Epizoda #57 · dio 3/3 · 26. srpnja 2026. · 49 min
Ultra trčanje, 100 milja i uzgoj dagnji u kanalu
Gost: Mario Prečanica, ultratrkač i doktorand na uzgoju školjkaša
O epizodi
Mario Prečanica je ultratrkač koji tjedno otrči preko 100 kilometara i doktorand koji u šibenskom kanalu vodi uzgoj kamenica i dagnji. Priča kako izgleda otrčati sto milja u komadu, zašto na Velebitu u drop bagovima drži pizze i krafne umjesto gelova i kakav je plan za Sutjesku od 200 kilometara. U drugom dijelu vodi kroz svijet školjkaša: od lova mlađi i slatke vode koja ubija sve do 5 metara dubine, do orada koje u tri sata pojedu pola uzgajališta.
- Što znači trčati 10 do 15 sati tjedno kao ozbiljniji rekreativac
- Istra 100 milja: od 30 i pol sati do 22:40 u tri pokušaja
- Nesvijest na 135. kilometru i nastavak utrke
- Velebit 100 milja: trek bez staze, stanica i volontera
- Čisti šećer, tri pizze i pet krafni kao gorivo za ultru
- Sutjeska 200 kilometara: utrka koju trčiš kad želiš, s trakerom
- Backyard format: posljednji čovjek na nogama i hrvatski rekord od 36 krugova
- Kotizacije od 10 do 300 eura: gdje je granica
- Ribogojilišta kod Žirja i NIMBY rasprava
- Kako se love mlađi kamenica i dagnji na kolektore
- Slatka voda i orade: dva najveća neprijatelja uzgoja
- Zašto kila pidoča košta 5 eura, a marža je mala
Poglavlja
Transkript
Prikaži cijeli transkript razgovora
Pozdrav svima, evo finalni danas od Run Club Šibenik. Gospodin Mario, kako reče? Prečanica. Prečanica, sorry, ne mogu upamtiti, više puta sam preko WhatsApp-a— Vježbali smo, ali ne ide. Ne ide, da, da, da. Ovaj, ispričaj mi svoju varijantu, kako— kako si došao do Run Cluba, jel ti se sviđa Marijina inicijativa— Pa, ja inače malo više trčim, ajmo reći da sam možda malo ozbiljniji rekreativac, tako bih se svrstao. Dobro. I, uglavnom, uvijek je to nekako pojedinačni sport, sam trčiš većine sve te treninge i sva ta trčanja. I vidio sam na Instagramu, malo mi izbacilo kao Run Club Šibenik, vidio sam da se tamo malo druže, malo trče skupa, pa sam, ono, odlučio: pa, zašto ne bih odradio koji trening s njima, malo se podružio, otišao na piće i— Ma da, da, to je baš— Tako sam krenuo. Baš dobro. A kad kažeš da si ozbiljniji rekreativac, šta to, šta to znači? Pa, ajmo reći da, ja se specijaliziram, ajmo reći, zaultre i trailove. Dobro. A kad kažem ozbiljniji, ono, možda trčim malo više nego amater neki. I to, nisam profesionalac, daleko od nekakvog profesionalca i to, ali ajmo reći, idem, pokušavam
biti malo ozbiljniji u tom nekom svijetu trčanja, ajmo reći. Trčim otprilike tjedno 10 do 15 sati, malo više od 100 kilometara. 10 do 15 sati tjedno, to je— Pa, sad, to možda zvuči puno, ali na nekakvom kompetitivnom nivou to nije— Dobro, okej, da, profesionalno mi nije nešto— Mislim, neke velike brojke, tako. Kažem, nisam profesionalac, daleko, daleko od toga, ali možda malo ozbiljniji rekreativac. Da, da, da. I šta, više voliš trail, znači, nego asfalt? Da, evo— Šta, gdje voliš ići? Ajmo reći, asfalt baš ne volim, nekako mi je dosadan, monoton. Tako da, nekako na trailu je, ono, planina, priroda, svaki korak je drugačiji, pogledi su tu, i nekako, zapravo sam započeo s planinarenjem. I onda sam tamo vidio nekakve luđake koji trče, ono, ja planinarim, idem polako— Da, da, da, ovi trče luđaci— Da, ja samo idem korak po korak, a ovi neki luđaci pored mene, ono, trče, ono, pa sam, ha, bilo bi zanimljivo ovo probati, i ono, tako sam krenuo, malo po malo. A kad si baš počeo, ajmo reći? Ajmo reći da sam baš počeo, možda mi je prva trail utrka bila prije 4 ili 5
godina, to je bilo Ploče Trail, 17 kilometara. Opa, odmah prvo, pa muško, bome. Pa, da, i bome me je bilo, ono, izbilo. A jesi tad već bio u trčanju ili si totalno— Pa, bio sam, ono, trčo malo na cesti i to, pa sam prije te utrke malo krenuo po trailu, ni blizu kao sada, ali ono, nekako sam krenuo, mislio sam da sam spreman. Nakon što sam odradio tu utrku, uf, znam da nisam bio spreman. Pa da, mislim, 17, koliko je bilo uspona tu, jel pamtiš? Pa, ja mislim da je bilo nekih 700, 800 metara. A dobro, to je onako, pošten, pošten usponić. Dobar početak. Da, da, da, dobar početak. I koliko ti je trebalo oporavka nakon toga, ili ništa specifično? ja mislim da sam iskrenuo nogu, ono, 7 puta. Au, da, da, da, da, jep. Ono, trebalo je 2, 3 tjedna da nadođem. E, ti trailovi su zeznuti, to se sjećam, ono, prvih par što sam išao, čovječe, bilo je skoro padova, majke ti mile. Na neki korijen, na neki kamen, to je stvar vježbe. A mislim da su padovi, ono, sastavni dio traila. Ti se pomjeriš, nadaš se da se nećeš jako ozlijediti. Da, da. Jesi imao kakvih baš ozbiljnijih padova? Pa, imao sam, potrgo sam bio jednu tetivu koja ide tu, od pete kao,
prema zglobu, to je bilo malo gadnije. Čekaj, ne Ahilova, nego neki— Ne, ne Ahilova, da je Ahilova to bilo još gore, još gore. Da, to je bilo problem, da. To, pa tu je bio oporavak nekakvih 3 mjeseca. A sad ovako, ono, ima često nekih padova ili malo, znaš, ono, zglob, ono, izvrnuti i to, ali to nije sad, ono, ništa strašno, to je 2, 3 tjedna off-a i nastavak. Da, da, kužim, ono. A to je valjda, kao što kažeš, to je sastavni dio hoda, kad bicikliraš puno, a negdje ćeš se, negdje ćeš se razbiti. Pomjeriš se s time i to je to. Koje su naj, naj, kad kažeš da naultre i to, šta to znači, 100 nekih, ono, desetica? Pa, nekakva moja želja— 100 kilometara ili koliko? Moja želja, ili nekakva ljubav, da imam prema trčanju je, šta dulje to bolje.
