Epizoda #31 · 24. svibnja 2025. · 1 h 1 min

Petar Baranović o izborima, sučeljavanju, Tijatu, proračunu i spalionici smeća

Gost: Petar Baranović, predsjednik savjeta šibenskog SDP-a

Lokalna politikaMore i otoci

Podijeli: Facebook X WhatsApp Viber

O epizodi

U ovoj epizodi gost mi je Petar Baranović, s kojim pričam o ključnim temama vezanim uz drugi krug lokalnih izbora. Dotaknuli smo se većine u županijskoj skupštini, konkretnih infrastrukturnih pitanja poput Dolca, ceste Knin-Drniš-Šibenik, ali i ekonomskih tema kao što su županijski prihodi, proračun i regulative.

Poglavlja

Transkript

Prikaži cijeli transkript razgovora

Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druge strane medalje". Danas je s nama gospodin Petar Baranović. Petre, pozdrav. Dobar dan vama i gledateljima vašeg. Ovo je treći put da si kod mene. Ti si bio jedan od prvih, ovako, ajmo reći, više profilnijih političara i ljudi u gradu, pa evo, jedna zahvala na brzinu tome, onako, eto, to je značilo je. Jedan od pionira u jednom od rijetkih preostalih, odista, neovisnih medija u Šibeniku. Da, iako to nije mi, nije mi namjera baš ni bila biti medij, ovo je više podcast, ali da, okej, kužim što hoćeš reći. Eto, ovo mi je sad 31. epizoda, onako, nije, mislim da nije loše za nekog tko to sve sam radi i eto, se tako malo zeza s tim i ono. Ovaj, evo, ovi lokalni izbori, drugi krug, upao si u drugi krug za, za župana. Kako do sad ide sve i što se događa? Pa vidi, prvi krug je, ovaj, se desio u nekim srazmjerima, upravo onako kako je to i pokazivala nama anketa koju smo naručili od vrlo profesionalne kuće, možda najprofesionalnije u Hrvatskoj, koja je otprilike

pokazivala tu neku startnu razliku u prvom krugu, obzirom na činjenicu da nismo samo u kandidaturi, ja kao kandidat SDP-a i gospodin Rakić kao kandidat HDZ-a, nego da tu ima još relevantnih opcija. Mislili smo u to doba da će to izgledati donekle drugačije što se tiče mogućih protukandidata, ali desilo se na kraju, u ovom, u ovoj formi, na ovaj način, četiri liste koje su po osvojenim glasovima zapravo pokazale da su sve u određenom smislu politički relevantne.

Mi smo povukli, kao što su i sve ankete pokazivale, debelo, najbolji drugi rezultat po redu. Bilo je za očekivati da HDZ, koji ima jaku organizaciju i jaku interesnu mrežu na ovom prostoru, onako, više makijavelistički ustrojeni i nastrojeni, očekivano su ostvarili najveći postotak i broj glasova.

On u potpunosti korespondira sa brojem glasova koji su osvojili prije četiri godine, to je nekih 16. Aha, znači isto je, više-manje. Nekih 16.300 glasova u prvom krugu prije četiri godine, nekih 16.300 glasova približno, u drugom krugu tridesetak glasova manje nego u prvom. Vidiš, interesantno, znači prilično isto je, praktički. Pa to je isto zato što oni već u prvom krugu, oni stvari shvaćaju ozbiljno, i da bi se dobro pozicionirali za ulazak u drugi krug, oni zapravo naprave maksimum odmah u samom startu.

Njihovo biračko tijelo je kontrolirano i disciplinirano. I kontrolirano i disciplinirano, izvuku toliko koliko izvuku, to je njihova trenutno snaga na ovim prostorima. I onda im se desi da u drugom krugu zapravo nemaju prostora za dignuti se, pogotovo kad se u ostatku političkog spektra stvori jedna volja da se njih pobijedi. To je bilo i u slučaju neovisnog kandidata, profesora Marka Jelića. To se sad u jednoj mjeri već polako formira i oko mog izlaska u drugi krug.

Razlika je, naravno, stvar koju treba respektirati u broju glasova. Dakle, mi sa svoje strane moramo shvatiti ozbiljan zadatak i shvaćamo ga, ali nije nedostižna, definitivno. I cijeneći činjenicu da i u drugi krug izlaze glasači opcija koje su ostale u prvom krugu, da se radi o nekih 5.000 glasova ljudi koji su glasali u prvom krugu za opciju Mosta i partnera,

da se radi o nekih 3.500 glasova, nešto manje, tu negdje, takozvanih nestranačkih kandidata koji su formirali svoju listu i isturili gospodina Florijana Žižića i Gorana Šimića kao svoje kandidate. Nema razloga ne biti optimista za drugi krug. To ti znači, Ivica Ledenko ti je baš dao javnu podršku, je li još tko istupio? Pa ja mogu, mislim, potpuno bez problema reći, osim Ivice Ledenka, ono što očekujem da će i nezavisna lista Stipe Petrine iskazati vjerodostojnost u politici. Jesi bio već u kontaktu s njima? Pa naravno da svi mi razgovaramo, mi svi razgovaramo, i u tim razgovorima se neke stvari bruse i dok se ne, ne izbruse, o načinu, modelu, odnosima međusobnim i tako dalje, ali ono što ja osobno vjerujem da će i gospodin Stipe Petrina i gospođa Iris Sukić Kotarac, kao ljudi koji su svoj život vrlo slično meni posvetili političkom

suprotstavljanju HDZ-u, zbog svega onog negativnog što HDZ u hrvatskom društvu, ja posebno i u hrvatskoj politici, predstavlja, da će biti vjerodostojni sebi i da će, jednako kao što je to napravio jedan Ivica Ledenko iz stranke desnog centra, koji je, cijeneći činjenicu da je Most na nacionalnoj razini, direktno suprotstavljen HDZ-u, slijedom te politike i slijedom nekih svojih općih uvjerenja o tome kako na koji način treba vrednovati kandidate, na lokalnoj razini procijenio da sam ja bolji kandidat i on je to potpuno jasno iskomunicirao javnosti. Jednako tako očekujem da onda ne pada na pamet jednom Stipi Petrini koji je svoj život posvetio borbi protiv HDZ-a, da sad ne citiram onu njegovu čuvenu sintagmu, je li, neće Hrvatska živjeti dok. Da, da. A je li te iznenadila? Gospođa Sanja Radin Maćukat u Vodicama kao dio te grupacije, tih nestranačkih ljudi koji su se okupili iza Žižića i Šimića, pa i Goran Šimić, a po njegovim riječima, nisam još kolegu Florijana Žižića, vidi, ja neću uzimati

sebi za pravo da prejudiciram način kako će se on postaviti, ali ja ne vidim odista nijednu opciju koja bi se otvoreno postavila na stranu HDZ-a, čak osjećam i jednu blagonaklonost i susretljivost, simpatije političke i od čovjeka koji vodi u Kninu u drugom krugu, aktualnog gradonačelnika Marija Čačića, koji je također nestranački i čija je donedavna, odnosno još uvijek, zamjenica s kojom je radio ove četiri godine zapravo moja kandidatkinja, gospođa Kristina Perić. Dakle, od onoga što se vidi na političkoj sceni, ne vidim za sad nekog tko je relevantna politička snaga, da je stao na stranu Paška Rakića, međutim, ispred nas je još osam dana kampanje, ispred nas su izbori, ipak, u konačnici će volja svakog pojedinca i građanina. A je li te iznenadila, je li te iznenadilo da je gospodin Kovač tako pružio potporu Pašku Rakiću? Pa iskreno je. Iskreno je, jer gospodin Mario Kovač

