mislim, možda dobre su tamo odgajateljice gdje ide, ali opet nema, nema nikakvu baš osobu baš za njega posvećenu. Dobro, ima defektolog, logoped. Ima, evo, sad kreće, sad će krenuti u logopeda i tako. I isto je bilo na, na pola vremena, što je, a meni zbog posla i to nekako u principu paše. Tako da, sreća Božja da, da to u praksi nije problem.

Ali ide, ide u logopeda, bio je išao u psihologa. Evo, sad, sad je opet, sad je deseti mjesec, sad će opet krenuti i tako. Mislim, meni su u principu su mi iskustva sa gradskim vrtićem jako pozitivna. Sa svima, samo kao i odgajateljicama i ta i defektologica, to jest, sad se drukčije zove, i logopedica i to. Ne znam. A to bi tako. Super ljudi i žene. Tako bi to trebalo biti. Znači, ti, ti si došao, upisao si dijete u vrtić, ti si sretan, ti si, ti želiš da tvoje dijete u vrtiću raste, napreduje. Kad ti njega ostaviš, da ti miran ideš na posao ili da i znaš da ti je tvoje dijete u sigurnim i stručnim rukama, jel tako? A što se sad dešava u, u, u kod mene u vrtiću?

toliko, toliko je slika u javnosti pokrenuta, ono, da smo mi, ne znam, profiteri, izrabljivači, ali sva sreća, mislim da većina roditelja je to nakon toliko vremena i agonije shvaća. Ali ja sam tužna i teško mi je razgovarati uopće s roditeljima. Oni stvarno imaju potrebu razgovarati, sastanak, razgovaraj, zašto je ovo ovako, objasni, pričaj, objasni. I onda, ono, mislim se, pa čekaj, stani malo. U vrtiću upišeš dijete da bi ti mogao u miru ići raditi, da bi se osjećao sigurno, da tvoj, da dijete raste, da se razvija, da je s prijateljima, da napreduje, da se obrazuje. Znači, imamo odgoj i obrazovanje. Tako je. To su programi i to je sve. A ti moraš, ti, ti razmišljaš, ono, dođeš na posao i razmišljaš, aha, šta je sada, hoće li biti ovoliko, hoće li biti ovako, kako ću platiti vrtić. I mislim da je tu toliko, ono, ubačena neka negativna.

Da, da, shvaćam. Baš, baš negativna energija. Ne znam, ono, stvarno roditelji su se nadali nakon, nakon leta da će, da će grad možda, možda izaći u susret, pa čisto, ono, dio da im se pokrije. I oni bi bili zadovoljni. Ono, ja cijelo ljeto, ono, pozivi, mailovi, Franka, hoće li, hoće li, hoće li bar dio samo da ovo, samo da ono. Ja ne želim svoje dijete, ja ne želim ispisivati. To je bilo plača, suza, ono, mislim, nekom je to bilo treće dijete. Znači, tu si petnaest godina smo zajedno. Ali opet smo skrenuli s teme. Ja. Nema veze. Nije, ponese me. Jednostavno me ponese jer radiš s ljudima. E, radiš s ljudima, radiš s djecom.

Svaka obitelj, svako dijete, šta ti kažeš, to može biti dijete redovnog razvoja i dapače, puno je lakše roditeljima s djecom urednog razvoja nego ti koji se nalaziš, ono, u situaciji di, ono, moraš ovdje u Šibeniku čupati, tražiti hoćeš li naći logopeda u Šibeniku, hoćeš li naći rehabilitatora. Ono, voziš za. Ja gledam. Ako nađeš, bukirani su full, nema šanse i tako. Tako je, jer kad, kad, kad čujem, ono, onda ovaj, ovi idu u Zagreb, ovi idu u Split. Ali evo, ajmo se, vratit ćemo se na temu. Je, znači, imamo stvarno, ovaj, u, u svakoj grupi imamo, imamo djecu s poteškoćama.

