Epizoda #40 · 18. siječnja 2026. · 1 h 39 min
Denis Škugor: Fališ, policija i "sporni pozdrav". Tko nas to dijeli?
Denis Škugor Lokalna politikaPoduzetništvoAktivizam i udruge 2026Gost: Denis Škugor, poduzetnik, ručno izrađuje proizvode od kamena
O epizodi
U novoj epizodi "Druga strana medalje" gostuje Denis Škugor, šibenski obrtnik koji se ne libi reći što misli. Denis nam otkriva kako izgleda život nekog tko živi od svojih ruku u svijetu masovne kineske proizvodnje.
Poglavlja
Transkript
Prikaži cijeli transkript razgovora
Pozdrav svima, dobrodošli u još jednu epizodu "Druge strane medalje". Danas je s nama gospodin Denis Škugor. Kako bi te najbolje mogao, ovaj, predstaviti? Poduzetnik? Jesi li u poduzetničkim vodama? U principu jesi, mislim, prvenstveno... prvenstveno, prvenstveno, dobar dan vama i... Dobar dan, da, možemo i tako....i svim tvojim pratiteljima. E, ovako, znači, je neki vid poduzetništva. Znači, ja imam domaću radinost koja se bavi proizvodnjom proizvoda od kamena, sve je ručni rad, radim na licu mjesta, znači u trgovačkom centru "Dalmare".
Radim, znači, sve po narudžbama, od, šta ja znam, starih kamenih kuća, crkvi, brodova, ovoga, ono, što god čovjek poželi, to možemo napraviti, s tim da, normalno, ovaj... Aha, znači po narudžbi, a ne da imaš ti neki svoj inventar. Ne, radimo mi gotovi asortiman koji imamo stalno u ponudi, ali radimo i po narudžbi. Ti po narudžbi su malo zahtjevniji, pa su izazovniji, a ovo što imamo stalno u ponudi, trudimo se da je to povezano sa, znači, našom ovdje tradicijom i kulturom i poviješću grada Šibenika. Pa lijepo. A kad kažeš"mi", to je obiteljski biznis ili imaš neke zaposlene? Ja i supruga, ja i supruga. Znači, ja radim jedan dio posla, on radi drugi, ali smo kao tim. I vidim, aktivan si na Facebooku, imaš onu grupu građanskih inicijativa, "Korektiv za grad Šibenik", ako sam dobro rekao. To si i pokrenuo, ima sad već dvije, tri godine, sjećam se kad je to osvanulo. Da, to je u principu pokrenuto kad je bio problem, znači, sa plaćanjem paušala malim iznajmljivačima i obrtnicima, i pokrenuto je, znači, tad se zvala ova stranica "Dosta nam je zelenog grada".
I tu smo, znači, jako uspješno odradili i mogu se pohvaliti, znači, zahvaljujući toj stranici i toj peticiji koju smo mi onda pokrenuli, da je, da smo uspjeli, uspjeli, znači, u Naumu da se malim iznajmljivačima smanji taj paušal sa 30 eura na 7 eura. Isto tako obrtnicima koji imaju do jednog zaposlenoga, da se smanji na isto 7 eura, što je jako veliki uspjeh. Žao nam je što nismo uspjeli i više, bila nam je želja i više, međutim, poznato je da u ovom gradu gradonačelnik sluša samo sebe i nikoga drugoga, tako da i mogu reći da je i ovo što smo napravili jako veliki uspjeh. Pa super, to, to zvuči da ste uopće tako šta, ono, ustupak napravili, to je odlično. E, pa dobro, bio je, ne mogu ja reći da sam tu isključivo bio ja, sam, ne, bio je tim ljudi. E, naravno, pokretač sam bio ja, ali je bio tim ljudi koji su stvarno se zapeli i, kažem, ono, ja sam prezadovoljan, napravili smo jako dobar, ovaj, dobar posao. I onda sam čak razmišljao da ugasim tu stranicu, međutim, ostavio sam je otvorenu, dao
sam drugi naziv, "Korektiv građanske korekcije", "Korektiv u gradu Šibeniku", pa eto, čisto da ako ima neko nešto da predloži, da reče, da ukaže na neku nepravilnost, može na toj stranici se i obratiti. Vidim, tamo je Hrvoje Puče aktivan i ima nešto, mislim, ono... Pa ima, ima, čak i bivši političari koji su tu aktivni i koji su bili, ovaj, u grupi, tako da. Jedanput sam nešto prije, prije Božića sam, nekav post sam napravio o Starom Pazaru i bio si onako jedan traktat lijepi napisao, interesantni o tome kako si ti, nadam se da nisam pobrkao sad imena, kako si ti sa drugim nekim obrtnicima, da ste imali nekakav konkretni plan kako to oživiti, šta napraviti, ovo, ono, ali to je ono, onako, bilo je nekih, pa mislim da možeš malo o tome, to je baš onako bila interesantna priča, jer ono je, nažalost, onako lijepo izgleda, u kamenu je sve nekako fino, ali nekako nema života, nema ničeg. Pa evo ovako, znači, prije jedno desetak godina mi smo imali jednu jako kvalitetnu kulturnu udrugu, "Bagatin" se zvala, ta udruga je na raznim, na
raznim manifestacijama, znači, osvojila niz nagrada, znači, na najvećem sajmu suvenira u Opatiji, te godine smo osvojili Grand Prix kao najbolji suvenir sajma, onda smo u niz kategorija osvojili prva mjesta, druga mjesta, tada smo, a bili smo najmanji štand na sajmu, znači, imali smo 12 kvadrata štanda, a nas je bilo 30 i nešto izlagača iz Šibenika, dok su drugi imali po 100, 100 i nešto kvadrata, tako da smo bili ono, minijatura, ali smo donijeli nešto što je bilo ono, vau svima, tako da smo bili najprepoznatljiviji na tom, te godine na tom sajmu.
Ta udruga je bila jako, jako kvalitetna i, ovaj, ona je imala jako dobre zamisli, znači, što se tiče oživljavanja stare gradske jezgre, znači, nama je cilj bio pokrenuti projekt koji bi, koji bi privukao, znači, turiste na jedan drugi način, da mi prezentiramo, znači, kroz naše radove kulturnu i povijesnu baštinu grada Šibenika. Prvo nam je ideja bila, znači, da pokrenemo gdje je sad muzej NOB-a,
znači... Aha, okej, da, da, znam gdje je. To smo tražili od grada da se dade i obrtnicima. Čekaj, je li to ono ispod Vino Ino, ono nekadašnje, kod male lože? Okej, samo da, da sam siguran da je okej, da. Znači, na Medulićevom trgu, u stvari, tamo. Da. Znači... A tad muzej tad nije ni bio, jel? Ne, tad nije bio, tad nije bio muzej, muzej je bio par godina iza toga, znači, mi smo pokrenuli, znači, tražili smo da nam se ustupi taj prostor, čak ne ni besplatno, nego da ćemo mi određeni iznos plaćati, s tim da smo mi mislili unutra, znači, pošto je to veliki, jako velik prostor, i lijepo je kameni prostor, znači, da unutra napravimo u svakom dijelu po jedan mali zasebno kao štandić u kojem će svaki proizvođač proizvoditi i demonstrirati rad i svoja djela. Tako da, to više, ajmo reći, bio jedan tip muzeja i radionice. Znači, onaj tko bi posjetio, taj bi posjetio, znači, prostor u kojem bi ujedno vidio i kako nastaju djela, a i ono što je povezano, znači, sa od Šibenske kape pa svega ostalog, što je povezano sa kulturnom i
povijesnom baštinom grada Šibenika. Međutim, gradska uprava tada nije imala sluha, da bi nas zadovoljili, oni su nam dali, eto, prostor tu na Meduliću otvoreni, gdje nismo mogli raditi, nego isključivo prodavati. Dobro, je da je činjenica da su to dali za nekih jedan euro, jednu kunu, onda, znači, simbolično smo plaćali taj prostor, ali to je, to nije ono, to nije ono što smo mi željeli napraviti, mi smo željeli nešto napraviti što bi radilo čitavu godinu. Da, da, i to je puno manje nego što ste imali zamisli, neizvedivo, da. To je trajalo tako jednu godinu tu na Meduliću, pa par godina dole ispod katedrale, i onda se odjedanput pojavio pokojni odvjetnik Ivan Rude, sazvao je sve nas jer je znao koji smo šta smo, znači, tu kulturnu udrugu, ja sam bio predsjednik te udruge i sazvao nas je na jedan sastanak, mi nismo znali ni zašto nas zove. Došli smo kod njega, on je sjedio za stolom, mi smo sjedili tu, ono, u tom prostoriji, on je odjedanput počeo priču kako je on dobio, znači, Stari Pazar na temelju projekta kojeg je on napravio, i on ga želi kao oživjeti,
ali u suradnji sa nama. Ja sam sve to slušao, pratio, u tom njegovom izlaganju, ja sam našao niz nepravilnosti, prvenstveno. Prvo, nešto kad dobiješ u zakup, nebitno na koji način, ne možeš davati u podzakup, znači, po zakonu. Znači, on je nama nudio da mi njemu oživljavamo taj Stari Pazar na način da mi, on će nama dati ideju kakvi štandovi moraju biti, mi moramo svi imati takve štandove, i mi moramo ih financirati, i mi moramo njemu plaćati svaki mjesec onda 500 kuna najamnine. Ja kažem, stani malo, stari moj, da li mi činimo tebi uslugu ili ti činiš nama uslugu? Jer ako mi činimo tebi uslugu, onda nemaš šta još od nas da ti plaćamo i najam i štandove i sve ostalo, a ti ćeš, a on je dobio i... Glupo je pričati o nekome tko nije više tu, ne može se, ne može se... Ne može govoriti temu, ali dobro, ali razumijem, ali... Ali činjenica da je to tako išlo, znači, on je u to vrijeme dobio za taj
projekt, koliko se ja sjećam, 200.000 kuna, dobio je tri zatvorena prostora i kompletni Stari Pazar. Znači, od koga je dobio? Od grada? Od grada, znači, ugovor. Da, da, da. S tim da je on morao oživjeti taj Stari Pazar, i normalno, tu sam ja rekao da to ne dolazi u obzir, prvo ja, i davan nam je taj jedan prostor kao što smo mi zamislili to u tom sadašnjem muzeju NOB-a, tako nam je on rekao da će nam dati jedan prostor gore na maloj loži, naćošku same male lože, isto popriličan, gdje bi mogli to napraviti, ali bi mu isto plaćali. Ja sam rekao, slušaj, prijatelju, to je meni gubljenje vremena,
ide tebi u korist, još da ti ja plaćam, ja to ne prihvaćam. I normalno, ovaj, kad sam ja kao predsjednik, ovaj, to odbio, većina članova je rekla, ono, da je to za, ono, meni podrška i da ne planiraju, ovaj, učestvovati u tome, i mi smo se jednostavno iz toga isključili. E, onda je on, da bi opravdao, znači, taj svoj čitav projekt, on je napravio, ona je, ako se sjećaš, buvljak. Sjećam se, da. Ali to je, je li to još uvijek aktivno? A ja ne znam da li... Ja mislim čak možda i da. Relativno nedavno sam vidio, ali dobro, to je... Ne znam, više ne pratim, ja, ja sam iz grada otišao već 10 godina, faktički, malo i idem, a ono, ako idem, idem poslovno, nešto kupiti i to, ali da zagledam te stvari, ono, nisam više zainteresiran. Mislim, čak je buvljak simpatičan na neki način, ali to je onako, ono, nije to nešto. Ali nije prostor za... Da, to je buvljak, okej, buvljak na nekoj periferiji napravi, stvarno bi bilo idealno. Pa je u Kuševec ili nešto, nije na trgu, ono, na Ilici tamo negdje, mislim, ono. Ali ne možeš u Starom Pazaru tako nešto, ovaj, napraviti, to je meni, ono, smiluj.