Tako da, evo, imam nekakvih par sto milja otrčano. Sto milja? Kad kažem sto milja, to znači 160 kilometara plus. I koliko ti treba za 160 plus? Pa, zavisi kakva je utrka, jer svaka i trail utrka je jako drukčija što se tiče terena, elevacije i sveg toga. Sjećam se da mi je prva 100 milja utrka bila Istra, 100 milja, i joj, odvratno je bilo. Odvratno, da. Trebalo mi je— 100 milja zvuči odvratno, stvarno. 30 i po sati mi je trebalo.
Jesi to u komadu ili si negdje odmaraš? Je, u komadu je bilo, nisam spavao. Dobro, bio sam pao u nesvijest, zapravo, na 135. kilometru sam pao na nekih 20 sekundi. Aha, pa aj, tu si mrvicu ubio oko. Pa sam tu bio malo, ubio oko, ali uspio sam nastaviti nakon toga. Bio sam naglo ustao, pa me malo tlak bio u oku, ništa strašno. Aj, dobro, okej. Pa sam onda nekako, ono, bio zapeo za tu Istru, pa sam je ponovio još jednom, pa sam je bio odradio za 26 sati i nešto, ono, vidio se pomak od 4 sata. Pa sam ove godine opet ponovio, i ove godine sam otrčao za 22:40. Opa, to svaki put— To bih rekao da je, ono, za nekakvog rekreativca, amatera, već OK rezultat. Kako to, na tako dugačkim utrkama, kako znaš gdje ići, jel naprosto su one oznake, ko na svakom trailu, ili ima nešto drukčije? E, to je, vidi, jako dobro pitanje. Znači, prije svakog trail utrke dobije, organizator pošalje i GPX kartu, i tu GPX kartu možete skinuti na sat, na pametni sat ili mobitel, tak da ako se slučajno izgubite, uvijek možete pronaći stazu i to.
Da, može netko naći put, okej. Ali sve te staze su inače poprilično dobro označene. E, sad, samo treba napraviti, jako bitno, razliku između trail trčanja i treka. Dobro. Jer trek nije označen. Trek ima samo određene neke točke do kojih moraš doći, a kako ćeš doći do tamo, sretno. Slaži se, druže, aha. A ono, možeš negdje malo kratit, možeš malo van staze ići, inače su to nekakve planinarske staze koje pratiš i to, ali— Čekaj, jel su one kao nekakva, neka vrsta checkpointa gdje se baš moraš pojaviti? Tako je, moraš do checkpointa, pa onda nastavljaš dalje. Ne smiješ preskočiti taj checkpoint. A onda bude organizator tamo koji zapisuje, a, okej. I koliko bude takvih, onda checkpoint? Pa, mislim da su, ha, ovisi koliko je duga utrka. Dobro, na te neke brutale, od 100 milja? Ja bih rekao, ne znam, ako je na 100 milja, evo, taman je sad bio Velebit, prije nekih 3, 4 tjedna, isto 100 milja, jedna ikonska hrvatska utrka, nije bila održava na 8 godina, ove godine napokon, nakon 8 godina bila. Aha, fora. I isto je verzija utrke trek, znači staza nije označena.
Aha, znači to je totalno neoznačeno, samo prije se pripremiš. Da, pratiš, a organizator je poslao GPX kartu. E, okej, osim toga. To je, ono, super, ali opet je bilo par dijelova gdje se, ono, izgubiš, pa ono, snađi se, druže, skači preko šikara, preko kamenja, ovog onog, da nađeš tu planinarsku stazu ili nešto. I utrka je bila jako zanimljiva jer nije bilo niti stanica, niti volontera, niti ičega, bilo je samo— Okreta ničeg, svašta. Baš je, ono, HC koliko možeš biti. Spartanski, da. Da, da, dosta, dosta. Spartanski teren, dosta težak na Velebitu, i eto, bilo je dosta, dosta zanimljivo. Kako se pripremiš za to, šta poneseš od hrane, vode, ne znam, ono? E, sad, inače, trkači koriste energetske gelove, to je kao primarni nekakav izvor kalorija, što inače trkači koriste. E, znam, to je u zadnje vrijeme postalo hit da biciklisti vole. I biciklisti isto, tako je. S tim da— Ali to, kao da je to relativno nedavno počelo, to prije 10 godina, ja ne znam jel to itko koristio, ili možda ja pogriješio? A ja mislim da si čak i u pravu, ja mislim da je to prije bilo puno manje zastupljeno. Tek zadnjih, ja bih rekao, 5, 6 godina je to, ono, baš, baš postalo trendy, da kažem.
Da, da. S tim da, evo, ja meni— Nije ni skupo ni ništa to, kad kupuješ, ono, gdje ti to kupuješ uopće? E, sad, ono, točke— To ima u DM-u? Na primjer, meni oni uopće ne odgovaraju. Pa sam ja uvijek imao neke svoje, nekonvencionalne metode, da kažem, hrane na, unosa kalorija na tim utrkama, pa sam sad našao jedan način, ja pijem čisti šećer. A jel? I to mi odgovara vrhunski, čisti šećer, pojedem nešto prave hrane u obliku pizze ili krafne. Prave hrane, joj. Da, da, ono, kad kažem krute hrane, nekakve— Morat ću, ono, rezati da ljudi ne slušaju o pizzi i krafni, užas. Da, da, ne znam. Ja, evo, na zadnjoj utrci sam pojeo, na Velebitu sam pojeo, ono, tipa 3 pizze i 5 krafni. To prije ili poslije? Ne, tokom utrke. A, tokom, ali odakle ti to, na Velebitu nekom? Na Velebitu, inače, svi su imali više-manje pristupne točke gdje im netko može prići, kao logističko vozilo, pa bi im oni možda dali ili nove gelove, vodu, opremu ili tako nešto. Ja sam išao sam, šta možda baš nije bilo najpametnije, ali za one koji su išli sami, mi smo imali 3 drop baga.
Drop bagovi na ultrama su, ako nemate potporu, odnosno support, dobijete vrećicu i u tu, u tu vrećicu stavite šta vama treba, to je to. I te vrećice, odnosno drop bagovi, se ostave, evo, ne znam, na Velebitu, na 45., 80. i 120. kilometru, tipa u skloništu nekakvom. I onda kad ja dođem tamo, mene čeka tamo ta vrećica, i onda sam u toj vrećici imao i pizzu i krafnu i to. Pa znam da su mi se bili malo smijali ovi drugi šta su radili support i to, ja buzo krafnu, putnu krafnu, lagano, ono, promijenio, unio novi šećer i sve to, krafna u ruku i adio, lagano ja s krafnom nastavljam. I šta, jel to funkcionira okej, mislim? Pa, svatko mora naći šta njemu funkcionira, evo, meni to funkcionira, nisam kompliciran lik, eto, samo mi gelovi ne odgovaraju. Da, da, da. Volim pojest krafnu, to su dobre kalorije po meni, eto ga. A mislim, kod takvih napora, ono, sve je, ja mislim, dobro, to onako, ugljikohidrati. Pa ja mislim da tijelo tada sve apsorbira. Da, da, da, je, to su baš ekstremni napori i to. I koliko na tih 100 milja, koliko tu bude uspona, sve skupa? Pa, evo, na primjer, ja mislim da Istra 100 milja ima oko 6.500,
Velebit je imao oko 7.500, sad, to su jako velike brojke. To su, da, ajde, mislim, stvarno odvratno. Da, vjerujem da bi to možda nekoga malo i uplašilo i to, a sad, netko tko jeultra trčanju, to su normalne brojke. Da, da, kužim. Tako ima, ono, na primjer, u TMB-u, 170 kilometara, 10.000 metara elevacije, tak da ima i gorih utrka. Ima i gorih, da. Da, da, da. Ovaj, ima, jel si razmišljao o ovim nekim još dužim, znam, ono, neke na Facebooku pratim, baš jednog koji je, ne znam, ono, 500 kilometara i takve nekakve, to je već stvarno, ono. Je, je, razmišljao sam. Van svakog luđaštva. Ne, ne znam što bih rekao, ono, kad kreneš u taj sport, se zaljubiš u taj sport, uvijek tražiš više, jače, teže, neki novi izazov. Evo, taman sad razmišljam o jednoj novoj utrci, šta se, šta je oglašena, ja mislim, prije baš 2, 3 tjedna, Sutjeska 200 kilometara, 12.000 metara elevacije.