i prošli smo dosta edukacija. imamo zaposlenog od prošle godine radnog terapeuta koji nam je tu stvarno velika pomoć. Imamo, imam, imamo, kako, psihologa, psihologinju, pedagoginju. I ja sam isto dosta edukacija prošla, tako da, ovaj, imali smo i djecu sa Downovim sindromom, djecu iz spektra. Sad opet, što ti kažeš, autizam, to je spektar. Tu su velike, velike. Može biti, ono. Tako je, mi imamo. Neobičan do, ono. Jasno, mi imamo, mi imamo dosta djece koja su u spektru i imaju dijagnozu autizma, ali osam sati su u vrtiću. Znači, ako netko ima papir da je u spektru, ne mora on nužno imati četiri sata. To tako mora biti procjena. Ako, ako, ako stvarno vidiš da je dijete, to nije sad tu stvar ni roditelja ni mene i ne znam koga. Ako, ako stručne tim vidi odgajatelj da je tu za dijete too much, jednostavno previše. Oni su dosta senzorno, ono, osjetljiviji, buka, svjetlost, galama.

Ali i to se razlikuje. Moj, na primjer, nije u tom smislu. Pa to, e, pa to ti kažem. Znači. Ima neke druge stvari. On je neverbalan i tako, ima, vokabular mu je praktički nepostojeći. To je onako jedan drugi niz problema. A je, ali sad. Znao je biti s drugom djecom onako agresivan i to. Mada to se sad konačno smirilo i puno je bolje nego, nego što je bilo. Ali to je onako, roditelj koji to ne prođe. Ne može znati. Ne može znati. Zna samo dobivati onako, ono, savjete, pričaj s njim, ovo, ono. Ne razumiješ. Je. Dijete je, ono, kad je takvo, to je, to je gadno. Ali, ali ide to sve na bolje. Ja mislim da će on imati normalan, dobar život. Samo treba raditi s njim. Tako je. Tako je. Šta kažem, obitelj je tu prvi, prvi terapeut. Ali opet, normalno, i, i, i djeci koja imaju razvojne poteškoće, djeci koja su u spektru, mislim da samo radimo gore ako ih izoliramo i ne upišemo u vrtić. Mislim, okej, ti sad sam kažeš, sam, sam sad kažeš, ono, govori, govori, progovorit će. Ali ako si ti u okruženju di su djeca oko tebe, di, di se priča. Mislim, neverbalnoj djeci je puno teže u vrtiću jer

oni, ako ti kažeš, bi, bi agresivan. Ako smo ja i ti tu i ja ne pričam, ti pričaš, a ja to tvoje želim, ja tvoj mikrofon želim. Znači, šta ću ja napraviti? Ja ću ti uzeti mikrofon. Da, da, emoti, pa on sad on neku igračku je na, ono, umio, neko mu uzme i nije sad da ga on, ne znam, prebio. A jasno, ali to je, e, to je dovoljno da, znači, i tu tebi kao roditelju će i točno znam, ono, svaku tu situaciju gdje tebi kao, ili ono kad se dijete grize. Teško je roditelju čije dijete grize ili čije dijete će udriti, a teško i onome koji je dobio batine. Mislim, batine, karikiran, nisu to batine. Da, da. Odnosno, tko je ugrižen. Pa je, meni je to užasno teško. Tako da tu treba baš, ono, senzibilizirati i roditelja jednoga i sve ostale roditelje da je to samo jedna faza razvoja koja će kod djeteta sa razvojnom poteškoćom malo duže trajati nego kod. Da, da. Ali svakako rad, rad, rad, rad, rad, rad, rad i samo rad. I meni je, meni je stvarno, ono, žao mi je kad često, kad često idem u Zagreb, ono, na, na raznorazne edukacije i kad vidim koliko, koliko, kolika