je predstavnik stranke koja je oporba u Hrvatskom saboru, gospodin Mario Kovač je oporbeni vijećnik, bar se tako postavljao. A i uvijek je govorio da je HDZ otišao lijevo, puno, i šta ja znam, pa. Mislim. Tako malo, stvarno me je, malo me to iznenadilo. Meni je, meni je to, znate, malo, ja moram reći da mi je to malo čudno slušati od Marija Kovača koji je kao ministar svoju karijeru odradio u vladi Ivice Račana,

kao ministar iz kvote Hrvatske socijalno-liberalne stranke, stranke koju vodi Andražen Budiša, u kojoj je, koji je osnivao jedan pokojni Vlado Gotovac, profesor Škrabalo. Dakle, ljudi koji sve jesu, koji jesu patriote, koji se ne srame svog hrvatskog roda ni identiteta, nisu se sramili, onih kojih više nema, je li, ali definitivno stranke koja ne počiva na nekakvom ekstremizmu, isključivosti i nekakvim podjelama, ali dopuštam da ljudi u politici mijenjaju, ovaj, svjetonazore, i ja sam u konačnici s pozicije nekog lijevog liberalnog centra došao u poziciju, ajmo reći, lijevog centra, mislim, SDP definitivno nije stranka ekstremne ljevice, ona je stranka socijaldemokratske ideje, i ovaj, način koliko je gorljivo zapravo zagovarao određene stvari i razmišljanja u vezi budućnosti ovoga grada u gradskom vijeću i ova njegova reakcija sad su mi malo čudne, pogotovo što je oko ključnog pitanja koje je obilježilo političku scenu Šibenika zadnjih godinu dana, to jest palionica,

odnosno Energana, on imao vrlo izričit stav, a oko tog pitanja smo, evo, sjedili za stolom u SDP-u i razgovarali predstavnici svih oporbenih stranaka, nije mu bio problem doći, razgovor je bio vrlo konstruktivan, vrlo ugodan i gdje je rezultirao u konačnici inicijativom za tematsku sjednicu gradskog vijeća. Da, sjećam se. Nije naišao oko tog pitanja o kojem smo mi imali potpuno isto razmišljanje, nije naišao ni na zatvorena vrata niti na, na bilo kakvu vrstu političkog antagonizma, dapače, na jedan vrlo korektan, konstruktivan i pristojan pristup, friendly, ajmo ga tako nazvati. Sad ta neka njegova izričitost svrstavanja uz HDZ, mislim, ja o strukturi hrvatske politike i hrvatskih stranaka o njihovom porijeklu, povijesti, znam prilično puno jer se bavim s tim već 20 godina i bio sam u privilegiji shvatiti neke stvari, doznati neke stvari koje šira javnost ne zna.

Mario Kovač ih zna, i njegovo svrstavanje uz HDZ meni je malo tužno. Malo neobično. Eto, malo neobično i tužno. Kad bi, kad bi osvojio sad vlast, to jest da bi postao župan, kako. E, i samo, pardon, još jednu stvar da napomenem, međutim, ne brine me previše, jer upravo zbog takvih poteza njegov nekakva potpora, značajna, njemu i njegovoj opciji, ali sad njemu jad persona u Šibeniku, mislim da

ne stoji. Da, da, da. Kad bi dobio, znači, više od 50% glasova, koja bi situacija sa, jel bi imao, jel bi uspio skupiti većinu u skupštini i kakvi bi bili neki generalni prvi potezi na vlasti? Slušajte, HDZ ima 14 mandata, za većinu je potrebno 16. Tko god da postane župan, da li kolega Rakić ili ja, ima ispred sebe zadatak dobiti mandate nekih drugih da bi sastavio ja većinu.

Distribucija je sljedeća, znači, naša lista ima osam mandata, Mostova tri, Stipe Petrine četiri, i nezavisnih načelnika općina ima dva mandata. To smo već na sedamnaest onda. E, pa političke. Teoriji, jel? Političke pozicije su malo različite i razmišljanja, međutim, definitivno nitko nema političke logike da se posebno, posebno, sad, busa u prsa dok ne završu izbori za župana. Ono što ne sumnjam, to je da HDZ ne može računati ni na mandate Stipe Petrine, ne može računati na naše, ne može, mislim, računati ni na mandate gospodina Ledenka i njegovih kolega iz Mosta. Hoće onda uopće moći većinu skupiti? Pa i može hipotetski očekivati na mandate dvojice ljudi koji su u politici nastali na sljedeći način.

Ivan Gulam je pobijedio prvi put kao nestranački kandidat HNS-a uz moju osobnu asistenciju i pomoć, a gospodin Jareb je plod isto takve postavke, isto takve pomoći i suporta SDP-a. Naravno da to ne mora značiti, ali u svakom slučaju ono što očekujem od njih, što bi bilo i politički logično s njihove strane, da u najmanju ruku sačekamo izbor župana i da onda sjednemo za stol i razgovaramo o formiranju većine.

Postoji li neka mogućnost, kao što je u Zadru bilo. Da dovršim, onako, sekundu o meni, možda bi čak bilo i fer da pošaljemo jasnu poruku da HDZ većinu nema u nijednoj varijanti, međutim, dopuštam da neki drugi ljudi u svom političkom evoluiranju dolaze u neke okvire koji su možda meni malo strani. A što misliš o, kao što je bilo u Zadru gdje je bio gradonačelnik koji nije imao većinu u vijeću? Kako, da li može to možda funkcionirati nekako? Ako bi se vi iz SDP-a, Most i svi oni, znači, da svi drže liniju i da ne daju većinu HDZ-u, može li, na primjer, Rakić dobije, da li je to, da li je to neka održiva situacija u županiji?

Pazite, to je onda situacija u kojoj župani. Mislim, neprijateljska je, je li, između izvršne i predstavničke. Meni je, meni je, meni je žalosno da mi uopće, ovaj, koristimo tako radikalne izraze u, a moramo ih koristiti jer je, nažalost, takvo ozračje, takva situacija u lokalnoj politici. Pitanje funkcioniranja županije, načina rada na koji će župan raditi je pitanje koliko će se kvalitetno odrađivati projekti od interesa za građane.

Župan koji god da dođe nema potpuno, nema potpuno homogenu sliku političku u pojedincima lokalne samouprave, dakle, od nestranačkih, od nestranačkih kandidata do, do HDZ-ovih, do eventualno ljudi iz nekih drugih stranaka parlamentarnih, recimo iz SDSS-a gore u zaleđu, on mora raditi sa svima.

Neke stvari u, u nekakvom odnosu župan-pojedini načelnik, a neki, oko nekih pitanja, mora okupiti sve za stol jer se radi jednostavno o, o projektima i pitanjima koji su od vitalnog značaja za županiju i u kojemu bi svi načelnici ili gradonačelnici sutrašnjem županu trebali stati iza leđa.