I sad, ono, da, moja prva reakcija kad sam vidio tu utrku, želim je odraditi. Evo, to je takva glava, ajmo reći, takav mentalitet, pa evo, sad ćemo vidjet. I šta, jel se pripremaš? Pa, ajmo reći, evo, sad sam krenuo, ajmo reći, pripremat se za to, samo, na toj utrci isto, morao bi imati dobar support, dobru logistiku, puno je tu stvari, dobro vrijeme se mora potrefit, jer ide preko par vrhova koji su preko 2.000 metara, pa, znači, mora se odraditi sad u 9. mjesecu. Aha, prije nego krenu. Prije nego krene snijeg i to. Da, da, da. A kako to drugi rješavaju, supporte, jel su to obično nekakvi klubovi, pa onda imaju svoju ekipu ili kako? Ili preko klubova, ali najčešće, ja mislim da to bude samo nekak, ono, jel obiteljski ili prijatelj, prijatelji, muž. Nekog upilaš, ono. Da, da, da, ono, ili molim neke random ljude, aj molim vas, ono. Ali kako da oni dođu do tamo, mislim, ako je to u nekim gudurama, ili ima, ili je izabrano gdje? Pa ima, znači, vi trčite te trailove ili teultre po planinama, ali svako malo se morate spustit do neke ceste, pa onda na toj nekoj točki, gdje je ta cesta, tu se može, tu može support doć, pomoć vam i tak.
Naravno, ako je to organizator dozvolio. Aha, aha. A to znači ovisi o DOJ-u? Tako je, tako je. Da, da. A reci mi, jel odrađuješ ove lokalne trailove, Shi Trail, jesi išao išta? Bio sam na jednom Shi Trailu, nažalost nisam bio na više, ali ići ću na više. Jel na kojem si bio? Ajme, evo, ne mogu se sjetit, malo sam pomiješao sve te nazive, al bio sam na jednome. Ne, mislim, kad, ove godine ili? Ove godine, ove godine. Aha, aha. A ja sam se tek nedavno doselio u Šibenik, tako da još sam relativno nov i ovdje. A, okej. A dobro, a gdje si bio, gdje si, gdje ste trčali, jel se to bar sjećaš? Ono, kao jezero, ono.
Ono jezero? Ono, lijepo jezero, lijepi vidikovac. Da nije Raslina, ne, ne? Ja mislim da nije Raslina. Možda ću ja ne znat. Ne, ne mogu se sjetit. Da, da, ali to je ovo što Erceg, ovaj, to je ono? Tako je, tako je. I jako sam se iznenadio da došao sam tamo, bilo je puno ljudi za tak nekakvu lokalnu utrku, tako da treba doći to podržat. Je, ja sam uspio samo na jednu, na ovu zadnju koja je prije, prije ljetne stanke, išli smo tu, gdje su ove vjetrenjače, tamo, Trtar i to. E, Orlovača i to. E, da, da, da, ovaj, i bome je bilo žestoko sad. Mislim, ja, ja Tonija baš i ne znam, ali onako, znam ga i on je onako gradski lik i sad, smiješno mi je bilo, govori, kao ono, nekakav govor drži, kaže, ovaj, a kao, ono, prvih kilometar i pol, ne znam, 150 metara uspona, onda mi netko kasnije kaže, laže, laže više.
I to je, to mi je bilo dosad, mislim da je bilo 15 kilometara, ja mislim, 700 metara uspona, a šta je bio problem, ja ovako sam inteligentna osoba, inače, taj tjedan sam baš 2, 3 puta išao na trening snage, i s onak popriličnim upalom u kvadricepsima, ali nekako, ono, ajde, mislim se, šta ima veze, ugrijat ću se, ići će to nekako, ali nije išlo, to je bila takva patnja od traila, majko mila, krepavao sam, to je bilo užasno, došao sam, ja i još jedan supatnik smo, došli smo skupa, on isto trči, onako ozbiljnije, ali ne znam, svatko ima svoju priču, ne znam, 5, 6 mjeseci, i malo se, kažem, malo se udebljao, nije toliko trčao, i krepavao je sa mnom, tako da, onako, baš je bilo vruće, bilo je užasno puno uzbrdice, i sve boli, i onako, čovječe, nikad kraja, majko mila, onako, pred kraj, i došli smo ja i on zadnji, znaš, svi nam plješu, o, bravo, bravo, znaš, ali dobro, to je, ali nisam osjetio neko ruganje, naravno, nego je to bilo, ono, bravo, uspjeli ste, to je. Ja mislim, od svih sportova. Jer nije lako, ono, uopće nije lako. Da, ali ovo kad si rekao, nisi osjetio ruganje ili tak nešto, ja mislim da trčanje od svih sportova, pa možda ima najbolju zajednicu.
Poprilično, ono, svi ljudi znaju, svi prolazimo isto, svi istu distancu moramo trčati, proći. Netko će proći malo brže, netko će proći malo sporije, ali mislim da je, ono, podrška tu poprilično jaka. I evo, baš, evo, kako smo, evo, spominjemo Run Club Šibenik, tamo, ono, ima nekih malo sporijih ljudi, ima malo bržih ljudi, ali uopće nije bitno. Naravno, da. Jer onda dođemo tamo, svi radimo, svi, ono, imamo nekakvu podršku jedni od drugih, i dobro je. Ne trebate biti, sad ne znam ni ja, nekakav profesionalac ili nešto, da bi trčali ili došli u neki Run Club ili došli na utrku, dođete, date sve od sebe, i to je to. Da, da, da, je, je. Ovaj, i onda, jel imaš nekakve još druge treninge, neku snagu, jel radiš, jel teretana? Pa ja, prije sam išao puno u teretanu, ali sad, ono, malo, kako sam počeo ozbiljnije trčat, baš nemam toliko vremena za teretanu, pa. Da, a i ne možeš ako si u tome, onako, to je isto malo problem vremena. Ali opet smatram da su treninzi snage dosta bitni.