je ponuda za djecu u većim gradovima i odem na Šib, u Šibenik, ono, baš, baš, baš budem tužna. Ponuda, misliš, stručnog. Stručnog, tako je. Stručne pomoći. Mislim, i još ovdje ljudi dosta roditelji, što sam ja primijetila, mi, mi uputiš roditelja na ranu intervenciju. A i to smo išli isto. E, ali kad netko čuje riječ rana intervencija, Centar za odgoj i obrazovanje. A je, ovo je. I teško je, teško je tu u stvari roditeljima prihvatiti. Moje iskustvo je, na primjer, dosta su onako okolišali, nekako se užasno se boje reći, onako, iako možda i nisu stručni da dadu neku dijagnozu ili uopće možeš li to dijagnosticirati na takav način. Ali valjda su poučeni iskustvima roditelja gdje polude na to. Kako se ja, na primjer, više tip osobe. Reci mi kako je, pa ajmo raditi na tome i ono. To, to je. Ja evo isto, točno, evo, moja lola će se tu prepoznati. Ovaj, majka jedne moje curice isto tako. Znači, ona, ono, godinama vidiš, vidiš problem, a problem nema ime.

I onda kad, kad je problem dobija ime, ono, onda si dobija jedan feedback da, znači, aha, bija si, u pravu sam bila. Da. Šta, šta, to je ono šta ti kažeš, znači, reci mi. A opet, s druge strane, kod, kod razvojnih poteškoća danas ima tu dosta i ovog ekranizma i tu su, tipa, autizam, ono, sam taj početak spektra, ekranizam, razmaženost, to je jako slično u, u, u maloj dobi, bar nama, meni, detektirati normalno kako dijete raste. Ali to mi je, to mi je s ekranima upitno jer, mislim, ne želim se sad kontrirati, ali, na primjer, ovaj stariji sin, on mi je isto malo kasnije progovorio, onako, sa, sa četiri je počeo tek, onako, smo se brinuli i to, ali on je sad, sad peti razred, on je, on je super, super dječak. I onda kad smo, kad smo drugo dijete čekali, onda smo isto, ono, pa valjda neće sad i ovaj nas, hajmo, još, još je, pod navodnike, gori ispalo. Ono što želim reći da su imali, je, krivi smo malo s

ekranima, puno je tu YouTubea i svačega, ali, ali danas to je više-manje univerzalno i nisu svi baš. A ne, ne znam, meni je, meni je alarm, na primjer, kad mi dođe sad, dođe, ono, upis, dođe ti ili kroz godinu, dođe ti roditelj sa djetetom od dvije i pol godine. Pa kad meni roditelj kaže, ali kaže, on ne priča, ne priča, priča engleski, ovaj, zna sve na mobitel.

To ti je već, ono, alarm, priča engleski. Ej. A da, neću ništa komentirati. A mislim, da, da, živim u Velikoj Britaniji, ja bih rekla super. Mislim, predivno, dijete govori odlično, ali. A evo, ovaj stariji mi je, na primjer, on je isto, to je bilo smiješno, njemu su, kad je počeo govoriti, na primjer, glagoli su mu bili na hrvatskom, ali imenice mahom engleski. Ali to je malo po malo nekako se izjednačavalo, tako, on i dan danas.

A mi to možda sad neugodno ti reći, imam dojam da bolje zna engleski nego hrvatski. A dobro, di je, di je, di je on, znači, da li vi u kući pričate engleski? Pa naravno da ne. Di je uvra engleski? A mislim, sa, sa ekrana, ali. Ali dobro, sad. Nisam siguran da je to toliki problem. Pa čak, ajde. Dug je život, on je mlad, on. Može se, može se. On stalno hrvatski priča, mislim. A ovo mu je samo i to što je već sad tečan u engleskom, ja to ne vidim kao nužno kao problem. Kao problem. Pa gledaj ovako, znači, ne samo svako dijete, svaka osoba ima svoj jedan stil i način učenja. Znači, imaš, imaš ljude koji su, koji auditivno, ovaj, najbolje uče. Imaš ljude koji su kinestetičari, koji kroz pokret i kroz. Uče. Imaš vizualce kojima je jednostavno prirodan oblik učenja, stani i promatraj, upijaj. Tako da, moguće da je, da je on u stvari, ajmo reći, auditivni tip i koji je slušajući. Njemu nije trebalo puno da, da on poveže i upamti.

