Epizoda #44 · 10. ožujka 2026. · 1 h 29 min
Davor Živković: "Dobit je od Boga, profit je od vraga"
Davor Živković Lokalna politikaPutovanjaAktivizam i udruge 2026Gost: Davor Živković, predsjednik gradske četvrti Stari grad, političar i inženjer
O epizodi
Davor Živković je šibenski inženjer, društveni aktivist i dosta svestran čovjek. Danas je između ostalog predsjednik Gradske četvrti Stari Grad u Šibeniku.
Poglavlja
Transkript
Prikaži cijeli transkript razgovora
Imaš neku temu? Ne znam, samo ostvaruju će proročanstvo. Aha. Koje? Pa kažu da su sva negativna uvjerenja koja su nama skrivena, znači, nalaze se u podsvijesti, a skupljala su se od djetinjstva. E, onda, kada čovjek griješi, a ni ne zna da griješi, to je zahvaljujući negativnom uvjerenju. Dakle, kroz odrastanje je stekao nekakva uvjerenja da su stvari baš takve i takve, recimo, jel'. A onda se u skladu s tim svojim uvjerenjima i ponaša. A onda to ponašanje ga ne vodi k nekakvom njegovom zamišljenom cilju, nego se događa, ono, samoostvarujuće proročanstvo. Dobro, jel' možeš dati neki primjer toga?
Pa ne znam, ja sam, recimo, bio, ovaj, negat- moje negativno uvjerenje je da, uhm, je biti čovjek najveća, ovaj, stvar koju u životu možeš postići, a ne biti, ne znam, Elon Musk, najbogatiji čovjek na svijetu. I onda to negativno uvjerenje te vodi k tome da budeš zahvalan, da budeš ono— Ma šta, ni- nije ti Elon Musk po volji. Molim? Elon Musk ti nije po volji, kažem. Dobro, ja o njemu imam mišljenje da je on Forrest Gump, da je on, ono, namještaljka čista. Dakle, nije ono što mi vidimo, nije to on. Dakle, kapital kojim on, tobože, upravlja je skriveni kapital od mnogih, jel'. Dakle, ono, neka to bude kao on, taj koji to sve investira, u pozadini su, ovaj, dionice radi— A zar nije tako kod većine milijardera i takvih nekakvih poduzetnika na toj skali, ono, mislim, poslovnih ljudi? Ne, nego mi smo, mi imamo informaciju da je on najbogatiji, jel', ili među najbogatijima, recimo, dvojica, trojica, ali ja mislim da ih ima 150 bogatijih od
njega. I da je svo ono bogatstvo koje se prepisuje da je njegovo, u stvari njihovo. Teško je to uopće i kvantificirati, zapravo, koliko je tko bogat, jer, mislim, nema on sad, za njega se spominju, ne znam, napamet govorim, 30 milijardi, ali on ima, to su dionice, to su vlasničke strukture, nije to sad keš kao na banci da možeš nešto— Ne, ne, keš, ne, ne, ne keš, ne keš. Ne, znam, ali to hoću reći, ljudi to često, onako— Mi svi koji lepimo za kešom, mi svi koji lepimo za kešom, lepimo za, u stvari, svojom vlastitom iluzijom. Znači, o čemu pričamo? Znači, Janus Varufakis, grčki premijer, profesor ekonomije, doktor, kojeg je predsjednik uzeo za svog savjetnika, pa je on napravio plan kako da Grčka izađe iz te svoje dugovječne krize. Kada je rekao da treba raditi to, to, to, to i to, onda je netko tom predsjedniku naredio: "Ne može to tako." Dakle, on je imao model kako će se osloboditi, kako će se osloboditi dugova, jel'. I onda je ispričao, napisao jednu malu knjigu— Ma šta, jednu od, bila mu je da, da se, da se smanje troškovi i takve stvari, čak i— On je napisao, on je napisao jednu malu brošuricu, knjižicu,
i nju je naslovio"Što sam rekao svojoj kćerki o ekonomiji". Kao, on svojoj kćerki pokušava objasniti, dakle, drugim riječima, onom puku, ajmo to tako reći, pa nije htio napisati, evo, što, evo vam puk, puče, pročitajte šta je ekonomija u dvije crte, jel', ono, bitno. A da, ekonomija za idiote, jel', one kako idu one knjige, evo— E, e, takve se, e, takve stvari, ono, za početnike, za idiote i tako dalje. Dakle, on je ispričao u toj knjizi fantastičnu priču. Dakle, dođe jedan hrabri mladi čovjek, poduzetan, sa originalnom idejom, dođe kod bankara tražiti pozajmicu kako li bi on realizirao taj svoj projekt. Bankar nema novca, nego njega promatra, traži stručnjaka koji će raditi za banku, da validaciju tog projekta provjeri malo stručnija osoba, a ne on kao bankar, jel'. I onda stručna osoba kaže: "Ovo je jako, jako dobar projekt i on će se isplatiti za manje od 7 godina." Čim to kaže stručna osoba, bankar njemu odmah daje novac. Ali koji mu novac daje?
Daje mu nepostojeći novac. Znači, on sada, kao, ovo je sad stvarnost, a on provuče ruku u budućnost. Dakle, u sljedećih 7 godina, znači, uzima novac iz budućnosti, njemu se vjeruje da ima, na majke mi. On daje nekakvu— Ko da ima, da bankar ima? Bankar, valjda bankar ima. On daje njemu kredit kojeg će on krvavo morati odraditi, jel'. Dakle, dodanu vrijednost će stvarati taj mladi poduzetnik sa originalnom idejom i bit će odgovoran za to. Praktički, u stvarnoj stvarnosti, on je njemu dao njegov novac, jer mu nije dao novac kojeg on već ima, nego mu je dao novac kojeg on nema, kao, posudio ga iz budućnosti. To nije samo, ovaj, firmama i to, i kad za stan i kad za bilo kakav, bilo kakav kredit i osobi, privatnoj osobi— Bilo, bilo, evo, bilo kakav kredit, bilo kakav novac. To se, mi mu vjerujemo, ono, vjeruje mu i onaj trgovac koji dođe, on, kupiti stroj, vjeruje mu ovaj, onaj, jer je dobio nekakvu priznanicu od banke da, kao garanciju, jel', da će da taj novac ima pokriće, odnosno— To jest, sam novac je garancija nečega.
On će stvoriti pokriće, jel'. I sad taj poduzetnik radi i stvara. Prva njegova rata je kamata, druga, treća, četvrta i tako dalje. On nije započeo, uhm, otplaćivati svoju glavnicu onog novca kojeg je on digao dok skroz ne isplati kamatu. Kako nije? Pa uvijek se malo i glavnica otplati, mislim. Molim? Pa uvijek se malo i glavnica otplati na svakoj rati, čak i prvoj. Malo, ali to tek kako onaj ima onaj kamatni izračun, tek kasnije počneš računati. Da, igraju se oni, igraju se oni sa više načina kamatnih obračuna, jel', dekurzivna, progresivna i tako dalje. Dakle, oni se, oni, uhm, uzimaju njegov, njegove kapljice znoja koje on prolije. Dakle, on je svojim kapljicama znoja dodao tu vrijednost. A oni trljaju ruke: "Dajte nam što više ovakvih nadobudnih mladih ljudi koji će raditi za nas." Pa dobro, ali ima i to neke svoje vrijednosti. Dali su mu, mislim, dali, posudili su mu početni kapital da krene, da ako je dobra— Pardon, pardon, pardon. Ideja? Ideja je bila da banka treba imati novac koji će ona dati, a taj novac je obično bio od štediša, tako su bar prikazivali.
Tako je prije bilo, da. Ne može sam čovjek imati toliki iznos. Čekaj, koji je zapravo historija toga? To je još SAD, kad, ono, početkom 20. stoljeća, pod kojom administracijom da se, ukinuo se onaj Gold Reserve, kao onaj sa zlatom i federalni fractional, kao— Da, da, te famozne federalne rezerve, ono što je Kennedy htio. Šišaš kao što imaš u zlatu, daj neki, ono, postotak mali, koliko ja to shvaćam. Ne, oni kažu: "Mi imamo pokriće za to." Najveće prokletstvo, kad sam ja otkrio da se sve države svijeta, sve države svijeta posuđuju novac od privatnika. Mislim, to je za mene bilo, ono, tako katastrofalno otkriće. A nije baš sve, zar nema i tipa Norveška koji su u nekom plusu i, mislim— Ja govorim posuđuju. Saudijska Arabija možda nekakve, ono— Dakle, sad mi pričamo o državama koje ne posuđuju. Ja govorim sve države svijeta koje posuđuju. Koje posuđuju. A od koga će posuditi? Molim? A od koga će posuditi? Osim toga, zar nije da se— Pa od neke druge države. Zar nije da države izdaju one vjerodajnice nekakve, toga imaju hrvatsko ili tipa da to SAD često radi, emitira one bonds, kako se zove, ono— Evo, još jedno, evo, još jedno, ono, proročanstvo, jel'. Dakle, moj otac nije mogao zamisliti da jedan čovjek bude vlasnik nekakve
tvornice, uzmimo za ove naše kriterije, mjerila. Jednog TLM-a koji je zapošljavao 5.300 ljudi, pa sve ono što je u njemu bilo, pa sve, razumiješ? Znači, kaže, pa čekaj, ja ne mogu zamisliti, to smo pričali o kapitalizmu i socijalizmu, jel', znači, ja ne mogu zamisliti da u rukama jednog čovjeka je toliki kapital da on odlučuje o sudbinama 5.000 ljudi— A nije to baš tako, uvijek ima nekakav upravni odbor, nekakve strukture, nije baš sad jedan koji drži sve u velikim nekakvim korporacijama i firmama, mislim. Ne, ne, ne, ako, ako— Hoću reći, nije baš u rukama jednog čovjeka, nikad. Govorim o velikim nekakvim firmama, ne sad o firmama od 10 ljudi. Ja bih rekao, ja bih rekao ovako: uvijek je u rukama jednog čovjeka, ali se taj jedan čovjek naoružao sposobnim ljudima oko sebe koji će mu— A to je dostavno. Koji će za, u njegovo ime i za njegov račun raditi. Jer mislim, često se dogodi da, to, ono, ima po filmovima, i u stvarnom životu, da, ne znam, direktor nešto poludi vamo-tamo, i onda ga ovi ga smijene, nekoga, maknu ga s— E, vlasnik ga smijeni. Ne, ne, ne, upravni odbor i to, ali, ali što ako je, ako je dioničko društvo— Ne, vlasnik je postavio, vlasnik
je postavio nekakvog— A često nema nekog vlasnika jednog, nego je neko sudioničko društvo, ne znam, Blackwater fond drži 58%, napamet govorim. E, taj koji drži 58% je vlasnik i ostalo, ostali dio koji njemu ni ne treba za funkcioniranje, dozvoli da imaju i drugi. Ali opet, to je opet amalgam, gomiletine ljudi, taj Blackwater opet nema jednog, uvijek se netko, vraćamo na to da je sve raspršeno. Dobro, dakle, ublažit ćemo to: moj otac nije bio u pravu, nije sva- samo u rukama jednog čovjeka. Ja ne mislim da bi se tvog oca sad tu, nego čisto onako, malo— Nije bio u pravu, imao je negativno uvjerenje, ja sad pričam— Nema sad vremena, nego malo filozofiramo, ali čisto onako, volim ono— Da, da, da. Dobro, e, vratimo se na— Isto kao, šta ja znam, da ne bih htio kuditi, sva javna poduzeća u gradu Šibeniku imaju skupštinu. Tako je, i Budić je broj jedan na svakom— E, e, predsjednik skupštine je gradonačelnik. Jel' ima jedna firma da nije— U ova tri mandata je gospodin Burić, u nekom drugom će biti netko drugi ili opet on, ali, ovaj, jedan čovjek, one man band, tvori
skupštinu. Pričamo o manjim poduzećima, da je veliko poduzeće, onda bi imalo upravni odbor, onda bi bila skupština od dioničara, da, da još postoje sudionici u, u, ovaj, vlasničkoj strukturi. Ali kad se radi o vlasničkoj strukturi, da je grad jedini osnivač, onda je i skupštinar sa, ono, skupštinu čini jedan čovjek koji ima većinu, jel', u rukama, znači 100%, uhm, količine odluke, jel'.