Za prevenciju ozljeda, jačanje malo kukova, zglobova, mišića, kora i sve to. Tak da doma, ajmo reći, odrađujem 4, 5 puta, onako, po 20, 30 minuta. A šta, neko, donji dio tijela je core i sve, sve, sklekovi, sve? Više-manje cijelo tijelo. Ma da, da, tako treba, da, da. Pa onda ubacim malo specifične vježbe, baš za koljena, zglobove i tak neke stvari. Ja mislim da to, posebno onako, ljudima koji, koji nisu prije trčali, ja mislim da je to važno, taj trening snage, nije samo stvar mišića, toliko je to kompleksno ljudsko tijelo, od svih tih tetiva, pa tih koščica, pa to, to je dobro je, po meni, posebno ako imate viška kili i niste do sad, dobro je, po meni, godinu, dvije, snagu donjeg tijela pogotovo, kako se zove, i onda mi muški smo debili, i često onako, samo pumpaš press i ovo, ono, dok, na primjer, ti pod navodnike ženski treninzi, dosta forsiraju noge. Onako, kad sam ja krenuo na, na grupne, zapravo me šokiralo koliko tih vježbi ja, ono, od iskoraka svih mogućih vrsta, pa, pa, čučnjevi ovakvi, onakvi, lateralni, ovo, ono, ali čovječe, to mi je toliko značilo, jer, jer sam baš onako, vidno
su mi noge očvrsnule, i mislim, lijepo je imati gornji dio tijela, da, ali mislim da su noge možda čak još i važnije. Ej, mi se po ovoj planeti krećemo na tome, to mora bit tip-top, ono. Da, mislim da ima. I da ima bitne razlike, ono, od klasičnog pumpanja za izgled, jer to je, ono, samo izgled, i gotovo, ali ovo, ajmo reći, ako ćeš trčat ili nešto, tu već dolazi, trebaš imati neku funkcionalnu snagu, jer je to sport performansi na kraju dana, gdje izgled uopće nije bitan, nego bitno je zdravlje zglobova, da, da je sve više-manje na tijelu kako treba biti, tak da izgled je totalno sekundaran. Da, da.
Ovaj, a ovi komercijalni trailovi, tako ih ja zovem, ne znam, ovaj, Ercegov, to je, to se meni više sviđa, prvo, ne, nema onih nekakvih grahova groznih, nema majica, nego je sve nekako onako za, mislim da mu je kotizacija 10 eura, ako se ne varam, to je onako dobra cijena, jer su ti komercijalni trailovi su postali užasno skupi, odeš na Prominu, to 30, 35 eura, ono. Ja sam primijetio da se, da sve više i više ljudi žuga. Je. Na cijenu kotizacije i to, pa i ja isto. Pa mislim. Mogu, mogu, mislim, evo, na primjer, za Istru 100 milja, moraš iskeširat samo za kotizaciju, ja mislim oko 300 eura. 300, ma daj. Samo da bi tamo pristupio, znaš. Da, da, ali nisam mislio da je to toliko. Da bi baš toliko impresivan, da bi to opravdalo. A dobro, a što dobiješ u startnom paketu za to? Pa dobio sam torbu, majicu, i više-manje to ti je to, ono, možeš, pivu sam dobio, ja mislim, još.
Super. Da, da. Ali da, slažem se, malo je cijene kotizacije ošle gore, mislim, opet. Imam dojam da je to. Ali razumijem, ono, organizator treba zaradit, ali opet, gdje povuć liniju. A je, to je sad pitanje, mislim, to je na kraju, moj odgovor na to je, tržište će pokazat, nitko te ne tjera ić. Mislim, ja sam fan i ovih, ajmo reći, jako lokalnih utrka, odem ja često nekakvu lokalnu utrku i podržat i tak, i odradit, jer želim odradit.
Što se tiče ovih nekih komercijalnih utrka, opet, volim i to odradit, jer budu malo ozbiljnija organizacija, možda budu malo dulje, bude malo bolja konkurencija, pa ako je netko, ako je netko kompetativan, voli otići, ono, gdje ima. Možda i dio nekakvih liga, ne, ne, nešto. I onda tu isto dolazi do toga, šta se te utrke onda u ITRA ili u TMB sastavu, pa tu dobivate isto nekakve bodove na međunarodnoj razini, šta, a ono, ako si malo ozbiljniji u to, onda to malo pratiš, pa možda i to opravdava tu cijenu, sad. Ja znam otić sa, sa sinom i ženom, i to onako, stotka nas ispadne za te, onako, znaš, ono. Nije baš. Tipa, ono, di smo išli, Promina, onako, mislim, dam ja te pare, nije problem, ali isto onako, možda bi trebali neke obiteljske ili nešto početi, onako, jer onako, i razumijem i ljude, onako, skoro da mi je ponekad i neugodno ljude zvat, e, hoćeš ić super trka, ajme, taj Drniš, sve je to lijepo, e, by the way, treba dat 35 eura, onako. Da, ja mislim da oni koji su malo više u trailu, malo, gledaju to kompetativno, oni ne razmišljaju toliko o toj kotizaciji, a ljudi koji, ono, su, ajmo
reći, baš rekreativci, a oni gledaju malo više, i trebalo bi naći tu nekakvu zlatnu sredinu, to se slažem. Da, da, ma da, kad netko kad ide kompetitivno, to je, ono, znam, nije mu problem cijena, ali kažem ti ovako, kad ja odem s obitelji, onako, to je fini izdatak, nije, nije baš neki sitniš, onako, osjetimo to. Skupi se, skupi se. E, skupi se, i onako, i treba i doći do tamo, pa onda odeš na piće, ili ne znam ni ja šta, i ono, mislim. Svaki put uzme. Uvijek ubijačina, ono. A reci mi, odakle si se doselio? Ja sam originalno iz Petrinje, pa sam onda studirao u Dubrovniku, pa sam bio dvije godine, dok sam bio na diplomskom u Češkoj, tamo radio na institutu, pa sam vanredno bio u Dubrovniku, to je izgledalo da sam radio prekovremene u Češkoj, da dobijem slobodne dane, sjeo na avion, otišao u Dubrovnik, položio ispite, pa nazad na posao u Češku. A koji faks? Akvakultura i marikultura. Za one koji ne znaju, to je sve što živi u vodi i moru. Eto, ukratko. Ali što, mislim, na koji način, kao, istraživanje tog
svijeta podmorskog? Od istraživanja do ekologije, pa do uzgoja. A, okej. Znači, više-manje u tom nekakvom svijetu. Jesi možda pratio ovo šta je Županijski prostorni plan tu u Šibeniku, tu je bilo dosta se bure diglo, ovaj. Morat ćeš me malo detaljnije uputit. Pa, znači, fora je da, ne znam koliko sad znaš, akvatorij tu, Žirje i Kaprije, gdje su još. Dobro. E, pa tu. Vanjski ovi otoci. E, tako je, Žirje je zadnji otok u arhipelagu, gradskom, i tu su, znači, prostorni plan, novi predviđa, kako se zove, ribogojilišta. Mislim, šta, ono, 1500 tona godišnje. Dobro. I, ovaj, ljudi su se tu dosta pobunili, a, to je ekologija, ovo, ono, i sad, pa evo, šta, sad. Baš mi je drago da si to, jer to je ovako jedna. Nije, to je uvijek škakljiva tema. Ma dobro, mislim, više čisto ovako iz neke, ako ti je već to. Iz nekakve moje perspektive. Profesija.