Šta kažem, kod nas u školama, kad dijete izađe iz vrtića, onaj tko je vizualni, tko ima vizualni i auditivni stil učenja, kojem je to, ono, u stvari primarno, njima je super u školi. Jer šta je škola, sjedi, gledaj, slušaj, jel tako? A ono dijete kojem je kinestetičar, koji je kinestetičar, koji uči kroz pokret, daj njemu loptu, onu za, za fitness loptu i daj mu da, da skačka. Ja vjerujem da će puno bolje naučiti nego što si mu rekla sjedi i gledaj. Da, da. Jednostavno, to je jedan prirodni stil učenja. Međutim, samo što škole naše ne mogu, mislim, mi smo miljama, miljama od toga.

Kako bi, kakvu bi poruku poslala, mislim, poruku, što bi na kraju, kako se nadaš da će ova situacija se završiti? Je li ima nade da, da, da nekako se roditeljima olakša, to jest da grad na koncu poveća subvenciju, mislim? Ne znam. Ja sam ovako, ja sam optimist. Ja uvijek, ja uvijek vjerujem da će se nešto promijeniti, da će se promijeniti nešto na bolje.

Jednostavno, to, to me vodi, to me, to me vodi kroz život. Nisam, nisam neki negativni tip. Nisam. Uvijek tražim dobro u ljudima. Uvijek u svakoj nekoj situaciji pokušavam izvući dobro iz nečega. Tako da ja vjerujem da, da hoće. Tu će se sad puno mojih, ono, prijatelja, tko bude, gleda, sluša, onako, reći: "A luda li si," kaže, ono. Zašto? A zato što, evo, milijun puta oni meni kažu, ono, ti nisi normalna. Kako uopće, kako uopće vjeruješ? Kako vi, ono. Ali mislim da toga nema. Onda, ako nećeš biti pozitivan, ako nećeš biti optimističan, onda, ono, šta kažem, kv.

Sve. E, tako da ja se nadam da će se stvarno i vjerujem da će se nešto promijeniti, jer ne, nije, nije mi, nije mi ovo okej. Mislim, ja sam, kao što znaš, možda kroz stranicu, jako sam protiv trošenja javnih novaca na, ajmo reći, pod navodnike, gluposti, ali, na primjer, ima, ima iznimki, tipa, super mi je ovaj od, od Đurićev i njihov, ovaj, projekt autobusa, zakon. To je, to je ono što je trebalo. Ono prije je bilo nepouzdano, to je bilo svakako. I evo, uveli su nešto dobro, jeftino. Koristim ga često. Mislim, imam ja auto, ali, ali onako, s djecom znam otići, ni briga ni pameti, sjednem tamo na autobus, eto me na Poljani i, ne znam, prošetamo i vratimo se natrag ili odemo pješke ili što god. A to opet ovisi koji si dio grada. Ja ne znam šta bi rekao netko tko živi na Rokićima, u Rokićima. Njemu super. Jest, ima, ima problema.

E, ali dobro, za neku ovu osnovnu, bazičnu našu ovu ulicu, cestu je okej. Da, mislim, sad ima još dvije godine od, od uvođenja tih buseva. Nešto su govorili nove autobuse i meni je nevjerojatno da je sad. Stalo. Stalo je, mislim, rekli su kao treba još autobusa, svjesni su oni problema, bla, bla, bla. E, sad stvarno grad nema, ne znam, 150.000 eura za, za autobus. A tamo su nekakav poziv za, ne znam ni ja što, za nekakvo kulturno-umjetno nešto. Puste stotine tisuća eura pršte na sve strane, a nemaš za buseve. Mislim, sad to meni ništa nije jasno. E, a to treba. Ali hoću reći, ali skrenuo sam s teme. Znači, imate neke stvari. Ima dobrih stvari. Tako je. Gdje mi je okej da se javni novac na nešto i sad to, nije to samo čuvanje djece i to je, to je, to je odgoj djece i, i da roditelji na kraju mogu ekonomski sudjelovati. To ako ti ne možeš, onda sam ja zakon. Tako vam mislim. Kad otac, otac ostanu kući i ne sudjeluju u poslovima, to, to treba. Meni je općenito ovako ići, u stvari, bilo bi nekako najoptimalnije. Znači, u Zagrebu postoji, ima županija koje su napravile svoju županijsku mrežu vrtića.