Čekaj, znači, to je bila rezultat na kraju? Da, da, da bi on opravdao, znači, ono... I promjenom vlasti, znači, na vlast je došao Pendžer, ja ne znam, Pendžer je bio onda zamjenik, ne znam tko je bio onda... A Burić? Burić je gradonačelnik, ne znam tko je bio drugi zamjenik, dobro, nije bitan drugi zamjenik, uglavnom, ja sam... Mileta, Mileta, 100%. Moguće. Ja, ja. Ja sam otišao kod Pendžera i pitao ga, dobro, ovaj, šta je s tim, da li se to može promijeniti. To je naša 2013. sad već. E, i da li, i da li, ovaj, se to može dati obrtnicima koji će nešto napraviti, koji će oživjeti. Mi smo bili spremni, znači, u svoja ulaganja, ali ne normalno da plaća nekog Rudi, jer to je meni glupost, ali u svoja ulaganja i sve pokrenuti jedan projekt koji će to oživjeti.
Pendžer, kad je to saznao, on je zvao Čipčića, i Čipčić je sišao, došao kod njega i on je pitao njega, kaže, šta se to dešava sa tim i tim, ovaj, je rekao jednostavno, kaže, nažalost, mi ne možemo tu ništa napraviti, ugovor je takav da ako ga raskinemo, da grad mora njemu isplatiti, ne znam sad, buva, neću napamet buvati. Ma dobro, nebitno, ali neke penale, nešto. Uglavnom je jako, jako veliku cifru i to njima nije isplativo bilo i to je moralo ostati tako.
Da li je, da li taj ugovor još uvijek, ja mislim da više nije aktivan, ja mislim da je bio to na ugovor na nekih desetak godina, ali u svakom slučaju, znači, sam grad koji sebi dozvoli da ide oživljavati jedan takav prostor preko odvjetnika, a da ne sasluša, na primjer, struku, da ne sazove, mogao je sazvati. A zašto išli preko njega uopće, kako, zašto je on bio sad nekakav faktor za takvu stvar? On je njima predložio to, oni su to prihvatili. A, okej, ali to je onda šta, onda Županovićeva vlast još i prije ovih, okej, okej. Oni su to prihvatili, znači, i... Da, valjda je zazvučalo dobro, ali... E, ali to... Nisu puno to... Vjerojatno on je i prezentirao, on će sazvati obrtnike, obrtnici će to pokrenuti vamo-tamo, to je trebalo biti jedna vinarija, jedna kušaona pršuta vamo-tamo, to su trebale biti, znači, rukotvorine, i on je to tako prezentirao i to je zvučalo lijepo, ali ne možeš ti to raditi, ne može to raditi odvjetnik, a pogotovo ne na način da želi još uz to i zaraditi.
Da, da. Jer to ne ide baš tako. Moramo i mi, znači, ja ako sam došao tu, ja sam došao isto zaraditi, nisam došao da bi ja oživio i da bi ja... Znači, on je njima, on je njima to lobirao prije nego uopće priča s ikim, u principu. On je došao kasnije, naknadno je došao. A, kao, lakoću ja njih, ovo, ono, baš tako, on je mislio, ja ću s njima to popričati, to će se brzo riješiti, idemo mi dalje i gotovo. Da li će svi biti sretni da im uopće pričam s njima. A, i tako je to na početku i zvučalo, ono, ljudi su se malo zainteresirali vamo-tamo, dok ja nisam, ono, stani malo, ja tebi plaćam, šta ja tebi plaćam?
Da, da. Plaćam prostor da ja tebi ga oživim i još ti ga moram platiti, ono, ne ide, ne ide. Da, da, da. Tako da je to propalo, bilo je tu pokušaja još, još niz, čak smo mi napravili, znači, bio je ispod katedrale dole jedan drveni brod koji je pretvoren bio u štand, gdje smo isto imali radione, gdje smo bili u narodnim nošnjama, gdje smo mi radili i proizvodili, gdje su turisti dolazili, bili oduševljeni, slikavali se vamo-tamo, ali zbog nekih većih interesa drugih, grad je došao jednostavno poslao, poslao, ovaj, dopis da se taj štand mora maknuti jer ne zadovoljava standarde grada. A, dobro, uvijek mogu nešto naći, ono, što ne zadovoljava, i da, da, da. I nakon toga sam ja jednostavno rekao, više ne želim se boriti u gradu, idem lijepo negdje gdje mi je bolje, sad sam prezadovoljan jer, ono, onaj prostor koji sad imam u gradu sam mogao samo sanjati.
Ali, je li puno izađe najamnina i tako? Isto kao i u gradu. A, je li? S tim da vamo imam i klimu i nema kiše, nema sunca, nema ničega, radim čitavu godinu. Da, da, to je. Neusporedivo. A koliko imaš tamo prostora? I baš imaš onda i radionicu nekakvu? Je, je, mala radionica gdje ja tamo, znači, proizvodim i radim i ljudi dođu, gledaju, ja im objasnim, kad čim oni vide kako to nastaje, drukčije te i gledaju, drukčije i kupuju i sve ostalo. Da, kad možeš odmah popričati, možda im možeš pokazati, možeš, ono, svašta, da, da. Tako da, to je u stvari čitavo vrijeme moja ideja i čitavo vrijeme, znači, dok sam i bio i predsjednik te, ovaj, udruge kulturne, je bila da, da, ono što radiš, da moraš kupcu pokazati, dok god on ne vidi kako to nastaje, on to ne može ni cijeniti. Znači, on kad vidi da ja taj kamenčić slažem, svaki kamenčić posebno, da ja njega... E, da nisi iz Kine kupio, ono, za 3 eura i samo tu prodaješ. Njemu onda nije problem ni kad ti njemu rečeš neku cifru koja nije uopće mala, nije mu problem, ovaj, dati ako on vidi da je to nešto što se radi rukama, što se radi srcem, dušom i tako dalje, ono.
Ti si tehnički glavni obrtnik ili koji ti je nekakav status, mislim, je li imaš firmu. To je domaća radinost. Aha. Pošto sam ja hrvatski ratni vojni invalid koji dobija časni otpust u 2011. godine, onda, znači, žena je otvorila, bila obrt, a pošto mi je bilo doprinos stvarno veliki vamo-tamo, onda sam ja njoj rekao da zatvori obrt i onda sam ja otvorio tu domaću radinost i, ovaj, pokrenuo dalje, ovaj. Ali to može bilo tko ili si ti na račun tog statusa? Na račun tog statusa. To može svaki pokrenuti, samo onaj tko je u radnom odnosu ili tko uopće nije u radnom odnosu, onda mora plaćati doprinos. A, okej, a ti si toga oslobođen. Ali ja ne moram plaćati doprinose, jedina razlika je u tome, a drugo je sve. I ne možeš imati, znači, ja ne mogu doći i zaposliti nekoga da mi radi, nego moram isključivo ja raditi. A, okej, to je, znači, keč. Da, da, kužim onda. Ali dobro, ti i supruga onda valjda sve to. Mi ne želimo, ja i ne bih zapošljavao sve da i mogu, ono. Htio sam te baš pitati kako, to mi je uvijek zanimljiva tema, kod poduzetništva u nas, na šta to liči sa birokracijom
i to, ali tebi je onda to u principu relativno jednostavno. Iako ništa nije jednostavno, imam dojam, ono. Znam ja i što se tiče, znači, obrtništva, to je, danas je biti obrtnik stvarno nezahvalno. Prije su obrtnici bili gospoda. Znači, ja imam prijatelja par obrtnika koji su, evo, sad pred penziju, koji su meni pričali, znači, svoje poslovne priče, šta ja znam, prije 40-ak godina, i sada, kaže, ja sam onda bio gospodin, imao sam što god sam htio, sve je bilo moje, sve se otvaralo. Sad je on, sad je obrtnik prosječan građanin. Čak su neki ispod prosjeka. Zanimljivo da to kažeš za nekog prije 40 godina, onda je bio komunizam gdje nije baš bilo privatnika, baš ne previše. Nije bilo, nije bilo previše, ali oni koji su bili, oni su bili stvarno, znači, gospoda. Cijenili se, to su pretežno bili, znači, urari, zlatari, postolari, znači, zanatlije ljudi. Postolari možda. E, zanatlije općenito, znači, i oni su kao takvi bili cijenjeni u društvu,
a i dobro su, dobro su u ono vrijeme, znači, mogli zaraditi. Danas ti isti ljudi više nisu ni traženi. E, pa to je, ja mislim, glavna stvar. A, i oni koji su opstali još uvijek na tržištu zbog konkurencije, znači, jer ti danas se neke stvari uopće ne isplati napraviti televiziju. Da, i kupiti novo, to je isto. Televiziju se ne isplati više popravljati, nego jednostavno baciti i kupiti novu kad se pokvari i tako. Da, da, i za manje novce ćeš dobiti vjerojatno i bolji proizvod jer tehnologija stalno ide naprijed, to se, jako se puno promijenilo. Tako da, e, da, danas je isplativo, na primjer, biti vodoinstalater, električar, zidar. Je, je, vraćaju se ti neki zanati ipak. Ovi zanati su, to su zanati koji su sad, sad trenutno su i najtraženiji i ono, jednostavno ljudi imaju i po godinu dana unaprijed, ovaj, ugovorene poslove, tako da onaj tko želi raditi, tko želi raditi, a zna raditi taj posao, taj sad u današnje vrijeme može jako dobro zaraditi. Ja svojoj djeci i mladima onako uvijek govorim, zanati su dobri, nekako ovo sad, ovo danas umjetna inteligencija, ovo ono, aj ti lijepo, kad ti neka cijev pukne, to treba znati, treba imati alat, zanat i električar.
Mislim, možda i to roboti zamijene, ali bar za sad mi se čini da neće tako brzo. Neće, ja mislim da neće nikad robot moći, ono, napraviti ono što može čovjek. A, ne znam, ne bi se baš usudio to reći, a ne znam, to je sad, ono, za mnogo stvari se tako govorilo, pa nekako, ono. A šta ja znam, ja gledam sad, evo, prije neki dan je bilo kratko na televiziji u Zagrebu, vožnja bez vozača, u principu. Ono, Rimčevo čudo ili? E, ali ne Rimčevo, došli su neki drugi koji Rimac još nije dobio dozvolu, ne znam koja, dvije, dvije. Dobro, toga ima u Americi, ono, Tesla i to. Dvije tvrtke u Zagrebu, imaju sad trenutno te probne kao, ali ne smu, znači, mora, mora isto biti, znači, čovjek koji ne upravlja, ali sjedi za volanom u slučaju da nešto krene po zlu. I gledaj sve to, a šta ja znam, ne znam, ne znam, ono,
ja mislim da ipak. Mislim, tu imam dojam da ima to sve prednosti, na primjer, ono što se meni osobno, na primjer, sviđa kod tih, možda ne full samo vozećih auta, ali ne znam, zamislimo na trenutak, na primjer, da ti imaš te nekakve dobre senzore, nešto, i sad, na primjer, voziš i neko ti izleti ili čovjek ili drugo auto, i onda ono, ne znam, kako bi rekao, nije podložan kao čovjek, ne znam, možda se ujutro posvađao sa ženom, možda si rastresen, možda si bolestan, možda si lud, možda si, ne znam, ni ja šta, i nećeš dovoljno dok ovaj nekako, ono, u mikrosekundi napravi što treba, tako da, ono, ja ne bih to odbacio skroz a priori, ali opet, ono, ali nije to još vjerojatno spremno, prelako se zbuni, ne znam, tipa, ono, ima su bili su poznati slučajevi i videa gdje, ne znam, na kamionu ispred je auto, kako se zove, nacrtana neka reklama, i ovaj se zbuni, ono, kužiš, tako da, ono, ali opet to ide uvijek naprijed, ne znam, šta će biti za 20 godina. Pa dobro, okej, okej, ovaj, e, točno tako, koji misle da će postavljati aute na struju, na baterije, a evo, sad imamo, ali isto, i tu sam malo
skeptičan, jer evo, sad slušam, znači, čak ni one nisu više još toliko savršeni, znači, dolazi do, kad su niske temperature, jako se brzo, ovaj, troše baterije, pa dosta se kvaru i tako, još to nije, još to nije, to je još u povojima, po mom mišljenju, još to nije, ovaj. Zapravo mi se čini da je Ahilova peta tih svih električnih auta su baterije sama. Ej, samo auto kao auto je meni dobra ideja, ovo nemaš onih pomičnih dijelova, jednostavnije održavanje, nema ulja, nema tih temperatura, nekako, ali ta struja je problem, odakle struja, to, taj dio je, ono, i baterije su na kraju ekološki jako skupe za proizvoditi, treba ti iz onog, onog Konga gdje ovi nesretnici, doslovno robovi, to u šlapama, ono, taj kobalt vade, onako, to sam vidio snimke negdje na Roganu, i bilo je negdje, majko mila, šta je ono, mislim, znači, ono, mislim, to je tako, ono, ubitačno je da cijeli ovaj moderni svijet kojeg smo mi dijelom je na kraju na nekim nesretnicima koji sa lašunima u nekim užasima rade, baš da ti se srce slomi, ono, ali, ali.