I sad, naravno da on neće sam trčati po tim skupštinama, pripremati sve papire i tako dalje, da će to odraditi, uhm, ljudi koji su— Pošalje Galića, uglavnom. Galića pošalje, uglavnom, u slučaju Šibenika. On mu je upunomoćenik, jel'. U slučaju Šibenika. Dobro, ali taj Galić je, fora mi, on je i predsjednik županijske skupštine, i u gradu je tajnik, i milijun tih firmi, vamo-tamo, čovjek stvarno nema što ne radi, ono, čudo jedno. Dakle, nema mu, nema mu ravna, u smislu, ne može mu nitko reći: "To kako vi radite, gospodine, nije, uhm, nomotehnički dobro uređeno." Koliko on mene može reći? Molim? Balić, ovaj, Galić Buriću ili misliš na firmu? Ne, ne, ne, ne. A misliš ove firme? Netko drugi, netko drugi Galiću, jel'. Znači, on je izgradio takav brend da mu ne može netko koji je također pravnik doći i reći: "Gospodine Galiću, to nije tako i tako." Onda će mu gospodin Galić reći: "Nije, ne bi bilo tako da nije već ovdje zapisano da je drugačije." Dakle, one zaskočice, da li, znači, postoji nešto što je po zakonu, i onda zakon
je općenit, onda u zakonu piše da će naknadno ministar urediti pravilnikom primjenu tog zakona. I onda krenu pravilnici. Pravilnik je podzakonski akt i ne smije derogirati zakon, ali ti podzakonski akti su u stvari, uhm, najveći materijal za manipulaciju. Tko ima toliko, tko ima toliko strpljenja, živaca i vremena da svaki od tih aktova koji je napisan dokaže da proturječi zakonu, dakle, onoj osnovnoj formi, jel'.
Sad smo otišli malo u detalj. Nemoj. Malo će ljudi to, malo će ljudi to razumjeti da je to u stvari ono keč, jel'. Nemoj ti tako, nemoj, nemoj podcjenjivati moju publiku. A da, pardon. Pardon, pardon. Oni koji nas slušaju, znat će o čemu se radi. Znači, ima, ima. Evo, pozdravljam gledatelje iz 2027. godine, gledatelje iz 2028., gledatelje iz 2029. Nadam se da će postojati sve do sad, kako je krenulo s ovim Iranom i to. Šta kažeš na to? Pa mislim, ono, i, i, i Iranci nisu Arapi, oni su bijela rasa. Dakle, nekad su nama pričali da smo mi sa Iranske visoravni kao Hrvati došli vamo, što nije logično, ali nema veze. Znači, oni su kao Hrvati otišli tamo.
Perzijanci, da, da. Nego, ovaj, spominjao si tako gradske firme, evo, sada mi je poskupila je voda, ima par mjeseci, sad će odvoz smeća poskupiti. Šta, šta kažeš ti na to? Jesu te povišenja opravdana ili što? Pa po meni bi trebalo biti, uhm, najveće takmičenje racionalizacija u tom procesu tipa prikupljanja smeća ili racionalizacija u procesu transporta vode, recimo. Ja mislim da to javnim firmama je psovka, optimizacija poslovanja, to je ono, ne možeš mu ništa gore reći od toga. E, a ja sam na fakultetu to učio i to je bilo primarno, jel', dakle, optimizacija. Da, znači, uči se, ali se ne, ne, ne aplicira, okej. E, ali, e, ali onda, dakle, mi se još uvijek ponašamo prema svojoj državi maćehinski, jel', kao, ima se, može se, uzmi sad to, a to je psihologija siromaha. Dakle, da smo mi Hrvati u srcu svom bogati, da se osjećamo da smo bogati, onda psihologija siromaha
ne bi bila dominantna, a psihologija siromaha je: nema zlata za obojicu. I čim u glavi imaš nema zlata za obojicu, kad god vidiš priliku, umjesto da je podijeliš sa svima, ti tu priliku čuvaš isključivo i samo za sebe. I ne daj Bože za nekog svog bližnjeg, jel', ali kako ću tom bližnjem ja pomoći, nek se vidi da sam mu ja pomogao, nego tako da skrivam prilike, jel'. A prilike mogu biti, ono, uvijek je obilje, jel', znači, i u prilikama je obilje. Ako si taj koji primjećuje prilike, onda kad podijeliš tu priliku sa svima, mozak će ti proizvesti novu priliku, pa ćeš je ponovo moći podijeliti sa svima, pa treću priliku opet ćeš moći podijeliti sa svima, jer je u tvojoj glavi, ne boravi, nema zlata za obojicu. Za obojicu mislim na, na općenito na sve, jel'. I taj, uhm, rad za opće dobro je mene obilježio. Dakle, volontirao sam, ono, godinama, godinama volontiram, i, ono, jedna splitska udruga je imala svoj naziv, uhm,
"Volontiranje je moj đir". Su radili privjeske, ovo, ono, i tako da imam kući taj jedan privjesak: "Volontiranje je moj đir". A simpatično. A? Simpatično, kažem, jel'. Da, jer ja sam protiv toga da netko drugi radi za nekoga drugoga, osim ako to nije njegova volja. I sad, u našem obilju, ljudi misle da, uhm, najsmješnije je kad ljudi danas u 21. stoljeću misle da netko drugi radi za nekog drugoga, kad on radi. On bi trebao raditi za sebe, ali netko drugi ne bi smio negdje napisati dodanu vrijednost koju će sebi prepisati.
Dakle, ja radim nešto, i za to što radim sam plaćen, ali netko drugi kod koga ja radim ne bi smio moj rad pripisati kao: on je radio, ja sam mu dao 100, a ja sam na njemu zaradio 1.000. Ne, ne. On je radio, ja sam njemu dao 100, podmirio sam sve obveze prema državi, njegovih je 100, a moje je ono što je ostalo od mog rada. Ja svoj rad ne bih mogao završiti bez pomoći njegove. Dakle, u mojoj glavi stoji da kad bi se na takav način nagrađivali ljudi, onda ne bi po- ono, bila, ne bi se razvijala u ljudima pohlepa. Ali nije samo taj jedan trošak, mislim, za voditi firmu, koliko tu ima raznih stvari od, od drugih ljudi pa nadalje. Hoću reći, uhm, svak, živimo u domovima kad je, kad je svojevoljno preuzeto. Nisam mislio dirati, nisam mislio dirati u sustav koji je posložen na način, možda je i prevelik porez i tako dalje, i to se ne mijenja sjekirom. Ali se sjekirom može, uhm, izmjeriti i od- i odrubiti rad za drugoga. Dakle, ako je netko pametan i sposoban, pa neka zaradi od svoje pameti i svoje sposobnosti,
a ne da zaradi od mog, mojih kapljica znoja. Da, dio koji je trebao pripasti meni. Ali ne može svak, niti je svak sposoban izgraditi svoj biznis i sam graditi. Kako to, mislim? Još se onda ja i ti ne razumijemo. Ti radiš neki posao i razvijaš se tako da ti frcaju ideje, i sad kažeš: kad bi imao još jednog čovjeka. Znači, ja sam vlasnik. Ti si vlasnik i ti si to sve izmislio. I sada, uhm, najedanput osjetiš potrebu da bi taj posao, kako ti se u glavi razvija, ti mogao skoro pa duplo više napraviti kad bi imao samo još jednog radnika. Onda kad zoveš tog radnika, onda ne misliš samo kako ćeš mu dati plaću, a ti duplo više zaradio, nego dobit koju ti ostvaruješ dijeliš na dva dijela. Onda se razvijate. Dobit, znači, kad se sve poplaća, kad se sve napravi. I onda ono što je dobit se dijeli na dva dijela. Uf, ovdje nam je malo šporko, morali bi čistačicu zaposliti. Super, nema problema.
Misliš da bi to funkcioniralo tako? Ali dobro, dobit se koristi i za ulaganje dalje u firmu i tako. Samo malo, samo malo, nije samo za plaću. Ali mozak bi, mozak bi proizveo. Dakle, ako dođe čistačica, nema veze što je ona u ideji, onoj izvornoj, i, i lukavstvu ili onome kako se nešto izvodi, nema te vještine, ali ona je vama potrebna. Sad najedanput vi svoje vrijeme koje bi proveli čiš- čis- čisteći, ne biste mogli raditi to što radite. Znači, ona je vama, vi nju ne zapošljavate zato iz, iz, iz hira ili ne znam čega, nego iz potrebe. Ako je to iz potrebe, onda ona sudjeluje u ostvarenju dobiti.
Ne pričamo o plaći, nego pričamo o dobiti. O dobiti, da. Plus plaća, naravno, onda. Plus plaća. No, no, međutim, u nekim situacijama je plaća vam je nula, a dijelimo dobit. Ako sudjelujete s nama u riziku, znači, neću ja, uhm, preuzeti, uhm, rizik za sve nas, vama isplatiti plaću, a meni što ostane. Dakle, ako sam ja taj poduzetnik. Nego, plaća je nula, a dobit se dijeli na tri dijela, zaposlimo još jednog na četiri dijela, zaposlimo 1.000 ljudi, dobit se dijeli na 1.000 ljudi. Dobit, ono što ćemo prikazati kao dobit. E, što ćemo mi sad s tom dobit? Dobro, dobro, da se firmi ima takve nekakve, kroz bonuse, kroz ovo, kroz ono. Nije to baš potpuno nečuveno. Je li minorno, dakle, u postotku? E, ima, sve postoji, pa nisam ja isticao to što pričam iz prsta, nego sam vidio. Ali često i dobiti firmi nisu baš neke, ne znam kako velike. Ne, ne, kad je, kad je gubitak, o, onda odeš na banku, digneš kredit pa pokriješ onaj gubitak. Gubitak šefa je dobit. Ma i čistačica, ona. Mislim, za plaće misliš, jel'? Ako, ako smo falili šefa i stanicu i nismo ostvarili dobit, nego smo ostvarili gubitak, dijelimo i to, dijelimo i gubitak. Dakle, odgovorni smo. Svi smo odgovorni.
Ono, kao da si na jednom brodu pa dijeliš sudbinu tog broda, jel'? Nevera, svi se valjate, jel'? Mirno more, svi uživate, jel'? Jesi ti ikad probao tako? Jesi da baš razviješ takvu ideju i da baš ideš s takvim, znači. Ja tako živim. Ja tako živim. Mislim, jel' zapošljavaš nekog ili imaš firmu, jel' radiš na takav princip ili? Ne, ne, ne. Ja sam, ja sam osnovao firmu čim sam završio fakultet i moja firma je imala prekrasno ime, Lotos, kao lotosov cvijet. Ono, 12 bijelih latica i sunce u sredini. Uspijeva samo u Žabokrečini, u Barama i tako dalje i tako dalje. I kad mi je poslan račun za istaknutu firmu, tek sam registrirao, otvorio račun u banci, uhm, Zavodu za statistiku Pakrenija, 91. Dobro, ajmo, čisto da imamo neki orijentir, okej? 91.