I onda se, znači, na nivou županije se donese. U Šibensko-kninskoj županiji, znači, grad, općina, ovo, ono, svaka općina će, ne znam sad, 70, 75 posto, 80 posto, odluka je njihova, 90 posto, 20 posto sufinancirati roditelje. Ostalo roditelji plaćaju sami. I da je to jedinstveno za sve, razumiješ?

Znači, reci, okej, evo 80 posto. Sljedeću godinu, i to ne mora biti fiksno da je, da, da, da je sad to dovijeka. Ajmo reći, ovu godinu, sad ne znam kako to ide s tim gradskim proračunom, nebitno, ali sad malo, ono, karikiran. Ovu godinu, ako znaš neku projekciju da grad možda neće imati novaca, okej, ajde, bit će 60 posto ćemo cijene sufinancirati. Sljedeću godinu će možda nešto, nešto biti drugačije. Ajde, ajmo, ajmo sljedeću godinu sa 65, 70, pa ćemo treću godinu reći, a ipak nam je previše, ajmo na. Znači, to je, to je nešto šta može biti promjenjivo. Ne znam, ja sam znala imati prije, grad je meni davno, davno je tu, kad je donešena mreža, rečeno je 166 djece. Ja sam ih imala upisanih više od 166 i ta se djeca ne bi sufinancirala. A sad ih imam upisano manje. Znači, to je, to je živi sustav koji je svake godine drugačiji. Zašto to mora biti betonirano, cementirano, tako? Da, da, shvaćam.

Kao isto mislim i škole. Ove godine će u jednom razredu biti toliko, u ovome će biti, dogodneće biti više i, i vrti se. Mislim, jel se sad otvorio, jel se izgradio se na Vidicima, tako reći, novi, dva nova kvarta. Da. U dijelu Vidika. Zar ne bi bilo sad logično tamo otvoriti vrtić? E, ovi vrtić Vidici su jako pretrpani. To je. Pa, pa to. Znanstvena fantastika. Znači, ajmo, ajmo malo razmišljati suvislo. Ako se, ako se u tom dijelu grada su dva kompleksa niknula, ajmo razmišljati di ćemo tu. Ne, mi ćemo na, šta je rečeno, Gomljanik. Šta će sad onaj roditelj iz Šibenika voditi na Brodaricu dijete u vrtić? Jel to, jel ima, mislim, jel ima smisla? Pa nema baš. Nema. Znači, ajmo malo, ajmo razmišljati. Imaš otvorio ili, ili Batižele. Super. Ajde, evo, imamo prostor Batižele, otvorit ćemo novi vrtić na, na Batiželama. Ovako, ja ne znam. Ali ajmo sad razmišljati. Ne samo vrtić, nego taj cijeli kvart, ja sam skeptičan dosta.

Ali dobro je. Kad tad, jednog dana će sigurno nešto biti. Ali s druge strane, znači, tu imaš 50, nit 5 metara zračne linije imaš Ljubicu. Imaš, imaš školu Jure Dalmatinac gdje je, ne znam, upisano 10, 11, 12, koliko, dva, dva razreda prvaša po 10 djece. Znači, u tom prostoru ti nemaš, nemaš djece. Odakle će, odakle tebi roditelji moraju dolaziti na Batižele? Sa Vidika, odakle? Iz Mandaline? Da, da. Znači, ajde, ajmo, ono, malo, malo logike. Ajmo malo razmisliti. E, tako, ajmo, ajmo prvo razmisliti, pa onda djelovati, a ne sad, ono, ajde, izbori su, pa ćemo sad, sad ćemo ovamo, sad ćemo ovamo, sad ćemo ovo, sad ćemo ono. I onda ljudi padnu, sad ćemo.