A, da, da, kažem. Da, to je. Kažem, ja se još uvijek držim onoga da je čovjek i ljudski um nešto što je nezamjenjivo, znači. Pa da, da, mislim. Ono, sve je to divno, krasno, ja sam čovjeku kupio robota za čišćenje stana, očistio njega. A, imamo i mi fore, to stvarno. Ali, ali žena opet kaže, a vidi, ostalo ovdje malo, a vidi tamo, ostalo malo.
A robot je, ono. E, pazi, ja ga znam poslati, on ne zna, nešto drugo radim po kući, ovaj ti usiše, mislim, stvarno. E, pa dobro, okej, ja sam mislio. Nije okej, možda nije savršeno, ako dica izmrve, ovo, ono, nešto se dogodi i to je ono. Ovaj, sad kad smo već dotakli se gradske vlasti, meni je jedna ovako od vječnih tema, van mjesta, van grada, mjesta, ti si Dubrava, Dubrava je. Kako jesi zadovoljan sa radom mjesnog odbora i kako se gradska vlast odnosi prema svemu tome i na šta to liči kod vas, kako je. Pa evo, ovako, znači, ja sam jako, jako i emotivan i vezan za, znači, Dubravu. Dubrava je mjesto po veličini, znači, drugo prigradsko mjesto po veličini iza Brodarci.
Brodarca je prva, Dubrava je druga. Znači, Dubrava se rasteže na 27 kilometara kvadratnih i ima po zadnjem popisu stanovništva 1117 stanovnika. Više, ja bih rekao i više. E, dobro, to po zadnjem popisu, bilo je više, palo nas tih 1117, sada, da, ako, kad bi bili sad popisi, vjerojatno bi bilo tu sigurno 200, 300 više, jer se gradi dosta, dolaze ljudi dosta, i to sam baš htio, znači, nadovezao se na to.
Znači, Dubrava je bogom dana, oko je prošao tunel i poveznica sa autoputom za proširenje grada. Prvenstveno, prvenstveno nije predaleko od centra grada, znači 7 kilometara do, baš do centra, duga je, ima dosta atraktivnih pozicija za gradnju, ali ima i dosta nedostataka.
Nedostaci su prvenstveno, znači, sada, koji su vidljivi, to je, znači, trenutno vodovodna mreža koja je stara 70-ak godina, 63. godine je napravljena, eto koliko. Da pogodim, kanalizacije nema. Kanalizacije nema. Naravno. To možemo samo sanjati. Ali čak kanalizacija toliko nije ni bitna koliko vodovodne, te vodovodne stare cijevi koje pucaju. Ja sam bio, znači, pošto sam ja, ajmo reći, dosta aktivan, bio sam 5 puta na sastanku sa direktorom vodovoda, zajedno sa još par kolega iz Dubrave, van mjesnog odbora, znači, mjesni odbor, oni vode neku drugu politiku. Da.
Znači, mi smo bili kod njega i inzistirali smo da najkritičniji dio, a to je južna Dubrava, spoji na novi vodovod koji ide prema, znači, Podima i dalje prema Stobrijeću. Znači, sa iz Krke, mi dajemo vodu u Stobrijeću. A di je Stobrijeć, di je to, mislim. To je kod Splita. E, znam di je, nego hoću reći ono. Znači, imamo mi pravac do Zadra, vodovodni koji je rađen još za vrijeme rata. Znači, mi opskrbljivamo, kad nemaju vode Zadar, Stobrijeć, a Dubrava, tu nam je na dohvat ruke do Krke, mi imamo problem sa vodom.
Nama je direktor, znači, Štrkalj rekao jednostavno da rješenja nema trenutno, zato što su oni napravili neki projekt koji bi trebao ići od Bilica do Dubrave sa novim, kompletno novom vodovodnom mrežom, a rok za rješavanje je u najidealnijim uvjetima, ali to je daleko od najidealnijih uvjeta, to će se otegnuti puno više, jer je bio 5 godina prije par mjeseci. Pa to zvuči dobro, ali to onako. Ali to, to, to nema šanse, znači, oni su samo, samo napravili za sad idejni projekt, a di je, di je ostalo, jer oni planiraju povući novce od Europske unije, dok dođu oni do te faze, to će proći još ohoho, i pitanje je da li će uopće doći do realizacije toga. I pitanje je što će biti sa tim EU novcima, to ja mislim je brzo o tome, ne možda skroz kraj, ali ono rezanje 80%. Ja kad sam ga, znači, pitao zašto nas ne spoji na taj postojeći cjevovod koji je novi, koji je napravljen novi, on je rekao, znači, da nas ne može u Protegića, u Protege, zaseok,
spojiti, jer bi došlo do pucanja cijevi, jer bi došlo do naglog velikog pritiska, na što meni isto to ne drži vodu, jer postoje redukcije, kako postoje redukcije za kućni. Da, to zvuči kao neki tehnički problem koji zvuči rješivo, ono. Međutim, on to nije saslušao, on je i dalje tvrdio po svome, onda sam ga ja pitao na koji cjevovod je spojen, su spojeni Podi, industrijska zona Podi. On je meni na to odgovorio da je spojen na taj cjevovod, ja kažem idealno, znači, Podi su granica katastarske općine Dubrava, od Poda do prvih kuća u južnoj Dubravi, gdje je najveći problem, ima 800 metara, iskopate kanal, 800 metara novih cijevi i riješili ste problem, ni to nije prihvatio. Možda je stvar da je općenito mreža loša u Dubravi, pa onda se treba ono sve ove glavne cijevi mijenjati, a njima se to ne da i ono.
Mislim da su to malo dublje, dublje, dublje stvari, jer oni su jedan dio Dubrave, Dubrave već riješili, znači, ne znam koliko poznaješ Dubravu, Dubrava ima jedan dio koji izgleda kao Beverly Hills, stvarno vrhunski, svaka čast, ja se divim tim ljudima, napravili su vile sa bazenima, ono, sa stani-pani, stvarno je fenomenalno, to je, znači, jedan potez od takozvane Lokve, gdje je kafić Lokva, pa do škole, to je dužina nekih, pa, ajmo reći, kilometar i pol, i taj dio zaseoka, dva, tri zaseoka koja su obuhvaćena tu, to je stvarno sređeno od trotoara, nogostupa do vodovodne mreže, do sve, sve, sve što je trebalo, tu je riješeno. Dok ostatak Dubrave, znači, Protege, južna Dubrava, Vukorepe. To je onaj dio tamo gdje je groblje i. Do groblja, znači, do groblja, do groblja je sređeno. E, znam, zato što ja dosta često bicikliram, onda volim proći kroz Dubravu, pa tamo skrenem, znači, lijevo i ono, ispod autoceste prođem, i onda znam, vidio sam jedan dio, ima hrpa tog
trotoara, ja patim na trotoare, vau, ima trotoara, ali onda, kao što kažeš, onda stane i to je to. I sad, kad si već spominjao taj prolaz ispod autoputa, to je u Dubravi crna kritična točka, znači, tu nema, jednostavno nema nikakvih trotoara, nema ničega, čak se ni ne kosi, znači, ljudi koji moraju se kretati iz pravca Protega prema dolje, prema školi, oni jednostavno moraju ići cestom. Da. Poznato je da danas ljudi voze jako brzo kroz naselja i mjesta, ti ljudi meni su, jer prije par mjeseci sam s njima dosta razgovarao, pošto su oni nešto i zvali novinare ovamo-tamo, oni kažu, mi od straha ne možemo izaći na cestu, mi djecu ne možemo pustiti, jer gledamo kako hoće dodati neki auto i nekoga. Ima još jedna nizbrdica tamo velika i tako. A činjenica je da u zadnjih 20 godina smo imali dva smrtna slučaja na tom potezu.
I ovaj. E, neugodno je tamo kad prolazim, onako, juri se, još onako se sjure odozgo, čovječe, kao slalom, ono odozgo. I aute su velike, a nemaš trotoar, da bar se trotoar napravi, napravi trotoar, ili meti kamere, ja sam savjetovao, ako već ne želite ništa, meti jednu kameru, pa će ljudi smanjiti brzinu, jer. E, pa to je dosta efikasno. Ono, čovjek kad zna da je kamera tu, on će ga smanjiti, mora ga smanjiti, jer će mu inače doći kazna, pa meti kameru, ali nema, grad nema, grad nema sluha, u stvari mjesni odbor ništa ne pokreće, a onda i grad, grad. Da, a ne moramo ništa kad, jer se oni vade na mjesni odbor koji je. Tako da, na primjer, imamo staru školu u Rakovom Selu koja je u rasulu, znači, to je u vlasništvu grada, a mi u Dubravi nemamo dječji vrtić, nemamo, i u gradu fali dječji vrtića, umjesto da se, znači,ulaže u takav jedan objekat koji je već postojeći, znači, treba samo renovirati, ima dječje igralište, imaš sve, sve, čitavu infrastrukturu imaš da napraviš jedan kvalitetan dječji vrtić, na kojem bi gravitirali i, znači, ljudi
sa Danla, Perkovića, Dubrave, možda iz Bilica, šta, ono, a i Šibenika, najgori slučaj je iz Šibenika, ljudi koji ne bi imali upisati, upisati ga u Dubravu, tako da taj dječji vrtić. Znaš, sa autima su ljudi dosta fleksibilni. Tako da, taj dječji vrtić se napravi, vjerojatno bi imao svoju funkciju, ali ta škola je sad trenutno u fazi da se gleda hoće li u jednom momentu otpasti neki dio i nekoga na kraju poklopiti, ne daj Bože, napraviti neku štetu po zdravlje nekoga. Evo, sad je ovaj, na prošloj sjednici vijeća se izglasao proračun i baš je ovaj Kljajić, vijećnik iz Sitnog Donjeg, rekao kao ono da niste ništa, ono, ja mislim, znači, puste neke stavke za grad, van grada, ništa, jedino onako, jedino ono što se misli su ispraćajne sale, valjda ono, eto, kad umreš, onda da se može riješiti. Čak kad smo već kod Sitnog Donjega, koliko ja znam, evo, sad im se gasi škola gore. A je, to je, da, to je, mislim, oni ne žele ništa službeno reći, ali se
neslužbeno zna. Ali i onda da bi im zamazali oči, onda su napravili nekih 200, 300 metara trotoara, eto, čisto da reću. Ma nisu im napravili ništa. Čisto da reću da su nešto napravili, napravili su nekih, ne znam koliko. Ma nisu, ne, ne, trotoara nema sigurno u Sitnom Donjem, sad ne znam, možda na nešto drugo misliš, ne, ne, znao bih to, ja sam, ja sam, ja sam doktor za trotoare, tako da. Ja sam negdje po, ali gore negdje je oko. Moguće da jesu negdje, ali Sitno Donje. Neka mala dionica, samo čisto da zamažu oči. Ne, ne, ne, Sitno Donje sigurno. Ja sam jednom prilikom pitao da li sam ja to sad metio na društvenu mrežu ili direktno pitao gradonačelnika, ja volim, ako ja trebam, čak mu i tako reći, ali ne doživljavam baš to nešto ekstra. Ja sam. Zapravo, on je pristojan, sasluša će i onda ono luta očima i to je to. Dalje, on smatra da je grad Šibenik, samo, znači, od Mosta do Ražina i od Šubićevca do. Ma i to si puno rekao. Ili on smatra da je grad Šibenik, znači, od gore Konjevrata pa tamo do Biloga, do iza Bora
je i do Šibenskog mosta. Jer to su granice grada Šibenika. Ja mislim da samo pred izbore je tad u tim granicama kad treba glas i porez. Čak ni onda, čak ni onda, jer je toliko, on je bio, na primjer, na ovim izborima toliko samouvjeren da će dobiti, na kraju i dobija, što je činjenica, da mu nije trebalo ni objašnjavati ni te stvari, ono, i to je. Je, je, baš, baš je. I to je mene, ja to ne mogu, ne mogu prihvatiti, jer čak i zadnji put kad sam bio kod njega na sastanku, to je bilo ovo lito, bilo je nas četvero, dobio sam neka obećanja koja je on na kraju jednostavno pogazio, znači, a ti jednom meni govoriš. A koja je bila tema, ako se može znati, mislim, je li nešto vezano za Dubravu? Pa vezano je bilo, znači, vezano je bilo uz Fališ i. A, ok, a sjećam se to, da, da, da, sjećam se, sjećam se. Znači, on je nama obećao neke odbore pri gradu gdje ćemo mi. Pisao sam o tome, da, da, to je bio nekakav ustupak, šta misliš, je li ga to politički oštetilo, to što je podršku za Fališ, misliš da ne? Ne, ne, ne, ma on, on. Meni se činilo nakon svega toga sa Fališem kao da su nekako išli više sa vijencima
i pjeteti su prštali na sve strane. Pa dobro, možda, možda. Teško mi je reći, jer to samo sad primjećujem više, jer je to uvijek bilo tako, ali imam dojam nekako da su na svaki su išli, onako se pojavljuju tamo. Ne, ne, ne, što se toga tiče, znači, tih odavanja počasti, grad je stalno sudjelovao, gradonačelnik ne, gradonačelnik i sada tu eskivira, dođe, ajmo reći. Na ove važnije možda dođe. A i tu rijetko, ali pošalje, pošalje zaslanstvo, znači, nikad on nije, nikad se nije desilo da nije grad odao počast gdje god je trebalo, oni su to stvarno odradili sve, ali on kao on, malo se pojavljiva, nije baš, više tu je Mileta ili neko drugi, ovaj, uskače.