I, ovaj, imam ideju što ću raditi i sve, i trebam platiti za isturenu firmu. Kako misliš za isturenu? Šta to znači? Naziv, ako si stavio. A, to, okej, okej, shvaćam. Kao, to šalju svakome. E, to šalju svakome. Kao, e, ti si se registrirao, firma se zove Lotos, oni su našli da je adresa ta i ta, ta i ta, i onda kad su to našli u statističkim podacima, izvukli, poslali ti račun, ne znam, tada kao reda veličine kao sad, 350 eura. Oh, nije ni malo za. Šta, to mjesečno, godišnje ili jednokratno? Ne, jednokratno, jednokratno. Ali čim sam ja dobio račun da ja nešto platim, a ja nisam izvršio, znači, što bi ja sad trebao? Imam poduzetničku ideju, želim raditi, a ti prije nego što ja započnem rad i prije nego što napravim ili ostvarim bilo kakav, razumiješ, bilo kakvu dobit ostvarim, pa da mi imaš od čega uzeti, ti tražiš da ja to platim odmah. Ja zatvorio firmu.
Šta, nisi onda ništa ni radio ili? Nisi onda na kraju ništa ni radio ili? Kako nisam ništa radio? Svašta sam. Ne, ne, ne, mislim, firma, firma. Ne, gotovo, zatvorio. A dobro, doduše, 91. je bila zajebana godina, to nisi, ni još i to, mislim. Tako je, tako je, bila je zajebana godina. Znači ti onda što si mislio zapravo raditi? A? Što si mislio raditi sa firmom? Uhm, prvo što sam htio raditi je, uhm, uvoziti lomljeno staklo iz Švicarske. Dakle, bio sam u Švicarskoj, bio sam u jednom projektnom birou, radio, projektirao, i, ovaj, tamo ti onda je bilo teško oko vize doći do Švicarske i tako dalje. Trebao si imati svoju firmu, pa onda poslati dopis u, ovaj, u njihov, njihov, ovaj. Biro neki, što? Ne, ne, ne, nego u Zagrebu, u Zagrebu. Konzulat, ambasada, to. Ne, na konzular, poslati dopis da imaš poslovnu suradnju sa tom i tom firmom i da ste do sad obavili sve radnje preko, ovaj, mailova, preko pošte, i da je došlo vrijeme da bi trebao doći na lice mjesta i izdogovarati
daljnje, daljnje poslovanje. I kad ti imaš kao firmu tu, ideš u Švicarsku, oni ti daju vizu poslovnu u trajanju od 30 dana, pa onda ako opet moraš, onda opet odeš. Ja sam tamo bio, uigrali smo način na koji ćemo funkcionirati, i onda smo, sam se vratio tu sa računalom, Macintosh platforma, i. Opa, to mora da je koštalo. Onda još, da.
Bio je najjači, najjače računalo, ovaj, u, u Šibeniku. U gradu ti piše. Je, je, vrlo, vrlo. Igrali performat. Macintosh, to je valjda bilo 5.000 maraka, ako ne i više. Ne, Macintosh Performa, kad je cijeli, ovaj, TEF imao Apple II, jel', i obračunavali plaće na njemu, sve sa onom disketom, ono, 5,25 inča. Dakle, dakle. I dobro, i što s tim lomljenim staklom onda? Ali nije to u stvari lomljeno staklo, nego u Švicarskoj su ljudi vlasnici zgrade, a zgrada je, ono, u trajnom najmu. Dakle, čovjek koji je u Švicarskoj iznajmio stan, mahom su oni svi, nisu vlasnici stanova, ali žive u tim stanovima. Ali njihov najam je, ono, možda smiješan u odnosu na plaću koju imaju, i oni uopće ne idu u tu investiciju. Mladi ljudi, 30 godina kredita, imaju svoj stan i tako dalje. Ta infišacija da imaš svoj stan, jel', to je moje, jel', je isto jedna od tih negativnih uvjerenja i samoispunjavajuća praksa. Dobro, to je više ljudi u najmu. Ali oni se kreću, e, oni su u najmu i oni se kreću. Ako ima posao bolji u nekom drugom gradu, on se pokupi. Posebno tipa Njemačka, jako decentralizirano, toliko tih središta.
Da, da, da. Ne, pričamo o njihovom načinu života, što ne znači da je to nešto. Dobro, da. Što ćemo poželjeti, nego sam samo htio reći kako se vezujemo mi za to, a oni ne. I sad šta, vlasnik zgrade prima od njih najam. Ako on reinvestira, onda ne plaći, ne plaća uopće porez, ni nula porez. I onda da ne bi dao državi da država upravlja s tim novcem, on kaže: "Jaću upraviti s tim novcem kojeg sam ja uprihodovao." I onda kaže: "Mijenjajte mi sve prozore, stakla, rolete, sve." I ista firma, prozor koji je star tri godine, pazi, prozor koji je star tri godine, skida taj i stavlja novi. I onda taj stari treba odložiti. Ali ne može odložiti nigdje prozor, nego mora sada taj što skida, izvođač radova, treba to stući, posebno staklo, posebno oko, posebno okvir, posebno od okvira prozora, onaj. Pa plastika. Onaj, onaj, onaj još, onaj dodatni okvir gdje ima plastike, gdje ima samo metala, gdje ima, sve moraš odvojiti i na odlagališta
gdje se samo to prima. Ali to nije na jednom mjestu. Ovdje se prima samo ovdje, samo ovdje, samo. I onda tebi čovjek koji je skinuo te prozore, spakira ih u kartonsku kutiju u kojem je bio taj novi kojeg je izvadio, sve ti složi u kamion i dade ti novac. Onda je bilo 700, 700 franaka ti on da zato što si ti uzeo, ali ti moraš potpisati da si sada preuzeo. Tvoja je odgovornost sad. Sad je, od sad pa dalje je to tvoja odgovornost. Šta ćeš ti s tim, radiš šta god te volja. I onda sam ja tražio ekskluzivu, je li, ovaj, onaj carinski broj da bi mogao biti uvoznik lomljenog stakla.
I ja predao molbu i tako dalje, i onda se u roku od 15 dana molba koja se treba riješiti, uhm, meni daju u roku od 15 dana. Još nakon mjesec dana ja dobijem poruku da je tu dozvolu već tražila firma XY i da se obratim njima kao generalnim uvoznicima, tako da njima plaćam za taj uvoz, je li, za tu moju ideju, da ja sad plaćam njemu. Ta se zgrada, taj se ured, firma nalazila na 14. katu u zgradi u Sigetu, znači, ono, one man band i tako dalje. Znači, odmah su mi ugradili filter, je li. Dakle, ja imam ideju, ja ću tu ideju realizirati. Kako ću ja sada s tim žonglirati, to je moja volja. Prvi sam došao i sjetio se da tražim carinski broj za uvoz lomljenog stakla, a oni kažu: "Sačekajte, napišite molbu." I onda dok se rješava molba, ta firma dobije registraciju, sve sam provjerio, dobije registraciju i dobije odmah, ovaj, kao, oni su generalni uvoznik.
Tu je ono gdje je psihologija siromaha došla do izražaja. Nema zlata za obojicu. Kad se pojavi netko drugi, a nije moj neki, ta kontrola. Evo, šta je sa, recimo, EU fondovima, kako je bilo i kako je to počelo. Uhm, firme koje ulaze ili delegacije koje ulaze u jednu državu i kažu da će oni, uhm, sve učiniti za razvoj civilnog društva, pa se pritom misli razvoj udruga građana, kako udruge žele da se razvijaju. Onda su se oslobodila određena sredstva za razvoj tih udruga,
ali oni se ne smiju miješati u politiku te zemlje. A da se ne bi miješali, oni traže da gradska uprava, pojedina, je li, gradska uprava tamo gdje bi se nešto događalo, koja bi udruga se natjecala za sredstva i ono što žele raditi, projekte, oni trebaju samo dobiti od gradske uprave potvrdu da su suglasni sa, sa tom našom djelatnošću, što, što mi želimo raditi. Kad su ti, da ih ne nazovem HDZ-ovci, je li, ili SDP-ovci ili bilo kakvi ovce, razumiješ, ono.
Dakle, kada su oni čuli da za svaki projekt oni trebaju dati svoj, ono, papir, to se vani, u Njemačkoj, u Švicarskoj, bilo što, dobar dan, evo, mi radimo to i to, naš projekt je takav i takav, jer se to kosi s našim zakonima, jer se kosi s našim, da će se raditi po-po-podrivanje našeg poretka, jer ne znam šta, to se pročita: "Ne, ova djelatnost, dapače, podržavamo mi." Dobije potvrdu i sada se razvija to civilno društvo, odnosno razvijaju se poduzetnici bez da ih, ono. Kako poduzetnici u udrugama? Pa to je. Ma da, pa ti, pa svaki, pa sve što ti poduzimaš, ja sad da se dignem i odem na WC, ja sam poduzeo nešto, je li. Dakle. Da, okej, u tome, ali dobro, mislim, glavna je fora kod udruge da je neprofitna, nije, nije za, nema dobiti. Pa da, ali si ti, ali ja jako u udruzi radim. Ali možeš. I ako stvaram nešto, i ako nešto stvaram, je li, ja sam poduzetan, ali nisam poduzetnik u smislu da imam svoju firmu. Dakle, udruga građana je pravna osobnost, je li, znači pravna osoba. Dakle, ona je isto što, samo je drukčije se dijeli. Ta sredstva koja bi se ostvarila ne može doći privatnik i reći: "Sadću ja to uz plaćeni porez uzeti sebi kao dobit." To jest, nema dobiti. Samo to je valjda, ja bih rekao, najmanja korist.
Nema dobiti, ostaje svima nama, je li, ostaje svima nama. Ali možeš isplaćivati plaće, možeš zapošljavati ljude. Možeš isplaćivati plaće i možeš reinvestirati. Ako ostvariš nešto, onda kupiš bolju opremu, uzmeš da bi, da bi taj isti projekt mogao rasti, je li. To su bile moje ideje. Ja sam spasio društvo inženjera i tehničara od raspadanja, jer je to prije bila zajednica, je li, a sad su udruge, društvena zajednica, stari naziv za u EKS sistemu. I sada je bio određeni rok kad su se sve te zajednice, sve, sva ta društva trebala, uhm, ono, statutarno reorganizirati. Sad su postali udruga, je li. I onda sam ja čekao da društvo inženjera i tehničara dođe u zadnjih 15 dana, kad je rok, zadnji rok za predati, uhm, zahtjev da je održana skupština,
reizbor, je li. I sad novi statut, novo ovo, novo ono. I tako sam ja spasio društvo inženjera i tehničara od raspadanja, od gašenja. Mi smo imali tamo prostor, prostor koji je bio od društva inženjera i tehničara iz EKS sistema, je prostor, uhm, od sestara Benediktinki koje su, taj prostor je njima dekretom oduzet, pa je nastala pravoslavna crkva sa onim svojim dvorištem. A tu je pala granata kad je bio rat. Onda su inženjeri koji su pravili TEF, bilo ih je dosta, rekli: "Ajmo sad malo, ima tu materijala, ovog onoga, ajmo mi popraviti taj prostor." Društveno vlasništvo, je li, sve je bilo naše, op, pardon, sve je bilo naše, otimalo se na ovaj ili onaj način od onih vlasnika, je li, koji nisu branili tu, to svoje istovlašništvo, jer su negdje pobjegli i tako dalje i tako dalje. Napustili su to svoje vlasništvo, ko brod kad napustiš, pa onaj ko ga nađe potopljenoga, on ga ima pravo. To govoriš o Srbima, mislim. Molim? To govoriš o Srbima ili? Ne o Srbima, ne, ne, nego govorim, govorim o onom starom sistemu.