Samo malo stani, ono, razmisli, pa tek onda reci, ono, ispeci, pa reci ću. A, pričaj. Eto, ništa, dobro smo sve prošli, ja mislim, teme. Ovaj, ništa, želim ti puno sreće tebi i ostalim, ovaj, stanovama, da se to nekako razriješi, da ipak, ipak se nađe novac. A to nije, nije glupost, nije, nije nešto stvarno, stvarno bitna stvar. I tu je, eto, po meni, jedna rijetka prilika da se, da se roditeljima stvarno pomogne i da se nešto. Da se, da se, da se pomogne. Jednostavno je, poslovanje je skupo i niste, znam da nisi ti i ostale vlasnice te zloće ili nekakve pohlepe ili ne znam šta digli i to je, to je jednostavno. Ma ništa, meni, meni isto. Tu sam, ovako sad malo, ono, kad gledaš, ideš malo, malo dublje zagrebati kako drugi gradovi rade. Pa kad ti vidiš da Split, ne znam, roditelju koji ima dvoje djece u privatnom vrtiću, znači, za jednog će platiti ovoliko, za drugo dijete će platiti ovoliko. Znači, on će pomoći tom roditelju da, zato što ima dvoje djece, da

mu bude jeftinije. Pomoći će to on i roditelju koji, tebi će pomoći ako su ti dvoje djece u gradskom vrtiću. A što je taj roditelj kriv koji nije, nije upisao dijete u gradski vrtić? Jer evo, na, na Šubićevcu, kraj mog vrtića, opet su se, tamo su zgrade napravljene. Znači, ti si upisao dvoje djece kod mene. Zašto, zašto mu, zašto mu ne daš? Dajem mu ja popust. A zašto grad to, na neki način? Ne, mislim, jel bi to bilo okej, ono, za treće dijete, za četvrto dijete, da se. Malo pripomogne, da.

Jel da sam, ako ćeš sad mene zvati, ne znam, lopovom ili ne znam čim, pa, pa ako ja dam popust na bolest, ako dam popust na, na braću i sestre, jel ja to dajem iz, iz, iz mog profita? Iz dobiti, iz čega? Mislim da je, da je tu isto puno toga rečeno s tim, jel da ja gledam sebe, hoćemo onda popust? Da. Da sam ja tu došla da ja, ne znam, nekoga izrabljujem i da, ne znam šta radim.

Došla sam pošteno, pošteno odraditi svoj posao, ali evo. Dobro, Franka, hvala ti puno na, na, na gostovanju. Bilo mi je ugodno s tobom razgovarati. Nadam se da smo malo gledateljima pojasnili što se tu događa i tako da nije sve tako kako se čini. Ja se nadam. Nisam ti dala puno prilike govoriti. Nema veze, ti gost je u fokusu uvijek. Ništa, želim ti, želim ti, inače, kažem ti što, ovo što radiš sa stranicom, mislim, volonterski radiš, svaka čast. Već ima, mislim, stranica, ono, brend ime, podcast. I ja mislim da bi se mi trebali, građani, ovaj, udružiti i pogurati, ovaj, pogurati da na neki način, ovaj. Hvala lijepo. Se uključe. Mislim, ne, ne samo ti, nego i drugi, i drugi mladi ljudi, ovaj, u borbu za, za kvalitetu života, u stvari, u svom gradu.

Ništa, hvala ti lijepa što si došla. Pa nadam se da ćemo i drugi put u nekim, možda i drukčijim temama. U drugim temama, je. U drugim temama, da, da. Je, bilo bi mi stvarno drago da, ako sljedeći put dođem, da to bude, ono. Da, možda nekako. Da, popijemo kavu i čašu soka. Može. Eto ga. Eto, ljudi, pozdrav svima.

Slične epizode