Da, da. Koliko to njega, to njega politički nije taklo ništa, on je svoj stav zadržao koji je zadržao, svoje mišljenje zadržao koje ima i prije, ništa se tu u principu nije promijenilo, što će se pokazati i sad na ovu godinu, znači, na zadnjem gradskom vijeću, gradski vijećnik Mario Kovač je postavio pitanje, znači, pošto je braniteljska udruga podnijela jedan projekt za financiranje
u devetom mjesecu, kad je obljetnica, znači, Rujanskog rata, pošto je ovo okrugla obljetnica koja je, znači, 35 godina od Rujanskog rata, taj projekt je zahtjevan i traje već čitav mjesec, znači, gradski vijećnik Kovač je postavio pitanje da li je grad prihvatio
financiranje tog projekta ili nije i da li je prihvatio financiranje Fališa. Gradonačelnik čak je izašao iz sale i nije se do sada niti vratio odgovor na to pitanje. Mislim da se on vadi da ja nemam ništa s tim, ja sam postavio to tijelo, nekako nešto i. Ali, ali to nije, to nije točno. Pa naravno da, mislim da on kaže nešto da ne može da bi. To tijelo je savjetodavno, znači, oni njemu daju savjet, ali njegov je potpis taj koji donosi. To jest, valjda vjerojatno gradsko vijeće potvrdi, ali je, mislim. Znači, to tijelo postoji. Je, znam. I ono je savjetodavno, znači, oni savjetuju gradonačelnika, ali gradonačelnik sa svojim pomoćnicima donosi odluku kome dodjeljuje sredstva, a on iđe onom logikom, išlo je do sada, neka ide i dalje, u gradskom vijeću ima apsolutnu većinu, ne može ga niko srušiti, njemu je ovo vjerojatno zadnji mandat, što je, on to i ne skriva, znači, on jednostavno nema razloga da ikome išta se opravdava.
Da, da. Tako da, ono, on radi po svome, kako misli da je najbolje, ali mislim da ima puno, puno grešaka. Evo, ja gledam sad, čitao sam, znači, onu objavu vezanu za ovaj novi rotor koji je napravljen u kraj Dalmare. A, u kraj Dalmare, je. I baš sam išao, zagolicalo me to gdje je stao taj problem, nastao taj problem oko Haka i. E, ja sam mislio šta, vidi, je li to ono gdje nije asfaltiran jedan dio, je li to to? Samo taj kratki metar, to je taj metar. E, i sad gledaj ovo, znači, kad privatna osoba, znači, ja dođem i sad kad je išla cesta da sam došao i rekao, ne dam da se prođe preko moje zemlje, znate, države iz vlasti. Da, da, to je, e, to se lako. I ti, ajde na sud. Izgubit ćeš i to je to. Hoćeš izgubiti, nećeš, to njih ne zanima, ali oni su te izvlastili, znači, oni će raditi po svome, cesta će proći, a ti hoćeš, hoćeš izvući ono što želiš ili nećeš, to je na kraju na tebi, da sudom dokažeš, i
to tako funkcionira. Ovdje je u pitanju Hak, znači, državna, to je državno poduzeće, Hrvatsko, Hrvatski auto klub. Tako je, da. Ne projektant, nego ovaj, investitor je županijske ceste. Šta nisu hrvatske ceste? Ili hrvatske. Ako su hrvatske, još gore. Da. Još gore, znači, isto hrvatska firma, nije županijska, nego hrvatska, znači, ove dvije su hrvatske firme i one se ne mogu dogovoriti o metru, doslovno metru terena. A zašto, mislim, ali. I to je već sve napravljeno, samo treba zadnji sloj asfalta, ono. Ma nije, trebalo je, znači, samo onaj zid koji je, jer ne može se metro to dok se onaj zid ne sruši, znači, trebalo je srušiti taj zid, napraviti novi zid. A valjda se oni nešto međusobno koškaju, ko zna koje su to igre, koji razumi. Po mom mišljenju, vjerojatno Hak traže neke ogromne novce, ovi ne daju i to je to, ali to, pazi. Mislim, sad smo svi mi taoci njihovih igara i ono. Da, da, jedva smo čekali da se to napravi, i kad se napravilo, to izgleda stvarno, ne možeš reći, možda netko ima zamjerke, uskao u ono vamo tamo, meni je, kako je bilo,
meni je savršeno. Da, dobro je, mislim, nema se tu šta reći. I ja mislim da će ono dosta, dosta doprinijeti da se promet na onome dijelu grada jako puno brže i kvalitetnije odvija nego što se odvijalo, ali ljudi moji, mi smo ono napravili, ima mjesec dana ono još, to je zatvoreno. Da, to je završilo prije Božića. Sitnice, sitnice, to je ono, da, da, zbog nekakvih birokratskih gluposti. Ali kažem, to, to, to je ono, neshvatljivo, jer ako možeš izvlastiti privatnu osobu, zašto ne možeš izvlastiti ovaj, državnu firmu sa tog terena i doviđenja, nije tvoje, daje se na uporabu jer je od važnosti za razvoj grada i doviđenja. I strašno je iritantno što, na primjer, nisu na, na, tolika ta projekcija da nigdje ne znam, jedna autobusna postaja ne, nije se moglo. E, ma. Daj, ono, ma ne vjerujem ti. Moglo se, sad je ona benzinska, bivša benzinska. I čak imaš tamo i nadvožnjak, možeš i doći pješke do Dalmare, barem jednu tu nekakvu postavi. Ma moglo je, sve se to može, samo. Nemoj, nemoj, neko sluha ni smisla ni to, kakvo, kakvi autobus, to je sve, mislim, zapravo
problem je što je sve jako na aute, ono, auto je kralj, a sve drugo, ako se sjetimo, ako. Ma ne samo to, nego nekad su i sujete i šta ja znam, ne znam, sad odnose na relaciji vlasnika Dalmare, grada, ovo, ono, možda čak i tu nešto zapinje. Pa dobro, ali imali su tamo terena, gledao sam jedan katastar, hrpa toga je pod gradom, pod državom, ovo, ono, moglo se, mislim. E, ali možda baš zbog toga ne želu napraviti, jer računaju, možda će s tim izlaz u susret, pazi, oni ne idu s logikom da izlazu u susret građanima grada Šibenika, nego vlasniku Dalmare, kad ima. Da, da, a možda nije im nešto po volji trenutno, a ko zna šta je. Ma to je sad. Ma jasno, to se nagađa. Ali da se moglo napraviti, moglo se napraviti. Da, da. Ali očito, znači, nekome, ono, isto kao što, na primjer, kad, ne znam koliko ti je poznato, iza Propetov Ponija je ograđen jedan teren, ja znam da je to od županijskih cesta, zato što se. E, znam da je nešto ograđeno tamo, šta je to? E, ono je ograđeno namjerno da bi se uzeo parkirni dio koji
je koristio Čovića, nije bio na terenu Dalmare, nego na terenu Žuca, i onda su oni ogradili, eto, ne damo ti. Aha, ne damo ti, da, da, da. Bezveze. Da, nećeš i gotovo. Ono, čemu, i stoji sad onako prazno. Da, da. Neiskorišteno, to je. Nego, ovaj, bili smo se dotakli Fališa, možeš neko iz svoje perspektive kako je to išlo sa, znači, mislim, ono, napadali su vas, ajmo reći, s lijeva, da kao želite zabraniti Fališ, to se meni ne čini da je bio slučaj, bar ono što ste komunicirali u javnost, ono.
Evo, iskreno, znači, ja sam protiv svih zabrana, kako sam, znači, protiv zabrana Fališa, tako sam i protiv zabrana Thompsona, tako sam protiv zabrana svih manifestacija koji ne remetu dignitet Domovinskog rata i sve ono što baštini Domovinski rat. Za Fališ, znači, mi kad smo, u stvari, ja sam bio inicijator svega toga, ja sam, znači, okupio te braniteljske udruge, gdje je bilo 12 braniteljskih udruga, i mi smo jasno i glasno iskomunicirali da mi ne tražimo zabranu, nego tražimo samo da se prekine financiranje. Smatram, i dalje smatram, znači, da ako jedan takav projekt ide od jedne udruge koji baštini, šta ja znam, 41, 45, koja više nema, to je tema koja uopće ne bi trebala biti u diskusu, uopće ne bi trebala biti u priči, to je za povjesničare. A nije li onda to isto zabrana? Samo malo, znači, to je za povjesničare, teme za povjesničare, a ne za
kulturno ljeto, znači. Dobro, okej. E, znači, smatram da takvi festivali, takvi projekti bi se trebali samostalno i financirati. Izvoli, nađi sponzore. Pa da, ako imaju tako navodnu veliku podršku. Da, nađi sponzore, nađi sve što ti treba. I ti to održavaj, radi, brate, pričaj o tome što god hoćeš, ali novcem poreznih obaveznika opterećivati, znači, ljude sa i dijeliti, to je u jednim dijelom se ljudi tu i dijele na lijeve i desne. Ja sam rekao, znači, 41, 45 je tema za povjesničare, ja sam sudionik Domovinskog rata od prvog dana, smatram isto 91. i 95. da već pripada povijesti. Nama trebaju, nama trebaju teme 2026. i kako vratiti ovu djecu i kako napraviti da život u ovoj našoj prekrasnoj zemlji bude što bolji i ugodniji svima nama.
Ovo što se sad dešava, ovo je sve reakcija i refleks na baš te početke, ajmo reći, prvo ispada da je Benkovac prvi, nije Benkovac prvi, prvi je Šibenik krenuo sa tim protestima protiv toga, pa je Benkovac iza toga napravio ono što je napravio, i onda je krenulo sve ostalo, onda se dogodio hipodrom sa Thompsonom.