I o onim ljudima u onom starom sistemu koji nisu branili svoje vlasništvo, uhm, kada je došlo do rata i tako dalje, nego su, ne pričam o ovome ratu'91., nego pričam o'41.,'42.,'43. A, vidiš, okej, dobro, sad. Znači, znači. Ne, tako si nekako slobodno rekao rat, ne, ono, okej, okej, dobro, sad da se prebacim u kontekst. Da, ono je bio rat, sjeti se, a ovo, a ovo je bio nekakav su-sukob građanski. Žele nam podvaliti da to uopće nije bio rat, nego neki, neki su-sukob, ma, ma, ma, da se posvađali, posveckali s oružjem, poubijali međusobno i tako. I sad, uhm, društvo inženjera i tehničara je napravilo tu zgradu i onda su oni dali, uhm, udrugama da se tu, ono, da koriste to. Njima je dovoljno bilo jedan mali prostor i sve, a ovo drugo, bili su i udruga pravnika, udruga ekonomista, udruga svega. Znači, oni su se sjetili u, u socijalizmu, komunizmu je postojala, je, znači, entitet ko današnje udruge. Tako je, tako je. Tako je, tako je. E, društvo. Nisu nikad razmišljali, znači, da li zove se društvo, znači, isto, slično ko danas.
Tako, ma uvijek je sve isto. Ma uvijek je sve isto. I to, i prije su ljudi imali oči, imali ljudi. A jesu isto bili na, na proračunu, gradskom, državnom, ovom, onom. Da. Je li? Okej. Da, da, da. Dakle, poticao se društveni život. Samo je bilo bitno da protiv partije ne govoriš i tako dalje. Društvo, e, društvo inženjera i tehničara, je li. Tehničari su gradili tvornicu, tehničari su prije vrijedili kao sada, ovaj, uhm, inženjeri, zato što za biti tehničar u ono vrijeme, je li, ti si bio sposoban graditi, ono, držati gradilište. A što znači tehničar? To je kao inženjer ili? Ne, ne, baš tehničar. To je ono srednja škola, pa onda određeni broj, uhm, radnog staža, godina, pa onda stekneš zvanje, je li, kao. Da, da, shvaćam. Da si ti, ono, kako, kako li su zvali, sad bi to bio kao ono prvi stupanj. Bakalar, onaj. E, bakalar. Ali sam, e, ali sam htio reći, htio sam reći, uhm, prije su ljudi se uživljavali u taj svoj posao i oni su bili, ako je to bio, onda je želio biti najbolji
tehničar. Dakle, želio se ponositi s tim. Ako si bio mesar, onda si želio biti najbolji mesar. Ako si bio, ne znam, čistačica, želio si biti najbolja. Ako treba takmičenje, ja sam najbolji. Dakle, bili su ponosni na posao koji rade. Sada ti je posao samo kolika je plaća. To me interesira, je li, šta sve treba napraviti da bi ostvario plaću. I onda sam tu na radnom mjestu, eto tako, jer moram plaću uzeti, ali s tom plaćom ću ja sada živjeti. Kad ćeš živjeti? Kad ćeš spavati? Kad ćeš, kad ćeš raditi? A i na raznim poslovima. Nisu svi grozni. Mislim, nisu svi poslovi grozni. Jer mislim, zbog. Nego pričam o odnosu prema, odnosu prema profesiji. Dakle, ono, malo misto, malo misto kad gledaš, pa onda onaj, uhm. Jer mislim, ono što sam htio reći. Da se referira na ono prije, jer zgodno je kad si radnik i sad ti nemaš dobit, ne dijeliš ništa, a ti nemaš nikakve odgovornosti. Mislim, propadne firma, hop, ti slegneš na menima i tražiš drugi posao. A ovaj, a vlasnik je u dugovima i sranjima. Znači, ima sve, ima svoje. Kad mi sad imali nekog financijera ovdje, onda bi on nas podučio da je pasivni prihod nešto što, uhm, imaš za živjeti, a ne trebaš raditi. Jer si ti financijski pismen, pa si.
Pa zato nije loše ulagati u fondove. Pa si svoja sredstva kanalizirao. I onako malo po malo, ali to većina ljudi ne radi. Čak i uz male neke, što odvajaš mjesečno kroz, ne znam, 30 godina, dođe do fine cifre. E, nego, ono, kao, ako ti kupiš svoj stan, onda to tebi nije investicija, nego to je tebi obveza, je li. Dakle, obavezan si plaćati rate kredita. A hoćeš ih isplatiti prije ili kasnije? Pa hoćeš, hoćeš, nema problema, ali nije ti imovina, nego obveza, je li. Znači, dva pojma različita. Znači, ti si ob-obligatan, moraš raditi, paziti da ne dobiješ otkaz kako bi svaki mjesec mogao tu ratu platiti. Okej, ali ako dobiješ otkaz, drukčija su vremena, nije, nije tolika tragedija, naći ćeš nešto drugo, mislim.
Slažem se. Dakle, iz perspektive koje mi sada zauzimamo kao iskusni, mi se ne bojimo života dok, na primjer, netko tko ima 25, 26 godina, 30, on ima, ono, još se boji. A, čuj, bio sam u takvoj situaciji, onako, radio, žena trudna, ne znam, 4 mjeseca, ja puf, ja dobijem otkaz. Uuu, što je to bilo veselo. A njoj završava sezona, tako da baš ono je bilo. I, i, i. Country song mi je bio život nakon neko vrijeme, šta kažu, ali ono, nekako se, nekako se i snađeš. Nije, nije tolika katastrofa sve. Ne, pa normalno, pa kad mi svi živimo od mane Božje, praktički, samo što to ne znamo. Netko nam je to pobrisao. Stari ljudi su govorili: "Od čega ćeš živjeti? Od mane Božje." Kao, mana Božja, a mana Božja je ono, ki, či, prana, orgon. E, ma, znam ja što je mana, to je. Samo, e, samo-održavajuća, samopodržavajuća energija, je li. Dakle, ne bi mogli hodati na, na dvije noge da nije. Dobro, ali što si htio reći sa, sa tim udrugama, zadrugama, to jest društvima, kako, ovaj. Pa htio sam reći da, da se nije politika tu postavila kao da su oni
bitan faktor. I onda oni daju blagoslov hoćeš li ti dobiti sredstva ili nećeš dobiti sredstva. Dakle, tu. Ali sad, i tad si mogao funkcionirati od donacija i članstva i tako dalje, ili? Ne, nisi mogao, nego. Nisi? Nije bilo članstva da plaćaš godišnje. Ne, USD, USD, međunarodna humanitarna organizacija koja pomaže razvoju civilnog društva, to je nešto što je prije Soroša, ajmo to tako nazvati, ulazi u drugu zemlju koja ima svoje zakone i tako dalje, i ona je voljna sudjelovati u razvoju civilnog društva. Dakle, da se, da se ljudi angažiraju, dakle, da se taj društveni odnos digne na višu razinu postojanja.
Uhm, oni kažu: "Mićemo vas financirati za bilo koji projekt koji vi donesete." Dakle, nisu određivali teme, ali mi ne znamo da li bi se to kosilo sa vašom upravom, je li, dakle, sa. Vlasti. Sa vlasti. I sada vi tražite od svoje uprave potvrdu da se oni slažu da taj projekt živi dalje. Da je bilo lako doći do te potvrde u smislu samo provjeriš je li to se kosi s našim pravilima, zakonima i tako dalje. Da li je to ono što mi ne želimo, tipa sada oni, ovaj, lezbače, pederi i tako dalje. Znači, nećeš sada razvijati ono da smo, ono, šta si rod, a šta si,
koje si orijentacije. Danas sam muško, sutra sam žensko i tako dalje. Onda, naravno da uprava takvu, ono, potvrdu neće izdati. Ali ako je razvoj i nekakvi razvojni projekti koji su humani, koji su, uhm, životno podržavajući i tako dalje, daj mi tu potvrdu. Kad se dogodilo to da su se ti koji su političari kao, trebalo se njih pitati. Dakle, sudjeluju u, participiraju u izvršnoj vlasti, njih se treba pitati. Oh, oh, aha, sad se mene treba pitati. Ako se mene treba nešto pitati, onda sam ja moćan. Onda kakvog ja imam interesa u tome hoću li ja tebi dati ili neću. Sad je ono, počinje trgovina utjecaja, trgovina, uhm, ako ja to tebi dam, ti ćeš se razvijati, šta ja imam od toga. Onda ti moraš se nakloniti, pokloniti i reći: "Pa dobro, tebi bi mogli osigurati ovo ili ono." Je li, sad kreće, kreće to stanje. A nakon toga su počeli fondovi u kojima se, uhm, zada tema. Znači, ti možeš dignuti iz Europske unije,
uhm, sredstva, recimo 70% bespovratna, ali 30% moraš ti osigurati. I tu je zamka najveća moguća, je li. I umjesto da radiš projekt po projekt, projekt po projekt manje vrijednosti, ti si se polakomio za onih 70% koje dobivaš bespovratno. Pa si išao u nekakve mega projekte, jer što više povučem sredstava, to ću se ja više moći pohvaliti običnom puku. Da, da, jer u sekretarstvu se radi, je li. Vidi o kojim je tu sad milijardama riječ. Okej, ali ako si ti napravio mega projekt, onda ti treba i mega 30% tog projekta. Je, je, pa to je u Šibeniku, ono, svi ti mega projekti, ti, ti 20%, koliko, 30? To je ogromna lova. To je naš proračun cijeli, je li. Da, da, mislim. I onda Burić kaže: "Hop, pa nećemo valjda to kešom, dignut ćemo kredit." O, koga šiša. Tako je, tako je. I onda se, uhm, grad zaduži kod banke, dođe kod bankara i kaže: "Naš proračun je, ono, godišnji token plus minus toliko i toliko." Aha, ako je on toliki, znači vi možete plaćati kredit.
Okej, recite nam koji je maksimalni iznos kredita koji mi možemo dignuti na, na osnovu očekivanoga proračuna koji će se kroz godinu dana napuniti. Onda bankar kaže:"Uf, pa možete toliko i toliko." I onda oni kažu: "Aha, uhm, dignut ćemo toliko kredita, ovo ćemo uložiti u ovaj projekt, ovo ćemo uložiti u ovaj projekt, ovo ćemo uložiti u ovaj projekt." I naravno, uhm, sad tu ide, idu raznorazne zamke, je li, nije sve tako čisto. Onda postoje projektanti, pa postoje projektanti koji projektiraju da će taj projekt koštati toliko i toliko, ali postoje i drugi projektanti kao ponuđači, pa će ovaj projektant reći da će on za taj projekt potrošiti manje sredstava. Ajme, a sada onda da bi dobio ovaj koji je napravio projekt koji košta više, mora ga razdijeliti u dva dijela, pa nešto zanemariti, pa reći da će projekt koštati toliko i toliko, a unutra, ono, malim slovima piše: "Bez toga, bez toga, bez toga, bez toga." To nitko nije pročitao. Onda krene investicija, dobije se taj projekt, onda u poluinvesticije treba rebalans raditi proračuna, jer nije, ne može se završiti
projekt. Da, da je prebacilo košta i troškove. To je klasika. Dakle, to su sve igre, igre koje okupiraju i vrijeme i živce i sve. Dakle, gradska uprava, umjesto da upravlja gradom, oni počnu upravljati projektima, što je totalna, totalna pogreška, je li. Zanimljivo, da. Mislim, kako si to rekao, a. Je li, gledaj, znači, uhm, mi imamo, uhm, uronjenu trokutnicu. Doduše, a doduše, tko će onda upravljati projektima ako ne grad za nekakve javne radove? Ne, pa stručnjaci, pa povjeri struci. Zašto kaže:"Čutćemo šta kaže struka." Pa struka će upravljati stručnjaci. Dobro, ali oni uposle struku koja valjda onda to nadgleda, mislim, kao.