Uzgoj treba postojat. Uvijek je teško nać, kako se zove, nekakvu dobru lokaciju gdje nikome baš neće smetat. Da. Uvijek će nekome smetat, ali onda opet moramo nekako, kak da kažem, i akvakulturu podići na novi, novu razinu, tak se pokreće industrija i sve, pa je, ono, škakljiva, uvijek će nekom smetat. A to je onaj NIMBY, not in my backyard, ono, čisti, da. Da, da. Mislim, jel to stvarno. Malo je škakljiva, ono, teško je tu svima ugodit. Pa da, da, da. Ja mislim da treba, treba postojat uzgajališta, ja mislim da oni nisu toliko štetna. E, pa to te zapravo pitam, koliko je to sad, jer kao, to te hrane, ne znam, dolje dno se uništava. Ja mislim, sve to prati određene te standarde. Da, siguran sam da ima milijun regulacija i svega. Neće se staviti u prostorni plan to random negdje, nego će stručnjak doć, procijenit dubinu, strujanja, ovo, ono, udaljenost od kopna i tako. Tak da ja mislim da je to od, vjerojatno, onako, to je tamo stavljeno, stavljeno jer može bit tamo, i nije toliko štetno. A sad, ono, uvijek će nekome smetati, to je uvijek bilo i bit će.
I meni je, onako, malo mi je komično šta mi ko narod, ak si to možda primijetio, uvijek kukamo, ajme, ništa ne proizvodimo, ništa. Je, zato sam i zauzeo možda nekakvu stranu. Da, da, i onda, i onda na kraju. Industrija mora postojat. Da, da, na kraju netko i želi nešto otvoriti, a, to se digne se kuka i motika, tako, ja shvaćam zapravo obje strane, shvaćam zašto to netko ne želi ispred nosa, turizam, ovo, ono, ali opet. A onda kad se ne proizvodi, onda kažu, ovisimo samo o turizmu. Da, da, da, mislim, i onda, onda kukaju kad je riba iz sjevernog mora, ha, mislim. E, upravo o tom pričam, ono, treba nekako, znaš, nekakvu sredinu, treba imat razumijevanje i za jednu i za drugu stranu. Pa, jesi uspio nać negdje posao u struci, što uopće možeš zapravo radit? Jesam, a bio sam odmah po završ, znači, bio sam u struci u Češkoj, tad sam radio na razvoju tehnologije akvaponije, to je, znači, uzgoj biljaka i riba istovremeno.
Nakon tog, kad sam završio diplomski, sam se vratio na Sveučilište u Dubrovnik, gdje sam završio faks, tamo sam radio u laboratoriju za marikulturu, uglavnom na razvoju mriještanja kamenica, i još nekakvi sa strane projekti, uzorkovanje, uzor raznih nekih vrsti ličinki i to, ekologije i toga u moru. Nakon toga, evo, sad sam, tamo sam bio, znači, 4 godine, i prošle godine sam se doselio, evo, u Šibenik, i evo, sad ovdje vodim za jednu firmu uzgoj školjkaša, znači, kamenica i dagnji, to mi je kao prvi posao, a drugi posao radim za jednu firmu Marble, centar izvrsnosti, i tu sam na doktoratu. O, svaka čast, bravo. A je l' to možda, ovaj, u kanalu ovi uzgoj ili neki kanal? Tako je, tako je, baš tu u kanalu. E, da, to, znaš da to uvijek gledam, onako, ja s obitelji znam iznajmit brod, i baš jedan put sam onako mislio, baš bih baš za tamo doć s brodom, i onako, daj mi dagnji, ono, to je. Ništa, ništa, dođi na lijevu stranu, odmah da se reklamiram.
Da, da, da, a što, na koji način radiš za njih, misliš, taj stručni dio ili šta, ono? Pa baš sve, ono. Kako uopće izgleda taj posao, otprilike? Pa posao izgleda, znači, imate. Za te školjkaše? Imate polja, polje se zove jedna linija konopa na moru, gdje su bove. Dobro. I onda na te, na tom konopu vi stavljate uzgojne instalacije, gdje lovite mlađ, kamenice i dagnje, i onda kad ulovite mlađ, kamenice i dagnje, one idu u druge uzgojne instalacije. Kako misliš, kad uloviš, šta to znači? Aha, stave se kolektori, kolektori su u obliku određenih plastika, konopa i slično. A ono šta više njima paše, i onda. Tako, ono šta njima paše, kad je mlađ, ona se ulovi za to, i onda ona tu malo naraste, i onda kad tu malo naraste, mi to izvadimo, skinemo sa tih kolektora, i onda dagnje stavimo u, ili pidoče, kako ono. Pidoče, baš sam htio da vidim, moraš znat kako se to ovdje kaže. Pidoče. Vjerojatno ti to bilo šta. Je, odmah su me napali, da, da, da. Pustio sam te neko vrijeme da vidim hoćeš sam spomenuti, dobro je. Držim književnog inače, ono. Dagnje ovdje, ja mislim nitko ni ne zna što su dagnje, šta ti je to.
I onda te pidoče stavljamo u mreže, odnosno nekakve pergolare, i onda tu čekamo da narastu, i onda se prodaju. Kamenice idu u. Znači, mora se hranit s nečim, ili one, to je jednostavno. Ne, one filtriraju more. A one, a šta jedu, planktone ili šta? Fitoplankton. Fitoplankton, ajmo reći, 90% njihove hrane. S tim da je naš zadatak da nađemo dubinu koja im bolje odgovara, da ih zaštitimo od orada, da ih one ne pojedu. E, da, tu uvijek sigurno ima nešto šta ih jede. Da. Također, Šibenik ima problem sa slatkom vodom, kad zimi se otopi snijeg ili padnu velike kiše, slatka voda ode do 5 metara, tipa. I onda ubije sve šta je od 5 metara do površine. Pa onda imamo tu te nekakve izazove koje moramo rješavat. Je li fora da kod tih pidoča, dagnji i to, da moraju biti, uvijek ih vidim da, onako, more ih malo oplakuje, kao da su na, kako bi rekao, na razini mora, jel to nema veze, mogu one uspijevati duboko ili im treba. Pidoče, kako se zove, e, to je uvijek pitanje. Na primjer, na ljeto mlađ se uhvati dosta plitko, čak i ono površinski na bove i to,
šta su svi. E, šta svi vidimo, da. Ali ona se lovi do 3-4 metra ovdje u Šibeniku, jer slatka voda, ona ide koliko je slatka voda. Znači, ak je slatka, rub slatke vode 3 metra, ona će se ulovit na 3 metra. A ako po ljeti sada nema slatke vode, onda će se uloviti na bovu gore. Znači, skroz na površinu. Sad je onda opet pitanje kad dođe zima, to sve treba je, treba je skinut, treba je premjestit u neke nove uzgojne instalacije i premjestit malo dublje. Naravno, ovdje je praksa u Šibeniku da pliče, ima više hrane za nju.