Kad pogledamo mi, znači, svi napadaju Thompsona kao pjevača, neko ga voli, neko ga ne voli, to je svačije pravo, ali on prodaje kart, on. Da, meni se čini da mu je karijera bolja nego ikad, lijepo to ide. Pa, njemu. Mislim, baš sam vidio na live, live se stavljao i. Njemu, njemu sve ovo što se dešava ide u korist, ja sam sinoć bio na koncertu, ja sam bio na njegova zadnja 4 koncerta u hipodromu, u Sinju sam bio, u Zadru sam bio i sinoć sam bio u Splitu, ja vidim samo da njemu to. Nego ja te pitam, je li bio sporni pozdrav? Pa, pozdrav u pismičevog glave je normalno da je bio, normalno da je bilo i sporadičnih pojedinih ispada, ali to je zanemarivo na broj ljudi koji je ovako. E, mislim, meni je smiješno to sa tim spornim pozdravom, onako, baš sam bio napisao kratki tekst o tome, nekako mi se čini da je nama dobro, ako je broj 1 issue onako, pusti komentari, lajkovi, oni mrzitelji, ovo, ono, kao ono jer je sporni pozdrav, o, čovječe božji, ono. Prvo. Blago nam se, ono, stvarno, evo, mislim. Prvo, ja sam rekao hiljadu puta, znači, evo, i sad ću ponoviti u ovoj emisiji, kao sudionik
Domovinskog rata od 91., znači, od 7. mjeseca 91., i kad još nije ni počeo rat, znači, mi smo bili stacionirani u Solarisu, tamo smo se obučavali i sve, nama je bilo normalno da rečemo za dom spremni. To je bio normalni pozdrav svih nas, i onaj ko kaže da nije tako, taj laže. Znači, to je baš bilo. Pisme Jure i Boban, Vila Velebita, to su bile nama budnice, to smo mi pjevali, kad mi, mi kad smo prvi put išli na teren, znači, to je bila operacija Rašeljka, išlo se u Stankovce, kad smo prolazili kroz grad u kamionima, mi smo pjevali Juru i Bobana, sa svih prozora se otvarali, pljeskalo se, svi su ljudi bili, ono, oduševljeni, šta je sad, sad to ne valja. Da, da, da. Dobro, te pisme se, na primjer, Juru i Bobana, ja sam ga prije rata pjevao svakodnevno, Vile Velebitu, sve one zabranjene pisme sam ja pjevao, sad ja to ne pjevam, zašto ne pjevam? Zato što je dozvoljeno, i ono što je dozvoljeno, to više nije interesantno, tako i Čavoglave, da se, da se, znači, to prestane više.
Problematizirati, mislim. Znaš koliko bi to trajalo? Jako kratko, jer, znači, sve te stvari koje idu na neke zabrane, na neke, ono, to budi neke, šta ja znam, prošla vremena, ustašluk, crnokošuljaše, ma koji crnokošuljaši, ti ćeš meni reći da dijete od 16 godina koje je došlo na koncert, vidiš da je došlo pjeva s dušom i tilom, obučeno, evo, Kia što sam sada, da je on crnokošuljaš, nije, nije on crnokošuljaš, on je hrvatsko dijete koje je, ajmo reći, odgojeno u jednoj obitelji koja baštini tu tradiciju i to sve ostalo, ali on nije crnokošuljaš, niti je on ustaša, niti on ima ikakve veze sa ustaškom, niti ja imam, koji imam 55 godina, ja ne mogu reći da sam ja ustaša, ja sam hrvatski branitelj. Da, to je to, sad to ustaša, to je postalo kao neka psovka, ono, kad god se ne slaže neko s nekim. Ali to, to nam, to nam, to nas vraća, znači, vraća nas u vrijeme 90-ih godina, iskreno, znači, stvaramo ponovo podjele u, u, među sobom
samima, u društvu, znači, šta ja znam, ovaj, ja sam ustaša, ovaj je partizan, ovaj je ovakav, onaj je onakav, nama to ne treba, to kažem uvijek, znači, imaju povjesničari sa desne strane, imaju povjesničari sa lijeve strane, neka sjednu za zajednički stol i raspravu povijest hrvatskog naroda, a mi se ajmo okrenuti stvaranju hrvatske države, ima mladih ljudi sposobnih, koji, koji bi mogli dosta napraviti, dajmo mogućnost tim ljudima da dođu na pozicije, da dođu u sabor, da dođu, čak i zašto ne bi bio neki čovjek od 40-ak godina, intelektualac i premijer i sutra predsjednik. Pa i Plenković nije puno stariji od toga kad je, kad je došao na vlast, mislim. Pa, e, okej. Već prolaze godine, već je 10 godina prošlo. Znači, dajmo mogućnost takvim ljudima da, da nam vratu, da nam vratu, dignu nam državu, jer mi imamo najljepšu državu, ja u Evropi sigurno najljepšu i najbogatiju, jer kad mi pogledamo naše resurse i vode i svega ostalog, mi jesmo bogati, ali ne znamo iskoristiti. E, mislim, ono, bio si spomenuo zabrane, šta ti kažeš, ne znam, znalo je biti gdje braniteljske
udruge hoće zabranu, ne znam, nekog tamo, srpski pjevač, rođen 2001., mislim, kakve taj ima veze s ičim? On sigurno ne blati Domovinski rat. Ne, to. Šta ti kažeš na to, na primjer? To je, to je refleks, jedan, to je, kako bih rekao, kao zatvoren krug, znači, ovi traže zabranu, ajmo reći, Thompsona, braniteljske udruge odmah skaču, traže zabranu tamo nekog. A nečeg drugog, da, da. Meni su, na primjer, znali govoriti kad sam, kad sam bio protiv takvih zabrana, a šta nisi pisao za Thompsona, ono, ali mislim, stvar je u tome šta jesam pisao, išlo mi je na živce strašno šta je sad, ne znam, u Puli, mislim, ja osobno nisam fan Thompsona, ne slušam, nije me briga, ali, ali mi ide na živce da se, da sad nekak, mislim, da je bio gradonačelnik Pule, puf, zabrani, kako, zašto, šta, mislim, kakva ono, iako, kao, onda može se reći argument, to je gradski prostor, oni imaju disrecijsko pravo, bla, bla, ali očito je ideološki, mislim, sve skupa. Kad je Anton Dobra, država.
Makari. Makari, on je doveo frajle, onda se braniteljske udruge pobune protiv toga, ja sam stao na stranu Dobre, ja sam rekao, on je čovjek poduzetnik, i on ima pravo dovesti svoju profesorku koju god on želi. Da, na koncu smo valjda zato i borili da, da, protiv tog sustava, je li, prije još 35 godina. I moje je da li ću ja doći to slušati ili neću. Tako je, to je, niko te ne tjera na to.
Ja sam rekao, svak u Hrvatsku može doći pjevat, ko se nije ogriješio o zakon, hrvatski zakon, znači, koji nije, za mene nije normalno da dođe pjevat Baja Mali Kninđa, jer je on, on je pjevao početničkim dernecima, on je, on i dan danas pjeva protiv Hrvatske, on propagira neku ideologiju i dalje zagovara tu mrziteljsku ideologiju i osvaja taj hrvatski teritorij, i takvi pjevači, za moj pojam, nisu dobrodošli u Hrvatsku.
Ovi koji pjevaju obične cajke, što se mene tiče, neka on dolazi kad god hoće, neka on pjeva. Da, to je što ima neku publiku, znači, dolaze to mladi. Ja nikad, ja nikad nisam se obazirao ni na Brenu, Brenu ne volim, ne volim nijednu, ne volim nijednu, nijednu, ni cajku, ni muško ni žensko, da se razumijemo, ni to slušam, niti je to moj. Nije ni meni to nešto, čisto ga već pričam o tome, da. Ali vidim da ima, ima, ima. Iako vidim da se tu i lijevo i desno se zgraža strašno na cajke, to je svima nekako ono. Kažem, onaj ko želi neka sluša, ja slušat neću. A to je najpoštenije. Niti, niti ja ne otvaram uopće na društvenim mrežama, kad vidim tako neku objavu, ja je uopće ne otvaram, jer nije interesantno. Da, da, jasno. Ja imam svoj stil glazbe, taj stil cijenim i poštujem, ali isto tako, znači, ne volim kad se meni zabranjuje, nemoj, ako ja tebi ne zabranjujem, nemoj niti meni, i bilo bi idealno. Znači, pustimo zabrane, ostavimo se zabrana, ali kažem, ajmo igrat pošteno, znači, ti organiziraš, govorimo za Šibenik,
fališ, to je jedna, znači, njihova kulturna manifestacija, koja po mom mišljenju ne pripada u kulturno ljeto, nikako, jer su teme političke, a politika ne može i kultura ne mogu zajedno, znači, politika je jedno, kultura je drugo, to su dva različita svijeta, ne može se financirati novcem poreznih obaveznika, znači, izvoli, želiš to organizirati, organiziraj, ali izdvoji sredstva.
I sad će imati, koliko, ja isto ono, kako sam bio, mislim, nisam bio, ne mogu reći da sam, mislim, jesam ili nisam bio na vašoj strani, bio sam u smislu, meni je okej, jer kao ono, bilo je uopće, bilo je neprihvatljivo u javnom prostoru što ste se vi uopće pojavili, vi samo postavili pitanje. Financiranje. E, financiranje, znači, čak i ono što sam ja vidio, znači, nije, niste tražili ne smije se to održati, nego ono, samo zašto to gradu, o, to, i onda su i meni svi isto, a koje su to bile salve uvreda, pa neki lažni računi, pa to pišu, pišu, pa u inbox, pa mislim, čovječe, ono. Mi smo došli kod Santinija na razgovor, znači, načelnika policije, došli smo na razgovor, on kaže, ja ću vam zabraniti ako krenete prekidati ovaj
manifestaciju. A jeste vi što uopće namjeravali? Ne, to smo mi njemu odmah rekli, nama nije ni u cilju da pravimo. Zašto onda, zašto ste išli kod njega? Ne, on je nas pozvao. A on vas je pozvao, okej. On je nas pozvao na sastanak da vidi šta mi želimo. Šta se događa, da, da, da. Da se dogovorimo. Ja sam njemu lijepo rekao, znači, načelniče, nama nije ni u cilju, niti mi želimo stvarati neki nered u Šibeniku. Da, to, to nikom ne pomaže. Nećemo, mi, mi smo prvo kulturni, mi smo se borili za demokraciju i kao takvu, sve ovo i doživljavamo, mi jedino što želimo, znači, da ukažemo da je financiranje koje se financira neprihvatljivo nama kao sudionicima Domovinskog rata. Teme da ne govorimo, znači, to je isto, ali prvenstveno, znači, financiranje, jer kad nema financiranja, neće biti ni tema.
On je rekao u startu, kao, ako vi šta i planirate, znajte da ćete biti onemogućeni, ja ne, ja kažem, što se nas tiče, ne morate vi ništa, ni mi nećemo ništa napraviti, dapače, ja sam bio, ja sa ženom zajedno, tri puta na Fališu, došao sam, vidiš o čemu oni pričaju, zanimalo me, i onda sam vidio tamo 30, 40, 50 policajaca, stoji bezveze. Je, to sam, vidiš, ti što sam bio, kad je bilo tih večeri, ovaj, ja bih ja i zaboravio da je to, mislim, to onako neko, nije mi toliko bilo na pameti, i ja i frend šetamo dolje po Kalelargi, majke ti, Mile, to je bilo policije, milijun bio Milanović došao, ne znam, ono, onih sa interventne, ovako, svi rodovi policije su bili, vjerojatno u civilu, koliko god hoćeš, i ono.
Više ne publike. Koliko vidi, a ono, puške, čovječe, ono, mislim. Ja sam išao, ja sam išao i ja sa ženom zajedno, navečer bi izašli van, išli smo i prvu večer, ja mislim, i drugu, ne znam, i zadnju večer kad je bilo gore na Barone, ja sam isto došao gore. S tim da sam ja rekao odmah, to sam rekao, znači, i načelniku Santiniju i gradonačelniku, kad smo imali sastanak sa gradonačelnikom Burićem i njemu i ministru Medvedu, mi ćemo prosvjed napraviti. Dobro, to je okej. Naše legalno pravo da mi napravimo prosvjed, da ukažemo na to što, što, ovaj, što smatramo da nije u redu, ali ćemo se držati slova zakona, znači, nećemo ništa ići protiv zakona, i tako smo i napravili, i smatram da ništa nismo, ovaj, s tim ni povrijedili, ni, ni šta znam, napravili nešto što, što je, ajmo reći, što bi Šibenik bacilo neku ružnu sliku na Šibenik, samo smo ukazali na ono što kao branitelji se ne slažemo.