E sad, ako je to filozofija i modus operandi da radimo odista svi ono što je u javnom interesu, a da nekakve ideološke podjele i stranačke boje u pojedinim situacijama ostavljamo sa strane, onda čak i takva situacija omogućava županu da radi, a ako je biti član. Pa da, Zadar nije propao u zemlju. Ako je biti članom županijske skupštine, motiv za biti članom županijske skupštine da budeš u poziciji da rušiš župana? Pa ne nužno rušiti, a znači, morat će se onda. Ili da budeš isključivo destruktivan, je li.

Znači, mora onda biti dogovor što će se donijeti, hoće za glasanje. Ja bi, ja bi rekao, ja bi rekao da ovog momenta je tu situacija možda čak nama povoljnija, ali ajmo sačekati deseti navečer da vidimo tko će biti župan, jer to će možda mijenjati postavke nekih, nekih vijećnika. Ja bih volio da ne mijenja, da budemo svi solidarni oko nekih svojih političkih korijena i svjetonazora, ali dopuštam da svatko, ovaj, misli svojom glavom i da svatko na tržište stavlja svoj obraz.

Ovaj, što bi sa, što ćemo sa Dolcem? Gdje je tu zapelo, koliko si upoznat s tom temom? To je nešto, još 2020. su kao trebali krenuti radovi, piloti su se spominjali, sve nekakve su bile vizualizacije, to je sve stalo, to je još uvijek sve plavi i problemi su. To je odnijelo ljudski život. Da. 2009. ja mislim da je bilo. Desete, mislim. Da. 2010., ako dobro pamtim. Ja mislim da je devete, ali nebitno, znam, znam i tko je i mislim, baš, baš tragedija. To je, to je, to je odnijelo ljudski život.

Jedna, tu je jedna situacija u kojoj moramo poduzeti određene stvari, ali s ambicijom da zadržimo nekakav originalni način života u Dolcu i u izradi projektnih rješenja bi morali maksimalno moguće konzultirati mišljenje rezidenata s Dolca, stanovnika, starosjedioca koji imaju jedan svoj način života, jednu, jednu filozofiju života koja je zapravo sastavni dio kolorita Šibenika. Jer ako počnete po sekvencama uništavati sve ono što je tradicionalno, što je specifično za Šibenik, onda ćemo mi za 10, 15 ili 30 godina imati jednu betonsku masu s fragmentima starih spomenika koja zapravo konceptualno i, i kako god, neće više sličiti na Šibenik mog djetinjstva. Da. Ali da je definitivno nužno i da je strahovito loše što se o toj priči pričao kad sam ja gotovo od kad sam ja u politici, jednako kao što se priča o projektu Draga i kao što se pričao sad već dugo o novoj bolnici ili o državnoj cesti D33, o aerodromu

Pokrovnik, svi ti veliki mega projekti su stalno u, u kategoriji najave. E sad je Vlada donijela odluku da je zapravo oduzela županiji ingerenciju nad dijelom luke, ingerencija državne lučke uprave se više ne proteže samo do onog novog dijela Nove Rive vezanog uz gat Vrulje, nego se ona sad proteže do topova, što mi kažemo dolje, kod katedrale.

Jer je obrazloženje da državna lučka uprava ima mogućnost bolju, puno bolju, da su puno, puno u boljoj poziciji za investiranje u jedan takav projekt koji neće koštati milijun eura, tu je u pitanju ozbiljna cifra. Definitivno u šibensku ribu treba uložiti novac, mi smo pomorski grad, mi smo grad nautičkog turizma i sadašnje stanje je neprihvatljivo koliko god mi bili sentimentalno vezani uz našu staru ribu i staro mulo Krke, ali to moramo napraviti na vrlo promišljen način da ne uništimo identitet. A što ti kažeš za ovu dizalicu što je tamo u kvartiru, na primjer, gospođa Božena Dulibić se dosta za to zalagala i borila, gdje je to, ne znam, prije pet, šest godina je to grad ukinuo koncesiju i toga više nema. To je, na primjer, jedan dio tako te autentičnosti dolačke da se može dignuti brod. Misliš da bi to trebalo ukloniti ili ostaviti u nekom pogledu?

Pa ja bih vam sad mogao to odgovoriti kontra pitanjem, bi li komiža bila komiža da oni preostali 15, 20 ribara, moje kolege Demariju i ne znam, Karuzu i njih i staroga ovoga Tomu Gruju, da ih maknete iz komiže. Ta dizalica. Ne znam što je u komiži, ja pitam za dizalicu. Ta dizalica, pa evo, ja ću vam reći, mislim, metaforički sam vam pokušao govoriti. Ta dizalica je dio upravo onoga o čemu govorim.

Treba uvesti red. To ne može biti komercijalizirano u besvijest, to može biti za plovila onih ljudi, stanovnika Dolca, ljudi koji tamo drže brodice Šibenčana. Dakle, u jednoj mjeri, jedan konzervirani dio svijeta u kojem smo proveli život i djetinjstvo, jedan, jedan dio onog identiteta originalnog bi trebalo zalediti, konzervirati. Jer zasigurno će taj projekt u nekim svojim elementima do te dizalice, do tog dijela koji je vezan uz sam Dolac i uz Mandroće, promijeniti vizual grada i promijenit će čak i, i na neki način neki doživljaj tog prostora.

Ali ne vidim razloga da se ne bi moglo napraviti projekt tako da se nađe kompromis između želje Dolačana da Dolac ostane onako u dobrom dijelu autentičan i da riješimo probleme o kojima govorimo, a koji su odista neprihvatljivi. Plavljenje u koje je u konačnici, nažalost, prije 15-ak godina oduzelo ljudski život, što ja dan-danas jako dobro pamtim i iz tog razloga velim, u realizaciju, pametnu realizaciju tog projekta bi trebalo krenuti što prije. A što misliš, je li bi bilo okej da se još uvijek tamo brusi koper i takve stvari, ili da se ipak možda samo digne brod pa da to odvezeš negdje drugdje i. A di, di drugo? Što? A di drugo? Mislim, brušenje kopera je, brušenje kopera je, sad ulazimo u neku temu koja je onako više stručna, sad već u svim škverovima definirano na način da morate imati

uređaje, aparate, makine, kako ih mi zovemo, koje prikupljaju kompletno nusprodukt brušenja, koji se onda pra- prazni u odgovarajuće kontejnere za takvu vrstu otpada i to se sve. Pa da, ali nikad to ne može skroz. Mislim, jednu sezonu sam brusio te brodove, znam, i imao sam sve i zaštite i sve i opet dođeš kući. Okej, ako i ne brusimo tu tih 30 ili 50 brodova, brusit ćemo i na drugom mjestu. Mislite li da je pošteno da se sve brusi u Mandalini? Pa mislim, možda u nekoj, da ima neki prostor, negdje zatvoren, nešto. Nema ga, to je, to je posebna priča, to je posebna priča koja je dio moga programa i razmišljanja kao župana. Tamo su restorani, ljudi prolaze, meni to, ajde, još dizanje brodova okej, ali baš sad to brušenje i to, ne znam, to je. O tome možemo razgovarati, definitivno. Jer i, naravno, i pazite, i vlasnici restorana tamo, pa u konačnici i gospođa koju ste spomenuli je vlasnica restorana. Da. Ona se bori za autentični Dolac. Ja joj ne držim u svemu stranu, ali u nekim stvarima smatram da nije u krivu. Dakle, ljude treba pitati, vidjeti, sagledati situaciju u detalje. Ja to napravio nisam, jer nisam bio ni pozvan da se s tim bavim.