Onda je tu igranje gdje je slatka voda i to, pa nije baš najjednostavnije, ono, treba, treba tu igranja, iskustva, nekad malo i sreće. Kako, kako uopće izgleda životni ciklus, tako, te kamenice ili dagnje ili. Znači, dagnje. To je, ono, cijeli život ih gledam, a zapravo, evo, sad baš dok pričamo, razmišljam, nemam pojma kako se razmnožavaju, kako one nastaju i kako, baš me to zanima. Znači, pidoče. Pidoče. Imaju vanjsku oplodnju, znači, one se oplode u stupcu vode i tu su ličinke. I onda te ličinke plutaju slobodno gdje ih struja odnese nekakvih 2-3 tjedna. I nakon 2-3 tjedna one su spremne za prihvat. A jesu se isto hrane onda nekako pasivno? Tako je, hrane se, hrane se. Ali, ono, prolaze nekakvu svoju metamorfozu i to, i dođu u stanje da su za prihvat, i onda kad su za prihvat, one se love gdje se mogu ulovit. Ono, šta im odgovara. I onda tu služi da mi stavimo kolektore, da se ulove za kolektore. A, okej, znači. I onda kad se ulove za te kolektore, ajmo reć da im treba godina i po, otprilike. Ozbiljno, tako dugo treba da dođe do neke svog veličine?
Je, do konzumne. A kamenica ima unutarnju oplodnju, ona je mrvicu kompleksnija vrsta, ali opet onda ispušta te ličinke i onda ima opet 3 tjedna do prihvata. A kamenici treba često, ono, ja bi rekao oko 2 i po godine do konzumne. Da, da, da. Tako da, svi oni, kako se zove, koji žugaju za cijenu, ono. E, nije, da, da. Nije baš najbrži proizvod, nije baš najjednostavnije, tako. A jel se zna dogoditi da, da netko propadnu, da se nešto dogodi? Apsolutno, dođe, pogodi, eto, slatka voda. Aha, e, slatka voda ih, znači, brzo dispeča. Ja bi rekao da je možda sad najpoznatiji problem orade. Znači, dođe vam jato orada, odnosno plova orada, i. Orada. Akćemo bit stručni. Da, da, molim lijepo. I više-manje, doslovno dođe na uzgajalište i doslovno u 3 sata pola uzgajališta pojede. Ti miše. I šta onda? Znači, ali dobro, to ove mlađe koje još nemaju taj oklop i. Ne, ne, jedu sve. Pa kako, kako, pa to je tvrdo ko kamen. Pa dođu orade po, ono, kilu i po, dvi, tri, tako da. Ne, ne, kako, šta, pojedu je cijelu?
Ne, ne, ona se inače u prirodi hrani s time, ona baš ima zube i čeljust, baš usta. A šta, provize onu? Ma smrskaju. Je li? Da, da, smrska ona nju ko velu. Čovječe, ne bi to nikad rekao, da, da, to, ono, inače moraš, kad sam, ono, kod dica smo. To bi s kamenom, onako, ponekad nije išlo, da, da je za. Da, ljudi bi se iznenadili, ali ta orada dođe i samo prazno ostane. Kako se onda štitite od orade? Nikako? Ili ima neki? Neki, nikako. Ne, evo, neki pokušavaju stavljat nekakve zaštite. Mreže, možda nekakve. Mreže zaštite, ali to je onda dodatno, dodatna ulaganja, dodatni posao i. I održavanje. I održavanje, pa je uvijek tu neki balans, šta se isplati, šta se ne isplati, kao šta kažem, ima tu izazova i problema. Onda, znači, ne morate ih hraniti, one to nekako same šta more donese ili se. A šta se tiče hrane, ne. Na nama je samo da ih stavimo na dubinu koja njima najviše odgovara i to je to. Da, da, da. I koliko, ne znam, otprilike, koliko se tu tona proizvede, mislim, neka, bullpark, ono. Ne znam, pa ajmo reć da prosječno u, jedna koncesija prosječna
u Šibeniku, ono, ako su uvjeti idealni, mogu, ono, proizvest par tona pidoča, a kamenice, sad opet ovisi koliko ćete ozbiljno to ulovit, isto par tisuća kamenica, sad ovisi koliko imate zaposlenih, koliko su velike koncesije, jel ima manjih, većih. Da, da. A reci mi, ono, ono na mostu je baš od te firme ili gdje se, jel to nešto, nema veze? Ono na mostu je druga firma, Platforma 22, koju isto, evo, ovom prilikom, evo, u ovom nekom kontekstu su kao konkurencija, ali isto ih trebam pohvaliti, zaista odličan posao rade, isto su dosta uključeni u nekakav i znanstveni dio, tako da, dobar, dobar posao rade. Jedan, ajmo reć, pozitivan. A gdje oni uzgajaju? Isto tu u zaljevu. A, isto, znači, a, pa znači imate konkurenciju odmah. E, ali to je sve zdrava konkurencija. E, ma dobro, mislim. Ja mislim da ovdje ne možete vi proizvest koliko se može prodat, tako da. Da, da, da. I šta, jel to na mostu, mislim, znam da ne radiš tamo, ali to ide, mislim. Ja mislim da ide jako dobro. Jel? I na mostu ima i dolje, i na, ovi koji prolaze jahtama imaju i platformu kao.
E, vidio sam da možeš prići brodom, ono. Da, tak da imaju dvij te, dva prodajna mjesta, tak. Da, da, što. Uglavnom, dobar posao rade. Ja sam vidio sam, neki ljudi su hvalili, ali ono, žuga se na cijenu, ha, mislim, ali to je ono, ko stereotip je, čovječe, to, svi se, sve te školjkaši, to je ono, teški luksuz, mislim, na neki način. Ne, ne, ne znam šta bi rekao, nije problem dat za pivu, ono, 4-5 eura, problem je za kilu pidoča dat, ama.