Znam da ništa nismo, jesmo mi postigli puno, ali da ništa nismo promijenili, zato što imamo gradonačelnika tako kako ima, tako kako imamo, i znam, znam da on već sada je odobrio, vjerojatno, sredstva njima i za ovu godinu, tako da će oni to vjerojatno raditi i ovu godinu, s tim da smo mi napravili sad projekt isto koji smo napravili, kažem, ali nama je tu i okrugla obljetnica 35 godina od Rujanskog rata, i sad nas zanima, ako već daješ njima, koliko ćeš dati nama, znači, išli smo i mi prijaviti se, pa da vidimo. Da, pa je, to je, to je dobra ideja, čisto da vidimo kako. A vjerojatno će dati, a dat će i vama, mislim, nema, nema tu greške. Ja mislim da neće čak nama dati. Hoće, hoće, samo posebno je lako tuđe novce davati. Ma će, ajde, mislim, zašto bi sad zamjerao, nekako ono, jer on, on je čovjek koji voli i on daje svima, to je onako nekako, i lijevo, desno, centar, šta god, samo, samo nek se dijeli i to je onako, mislim, to je moje neko. Ma je, on je, kažem, on je, meni je neprihvatljivo,
znači, da čovjek obeća jedno, obeća jedno, i to pazi, mi smo tražili da se, mi smo tražili pisani zapisnik sa tog sastanka, znači, taj sastanak su snimali oni, gradska uprava je snimala za sastanak, kad smo tražili da nam daju zapisnik sa sastanka, nikad ga nismo dobili. Zašto niste sami snimali? Ne smijemo. A jel?
Znači, da bi mi mogli sami snimati, mi smo, mi smo trebali upozoriti gradonačelnika da ga snimamo. E, pa dobro, jedan snimač staviš na stol. Oni su metli, oni su metli, oni su snimali. Trebali ste i vi. Imali povjerenje da će oni to napraviti, kad su već obećali. Znači, oni su snimili, čitao sam, čitao, znači, sastanak su snimili, sve je snimljeno, kad smo mi tražili zapisnik, zapisnik nismo dobili. U tom zapisniku bi trebalo stati, znači, da je on nama obećao odbor branitelja pri gradu Šibeniku, i dapače, rekao, dapače, pošto više nema Paška Rakića koji je bio drugi gradonačelnik, dok gradonačelnik ima samo pravo sad na jednog dok gradonačelnika, takav jedan odbor bi nam bio fenomenalan.
Mjesec dana iza toga on to sve poriče. E, to, to je ono, ne, stvarno neprihvatljivo to. Čak ne sjećam se šta je bilo, znači, sjećam se da je Kovač to spomenuo, bio u devetom mjesecu i šta je rekao gradonačelnik, ne mogu se sjetiti šta je rekao. Ništa, nije mu htio uopće odgovoriti. Aha, ono, prebacaj temu i doviđenja. Da, da, da, klasika. To je njegovo ono. Ali kažem, daj nam zapisnik. Da, da, da. U čemu je problem da, da, da nam daješ zapisnik, ako, ako je već dogovoreno da nam daješ zapisnik. Da, da, razumijem, ne. Aha, da, mislim, njihov dogovor i to je ono. Je, da, daješ zapisnik, onda bi u zapisniku stalo šta je rečeno. E, to nije dobro. A dobro, to je, to je naš gradonačelnik. Da, da.
I eto, ali kažem, ima stvari koje, koje su dobre u gradu, koje mi se sviđaju, i smatram da, da grad ide lagano u pravom smjeru, mada kaskamo puno, ja sam, ja sam u Zadru bio, ja sam u Zadru živio 93. godine, 93., 94., za vrijeme rata, a znam Zadar i prije rata, Zadar je bio iza nas, pa, poprilično, sad kad ti dođeš u Zadar, ti kažeš da si došao u velegrad, prema Šibeniku, znači, razlika je ono, nebo i zemlja, u samom, u samome razvoju, znači, veličini, u samom, u samim dućanima, koliko, čak ja, ja sam siguran da Zadar ima puno više i negdje Split ponude, ponuda mu je jača i negdje u Splitu, a o Šibeniku da ne govorimo, a znači, prije rata je Zadar bio ispod, ispod Šibenika, Šibenik je bio puno razvijeniji od Zadra. Da. I to, i to je, znači, mi smo, mi smo izgubili nekih 20 godina u
razvoju koji je teško sad nadoknaditi, ovaj, sad, ja se iskreno nadam da, da će, ako je ovo zadnji mandat gradonačelniku, da će nakon njega doći neko sa nekim novim vizijama i nekim novim mogućnostima. Ovima je prošao rok trajanja, stvarno. E, jer ja, ja gledam, na primjer, evo, uzet ćemo primjer Dubrava, mi imamo kroničan problem sa stambenim prostorima, je li tako, nedostatak stambenih, za mlade obitelji, zbrinjavanje stambenih mladih obitelji, znači, u Dubravi kraj, kraj, ove poduzetničke zone Podi, je katastarska općina Dubrava, naslanja se na poduzetničku zonu Podi, vlasnik je grad Šibenik, tu brat bratu može se napraviti jedno fenomenalno radničko naselje, tamo imamo sve više i više, znači, firmi, je li tako, onaj tko tamo radi, da li bi mu bilo bolje,
znači, da po povoljnim uvjetima, jer bi bila puno povoljnija gradnja, jer je, em što je grad vlasnik, vlasnik terena, em što je ovaj, van nekih, šta ja znam, atraktivnih lokacija, znači, u Dubravi, bilo bi puno povoljniji cijenat i tih stanova i gradnje i svega ostalog, znači, mogli su napraviti jedno lijepo radničko naselje sa, šta ja znam, sa dječjim vrtićem, sa, sa trgovinama i svime ostalim, kišto ima Dugopolje. Dugopolje je, znači, uz, uz industrijsku zonu, tako, ima, znači, niz. A to ni ne znamo. Niz, niz drugih popratnih sadržaja, od hotela pa do trgovina i do obiteljskih kuća i apartmana i kuća za turizam i sve ostalo, znači, to bi mogla imati i ova zona Podi, samo da je malo, ovaj, razmišljati, jer kažem, ima ogromni tereni, gradski tereni, koji bi se mogli, znači, iskoristiti za, za razvoj,
ovaj, grada Šibenika, jer u činjenici da u Šibeniku ti više nemaš ti nešto ekstra da bi mogao graditi i povećati. A dobro, jedino Batižele, ali to je. A Batižele, po mom mišljenju, treba, ona je idealna pozicija za puno veći, puno veći, ovaj, kapacitet nego, nego stanogradnje. Po mom mišljenju, tamo treba napraviti jedan sportsko-rekreacioni sadržaj. Ali ima mjesta za sve, pa to, to je. I zajedno sa hotelima, zajedno sa hotelima, zajedno sa svim, svim sportskim sadržajima, tako da mogu doći, čak, ajmo reći, da, da se ne bi sramila ni reprezentacija doći trenirati i ostalo, i onda bi to imalo smisla. A dobro, ajde, svi rekao na šta liči onaj Travnjak. A dobro. Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne mislim na, ne mislim na, na teren od metalca, nego, znači. A vamno šta misliš, ali hoću reći, nisu u stanju ni, ni održavati postojeće, e, to sam ti rekao. Ali hoću reći, ono je, po mom mišljenju, idealan, idealan teren za, za jednu takvu, ovaj. Hajde, mislim da bi se tamo, bi se, zašto ne bi moglo i zgrade, i pa mislim, to je ogromno, pa to ima mjesta,
brate, milijun, koliko god hoćeš, ovaj, ali oni sad, oni imaju neku ludu ideju, oni hoće kao ključ u ruke, da dođe neki, ne znam, šejk sa 15 milijardi eura, da izgradi ceste i škole i sve bi oni, ja mislim, ono. I šta, šta smo mi dobili onda? Ništa, mi nismo nikakvu korist od toga. Ne samo da nismo dobili ništa, nego nikad neće ni, ni dogoditi, i još nemaš onda kontrolu nad, nad tim šta se gradi. Ali sve da se, da se dogodi, da se, da se nađe takav neki koji će to uložiti u to, to je onda njegovo. A da, da, mislim. Ono, ti više nemaš. Ali mislim, mislim da je u startu potpuno suluda ideja uopće, dati nekom da, da ti sve gradi, prvo, koće to htjeti, pa nismo mi ipak, ne znam, Dubai, ne znam ni ja šta, ono, da sad, ne, to je, ko zna koji je tu zapravo razlog, zašto, neki normalniji, to bi trebalo organski, malo po malo, ok, ajmo sad, ne znam, izdati novi GUP, pa evo, tu će ovo biti ono, pa nešto, pa idemo lagano, a ne tako, ajmo sve odjedanput. Već dugo je to isto rušeno, ja sam, ja se sjećam kad se to sve srušilo, ima godina, znači. A to su 90. I znači, postoji i uprava i sve živo, da oni nisu do sad ništa mogli
smisliti i napraviti, da se iti malo pokrene, ono. Osim imaš one dvije zgrade koje su ostale stare, ruševne. Da, ona narančasta zgrada. E, i sad je bila tamo agencija za razvoj i ona je iselila od tamo, nema više tamo, ja mislim, niko, ja ne znam da li. Mislim da ima neko, a da, nešto možda neka. A imaju, imaju one udruge, udruge. E, to je ona uz, uz, uz banju, baš ona zgrada, ali to je, ajme meni, na šta to liči. A ništa. To je iznutra isto sve. Sve je to katastrofa. U raspadu je ono, mislim, izgleda ko skot, izvana tu kao nekog ima, mislim, ono. Jako, jako interesantna, ima jedna stvar, volio bih je sad spomenuti kad već pričamo, znači, mi imamo problem sa, znači, sa parkiranjem u gradu Šibeniku, znači, ljudi koji dolaze iz prigradskih naselja, a rade u Šibeniku, on sad u današnje vrijeme nema di auto ostaviti a da ne plati, i to su jako veliki izdaci tim ljudima koji dolaze
raditi, jer on ako radi 8 sati, puta 40 centi, puta 30 dana. I to u najboljem slučaju 40 centi. E, dobro, to je najjeftinije, gledam najjeftinije, znači, on ima poprilično svo to izdvojiti samo za parkiranje, koje mu niko neće nadoknaditi. Do prije par mjeseci, ljudi su najviše koristili ovaj prostor ovdje ispred Tomija za te stvari, i onda bi od Tomija išli ili autobusom ili pjehe u grad i radili. Sad su oni to pretvorili u parking koji se plaća, i to su napravili, znači, ako ubaciš 2 eura. E, vidio sam objavu tu, da. To je katastrofa, imaš u garaži, aparat u garaži imaš koji te vraća do centa, do centa u garaži, u Šibeniku, u srcu grada, a ovamo imaš aparat koji ti pojede 2 eura. Da, da, evo ti sad imaš 6 sati. U čemu je razlika, zašto nisi isti aparat metio i ispred Tomija? Zato što ne bi bilo zarade. Da, da. To je logika, ne može mi reći niko da je to nešto drugo, to je čista logika, znači, oni su išli, ajmo zaraditi što više, ajmo uzeti ljudima što više. Da, s tim da ajde, kad u garaži, kad dođeš, znači, da si gotov, a ovdje možeš, je li, unaprijed platiti,
možeš kao u pretplatu ući, ali mislim da, ali jasno mi je. A dobro, što se tiče plate, planiraš stati uro vremena. Da, da. E, mislim, ono. Ili možete pitati, ono, mislim. Ako smo, ako smo mogli, ako smo mogli tablice meti. Da, da. Da se ukuca tablica, mogli su se i sat. Tako je. Koliko će, hoćete. Sat, dva, tri. Ubacili ste euro, hoćete sad 2,5 sata, hoćete sat, koliko je minimum. Pa eto, i onda izabereš, ali eto, naravno da nisi. Ma ne, oni su išli čisto logikom da zarade što više, jer su svjesni da će više taj parking biti prazan nego što će biti pun, i to se dešava u stvari. Pa je, svaki put je dvije trećine prazan kad god ja tamo prolazim. A ljudi, ljudi jednostavno nemaju, znači, di ostaviti auto.