Nismo se razumjeli. Da smo razvijali civilno društvo, onda bi razvili i poduzetnike. Oni bi se istakli kao takvi i oni bi došli u banku i kao takvi istaknuti kad bi rekli da im treba toliko i toliko novca za taj i taj projekt. Onda bi netko drugi rekao: "Da, ovaj projekt podržavamo jer on je ostvariv," je li, dakle, evidentno i napisan je tako da je ostvariv. I onda ideš u, u, u izradu i projekta i realizaciju i tako dalje i tako dalje. Ali to ne treba raditi grad. Grad treba raditi ono za šta, šta on treba raditi. A grad se postavio kao da su oni firma koja zarađuje. Da, da, vi i ocjednuti su s turizmom. To, to je već. E, oni zarađuju. Znači, oni, oni su se postavili kao da je grad firma i oni moraju unutar te firme. E, a turizam je, turizam im je sve. Pa šta, kakvo je tvoje mišljenje o ovom eskalatoru što, što mislite o Dolcu? Šta, kakvo je moje mišljenje? Ja sam bio, kad je gradonačelnik Željko Burić tek počeo svoje gradoni-načelnikovanje, je li. I onda sam doveo projektanta kod kojeg sam ja bio u Švicarskoj. Doveo sam ga u Šibenik.
On je šibenski zet. Održali smo sastanak sa gradonačelnikom i, uhm, on je projektant žičara u Švicarskoj. I onda, i taj elevator, on je rekao: "To više u Švicarskoj se ne projektira, ima 20 godina." Zato što je ekonomsko-tehnički zastario. On se projektira u robnim kućama, ovamo, tamo, u zatvorenim prostorima, a u otvorenim prostorima, pogotovo u Dalmaciji gdje su dnevne temperature, ono, velika razlika, od jutra do sredine dana i večeri su kod nas temperature, uhm, velika oscilacija, pa je onda povećana korozija, povećana, ono, i tako dalje, i tako dalje. Znači, ako se to sad izgradi. Ali to se ne, to se više ne projektira. Ima 20 godina se ne projektira u, u Švicarskoj. Znači, ako su oni napustili to i u projektiranju i u izvođenju, nego umjesto elevatora se rade brzi, uhm, liftovi kosi, je li, kosi, ono, kako je kosina lift, ono, stoji kao naša žičara. Naša žičara je, ono, kao teška kated-ono, teška kategorija. Kao uspinjača, kao ono što ima u Zagrebu. Uspinjača, e, kao uspinjača. Ali sad su takve uspinjače napravili.
Dobro, ali je li, zašto treba biti išta taj dio menija? Kakvi uspinjači, zašto, mislim, što fali stepenicama i čemu, čemu taj cirkus? Ne, ne, ne. Ja sam bio u Švicarskoj i bio sam u takvim penjačicama kad se ide na njih, a oni su, ono, planinska zemlja, brdo dole, brdo dole. Dakle, taj lift je ostakljen. Ti imaš onaj pogled, ti ideš gore-dolje, osvijetljen, ostakljen, tako da se lipo osjećaš. To se odigra bez šumova, bez ičega. Dakle, tiho i brzo. Pa, pa, pa, pa. A netko tko ima bicikl zna da ti voziš bicikl. Imaš sa strane vješanje, je li. Znači, ti uđeš u, u, u taj lift koji je u staklu, a pokraj toga ima za objesiti bicikl i tako dalje. Popneš se gore, uzmeš bicikl. Da ne jednom, nego dvaput. Dobro, ali oni to stavljaju u Švicarci u nekakve stare dvojne bedeme i to, ili je. Da, da, da. Da, da, baš sam to, baš sam to vidio. Ne znam sad točno gdje je bilo. Na granici tamo sa Francuskom.
Dakle, uhm, ima toliko rješenja koja su evidentna i koja funkcioniraju i mi se uhvatimo, je li, dakle, za mene arhitekta, gospodin Bašić, dakle, ajmo to reći, veliki arhitekta, orgulje, ovo, ono i tako dalje. Ima ime, probubalo se i sad je on nacrtao elevator, je li. A nije uopće išao za tim da je ostario i oni elevator. Ali to je on nacrtao prije 10 godina. E, znam, star je to projekt. 14, 13, ne znam, 12. 13, 14, e, 10, 12 godina. Da, da, dosta. Staro. I opet, uhm, ono, ostajemo pri tome. Zašto? Zato što je on to nacrtao. Kako ćeš sada, kao, ti si mu dao, ti si mu prihvatio, on je, on je, on je projektant. On bi tužio ako promijenimo mi sad projekt. On bi rekao: "Ne možete vi promijeniti moj projekt, to je moje vlasništvo, intelektualno" i tako dalje i tako dalje.
Dakle, niz, niz glupih problema. Umjesto da se sjedne za stol i kaže: "Gospodine, vaš projekt je prekrasan i bio bi jako dobar kad bi te zidine bile natkrivene kompletno u staklu, ne znam čemu, a mi nemamo tu namjeru napraviti, a ovo je dovoljno usko da će nam stvarati probleme oko održavanja." Dakle, nije problem napraviti to i spustiti u pogon, nego je problem to poslije održavati. Misliš da će to biti problema tehničke prirode? Da, da, da, da, tehničke prirode. Zato se i ne, zato se i ne projektira. Zato se to i ne radi više. Ili su mogli uštedjeti jako puno novca i napraviti skandal.
I, i, a mislim, ono, i sad kad, kad tako gledaš šta se radi, kako se radi, ja, ono, sam sad pokušao objasniti korijen, kako je to nastalo, kako je došlo do toga. A ljudi koji, ono, vide, vide: "Evo, sad je to tako i tako." I šta je najgore, pomire se s činjenicom da je to tako. Ja kad nekome pokušavam objasniti, on kaže: "Ali šta ti sad pričaš? Pa to je uvijek tako i uvijek je tako bilo." Uhm, razumiješ, ima onaj, ima onaj vic sa majmunima. Jer znaš što, znači, napravili su kavez, kao ovaj kavez kickboxing. U taj kavez su stavili pet gladnih majmuna. Stavili su sa strane skale, one, a na sredinu tog kaveza su objesili banane.
I okolo tog, tog kruga gdje su ih stavili, je li, oko ringa, su ljudi sa, sa ovim špricama stajali. I zadatak je bio: prvi majmun koji uzme skale i ide ih povući za, za popeti se i uzeti bananu, ona četiri druga majmuna poliju, ovi moraju politi vodom. Čim ovaj ostavi skale, oni ugase vodu. Tako da sad majmuni gledaju da su njih četiri su poliveni vodom. Onda kad ih izmjenjuju, onda novi dođu i ne znaju zašto ne smiju, a znaju da ne smiju. Tako je. E, to, to je upravo to. I onda kaže: "Tako je uvijek kod nas bilo." Sad ovoga natuku i on kaže: "Dobro, recite mi zašto ste me natukli?" On kaže: "Nemam pojma, je l' tako i kod nas." Dakle, kada to postaje, uhm, ova tradicija, je li, kaže: "Kod nas je tradicionalno to tako." Znači, ti misliš da će taj, taj projekt biti fijasko u smislu održavanja? Mislim, a šta uopće s tim? Meni je jako, meni je jako žao. Ja sam par puta Dani Mileti prigovorio. Su oni rekli da su dali projektiranje Dalekovodu. Uhm, još dok je Dalekovod bio aktualan, razumiješ, i firma koja nije otišla
u stečaj, uhm, da su oni preuzeli dio toga. Ja mu dovedem projektanta i projektant dođe i napravi idejni projekt. I sad zamoli mene da, uhm, mu samo damo ove visinske kote od reljef, reljefne kote sad jedne tvrđave na drugu, tako da on može projektirati nosače, da žica po kojoj će se gondola voziti, žičara, je li, gondola voziti, da nikada ne dotakne vrh krova sa manje od 6 metara. Ček, to govoriš između tvrđava? Između tvrđava, tako je. Ludost što hoće napraviti. Okej. Ako hoće tu ludost napraviti, onda imaš jedan nosač i drugi nosač tih gondola. Tu je, ono, betonska velika konstrukcija, razapeta žica i sad po njima, po njima se vozi ova gondola. Ovdje je tvrđava, ovdje, ovdje, ovdje. I sada, koliko ćeš morati dignuti visinu stupa da kad gondola napravi onu progibnu liniju na, na, na žici, da ne, nigdje ne prođe pokraj bilo kojeg krova sa visinom manjom od 6 metara. Takav je zakon u, u, ovaj, u Švicarskoj. Sve napisano, je li, u njihovom zakonu o gradnji.
Kod nas to još nitko nije zapisao. Dakle, kod nas ne postoji takva odredba u zakonu. Ona se mora dodati, ajmo to tako reći. Ali ako ćemo već nekoga oponašati, ako ćemo se već. Ali nije nikome smatrao potrebno tko gradi iznad kuća. Da, da, da. Samo ovima u Šibeniku može pasti na pamet takva, takva forma ludosti. E, nema veze. Okej. On je isprojektirao, ja imam, ja ti mogu pokazati to. Ja imam kući, ovaj, tu mapu. Ja imam sve ono što je meni čovjek predao da ja dam gradu. Ja sam to dao gradu. Kopiju imam kod sebe. Oni to nisu, pff, ma ni pogledali. To je moje mišljenje. Jer su mislili tada da je to predalek put za, za, ovaj, za žičaru, ali su je najavili kao projekti. Imat ćemo to, imat ćemo ovo. Sada, jesi pročitao nakon što nas je Plenković posjetio, da imamo sada nekakav projekt koji će biti, kako su ga nazvali, naslov. Centar za borbu protiv klimatskih promjena, je l' to? Da, da. Aj, aj, zamisli ti to. Ili ti vatrogasni dom. To, to je. Ali kakve veze, pokraj toga će biti vatrogasni dom. Poslije ja u tekstu čitam dalje, pokraj toga će biti vatrogasni dom.
Znači, vatrogasni dom je praktički, ono. Pa to je, ono, to je pride. E, da, da, da. Eto, eto, imamo i vatrogasni dom. Ali to što će biti? A što će to biti? Ništa. Ma, evo ovako. Ja mislim da je novinar koji je to pisao da je nešto krivo shvatio. Dakle, možda i nije. Da to uopće ne odgovara istini, jer je za, za, zamućeno, je li. Dakle, ja sam mislio da će to, to će biti vatrogasni dom. Ili je to samo, znaš, ono, kao, sad se više ne govori o Energani, nego, znaš, ne govori se o Spalionci. Okej, ne govori se više ni o Energani. Nego što je sad? Nego je sad novi naziv da je to ekološki, ovaj, uhm, zaštita prirode, zaštita okoliša, je li. Dakle, centar za zaštitu okoliša. Znači, oni će smeće. Pa nisam to skužio. Pa ne znam. Da se novi promijeni naziv. Kako, kako, kako, to je eksperimentalni projekt. To će biti samo u Šibeniku prvo. E, znam. Pa tek onda negdje drugdje, je li. I sad što će to biti? Pa to nitko još, pa to ne znaju ni, ni u gradu. Zaštita je. Sve ono. E, još se valjda radi ona. Teslin, Teslin onaj. Još se radi valjda ona studija od, od 3 milijuna, 4, koliko eura. Ne, možda će biti Teslin toranj.