I koliko su sad pidoče, tak, u maloprodaji, zapravo, ne znam, ne sjećam se. Pa malo prije, ja mislim da je oko 5 eura. 5 eura, za, ali onda sa, sa, jel sa oklopima, naravno. Da, da, da, da. Ha, dobro. Sad, kako si mi opisao koliko tu ima zafrkancije, to i je, ono, neka, nije tu neka marža, onda pretpostavljam, ne znam, bog zna šta. Pa i nije prevelika, da. Da, da, da. Ha, posebno, dobro, konkurencija valjda radi svoje, to je. I to isto. To je dobro, je, znači, to je baš onako, fora mi je što je to baš lokalni proizvod i, ono. Je. I, i kome se to još onda prodaje, jel ide u dućane, jel se smrzava, šta se s tim radi? A inače se to može ići dalje u dućane prodavat i tak dalje, ali ovdje u Šibeniku mi smo, ajmo reć, premali. Mislim da tu većinom ovi isto na to rade. Tamo, ajmo reć, većina školjkarstva u Hrvatskoj, i oni prodaju to mi i dalje. To mi konzum plodne. A kome onda vi prodajete? A mi prodajemo restoranima, evo, ovako, ak imate prodajna mjesta, pa onda turisti kako dođu, jahte, i tak. Da, da, da. I ajmo reć, ne, to je ta nekakva, ajmo reć, red veličine. Da, da, da. Nemamo toliko da izvozimo. A jel se mijenja šta, ta znanost oko toga, način uzgajanja
i sve, ili je to. Mijenja se. Statično, koliko to? Šibenik je dosta specifičan, baš zbog te slatke vode, pa dosta je drukčiji uzgoj nego u drugim nekim dijelovima u Hrvatskoj. A zašto se, zašto se uopće nalazi tamo, ako je problematično s te, s tom slatkom vodom? Pa. Zar ne bi bilo bolje onda negdje, ono, tamo Jadrija ili ne znam ni ja gdje? A, zaljev, zaljev, opet, ako odete na otvoreno more, ne možete se boriti sa, sa vjetrovima, sa strujama i to. Plus, ovo šta ste bili spomenuli, nema tamo koncesija dopuštenih, prostorni plan. Da, da. Tako da, ovo je šta imamo, tog se moramo bit sretni s time i to je to. Da, da, da, kužim, kužim, jer, jer ono, tih pidoča ima posvuda, ono, mislim, u divljini, kako, ako rastu, baš onako, interesantna životinja. Je, je. I šta onda osim orada, šta su im još njihovi, ono, neprijatelji? Pa ja bi rek, uglavnom, slatka voda, orade, a uvijek tu i tamo dođe neka bolest. Pa ih malo. Sa vremena na vrijeme, i to je, ono, normalno, da kažem.
Ovaj, reci mi od trčanja, što je onda sljedeće, spremaš se, šta si rekao za tu, tu megatrku? A evo, da, volio bi odradit tu Sutjesku, 200 kilometara. Kad je to? Ako, molim? Kad je to? A, to je princip utrke da je možeš odradit kad god želiš. Organizator ti pošalje traker. Dobro. Da ne bi slučajno varo ili tako nešto. I onda dobiješ GPX kartu i pičiš. A, pičiš. Ti mu samo javiš kada krećeš i on te prati trakerom. I onda, valjda, kad završiš tu utrku, imaš to nekako službeno vrijeme i kasnije, kad drugi isto završe, upadaš u nekakav poredak. A to ima smisla ići s nekim, onako, u paru, jel to uglavnom se sobije? Apsolutno ima smisla, samo je problem na takvim utrkama šta je teško uopće naći. Ko je dovoljno lud za to. Ko je dovoljno lud i to. A i vremenski se potrefi, tak je netko isto to želi, pa opet i datumom se potrefi. Tak da, eto, to je prva utrka. Druga utrka šta bi volio odradit je backyard.
A backyard je format utrke gdje je kao posljednji čovjek na nogama. Aha, last man standing, da, da. Last man standing, to je forma gdje, ono, imate jedan krug od 6,7 kilometara, imate jedan sat da to utrčite. Sad to prosječna osoba utrči za tipa 45 minuta, 50 minuta. Su isto nekakvi usponi i nekakvi užas? Ne, ne, to je, ajmo reć, ono, kao, backyard se zove jer je kao dvorišno, ono. A, kao, nije pitomije, malo. Da, malo pitomije, često bude neki makadam ili nešto. I kad odradite tu, taj krug za nekih 45-50 minuta, čekate sljedećih 10 minuta i onda kreće novi krug. Ali ako zakasnite jednu sekundu, ispali ste. A, kužim. I to je ta kao fora, vlasti. I koliko to onda traje, da, da, da? Pa ja mislim da je jedan luđak čak napravio da je svjetski rekord, možda ću lagat, u 1 ili 2 sata, oko 120 krugova. To je, pričam o cifri, ono, debelo preko 500 kilometara. Da, da, da, pa suludo to. A hrvatski rekord je 36 krugova, pa evo, ja bi volio to napast.
Sad hoću uspjet, vjerojatno neću, ali eto, ono, pokušat. Imaš li ti za Mariju kakvih prijedloga za run club, kako, očito si ti visoko tu kad te pozvala za, za razgovor na raport kod mene, pa ono, šta bi joj ti ovako preporučio? Ma, ja joj zapravo ne bi ništa savjetovao, nego samo da nastavi kako i radi. Jer ovaj cijeli format je, kako je ona organizirala, ljudi dođu, atmosfera je opuštena, bio si i ti, vidio si da je opušteno. Odlično, stvarno, izvan očekivanja, evo, moram reć. Znači, ono, kom, ljudi koji malo manje trče, otrčat će 3 kilometra, 5 kilometara, malo će hodat, malo će trčat. Netko tko želi možda malo više otrčat ili ozbiljnije, skupit će se njih troje, četvero, pa će otrčat, evo, na primjer, 7 kilometara. I onda nakon toga lagano druženje, ono, imaš nekakvu, ono, znaš, kao nagradu nakon trčanja ili tako. I mislim da je to fantastična, fantastičan pristup za baš rekreativce. Jer objektivno je, ono, super je ako ti samo i tjedno odradiš 2-3, tak neka manja trčanja, manja treninga, bitno da je osoba samo
u pokretu. Je, je. Čim je osoba barem malo u pokretu, to je veliki, veliki plus. A da budem onako, objektivni, većina ljudi, teško im se uopće pokrenut. Je. I onda ovakve, na primjer, ovak run club, ono, koji možda se više usmjerava na te rekreativne ljude koji su, ono, obični rekreativci, to je fantastično. Ne moraš bit, ono, preozbiljan za to, nego, ono, dođeš, odradiš neki trening, napraviš si nešto dobro za sebe, za, za tijelo, nakon toga se malo podružiš, popiješ pivu na kraju dana i, i dobro je. Da, da. Iako vidim da većina ljudi je na hidri tamo bila, bar ono prvo piće. Pa, od čovjeka do čovjeka. Ja sam na, ja sam, eto, taj. A, ti si taj, ne valja ti hidri. Je, je, je, ali evo, bili, bili su me i na koktel neki nagovorili, tako da popuštam, popuštam. A je, mislim, kad smo bili u ponedjeljak, bilo je dosta vruće, na onako, istrčao sam ja to, što se čak i ponosi sa sobom, sedmica je tu, dobro je, koliko je, 40-ak minuta.
Prvo sam mislio 5, ali vidim da ide, ajde, onako, pred kraj mi je već bilo, to je onako negdje moj, moj plafon, ali nije mi padalo na pamet alkohol, to hoću reći, nego, čovječe, daj, ono, nemoj, jer te samo. Samo da se hidrira. Da, da, da, dehidriraš te, i zna me, zna me zaboljet glava, a poslije, tak, sam bio napravio glupost, prvi, prvi taj trail šta sam išao, i kad promina, došao sam ovako, umirem vamo-tamo, i, i baš bio sam žedan, i tamo su pivu su oni dijelili, i tako mi je nekako me privuklo, u, onako se rosilo, ono, ali nisam inače ja baš od alkohola, rijetko kad pijem, ali eto, ajde, uzeo ja pivu, ajme, mene šta me bolila glava. Je, je. Trebao sam vodu ili hidru ili nešto, baš glupost, ono, tako da sad, ono, se pazim malo pive. Pa ja znam trkače koji bi popio tu pivu. Je, to. I ono, oni su prva liga nakon toga, ne znam, ja nisam taj lik, tako da. To sam skužio, trkači dosta loši. Šta ne bi čovjek rekao, ali ono. Ali znaš šta, imaju pravo. Tako da, ono, znaš, ono, kad otrčiš, ono, nekoliko sati, ono. Je, je, je. Zaslužio si, tako da. Je, tako, pi- piva se dosta pije, to onako, možda ne na okrepama, ali onako, na, na, za kraj, definitivno, ono.