Kako i na koji način, u kojoj mjeri, o tome se treba razgovarati i treba to stvarno sagledati razumno. Ali ono na što vas moram upozoriti, to je činjenica da mi imamo gomilu brodova, da mi gomilamo brodove strašno. Ono što je najgore, sve više brodove od plastike, koji osim kopera imaju i plastiku kao nusprodukt, od koje se producira mikroplastika i koji su u tom ekološkom kontekstu puno gore rješenje od drvene brodogradnje.

A da mi zapravo više nemamo ništa na obalnoj crti gdje bi je bilo kakva vrsta remontnog brodogradilišta, servisnog brodogradilišta za male brodove, za srednje brodove dobrodošla. Da. Čak i postojeća brodogradilišta su u teškoj fazi progona od strane ljudi koji se bave turizmom, koje ja razumijem, ali dakle mi ćemo sad kroz razgovor doći do onoga što je meritum stvari, a to je da kroz prostorne planove, u suradnji s jedinicama lokalne samouprave, sagledavajući neke strateške interese ove županije, moramo definirati prostor i moramo naći mjesta na kojemu opstanak imaju i djelatnosti kao što je mala brodogradnja.

Jer zaboga, imamo brodove koje treba održavati. Jednako kao što nije dobro da puštamo ljudima da investiraju u gradnju apartmana u kontaktnoj zoni takvih objekata. Za njih moramo osigurati drugi prostor. Moramo pokušati da se neke djelatnosti gospodarske, koje nisu kompatibilne u prostornom smislu, se ne, ne, ne susreću se dobro, nego su u kompeticiji, u konfliktu, da ih dovoljno razdvojimo, da dobro definiramo stvari, da jedni drugima ne ulaze u, u uvjete poslovanja. I tako je sad i priča sa tom dizalicom. To su teme koje treba dobro posložiti, dobro, dobro izanalizirati, dobro promisliti i dati na njih prava rješenja, naravno u skladu s onim što će predložiti struka. Ali, ali nisam na kraju shvatio gdje je zapravo zapelo s Dolcem. Bila je ta priča samo o onom dvostrukom bedemu i onim pokretnim skalama na struju. Pazite, sve priče zapinju na novcima. E, pretpostavljam da je to, ali koliko je to uopće, koliko je uopće tu novaca u

pitanju zapravo? Niti je dvojbeno da nam treba rekonstrukcija Rive, niti je dvojbeno da nam treba bolja prometnica na relaciji Šibenik-Drniš-Knin, niti je dvojbeno da bi nam trebala bolja bolnica, pri čemu ću ja naglasiti da prvo treba stvoriti kadrove, osigurati kadrove za budućnost, a tu upadamo u problem. Niti je dvojbena priča da bi nam. Da, to mi novac ne pomaže u principu. Niti je dvojbena priča da bi nam možda aerodrom u, u, u varijanti, ovaj, pogotovo stabilnog turizma, koji ima jednu laganu stopu rasta, da nam je apsolutno dobro do- bi dobro došla realizacija projekta Pokrovnik. Je, meni se isto taj aerodrom sviđa, zašto ne, mislim. Ali, ali, investicijski potencijal grada Šibenika, koji je najveći, investicijski potencijal županije, koji je manji, znatno manji, jer je jednostavno takva distribucija poreznih prihoda. Grad prihoduje puno više iz poreznih davanja građana i ima prihode po nekim drugim osnovama, u odnosu na županiju koja prihoduje puno manje. Investicijski potencijali jedinica lokalne samouprave, još ovih uzmore nekako, ovih

u zaleđu, ajme, su takvi da su takvi projekti koji se mogu čak procjenjivati u stotinama milijuna eura, poput nove bolnice sa full opremom, poput, pa ne vjerujem da bi aerodrom koštao puno manje. Oni su prekrupni financijski zalogaji koje ne možemo realizirati bez značajne pomoći države ili europskih fondova.

I mi stalno pričamo i obećajemo, čak i neki poduzetnici obećaju nekakve velike mega projekte već 20 godina ili ne znam, slušali smo priču o TEF-u, slušamo je već godinama kako će to TEF biti, ne znam, Šibenik budućnosti i tako dalje. Investicije te težine nisu jednostavne i da bi se one mogle realizirati, mi bi morali u svim strukturama odlučivanja, od jedinice lokalne samouprave pa do Vlade Republike Hrvatske, mi bi trebali posložiti prioritete.

Što je prvo i najvažnije u Šibeniku, konkretno ili u Šibensko-Kninskoj županiji, treba sjesti i razgovarati, jer ovako će sve ostati na riječima ili ćemo neke stvari čekati nevjerojatno dugo. A kad smo već sad se sa morem bavimo, što, što misliš o TIAT-u? Je li to promašaj bio županije ili ne, evo, sad baš vidim nekakva cifra pluta od, od 1,2 milijuna eura da ga se dovede u neko stanje. Meni je to, meni je to tragedija sve skupa i jedno, ne znam, boli me koliko se novaca na, na, na takvo što troši. Je li to, mislim, kad će tu nekav return on investment biti ili uopće itko to gleda išta, je li to ikog briga ili se samo gleda jedna mala grupa ljudi koja, eto, ima sentimentalne vezanosti sa, sa tim brodom ili što ti misliš o tome? Bi ti, što bi, što ćeš ti s TIAT-om ako, ako postaneš župan? Što ću ja s TIAT-om ako postanem župan? Pa ja mislim da ću ja najprije pogledati papire, pogledati

zapisnike eksperata Hrvatskog registra brodova, da vidim što oni uvjetuju da bi brod dobio plovidbenu dozvolu. Pretpostavljam da je takav pregled trebao je biti napravljen, ali ja ovog momenta nemam informacije. Da, da. Onda ću obući radni kombinezon i kao čovjek koji se prilično razumije u te stvari i osobno procijeniti situaciju, jer će u postupanju daljem s tim brodom biti i moja odgovornost.

Milijun i dvjesto tisuća eura ne smatram da se mora potrošiti ovako, a vista, na prvu što ja vidim kad prođem pokraj broda, ako je točno ono što ja znam da je glavni pogonski stroj, odnosno kompletna pogonska skupina na brodu u ispravnom stanju, u kakvom su stanju pomoćni motori, teško mi je reći. Ne vjerujem da, da je trup broda u, posebno u podvodnom dijelu, u toliko lošem stanju, ipak je taj brod održavao državni brodar i taj brod je prevozio ljude donedavno.