Možda. Pa ćemo mi, ono. Svićemo puniti mobitele. Uređivati, uređivati klimu i zaštitu okoliša, je li. Znači, tu neće biti tuče, tu neće biti ovo. Ovdje ćemo smanjiti jačinu sunca, ovdje ćemo to i držat ćemo sve u balansu. I pjevat ćemo ho'oponopono. Nego, reci mi što ima u Gradskoj četvrti Stari Grad, kakvo je stanje? Još uvijek si predsjednik. Hoćeš iduće godine se kandidirati? Da, da, hoću. Hoćeš? Hoću. Ista sastav, Božena. E, da, ima, e, ima, imamo jedan cilj, a to je ono kako, uhm, oživjeti u, u očima i razumu ljudi koliko je važna ta lokalna samouprava. Dakle, grad je lokalna uprava, a mi smo lokalna samouprava. Ali grad namjerno krivo tumači pojmove, jer u zakonu jasno piše šta radi lokalna samouprava. I u toj lokalnoj samoupravi mi smo svi teški amateri, je li. Mislim, ne amateri, nego volonteri. Dakle, nemamo nikakvu naknadu za taj rad.
E, to znam, da. I onda je to iscrpljujuće za čovjeka, je li. Znači, kao trčanje maratona, je li, a nemaš ni vode, nemaš, nema. I onda se ljudi umore. Uhm, čega se umore? Umore se šutnje i administracije. Dakle, uhm, mi nismo tijelo, pravna smo osoba. Mi nismo tijelo koje trebamo doći u Gradsku upravu i moliti njih nešto. Nego mi smo tijelo koje je izabrano neposrednim putem tajnog glasovanja i na temelju toga predstavljamo to stanovništvo na lokalnoj razini. Taj lokalitet je mini lokalitet, recimo Stari Grad, pa onda imate Šubićevac, pa ovo, pa ono, pa sve druge gradske četvrti i mjesni odbor. Ja sam jednom prilikom rekao da sam ja gradonačelnik, ja bih gradom upravljao sa rukama na leđima. Upravljali bi tih 45 predsjednika sa svojim. Pa da njima prepuste tok novca. Ne može to tako. Molim? Da, pa da njima prepuste na šta će se novci trošiti. Ne, ne, ne. Pa nije to okej. Pa svak će trošiti svoje novce. Ja, kako god hoćeš reći, makneš im kontrolu nad novcem.
To radije političara ubij nego, nego mu to učini. E, sad, to nije političar, to je politikant. To je nešto nalik na političara. Kakva je realnost? To je ovo, ono, što kod politika. To su ti majmuni što kažu, kod nas je uvijek tako bilo. Dakle, ovako. Znači, uhm, lokalna samouprava kaže da će stanovništvo koje je na lokalnoj maloj razini brinuti, kao brinuti na što će to gdje oni žive izgledati. Onako kako se oni dogovore, tako će biti, a ne onako kako se dogovori netko iznad njih. Pa makar taj iznad bio i Sabor. Razumiješ? Znači, mi ćemo utjecati na izglasavanje ili prijedlog zakona
koji će regulirati odnose onakve kakve mi želimo. Dakle, to je po meni razvoj demokracije, je li. Demos kao narod, kratere kao vladati. Dakle, narod vlada. Ne vlada njegov predstavnik. Znači, nama je podvaljena posrednička demokracija. A kaže da živimo u demokratskom društvu. Ne, ne živimo mi u demokratskom, nego smo u prijelaznom obliku, pa imamo posrednika.
Razumiješ? Znači. A dobro, da, i izabrani, je li, tko će te predstavljati. E, da, da, ali on tebe predstavlja. To je ista stvar kao da ti svom odvjetniku daš punomoć za jedno ročište, a ne napišeš koje i kada, i daš mu punomoć i on to shvati da ima apsolutnu punomoć nad tvojim svim slučajevima, pravnim, pa čak da umjesto tebe može i prodati tvoju nekretninu ili ne znam šta. Dakle, razumiješ, kao, uhm, pojam posrednika. Posredniku treba jasno i glasno definirati nivo posredovanja, je li. Znači, ti mene zastupaš u čemu? U tome, tome, tome i tome. Ni više ni manje, je li. I očekujem od tebe da me predstaviš, je li. Dakle, da ne bi mi svi kokodakali u isti masu. E, pa da, to je valjda ideja. To je valjda ideja da nema toliko puno glasova. To je ideja. I onda svake četiri godine i tako dalje. I zbog toga se ide mijenjati, jer se umori čovjek, je li. Znači, evo, ja sam sada volontirao, je li, četiri godine, sad ti volontiraj, sad ti volontiraj, ali ja ću ti pomagati svim svojim srcem, je li.
Dakle, da se u našem okruženju stvari događaju po našoj volji, je li. A ne po volji nekog drugog, je li. I onda su nam od Starog Grada išli praviti da je Stari Grad Meka, je li, kao za ostvarivanje nekakvog profita, je li. A pojam profita za mene je ono užas, je li. Recimo, dobit je od Boga. Dobit. Dakle, maslina sama bez da je ti diraš će dati 20 kila, a ti je pročeprkaš, prozračiš joj prostor, pokidaš višak grančica i tako dalje, ono, počešaš je i ona tebi kaže: "Hvala ti, hvala, hvala što si me njegovao i zbog toga moje sreće, je li, što si tu pokraj mene, ja ti darivam još svojih maslina više." Znači, dobit je okej, ali profit nije. A profit nije. Profit je za mene od vraga. Profit je, ti si okopao maslinu, a ja sam navečer došao pa počupao sve i grane i tako dalje, i odnijao u, i odnijao u ovu vinariju, onu, u. Uljaru, je li. Uljaru. I to ulje, odmah zamijenio to za ulje. Nisam vidio ni, ni, ni masline ni koje su, ni kakve su, ni njihova kvaliteta, ništa. Uzeo ulje, prodao, ja sam profitirao.
Reci mi, je li bilo kakvih pomaka, ono što smo bili pisali, što si bio pitao porukom za Burićevog sina i ono parkiranje što je tamo ispred vrata, pa blokira sve. Jednom riječju, šutnja administracije. Znači, oni to sve ignoriraju i doviđenja. Ja mislim, ja mislim da, uhm, gospodin Burić, oni njega čuvaju od razno raznih, po, po, po njima nepotrebnih uznemiravanja, je li. Dakle, čuvaju ga, ne daju mu sve informacije, jer šta će mu u glavi toliko informacija. On je. A tko je to oni? Ma. Tko je to oni? Uprava. Aha. Dakle, gradska uprava. Pročelnici. Tako je. Zamjenik itd., itd. Zamjenici, svi namještanici i tako dalje, je li. Znači, svi oni će njega zaštititi od prekomjernog granatiranja puka, je li. Znači, kao, sad svi navale na njega. A kakve to ima veze sa sinom? A nema veze sa sinom kao to, zato što je sin, pa nije. Mi smo donijeli na sastanku odluku da se tamo gdje je postavljeno ispred njegovih vrata od sina, vrata, ona, ona rampica, da se to miče,
ali da se ugrađuje gore rampa di ćemo mi imati, svi koji imamo na to pravo, razumiješ, pritisnuti onaj. Botun. Botun, daljinski, i da se to nama diže. I to je bilo obećano nama da će nam dati. Mi smo čak i tražili, ono, kod doma zdravlja sve do vatrogasaca da to bude samo za nas, stalne korisnike prostora, je li. A ne povremene, je li. Onda je bilo riječi, a kako tamo je dom zdravlja, ljudi imaju potrebe neke svoje dnevne obaviti kuće, izaći kući, se okrenuti, kako će i tako dalje. Pa da, pa nam ne daju kao da, nego, eto, imaš povlaštenu kartu, pa ako uhvatiš mjesto, je li, sad izdaš. Da, tamo nema nikad mjesta. A tamo nikad nema mjesta, je li. I sada, mi smo rekli, okej, tu nije bio dovoljan znak, zabranjeno, ono, kretanje, i dolje ispod piše osim stanara, je li.
Mi smo došli do toga da komunalni redar, kad vidi stranca koji se tu parkirao, on njemu nalijepi kaznu, je li. A to je najjeftiniji parking njemu. On umire od smijeha. On će platiti svaki dan 15 eura, koliko platio da, da je u garaži. Da je u garaži. Znači, on je namjestio auto, neće ga dirati i svaki dan će platiti 15 eura. I plaća kaznu i gotovo. Plaća kaznu i gotovo. Pa je onda to besmisao, je li. Dakle, oduzimaš nama prostor za svakodnevne potrebe. Dakle, čovjek nađe, živi u centru, svi više izluđeni, kad nađe parking, onda ostavi auto i sada popodne bi trebao negdje otići. Ajme, neću danas, samo jer sam dobro parkirao. Dakle, on se zbog, ono, parkirnog mjesta kojeg poslije više neće moći tu naći, ustručava obaviti neke poslove koje su mu. Čekaj, znači, ipak su nešto obećavali, nisu totalno šutili oko svega toga. Ne, ne, ne. Mi smo dogovarali prego, obećanje. Pa šta će meni obećanje? Napiši rješenje, je li. Da, da. Znači, šta, šta će mi obećanje? Šta će mu trla baba lan? Dakle, više od 60 naših odluka sa naših sastanaka
je proslijeđeno. Imamo urudžbeni broj, imamo, ovaj, klasu. Ti su dopisi njima dostavljeni na stol. Da, i oni ništa. Temeljem zakona o korespondenciji i zakona o pristupu, prava pristupa informacija, oni su nama morali u roku od najkasnije mjesec dana odgovoriti na svaki od tih naših odluka. Odgovoriti nemate pravo ovo odlučiti, vi, ali onda kad to napišu, onda moraju napisati temeljem čega nemate pravo. Ali oni nemaju temelja, temeljem čega mi nemamo to pravo. Onda je jedino rješenje šutnja administracije. A koje posljedice ima šutnja administracije? Velike, katastrofalne. Pa mislim, nema nikakve. Kakve, koje su im posljedice? A njim, po zadnjim posljedicama. Njima, njima, da, da, da. Ima posljedice za nas. Dobro, za vas. Ja se ništa ne rješava. Nego mislim, kakve ima za njih? Nema nikakve, opet. Pazite, mi smo. To jest, i onda i oni krše nekakav, valjda, zakon. Mi smo organizirali, mi smo organizirali skup građana, zbor građana.
I to je bilo u knjižnici. Na taj zbor je došao Joško Jurić, pa se iznenadio jako, jako, da ne kažem ugodno ili neugodno, iznenadio koliko je ljudi zainteresirano i koliko je ljudi došlo. Znači, svakog čovjeka koji je došao pokazao je osobnu iskaznicu. Mi smo imali spisak svih, ono, onih spiskovi sa izbora, je li. Spisak koji čovjek tu živi i adresu na kojoj je. I trebali smo ispuniti 10% od ukupnog broja. Mi smo imali 70, 5%. Mi smo imali 76, 7, 77 ljudi koji su se potpisali, dali osobnu iskaznicu, potpisali da bi prisustvovali na tom zboru.