Ništa, Mario, ovaj, bilo mi je zadovoljstvo, baš onako, zanimljiva perspektiva, netko tko malo onako žešće trči, mislim, jel ti, jel ti dosadno na takvim tim nekim duljim, kad onako, jel imaš slušalice ili muzika ili si onako. Nekad znam bit dosadno, ali isto ja često za sebe kažem da sam malo autističan. Pa onda kad trčim, ja sam u svojoj glavi, u svojem nekakvom, nekakvom filmu, tako da. Dok je trail, ono, kamen, priroda, zemlja, pogled. Šta voliš ovako odraditi u okolici Šibenika? Pa tu sam, 90% sam tu na bunkerima. A, Šubića? Da, Šubića, bunkeri, znam otić gore na obalu. Pa dobro, a gdje odeš, do Dubrave tamo ili? Pa odem i do Dubrave, odem i do one crkvice, pa i do onog križa i do onog planinarskog doma Alata. Više-manje, ono, malo gore. I koliko tu kilometara skupiš onda? Pa zavisi koliko želim. Jer često, ono, mogu i ponoviti. A, ponoviš, da, da, jer nema tu ne znam šta. Nema toliko. Ali ima puno tih nekih, ono, singlića, nekih putića, tak da može se skupiti. A ono, ako želim nešto zbiljnije, onda odem, tipa, promina, Dinara, Paklenica,
nije ništa daleko, sve je na sat vremena, tako da. Jel bicikliraš možda, jel, jesi od toga? 99% trkača i biciklira, ja nisam jedan od njih. Ja bicikl ne volim, prezirem ga, ne želim ga i to je to, to je moj stav. A zašto šta, mislim? Nemam pojma, jednostavno, ne privlači me. Pa dobro, ne moraš, ono, nešto kompetitivno, čisto onako, za, za. Niti za, niti za uživanciju, nekako. Meni je zgodno ovako, volim ja ture, volim biciklijade, to isto, te biciklijade su mi fora, ima ih u BiH dosta dobrih, onako, digne se u 5 ujutro, bicikla na auto, znam sad sa malim otići, netko mi je stasao dovoljno za to, da, da idemo, i to je onako isto jedna forma druženja, isto je slično kao s ovim run clubom, uvijek je neko opušteno, jer ne, prvo, nije, nije trka, to, to je onako više rekreativno, i uvijek je dobra ekipa, bude dobra hrana, poslije zafrkancija, to mi je baš onako vrh, čisto s te, s te strane. Mislim, volio bih sad naglasiti, ono, biciklizam kao sport iznimno cijenim, jer isto kao, ajmo reć, sport izdržljivosti, ide se na duljina i sve to, ovo šta si ti rekao, potpuno se slažem. Ma dobro, ali nisi ti od toga, ne, mama, ne.
Ko voli bicikl, go for it, ono, uživaj i to je to. Puno je blaži za koljena, za sve. Je, manje je tako, trčanje je onako high impact je dosta, tu se onako. Da. Sjećam se, ono, u počecima, dok još nije nakon nekog traila, čovječe, meni bi, od glave do pete sam bio u upali, čovječe, ne bi čovjek rekao, zašto gore, zašto, zašto ruke, zašto prsa, sve je boljelo. Da, sve je što, ono, onako, slaba točka, sve pronađe. Da, da, je, je, da. Ali za sad sam se izvuko, imao sam samo jednu ozljedu sad, oko Nove godine me nešto lijeva ova Ahilova tetiva, onako, osjećao sam je, pa neko vrijeme i nisam. Treninzi snage? Molim? Treninzi snage su potrebni. Pa je, ali idem ja, ali opet, tek sam bio svježe krenuo, i, ali mislim da su ozljede nezaobilazne, i kod treninga snage sam ih imao i kod ovog, ali evo, sreća, prošlo je, sad je okej, evo, sad, ono, trčavim. Mislim, ljudi inače isto dosta, znaš, čim se malo ozlijede, odmah potonu, jer ne mogu baš trenirat, kako su trenirali i to, ali. Pa dobro, meni. Moraš prihvatit, to je sastavni dio sporta. Je, jer ja sam onda, ono, ali nema veze, išao sam dalje na trening snage, biciklirao sam malo više, i evo, sad je, i onako, trčkarao bih tu i tamo, ali onako, nije baš ugodno, znaš, ono, otrčiš
i onda sljedeći dan se probudiš, uf, onako. Je, ja volim spomenut uvijek, ono, kada se ozlijediš, tek onda shvatiš koliko si zahvalan kad si zdrav i kad samo možeš trenirat. Je, je. Koliko odmah je drukčiji mentalitet, ono. Je, ono, kad prirodno boli. Prirodno teško mi je odradit trening, a kad si ozlijeđen, ala, šta bi dao da si zdrav. Da, da, možeš. Da mogu odradit trening. Ili kad imaš užasnu zubobolju, pa ono. Je. E, kako je lijepo kad te ne boli ništa, život je super.
Ništa, Mario, eto, bilo mi je drago, nastavi trčati, vidimo se u run clubu u ponedjeljak, kada će već biti. Vidimo se na pivi. Da, da, i super mi je ona WhatsApp grupa, je zakon, ono, vidim da ljudi, ono, evo, ja ću biti tad i tad, ako i ti si, ono, u četvrtak. Je, je, isto, ono, ne moramo samo trčat kad je, ne znam. Da, da, je, je, pa to. Ono, ljudi se nađu. Super je to. Nova poznanstva, novi prijatelji, tako da. Je, networking famozni. Networking. Uz patnju.
Eto ga, ljudi, to, to je bilo to od run cluba za, za danas. Evo, ovaj, zapratite Mariju, pogledajte taj njen Facebook, Instagram, prijavite se ako vam se trči, eto, stvarno je, stvarno je lijepo sve skupa. Eto ga. Pozdrav svima, čao. Bok, bok.
Slične epizode
#19
DSM #19 · 28. veljače 2025.
Benyamin Vuk, trkač, reprezentativac Hrvatske, IT stručnjak
Benyamin Vuk
#60
DSM #60 · 1. kolovoza 2026.
Bench 212,5 kg, ronjenje na 92 metra i požari
Goran Šimić
#30
DSM #30 · 23. svibnja 2025.
Miranda Trklja, profesionalna fotografkinja i fitness trenerica
Miranda Trklja
🎵 Glazba: "Cut and Run", Kevin MacLeod (incompetech.com), CC BY 4.0