Ali da ima posla i da ima sigurno troškova, to se vidi, pogotovo u nadvodnom dijelu i na palubi. E sad, nije pitanje, nije pitanje možda toliko čak ni startne investicije, ako se to može provući kroz neki od europskih fondova, oni su onako prilično čudnih kriterija, pa je moguće da može proći rekonstrukcija TIAT-a. Pitanje je što s TIAT-om u budućnosti. Pa ja mislim da na to nema nitko baš neki odgovor, niti viziju. Ako ja imam ideje kombinacije komercijalnog korištenja broda

uz korištenje tog broda kao ključne točke za izobrazbu budućih pomoraca u Šibenskoj pomorskoj školi, budućih skipera, jachtmastera i svega onoga što mi moramo školovati obzirom na trenutne potrebe u jako velikom broju, mislim da smo mi sad, po mojoj osobnoj procjeni, recimo, komodni da razgovaramo o tome da bi Šibenik trebao u jednom godištu izbacivati 40 do 50 kompetentnih mladih stručnjaka u pomorstvu koji neće svoj posao naučiti isključivo u kabinetu. Dakle, tu onda se otvara pitanje određenog financijskog suporta i Ministarstva obrazovanja

i, naravno, definitivno se o tome može razgovarati i pokušati spasiti taj brod ako ima načina da se taj brod komercijalno koristi u sezoni i to vrlo intenzivno, pa da onda ostvari prihode s ciljem da budemo negdje na pozitivnoj nuli. Jer jako često se mi, koristeći europske fondove, upustimo u stvari koje jako lijepo izgledaju na početku i onda nam je alibi, pa to su ionako europski novci, zaboravljajući pri tome da su to i naši novci. Da, i naši, da, da. Jer smo mi dio Europe koja i punimo europski proračun. I jedinica lokalne samouprave mora i dio dati i tako. Tako je, da, tako je. I to su toliko često napuhane cifre da čak i tih 10, 15 posto. Jako, jako često. E, jako često se upuštamo, jako često se upuštamo u projekte koji na, na prvu ruku djeluju simpatično, posebno velim u svjetlu toga da će to platiti neka Europa, ali ne razmišljamo da takvi projekti kasnije postaju veliki konzumenti proračunskog novca u kontekstu svog redovnog financiranja. Da, održavanje, pa, pa da.

TIAT može opstati ako nađemo načina da on ostvaruje prihode i uz određenu subvenciju koja ne, ne, ne može biti, ne znam kolika, ali može biti značajna, Ministarstvo obrazovanja, ako će on poslužiti konstantno kao učionica kroz čitavu nastavnu godinu za, za mlade pomorce ili nešto slično, nemamo. A ja osobno, iz mog iskustva, smatram da u samoj, u samom razredu nećete napraviti ni dobrog pomorca, niti ćete napraviti bilo kakvog dobrog obrtnika. Pa to, to mi ima smisla. Znači, u svakom slučaju ne bi ga se riješio, nego bi pokušao nešto. Pokušao bi ukoliko je u domeni mogućeg i ukoliko bi se zasigurno uvjerio da on neće stvarati velika proračunska opterećenja za proračun županije, onda bi se upustio u to da se brod proba spasiti kad već postoji interes određenog dijela javnosti za tako nešto i kad su se već ti novci neki potrošili na njega. Čini mi se da je interes jako malen, ali. Ako bi vidio da to nema nikakvu vizibilnost i da nema, ne može biti financijski održivo, onda je potpuno jasno što bi bila dužnost nekoga tko inače osobno jako voli brodove i brine o njima. A što ovaj, bio si spomenuo ovu famoznu cestu Knin-Drniš-Šibenik obilaznicu, je

li tu samo, znači, novac problem, je li tu nekakav, je li tu možda bio problem što, kako je HDZ dugo bio na vlasti u županiji, manjak nekog lobiranja ili, mislim. Pa mislim, znate što kad govorimo. E, taj put do Knina je, ajme, mislim. Kad govorimo generalno o lobiranju našeg lokalnog HDZ-a na nacionalnoj razini, onda moram reći da kad su se dijelili benefiti, onda se Šibeniku oduzimalo.

Evo, recimo, sad kad bi trebalo riješiti di ćemo spaljivati smeće cijele Dalmacije, onda vidi vraga, Šibenik interesantan. Ali vratimo se na vaše pitanje, na ovo ćemo doći zasigurno u razgovoru. Državna cesta D33, kao što je, kaže samo ime, je cesta od državnog značaja. Gradnju, rekonstrukciju pokreće Republika Hrvatska kroz svoje institucije, kao što je Ministarstvo prometa, i kroz aktivnosti javnog poduzeća koje se zove Hrvatske ceste.

To je značajan investicijski zalogaj, ali ne toliko da se ta cesta već nije mogla dovesti u red. U tom pogledu, kako je to značajan financijski zalogaj, ta cesta je doživjela određena ulaganja unazad nekih 15-ak, 20 godina, pa je dionica do samog Drniša, recimo, do Žitnića. Je, ima dijelova koji su okej, onako, široko, fino ide. Korektni su, korektni su. To je istina. Korektni su, međutim, definitivno obilazak Drniša koji se sad kreće rješavati, što je ohrabrujuće, i ne samo da će dati bolju sigurnost i protočnost vozila na tom dijelu dionice, nego će dati i skraćenje same dionice.

Sad se rješava, odabiru se izvođači, a onda od Drniša do Knina definitivno je nešto što je prioritetno kao ulaganje, što prije, jer evo sad u kampanji ponovo se intenzivno vozi na relaciji Šibenik-Drniš-Knin poslije nekoliko godina i na nekim mjestima je vrlo neugodno, pogotovo kad naiđete na teret, na vozila koja se mimoilaze, tom cestom prolaze šleperi kroz te zaseoke koji su na samoj cesti, opasno po tu populaciju koja je pretežito staračka, opasno za ljude koji voze, neuvjetno, jednostavno neuvjetno, poglavito ako želimo razviti gospodarske aktivnosti u zaleđu županije, kad bi se onda podigao intenzitet transporta roba iz, iz područja Drniša i Knina prema obali, mi definitivno trebamo bolju prometnicu. U kom profilu, to će vrlo izvjesno, osim nas iz županije koji ćemo lobirati, naravno, i tražiti da se to pitanje riješi, određivati i sama nacionalna instanca i struka u Hrvatskim cestama i u Ministarstvu prometa.

Znači, da, da, bit će možda. Moj osobni stav, kad u rješavanju tog problema sve županijske službe, koje moraju biti servis za realizaciju tog projekta,će sve aktivnosti koje su vezane za realizaciju tog projekta, što se mene tiče kao župana, imati kao svoj prioritet, pa će možda netko morati, tko je očekivao da je već sad na redu, malo sačekati. Aha, aha, kužim, kužim. Dakle, mi ćemo maksimalno poduprijeti da se to pitanje riješi, čak možda u nekim stvarima i simbolično financijski sudjelovati, jer županija nema, ni grad ni županija nemaju, nemaju u proračunu nekakva značajna sredstva slobodna za, za investirati, ali velim, možemo pomoći svojim aktivnostima i servisom da se to radi što učinkovitije i što bolje, što, što prije.

Moje razmišljanje kao župan je pozvati sve gradonačelnike i načelnike općina da sjednemo u auto i odemo zajedno u Zagreb, u Ministarstvo prometa, i da im kažemo: "Sad smo stigli ovdje i nećemo se maknuti dok nam." Dok se nešto ne pomakne, da. Dok se nešto ne pomakne. Koji su uopće prihodi županije, od čega sama županija zarađuje? Županija ima jedan dio poreznih prihoda od poreza na dohodak, ima veliki dio prihoda je zapravo tematski usmjeren, to su decentralizirana sredstva za školstvo, zdravstvo, i ima jedan dio prihoda iz pomorskog dobra, iz koncesija na pomorsko dobro. U svakom slučaju, recimo, trenutni proračun planirani županije je, čini mi se, 102 milijuna eura.