Prigradska naselja, tipa Dubrava, imaju 5 autobusnih linija, to je premalo, znači, u današnje vrijeme ljudi ne idu raditi ono ujutro od 8 do, do, u stvari od 7 do 3 i od 3 do 11 i od 11 do 7, nego idu raditi u 9 i u podne. A ima svakakvih, ono. Nije više doba tvornica gdje je tako standardizirano. Znači, nema, oni, sve da i žele ići autobusom, oni nemaju autobuse. Je, je, znam, ja, dosta su slabe scene. E, ja sam predlagao, znači, oni kupuju velike autobuse od 50 sjedećih mjesta, koje su nerentabilne. Je, koji će im to vrag, nije ni meni baš jasno. Zašto se ne kupuju mini, mini busevi od 20 mjesta, i onda se radi kružna linija, znači, autobusni kolodvor, Jurasij, Podlukovnik, Dubrava, Danlo i na preko Ražina nazad, i samo vrtiš, i kupiš, znači, smanja protok vozila u gradu, ljudi bi išli s takvim linijama, još ako im omogućiš da kupuju ovaj mjesečnu kartu, riješio si, znači, ajmo reći, ljude koji rade.
Druga stvar, sad će nas ubičiti ovo što planiraju, kao uređenje kružnog toka i to, to je samo kamuflaža da napravi gore parking. A vjerojatno da. E, i to pod makom. I ostaje u Rokiću, dragi, ono tamo gdje je HGSS, gdje je nova zgrada, tamo je isto ono divlji parking, neće dugo proći i ono će napraviti, znači, parking. Znači, dovešće ljude da jednostavno nemaju di se parkirati.
Ljudi koji žive u gradu imaju pravo na mjesečnu kartu, kupiti mjesečnu kartu i parkirati se, ok. Ja sam jednom prilikom, da li na društvenoj mreži, da li ovako, ne znam, pitao zašto to ne može napraviti i za prigradska naselja, odrediti 2-3 parkirališta koja će biti za prigradska naselja, gdje će čovjek moći uzeti mjesečnu kartu i doći parkirati, jer mi smo isto stanovnici grada, nismo mi stanovnici Knina, Drniša, mi smo stanovnici Šibenika, ako ovaj u Šibeniku ima pravo na besplatnu kartu, na ovaj, mjesečnu kartu, zašto ne bi imao stanovnik Dubrave. A prvo, nije besplatna. Ne, ne, ne. Ali, ali ne, ali pazi, oni ti to jako škrto, znam tamo blizu gdje ja živim, to ti je točno, ne znam, ovo ispred Tomija, udarne brigade, napamet govorim, 12, 14 i 16, finito, znači, znači, čak ni ove malo šire ne daju, a kamoli. E, ali pazi, čekaj onda, ali. Pa čovječe, nije za cijeli grad, nego je za vrlo specifičan grad. Ne može onda, ili daj nikome, ili daj svima, ili daj nikome. Meni to isto blesavo kako je tako, ovaj. Ne može, to, ono, nema logike, jer ako si nekome nešto omogućio, a stanovnik grada
Šibenika, onda daj omogući ovome drugome i on je stanovnik. Ali kao ideja je za tu ulicu, a ovi svi drugi, plaćajte, kad dođeš, ne znam, na vidike, dođeš s Viševca, plati. Zato nam se dešava da nam je grad navečer prazan. Ko ide navečer u grad? Niko. Sad zimi. Da, da, nema toga baš. Otiđi u Zadar, u Zadru je od 4 ure, od 4 ure popodne do 9 ujutro besplatno, a kod nas se plaća i subotu. Da, da. Tako da, i onda sam, još sam, znači, se bavio idejom, znači, fali parkirnog prostora, oni su napravili podzemnu garažu, imamo željeznički kolodvor, zašto nije napravila etažna garaža, ali ne podzemna, nego na katove, da. Ne, na katove, 3-4 kata, to ti je trokatnica, četvorokatnica, ne smeta ničemu, a dobija si, znači, ako dole, ako dole može stati 200 auta, znači, puta 4, 800 auta, taka 2-3, 2-3 garaže, riješila si problem čitavog grada.
Zašto ti ideja nema, zašto to ne radi, ja stvarno ne znam. A ne znam, dosta su, bezidejni su dosta, mislim, tamo su kod, kod stare pošte, onaj, tamo kod PBZ-a i one nove zgrade, isto, meni je to, onako, meni je smiješno tamo parkiralište, mislim, sad su tih 8 mjesta, ništa. Uložili puste stotine tisuća, za šta, za par auto, auto mjesta, tamo su skresali su štekat, umjesto da stoji lipo, koje stablo, koja klupa, štekati, nek tu, onako, i onda, ono, su me napadali ljudi, nešto, neko mi je poslao u inbox kao za one granitne kockice, a šta si ti ovakav, tebi sve smeta, ovo, ono, i onda, ali ja sam rekao, što bi parking, da to nećeš ti hodati po tim finim granitnim kockama, to ti je za autetine, ono, koje će tamo ulje puštati, mislim, a užas, katastrofa, ovaj. Nažalost, puno toga ima u gradu što, što se da i triba mijenjati, ali koliko ja vidim, ova garnitura, teško da će, pogotovo što imaju apsolutnu vlast, znači, najveći problem je što oni imaju apsolutnu vlast. Da, da, jes.
Oni imaju, znači, gradonačelnik ima 11 ruku u gradskom vijeću i on je siguran. A dobro, dobro, doduše, i prošli saziv nisu imali, nego su bili sa ovim, ajde, Zekanovićem. A dobro, nije, nije, isto su ovisili, onda su imali, onda su imali 3, 2 nezavisna vijećnika i o njima su ovisili, a sada, sada nemaju, sada, sada, isključivo HDZ je u samostalnom vladu u gradskom vijeću, i to je najveća, najveći problem je to. Jer da oni imaju, da oni imaju tu bar balans od 2-3 čoveka koji, koji će im reći, e, slušaj, ja sam tu, da bi se drugačije malo ponašali, ovako, gradonačelnika boli briga. On zna. Da, da, jes, ovisi. On zna da ovi 11 gradskih vijećnika koji su HDZ-ovi, da će dignuti ruku za ono sve što on reče. Pa da, to nema tu ni, ni pitanja, ni ništa, jedino ono kad se naruči. I sljedeće 3 godine, znači, lipo uživajmo u ovome što nam nudi gradonačelnik. Evo, sad će žičare, sad će eskalatori, sad će. To je, naslušali smo se ti tema. Reci mi kako, šta kažeš na HDZ na, na nacionalnoj razini, meni se čini kao
da su, dosta su ljevičarskih nekih socijalnih politika, što god možemo, kaže HDZ, to jest Plenković to uvede, nekako tako izgleda. Pa ja ne bih rekao da je to, da to možemo, više su, znači, ono što se kaže briselskićato, ja, ja se slažem s tim, znači, da je Plenković jednostavno potrčko, briselski potrčko, i ono što mu kažu Evropska unija, da on to ispoštuje.
Ja osobno sam bio protiv Evropske unije i smatram da nama Evropska unija ništa nije dobro donijela, nego samo da nam je odnijela, odnijela nam je, znači, imovinu, jer svaki dan vidimo, vidimo sve više i više da se rasprodaje ovo što imamo, naša bogatstva. A dobro, ali ipak se, mislim, kad kupe, ipak domaći čovjek dobije novce, uloži u nešto drugo, kupi nešto drugo, nije to izgubljeno na takav način, ono. Je, je, ali ako si primijetio, otiđi u turistička mjesta gdje su stranci kupili apartmane, i onda ćeš vidjeti, znači, Slovenac je kupio apartman, on je 15-20 dana tu, on ode i čovjek, apartman mu nije prazan, on će poslati svog prijatelja koji će doći na crno, on će njemu platiti u Sloveniji.
A dobro, kao da i ovi domaći ne rade slično, mislim. Drugi, ok, je, rade domaći, ali nam ne moraju raditi ovi stranci. Mislim, po meni je tu, dosta je tu i pozitivnih stvari sa Evropskom unijom, ja sam bio za, ali, na primjer, evo, znači, nakon jedan banalan primjer, ne znam, grad Šibenik ima svoju, sad, ja kao zadnja budala, mogu otvoriti šta je sve grad Šibenik radio transakcije, ono, i to je relativno nova stvar, i to je neka EU stvar, te neke transparentnosti i to, pa onda, koliko je, koliko je korupcije na račun toga, ovaj, kad bi, kad bi Plenković svoje ministre u, u zatvor radi koruptivnih djela, ma nikad, apsolutno nikad. Mislim, tako da, ono, to je, sivo je, ima, ima dosta i negativnih strana, ali ja bih rekao da ima i pozitivnih, tako da, onako, malo je to. Ja samo znam da sve ovo što, što smo mi dobili, pod navodnike dobili, znači, iz Evropske unije, da ćemo mi to duplo vratiti. Dobro, da, ali ne znam na šta bi ličila Hrvatska, ipak, da, da nije, da su ovi, kad konsolidiraju vlast i ono, čovječe, to. Ja sam bio zagovornik da. Neko se, plašim se da bi više ličili na, na Srbiju ili onako gdje imaš nekog, ono, Vučića
koji sve, dok ovaj ipak ima to i svoje pozitivno šta je nekakav briselski poslušnik, šta kažeš, ono. Ja sam bio zagovornik da Hrvatska, da je u stvari Evropska unija treba Hrvatska, a ne Hrvatska Evropskoj uniji, i da bi oni nama, i da nismo ušli u Evropsku uniju, isto dali više nego što nam daju sada, jer ono što mi kažem, što mi imamo u Hrvatskoj, to nema nijedna zemlja, od prirodnih resursa do mora koje je nezamjenjivo, možemo mi govoriti, šta znam, od Grčke, ono, od ovome, od onome, lipo je, ali ja mislim da je Jadransko more daleko, daleko naj, najljepše i naj, najrazvijenije, a što je najbitnije, nije još toliko, u stvari, sad će, sad je naslijedila ta betonizacija i sve ostalo što nam se dešava, ta neplanska urbanizacija, znači, niču zgrade koje nemaju, nemaju nikako, nikakve
ljepote, nikakve, ne, ne mogu se uopće uklopiti u prostor, ovaj, na kojem nastaju, tako da, ono, ko daje te dozvole, ko to sve odobrava, meni je to neshvatljivo, znači, smatram da, da. A kako me ješ uklopilo u prostor, misliš, čisto sa popratnim sadržajima. Uzet ćemo primjer Žaborić, sad se u Žaboriću napravilo jedno 10-15 zgrada, to je zgrada na zgradi, znači, onaj gleda ovome drugome, faktički, kroz prozor upijati ili uspavati sobu. A dobro, to je, mislim, to je cijena življenja u zajednici. Po visinama, znači, ali. Mislim, znaš, ono, opet s druge strane, ako ti se ne sviđa, odeš i živiš u šumu, mislim, ne znam, ono, to je to stvarno problem, ovaj.
Ali, ali kad se već daje, daje dozvole i kad se nešto gradi, onda treba se voditi računa, računa da to estetski izgleda na nešto, znači, te zgrade da budu nekako. Ali estetika je samo u oku promatrača, kao što su u Tribunju zabranili su ravne krovove, meni je to, meni je to skandalozno, šta sad, ono, mislim, kako misliš zabranili ravne krovove, pa to je isto legitiman način. Ok. I to ne samo, ajde, još bi mogao shvatiti u povijesnoj jezgri gdje su kućice, nja, nja, nja, ok, ajde, dobro, ok, ali, ali, znači, na cijeloj općini Tribunje, ne, ne može, samo kosi krov, a čovječe, ono, ja, ja to osobno ne razumijem, to, mislim, to kad sam na, na stranici pisao o tome, to su isto bile salve, čovječe, to, ono, 5000 komentara, svi me pljuju, ono, mislim, briga mene, nego, nego mi je smiješno, mi je onako koliko prelako se nekako, i ne sviđa mi se to koliko se daje onda ovlasti nekakvoj gradskoj općini, mislim, šta je sljedeće, hoćemo onda, ono, ne znam, ne smiješ imati dugu kosu, šta, ono, mislim, onda, i onda zašto, jer kao, pozivaju se, znaš, na, na tradicionalne vrijednosti, ok, ajmo onda vratiti magarce, kakvi auti, kakve gluposti, kakvi, kakvi vodovodi, kakvi išta, mislim, znaš, ono, gdje ćemo
onda tu stati, zašto si se uhvatio sad, tako je nekako proizvoljno, ok, sad kos, ovaj, ravni krov ne možeš imati, ok, a šta ćemo onda još zabraniti, mislim, prije 100 godina nije bilo hrpe toga što imamo danas, pa ono, tako da, to je, to mi je nekako, mislim, to mi se čini kao neko kliženje, onako, u jednu, gdje se onako sve živo zabranjuje, onako, zabranimo ovo, zabranimo ono, posebno što onako ima neku podršku javnosti, to ne znači nužno dobro. Nisam za zabrane, ali sam za, za red neki, nešto sam, mora se, znači, struka mora, struka mora određivati. Ali već ima hrpa pravila za, za gradnju, gomile i gomile toga, mislim, ko god je išao nešto graditi svoje, zna na šta to liči, to je ono, uopće nije, ljudi misle moš Arka koša, vraga, naprosto nije istina.