Bilo je gostiju, dakle, preko 100 ljudi je bilo nazočno. I mi smo donijeli 18 odluka. Dakle, prijedlozi, prijedlozi, rasprava, odluka, glasanje. To smo sve obavili, poslali gradu. Nijedna od tih odluka nije zaživjela. A to je tako i sa Sitnim Donjim bila ista stvar. Puno su oni toga odlučili s velikim O, pa ništa. E, to. E, sad je. To im je, očito im je to praksa naprosto. Taj, to pa ništa, kad se dogodi, ajmo gledati što je ili koji je razlog zašto se to pa ništa dogodi. I onda sam ja počeo razmišljati da bi oni vrlo rado to nama napravili da imaju novaca. Ali nemaju novaca jer sve im je banka odnijela. Zbog čega? Zbog onih velikih projekata. I onda oni ne, ne, ono, tko zna hoće li imati za plaće. Razumiješ? Možda im se mota po glavi. Ajme, ajme, ajme, možda nećemo ovaj mjesec imati ni za plaće. Razumiješ? Znači, kad se zaigraš s tim projektima, onda ti se, eto, dogodi. A je, pa sigurno to pokušavalo sve. Mislim. E, dogodi se, mi napravimo plan i program šta mi želimo u ovoj godini.
Dakle, svake godine imaš. I onda mi napravimo da u ovoj godini želimo da nam se napravi to, to, to, to, to i to. Devet, deset točaka. Predamo to gradu. Prođe godina, ne dogodi se nijedna. Oni nas zovu ponovo da im damo prijedlog šta da treba napraviti. A dali ste već? Pa ništa nisu napravili. Šta sad? Trebaš ponoviti ili još im devet nekih novih točaka dati da trebaju napraviti. Pa im još devet novih točaka treću godinu, pa im četvrtu godinu i tako dalje. Evo, recimo, kad su tek počele kamere, da će ugrađivati kamere, ja sam pozvao na sastanak gospodina Miletu da nam dođe ispričati koje kamere, kakve kamere, koliko koštaju, tko je naručio, kad je bio javni natječaj, koliko ima ponuditelja i tako dalje.
Nije im mogao odgovoriti na nijedno od tih pitanja. Jer je rekao da su oni dobili. Je li to moguće? Da, je moguće. Da su oni dobili kit, paket, je li. Od koga? Znači, ponudu od, od nekak. Mislim da je King ICT, ja mislim da je to radio. Ako se ne varam. E, netko tko je to radio, on je njima dao cijenu ukupnu. Mi ćemo vama ugraditi toliko i toliko kamera na tim i tim mjestima i to košta toliko i toliko. Znači, ukupnu cijenu zna, ali pojedinačnu cijenu ili koja kamera, koje različivosti, razumiješ? Dakle, da mi, ja kažem, možemo li njezin ID broj znati? Možemo li, jer ako znaš broj od kamere, onda je možeš sad upaliti preko svog smartfona i gledati ti. Dakle, ja sam bio protiv toga da netko može mene gledati, a ja njega da ne mogu. Dakle, načelo jednakosti, ako ti snimaš mene, pa mogu ja. Na javnoj površini, da. Pa na javnoj površini, da. Onda mogu ja tebe, je li. Šta znači snimati, gledati, je li. A bilo bi fora da se s interneta može sve te kamere. Tako je, isto kao ona kamera kod gospe Vankagrada, da možeš pogledati tako da sve do jedne.
Tu imam broj, ja utipkam broj i gledam. Šta mogu napraviti? Gledam. Sad. Ja, ne vole to baš. E, sad, nije sad stvar da li voliš ili ne voliš, nego da li smiješ ili ne smiješ. I otkud tebi pravo da to radiš? To je broj jedan. Broj dva, može li se s tim kamerama regulirati promet na način da kamera gleda kad nema auta tu, je li. Onda nek drži otvoreno ovamo gdje ima auta. Razumiješ, automobila. Znači, reguliraj mi promet na križanju. Dvije ure po ponoći ja vozim, ovaj, prema gradu i stoji crveno svjetlo. I sad ću ja minut i 45 sekundi stajati ko budala, ko budala stajati i čekati da se upali zeleno svjetlo. Je li kamera mogla mene jedinog registrirati? Je. Je li mogla meni, kad nam dolazim u susret, upaliti zeleno? Je. Zašto to nije napravljeno? To su različiti sustavi, tko će to, pa umjetne inteligencije, pa čuda cijela. Nisu. Ma nisu ovi u stanju, jedva su u stanju i kamere postaviti, a kamoli tako kompleksne stvari. E, sad vidiš. Znači, uzmeš u milijardama kuna onda opremu, a ne znaš je upotrijebiti.
Da, da, da. A upotrijebit ćeš je isključivo samo za kažnjavanje. A jesi sjećaš, jesi sjećaš koje su nam bile, sjećam se kad su bile neke presice i to, svaki, znači, oko kamera, svaki put im je prva rečenica im je bila:"Šibenik je siguran grad, ali, ali nam treba, ne znam, 250 kamera na 80 lokacija, ovo ono, kao vandalizam vamo, tamo, bla, bla, bla." Okej, i sad je bilo vandalizama na Šibenskom mostu, tamo su neki, valjda, Torcida, Hajdukovci, ne znam ko, ne razumijem se u to, nešto su šarali preko svijeta, ono im je crno-narančasto, okej. Tamo je kamera, znači, kamera je tamo, na vidicima, tamo su, netko je usred noći ovu autobusnu postaju srušio, tamo sve su izazbili. Kamera je tu, živim tamo, pa znam, a nema 10 metara od toga. Da, a nisu našli nikog, ništa. I čemu to onda služi?
Služi isključivo i samo za zastrašivanje. Dakle. Eto, na kraju, na kraju neki najbezvezniji mulcene uhvate. Ja čujem kao kvazi iz pouzdanih izvora da kamere zadnjih četiri mjeseca nisu radile jer su dobili nove softvere, pa su onda ti koji to ugrađuju trebali ići od mjesta do mjesta, pa onda to sinkronizirati, je li, da se spoji, da funkcionira, pa nisu radile. A ljudi su se ponašali kao da rade. Da, tako se to, to je psihološki. To je ono majmun i ona banana, je li. Znači, oduvijek je tako. Znači, stoji kamera i ti smanjiš brzinu, kao snimit će me, platit ću, tko će da sad to i tako dalje. Znači, vladaju uz pomoć straha, a ne vladaju uz pomoć ljubavi. To je nešto što meni najviše smeta. Ja bih volio biti vladar uz pomoć ljubavi i da je dobra volja ono što mi uzvraća moj tučanin. Da, da. Nego, ovaj, bili smo se dotakli i ovoga rata na Iran i to ćemo malo o tome. Ma meni je to, evo ovako, meni taj rat, kako bih ti ja rekao.
Mislim, rat je bez ikakvih ciljeva, ono. Ništa, ne, ne, ne, ne bez ciljeva. Jedini, jedini, jedini, jedini cilj je trag novca. Jedini cilj je. Where is my minerals? Znači, gdje su moji minerali? Znači, ti nemaš meni zaplatiti sad iz džepa, izvaditi toliko i toliko novca, a ja sam tebi dao oružje da bi se ti tuka. Prije toga sam nagovorio onoga koji je tebe kao kvazi prvi napao da se ti braniš. I onda ti imaš kao opravdano se braniš i prema narodu si obligatan zatražiti pomoć i od drugih država. I sad ćeš ti uzimati šta? Novac za ratovanje, oružje ćeš uzimati, sve ćeš to uzimati. Ništa ti to nisi uzeo. Sve si ti to kupio. Neki kažu da je. Sve ćeš ti to, sve ćeš ti to platiti, je li. E, sada, imaš tvornicu koja proizvodi oružje. I svaki dan dođe čovjek raditi kao da je u pekari pa proizvodi kruh. Znači, on dođe na posao i očekuje da će dobiti plaću za to. Pa tako i niža i visoka stručna sprema svaki dan dolazi na posao i proizvode oružje. Pa šta će oni sad s tim oružjem? Puniti skladišta, neka stoje u skladištu.
Dakle, to oružje koje oni proizvedu, to se oružje mora šta? Potrošiti. Kako će se potrošiti? Pa isto kao da proizvodiš nekakav. A misliš da je ovo vojni industrijski kompleks američki tražio da se to malo smiri? Ne tražio, nego ne možeš, ne možeš, ne možeš drukčije opstati. Ne možeš proizvoditi i ne zarađivati tako, je li. Znači, ne možeš. To jest, u nekom trenutku ono što imaš na stanju, je li, moraš potrošiti da se novo izradi i da se zarađuje dalje. Tako je, tako je. Znači, ti moraš vrtiti, znači, non-stop, pošto nema svjetskih ratova. Sad se nešto naoštrilo, kao to je sve ono vladanje uz pomoć straha. Ljudi su poslušni zato što se straše. Dakle, ljudi su se osvijestili i vidjeli da tih 100 bogatih psihopata na planeti Zemlji diktiraju i ratove i sve diktiraju samo radi novca, profita, profita, profita, isključivo i samo radi profita. On ima novac i ima paranoju da ne bi to on izgubio i da ne bi bio manje moćan u odnosu na ovog drugog svog prijatelja. Njih stotinjak se međusobno takmiči tko će imati više, a čega? Je li, čega više?