I kad to komparirate, a to je za aktivnosti ovlasti županije na cijelom njenom prostoru, dok s druge strane samo grad Šibenik ima gotovo trostruko veći proračun. Da, da, baš sam htio reći da ima dosta veći. Za područje grada Šibenika. Ali, istina i Bog, veći dio zadataka i odgovornosti u uređenju komunalne infrastrukture, održavanju određenih funkcija grada kao urbane cjeline, grad ima i veći teret na leđima. Stvari su, ajmo reći, pokušalo se izbalansirati i planirati ono prihode, pripadajuće prihode sa zadacima koji su zadani.

Zadaci županije su, velim, u nekoj mjeri manji nego samih velikih gradova, a kad bi pogledali još uz to kompletne proračune svih ostalih jedinica lokalne samouprave, pa zbrojili lokalnu samoupravu kontra županije, mislim da bi omjer bio možda i 5 naprema 1. Ovaj, kakva je situacija sa, sa spalionicom, je li ima tu što, to jest Energanom, je li ima kakvih novosti ili, mislim, sad je to, znam da je u žiži političkoj, ali. Ne, ne, ne, sad je to, sad je to trenutno od strane vladajućih u gradu Šibeniku, pa i nacionalne politike, poželjno stavljeno u duboko smrzavanje, deep freezing. Pa je, čim i Rakić nešto kaže, a kao, pitat ćemo mi ljude i tako dalje. Rakić je, to je, to je Rakićeva reakcija na, na moju izjavu na press konferenciji gdje sam biračima vrlo plastično objasnio: "Glasanje za Paška Rakića je glasanje za HDZ.

HDZ na nacionalnoj razini, u sprezi s aktualnim gradonačelnikom grada Šibenika, vrlo ozbiljno odlučuje to napraviti u Šibeniku." Da. Jer da tomu nije tako, ne bi aktualni gradonačelnik, bez da je čak konzultirao gradsko vijeće i tražio suglasnost, potpisao ugovor u vrijednosti od nešto manje od 3 milijuna eura s Fondom za zaštitu okoliša, energetsku učinkovitost, koji je stavio na raspolaganje te novce za izradu studija, projektne dokumentacije i ostalog. A onda je, vidi vraga, ovaj, nakon nekog vremena tražio suglasnost za izdavanje zadužnice.

Pri čemu smo mi tražili da se objasni u kojim varijantama, sukladno ugovoru, bi grad možda morao biti spreman da se ta zadužnica aktivira i da iz svog proračuna vrati pare fondu. Međutim, nismo dobili decidirani odgovor. Dobili smo te nekakve froskulje i priče, pa znate, vidjet ćemo mi, nećemo predvidjeti stvari, pa ako to, znate, se ne pokaže, što onda? Je, jako je puno"ne znam, ništa se ne gradi, nećemo ništa". A s druge pak strane, ključno, ključno pitanje

u zbrinjavanju otpada iza Zagrebačkog Jakuševca je pitanje zbrinjavanja otpada Splitsko-dalmatinske županije, koja producira vjerojatno u državi drugu najveću količinu otpada, pa se tu postavlja i pitanje Zadra, pitanje Dubrovnika. Onda shvatite da se, suprotno volji stanovnika Šibensko-kninske županije, uz samu granicu županijsku, u Lećevici radi splitsko odlagalište koje će imati određene, nakon svih oporaba, diverzifikacije otpada, razdvajanja, imat će određene količine otpada koje treba spaliti. I na pitanje, na sjednici Županijske skupštine Splitsko-dalmatinske županije lani, na pitanje jednog vijećnika, ovaj, što s tim smećem, direktor centra u izgradnji Lećevica izlazi i kaže: "Pa to je dogovoreno, to ide na spaljivanje u Šibeniku." Komu je pametnome palo na pamet da jednom gradu koji naglašeno živi sad od turizma, od prvih naseljenih prostora, od prvih, prvih kuća u mjesnim odborima,

možda na udaljenosti od 1000 metara zračne linije, ako u dodirnoj točci s poljoprivrednim površinama na kojima se proizvodi hrana, nekih par tisuća metara od centra Šibenika, radi takav objekat pod alibijem, odnosno argumentom, pa to rade i u nekim drugim sredinama, pa to je ispitano, pa postoje određeni certifikati, određena jamstva. Ja ću vam sad postaviti jedno pitanje: misli li itko da je Fukušimu gradilo bez prethodnih studija, analiza, garancija, uvjeravanja i svega ostaloga? Naravno da nije. Desilo se što se desilo. Vjerujem da su određena, određena ispitivanja i studije rađene i kad se Černobilj radio, mada se radio u jednom vrlo isključivom sustavu, političkom. Ma dobro, da, mislim. Malo. Ja sam, na primjer, pobornik nuklearne energije, ali znam da je tu isto negativno, ono, to je najzelenija moguća proizvodnja struje. Okej, malo, ja, ja to, ja to radim kao komparaciju. Misli li netko možda da određene dozvole i suglasnosti nije imalo i skladište plastičnog otpada u Osijeku koje je, kad je krenulo gorjeti, onda je pol Slavonije

bilo u izvanrednom stanju i u strahu od, od zagađenja? Je li nama pametno, da zaključim tu temu, da mi budemo ti koji će, a najmanje otpada produciramo u Dalmaciji, koji će rješavati pitanje kompletnog spaljivanja otpada za područje Dalmacije, ili bi bilo mudro da ovaj put mi nešto darujemo i odnesemo, kao što smo darovali ispostavu carine, ispostavu trgovačkog suda, radna mjesta od Fine Zadru i Splitu?

Ja bi, ako je moguće, njima rado poklonio naš otpad i platio im da ga oni spale, a volio bih da mi prihode ostvarujemo na pametniji način. Ali ako se desi u budućnosti da ćemo morati na određeni način rješavati svako svoje pitanje, onda ajmo rješavati pitanje šibenskog smeća. Da, zapravo, po meni je tu najveći problem što, što biti nekakav regionalni nije, ajde da, kad bi to bilo samo za, za Šibenik, to bi još bilo lako i lakše provariti, ne bi se toliko toga. Ajde, kad bi, kad bi svatko taj neugodni dio tog problema rješavao u svojoj režiji, odnosno rješavao za sebe, onda mi ne bi imali o čemu razgovarati. Onda bi trebali razgovarati o onome što je zapravo temelj teme. Da li mi danas uopće gospodarimo otpadom, bez obzira na sve investicije koje su se desile? Ja, recimo, imam prilike vidjeti kad dođe, ovaj, pražnjenje kontejnera, da se kontejner za sabiranje kartonskog otpada prazni u isti kamion s potpuno drugom vrstom otpada, što je meni čudno.