I to, e, moraš puno platiti i stalno su ti nekakvi nadzori i nekakvi nešto, ono, mislim. Ja sad gledam, evo, na primjer, Dubrava, Dubrava se gradi prosječno mjesečno, mjesečno bar jedna do dvije, dvije, ovaj, kuće i to, to su kuće, ono, vau. I ovaj, a i ovaj dio, kažem, koji je kraj škole, to, to su ljudi, stvarno su ok napravili i lipo izgleda i sve ostalo, ali imaš, imaš dijelova di, di kad dođeš pa pogledaš, pa kažeš, milo Bože, da li taj čovjek ima, ovaj, oči, da li on, da li on je vidio šta je radio, šta je napravio. Pa možda je njemu lijepo, ja se, jer ja se ne bih uplitao, ono, u to šta je kome lijepo, ne znam, ono, mislim. I u ostalom, ono, nećeš ti morati tu živjeti, nešto, ko hoće, nemoj gledati, mislim, a šta daš, ono, šta da ti kažem, ono, košta ono za neki koncert, šta se, nemoj ići, ne gledaj i ne tiče te se, ono. Je, ali šta, ali kao, ono, ja sam bio protiv Evropske unije i smatram da, da smo mi, da smo mi trebali, da su oni
trebali nas, a ne mi njih. I možemo, evo, ako hoćeš za kraj jednu ovako benignu temu, ovaj, stranih radnika, šta kažeš na to, na Nepalce i Filipince i to. E, pa, i za strane radnike, mislim da, nama nisu potrebni strani radnici, mi imamo jako dosta naših ljudi, samo ih treba platiti. Ali neće ti niko ni raditi, ni, ja mislim, stvarni novac, a to. Hoće, hoće, kad se dobro plati, onda hoće, ali šta, šta se dešava? Ja, mi bi da smo i da su i usluge jeftine i da su plaće male i da je sve onako, to je onako komplicirana je to priča, mislim da nije tako jednostavno.
Kažem, ja, ajmo reći, sam u tim nekim vodama i, i radim, imam doticaj i sa obrtnicima i sa većim poduzetnicima i sa ugostiteljima i svim ostalima, je, davanja su prevelika, znači, davanja prema državi, prema svemu ostalom prevelika su, ali šta je, dosta, dosta tih obrtnika prvenstveno u svemu tome traži svoju zaradu, dobru zaradu, ali dobru zaradu, ne, on želi, on želi u godini dana da stvori. Novi Mercedes odmah, ono, e. A ne želi raditi.
Ja, krvav je posao, imati svoje nešto, to je, krvavo, krvavo. To ne ide, znači, ja u Dalmare, da zaposlim nekoga, ajmo reći, da, da mogu i. Dobro, to je sad, e, kuži me, e. Onda ja bi, znači, morao ili tome dati neku banalnu plaćicu da bi meni ostalo nešto, ili ja ne bih imao nikakvu zaradu, ali ja radim sam, i onda mogu nešto imati. Da. I mogu reći da pristojno živim od toga, ali ja sam, znači, ujutro, ujutro u Dalmare, dođem do 12 sati, radim, odem kući, pripremam materijal, ručan, i vraćam se nazad u Dalmare, i radim do 9 sati, i tako svaki dan osim nedelje, i tako 11 mjeseci u godini dana, i nije mi problem.
A gledam, znači, kolega do, dođeš, mrdneš štand, dovede dvije cure studentice, završi sezona, a, u pičku, ništa, nema, ne valja posao, ne valja ovo, ne valja ono, ne valja država, ne valja ovo, a ja ću u to vrijeme gledati njemu cure, mobitel, turisti prolaze, gledaju, hoće uzeti, ali ona je i dalje na mobitelu. Da, da, da, uopće ga ne doživljava. Nije joj briga, nije, ona zna da će, da će dobiti plaću. Da, da. I ovaj, i nije je uopće briga hoće prodati. A čekaj, a tu mora vlasnik najviše. Ali. Ma razumijem, da, da. Onda, tako gledam ove Filipince ili ove, aj, Filipinci još i nekako, ali šta je, oni su dovedeni tu, jadnici, dato, im je šta ja znam, 800, 700, 800 eura plaće, dati, dati im je smještaj i hrana, koja je ko zna kakva, u sobi spavaju njih 20, najviše zarađivaju agencije koje ih dovodu, i. Ja znam da ima tu cijeli biznis iza toga, to je onako. Najviše zarađivaju agencije koje, koje njih dovede, i normalno profitiraju, znači,
poduzetnici koji zapošljavaju. One novce koje oni daju za smještaj, ajmo reći, tih Filipinaca i svega ostaloga, da našim ljudima dignu za 200, 300 eura plaću, ja sam siguran da je puno više ljudi došlo i odlučilo se prihvatiti neki posao u nekoj firmi i tako dalje, a ovako on kad vidi šta radi za 1000 eura, kad plati sve režije i svega ostaloga, njemu ne ostaje ništa, onda kaže, zašto ja radim 1 lipo van, pa ću šta, radit ću 5-6 mjeseci van, pa ću se vratiti 2 mjeseca u Hrvatsku, pa ću opet otići 5-6 mjeseci van.
Meni je jedan, ovaj, Amerikanac rekao, sam ga isto imao, sam ga u podcastu živio u Jadrtavcu, kao da, da su, da je ovdje još dobro s tim stranim radnicima, jer u principu da je, pohvalio je Hrvatsku u smislu da, da smo to dobro odigrali, ok, sad, da ne ulazim sad u razloge zašto ima manjak radne snage, znači, ajmo reći da su potrebni, ali su stvarno tu dovedeni da nekog vraga i rade, ja njih vidim tamo i na Baušteli i to, ono, mislim, ljudi rade, ja tu, ja to poštujem, poštujem posao, nemam, nego, ali ono što hoću reći, ne znam kako je u Italiji i u Francuskoj i to, gdje su, gdje je ta imigracija potpuno van kontrole, ulaze i ne rade ništa, i ne znam, tamo po hotelima ih stavljaju, to je katastrofa, to je baš, prizivaš teško sranje, ono, prostiš. Ali moramo razdvojiti, znači, ljude koji su dovedeni kao radna snaga preko agencija i migrante. E, pa to i govorim, da, da, da. Migrant je došao nelegalno u državu, i kao takav, on, on je, onog momenta kad ga je, kad je uhvaćen, njega je trebalo deportirati, on nema šta raditi u Hrvatskoj, jer je ušao nelegalno, ja sam ušao u tvoju kuću, znači, nelegalno, šta ćeš, izbaci ćeš me, je li tako? Da, da, da, je. Po mom mišljenju, tako bi trebali i mi, nema kakvih, on tražitelj azila, on
dolazi sa mobitelom od 3000 eura, ima u džepu 5000 eura, dolaziš kao migrant u Hrvatsku. A mislim da tu ima, mislim, ima tu svega, ono, ima tu i sprave sirotinje i to, ali ima tu i kriminala, ima tu svega. Tu je više kriminal i socijalna davanja, jer oni, neće oni u Hrvatskoj, oni se ne zadržavaju puno u Hrvatskoj, oni idu prema, prema Njemačkoj, tamo su socijale velike, oni dobiju 1000 eura, socijale ne rade ništa, on leži tamo i dobije 1000 eura, ali ovaj, a ovi koji preko agencija dolaze, oni dolaze isključivo zbog posla, ali šta mi smeta kod tih koji dolaze preko agencija, ok, ti dolaziš u Hrvatsku, ne možeš ti meni doći raditi uslužnu djelatnost prodavača, ja dođem na kasu i. E, znam, ne znam, ha dobro, neki. Ili u restoran. Neki nauče, šta ja znam. A malo, ja sam bio u par restorana. A prije ono, gdje sam bio u Mlinara ili negdje, ha ono, nešto. Dobro, Mlinara još. A po Hrvatski je, ono, mislim, ok, nije. Nešto natucaju. Dovoljno za ono, perec, 5 eura, ne znam ni ja. Ja sam bio, znači, u jednom restoranu, i sad ja naručivam, znači, iz menija,
šta ću jesti, i normalno ja uz večeru stalno popijem deci vina, ali biram kvalitetnije vino, na primjer, pošip, ali kvalitetnije, i to je samo deci, i ja sad pitam koje ima vino bilo, ne razumije me, jer hrvatski ne zna, a ja ne želim razgovarati na nijedan drugi jezik osim hrvatskog, ti si u hrvatskom, prijatelju. A ja kažem. Je, to, to je to, za uslužne se slažem da je malo ovako čudno, ali onako kad je na Baušteli i to. Može, ajde ti, rođo, 6 mjeseci, nauči. A šta, 6 mjeseci je ništa za jezik, potpuno strani. Ma dobro, nauče bar, bar ono što mu je u meniju. To da, e. E, pa ti drugo, ajde, ali nauči, znači, ako ja tražim deci pošip, a da mi ti znaš reći, ima li taj pošip ili nema taj pošip, doviđenja, a ne da ti meni, šta sam ja rekao, ono, i onda ja trebam tražiti nekoga, tamo nekoga koji zna hrvatski, da dođe, da mu ja objasnim da ja hoću deci pošip, i onda se meni to zgadi, i onda se ja dignem i odem doma ili neki drugi restoran, i tako, šta znam, ja
sad vidim Lidl, Lidl je krcat, isto, isto njih, ali ajde dobro. Ali Lidl nisam baš primijetio. Je, je, ja znam, bio u OC-u, u Lidlu krcat je, stvarno, svi, jedno dvoje Hrvata, ovo sve drugo su oni, manje više svagdje, a to je, zato kažem, oni dobiju 800, 800 eura plaću, i njima je dobro, zadovoljni su, oni pošalju pola doma, plaćena im je hrana, plaćeno im je spavanje, spava po njih 10 u jednoj sobi, i šta je briga,
poslodavcu je dobro jer ne daje velika davanja, nema doprinosa za ono što mu je najbitnije, jer koliko i plaća, toliko i doprinosi, i to je, eto, svakodnevnica naša. Ništa, Denise, bilo mi je zadovoljstvo, prešli smo svakakve, svakakve teme, ovaj, ništa, jel imaš nešto za kraj eventualno poručiti ili. Pa. Ništa specijalno. Za poručiti, eto, želim svim našim građanima da, da, u što skorije vrijeme što bolje žive, znači, da se situacija u gradu popravi, da gradonačelnik i njegova svita sagledaju probleme građana kojih ima jako puno, i da pokušaju riješiti, znači, probleme tih građana koliko mogu, u najvećoj mjeri. Posebno van, van samog Šibenika, ja bih rekao, to, potpuno su, potpuno su zanemareni, baš mi to, ono, ide na živce. E, ali iskreno, rekao sam već, znači, sljedeće 3 godine se ne očekuje, ne očekuje neki pomak, ali nikad se ne zna. Nikad se ne zna. Dobro, ništa. A drugo, idemo dalje, borimo se.
Tako je. Bilo mi je drago i. Hvala tebi što si došao. Također. Eto, ljudi moji, do iduće epizode, pozdrav svima, čao. Također, bog.
Slične epizode
#3
DSM #3 · 11. listopada 2024.
Božena Dulibić, potpredsjednica gradske četvrti Stari grad iz Šibenika
Božena Dulibić
#47
DSM #47 · 29. ožujka 2026.
Zdravko Gojanović: Zabrana rada nedjeljom, digitalni euro i propast OPG-ova
Zdravko Gojanović
#4
DSM #4 · 3. studenoga 2024.
Petar Baranović, predsjednik savjeta šibenskog SDP-a
Petar Baranović