Da, novca. Čega, čega, novca. Ne novca. Tko će imati više budala koji će za njih raditi. Znači, svaki čovjek je izvor, baterija. Dakle, ti si živ, ja sam živ. Znači, dok si ti živ, toliko akumulator. Je li, taj akumulator može za vrtar naser da upali auto? Odlično, taj akumulator je dobar. Je li, ne može onda umrijeti? Zanimljivo je s tim ratom kako je Trump je cijelo vrijeme i njegova MAGA baza su govorili kao nikako nećemo mi nove ratove, nećemo napadati Iran, nećemo ništa. Mislim, sad su ipak ušli u to, koliko shvaćam. Nisu oni, nisu oni, nisu oni ušli. Pa mislim, napali su to. Ne, gle ovako, zamisli, zamisli. I sad, samo da dovršim, htio sam reći, bez potpore kongresa, to su sad, napali su i vidim i ovi konzervativci su prilično ljuti na to sve skupa. Pa dobro, dobro, dobro, ali si ti rekao, pa nije to samo jedan čovjek. A ja sam ti taman htio reći, vidi šta sve može samo jedan čovjek. Dakle, Trump, po mom mišljenju, je pozitivan. To je lik koji je pozitivan. On je naumio raščerečiti duboku državu. Duboka država je moćna. I sada taj period čerečenja duboke države traje
i prijeti čak i svjetskom ratu. Ali do njega doći neće. Da će biti žrtava, hoće. Ali, mislim, ono. Ali Trump je duboko kompromitiran. U odnosu na naše zamišljeno, recimo, treći svjetski rat. I sada svi gladni, svi goli, svi bosi. Dakle, i pod svima padaju kiša onih granata. Takav rat nećemo gledati, je li. Ali da će ta ista duboka država sve napraviti da ne izgubi poluge vlasti koje je do sad imala, napravit će. Ali njihovo vrijeme je. A šta ti misliš, je li. Ja sam optimist, ja sam optimističan. Trump se pojavljuje u ovim Epsteinovim dosjeima, ne znam, 5000 puta, bio je tamo glavni prijatelj s njim, možda ga drže jednostavno. Ja mislim da on, ja mislim da on duboko kompromitiran. Vjerojatno Izrael ima snimke s njega sa ko zna čim. Ne, ne na takav način. Ne na takav način. Nego da bi ti mogao neprijatelja pobijediti, trebaš mu se približiti i biti jako duboko u njegovoj utrobi. Da li me razumiješ što ti hoću reći? Dakle, ako ja hoću duboku državu uništiti, onda ne mogu je uništiti s praćkom da sam na drugoj strani brda. Nego moram se infiltrirati, moram biti unutra. Dakle, zašto su meni ljudi govorili, pa zašto ti ne uđeš u HDZ, pa onda iznutra ti
rovariš? Pa šta kad bi ušao u HDZ i idem iznutra rovariti, onda sam nečovjek, je li, razumiješ? Evo, isto si ti sad posumnjao da je Trump duboko kompromitiran. A tri puta je propadao, je li, dakle, u životu. Dakle, biznis, pa biznis, pa biznis. A imaš i onu zafrkanciju u Back to Future filmu gdje je Jumbo plakao da je on predsjednik države. Da, da, da, kao nešto apsurdno. Je li, je li, kužiš? Dakle, da bi se ovo što se sad tu događa trenutno, što mi kao fol nešto pratimo i čujemo preko nekakvih podcasta, sad znam, ovaj snimio, poslao sličicu i tako dalje, to je, recimo, kao ono, gradit će se ovaj most dolje na Pelješku. Znači, priča o Pelješkom mostu je odavno, davno. Znači, najprije u Umu, pa tek onda na Drumu, pa iz Uma ajmo projektirati, pa ajmo tražiti ovo, pa ajmo sredstva, pa ajmo puteve, pa ajmo ovo, pa ajmo ono. Znači, obični ljudi tek vidu kad je došao ovaj, počeo nešto graditi. A prije nego što se bilo šta vidjelo, je li, na tome se debelo,
debelo radilo da se to izvede. Dakle, ovo sad, ovaj, napad njega, ovaj, ubija 50 djevojčica, a onaj je napravio ovo, ono. Ono što nama sad dolaze informacije, to je, to je po meni već jeka. Je, da, to je i ono magla rata, to jest, kako ono zovu, nemaš pojma šta se događa i s jedne i s druge strane. Ja vidim samo isto gomiletinu propagande i nešto. Tako neko, ono, ne znam, čitam Index i oni naslovi, neko, svi su neko pretjerivanje, potpuno se izvitoperi si, u besmislicu se jednu pretvori baš onako. Ali mislim, isto ljudi ginu i ono, ne znam, gadno ono. Ali ovako, upravo je igra, igra u onome novcu bez pokrića. Dakle, kada ti u realnu ekonomiju naštampaš novac koji ne postoji, to ono iz budućnosti kad ga vadiš. I onda tu budućnost ne dočekaš, a dođe kriza. Jel, nije realno, više nije realno. Znači, kao da ti sada prodaješ vino, a ja da ti ne vidiš, malo tebi od boce otpijem i nalijem vode. Onda ti opet to vino prodaješ, razumiješ, dok se ti malo okreneš, ja ti opet otpijem i nalijem vode.
I ti još nećeš to primijetiti, nećeš primijetiti, ali kad dođe do toga da sam ti otpio 9 deca, 9 deca od litre i nalija sve vode, ti ćeš reći:"Šta je ovo, moje vino pobijelilo, razumiješ?" E, tako se i sad dogodilo. Šta je ovo pobijelilo? E, onda moraš ići u rat. Da, da. I šta misliš, kako će se. Tu je najveća, tu je najveća provizija. I kako će sad se završiti? Hoće Trump u neki dan reći: "Evo, mi smo ostvarili smo pobjedu" i zaboraviti na sve ili, ili što? Ne, ne, ne, ne, ne, ne tako. Trump se igra sa dubokom državom na način, gle ovo. Kako se igra ako. Sad ću ti reći kako se igra. Radi sve što oni žele, koliko ja vidim. Nije istina. Kakav sad Iran odjednom? Pa govorio je da neće napadati nikog i sad. Nije, nije istina. Samo, samo, samo malo, samo malo. Ja sam, ja sam Trump i izabrali me za predsjednika. Ja imam predsjedničke ovlasti, razumiješ, i ja s onim potpisanim debelim flomasterom nacrtam da ću uvesti 10% carine, razumiješ, za Kanadu. Sutra vičem 3% za ove, 7% za ove. Preksutra kažem: "Ne, ne, ukidam." Sad opet, sad sam uveo, a onda sljedeći potpis: "Sad sam ukinio." Pa sam uveo, pa sam ukinio. Šta se događa sa onim njihovim famoznim burzama?
Znači, indeksi, razumiješ, skaču, padaju, luduju. Ovaj proda sve dionice, a nije triba. Poslije vratilo se nazad. Sad ovaj ima. Dakle. A je, to je ovaj roller coaster, ono. To mi ne možemo znati, nego samo moraš zamišljati šta se događa u glavama ljudi koji sa dionicama trguju, rade, imaju milione. To je njihov, znaš, ono, to je njihov svijet. I onda ti non-stop pratiš burzu, pratiš tržište. Sad ovo skače cijena. U, sad kad skače cijena, razumiješ, neću kupovati, pustit ću da još skače. Kad pada, onda ću kupovati, razumiješ. Onda tražim kad ću kupiti, kad ću prodati. Imam neke svoje brokere zaposlene, imam, imam kapital ogroman i imam 150 brokera. I ovaj dođe i kaže: "C 10% carina." Ti uzmeš olovku, papir, izračunaš sa 10% carine, ti nisi profitabilan, dionica pada, razumiješ. Znači, ko ono priča: "Propastće banka." Znači, ja i ti sada izjavimo da će ta i ta banka propast, ljudi, vjerujte nam, i tako dalje. Sad svi ljudi povjeruju. Da, jer su dignuli pare, a ovi nemaju ni približno da isplate. To ono bank run, kako zovu. E, oni propadnu. Znači, na ovim običnim primjerima da ljudi mogu razumjeti, znaš, znaš sve.
Znači, on se sa njima igra. A oni luduju, je li, dakle, luduje burza. Mi smo, ja znam, ja sam pričao prije 15, 20 godina da, da Ameriku čeka građanski rat. Dakle, način na koji su oni živjeli, način na koji su se oni bogatili, način na koji su njima ti bogati ljudi odnijeli u stiku, odnijeli u Kinu svo znanje koje je bilo implementirano tu od nekoliko stotina inženjera, je li, koji su na tome dugo godina radili. On sad na stiku ode u Kinu, prispoji i proizvodi. Onda to što proizvede pod brendom američkim dođe prodavati američkom čovjeku. Znači, ti si izvukao know-how, napravio proizvod, vratio ga nazad, očekuješ da ti taj Amerikanac to kupi. Kako će ti Amerikanac kupiti ako nije radio da bi to mogao kupiti? Aha, mislim, obećanje je manje cijene, jer je manja cijena rada u Kini i ne znam, Tajvanu i ovome. Ne, nije to obećanje ovo, nego ovaj čiji, koji je odnio taj stik tamo i tražio manju, ono, i tražio radnu snagu koju će manje platiti, je samo da bi svoj džep povećao, da bi on
bio, razumiješ, ono, vlasnik sutra nekih novih dionica, jer će taj novac reinvestirati u imovinu, je li. Da, da, shvaćam. I onda su se zaigrali, razumiješ. Sada, znači, kad neko napravi nešto što nije dobro, ali to je infinitezimalno za zajednicu i niko ga ne slijedi, okej, dobro. Ali ako sad svi počnu slijediti, je li, slijediti taj naum, ne drži vodu, je li, znači, ravnoteža, znači, balans. Znači, igra je uvijek u tom balansu.
Dakle, ono, zakon o održanju energije, je li, entropija, gubitak rada zbog nepovrativosti sistema, ne možeš obrnuto. Da, nema obrnuto. E, ne možeš obrnuto. I sad kad ne možeš obrnuto, evo, tu smo se našli, je li, neko tko je išao voditi svijet na takav lagan način. Dakle, mi smo postali globalno selo, je li. Kvantitativno svijest se digla. Znači, informacije koje ti i ja imamo sada, recimo da smo se rodili prije 50 godina, svijet bi isto ludovao i radio svašta i radio se, a mi ne bi znali, a mi ne bi znali, je li. A sada kad mi dobijemo inpute, onda naš mozak procesuira, procesuira. Znači, svaki, i sad zbroj, ono, kao blockchain, zbroj, zbroj svih malih kompjutera koji procesuiraju, stvore tu kolektivnu. Rezultat nekakav. Rezultat nekakav. Psihozu. Dakle, psihoza rata, je li. Psihozu, psihoza rata. I onda ovi ne znaju kako će, onda udru strahom, je li. Znači, žele vladati strahom. Znači, on je tamo bacio bombu i on zna da nije on poremetio samo one ljude koji su tamo, nego je sve nas poremetilo. Da, da. Svi smo se mi stresli, je li. Hormonski tjesnac, ovo, ono. Sad to ima puno posljedica raznoraznih.
I, i, i. Oni, oni sve nas žele držati u strahu i u firmi i u napetosti, je li. Kako su probali sa Covidom, je li. Znači. Probali, bilo je ful uspješno. Mislim, kako, dvije, tri godine je bilo totalno ludilo. Ja sam rekao samo probali. Sada prave novu, novu igru, je li. Znači, aha, tu ste, sad ćemo vam okrenuti priču opet naopako, je li. Znači, sad onaj tko se ne bude cijepio, je li, najboći. A sad, do sad su najbolji oni koji su se cijepili, je li. Dakle, je li, je li, shvaćaš kako se mogu igrati kako god hoće. Zašto? Zato što im vjerujemo. Ja sam rekao, meni je užasno žao naših liječnika.
Zašto? Zato što je žrtva farmaceutskog lobija. Znači, farmaceuti proizvode šta ih volja, onda liječniku kažu da je u tom lijeku sadržano to, to, to, to, to i to. Čime taj liječnik to može provjeriti? Ničim. Šta on radi? Vjeruje tom farmaceutu da je to istina. Dođe mu bolesnik, čovjek, da mu pomogne, on mu nudi taj lijek. I taj isti liječnik nema pojma hoće to njemu pomoći ili mu neće pomoći. A ideja je da mu ne pomogne. Zašto? Ideja je da ga drži uvijek u tom stanju, ni zdrav ni bolestan. Ni zdrav ni bolestan, tako da ga održava. Dobro, dobro, a kako, što, i mislim, nisu baš svi lijekovi takvi i tako, ono.
Da. Pa nisu baš svi, samo njih 90 ide, pretpostavljam. Dobro je, Davore. Mislim da je. Jesmo. Prekardašili smo. Šalim se, šalim se. Neće, nema kidanja. Odlično je bilo. Jako sam zadovoljan, pa eto. Jesam, jesam. Eto, hvala ti što si došao. Uvijek, uvijek je zadovoljstvo s tobom popričati i tako. Nadam se, nadam se da će vam se svidjeti ovo naše trabunjanje. Pa eto ga. Ljudi moji, pozdrav.Ćao. Hvala što ste me pozvali. 27., 28., 29., 30., svi koji gledate. Sve, sve unaprijed. Svi koji gledate u 2030., mi vas pozdravljamo iz 2006. A one poslije više ne. Iz 2026.Ćao, bok.
Slične epizode
#21
DSM #21 · 23. ožujka 2025.
Davor Živković, predsjednik gradske četvrti Stari grad, političar i inženjer
Davor Živković
#47
DSM #47 · 29. ožujka 2026.
Zdravko Gojanović: Zabrana rada nedjeljom, digitalni euro i propast OPG-ova
Zdravko Gojanović
#4
DSM #4 · 3. studenoga 2024.
Petar Baranović, predsjednik savjeta šibenskog SDP-a
Petar Baranović