Da, da, i meni. Dopuštam da postoje neki organizacijski razlozi, možda direktor mogao reći, ovaj. E, to sam i ja viđao, lijepo se sve u jedan kamion. Da li mi uopće kao društvo, da li mi kao društvo razmišljamo, produciramo li nepotrebno određene vrste najproblematičnijih, suspektnijih otpada, kao što je plastika? Ja pamtim vrijeme kad sam kao dijete išao i po jestivo ulje s povratnom staklenom bocom. O, da, da. Da li nepotrebno koristimo ogromne količine najlona? Možemo li diverzifikacijom otpada, razdvajanjem veliki dio tih otpada poslati u reciklažu? U kojoj mjeri smo u tome uspješni? Kad bi to doveli u optimalnu, u optimalno stanje, onda se tek vidi koliki zapravo problem stvarno imamo.

Što kažeš na ovo, na, na sučeljavanje, što je od tri sučeljavanja na dva Rakić nije došao? Je li to, to nekakav znak da se boji ili je to nekakva taktika? Pa ja mislim da se on. Što su mu stručnjaci predložili ili što je tu posrijedi? Ja mislim da, ne želim uopće razmišljati prepotentno i, i, i nepristojno, ali ću se potruditi biti realan u pristojnim okvirima.

On ima jednu situaciju koju sam spomenio u početku ovog razgovora, koja je prilično komforna, u smislu da iza njega stoji jako organizirana interesna zajednica, kontrolirana, kontrolirana, ustrojena, i da mu to daje određenu prednost u samom startu. A svjestan je da bi ulaskom u debate, pogotovo sad jedan na jedan, tu prednost mogao početi gubiti.

I on potpuno, naravno, tome izbjegava duel. Da li će, što pokazuje određenu nesigurnost i strah, da li će ga izbjegavati do kraja jer ispred nas je još nekoliko sučeljavanja, posebice Radio Ritam i Radio Šibenik. Vidjet ćemo, pokazat će vrijeme. Ja ga čekam kod OK Korala. Kad su uopće sučeljavanja? Idući tjedan negdje, je li? Mislim utorak u 1 i pol, Radio Ritam, čini mi se, nisam pogledao raspored. Ja se, naime, za ta sučeljavanja posebno ne pripremam i nemam šalabahtere.

Petak, ne, četvrtak, četvrtak ili petak je radio, jedan dan je na Radio Šibeniku za gradonačelnika, jedan dan je za župana. I nisam siguran, zapravo da, siguran sam jer sam već odgovorio, a u ponedjeljak je ponovo na kninskom portalu Feral, jedno dosta solidno organizirano sučeljavanje. Pa je, gledao sam, ono je i tehnički, sve je bilo stvarno na nivou. Sasvim, sasvim solidno, osim što je gospodin, odnosno kolega Rakić, moj protukandidat, za razliku od nas trojice koji smo se pojavili, imamo i prilično sličan program i ritam obaveza.

Nas tri smo se pojavili, odradili smo to, on je poslao svog zamjenika koji se trudio to odraditi što je bolje mogao, ali to nije bilo baš nešto posebno uspješno. I stvara se percepcija da, da se boji. Tako to komentiraju ljudi. Pa sigurno da. Zašto se ne pojavljuje, to stvarno mi nije jasno. Jer mislim, kakvi će biti pritisci tek. Ako smatra da je bio bolji župan od mene, onda bi bilo pristojno prema građanima da izađe i da to pokaže. Da, mislim, ako se boji pritiska tu s protukandidatima, što će biti kad sutra, ako osvoji vlast, to će biti, to je onda, to je tek na N-tu potenciju stresa i svega, mislim. Ja sam imao to. Kad počne telefon zvoniti. Ja sam, recimo, u svoje doba kao obični ribar, još tad čak nisam bio ni diplomirao, dipl- diplomirao, ja sam tad kao obični ribar imao čvrsto uvjerenje da je proglašenje punog gospodarskog pojasa jedno ispravno pitanje.

I odlazio sam u emisiju Otvorenog, koju je vodila u to doba legendarna Hloverka, Novak Srziću, koje su mi dolazili, ne znam, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, Friščić, što ja znam, ministri vanjskih poslova, ministri pomorstva, prometa i veza, ministri, ono, ljudi na najvišoj političkoj razini. Bilo je nekoliko tih emisija, u svakoj od tih emisija sam ušao kao tigar unutra i rastavio ih na sastavne dijelove. Dakle, kad si u nešto siguran, Paško Rakić tvrdi da je on bolje rješenje od mene za župana.

Njegovo je pravo da tako misli. Naravno. Ja malo preispitivam moje političko i životno iskustvo i kompariram ga s njegovim, moje reference stručne. Ne mislim da je to tako. Ja sam spreman na sučeljavanja, on očito nije. Reci mi, ovaj, županijski proračun, jesi to, što ulazio u tu materiju, jel tu ima mjesta za nešto ukinuti, za nešto malo prištediti ili takve stvari? Uvijek, uvijek ima prostora da se kroz rebalans neke stvari prepozicioniraju, određena sredstva prepozicioniraju da se naprave određene. Dobro, ali misliš za iduće godine? Određene, e, određene izmjene. Sad, proračun je donesen, proračun je donesen, on je u velikom dijelu uvjetovan nepromjenjivim stavkama, jer naglašava, najveći dio su decentralizirana sredstva koja zapravo za 40 milijuna eura je manji nego prethodnih godina, slijedom činjenice da bolnica više nije pod županijom, pa onda plaćeni materijalni troškovi za bolnicu ne idu. Pa dosta, da. Više kroz županijski proračun. To je ta razlika zašto je značajan nominalno i nominalni, zašto je nominalni iznos proračuna značajno manji nego, recimo, 2023.

i 2022. Ali nešto što bi svakako nastojao promijeniti, to je da bi pokušao povećati odmah u samom startu one subvencije, nije to nekakav ekstreman iznos, a poljoprivrednicima, pa i čak i ribarima i uzgajivačima u marikulturi su, ovaj, ti novci ipak dobrodošli. Tu bi pokušao tražiti prostora da možda neke stvari koje su nepotrebne ili prilično apstraktni rashodi,

da njih stavimo u drugi plan ili da ih srežemo, možda čak nešto eliminiramo, a da nađemo novce za vrlo konkretne stvari kao što je to, ili recimo novac za, za konkretne stvari kao što je, kao što je stipendiranje i sufinanciranje izobrazbe deficitarnih kadrova, od zanatskih i obrtničkih, kao što su, ne znam, brodograditelji u drvu, kao što su, ne znam, tokari, kao što su mehaničari i tako dalje, jer toga nam sve više nedostaje, do onih visoko obrazovanih, kao što su recimo liječnici, i posebno oni koji su specijalizirali određene medicinske niše, jer mi imamo ovog trenutka katastrofu u domeni obiteljske medicine, primarne zdravstvene zaštite, s posebno teškom pričom kad je u pitanju pedijatrija, briga o najmlađima. Stanje je, ne samo u Šibeniku. A to znam i ja, isto imam djecu. Ne samo, ne samo u Šibeniku, nego i stanje u drugim jedinicama lokalne samouprave je dosta alarmantno,

slijedom toga što su neki od tih pedijatara koji još uvijek rade, na kojima počiva sustav već pred mirovinom, a ne nazire se kadar koji bi ih supstituirao. A da li je, da li je županija u poziciji za neke regulative olakšati ili ukloniti, ili jer, jer je, sigurno znaš i ti kao u privatnom sektoru, da je to jedna šuma svih mogućih propisa, regula. Znam da to dosta toga dolazi od države i to. Da li bi, da li postoji nešto u županiji da bi se moglo, ono, ostaviti ljudima za. Ono što županija može napraviti i treba napraviti, što je tragično da se dosad nije napravilo, a to je da u adekvatnoj dinamici ispušta kvalitetno koncipirane prostorne planove.

Jer činjenica da neke jedinice lokalne samouprave čekaju po 10, 15 godina prostorni plan, to je kočnica razvoju gospodarstva. To je ono što. Zašto to toliko dugo čeka? Što je tu sad stvar? Teško je meni iz ove perspektive reći. Ali. Može tu biti neki objektivni razlog ili. Razlozi mogu biti potkapacitiranost kadrovska, nedostatak kvalitetnih kadrova, mogu biti loš menadžment i loše vođenje, mogu biti loši uvjeti rada. Jer, recimo, kad pogledate u kakvim uvjetima su dugi niz godina radili ljudi koji su izdavali građevinske dozvole, onda vam postane djelomično jasno zbog čega se dozvola čekala tri godine.

To je skandalozno. I taj je problem sadašnji župan Marko Jelić trenutno riješio na zadovoljavajući bolji način, ali na način koji financijski, po meni, nije dugoročno prihvatljiv za županiju jer je otišao u najam. Aha. Otišao je u najam u prostoru u kojem je nekad stolovala pošta, a ja pamtim da je najam koji je pošta plaćala vlasniku tog objekta u svoje doba bio toliko velik da je bio skandalozan i da sam ja to čak kao zastupnik pokrenio kao pitanje u Hrvatskom saboru, upravi Hrvatskih pošta. Onda se radilo, mislim, o nekih, ne znam, nekoliko desetaka tisuća kuna. To je bila cifra za ono vrijeme. Glava boli. Koliko plaća županija sad, ne znam. Ne želim bez, bez argumenata govoriti. Ali u svakom slučaju, to je jedan, znači, sad smo stvorili jedan trajni rashod za najam. Morao je tako postupiti. Ja poštivam tu odluku.

Ali dugoročno to nije rješenje jer više se isplati županiji sagraditi svoj objekat pa eventualno plaćati ratu kredita, ali stvoriti trajnu vrijednost i imovinu županiji nego biti u najmu u nedogled. Čekaj, hoćeš reći da su u najmu tamo sad gdje jesu? Da. Ma to nisam imao pojma. A kako drukčije ako ste došli u privatni objekat u kojem je dolje komercijalni prostor već dugi niz godina, u kojem ja kupujem opremu za brod, a oni su gore na katu. Mislim, što ja znam, mislio sam, ne znam, evo, vidiš, prvo što čujem, ali da, da. Ali, ali, ali su došli u jedan prostor koji je primjereniji, funkcionalniji, prihvatljiviji za rad od rupe u kojoj su radili, pa valjda od, od, od osnutka Hrvatske države, a možda i prije. A gdje su bili prije? To nisam niti najmanje znao. Bili su prije blizu Šarine pekare. Aha. U jednom prostoru koji je bio naglašan u skandaloznom stanju. E, to je, recimo, taj prostor, tko god je u županiji, po osnovi potrebe ishodovanja građevinske dozvole ili legalizacije ili bilo čega, ušao u taj prostor u kojem su ljudi radili u tim uvjetima, se najbolje mogao svjedočiti u kvalitetu upravljanja u ovom županiju od strane Hrvatske demokratske zajednice. 24 godine su imali vremena te ljude, a i stranke

koje dolaze, dovesti u prostor u kojem ne pretrčavaju štakori. Užas. I sad izlazu prepotentno s parolom: "Vrijeme je da i županija uspije." Da, da, nevjerojatno. Mislim, kao da nisu bili već dva i pol desetljeća, koliko već. Ja se stvarno nadam da ljudi u ovoj županiji nisu toliko kratke pameti.

Ovo je malo prehrabro reći od strane političara, ali promatrati gorljivost nakon svega što nam je HDZ priredio na razini županije ovih 30 godina, nakon svega što su priredili na nacionalnoj razini, njihovi članovi simpatizeri izlaze kao fanatici na izbore. Ostali spavaju doma pod parolom. Ne tiče me se. Ne tiče me se. Ne da mi se, da. Mislim, ne, ne razumijem kako može biti svejedno ljudima koji društvo u kojem trenutno oni žive i egzistiraju ostavljaju svojoj dici. I da izabere tebe, da će biti sve isto. Ne znam. To je neka apatija, generalno, vlada i. A ne bih ja baš se složio s takvim razmišljanjem. Mislim, ne znam. Ne znam. Ja, ja uvijek izađem. Dopuštam. Ne znam, ne znam što je. Danas je demokratsko pravo biti i, i, i indiferentan, neodgovoran, pa ja bih rekao u nekim slučajevima možda i bedast. I često se zaziva: "Treba kažnjavati za izlazak, ovo, ono." Ali ne slažem se s tim. To sloboda izbora je sve. Ako ti ne želiš ići izabrati, to bi ipak trebala biti osobna, ovaj, osoban izbor. Ali, ali s druge strane, ne razumijem što je toliko opiranje izaći i zaokružiti

nešto. Ja to, ja to ne mogu shvatiti. Ajmo mi dalje. Ništa, Petre, to, to bi bilo to. U principu, ovaj, sretno. Evo sad, 1.6., je li tako, drugi izbor. 1.6. i ja ću u završnoj riječi upotrijebiti ovaj tvoj podcast. Slobodno. Da se zahvalim ljudima koji su razumni i odgovorni prema svojim obiteljima, koji su izašli na izbore, a posebno ću se zahvaliti onima koji su mi dali glas. I poručit ću građanima ovoga grada

da izlaznost od 37% nije rezultat promišljenog postupanja. Pozvat ću sve žitelje Šibensko-kninske županije da izađu ponovo na izbore i pozvat ću one koji nisu iz objektivnih okolnosti ili zbog jednostavno ovakve odluke o kojima smo sad maloprije razgovarali, koji su ostali doma, da ne rade to. Da iziđu, da iskoriste svoje demokratsko pravo i da ne dopuste da im glasanjem drugi određuju sudbine i uvjetu sudbine obitelji i uvjete života u kojima će odrastati oni, njihova dica i buduće generacije, nego da izađu na izbore i neka od nas dvojice procijene tko je bolji. Jer tko god od nas dvojice da pobijedi, ako bude adekvatna izlaznost, onda ima stvarni legitimitet da vodi, da upravlja, da donosi odluke. Ovako ostaje jedna gorčina. Pa je, mislim, tako i za Burića ispada da je 15, 16% punoljetnih ljudi glasalo. To je baš onako malo, malo ubija pojam.

To nije dobro. Moje, moje mišljenje, neka mi zamjeri tko hoće, to nije dobro i mislim da to nije, da to nije pametno ni odgovorno ponašanje. Ali eto, to, to sam ja, a netko možda smatra da je potpuno u pravu, smatrajući dijametralno suprotno. Svakako izađite na izbore i, i glasajte. Da. Slažem se, treba izaći. Pa eto, odlučite se i zaokružite. Eto ga, ljudi moji. Pozdrav svima, hvala na gledanju i slušanju.Ćao. Lijep pozdrav.

Slične epizode